PROGRAM KINOTEKE Srpanj 2026.

Simón Mesa Soto, 2025., Kolumbija, Njemačka, Švedska, 123'
Uloge: Ubeimar Rios, Rebeca Andrade, Guillermo Cardona, Allison Correa, Margarita Soto, Humberto Restrepo

Oscaru Restrepu poezija je smisao života. Kako mu pjesnički integritet nije donio mnogo slave, posvetio se plemenitom statusu pjesnika u opskurnosti. Naravno, uz obilne doze alkohola. No život beskompromisnog umjetnika autsajdera nije lak i Oscarovi odnosi s kćeri i bliskim ljudima u potpunom su rasulu. Kada se zaposli kao profesor u srednjoj školi, među nezainteresiranim učenicima otkriva talentiranu Yurlady, djevojku iz koje poezija i proza teku s lakoćom. Yurlady ima pametnijih stvari od bavljenja stihovima, no Oscar ima misiju – otvoriti joj vrata slave kroz koja sam nikad nije prošao. Pjesnik je dirljiva mješavina apsurda, satire i drame, a premijerno je prikazan u programu Izvjestan pogled u Cannesu, gdje je ovjenčan Nagradom žirija.

Simón Mesa Soto kolumbijski je redatelj, scenarist i producent. Njegov kratkometražni diplomski film Leidi (2014.) nagrađen je Zlatnom palmom u Cannesu. Njegov dugometražni prvijenac Amparo (2021.) premijerno je prikazan na Tjednu kritike u Cannesu, gdje je glavna glumica nagrađena priznanjem Zaklade Louis Roederer za zvijezdu u usponu. Pjesnik (2025.) je njegovo drugo cjelovečernje ostvarenje.

Park Chan-wook, 2025, Južna Koreja, 126'
Uloge: Lee Byung-hun, Son Ye-jin, Park Hee-soon, Lee Sung-min, Yeom Hye-ran, Cha Seung-won. 

„Bez izbora“brutalna je, stilizirana crna komedija-triler legendarnog južnokorejskog redatelja Park Chan-wooka, autora kultnog Oldboya. 

Parkov vizualni stil je odmah prepoznatljiv. Pedantna mizanscena, jarke boje i besprijekorna montaža. Atmosfera oscilira između apsurdnog humora na površini i mračnog, nasilnog temelja, a istovremeno pruža oštru socijalnu kritiku modernog kapitalizma i krize muškosti. 

Glavni je lik Yoo Man-su, stručnjak u papirnoj industriji s 25 godina staža, koji iznenada dobiva otkaz. Očajan zbog nemogućnosti pronalaska novog posla i straha od gubitka savršenog obiteljskog života, on donosi ekstremnu odluku: doslovno će eliminirati svu konkurenciju. Man-su,lik čija se moralna propast manifestira kroz tjelesnu bol, poput uporne zubobolje, kreće u krvavi pohod protiv ostalih kandidata za posao kako bi osigurao svoju poziciju, vjerujući da doista nema drugog izbora. 

Film je adaptacija romana Sjekira (The Ax) Donalda E. Westlakea, a Park ga je posvetio redatelju Costi-Gavrasu koji je snimio prvu verziju 2005. godine.

Ostvario je izniman uspjeh na međunarodnoj i domaćoj sceni, postavši jedan od najnagrađivanijih festivalskih filmova godine. 

"Senzacionalna satira o stanju nacije koja spaja farsu i mračni triler" – The Guardian.

"Najduhovitiji 'feel-bad' film u posljednjih nekoliko godina" – MUBI.

Paolo Sorrentino, 2025., IT, 120'
Uloge: Toni Servillo, Anna Ferzetti, Orlando Cinque

Dobitnik nagrade za najboljeg glumca na festivalu u Veneciji

2 nominacije za nagradu Europske filmske Akademije uključujući za najboljeg glumca

Film prati 24 sata u životu imaginarnog talijanskog predsjednika koji, usamljen u ogromnoj palači Quirinale, traži smisao u malim stvarima — razgovoru s kuharom, šetnji vrtom i čitanjem pisama.

Udovac i katolik, ima kćer Doroteu, pravnicu poput njega. Kako se njegov mandat bliži kraju, usred nezanimljivih, dosadnih dana, pojavljuje se jedna od posljednjih dužnosti: odluka o dvije osjetljive molbe za predsjedničko pomilovanje. Ozbiljne moralne dileme, koje se isprepliću, na načine koje se čini nemogućim raspetljati, s njegovim privatnim životom. Vođen dubokim osjećajem odgovornosti, morat će odlučiti....

Ovaj film se smatra Sorrentinovim najintimnijim političkim radom. Za razliku od njegovog filma Il Divo (o Giuliju Andreottiju), koji je bio brz i agresivan, "La grazia" je spor, kontemplativan i vizualno sveden.

