OTAC, 2015.
CIKLUS SUVREMENOG NJEMAČKOG FILMA
Babai, 2015. Visar Morina, 104 min. DE/FR/MK/KV
Scenarij: Visar Morina
Uloge: Val Maloku, Astrit Kabashi, Enver Petrovci, Adriana Matoshi, Aurita Agushi, Alban Ukaj, Xhevdet Jashari
Predratno Kosovo 90-ih: Gezim pod svaku cijenu želi otići u Njemačku, čak i ako to znači da će svojeg desetogodišnjeg sina Norija morati ostaviti kod rodbine. Nakon što poslije nekoliko pokušaja napokon uspije, njegov sin Nori bježi i kreće na dugo i opasno putovanje ocu, u Njemačku. Ali ponovni susret neće proteći onako kako su Gezim i Nori očekivali…
Dobitnik nagrade za režiju, scenarij i glumu (uloge oca i sina) u kategoriji „Novo njemačko kino“ na Filmskom festivalu u Münchenu 2015.
„iznimno snažan film koji s velikom umješnošću prikazuje složene osjećaje djeteta u teškoj situaciji... (Motovun FF Press)
U pogledu motivacije likova i slikanja zamršenih rodbinskih i prijateljskih odnosa na Kosovu, „Babai“ je izuzetno uspio film. Priča se doima osobnom i iskrenom (Morina od rane mladosti živi i stvara u Nemačkoj), iako nije autobiografska, nego se prije može nazvati kompozitom različitih anegdota iz “migrantskog bluesa”. Naći će se tu scena ili dvije viška, neki pod-zaplet koji nije bio neophodan, ali i pored gubitka ritma i pada u tempu negdje pri sredini, utisak je da Morina zna šta želi da kaže i da je odabrao pravu temu za svoj prvijenac... Posebno treba pohvaliti glumce i kemiju među njima. Oni su pažljivo izabrani i glavna zvijezda filma je mali Val Maloku koji se sjajno snalazi u društvu starijih i iskusnijih glumaca. Film svojom odmjerenom interpretacijom boji i Astrit Kabashi, jedno od većih imena post-jugoslovenskog kosovskog filma, dok je prepoznatljivo prisustvo veterana Envera Petrovcija uvijek dobrodošlo. Mnoštvo epizodnih likova u solidnim izvedbama takođe utiče na atmosferu i štimung filma. Nažalost, Babaijev festivalski ciklus se bliži kraju i sva je vjerovatnoća da film neće imati distribuciju, naročito tamo gdje bi to bilo potrebno. Da, mislim na Srbiju u kojoj još uvijek nema sluha za drugu stranu i gdje se disonantni tonovi čak i u kulturi smatraju napadom na nacionalno biće. Babai bi mogao biti prozor prema toj famoznoj drugoj strani, ako ne iz drugog razloga, onda kao primjer kako se određenu temu sa neizbježnim političkim kontekstom tretira na način koji nije ni politički ni politikantski i koji je ponajviše univerzalan. (Marko Stojiljković, www.film-na-dan.blogspot.hr)
http://www.imdb.com/title/tt4741170/?ref_=fn_al_tt_1