CEZAR MORA UMRIJETI
400 GODINA OD SMRTI WILLIAMA SHAKESPEAREA (1564. - 1616.)
Cesare deve morire, 2012. Paolo Taviani, Vittorio Taviani, 76 min. IT
Scenarij: Paolo Taviani, Vittorio Taviani
Uloge: Cosimo Rega, Salvatore Striano, Giovanni Arcuri, Antonio Frasca
Pobjednik Berlinskog festivala priča je o pravim talijanskim zatvorenicima koji u jednom od najstrože čuvanih zatvora u Italiji (rimski zatvor Rebibbia) pripremaju svoju izvedbu Shakespearove tragedije „Julije Cezar“...
Shakespearova predstava „Julije Cezar“ se završila i glumci su nagrađeni gromoglasnim pljeskom. Svjetla se gase; glumci odlaze sa scene i ponovno postaju zatvorenici, vraćajući se u svoje ćelije...
Film se ne bavi zločinima koje su počinili ‘glumci’ u svojim ‘stvarnim’ životima, nego povlači paralele između klasične drame i današnjeg svijeta. „Cezar mora umrijeti“ je snimljen u kombinaciji crno-bijele tehnike i kolora, a glavni glumci su ubojice i mafijaši koji tumače Shakespeareove likove u tragediji, pri čemu njihove osobne sudbine daju novi ton i pečat temama osvete i izdaje. Kritičari ističu činjenicu da je većina glumaca koji se pojavljuju u filmu zaista u životu provela 14 i više godina u zatvoru što filmu daje dokumentaristički ton te naglašava dramatičnost Shakespeareove tragedije. Kako su braća Taviani i inače poznati po svom političkom angažmanu i aktivističkoj kritici svijeta u kojemu živimo, nije neobično da ih u ovome filmu vodi i osebujna analiza društvenih i političkih odnosa ljudske zajednice. Pitanja moći, vlasti i tiranije doista su svevremena. Jednako tako, studija karaktera pojedinaca koji opipljivo streme spomenutim kategorijama, bliski su kako Shakespeareu tako i braći Taviani.
„Kada zaista upoznate prave zatvorenike, stvarate određenu vezu sa njima, jedan vid razumijevanja. Filmom snimanim u neorealističkoj crno-beloj tehnici željeli smo pokazati i dušu tih ljudi”... (braća Taviani)
Fabio Cavalli, iskusni kazališni redatelj, koji je posvetio dio svog života razvijajući kazalište u zatvorima, dao nam je priliku upoznati neke od zatvorenika. Tokom audicija i proba, oni su nam govorili svoje stvarne zločine i svoja prava imena, a ne pseudonime, iako su znali da će se film prikazivati u talijanskim kinima. Bili smo time iznenađeni, ali smo onda shvatili da je i to način njihovog iskupljenja, ali i svijesti o nekom svom unutrašnjem glumačkom potencijalu. Zato, kada naš glumac-zatvorenik kaže „ubit ću Cezara”, postoji ta iskrena bol i svijest o vlastitoj prošlosti, vlastitim zločinima i grijesima, što ne bi moglo postojati kod profesionalnog glumca niti bi komunikacija među akterima mogla biti tako snažno emotivna kakva je bila među glumcima-robijašima... (braća Taviani)
http://www.imdb.com/title/tt2177511/?ref_=fn_al_tt_1
William Shakespeare je autor čiji su rukopisi najčešće korišteni u filmskoj industriji – njegova su djela ekranizirana preko 1000 puta.
Čak i taj podatak govori o svježini autora koji već 400 godina nije među nama... Ovog trenutka je u post-produkciji čak 19 filmova koji se snimaju prema maestrovim rukopisima: ove nas godine očekuju još dvije verzije „Macbetha“, dva „Hamleta“, nova verzija „Romea i Julije“, „San zimske noći“, „Mletački trgovac“, „Kralj Lear“... To ne govori samo o (neupitnoj) veličini Williama Shakespearea, već i o nedostaku ideja kod današnjih scenarista...
Filmski je medij u Shakespearovoj dramaturgiji pronašao pogodan materijal za kinematografsko uobličavanje - više od stoljeća bardovi rukopisi pravi su zlatni rudnik za producente i tu činjenicu ne možemo pripisati samo velikoj popularnosti njegovih djela, već i njihovoj pogodnosti za ekranizaciju. Film je pokazao da može vizualizirati sve ono što je Shakespeare bio primoran uobličiti verbalnom deskripcijom. Poetski je izvanredno opisao ne samo ljudske karaktere, sukobe, emocije, misli... već i prirodu i elementarne pojave.