Kao i uvijek, Sorrentino koristi vrhunsku glazbu, miješajući talijanske kancone iz šezdesetih s modernim zvukom, stvarajući osjećaj bezvremenosti. Kadrovi su dugi, statični. Utjelovljuju ispraznu prirodu moći. Svaki kadar izgleda kao renesansna slika.

Rođen u Napulju, Sorrentino je redatelj kojeg kritičari često nazivaju "modernim Fellinijem". Kada je imao 16 godina, njegovi su roditelji preminuli od gušenja plinom u obiteljskoj vikendici. On je preživio samo zato jer je taj otišao u Torino gledati svog idola Diega Maradonu. Taj događaj je postao središnja tema njegovog filma Božja ruka

Ključni motivi njegovih filmova su melankolija, starenje, moć, religija i ljepota, a vizualni jezik je raskošan, često natopljen groteskom.

"Sorrentino ne režira filmove da bi nam objasnio svijet, nego da bi nas natjerao da se zaljubimo u njegovu apsurdnost." — Cahiers du Cinéma

Chloé Zhao, 2025., US, 125'
Uloge: Jesse Buckley, Paul Mescal

Film "Hamnet" (koji je baziran na istoimenom romanu Maggie O'Farrell, a režira ga Oscarom nagrađena Chloé Zhao) nije klasična biografska priča o Williamu Shakespeareu. To je intimna i dirljiva drama o gubitku koja postavlja impresivnu, ali fiktivnu tezu: da je smrt Shakespeareovog jedanaestogodišnjeg sina, Hamneta bila katalizator za nastanak njegove najpoznatije tragedije, Hamleta.

Priča se uvelike fokusira na Shakespeareovu suprugu, Agnes Hathaway. Zhao, poznata po poetskim vizualima i sposobnosti da pejzaž i prostor pretvori u aktivni dio narativa i karakterizacije likova, Agnes uranja u prirodu, zelenilo, šumu, predstavljajući je kao biće zemlje i života, za razliku od Williama, koji je smješten u sobe, za stolove, u svratišta i zatvorene prostore. Povijesna činjenica smrti njihovog sina ovdje je uzeta kao pokretač jedne fiktivne, ali duboko ljudske priče o boli, stvaralaštvu i krhkim ljudskim odnosima.

"Hamnet" prikazuje najvećeg svjetskog dramatičara kao slomljenog oca čije je stvaralaštvo prožeto osobnom tragedijom. Film je hvaljen na festivalima, nagrađen je u Torontu, a kritičari ga vide kao jednog od najozbiljnijih kandidata za Oscara, posebno zbog emotivne snage i glumačkih izvedbi.

Nagrade i priznanja:

Glavna nagrada Međunarodnog filmskog festivala u Torontu (TIFF):

Nagrada publike (People's Choice Award) – Ovo je jedna od najprestižnijih nagrada na festivalu i često se smatra snažnim predskazateljem uspjeha na dodjeli Oscara (ranije ju je dobio i Zhaoin film Nomadland).

Nagrada publike na Filmskom festivalu BFI London (BFI London Film Festival):

Nagrada publike za najbolji dugometražni film (Audience Award for Best Feature).

Nagrada Vanguard na Međunarodnom filmskom festivalu u Palm Springsu (PSIFF):

Vanguard Award – Nagrada je dodijeljena redateljici Chloé Zhao te glavnim glumcima Jessie Buckley (u ranijim izvještajima pogrešno navedena kao Saoirse Ronan) i Paulu Mescalu.

Mill Valley Film Festival Award (dodijeljena Jessie Buckley).

Best Gala Film na Međunarodnom filmskom festivalu u San Diegu.

OSCAR REVIJA

Ima ukupno osam nominacija

Najbolji film: Producenti Liza Marshall, Pippa Harris, Nicolas Gonda, Steven Spielberg i Sam Mendes.

Najbolja režija: Chloé Zhao.

Najbolja glavna glumica: Jessie Buckley (za ulogu Agnes).

Najbolji adaptirani scenarij: Chloé Zhao i Maggie O'Farrell.

Najbolja originalna glazba: Max Richter.

Najbolja kostimografija: Malgosia Turzanska.

Najbolja scenografija: Fiona Crombie i Alice Felton.

Najbolji casting: Nina Gold (u novoj službenoj kategoriji Akademije). 

Zanimljivo je da je film nominiran u novoj kategoriji za casting, dok je Steven Spielberg ovom nominacijom postavio rekord s ukupno 14 nominacija u kategoriji najboljeg filma kao producent.

