PREMIJERE 56
Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević
