Kristen Stewart, 2025, US/Latvija, 115 min
Uloge: Imogen Poots, Thaddea Graham, Jim Sturgess

Kronologija vode (The Chronology of Water) jedan je od najiščekivanijih naslova 2025. godine, prvenstveno zbog dugogodišnjeg razvoja i činjenice da predstavlja redateljski prvijenac proslavljene glumice Kristen Stewart.

Film je adaptacija istoimenih, kultnih memoara američke spisateljice Lidie Yuknavitch. Sirova je to i intimna pripovijest o odrastanju, traumi i iscjeljenju. Yuknavitch opisuje svoje djetinjstvo obilježeno obiteljskim zlostavljanjem, gubitak djeteta pri porodu, borbu s ovisnošću i istraživanje seksualnosti. Središnji motiv filma je voda, jer Lidia je bila vrhunska plivačica. Ona je prostor u kojem se bol transformira u umjetnost i snagu.

Baš kao i knjiga, film izbjegava klasičnu kronologiju, fokusirajući se na "tok svijesti" i emocionalne bljeskove sjećanja. Kristen Stewart se odlučila za vrlo intiman, fizički i beskompromisan pristup vizualnom pripovijedanju, izbjegavajući holivudsko uljepšavanje teških tema. Naglasak je na tjelesnosti, vodi i pokretu kao primarnim sredstvima izražavanja emocija.

Kristen Stewart je prava na knjigu kupila još 2018. godine, a projekt je godinama bio u fazi pripreme jer je tražila potpunu kreativnu slobodu za ovako radikalan materijal. Film je sniman na lokacijama u Latviji i Malti, što mu daje specifičnu europsku vizualnu teksturu, unatoč tome što je priča duboko ukorijenjena u američki milje (Pacifički sjeverozapad).

Prikazan na najvećim svjetskim festivalima, među kojima izdvajamo  Sundance Film Festival, gdje je dobio Nagradu za režiju, a Imogen Poots (Glavna ženska uloga)je osvojila nekoliko nagrada kritičarskih udruženja za najbolju glumicu, kao i nominacije za prestižne strukovne nagrade (ASC - American Society of Cinematographers).

Kritika ga je proglasila jednim od najvažnijih debitantskih filmova desetljeća, uspoređujući Stewartičin stil s ranim radovima Jane Campion.

Kirk Jones, 2025. UK, 120'
Uloge: Robert Aramayo, Maxine Peake, Shirley Henderson i Peter Mullan.

I Swear donosi istinitu priču o Johnu Davidsonu, aktivistu za Touretteov sindrom. Nadovezuje se na čuveni BBC-jev dokumentarac "John’s Not Mad" iz 1989., prateći Johnov životni put od zbunjenog tinejdžera do zrelog aktivista. Strukturiran je kroz retrospekciju, prikazuje Johnovo odrastanje u Galashielsu 80-ih, kada se njegovo stanje smatralo neposluhom ili psihozom a on sam bio izložen maltretiranju i odbacivanju, do današnjeg dana, fokusirajući se na njegovu ulogu oca i nastojanje da osigura bolji svijet za nove generacije "Tourettera".

Glavno obilježje filma je autentičnost. Jones izbjegava holivudsku patetiku i Touretteov sindrom ne koristi kao komični rekvizit, već kao kompleksan identitet, te majstorski balansira između dirljivih trenutaka obiteljske podrške i brutalnih scena društvenog odbacivanja.

Sam John Davidson je sudjelovao kao konzultant kod snimanja filma, a glavni glumac Robert Aramayo je proveo mjesece s Johnom kako bi usavršio ne samo fizičke pokrete, već i emocionalnu težinu stanja, što mu je donijelo brojne nominacije za najboljeg glumca.

Film je osvojio nagradu na Rolling Stone UK Awards 2025., a možda i važnije od toga, postao je neočekivani kino hit, s iznimno visokim ocjenama publike i kritike (100% na Rotten Tomatoes).

Harris Dickinson,  UK, US, 2025., 99'
Uloge: Charlie Hall, Harris Dickinson, Helena Bonham Carter, Stephen Graham, Erin Kellyman

Harrisa Dickinsona publika poznaje kao glumca u filmovima Trokut tuge, Scrapper, The Iron Claw, a njegov prijelaz u režiju rijetko je upačatljiv. Derište (Urchin) stilski se oslanja na britansku tradiciju socijalnog realizma (poput Kena Loacha), ali s modernijim, stiliziranim vizualnim pristupom. Smješten u suvremeni istočni London, film prati sedamnaestogodišnjaka koji pokušava navigirati kroz sustav socijalne skrbi dok se istovremeno brine o svom mlađem bratu. Priča je sirova i naturalistička, fokusirana na pokušaje preživljavanja na marginama društva, ali prožeta trenucima neočekivane nježnosti i vizualne poezije. Dickinson koristi vlastito poznavanje radničke klase Londona kako bi stvorio autentičan portret mladosti koja odbija biti slomljena.

