HOMMAGE PREDRAG LUCIĆ: BILO JEDNOM U AMERICI

Once Upon a Time in America: Extended Director's Cut, 1984. Sergio Leone, 251 m. US
Scenarij: Sergio Leone, Piero De Bernardi, Enrico Medioli, Franco Arcalli, Franco Ferrini, Leonardo Benvenuti, Stuart M. Kaminsky i Ernesto Gastaldi po romanu „The Hoods“ Harryja Greya, bivšeg gangsterskog doušnika
Uloge:Robert De Niro, James Woods, Elizabeth McGovern, Burt Young, Tuesday Weld, Jennifer Connelly, Joe Pesci, Treat Williams, Danny Aiello, William Forsythe, Richard Bright, Darlanne Fluegel, James Hayden
   Deset godina planiran Sergio Leoneov ep portretira pedeset godina povijesti podzemlja i nudi obilje likova s odličnim glumačkim izvedbama. Robert De Niro i James Woods tumače uloge dugogodišnjih Lowes East Side prijatelja čije se opasno prijateljstvo srušilo u smrti i nasilju. Film je vezan uz tri epohe američke povijesti, uz dvije flashback sekvence (najviše u 1921. i 1933. godini), zajedno s 1968. u kojoj se glavni lik prisjeća svog života. Nakon anonimnog poziva da se vrati u New York nakon 35 godina skrivanja, David "Noodles" Aaronson prisiljen je suočiti se sa svojom prošlošću dok traži osobu koja ga je pronašla.
   Posljednji film Sergia Leonea pokazuje autorsku genijalnost i kreativnost na vrhuncu. Film je premijerno prikazan na filmskom festivalu u Cannesu 1984. u verziji koja traje 229 minuta. U SAD-u je film izašao u skraćenoj verziji (koju Leone nikada nije odobrio) koja je trajala gotovo 90 minuta kraće nego originalna koja se prikazivala u Evropi. U skraćenoj verziji izbačene su scene flashbackova, a događaji su poredani kronološki. Američka verzija je zbog toga doživjela brojne kritike te bila komercijalno neuspješna. Razočaran lošim uspjehom, kao i reakcijama kritike i publike na ovu verziju, Leone nije više snimio niti jedan film. Srce ga je izdalo 1989. godine, ne dozvolivši mu da dovrši započeto snimanje filma o strasnoj ljubavi koja se u okupiranom Lenjingradu rodila između Ruskinje i Amerikanca.

   Originalni scenarij, dovršen u listopadu 1981., bio je dug 317 stranica. Krajem snimanja, Leone je imao oko osam do deset sati materijala. Uz pomoć montažera Nina Baraglija uspio je to srezati na gotovo šest sati te želio objaviti film u dva trosatna dijela. Producenti su odbili (djelomično zbog komercijalnog podbačaja Bertoluccijeva dvodijelnog „Dvadesetog stoljeća“), a Leone je bio prisiljen još skratiti film, na 229 minuta. Leone je svojevremeno izjavio da bi idealna duljina trajanja filma bila "između četiri sata i deset minuta i/ili četiri sata i dvadeset i pet minuta" (250 do 265 minuta). Upravo se takva verzija – 251 min. – po prvi put prikazuje u hrvatskim kinima.
   U ožujku 2011. objavljeno je da će Leoneovu originalnu 269-minutnu verziju ponovno izraditi filmski laboratorij u Italiji (koji je stekao talijansko pravo distribucije) pod nadzorom Leoneove djece, uz pomoć izvornog redatelja zvuka Fausta Ancillaija. Sve su to bile pripreme za premijeru 2012. godine na Festivalu u Cannesu. Obnovljeni film premijerno je prikazan na Festivalu u Cannesu 2012. godine, ali zbog upitnih prava na neke scene, restauracija se morala ograničiti na „samo“ 251 minutu. Međutim, Martin Scorsese (čija je Filmska zaklada pomogla u restauraciji) izjavio je kako će pomoći nasljednicima da dobiju prava na zadnje minute kako bi se potpuno obnovila Leoneove predviđena, 269-minutna verzije. Glavni izazov ove restauracije bio je postavljanje nestalih scena natrag u film. Te scene, koje je Sergio Leone morao rezati i koji su se ranije smatrali izgubljenima, umetnuli su se u ovu proširenu verziju na skladniji način. Nažalost, jedini raspoloživi materijal bili su odbačene trake radnih pozitiva, koje su snimljene samo kao reference. Dio restauratorskih radova obuhvaćao je poboljšanje kvalitete tih nestalih scena kako bi se oni mogli ponovno integrirati u film. Rezultirajuća inačica nas približava izvornoj viziji, a dokumenti i svjedočanstva Leonove obitelji i suradnika bili su neophodni za rekonstrukciju.
   O novoj verziji, na stranicama blu-ray.com piše kritičar Michael Reuben: „Sve u svemu, nove scene produbljuju i obogaćuju već izuzetan film, i ova verzija čini film svakako boljim sa njima nego bez njih. Činjenica je da se visokokvalitetni izvorni materijali ne mogu naći, no restauratorski čarobnjaci učinile su izvanredan posao s onim što je svojevremeno odbačeno. Restauratorski tim blisko je surađivao s raznim konzultantima, uključujući skladatelja Ennio Morriconea, kako bi dodatne sekvence ugradio sa što je moguće manje prekida zvučnog protoka, a rezultati su izvanredni.“
   O novoj verziji piše i Luke Hickman na stranicama highdefdigest.com: "Bilo jednom u Americi" je naprosto savršen film. De Niro u vrhunskoj izvedbi uz James Woodsa, Elizabeth McGovern i mnoge druge. Čak i mladi glumci, poput vrlo mlade Jennifer Connelly, su vrhunski. Scenarij je genijalan, vrlo detaljan i nezaboravan. Smjer je dosljedan i fokusiran, nešto što se treba proučavati i primijenjivati. Redateljski je rez (229 min.) bio besprijekoran, a produženi redateljski rez čak je i više od toga. Leoneovo remek-djelo vrijedno je posjedovati i ponovno gledati više nego ikad.“
   O novoj verziji piše i Lou Limenick na stranicama nypost.com: „Ponekad čak i remek-djelo može biti bolje - 22 minuta duže od priznate 229-minutne verzije. O onoj skraćenoj 90 minuta nema potrebe diskutirati. Dok je dulja inačica koja se emitira posljednjih 30 godina briljantno izrađena - to je jedan od mojih favorita - uvijek sam osjećaj da nešto nedostaje. Dodavanje 22 minute samo poboljšava ionako sjajan Leoneov film o krivnji i izdaji.“