Ljubav koja ostaje (Ástin sem eftir er) Hlynur Pálmason, Island, Danska, Švedska, Francuska, 2025. 109'

Uloge:Saga Garðarsdóttir, Sverrir Gudnason, Ída Mekkín Hlynsdóttir, Þorgils Hlynsson, Grímur Hlynsson, Ingvar Sigurðsson, Anders Mossling

Godina dana u ruralnom Islandu, gdje umjetnica Anna i ribar Magnus navigiraju kroz rastavu braka pokušavajući pritom zadržati stabilnost za svoje troje djece (koje, izvanredno, glume troje stvarne djece redatelja Pálmasona). Snimljen na 35mm filmu i prožet naturalizmom i nadrealnim prizorima, film prikazuje gorko-slatku suštinu izblijedjele ljubavi i zajedničkih uspomena usred izmjene godišnjih doba. S razigranim skretanjima u komične i fantastične sekvence, Pálmasonov bolno iskren, crnohumorni portret stvoren je s dubokim razumijevanjem posebnosti svake obitelji. Film je premijerno prikazan u Cannesu  gdje je pas Panda osvojio nagradu Palm Dog.

Film je dobitnik glavne nagrade za dugometražni film filmskog festivala Cinehill 2025.

Josh Safdie, 2025., US, 120'
Uloge:Timothée Chalamet, Gwyneth Paltrow, Fran Drescher, Odessa A’zion, Kevin O’Leary

Film "Marty Supreme" jedan od najočekivanijih projekata godine. Ima 3 nominacije za Zlatni globus (najbolji film, najbolji glavni glumac, najbolji scenarij) i jedan je od favorita na ovogodišnjim Oscarima. Nastao je kao prvi samostalni redateljski pothvat Josha Safdieja nakon gotovo dva desetljeća suradnje s bratom Bennyjem. Film je inspiriran životom Martyja Reismana, legendarne figure američkog stolnog tenisa, poznatog po svom nevjerojatnom talentu, ali i statusu autentičnog "hustlera" s Manhattana.

Za razliku od većine biografskih filmova, ovaj je realiziran u visokoenergetskoj maniri, poput punokrvnog akcijskog filma, a stolnim tenisom, temom koja se rijetko uzima za ozbiljnu, bavi se s epskom smbicioznošću. Timothée Chalamet u naslovnoj ulozi donosi intenzivnu izvedbu, transformirajući se u ekscentričnog prvaka unutar pedesetih godina prošlog stoljeća. Safdie koristi svoj prepoznatljivi frenetični stil (poznat iz filma Uncut Gems) kako bi istražio cijenu slave i američki san kroz prizmu sporta koji je u to vrijeme bio na vrhuncu popularnosti.

Chalamet je, slično kao i za prošlogodišnju ulogu Boba Dylana u filmu „Potpuni neznanac“ prošao rigorozne i neobično duge pripreme s profesionalnim trenerima stolnog tenisa kako bi sve scene mečeva bile autentične i izvedene bez dublera.

Mnoge će razveseliti pojava Fran Drescher (The Nanny) na velikom platnu u ulozi Martyjeve majke. Ona filmu dodaje ekscentričnu emocionalnu notu i nostalgični šarm.
 

OSCAR REVIJA

Nominacije:

Najbolji film

Najbolja režija – Josh Safdie

Najbolji glavni glumac – Timothée Chalamet (njegova treća nominacija u karijeri)

Najbolji originalni scenarij – Ronald Bronstein i Josh Safdie

Najbolji casting – Jennifer Venditti

Najbolja fotografija – Darius Khondji

Najbolja montaža – Ronald Bronstein

Najbolja scenografija – Jack Fisk i Adam Willis

Najbolja kostimografija – Miyako Bellizzi 

(SUVREMENI) DISNEYEV KLASIK
Monsters, Inc., 2001. Pete Docter, David Silverman, Lee Unkrich, 92 min. US
Scenarij: Andrew Stanton, Dan Gerson, Robert L. Baird, Rhett Reese, Jonathan Roberts
   Vrsni bauk Sulley i njegov entuzijastični asistent u strašenju Mike, rade u najvećoj tvornici zastrašivača u svijetu čudovišta. Glavni izvor energije u njihovu svijetu prikupljeni su krici ljudske djece. No čudovišta vjeruju da su djeca opasna i otrovna i smrtno se preplaše kada mala djevojčica zaluta u njihov svijet. Sulley i Mike nastoje je vratiti kući, ali putem se suoče s čudovišnom intrigom i urnebesnim nezgodama.
https://www.imdb.com/title/tt0198781/?ref_=nv_sr_srsg_0

Kleber Mendonça Filho, 2025. Brazil, Francuska 160'
Uloge: Wagner Moura, Maria Fernanda Cândido, Gabriel Leone, Alice Carvalho i Christian Malheiros

Brazilski film "Tajni agent" jedan je od najvažnijih naslova svjetske kinematografije prošle godine. Režirao ga je cijenjeni Kleber Mendonça Filho (Bacurau, Aquarius), a u glavnoj ulozi briljira Wagner Moura (zvijezda serije Narcos).

Apsolutni je pobjednik Filmskog festivala u Cannesu 2025., gdje je postao jedan od najnagrađivanijih filmova u povijesti tog festivala.

Nagrada za najboljeg redatelja: Kleber Mendonça Filho.

