50. obljetnica mature

Izložba radova generacije 1967. - ŠKOLA ZA PRIMJENJENE UMJETNOSTI, SPLIT

"Šesnaest autora, maturanata splitske Srednje škole za primijenjene umjetnosti iz godine
1967., ovu su izložbu zamislili kao neku vrstu godišnjice mature na koju slavljenici,
umjesto vlastite osobe, skockane po mjeri dominantne percepcije uspjeha, šalju
svoj rad – sliku, objekt, umjetničku kreaciju – da ih predstavlja u onome svjetlu u
kojem se sami osjećaju najbolje i „najcentriranije“.
Stoga se, više nego iz cjeline izložbe, o autorima može zaključiti iz samoga čina izbora,
iz predmeta što su ga, za ovu prigodu, sami priložili kao reprezenta svoje umjetničke
obljetnice. Radi se, po logici stvari, o postavu koji nije homogen, koji obuhvaća
jednako romantične i ekspresivne, razigrane i disciplinirane, samozatajne i ekstrovertne
izloške.
Tek par radova po autoru, dakako, premalo je da bi se donosili sudovi o životima u
umjetnosti i opusima, a istodobno, kako izložba nema prethodno definiran tematski
ili formalni koncept, možemo te radove promatrati onako kao bismo promatrali ljude
u prostoriji, njihove međusobne odnose i komunikaciju, teme oko kojih se nalaze,
raspoloženja koja ih okružuju i karaktere koji se sljubljuju ili trve.
Većina autora predstavljenih na izložbi, slijedom su svog primijenjeno-umjetničkog
obrazovanja, proveli velik dio svog profesionalnog života kao nastavnici, dizajneri i
grafičari. Zanimanja koja traže kreaciju, ali i disciplinu i komunikativnost.
Također, velik broj autora potječe, a neki i danas obitavaju, ili su obitavali (radovi
nekolicine kolega izloženi su posthumno) na otocima i u malim sredinama. Te dvije
odrednice umnogome su izvorište osobina njihovih radova – barem ovih koje su sami
odabrali za ovu prigodu. Nema urbanih perspektiva. Nostalgija za različitim oblicima
života, praksi i oblikovnih momenata prošlosti, vidljiva je u većini radova, no, gotovo
nitko ne pokazuje ambiciju da toj nostalgiji doda nekakav historijsko-moralni krešendo.
Nostalgija ostaje na razini osobne priče, male scene, pa zadržava crtu iskrenosti
čak i u slučajevima kada je posve konvencionalno, pa i konformistički, realizirana.
Nalazimo tu tako „apdejtane“ varijante pastorale, lišene svake ironije i dvosmislenosti,
ali i vješto prerađivanje tehnika i strategija modernističkog izričaja i njegovo
stavljanje u izmijenjeni kulturni kontekst.
Realizam koji kod onih prvih slika (jer riječ je prvenstveno o slikama) preteže, doima
se kao prostodušna vjera da istina uistinu postoji, ako nigdje drugdje, onda barem
u vizualnoj percepciji. Predstavnci te tzv. pitoreskne estetike, prema kojoj se već
desetljećima u praksi procjenjuju i klasificiraju topografske osobine pojedinog lokaliteta,
u ovisnosti o tome koliko „pejzažnog potencijala“ nose za neko apstraktno,
sveprisutno „umjetničko oko“, bilježe svoje prizore bez remetilačkog faktora ljudske
umiješanosti, aktivnosti ili proste fizičke prisutnosti. Bilježe ih retrospektivno, kao
melankolične, ne odviše deskriptivne prisutnosti.
Odmak od realizma, pak, ide u smjeru modernističkih praksi, i dalje prema postmodernom
kolažu i assemblageu. Stvara svojevrsnu „dramu pitoresknog“, bilo na način
da uranja elemente klasičnog dalmatinskog likovnog inventara – kućice, brodice, masline,
lučice – u neku transcendentalnu izmaglicu (Šimun Martinis) ili da, poput Joška
Martinisa, mijenja konceptualnu i percepcijsku strukturu slike fizičkim dekonstruiranjem
ikonografije. Priroda tako postaje vidno polje koje se sužava i širi od mjerljivih
detalja do mitskih dimenzija. Visok stupanj metaforičnosti, dinamike, zavidan méti4
er, a istovremeno i promatračka distanciranost, obilježja su najzanimljivijih među
pejzažistima, poput Emilije Šarić Kohle.
Rijetko tko zagazi u potpunu apstrakciju. Češća je gotovo dječja razigranost koja plijeni
kreativnošću, zrači veseljem i individualnom slobodom, zadovoljstvom u opipljivoj
utopiji kreiranja. To osjećamo kod Skokandića i Bezića, ali i na jedan svoj delikatniji,
poetičan način – kod Nastje Dadić Radić.
Također, s izuzetkom Ante Sardelića Kraljevića, kod kojega možemo prepoznati stanovitu
simbolističku retoriku, težnju da forma bude u službi ideje, radovi ovih autora
uglavnom su neintencionalni, bez želje da prenesu konkretnu „poruku” ili promiču
ideju. Njihova je umjetnost u njihovoj jasnoj, odlučnoj prisutnosti.
Malo je na ovoj izložbi prikaza čovjeka, stoga spomen zaslužuje Nada Bukvić Delić.
Prva asocijacija pri pogledu na „Crvenokosu”, Balzacova je teorija o tome kako se
fizička prisutnost osobe sastoji od slojeva nebrojenih tankih, slikovnih opni, jedne
povrh druge, koje se „ljušte“ i preklapaju u izrazima i emocijama. Dojam je da slikarica
ima mogućnost u jednom trenutku uočiti slojeve tih opni i prikazati ih taloženjem
plohi i crta, bazičnim oruđem umjetnika.
Što god im bilo zajedničko, i u čemu god se razlikovali, jedna se osobina može pripisati
izložbi kao cjelini, a vjerujem čak i autorima, ma koliko ograničen bio uzorak na
osnovi kojega donosimo zaključak. U epohi ironiziranja, rastakanja, preslagivanja i
kombiniranja, stalne su jedino promjena i trka za prilagodbom. Ako u nekom segmentu
trebamo tražiti znak zrelosti ovih umnogome različitih autora, onda je to u njihovu
potpunom ignoriranju te naporne i neučinkovite trke. Svi se odreda doimaju staloženo
u svom izričaju. S vremenom, za neke je od njih taj izričaj postao manirom, pa, više
ili manje pomireni s njom, njeguju viziju umjetnika kao individualca, osobu koja nije
dužna opravdavati svoje djelo, niti ga mjeriti i jednim drugim metrom do vlastitog."
Tamara Visković