Proveo je mjesece tražeći glavnog glumca po školama i boksačkim klubovima istočnog Londona kako bi postigao maksimalnu autentičnost, a mnogi su dijalozi inspirirani stvarnim razgovorima koje je vodio ili čuo u svom susjedstvu tijekom odrastanja.

Film je nastao u koprodukciji s kultnim studijem A24, premijerno je prikazan u Cannesu, a kritika ga izdvaja kao jedan od naimpresivnijih redateljskih debija novijeg vremena.

The Guardian: "Dickinsonov debi je zapanjujuće samouvjeren. 'Urchin' posjeduje sirovu energiju i srce koje rijetko viđamo u suvremenom britanskom filmu."

Variety: "Kao što je uvjerljiv ispred kamere, Harris Dickinson se pokazuje kao vizionar iza nje. Ovo je film koji boli, ali i iscjeljuje."

IndieWire: "Briljantno snimljen i emocionalno razoran. 'Urchin' je dokaz da Dickinson razumije ljudsku psihu bolje od većine iskusnijih kolega."

François Ozon, 2025, FR/BE/MA, 122 min
Uloge: Benjamin Voisin, Cécile de France, Vincent Lacoste

"Stranac" (L'Étranger), u režiji proslavljenog francuskog redatelja Françoisa Ozona, ekranizacija je istoimenog remek-djela Alberta Camusa. Ozon, poznat po psihološkoj dubini i estetskom senzibilitetu, pristupa priči o Meursaultu s modernim senzibilitetom, ali ostaje vjeran egzistencijalističkom tonu izvornika.

Radnja prati Meursaulta, otuđenog francuskog činovnika u Alžiru, koji nakon majčine smrti i naizgled nasumičnog ubojstva Arapina na plaži biva izveden pred sud. Umjesto samog čina ubojstva, društvo mu sudi zbog njegove emocionalne ravnodušnosti i odbijanja da se pokori društvenim konvencijama tugovanja i kajanja.

Ozon koristi jarku svjetlost i zasićene boje kako bi dočarao Camusov "apsurd" pod vrelim suncem. Film se fokusira na osjetilna iskustva, čime pasivnost glavnog lika postaje vizualno opipljiva.

Citat iz kritike:"Ozonov 'Stranac' nije samo adaptacija, već oživljavanje Camusove apsurdnosti za 21. stoljeće; Benjamin Voisin majstorski utjelovljuje prazninu koja nas istovremeno plaši i fascinira." — (Cahiers du Cinéma).

Ildikó Enyedi, 2025., Mađarska / Njemačka / Francuska, 147'
Uloge: Tony Leung Chiu-wai, Léa Seydoux, Luna Wedler, Enzo Brumm, Sylvester Groth

Film Tihi prijatelj mađarske vizionarke Ildikó Enyedi jedan je od najambicioznijih europskih projekata 2025. godine. Riječ je o meditativnom remek-djelu koje nastavlja redateljičinu fascinaciju granicom između snova, prirode i ljudske svijesti.

Strukturiran je kao triptih koji se odvija u tri različita vremenska razdoblja: 1908., 1972. i 2020. godini. Sve tri priče povezuje jedno stablo — golemi i drevni Ginkgo biloba, u botaničkom vrtu u Marburgu. Stablo nije samo pozadina, već protagonist koji "svjedoči" ljudskim dramama: od mladog botaničara s početka stoljeća, preko studentskih nemira sedamdesetih, do suvremenog znanstvenika. Film istražuje subjektivnost vremena i duboku, tihu povezanost biljnog svijeta s ljudskom sudbinom, i na koncu postavlja pitanje - Što stablo "misli" o nama? – istražujući granice antropocentrizma.

Enyedi je na ovom filmu radila godinama, pažljivo birajući lokacije i glumce iz različitih kulturnih krugova, a angažman legendarne hongkonške zvijezde Tonyja Leunga (poznatog iz filmova Wong Kar-waija) izazvao je golemu pažnju svjetskih medija, jer mu je ovo jedna od rijetkih uloga u europskoj produkciji.