Nagrada za najboljeg glumca: Wagner Moura (prvi Brazilac u povijesti koji je osvojio ovu nagradu).

FIPRESCI nagrada: Nagrada međunarodnog udruženja filmskih kritičara.

Brazilski kandidat za Oscara 2026.: Film je ušao u uži izbor za najbolji strani film.

Zlatni globus (2026.): Nominacije za najbolju dramu i najboljeg glumca.

1977. godina. Vrijeme je vojne diktature.Marcelo (Wagner Moura), bivši sveučilišni profesor iz São Paula, bježi u Recife pod lažnim imenom kako bi izbjegao politički progon. Pokušava voditi neupadljiv život u trošnom pansionu, no ubrzo shvaća da grad nije nikakvo utočište.

Film je usredotočen na tri različita vremenska razdoblja, a okvir mu daje današnje vrijeme, u kojem povjesničarka pokušava otkriti istinu o Marcelovoj sudbini slušajući stare audiokasete.

Ovaj politički neo-noir triler s elementima crne komedije odlikuje napeto i klaustrofobično ozračje, te majstorsko korištenje zvuka (karnevalska buka, šaputanja) i arhitekture Recifea u stvaranju sveobuhvatnog osjećajaparanoje.

Redatelj, inače bivši filmski kritičar, u film ubacuje brojne posvete klasičnim trilerima, posebno onima Hitchcocka i De Palme.

Kritičari su film proglasili remek-djelom koje univerzalno progovara o korupciji i otporu.

The Guardian:"Vrhunska studija korupcije... vizualno briljantna mješavina senzualne gradske intrige i špijunske priče."

Variety:"Wagner Moura pruža suptilnu, ali intenzivnu izvedbu čovjeka kojeg povijest pokušava izbrisati. Ovo je Mendonça Filhov najambiciozniji rad dosad."

IndieWire:"Remek-djelo koje ne treba objašnjavati – ono se osjeća kroz svaku sjenu i svaki kadar neonskog Recifea."

OSCAR REVIJA

Nominiran je u četiri kategorije: 

Najbolji film (Best Picture)

Najbolji glavni glumac – Wagner Moura (postao je prvi Brazilac nominiran u ovoj kategoriji)

Najbolji međunarodni film (Best International Feature Film)

Najbolji originalni scenarij

Mascha Schilinski, 2025, DE, 149 min

Dobitnik nagrade žirija na festivalu u Cannesu te čak 8 nominacija za nagradu Europske filmske Akademije film GLEDATI U SUNCE (mogima poznat u svom engleskom prijevodu – Sound of Falling) redateljicu Maschu Schilinski najavljuje kao talent svjetske klase. Schilinski je uspjela priču čija se radnja proteže na cijelo jedno desetljeće učiniti iznimno dinamičnom, intrigantnom, atmosferičnom, ali podjednako i zastrašujućom te edukativnom.

Četiri djevojke, i njihove obitelji žive u seoskoj kući u Altmarku, regiji u sjevernoj Njemačkoj koja se naslanja na rijeku Labu: Alma (Hanna Heckt) negdje oko 1910., Erika (Lea Drinda) neposredno nakon Drugog svjetskog rata, Angelika (Lena Urzendowsky) u Istočnoj Njemačkoj 1980-ih i Lenka (Laeni Geiseler) u našoj sadašnjosti. Naizmjenično pratimo njihovo odrastanje i mladost ali paralelno i razvijanje kuće tijekom stoljeća, dok se odjeci prošlosti zadržavaju u njegovim zidovima. Iako ih dijeli gotovo stotinu godina, njihovi životi počinju se zrcaliti jedni u drugima.

Schilinski svjesno poništava linearno pripovijedanje: vrijeme u njezinu filmu je nestabilno i promjenjivo, poput živog organizma. Ono se izobličuje, vraća i ponavlja, kao da i samo pokušava pronaći vlastito mjesto u ponavljajućoj povijesti jedne obitelji, poput osobnih dnevničkih zapisa.

Sniman u skučenom, gotovo klaustrofobičnom formatu, film spaja dokumentarističku prisutnost i poetsku apstrakciju. Povijest – rat, ideologija, društvena kontrola – uvijek je prisutna, ali kao udaljeni šum, kao pozadina na kojoj se odvijaju intimne povijesti ženskih iskustava i njihovih sjećanja. Redateljica Schilinski ovim filmom rekonstruira kako se trauma, želja i strah prenose kroz obiteljsku liniju, pretvarajući kuću u živi arhiv emocija i memorije. Film koji prkosi jednostavnim žanrovskim odrednicama: nalazi se između melodrame, povijesnog eseja i eksperimentalne fikcije, kao meditacija o sjećanju, tijelu i šutnji. U ovom filmu, promatramo kako povijest biva i zauvijek živi u nama – u fizičkom tijelu, zidovima kuće, materinjem jeziku i intimnim snovima. Sjećanja nisu nikada samo naša, već ona nužno povlače naslijeđene emocije, traume i prazni prostor međugeneracijskih tišina.

