POVRATAK U (BOLJU) PROŠLOST: DJEVOJKA KOJU SAM VOLIO

The Way We Were, 1973. Sydney Pollack, 118 min. US
Scenarij: Arthur Laurents (napisao je scenarij na temelju svojih dana na Sveučilištu Cornell)
Uloge: Barbra Streisand, Robert Redford, Bradford Dillman, Lois Chiles, Patrick O'Neal, Viveca Lindfors, Murray Hamilton, Sally Kirkland
   Godine 1937. prgava aktivistkinja Katie Morosky nakratko se susrela sa Hubbellom, bezbrižnim bijelim anglosaksonskim protestantom bez ikakvog političkog senzibiliteta. Privukao ju je zbog izgleda i prirodne vještine pisanja, iako se on ne trudi baš previše. Njega je pak zaintrigirala njena odlučnost da nagovori druge da se bave društvenim stvarima. Privlačnost je evidentna, ali nijedno ne reagira i nakon završetka studija gube kontakt. Gotovo osam godina poslije, ponovno se sastaju u New Yorku kada Katie, koja radi na ljevičarskoj radiostanici, opazi Hubela, sada u vojsci, u noćnom klubu. Dvoje potpuno različitih ljudi - radikalna aktivistica, a on apolitični bijelac - zaljubi se i ode u Hollywood kako bi Hubel mogao napisati scenarij za prijatelja. Međutim, kad je kongresni Odbor za antiameričku aktivnost pokrenuo progon komunista 1947., a makartizam počinje upadati u njihov život, veza se raspala. Dok je trudna Katie odbila šutjeti zbog zatvaranja Holivudske desetorice, prevrtljivi Hubel odlučio je spasiti svoju karijeru. Kada se opet sretnu 1960-ih, TV-scenarist Hubel i štrajkašica protiv nuklearnog oružja Katie, ponovno osjete staru privlačnost...
   „Djevojka koju sam volio“ prvi je hollywoodski film koji se pozabavio Hollywoodskom crnom listom, ali je tokom snimanja Laurents postao izuzetno nezadovoljan načinom na koji je Pollack tretirao njegov scenarij, izbacujući političke sadržaje, a inzistirajući na prikazu odnosa dvoje protagonista kao "redovne" ljubavne priče. Ne baš omiljen kod kritike, Pollackov film bio je apsolutni hit kod publike širom svijeta.
   U osnovi je fim samo  ljubavna priča, ne dovoljno čvrsta da nosi teret i radikalne politike i gorkog kraja. Lako je preći preko tih mana zbog Barbre. Ona je fantastična. Ona je najsjajnija žena današnjeg filma, dajući svojim likovima žestoku energiju, a opet sposobna da bude dirljivo ranjiva. Redfordov lik upravo zbog njene izvedbe izgleda pasivan, ali se on s tim dobro nosi. (Roger Ebert, Chicago Sun Times)
https://www.imdb.com/title/tt0070903/?ref_=nv_sr_srsg_0

   Godine 1937., dok je bio student na Cornellu, Arthur Laurents upoznao je politički aktivizam preko jedne strane studentice (prema kojoj je pisao lik Katie Morosky), članu Mlade komunističke lige i otvorenom protivniku Francisca Franca i njegovom nastojanju da preuzme kontrolu nad Španjolskom. Sjećanje na njenu strast ostalo je kod Laurentsa dugo nakon što su izgubili kontakt. Laurents je odlučio razviti priču sa sličnim likom u središtu, ali nije bio siguran koje druge elemente treba dodati. Prisjetio se svog instruktora kreativnog pisanja, Roberta E. Shorta, i potražio savjet. Prvi kostur priče trebao je biti sukob između studentice i njene profesorice na fakultetu, da bi u jednom trenutku odlučio promijenti sve i u priču uvesti apolitični muški lik. Studentica je i dalje bila glavna. Kako je i sam bio pisac / scenarist, te bio na hollywoodskoj crnoj listi, očito je kako je riječ o (skoro) biografskom romanu.  Arthur (Levine) Laurents također je smatrao bitnim da bude Židovka (i zbog vlastitog židovskog porijekla), te da glumica koja će je tumačiti također bude Židovka. Barbra Streisand bila je njegov izbor: 1962. godine Laurents je režirao mjuzikl „I Can It Get it for You“ sa kojim je postigao veliki uspjeh, baš kao i do tada nepoznata (debitantica) Barbra. Važno je reći kako je Laurents bio razočaran prvom verzijom filma: nekoliko dobrih scena i nekoliko dobrih trenutaka u lošim scenama, ali u cjelini, mislio je da je loše snimljeno, sa samodopadnim zvijezdama. Pollack je priznao da film nije dobar, prihvatio je punu odgovornost za probleme i sljedećeg dana povukao se u montažu kako bi popravio što se popraviti može. Laurents je priznao da su ga promjene učinile boljim, ali nikad tako dobrim kao što je mogao biti.
   Desetljeće nakon što je film snimljen, Redford je stupio u kontakt s Laurentsom kako bi razgovarao o mogućnosti suradnje na novom projektu i na kraju su se  složili oko nastavka „The Way We Were“. Fokus bi bio na Hubbella i njegovu kćer, radikalku poput Katie. Nisu htjeli da Pollack bude dio priče. Laurents je Redfordu poslao dovršeni scenarij, ali osim što je primio potvrdu da ga je Redford primio i da se veseli čitanju, više ga nije čuo. Godine 1982. Pollack se obratio Laurentsu zbog nastavka koji je Stark (producent) predložio, ali nakon njihovog početnog razgovora ništa se nije dogodilo. Godine 1996. Streisand je naišla na nastavak koji je napisao Laurents i odlučila je da ga želi producirati i režirati, kao i da sudjeluje Redford, ali ne želi raditi sa Starkom. Laurents je smatrao da scenarij nije tako dobar i želio ga je doraditi nakon što je Stark pristao prodati prava na likove i njihovu priču Barbri Streisand. Opet se ništa nije dogodilo.