Ildikó Enyedi proslavila se filmom O tijelu i duši (Zlatni medvjed u Berlinu). Poznata je po svom poetičnom stilu koji spaja magični realizam s dubokom psihološkom analizom. U ovom filmu ona odlazi korak dalje, pokušavajući "decentrirati" čovjeka i prikazati svijet iz perspektive prirode koja nas okružuje i nadživljuje.

Cahiers du Cinéma: "Vizualna simfonija koja nadilazi jezik. Enyedi nas uči kako ponovno gledati svijet oko sebe, s poštovanjem i čuđenjem."

Variety: "Epski u trajanju, ali intiman u emociji. 'The Silent Friend' je rijedak primjer filma koji se ne gleda, nego udiše."

The Guardian: "Hipnotična izvedba Tonyja Leunga savršeno se uklapa u tihi, moćni svijet koji je Enyedi izgradila oko jednog stabla."

Jedan je od najnagrađivanijih filmova na prošlogodišnjim festivalima

Venecijanski filmski - osvojio ukupno šest priznanja: 

Marcello Mastroianni Award: Luna Wedler proglašena je najboljom mladom glumicom.

FIPRESCI Prize: Nagrada međunarodnog udruženja filmskih kritičara za najbolji film u konkurenciji.

Green Drop Award: Nagrada za film koji najbolje promiče održivost i ekološku svijest.

Interfilm Award: Za promicanje međureligijskog dijaloga.

CinemaSarà Award: Priznanje žirija mladih.

Edipo Re Award: Za inkluzivnost i održivost. 

Chicago International Film Festival: Srebrni Hugo za najbolju fotografiju (Silver Hugo for Best Cinematography).

La Roche-sur-Yon International Film Festival: Glavna nagrada žirija (Grand Prix du Jury).

Valladolid International Film Festival (Seminci): Luna Wedler ponovno je nagrađena kao najbolja mlada glumica. 

Gabriel Mascaro, 2025. Brazil, Meksiko, Čile, Nizozemska, 85'
Uloge: Denise Weinberg, Rodrigo Santoro, Miriam Socarrás

Film "Plavi trag" (O Último Azul, 2025.), brazilskog redatelja Gabriela Mascara, vizualno je fascinantna i duboka distopijska drama smještena u blisku budućnost Amazone. Film je postao jedan od najznačajnijih naslova 2025. godine, potvrđujući Mascara kao jednog od najvažnijih suvremenih glasova latinoameričke kinematografije. Riječ je o relativno kratkom, ali intenzivnom i vizualno bogatom djelu koje bez praznog hoda prati putovanje 77-godišnje Tereze kroz Amazonu.

Tereza (Denise Weinberg), je vitalna žena koja cijeli život radi u tvornici. U njezinu svijetu, vlada provodi kontroverzni program prisilnog preseljenja starijih osoba u udaljene "kolonije" kako bi se mlađe generacije oslobodile brige i maksimalno posvetile ekonomskoj produktivnosti. Kada prag za preseljenje bude spušten na 75 godina, Tereza dobiva službeni nalog za odlazak. Odbijajući prihvatiti nametnutu sudbinu i status "društvenog tereta", ona bježi i kreće na putovanje rijekama Amazone kako bi ispunila svoju posljednju veliku želju – da prvi put u životu iskusi let zrakoplovom. Putem susreće razne likove, uključujući kapetana broda Caduja (Rodrigo Santoro), kroz koje film istražuje teme slobode, dostojanstva i prava na sanjanje bez obzira na dob. Mascaro koristi Amazonu kao simbol otpora i vitalnosti, suprotstavljajući prirodnu raskoš hladnoj, birokratskoj distopiji. Film je hvaljen zbog svoje "post-tropske" estetike, spoja magičnog realizma i oštre socijalne kritike neoliberalizma koji marginalizira najranjivije članove društva.

„Mark Twain susreće Orwella u ovom prekrasnom brazilskom filmu. U svijetu budućnosti gdje je za starce obavezan logor-hospicij glavna se junakinja na osamdeseti rođendan odlučuje za bijeg, pa luta Amazonom na riječnom brodu. Distopijska fikcija spaja se u „Ultimo azulu“ s poetikom rijeke i mirisom zakašnjele avanture.“

Jurica Pavičić, Jutarnji list

Film je trijumfirao na 75. Berlinaleu (2025.), gdje je osvojioSrebrnog medvjeda – Veliku nagradu žirija (Grand Jury Prize) i Nagradu ekumenskog žirija.