 Iain Forsyth, Jane Pollard, 2025, Ujedinjeno Kraljevstvo, 99 min

Uloge: Tilda Swinton, George MacKay, Derek Jacobi, Suki Waterhouse.

1979. Marianne Faithfull je izdala album Broken English. Prethodilo mu je desetljeće potpune osobne kataklizme, u kojem se nekada prelijepa Jaggerova muza, pjevačica zvonkog glasa i eterične pojave borila s ovisnošću o heroinu i anoreksijom, bolešću i odbačenošću koja je išla do beskućništva.

Sve je to dovelo i do erozije njezinog nježnog, slatkog pop-folk vokala. Marianne se vratila s dubokim, hrapavim, napuklim zvukom koji kipti bijesom i tragikom, a u 1979., godini punka, ta je promjenu bila dočekana sa respektom i iznova je etablirala na sceni kao posve novu, autoritativnu javnu osobu. Umjesto dopadljivih balada, album je donio revolucionarni miks post-punka, novog vala i "hladnog" synth-pop/disco zvuka.

Broken English je dokumentarno-igrani film koji donosi dubok i nekonvencionalan portret ove kultne glazbenice. Realiziran je uz potpunu suradnju Marianne Faithfull i predstavlja njezinu konačni, smioni umjetnički statement prije smrti u siječnju 2025.

Namjesto klasične biografije, spajaju se intervjui, arhivske snimke i igrani elementi, a odvija se unutar fiktivne institucije The Ministry of Not Forgetting, u kojoj likovi istražuju njezinu ostavštinu, sjećanja i mitologiju.

U fiktivnim ulogama unutar "Ministarstva" pojavljuju se velika glumačka imena poput Tilde Swinton i Georgea MacKaya, dok naraciju vodi slavni Derek Jacobi, a film uključuje i dirljive izvedbe kolega i štovatelja, među kojima su Nick Cave, Courtney Love, Suki Waterhouse i Beth Orton.

Sergei Loznitsa, 2025, Francuska, Njemačka, Nizozemska, Rumunjska, Ukrajina, 118'
Uloge: Vlad Ivanov, Christian Friedel, Sandra Hüller, Natalia Berezhnaya, Valeriu Andriuta

Najnovije je ostvarenje istaknutog ukrajinskog redatelja precizna je analiza povijesnih traumi i totalitarizma. Film se tematski naslanja na njegove prethodne radove o Nürnberškom procesu i procesima u Kijevu, ali ovaj put dublje ulazi u moralni ponor onih koji provode "pravdu".

Radnja je smještena u poslijeratni ambijent (kasne 1940-e) i prati dvojicu tužitelja na suđenju visokog profila. Dok jedan vjeruje u slovo zakona i objektivnu pravdu, drugi je vođen političkim direktivama i željom za ideološkom odmazdom. Kroz njihove sukobe u sudnici i izvan nje, Loznica razotkriva kako se pravni sustav lako transformira u instrument represije. Film je snimljen u prepoznatljivom redateljskom stilu – dugi, statični kadrovi i hladna atmosfera koja pojačava osjećaj neminovnosti. Iako je riječ o igranom filmu, Loznica koristi crno-bijelu fotografiju i scenografiju koja toliko vjerno simulira arhivske snimke da gledatelj gubi granicu između fikcije i povijesnog dokumenta.

Sergej Loznica jedan je od najvažnijih suvremenih europskih redatelja. Njegov rad obuhvaća i igrane filmove (U magli, Donbas) i dokumentarce temeljene na arhivskim snimkama (Babi Yar. Context, State Funeral), a pristup karakterizira odbijanje sentimentalnosti i fokus na kolektivnu odgovornost, zbog čega je često u središtu javnih i političkih rasprava u istočnoj Europi.

Cineuropa: "Loznica je stvorio klaustrofobično remek-djelo o birokraciji zla. Sudnica ovdje nije mjesto istine, već pozornica za okrutni teatar moći."

Le Monde: "Vizualno stroga i intelektualno beskompromisna drama koja nas tjera da preispitamo što uistinu znači 'pravedno suđenje'

The Hollywood Reporter: "Dva tužitelja su briljantna studija o moralnoj eroziji. Loznica ponovno dokazuje da povijest nije prošlost, već upozorenje koje traje."

Joachim Trier, 2025, Norveška, Francuska, Njemačka, Danska, 133'
Uloge: Renate Reinsve, Stellan Skarsgård, Inga Ibsdotter Lilleaas, Elle Fanning

Dobitnik Grand Prixa na filmskom festivalu u Cannesu 2025. godine, i 9 nominacija za Oscara (najbolji film, najbolja režija, najbolji međunarodni film, najbolji originalni scenarij, najbolja sporedna muška uloga, najbolja sporedna ženska uloga, najbolja sporedna ženska uloga, najbolja montaža), nagrade za najbolji film Europske filmske akadenije, te Zlatnog globusa, Sentimentalna vrijednost je djelo kojeg odlikuje emocionalna autentičnost, psihološka nijansiranost i odbijanje jeftine melodrame. Trier koristi vizualno bogate kadrove Osla i minimalističku glazbu kako bi naglasio tišinu i neizrečene sukobe između likova. 

