OKUS LJUBAVI

La passion de Dodin Bouffant

Francuska 2023., melodrama
Režija: Tran Anh Hung 
Uloge: Benoit Magimel, Juliette Binoche

Hrana i kuhanje silno su filmični. Da nisu, ne bi postojala tolika kuharska TV natjecanja i kulinarski kanali. Kod hrane i kuhanja kamera ljubi baš svaku fazu: jednako su filmični priprema, samo kuhanje, kao i gotovo jelo. Ono što jedino nije filmično jest čin jedenja: na ekranu on uvijek izgleda loše.

Kuhinja u filmu može biti okosnica zapleta (kao u „Jedi, pij, muškarci, žene“ Anga Leea). Može biti faktor karakterizacije. Ili faktor dočaravanja kulture, kao u Scorseseovim gangsterskim filmovima. Hrana– na koncu- može biti i zamašnjak melodrame. A takav je slučaj u filmu „Okus ljubavi“ („Le Passion de Dodin Bouffant“).

Film francusko-vijetnamskog redatelja Tran Anh Hunga zbiva se u Francuskoj 1889. Počinje dugom scenom pripreme ručka koja traje 38 minuta. Tijekom nje, domaćin gozbe Dodin (Benoit Magimel), njegova kuharica Eugenie (Juliette Binoche) i dvije asistentice pripremaju gozbu za Dodinove uzvanike. Tijekom gotovo 40 minuta četvero ljudi sjecka poriluk i mrkvu, rastapa maslac, priprema umake, kuha kotlete, riječne račiće i romba, mijesi „quenelle“, razmazuje glazuru. Dijalozi su škrti i krajnje funkcionalni, svode se na jednostavne zadatke i upute. A ipak- čini vam se da ste za tih 38 minuta o tih nekoliko ljudi saznali sve- shvatili uzajamne odnose, emocije i naravi. Pri tom je kamera stalno u pokretu, scene pirjanja, lijevanja i sjeckanja izgledaju poput baleta.

Kad je obrok gotov, poslužuje se. Jedan od dvoje kuhara- naslovni junak Dodin- sjeda za stol s gostima, jede s njima, komentira hranu i prima pohvale. Suautorica Eugenie ostaje u kuhinji. Prima od gostiju čestitke, ali rezolutno odbija sjesti u društvo, preferira ostati u back stageu poput režisera predstave koja teče.

Podjela uloga čini se seksističkom i nepravednom. No- Eugenie, ispostavi se, hoće da ostane tako. Ona i Dodin nisu samo su-kuhari, nego i ljubavnici. Shvatimo da joj on opetovano i uzaludno nudi brak. Ona ga odbija: ne želi biti njegova supruga, želi biti suautorica. Ono što izgleda kao patrijarhalni zatvor, za Eugenie je crta koju povlači oko svoje kreativnosti. Dvoje ljudi tako vode svoju romansu preko nabujaka i kotleta, sve dok Eugenie ne oboli, a Dodin ne počne kuhati za nju. Ljubav koja se razvila preko usta preko usta će dobiti svoje posljednje poglavlje.

Redetalj „Dodin Bouffanta“ Tran Anh Hung (1962) Vijetnamac je koji se u Francusku doselio kao dijete i u njoj počeo baviti filmom. Ipak, najbolji Tranovi filmovi- „Miris zelene papaje“ (1993), „Cyclo“ (1995) i „Vertikalna zraka sunca“ (2000) - bavili su se režiserovom postojbinom Vijetnamom. Bili su to vizualno prekrasni, lirski filmovi bogate lokalne boje. Na isti način kako je tada pristupao egzotičnom Vijetnamu Tran u „Okusu ljubavi“ pristupa Francuskoj. U klasičnu francusku kuhinju Tran nas vodi onako kako bi nas vodio u neku egzotičnu zemlju. U neku ruku to i jest nestajući svijet: prava, stara francuska kuhinja puna maslaca i vrhnja, zasitna i nimalo montignacovska. To je svijet prekomjernih gozbi s puno sljedova nakon kojih odmah slijedi večera. Ali- film je i posveta vremenu kad je hrana bila zaista slow food, a kuhanje posvećenje.

„Okus ljubavi“ etnološka je rekonstrukcija te jestive prošlosti. Film je sjajan audiovizualni esej o kulinarstvu. Ali- prvo i najvažnije- „Dodin Bouffant“ je divna melodrama. To je melodrama o zreloj ljubavi, romansi dvoje ljudi koji nisu zavedeni izgledom ili šarmom, nego privučeni uzajamnim poštovanjem, zajedničkim interesima i zajedničkim umijećem. U Tranovom je filmu romansa poput „slow fooda“: dobra jer se pirjala danima. Njegov prekrasni film nije samo posveta sporoj hrani- nego i sporoj, zreloj ljubavi dvoje zrelih ljudi.

Jurica Pavičić, Jutarnji list

ŠKOLSKA KINOTEKA

KALENDAR DOGAĐANJA