Nedo Bavčević, porijeklom iz Gornjeg Sela na otoku Šolti, rodio se 1948.,
a preminuo 2015. godine. Školu za primijenjene umjetnosti, Odjel primijenjene
grafike, završio je 1967. u Splitu. Na Grafičkom fakultetu u Zagrebu diplomirao
je u zvanju dipl. grafički inženjer.Bio je grafički urednik novine Nedjeljna
Dalmacija i dugogodišnji direktor tiskare u novinskoj kući Slobodna Dalmacija
u Splitu, sve do umirovljenja. Motiviran svojom Šoltom okruženom modrinom
mora, samozatajno se bavio slikanjem, te smo u mogućnosti prezentirati djela
našega Neda u tehnici ulja na lesonitu, nastalima u razdoblju od 2013. do
2015.

Stanko Bezić rođen je 1946., potječe sa otoka Šolte. Diplomirao je na Odjelu kiparstva u
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967.Oblikovao je u asamblaž tehnici trodimenzionalne
umjetničke tvorbe. Od odbačenih, ili samo od dijelova predmeta svakodnevne uporabe
u različitim materijalima (od metala, žice, plastike, šamota, komada tkanine) kao izraziti
animalist, izrađivao je originalne skulpture većih dimenzija do malih minucioznih figurica.
Ostvaruje dugogodišnju suradnju sa školskom kolegicom galeristicom Angelom i njezinim
pok. suprugom Tomom Bebićem, te izlaže više puta svoje menažerije u njihovoj, popularnoj,
galeriji Po bota, u Splitu 90-tih godina prošlog stoljeća. Sve je to svojim snimkama dokumentirao
splitski fotograf Zoran Krpetić. Pisao je i poeziju te je svako djelo popratio stihovima
pjesama. U zagrebačkom Vjesniku i Večernjem listu, u više je navrata pisano o originalnosti
radova Stanka Bezića, prožetih i dozom suptilne duhovitosti te su izazivali veliko zanimanje
poklonika umjetnosti. Poštovatelji uradaka Stanka Bezića odnijeli su ih u svoje zbirke diljem
svijeta: u Australiju, Argentinu, Francusku… i diljem naše Hrvatske.
Nažalost, nema više našeg Stanka, ostaje nam samo u sjećanju njegov osebujan lik prijatelja i
kolege, kao i radost koju je iskazivao stvarajući svoju umjetnost.

