PREMIJERE 59
Jan Tomažin
„Odsutno slikarstvo može učiniti vidljivim sve ono što slikarstvo nije, a čini se kao da jest: slikanje na pokrivaču, dekoracija uokvirenoga polja (dekoracija za mislioce), već zastarjeli ručni rad, odraz realnosti”, zapisao je Hans Belting u svom eseju. Slijedeći sličan misaoni put, filozofijski pristup umjetnosti (odnosno mediju slikarstva) mladog slovenskog umjetnika Jana Tomažina u prvom se redu temelji na poricanju očitosti i negaciji „privilegirane” površine slikarskog platna. Tako u seriji radova naslovljenoj promatrač na prvi pogled ne primjećuje ništa doli potpuno prazne, bijele površine. Međutim, ukoliko slikama pristupi s bočnih strana, uočit će čitav niz slojeva različitih nijansi akrilnih boja što se skrivaju ispod završnog bijelog premaza. Riječ je o dvije stotine slojeva boje koji se ritmički izmjenjuju i ponavljaju, nestajući i ustupajući pritom mjesto svakom sljedećem nanosu, da bi se naposljetku presvukli pročišćenim površinskim slojem bijele boje. Konačni je ishod svojevrsna anti-reprezentacija, lišena bilo kakva oblika suvišnih slikarskih elemenata. Ovakav je autorov interes za problematiziranje pitanja reprezentacije u slikarstvu potaknuo koncept dekonstrukcije francuskog filozofa Jacquesa Derridae koji se razvio pod snažnim utjecajem ničeanske, nihilističke filozofije. Derridina teorijska paradigma, koja je izvorno bila usredotočena na definiranje odnosa teksta i značenja, sadrži skeptičnu postmodernističku pretpostavku da svaka forma jezika nužno proizvodi različite vrste značenja. Iz tog proizlazi da apsolutna značenja ne postoje, ona su neodrediva i nepostojana, a upravo je to ideja dekonstrukcije koju autor izvlači iz konteksta jezika i primjenjuje na kritiku svakodnevnog života i značenja. Apsolutna istina zanijekana je dogmatskim postavkama koje vladaju u nekom vremenu i prostoru. U tom je smislu okvir (rub) slike ključan – on sugerira ograničenja nametnuta od strane društva kojima je nemoguće izmaknuti, a ono što preostaje unutar okvira tek je prazna ploča.
Vizualni antipod slikama I i II čini druga Tomažinova serija radova pod naslovom Površina platna sada je prethodno usitnjenim i osušenim ostacima boje ispunjena do efekta . U procesu stvaranja djela autor se nastoji distancirati od stvaralačkog čina i rad svodi na mehaničko prosipanje fragmenata boje kroz sito i njihovo slučajno fiksiranje na nosioce (drvo i platno), otvarajući pritom različite asocijativne mogućnosti.
Mirela Plenković
