KINOTEKA NA BAČVICAMA: OBITELJSKA KRONIKA

Cronaca familiare, 1962., 113 min. IT
AUTORSKI TIM: Goffredo Lombardo (produkcija), Valerio Zurlini (redatelj), Mario Missiroli (scenarij prema romanu Vasca Pratolinija), Giuseppe Rotunno (fotografija), Mario Serandrei (montaža), Goffredo Petrassi (skladatelj), Flavio Mogherini (scenografija), Gaia Romanini (kostimografija), Nino Carboni (šminka)
ULOGE: Marcello Mastroianni (Enrico), Jacques Perrin (Lorenzo),Sylvie (baka), Salvo Randone (Salocchi), Valeria Ciangottini (Enzina), Serena Vergano (med. sestra)

   Mladi novinar Enrico saznaje za smrt brata Dina te se prisjeća prošlosti. Nakon što su ostali bez roditelja, Dina je usvojio Sarocchi, majordom jednoga engleskog plemića. Razdvojeni, susreću se tek desetak godina poslije. Dino, kojemu je Sarocchi promijenio ime u Lorenzo, ne sjeća se zajedničkog djetinjstva. Enrico mu pomaže, ali ih rat ponovno razdvaja.

   Nagrađena Zlatnim lavom u Veneciji, ova ekranizacija autobiografskog romana Vasca Pratolinija vjerno slijedi fabulu predloška kojeg ujedno figuralno rekonstruira. Suptilna i psihološki precizna analiza odnosa dvoje braće koji otkrivaju međusobne sličnosti, ali i vlastite posebnosti, predstavljena je serijom retrospekcija (s Enricom kao naratorom) koje naglašavaju okrenutost prošlosti. Elegični duh izvornika i Zurlinijev egzistencijalni pesimizam vizualizirani su rafiniranim eksterijerima opustjele jesenje Firence kao izravnim (kompozicijski i koloristički) citatima slika Ottonea Rosaija. Takvi »ispražnjeni« kadrovi, emocionalno sustegnute interpretacije, i dramatska uporaba boje naglašavaju protežne motive melankolije i kasnog prepoznavanja braće kao i predosjećaj neumitnosti tragičnog završetka. (Bruno Kragić/HFL)
   Po cijenu krajnje sofisticiranosti Zurlinijeva maniristička umjetnost rezultira pojavom krajnje jednostavnosti, stvarajući ono što će nesumnjivo ostati njegovo najdirljivije remek-djelo. (Claude Rieffel /www.avoir-alire.com)
   Redatelj Valerio Zurlini i njegov snimatelj Giuseppe Rotunno daju nam vizualnu simfoniju, a scena ponovnog susreta braće s bakom, koju glumi uzvišena Sylvie, filmski je trenutak koji nikada neću zaboraviti. (pp.fitzgeralds / imdb.com)
   Kakav krasan film! Uvrstio bih ga u jedan od najinspirativnijih filmova u boji svih vremena. Ako ste ikada gledali Mastroiannija, do ovog filma čini se kao da ga nikada niste vidjeli... Hoda uokolo poput ikoničnog crnog duha u tamno obojenom egzistencijalističkom svemiru n-tog stupnja poslijeratne Italije koji su stvorili redatelj Zurlini i snimatelj Giussepe Rottuno. Bezvremenska, nepogrešivo poetična, inteligentna i potpuno beskompromisna režija Zurlinija, zaboravljenog genija talijanske kinematografije, čiji se stil u ovom filmu može okvirno opisati kao jedinstvena kolekcija neorealizma – kao najbolje od Antonionija, Michaela Powella, Jacquesa Beckera, ranog Pasolinija i ranog Bertoluccija. (aw.komon/ imdb.com)
https://www.imdb.com/title/tt0056966/?ref_=nv_sr_srsg_0