Nada Bukvić Delić, dizajnerica i slikarica, rodila se 1947. u Dubrovniku.
Završila je petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967., smjer
industrijskog oblikovanja i kiparstvo. Radila je na produkt-dizajnu igračaka u
Jugoplastici u Splitu od 1969. do 1995. Bavi se oblikovanjem lutaka u raznim
materijalima, slikarstvom, ilustracijom, scenskim oblikovanjem... Izlagala je
na više skupnih izložbi i samostalno. Samostalno je izlagala u Splitu 1999.,
2000., 2015., i u Zagrebu 1998. Za Nadu umjetnost je bila i ostala veliki izazov,
duhovno putovanje i živa avantura koja nije izgubila svoju poetičnost… Tonči
Šitin, iz predgovora kataloga izložbi slika Nade Bukvić u Muzeju grada Splita,
2015.Članica je ULUPUH-a, likovne grupe Par nas i likovne udruge Salona art.
Živi i radi u Splitu i u Dubrovniku. Kontakt mail: nadelic@gmail.com

Nastja Dadić Radić, likovna umjetnica, rođena je 1946. godine
u Splitu. Po završetku Škole za primijenjene umjetnosti u Splitu,
Odjel za primijenjenu grafiku, 1967., diplomirala je na Sveučilištu u
Splitu, Filozofski fakultet u Zadru, program studija: Likovni odgoj i
likovne umjetnosti 1985. i stekla stručni naziv profesorice likovnog
odgoja i likovnih umjetnosti.
Članica je HDLU-a, HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1975. do
1979. bila je voditeljica aranžerskog odjela i izložbene djelatnosti
u robnoj kući Dobri, poduzeća Dalma u Splitu, a od 1979. do 2002.
predavala je likovne stručne predmete aranžersko-scenografskim
dizajnerima u Trgovačkoj školi i Školi za dizajn, grafiku i održivu
gradnju u Splitu. Za mentorski rad s darovitim učenicima više je
puta nagrađena. Uz slikarstvo, bavi se i oblikovanjem u raznim materijalima.
Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi: u Splitu,
Zagrebu, Rijeci, Šibeniku, Dubrovniku, na otocima Braču i Šolti, te u
San Marinu i Rimu. Sudjelovala je u raznim humanitarnim aukcijama
i u radu likovnih kolonija u Hrvatskoj. Djela joj se nalaze u raznim
ustanovama, mapa Istoria sfete udouice Judit (u tehnici papier
mache) Marka Marulića Splićanina u fundusu Galerije umjetnina u
Splitu, i u privatnim zbirkama. Živi u Rogaču na otoku Šolti i u Splitu
i bavi se radom u likovnim umjetnostima.
Kontakt mail: nastja.dadic.radic@gmail.com
 

Mirjana Despalatović Gabrić rođena je 1946. u Splitu. Školu za primijenjene
umjetnosti završila je 1967. u Splitu, Odjel za primijenjenu grafiku.
Godine 1970. diplomirala je na splitskoj Pedagoškoj akademiji studijsku grupu:
Likovne umjetnosti. Stekla je stručni naziv nastavnice likovnog odgoja.
Nagrađena je posebnom nagradom nastavničkog vijeća Pedagoške akademije
Split za postignute uspjehe na studiju. Od 1970. predavala je, do umirovljenja,
likovni odgoj, u osnovnoj školi Skalice. Sudjelovala je, u svojstvu likovnog
pedagoga i mentora, na više organiziranih i žiriranih izložbi učeničkih radova
u Splitu i diljem Hrvatske, pod pokroviteljstvom Ministarsva prosvjete i športa
RH u osnovnom školstvu. Više puta nagrađena je za unapređenje likovnog
stvaralaštva djece. Živi u Splitu.
 

