SAVRŠENI DANI

Perfect Days

Japan/Njemačka 2023.
Režija: Wim Wenders 
Uloge: Koji Yakusho, Tokio Emoto

Wim Wenders spada među redatelje koji su u 20. stoljeću bili važni, ali u 21. nisu znali dobro ostarjeti.

Wendersovi filmovi poput „Paris, Texas“ (1984) ili „Nebo nad Berlinom“ (1987) bili su u svoje vrijeme istodobno i umjetnički prestižni i široko popularni. Njemački režiser imao rijetko uspješni dar opkoračivanja, znao je spojiti i Europu i „americanu“, i art i pop. Sredinom 80-ih bio je otjelovljenje poželjnog europskog filma.

A onda je prestao biti. Negdje od polovice 90-ih Wenders je presušio. Snimao je, doduše, i dalje. No- svi njegovi filmovi izgledali su kao očajnički pokušaj da se svlada praznina. Wenders bi se laćao krupnih tema, snimao bi na upečatljivim lokacijama, ali gledatelj je stalno imao osjećaj da su ti filmovi smućkani od smjese političkog mudrovanja i turističke motivacije. Klatio se s kamerom po svijetu od američkog Midwesta do Lisabona i Palerma proizvodeći površne pseudo-angažirane slikovnice.

Paradoks filma „Savršeni dani“ je taj da novi Wendersov film na opis zvuči- pa, eto- baš kao ti grozni noviji wendersi.  Film je nastao kad je redatelja tokijska gradska uprava pozvala režisera da ovjekovječi njihov komunalni projekt: redizajn 17 tokijskih javnih WC-a. Umjesto namjenskog filma, Wenders je odlučio snimiti igrani film koji će koristiti lokacije nužnika. Zvučalo je to na opis kao još jedna bedekerska wendersovska splačina. Ali- tu slijedi iznenađenje. Ne, nije: „Savršeni dani“ prekrasan su film.

Junak „Savršenih dana“ je Hirayama (Yakusho), srednjovječni samac kojem je posao da dnevno opere niz gradskih klozeta. On međutim nije tipični socijalni marginalac. Kad dođe kući čita Faulknera i Patriciju Higsmith, sluša Lou Reeda i Ninu Simone na audio-kasetama. Stječete dojam da je Hirayama čovjek koji je imao ili mogao imati neki drugi život, ali je iz nekog razloga koji ne saznamo odabrao baš ovaj. Svom poslu pristupa najvećim poštovanjem. To se ne može reći i za druge. U jednoj od ranih scena filma junak pronalazi u parku zagubljeno dijete, a majka hitro higijenskom maramicom briše ruku za koju je čistač držao dijete. U nekom se trenutku pojavi u filmu i jedina osoba iz osamljenikova prethodnog života- sestra.  Stiže pred junakov stan u skupom autu. Nakon kratke obiteljske konverzacije, pita Hirayamu: „da li je zaista istina da čistiš nužnike?“ Junakova sestra ima predrasude kakve imaju više-manje svi: to je neželjeni posao koji nitko ne radi ako baš ne mora.

Ali- Wendersov misteriozni junak tom poslu pristupa kao najvažnijoj stvari, poslu koji zaslužuje poštovanje i predanost. Osam sati čestitog, drugima korisnog rada, malo Otisa Readinga ili Patti Smith, a predvečer knjiga: eto savršenog dana.

„Perfect Days“ bi se s argumentima mogao otpisati kao buržujski šminkeraj. Umjesto da se bavi stvarnom radničkom klasom, Wenders se bavi intelektualcem koji je odabrao biti radnik kao što u baroknim pastoralama plemići fantaziraju o pastiricama. Ali- Wendersov film nekako uspijeva rastočiti gledateljev cinizam. Za razliku od pokojih drugih režiserovih filmova, „Savršeni dani“ nisu tezični i nametljivi. Film se sav sastoji od neizrečenog, naslućenog. Autor se ne trsi popunjavati bjeline. Pušta nas da uživamo u čistoj emociji, muzici, urbanoj topografiji. Film je vizualno čaroban, a glumac Koji Yakusho sjajan. „Savršeni dani“ film je s kojim se možete intelektualno prepirati, ali na vas djeluje poput zarazne pop balade: prođu sati i dani, a onda shvatite da je pjevušite i dalje.

Jurica Pavičić, Jutarnji list

ŠKOLSKA KINOTEKA

KALENDAR DOGAĐANJA