   Interesantno je da je glazba za film nastala prije nego što je njegovo snimanje uopće i počelo. Moriccone je na osnovu scenarija i u njemu opisanih karaktera glavnih protagonista stvorio nezaboravne melodije, iskoristivši za lajtmotiv prerađenu kompoziciju Amapola iz 1924. Godine, španjolskog autora José María Lacalle Garcíje.Uprkos njegovom ogromnom trudu i zalaganju, distributeri su (slučajno ili namjerno) u uvodnoj špici filma izostavili Moricconeovo ime, a sam Moriccone nije dobio šansu (navodno iz tehničkih razloga) da sudjeluje u nadmetanju za Oskara. Tek mnogo godina kasnije, glazba rađena za ovo kultno filmsko ostvarenje proglašena je od strane kritičara životnim Moricconeovim djelom.

   Cijeli film obilježava jedno veliko prijateljstvo i jedna veliku ljubav. Sve je to upakirano u nevjerovatno jaku, emotivnu i prije svega realnu ljudsku priču, bez imalo praznih riječi. Leone je pogodio suštinu njujorškog društva - izvanredno djelo koje će vas oduševiti, šokirati i rasplakati najbolji je pokazatelj da su velikani poput Sergia Leonea napravili film zbog publike, pravili film zbog filma, pravili film zbog vječnosti, te snimili remek-djelo. Ovo je ostvarenje sedme umjetnosti koje donosi najbolje ocjene i kritike i publike. Zaslužuje da putem Moricconeove muzike ostane vječan i da se kritična publika prema njemu odnosi sa jednim velikim poštovanjem.Ovakav film niko i nikada neće napraviti! (Marko Stamenković, http://wannabemagazine.com/filmski-vremeplovac)
   Pogledati ovaj film znači biti ‘oboren s nogu’ samopouzdanjem i vitalnošću velikog redatelja… (Kenneth Turan, Los Angeles Times)
   Zato će ljubitelji gangsterskih drama, omerte, kumova, Sopranosa i karizmatičnih mafijaških likova bez daha odgledati priču o životnom putovanju dječaka iz geta, o putevima koje je izabrao i cijeni koju je kroz život plaćao. Sergio Leone dotaknuo se svega – ljubavi, mržnje, prijateljstva, odanosti, novca, zavisti, ubojstava, brutalnog nasilja, silovanja… (Ana Stručić / krizevci.info)
http://www.imdb.com/title/tt0087843/?ref_=fn_al_tt_1
http://www.imdb.com/title/tt0087843/alternateversions?ref_=tt_ql_trv_5