PREMIJERE 39

Petra Lušić rođena je 1990. godine u Splitu. Završila je opću gimnaziju „Marko Marulić“ 2008., a iste godine upisuje preddiplomski studij likovne kulture i lik-ovne umjetnosti na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Diplomski je studij završila 2013. godine. Diplomirala je pod mentorstvom izv. prof. Matea Perasovića za praktični diplomski rad te prof. dr. sc. Miroslava Prstačića za teorijski diplomski rad. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

"Potreba za ogledanjem omogućava nam potvrdu vlastite egzistencije. Zadatak kojeg svakodnevno pred sebe postavljamo jest prepoznati to stvorenje
u ogledalu kao sebe. Radoznalo se poigravajući vlastitim odrazom još od djet-injstva, suočavamo se s onim što očima ne možemo vidjeti – svojim licem.
Povijest ogledala ujedno je i povijest gledanja koje je promijenilo način na koji čovjek vidi sebe i svoju ulogu u svijetu. Zraka svjetlosti koja dolazi od objekta i reflektira se na glatkoj površini od davnina je dio mitova i legendi, prikazujući čarobne slike i događaje iz prošlosti ili budućnosti, počevši od mirne površine vode kao najstarijeg zrcala. Ova je pojava bila poznata, između ostalih, još i starim Egipćanima i mitologiji Japana. Srednjovjekovnoj je kršćanskoj Europi, pak, zrcalo bilo simbol taštine, dok se u renesansi očituje utjecaj na otkrivanje linearne perspektive i sve izraženiji individualizam (dovoljno je spomenuti au-toportrete Dürera, Parmigianina, Van Eycka) koji postaje i odrednica kasnijih razdoblja (primjerice kod Caravaggia i Rembrandta). Današnje ogledalo, staklo premazano srebrnim nitratom, odražava sve prema čemu je okrenuto i nema ga ako nema lica pred ogledalom. Portreti Petre Lušić upravo nam donose isječke tog dinamičnog procesa gledanja. Ulja na drvu oval-nog oblika i neutralna bijela pozadina sugeriraju ogledanje, i to tuđe. Suočivši se s njime, neizbježno smo uvučeni u nečiji intimni svijet. Na neusiljenim licima pomalo izobličene fizionomije očigledna je izravnost emocionalne ekspresije. Prodoran pogled prisutan prilikom obavljanja svakodnevnih rituala, kao što su češljanje ili šminkanje, u isto je vrijeme i kritičan i samopouzdan. Među licima u ogledalima pronaći ćemo i autoportret umjetnice, pogleda uperenog u nas u trenutku dok mi promatramo njezino djelo. Pripremajući masku za drugoga, prisiljeni smo otkriti i sakriti stvarnost. Sebe u odrazu promatramo izokrenuto, naše lijevo oko zapravo je desno, možda čak i umanjeno ili uvećano. Nastojimo li u varljivim sjenama zrcala vidjeti osobu kakva mislimo da jesmo, kakva bismo željeli biti, kakva zaista jesmo – ili ostajemo na razini vizualnog prikaza?Nalikuje li ono što vidimo na ono što mislimo o sebi ili pokazuje ono nezvano, prošlost ili budućnost?
Svako je gledanje neizbježno prošlost. Vrijeme potrebno za refleksiju svjetla i percepciju podataka iz osjetila je odmak – sve što mislimo da vidimo zapravo je već postalo prošlost u trenutku kada odraza postanemo svjesni. Uopće je nemoguće, čak ni na fotografijama ili slikama, vidjeti sebe onako kako nas vide drugi, zato neizbježno jedni drugima posta-jemo ogledala. Stavljeni u poziciju onoga tko gleda osobu na por-tretu koja gleda sebe u trenutku dok gleda sebe, uvučeni smo u međuigru u kojoj tek postupno postajemo svjesni svog gledanja, ali vrijedi i obrnuto - u ovoj smo igri i mi predmet gledanja. Ogledalo ne zadržava odraz samo za sebe već nam vraća ono što mu sami dajemo. Doživljaj sebe kao jedinstvenog i trajnog podrazumijeva uspostavljenje granice između identiteta i onoga što je izvanjsko.
Kome onda vjerovati, ogledalu ili sebi?" - Gabrijela Terze

ŠKOLSKA KINOTEKA

KALENDAR DOGAĐANJA

IZDVOJENO

POLAGANJE ISPITA IZ POZNAVANJA HRVATSKOGA JEZIKA I LATINIČNOG PISMA

U POSTUPKU ODOBRENJA DUGOTRAJNOG BORAVIŠTA

Termini ispita:

21.3.2024. u 16.00 sati (prijava do 11.3.2024.)
18.4.2024. u 16.00 sati (prijava do 8.4.2024.)
6.6.2024. u 16.00 sati (prijava do 27.5.2024.)
5.9.2024. u 9.00 sati (prijava do 26.8.2024.)