'68: HRVOJE KLASIĆ

'68: HRVOJE KLASIĆ
   Nakon lnoslava Beškera (osobni pogled sudionika) i Zlatka Galla (glazba), mitsku 1968. godinu analizirat će doktor znanosti Hrvoje Klasić.
Rođen je u Sisku 1972. Jednopredmetni studij povijesti diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1997. Od 2003. zaposlen je na istom fakultetu. lstražuje i predaje teme iz suvremene hrvatske i svjetske povijesti. Uz izborne kolegije vezane uz povijest 20. stoljeća, drži i seminare iz predmeta "Evropska i svjetska povijest nakon 1945. godine". U izdanju Naklade Ljevak, 2012. godine objavio je knjigu "Jugoslavija i svijet 1968

   Svako osvrtanje na prošlost, koliko god zanimljivo bilo, je samo gledanje unazad. Budućnost, a i sadašnjost su u drugom smjeru. Sve to znamo, ali na 1968. se naprosto moramo osvrnuti. Seriju predavanja tematski posvećenh 1968. nastavlja Hrvoje Klasić. Nakon predavanja bit će prikazan film „Generacija '68“...
   '68. - GODINA KOJA JE PROMIJENILA SVIJET
   Od New Yorka, Miamija i Chicaga preko Pariza, Praga, Rima, Berlina, Varšave i Beograda do Tokija i Ciudad de Méxica, budila se svijest, budio se svijet. Planeta je polako tinjala. Mladi ljudi su tražili promjene.To je godina atentata na Martina Luthera Kinga i Bobbyja Kennedyja, Andyja Warhola i Rudyja Dutchkea, Praškog proljeća i studentskih prosvjeda u čitavoj Evropi, antiratnog pokreta, prvog velikog medijski pokrivenog rata - onoga u Vijetnamu, afirmira se Black Power, ženski pokret...
   Sport, umjetnost, i film nisu ostali izolirani od tih previranja. Bila je to i godina u kojoj se slavila slobodna ljubav, u kojoj su žene izborile pravo na abortus, na sportskim se borilištima vide uzdignute šake s crnom rukavicom, a u Londonu je pak, modna kreatorica Mary Quant svojim kolekcijama izokrenula svijet mode naglavačke. Avangardno je kazalište imalo „svoj trenutak“.
   1968. godina je za svjetsku kinematografiju bila značajna prije svega zbog toga što su se, kao rijetko kad prije i poslije, na nju odrazili burni politički događaji koji su obilježili gotovo sve zemlje tadašnjeg svijeta, a u mnogim, pogotovo zapadnim zemljama na filmu pronašli odraz i promjene morala i društvenih vrijednosti izazvani dramatičnim raskorakom između starijih i novijih generacija. Filmovi toga razdoblja legitimiraju novo-etabliranu kulturu mladih i prihvaćaju liberalnije stavove u vezi sa seksualnošću i nasiljem, a u kasnijim razdobljima pokazuju i otvoreni cinizam prema establišmentu i tradicionalnim društvenim strukturama.
   Upravni odbor Francuske kinoteke, 9. veljače, na poticaj tadašnjeg ministra kulture Andréa Malrauxa, donosi odluku o smjeni kontroverznog direktora Henrija Langloisa, čime započinje tzv. "afera Langlois". Odluka izaziva bijes kod brojnih francuskih sineasta, pogotovo onih sa ljevice uvjerenih kako je Langlois smijenjen zbog svojih političkih stavova; demonstracije protiv Langloisove smjene eskaliraju u ulično nasilje. Suočena sa sve spektakularnijim neredima, uprava Francuske kinoteke 22. travnja donosi odluku o vraćanju Henrija Langloisa na mjesto direktora Kinoteke; ona, međutim, dolazi prekasno da umiri bijes javnosti, pogotovo mladih studenata sa radikalne ljevice koji će je, između ostalog, nekoliko tjedana kasnije iskoristiti kao povod za izbijanje velikih demonstracija u Parizu. Filmski festival u Cannesu završava prije roka i prije službene dodjele nagrada, nakon što su dvorane zaposjeli radikalno lijevi demonstranti, a dio sineasta povukao svoje filmove u znako solidarnosti sa demonstrantima u Parizu.
   Po ulasku sovjetskih trupa u Čehoslovačke, veliki dio čehoslovačkih sineasta emigrira na Zapad, što se smatra najvećim politički motiviranim egzodusom u povijesti svjetske kinematografije nakon Drugog svjetskog rata.
   Bila je to i godina Stanleya Kubricka, odnosno njegovog remek djela  »Odiseja u svemiru 2001«: apstraktni, neobično filozofski i metafizički SF film, koji je s vremenom stekao ogroman ugled te se danas smatra možda i najboljim SF filmom 20. stoljeća. Isti je dan (3. travnja) premijeru imao i „Planet majmuna“, SF-film koji je pažnju privukao i time što je shvaćen kao alegorija na tada aktualna politička pitanja, i koji se također smatra klasikom žanra.  
   U Hrvatskoj, studenti izlaze na ulice, a četvorka iz Splita svojim je umjetničkim performansom zauvijek obilježila (Crveni) Peristil. Provokativna akcija s vremenom se uzdigla u mit obavijen velom tajne i mistifikacije.

