ANORA

Komedija, režija: Sean Baker, uloge: Mikey Madison, Mark Ejdelštejn, Jura Borisov, Vache Tovmasiyan, KINA
Sean Baker imao je 44 godine kad se 2015. na festivalu Sundance pojavio njegov film „Tangerine“. Do tog je trenutka on bio anonimni režiser nezapaženih nezavisnih komedija, s prošlošću višegodišnjeg heroinskog ovisnika. Ni film „Tangerine“ vjerojatno ne bi skretao pažnju sam po sebi, da nije bilo jedne intrigantne tehničke potankosti: bio je to prvi američki dugometražni film u cijelosti snimljen mobitelom.
Nakon tog siječnja 2015.- međutim- ništa više nije bilo isto. Američki je film dobio velikog filmaša.
„Tangerine“ je bio crna komedija ambijentirana u svijet transseksualne prostitucije oko losanđeleskog Santa Monica Boulevarda. Taj je film sadržavao sve ono što će postati Bakerovo prepoznatljivo obilježje. U suštini, Sean Baker je socijalni filmaš. Njegovi se filmovi bave krajnje marginalnim i razvlaštenim zakutcima društva: to mogu biti transseksualne prostitutke, park prikolica u Teksasu ili sirotinja iz floridskih jeftinih motela. U Bakerovim filmovima puno je čemera –ali, oni sami nikad nisu čemerni. Puni su humora i elana, živahni i šareni, slave život, a pogotovo slave male ljude s kojima se bave. Svaki Bakerov film praskavi je koktel čistog vitaliteta.
Kao režiser Baker je snimio niz sjajnih filmova, te dva stvarna remek djela- „Tangerine“ (2015) i „Florida Project“ (2017). To je konačno ponukalo i canneski festival da novi Bakerov film ovog proljeća uvrsti u konkurenciju. Taj je film –„Anora“ - na koncu u svibnju i osvojio Zlatnu palmu. U Cannesu se ne jednom dogodilo da režiser Zlatnu palmu dobije ponajprije zato jer je nije dobio onda kad je doista trebao, za prethodni i bolji film. U neku ruku to vrijedi i za „Anoru“. Baker je imao boljih filmova od friškog canneskog pobjednika. Ali- to ne znači da „Anora“ nije predivna.
Naslovna junakinja Bakerovog filma je Anora Mihejeva (Madison), Njujorčanka ruskog podrijetla koja radi u striperskom klubu. Tamo upozna Vanju (Ejdelštejn)- raskalašenog i razmaženog sina ruskog oligarha. Lakomislenom se Vanji svidi striperica koja jedva nabada ruski. Ponudi joj plaćeno sedmodnevno partijanje, potom izlet u Las Vegas, a u Las Vegasu i- vjenčanje. Par se doista vjenča, no vijest o tome stiže do Moskve. Vanjini roditelji prvo na noge dižu njujorške sluge-batinaše, a potom i sami slijeću u New York. Cilj im je što brže i jeftinije zatrti sinov hir.
„Anora“ je čisti Sean Baker, makar u „light“ varijanti. Film nas opet uvodi u ozloglašeni zakutak društva: svijet seksualnih radnica. Taj svijet Baker (opet) rekonstruira brižljivo i bez patroniziranja, dajući ljudima koji ga obitavaju dignitet i životnost. Kad se zaplet s vjenčanjem zakuha, „Anora“ postaje situacijska komedija. Baker cijedi do kraja apsurd u kojem su se likovi zatekli. Pri tom uspijeva životno obojiti baš svaki lik: ruskog plaćenog siledžiju (Borisov), oligarhovog armenskog pobočnika (Tovmasyan), tajkunski bračni par, djevojke iz striptiz-kluba. Svi se ti likovi ravnaju prema jednom, vrhovnom organizacijskom principu- a to je onaj klasni. Kraj sve vedrine i komike, „Anora“ je sjetni film o neumoljivosti klasnog društva. Ma koliko god sanjarili, koliko se trsili, prepreka (bar za neke) ostaje neprelazna.
„Anora“ je dosad vjerojatno najkomercijalniji Bakerov film. Moglo bi ga se zamisliti kao holivudsku mainstream komediju 80-ih s mladom Julijom Roberts u glavnoj ulozi. Ali- film istodobno ima nešto što takav holivudski ne bi imao. To je taj Bakerov čarobni dodir- smjesa humora, kaosa i pulsirajućeg života.
Jurica Pavičić, Jutarnji list