Nakon majčine smrti, sestre Nora i Agnes ponovno se susreću s otuđenim ocem Gustavom, nekada slavnim redateljem čija je karijera u padu. Gustav se pokušava iskupiti nudeći Nori, koja je glumica, glavnu ulogu u svom novom, duboko osobnom filmu o obiteljskoj tragediji. Kada ona odbije, on angažira mladu holivudsku zvijezdu, što pokreće bolno suočavanje s prošlošću, naslijeđenom traumom i krhkom nadom u pomirenje. 

"Duboko rezonantna obiteljska drama koja izbjegava melodramu radi emocionalne autentičnosti" – IMDb.

"Trier i njegovi glumci razumiju da se narušeni odnosi ne definiraju samo napetošću, već i trenucima neizrečene radosti" – RogerEbert.com.

"Nježno, elegično i samodopadno" – Ravnododna. 

Kristen Stewart, 2025, US/Latvija, 115 min
Uloge: Imogen Poots, Thaddea Graham, Jim Sturgess

Kronologija vode (The Chronology of Water) jedan je od najiščekivanijih naslova 2025. godine, prvenstveno zbog dugogodišnjeg razvoja i činjenice da predstavlja redateljski prvijenac proslavljene glumice Kristen Stewart.

Film je adaptacija istoimenih, kultnih memoara američke spisateljice Lidie Yuknavitch. Sirova je to i intimna pripovijest o odrastanju, traumi i iscjeljenju. Yuknavitch opisuje svoje djetinjstvo obilježeno obiteljskim zlostavljanjem, gubitak djeteta pri porodu, borbu s ovisnošću i istraživanje seksualnosti. Središnji motiv filma je voda, jer Lidia je bila vrhunska plivačica. Ona je prostor u kojem se bol transformira u umjetnost i snagu.

Baš kao i knjiga, film izbjegava klasičnu kronologiju, fokusirajući se na "tok svijesti" i emocionalne bljeskove sjećanja. Kristen Stewart se odlučila za vrlo intiman, fizički i beskompromisan pristup vizualnom pripovijedanju, izbjegavajući holivudsko uljepšavanje teških tema. Naglasak je na tjelesnosti, vodi i pokretu kao primarnim sredstvima izražavanja emocija.

Kristen Stewart je prava na knjigu kupila još 2018. godine, a projekt je godinama bio u fazi pripreme jer je tražila potpunu kreativnu slobodu za ovako radikalan materijal. Film je sniman na lokacijama u Latviji i Malti, što mu daje specifičnu europsku vizualnu teksturu, unatoč tome što je priča duboko ukorijenjena u američki milje (Pacifički sjeverozapad).

Prikazan na najvećim svjetskim festivalima, među kojima izdvajamo  Sundance Film Festival, gdje je dobio Nagradu za režiju, a Imogen Poots (Glavna ženska uloga)je osvojila nekoliko nagrada kritičarskih udruženja za najbolju glumicu, kao i nominacije za prestižne strukovne nagrade (ASC - American Society of Cinematographers).

Kritika ga je proglasila jednim od najvažnijih debitantskih filmova desetljeća, uspoređujući Stewartičin stil s ranim radovima Jane Campion.

Kirk Jones, 2025. UK, 120'
Uloge: Robert Aramayo, Maxine Peake, Shirley Henderson i Peter Mullan.

I Swear donosi istinitu priču o Johnu Davidsonu, aktivistu za Touretteov sindrom. Nadovezuje se na čuveni BBC-jev dokumentarac "John’s Not Mad" iz 1989., prateći Johnov životni put od zbunjenog tinejdžera do zrelog aktivista. Strukturiran je kroz retrospekciju, prikazuje Johnovo odrastanje u Galashielsu 80-ih, kada se njegovo stanje smatralo neposluhom ili psihozom a on sam bio izložen maltretiranju i odbacivanju, do današnjeg dana, fokusirajući se na njegovu ulogu oca i nastojanje da osigura bolji svijet za nove generacije "Tourettera".

Glavno obilježje filma je autentičnost. Jones izbjegava holivudsku patetiku i Touretteov sindrom ne koristi kao komični rekvizit, već kao kompleksan identitet, te majstorski balansira između dirljivih trenutaka obiteljske podrške i brutalnih scena društvenog odbacivanja.

Sam John Davidson je sudjelovao kao konzultant kod snimanja filma, a glavni glumac Robert Aramayo je proveo mjesece s Johnom kako bi usavršio ne samo fizičke pokrete, već i emocionalnu težinu stanja, što mu je donijelo brojne nominacije za najboljeg glumca.