Ruta Knežević, ugledna hrvatska umjetnica, rođena je 1947. u
Splitu, a preminula je 2006. u Zagrebu. Bila je članica ULUPUH-ove
Sekcije za kazališnu i filmsku umjetnost. Završila je Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu, Odjel slikarstva,1967. Apsolvirala je na
Akademiji primijenjene umjetnosti u Beogradu, Odsjek kostimografije,
a diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u
Zagrebu 1972. Od 1975. profesionalno se bavila kostimografijom.
Osim slikarstva i kostimografije (za kazalište, film i televiziju), povremeno
je radila i kao scenografkinja i grafička dizajnerica, a okušala
se i u pedagoškom radu. Surađivala je s najuglednijim kazališnim
kućama u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, kao i s brojnim istaknutim
redateljima. Ostvarila je kostimografije u više od 150 kazališnih
predstava, više od 20 filmova, te u oko 50 TV-drama i serija. Za svoj
rad bila je nagrađena brojnim nagradama (1980. i 1983. Nagrada
grada Zagreba,1990. za Zlatni smijeh,1998.,1999. i 2002. Zlatna
arena). U izdanju ULUPUH-a, uz podršku Ministarstva RH i Gradskog
ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba, izdana
je 2009. monografija Ruta Knežević: Kostimi. Bila je osoba vedrog
duha, svoj je posao radila s lakoćom svih dobrih majstora.
 

Vlasta Kranjčev Klasić, grafička dizajnerica, završila je 1967.
godine Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu u četverogodišnjem
trajanju, na Odjelu za primijenjenu grafiku. Radila je dizajnirajući
ambalažu za prehrambene proizvode tvornice Podravka u
Koprivnici do umirovljenja. Godine 1972. sudjeluje u osnivanju Likovne
sekcije Podravka 72. Izlagala je na više grupnih i samostalnih
izložbi u Koprivnici i u Zagrebu. Izražava se crtežom i slika u raznim
slikarskim tehnikama. Godine 2010. dobila je nagradu za najbolje
slikarsko djelo na izložbi u organizaciji zagrebačkog Pučkog učilišta.
Sudjeluje na humanitarnim izložbama pri Franjevačkom svjetovnom
redu. Živi u Zagrebu od 2001. i bavi se umjetničkim radom.
 

Joško Martinis, grafičar, rođen je 1946. u Komiži na otoku Visu. Završio je
petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu, Odjel za primijenjenu
grafiku, u klasi prof. Jakova Budeše i Petra Jakelića, 1967. godine. Radio je u grafičkoj
struci u OOUR-u Publicitet od 1969. do rasformiranja tvrtke 1994. Od 1994.
do mirovine radi u novinskoj kući Slobodna Dalmacija u grafičkoj djelatnosti.
Aktivno se bavi slikarstvom, a izložbenu aktivnost započeo je na skupnoj izložbi
u rodnoj Komiži 1981. Izlagao je na više skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj
i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Splitu dva puta 1984., u Splitu 1986., u
Komiži 1984., 1985., 1987. i 1996., u Visu 1987., Smederevu 1987. i u Parizu u Centre
d’animation Mathis 1988. Na slikama Joška Martinisa, inspiriranima ribarskom
epopejom, nebo i more prelijevaju se jedno u drugo ništeći tragove ljudskog otpora,
simboli otkinuti od izvorne cjeline: konop od vesla, ruka od tijela, brod od vala.
Galeb što ga Joško Martinis slika kao grb Komiže, trubač je od perja, koji otvara
nebesa, ne leti raskriljen nad morem nego stoji u svjetlu samom. Metaforičnost
Martinisova slikarskog svijeta toliko je izrazita da potire granice apstraktnoga, nadrealističkog
i hiperrealističkog… Joško Belamarić, predgovor kataloga izložbi slika
Joška Martinisa povodom 850 godina prvog pisanog spomena Komiže u Narodnoj
čitaonici, Komiža 1996.
 

