NE GLEDAJ MI U PIJAT
Ne gledaj mi u pijat, 2016. Hana Jušić, 105 min. HR
Scenarij: Hana Jušić
Uloge: Mia Petričević, Nikša Butijer, Arijana Čulina, Zlatko Burić, Karla Brbić
Obitelj je zajednica koja često funkcionira poput malog toplog zvjerinjaka - životinjice pružaju jedna drugoj bliskost, sigurnost i brigu, no u tom zagušljivom brloščiću one, upravo zbog te bezuvjetne ljubavi, guše, muče i grizu one koji su im najbliži. “Ne gledaj mi u pijat” je priča o obitelji koja je takva u još većoj mjeri nego ostale.
Htjela ona to ili ne, Marijanina se svakodnevica vrti isključivo oko njene obitelji. Petkovići žive doslovno jedan na drugome u minijaturnom stanu, međusobno se dovodeći do ludila. Nakon što dominantni otac obitelji doživi moždani udar i ostane prikovan uz krevet, Marijana preuzima ulogu vođe čopora. Dok njena neodgovorna mama i usporeni brat situaciju čine sve težom, Marijana radi dva posla kako bi održala obitelj. Kada stvari postanu nepodnošljivima, ona počinje iskušavati svoje osobne granice kroz susrete s nepoznatim muškarcima: ovaj, za nju nov, okus slobode navodi je da granice pomiče još dalje. Odlučiti što bi zapravo trebala s tom slobodom, sad kad ju napokon ima, Marijani je veliko iskušenje.
Odrasla sam u Šibeniku, gradu u kojem se na neobičan način miješa otmjena renesansna arhitektura s teškom industrijom, iz nježnih uskih uličica izranjaju oronule socijalističke građevine, a more koje ga okružuje zatvoreno je kanalom duž kojeg su izgrađene sive vojarne. Iako ja u filmu ne postojim kao lik, moglo bi se reći da je on uvelike autobiografski. Likovi o kojima govorim svi su na neki način varijacije ljudi koje sam poznavala, uronjeni u mentalitet koji poznajem i koji me obilježio. Ponekad mislim kako su zapravo svi ljudi poput malih toplih zvjerčica – potrebna im je ljubav i bliskost, ali često su najokrutniji i najposesivniji upravo prema svome čoporu, odnosno onima koje najviše vole. Obitelj Petković ovakva je možda čak malo više nego ostale. Način na koji sam odabrala ispričati ovu priču nalazi se na skliskoj granici između svojevrsne stilizirane, rabelaisovske groteske i krajnjeg psihološkog i emocionalnog realizma – moji likovi su na samom rubu toga da budu karikaturalni i stripovski prenaglašeni, ali su emotivno cjeloviti i, nadam se, razumljivi gledatelju... (Hana Jušić, scenaristica i redateljica filma)
Davno hrvatska kinematografija nije napravila film koji je tako moderan, a da ni sekunde ne izgleda kao ono što Mate Matišić naziva “film goblen”: dakle, kao ropska imitacija stranog uzora i stila. Riječ je o filmu koji neće nužno svatko voljeti, no za moj ukus “Ne gledaj mi u pijat” je najbolji hrvatski film u posljednjih desetak godina. (Jurica Pavičić, Jutarnji list)
U oštroj konkurenciji za ponajbolji dugometražni debi unutar hrvatske kinematografije, 'Ne gledaj mi u pijat' prikazuje tamnu stranu dalmatinskog Mediterana, stoga Šibenik izgleda daleko od 'fetive' razgledničarske turističke atrakcije, otprilike kao neka brazilska favela ili mjesto radnje talijanske 'Gomorre', barem dok kamera direktorice fotografije Jane Plećaš panoramski impresivno ne uokviri Marijanu na zidiću tvrđave iznad grada. (Ne)prepoznatljivi lokalni pečat Hane Jušić uparen s globalnim toponimima moderne režije mogao bi do kraja rasplamsati (r)evoluciju novog hrvatskog filma (Zvizdan) i pretvoriti hrvatsku kinematografiju u novu europsku egzotiku na svjetskim festivalima, dostojnu nasljednicu rumunjske ili grčke... (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
Warsaw Film Festival 2016. Natjecateljski program 'prvih i drugih filmova' / posebno priznanje
Giornate degli Autori – Venice Days 2016. Natjecateljski program / FEDEORA za najbolji evropski film