Film je osvojio nagradu na Rolling Stone UK Awards 2025., a možda i važnije od toga, postao je neočekivani kino hit, s iznimno visokim ocjenama publike i kritike (100% na Rotten Tomatoes).

Harris Dickinson,  UK, US, 2025., 99'
Uloge: Charlie Hall, Harris Dickinson, Helena Bonham Carter, Stephen Graham, Erin Kellyman

Harrisa Dickinsona publika poznaje kao glumca u filmovima Trokut tuge, Scrapper, The Iron Claw, a njegov prijelaz u režiju rijetko je upačatljiv. Derište (Urchin) stilski se oslanja na britansku tradiciju socijalnog realizma (poput Kena Loacha), ali s modernijim, stiliziranim vizualnim pristupom. Smješten u suvremeni istočni London, film prati sedamnaestogodišnjaka koji pokušava navigirati kroz sustav socijalne skrbi dok se istovremeno brine o svom mlađem bratu. Priča je sirova i naturalistička, fokusirana na pokušaje preživljavanja na marginama društva, ali prožeta trenucima neočekivane nježnosti i vizualne poezije. Dickinson koristi vlastito poznavanje radničke klase Londona kako bi stvorio autentičan portret mladosti koja odbija biti slomljena.

Proveo je mjesece tražeći glavnog glumca po školama i boksačkim klubovima istočnog Londona kako bi postigao maksimalnu autentičnost, a mnogi su dijalozi inspirirani stvarnim razgovorima koje je vodio ili čuo u svom susjedstvu tijekom odrastanja.

Film je nastao u koprodukciji s kultnim studijem A24, premijerno je prikazan u Cannesu, a kritika ga izdvaja kao jedan od naimpresivnijih redateljskih debija novijeg vremena.

The Guardian: "Dickinsonov debi je zapanjujuće samouvjeren. 'Urchin' posjeduje sirovu energiju i srce koje rijetko viđamo u suvremenom britanskom filmu."

Variety: "Kao što je uvjerljiv ispred kamere, Harris Dickinson se pokazuje kao vizionar iza nje. Ovo je film koji boli, ali i iscjeljuje."

IndieWire: "Briljantno snimljen i emocionalno razoran. 'Urchin' je dokaz da Dickinson razumije ljudsku psihu bolje od većine iskusnijih kolega."

François Ozon, 2025, FR/BE/MA, 122 min
Uloge: Benjamin Voisin, Cécile de France, Vincent Lacoste

"Stranac" (L'Étranger), u režiji proslavljenog francuskog redatelja Françoisa Ozona, ekranizacija je istoimenog remek-djela Alberta Camusa. Ozon, poznat po psihološkoj dubini i estetskom senzibilitetu, pristupa priči o Meursaultu s modernim senzibilitetom, ali ostaje vjeran egzistencijalističkom tonu izvornika.

Radnja prati Meursaulta, otuđenog francuskog činovnika u Alžiru, koji nakon majčine smrti i naizgled nasumičnog ubojstva Arapina na plaži biva izveden pred sud. Umjesto samog čina ubojstva, društvo mu sudi zbog njegove emocionalne ravnodušnosti i odbijanja da se pokori društvenim konvencijama tugovanja i kajanja.

Ozon koristi jarku svjetlost i zasićene boje kako bi dočarao Camusov "apsurd" pod vrelim suncem. Film se fokusira na osjetilna iskustva, čime pasivnost glavnog lika postaje vizualno opipljiva.

Citat iz kritike:"Ozonov 'Stranac' nije samo adaptacija, već oživljavanje Camusove apsurdnosti za 21. stoljeće; Benjamin Voisin majstorski utjelovljuje prazninu koja nas istovremeno plaši i fascinira." — (Cahiers du Cinéma).

Ildikó Enyedi, 2025., Mađarska / Njemačka / Francuska, 147'
Uloge: Tony Leung Chiu-wai, Léa Seydoux, Luna Wedler, Enzo Brumm, Sylvester Groth

Film Tihi prijatelj mađarske vizionarke Ildikó Enyedi jedan je od najambicioznijih europskih projekata 2025. godine. Riječ je o meditativnom remek-djelu koje nastavlja redateljičinu fascinaciju granicom između snova, prirode i ljudske svijesti.

Strukturiran je kao triptih koji se odvija u tri različita vremenska razdoblja: 1908., 1972. i 2020. godini. Sve tri priče povezuje jedno stablo — golemi i drevni Ginkgo biloba, u botaničkom vrtu u Marburgu. Stablo nije samo pozadina, već protagonist koji "svjedoči" ljudskim dramama: od mladog botaničara s početka stoljeća, preko studentskih nemira sedamdesetih, do suvremenog znanstvenika. Film istražuje subjektivnost vremena i duboku, tihu povezanost biljnog svijeta s ljudskom sudbinom, i na koncu postavlja pitanje - Što stablo "misli" o nama? – istražujući granice antropocentrizma.