Šimun Martinis rođen je 1948. u Komiži na otoku Visu. Diplomirao je na
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Do rasformiranja tvrtke 1994.,
radi kao grafički dizajner za izradu logotipa, reklama i drugih projekata u OOUR-
u Publicitet u Splitu. Bavi se slikanjem, pretežno u tehnici ulja na platnu,
ispisujući likovnim jezikom mediteranske motive, život pučke arhitekture,
mijene mora, svoj otok, a ribarska brodica predstavlja fokus interesa u slikarstvu
Šimuna Martinisa. Izlagao je na više skupnih i 20-ak samostalnih izložbi
na otoku Visu, u rodnoj Komiži, Splitu, Šibeniku, Zagvozdu, diljem Hrvatske i
u SAD-u. Sudjeluje u brojnim humanitarnim akcijama. Godine 1990. izrađuje
poetsko-grafičku mapu u suradnji s pjesnikom Jakšom Fiamengom. Kontakt
mail: apartmani.picasso@yahoo.com
 

Branko Penđer rođen je 5. prosinca 1948. godine u Rijeci.
Osnovnu školu završio je 1963. u Splitu, a Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu 1967. godine. Od 1970. zaposlen je u splitskom
Arheološkom muzeju, na radnom mjestu preparatora-crtača. Godinu
dana nakon zaposlenja, položio je stručni ispit, a 1981. imenovan je
višim preparatorom. Hidroarheološki kurs završio je 1973. u Puli, u
organizaciji Republičkog zavoda za kulturu iz Zagreba. Od 1993. radi
na mjestu voditelja odjela restauratorskih poslova u Arheološkom
muzeju u Splitu. Na tom radnom mjestu ostao je do umirovljenja
2013.
Kontakt mail: branko.pender@st.t-com.hr
 

Ante Sardelić Kraljević, akademski hrvatski i kanadski
umjetnik, rođen je 1947. u Blatu na Korčuli. Školu za primijenjene
umjetnosti završio je u Splitu 1967., a Akademiju likovnih umjetnosti,
Odjel kiparstva, u Zagrebu 1971. Od 1972. živi u Torontu u
Kanadi gdje radi kao samostalni profesionalni umjetnik, a bavi se
kiparstvom, grafikom, slikarstvom i piše poeziju. Od 1969. izlaže
na samostalnim i skupnim izložbama u galerijama i muzejima
metropola diljem svijeta: u Kanadi, SAD-u, Meksiku, Kolumbiji,
Argentini, Urugvaju, Peruu, Venezueli, Poljskoj, Portoriku, Indoneziji,
Francuskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Španjolskoj, Engleskoj,
Italiji, Sloveniji, Belgiji, Japanu, Koreji, Njemačkoj, Hrvatskoj, Brazilu,
Australiji, Egiptu i to u New Yorku, Chicagu, Mexico Cityju, Caracasu,
Bogoti, Otavi, Hamiltonu, Torontu, Camberi, Fremantleu,
Frankfurtu, Windsoru, Melbourneu, Buenos Airesu, Montevideu,
Santiagu, Punta Arenasu, Zagrebu, Sarajevu, Dubrovniku, Hamburgu,
Pečuhu, Seattleu, Limi, Washingtonu, Jakarti, Clevelandu,
Brasiliji, Rimu, Kairu i Alexandriji. Od 1987. sudjeluje na jedanaest
međunarodnih izložbi i bijenala. Potporom kanadske vlade, 1998.
ostvaruje putujuću samostalnu izložbu u Hrvatskoj i BiH. Godine
1989. Kanadsko-hrvatska udruga umjetnika proglašava ga umjetnikom
godine, a 1995. Vlada RH odlikovala ga je Redom Danice
hrvatske za iznimne zasluge u kulturi. Godine 1997., pod pokrovi-
teljstvom vlade RH i predsjednika dr. Franje Tuđmana, u Muzeju Mimara u Zagrebu
održana je prva izložba iz desetogodišnjeg ciklusa Ante Sardelića Kraljevića Vječna
domovina te je postavljana u prestižnim izložbenim prostorima diljem svijeta. Hrvatska
televizija snimila je dokumentarni film o ciklusu Vječna domovina i o životu
umjetnika Ante Sardelića Kraljevića. Godine 2003. postavlja u svetištu u Blatu na
Korčuli životni put blažene redovnice Marije Propetoga Isusa Petković u kamenom
reljefu veličine 8,5 metara četvornih. Godine 2005., kao pozvani gost umjetnik na
Međunarodnom bijenalu u Limi u Peruu, izlaže izložbu Vječna domovina. Kameni
reljef za oltar Hrvatske crkve u Torontu u Kanadi izrađuje 2006., a ciklus novih
djela Kulturne paralele izlaže u muzejima i galerijama na svim kontinentima 2008.
Godine 2009. izradio je i poklonio kamenu skulpturu – reljef, dimenzija 150 x 300
cm, Vukovar – svjetionik hrabrosti i slobode, gradu Vukovaru, koja je postavljena
pred ulaz u Spomen-dom na Ovčari. Za izuzetne zasluge u promidžbi RH i rodnoga
Blata u svijetu odlikovan je 2015. Zlatnim grbom općine Blato. Aktivni je član
svjetskog pokreta za mir, World Peace Gong, te već osam godina izrađuje devet
monumentalnih skulptura u željezu u sastavu Gong poklona Republike Indonezije
Republici Hrvatskoj odnosno gradu Vukovaru. Priprema izradu brončane skulpture,
visine pet metara, Spomenik domovinskog zajedništva za rodno Blato. Djela mu se
nalaze u galerijama, muzejima i privatnim zbirkama diljem svijeta.
Kontakt mail: antonsardelic@hotmail.com

Nikola Skokandić rođen je 1947. u Žrnovu na Korčuli. Završio je Školu
za primijenjene umjetnosti u Splitu na Odjelu za pimijenjenu grafiku (prof.
Jakov Budeša) 1967. , a potom Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odjel
grafike (profesori: V. Parač, A. Kinert, F. Baće, M. Detoni). Član je HDLU-a,
HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1973. radio je u novinskoj kući Slobodna
Dalmacija kao grafički urednik, a od 1993. do 2012. predavao je grafičke
predmete u Školi likovnih umjetnosti u Splitu. Izlagao je na mnogim skupnim
izložbama u zemlji i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Korčuli, 1980.,
1990., 1999., 2002. i 2005., u Orebiću 1999., u Splitu 1983., 2001., 2004.,
2005., 2013., 2014., u Veloj Luci 2014., Metkoviću 2015. Bavi se skulpturom
i grafikom. Po kratkoj priči Sreća književnika Petra Šegedina, izradio je art
knjigu 2009., a 2013. grafičko-pjesničku mapu Zaotočeni sa sonetima pjesnika
Jakše Fiamenga. Nagrade: Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci
2001. Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci 2003. Nagrada
za grafiku na Međunarodnoj izložbi Splitgraphic u Splitu 2005.Diploma na
Međunarodnoj izložbi Ex libris u Pančevu 2014.
 

Emilija Šarić Köhle rođena je 1947. u Privlaci kod Vinkovaca.
Završila je Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. godine.
Od 1969. živi u Berlinu. Studij slikarstva i pedagogije diplomirala
je na berlinskoj akademiji Hochscule der Künste, u klasi prof.
Geccellija 1988. Državni ispit za zvanje profesora likovnosti za rad
u nastavi položila je 1990. Predavala je na gimnaziji od 1993. do
2011. Bavi se slikarstvom i sudjelovala je na više skupnih izložbi
u Berlinu i u Splitu. Samostalno je izlagala 2015. u izložbenom
prostoru Muzeja grada Splita. Emilija Šarić Köhle svojim se agavama
iskazuje kao senzibilna i blaga slikarica koja nježno dodiruje svijet i
osjeća njegove titraje. Negdje duboko u sebi sačuvala je sjećanja na
estetski i koloristički izbalansiran krajolik koji postaje njezin intimni
oslonac. Nudi nam fragmente lirskih doživljaja koji su sređeni i
kao da sadržavaju vlastite mirise više nego li unutrašnju mistiku,
bliži su sanjanom nego li zbiljskom krajoliku, ljepoti koja se čuva
od prividnosti i okrutnosti života… Šitin, Predgovor kataloga izložbi
slika Emilije Šarić Köhle u Muzeju grada Splita 2015.
Kontakt mail: koehle.e@googlemail.com
 