Enyedi je na ovom filmu radila godinama, pažljivo birajući lokacije i glumce iz različitih kulturnih krugova, a angažman legendarne hongkonške zvijezde Tonyja Leunga (poznatog iz filmova Wong Kar-waija) izazvao je golemu pažnju svjetskih medija, jer mu je ovo jedna od rijetkih uloga u europskoj produkciji.

Ildikó Enyedi proslavila se filmom O tijelu i duši (Zlatni medvjed u Berlinu). Poznata je po svom poetičnom stilu koji spaja magični realizam s dubokom psihološkom analizom. U ovom filmu ona odlazi korak dalje, pokušavajući "decentrirati" čovjeka i prikazati svijet iz perspektive prirode koja nas okružuje i nadživljuje.

Cahiers du Cinéma: "Vizualna simfonija koja nadilazi jezik. Enyedi nas uči kako ponovno gledati svijet oko sebe, s poštovanjem i čuđenjem."

Variety: "Epski u trajanju, ali intiman u emociji. 'The Silent Friend' je rijedak primjer filma koji se ne gleda, nego udiše."

The Guardian: "Hipnotična izvedba Tonyja Leunga savršeno se uklapa u tihi, moćni svijet koji je Enyedi izgradila oko jednog stabla."

Jedan je od najnagrađivanijih filmova na prošlogodišnjim festivalima

Venecijanski filmski - osvojio ukupno šest priznanja: 

Marcello Mastroianni Award: Luna Wedler proglašena je najboljom mladom glumicom.

FIPRESCI Prize: Nagrada međunarodnog udruženja filmskih kritičara za najbolji film u konkurenciji.

Green Drop Award: Nagrada za film koji najbolje promiče održivost i ekološku svijest.

Interfilm Award: Za promicanje međureligijskog dijaloga.

CinemaSarà Award: Priznanje žirija mladih.

Edipo Re Award: Za inkluzivnost i održivost. 

Chicago International Film Festival: Srebrni Hugo za najbolju fotografiju (Silver Hugo for Best Cinematography).

La Roche-sur-Yon International Film Festival: Glavna nagrada žirija (Grand Prix du Jury).

Valladolid International Film Festival (Seminci): Luna Wedler ponovno je nagrađena kao najbolja mlada glumica. 

Gabriel Mascaro, 2025. Brazil, Meksiko, Čile, Nizozemska, 85'
Uloge: Denise Weinberg, Rodrigo Santoro, Miriam Socarrás

Film "Plavi trag" (O Último Azul, 2025.), brazilskog redatelja Gabriela Mascara, vizualno je fascinantna i duboka distopijska drama smještena u blisku budućnost Amazone. Film je postao jedan od najznačajnijih naslova 2025. godine, potvrđujući Mascara kao jednog od najvažnijih suvremenih glasova latinoameričke kinematografije. Riječ je o relativno kratkom, ali intenzivnom i vizualno bogatom djelu koje bez praznog hoda prati putovanje 77-godišnje Tereze kroz Amazonu.

Tereza (Denise Weinberg), je vitalna žena koja cijeli život radi u tvornici. U njezinu svijetu, vlada provodi kontroverzni program prisilnog preseljenja starijih osoba u udaljene "kolonije" kako bi se mlađe generacije oslobodile brige i maksimalno posvetile ekonomskoj produktivnosti. Kada prag za preseljenje bude spušten na 75 godina, Tereza dobiva službeni nalog za odlazak. Odbijajući prihvatiti nametnutu sudbinu i status "društvenog tereta", ona bježi i kreće na putovanje rijekama Amazone kako bi ispunila svoju posljednju veliku želju – da prvi put u životu iskusi let zrakoplovom. Putem susreće razne likove, uključujući kapetana broda Caduja (Rodrigo Santoro), kroz koje film istražuje teme slobode, dostojanstva i prava na sanjanje bez obzira na dob. Mascaro koristi Amazonu kao simbol otpora i vitalnosti, suprotstavljajući prirodnu raskoš hladnoj, birokratskoj distopiji. Film je hvaljen zbog svoje "post-tropske" estetike, spoja magičnog realizma i oštre socijalne kritike neoliberalizma koji marginalizira najranjivije članove društva.

„Mark Twain susreće Orwella u ovom prekrasnom brazilskom filmu. U svijetu budućnosti gdje je za starce obavezan logor-hospicij glavna se junakinja na osamdeseti rođendan odlučuje za bijeg, pa luta Amazonom na riječnom brodu. Distopijska fikcija spaja se u „Ultimo azulu“ s poetikom rijeke i mirisom zakašnjele avanture.“

Jurica Pavičić, Jutarnji list

Film je trijumfirao na 75. Berlinaleu (2025.), gdje je osvojioSrebrnog medvjeda – Veliku nagradu žirija (Grand Jury Prize) i Nagradu ekumenskog žirija.