Milan Šimera rođen je 1946. u Kaštel Lukšiću, preminuo je 2016. u Splitu.
Osnovnu školu završio je u Kaštel Lukšiću, a Školu za primijenjene umjetnosti,
Odjel grafike, u Splitu 1967. Diplomirao je na splitskoj Pedagoškoj akademiji
1971. iz predmeta likovnih umjetnosti. Stekao je stručni naziv nastavnika
likovnog odgoja. Predavao je likovni odgoj u Krstaticama, Hanu, Dugopolju i
u osnovnoj školi Sućidar u Splitu, sve do umirovljenja. Kao likovni pedagog
izlagao je, na više edukativnih i žiriranih izložbi, učeničke radove, pod
pokroviteljstvom Ministarstva prosvjete i športa RH. Dobio je više nagrada
i pohvalnica za uspjeh u razvoju likovnog stvaralaštva, što je bilo naročito
zapaženo na izložbi radova učenika viših razreda splitske osnovne škole
Sućidar u Umjetničkom salonu HDLU Split 1993.
Izloživši više od 500 radova učenika viših razreda osnovne škole Sućidar,
likovni pedagog Milan Šimera promovira novi pedagoški pristup u nastavi
likovnog odgoja u osnovnim školama. Usuglašava dječje težnje za likovnim
prikazivanjem, a u nemogućnosti prikazivanja objektivne stvarnosti, nastaju
vlastiti doživljaji. Izrečena misao – ne znaju ništa ali mogu sve – pojašnjava da
dijete oslobođeno presije imitiranja realnosti postaje začuđujuće kreativno...
Vladimir Rismondo Ml., članak o izložbi učeničkih radova u Umjetničkom
salonu HDLU Split, Slobodna Dalmacija, 6. travnja 1993.
Primjere učeničkih radova likovnog pedagoga i mentora Milana Šimere, Emil
Robert Tanay, doajen slikarske umjetnosti i likovne pedagogije, označio je
važnim za unapređenje likovnog stvaralaštva djece. Milan Šimera, osim
slikanjem, pretežno u tehnici ulja, izrađuje trodimenzionalne figurativne
kompozicije sakralnih motiva u kombiniranoj tehnici. Bavio se i glazbenom
umjetnošću. Svirao je mandolinu u grupi Bonaca i pjevao u crkvenom zboru Sv.
Cecilije u Kaštelima. Darovao je 2015. sliku Sv. Lovre, u tehnici ulja na platnu,
crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću.
 

Ante Tafra rodio se 1947. u Splitu. Preminuo je 2012. Završio je Školu za
primijenjene umjetnosti, Odjel slikarstva, u rodnom gradu, 1967. godine.
Odlazi u Francusku i studira slikarstvo i dekorativne umjetnosti u Parizu,
pretendirajući rad i izražavajući se po Cezanneovim načelima. Povratkom u
Hrvatsku, završava studij na Višoj turističkoj školi u Dubrovniku 1973. Radio je
u turizmu. Bio je član Poljičke likovne udruge Krug. Izlagao je na više skupnih
i samostalnih izložbi u Hrvatskoj. Sudjeluje u radu likovnih kolonija i na
humanitarnim aukcijama u organizaciji Poljičke likovne udruge Krug. Godine
2006., Zvonimir Solin i Klesarstvo FORMA Zakučac-Omiš izdaju monografiju
Ante Tafra: Slike i skulpture. Živio je i bavio se svojim omiljenim radom,
slikanjem i oblikovanjem u kamenu u Jesenicama-Sumpetru.
 

Zagorka Živković Perić rođena je 1949. u Splitu. Završila je
četverogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Godine
1970. diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Splitu iz predmeta likovnih
umjetnosti i stekla stručni naziv nastavnice likovnog odgoja. Do 1974. radila
je u poduzeću Jadrantekstil u propagandnoj i dekorativnoj djelatnosti. Odlazi
živjeti s obitelji u Toronto u Kanadu gdje se nastavlja samostalno baviti
likovnim radom. Izlagala je na više skupnih i samostalnih izložbi u Torontu
i diljem Kanade. Posebno su bile zapažene samostalne izložbe slika malog
formata u kombiniranoj tehnici, slikane na ručno izrađenom papiru, u Torontu
1988. Od 2014. živi u Torontu i u Rogoznici i bavi se slikanjem motiva iz svog
okruženja u različitim tehnikama izradbe.
Kontakt mail: zagaperic@hotmail.com
 

Organizatori: Nastja Dadić Radić, Nada Bukvić Delić, Nikola Skokandić, Neda Kraljević Tiozzo
Uvodni tekst: Tamara Visković
Postav izložbe: Branko Pendžer, Nikola Skokandić, Šimun Martinis
Fotografije: Otokar Levaj, Nikola Skokandić, Zlatko Sunko
Grafičko oblikovanje: Nikola Skokandić
Lektura: Elizabeta Garber
Tisak: Dalmacijapapir Split