GENERACIJA '68
2016. Nenad Puhovski, 85 min. HR
   Filmom „Generacija '68“ autor ispisuje hommage generaciji s kojom dijeli mladenačke zanose i ideju o revoluciji koja će promijeniti svijet, koja će biti realna i zahtijevati nemoguće. Ujedno propituje stvarne dosege tih promjena, na društvenom i, vjerojatno važnijem, osobnom planu. Lako je imati ideje; učiniti ih vjerodostojnima generacijama koje slijede - nešto teže. Odbacujući ideale '68 kao neostvarive, nove generacije stvaraju neke svoje, možda još iluzornije...
   Mislim da je to jedna priča koja nije ispričana, radi se o generaciji koja je nestala, koja je zapravo bila vrlo tiha. Za razliku od generacije ‘71. koja je imala volju za moć, koja je nastojala politički djelovati, mi smo se bavili društvenim promjenama, a ne politikom. I kako to obično biva, osobito u Hrvatskoj, cijela ta generacija praxisovaca – i profesora i nas studenata – nekako je nestala, svi smo se počeli baviti nekim svojim profesijama. No unatoč tome, nastavili smo, svatko u svom poslu, pokušavati utjecati na društvena zbivanja. Zanimljivo je da se ta generacija zapravo tako ne percipira. Zato sam ja i pokušao doći do odgovora što stoji iza toga, što stoji iza sintagme šezdesetosmaša... (Nenad Puhovski)
   Rijetko ili nikad viđene snimke demonstracija iz 1967. - djelomično nabavljene iz televizijskog “bunkera”, a djelomično iz “kućne radinosti” - glavna su atrakcija cjelovečernjeg dokumentarnog filma “Generacija ‘68” koji je jučer imao premijeru na ZagrebDoxu. Puhovski ga je pripremao više od šest godina, a tema mu je suo-čavanje s nekadašnjim mladenačkim idealima: zato je i razgovarao s prijateljima i znancima koji su bili prota-gonisti tog razdoblja, od spomenutog Slobodana Dra-kulića do njegove tadašnje supruge, književnice Sla-venke Drakulić, filozofa Šime Vranića, novinara Inosla-va Beškera, sindikalne aktivistkinje Jasne A. Petrović, sociologa Ivana Kuvačića (također u međuvremenu umro) i Ognjena Čaldarevića, konceptualnog umjetnika Dalibora Martinisa te likovne umjetnice i glumice Jagode Kaloper... (Nenad Polimac, Jutarnji List)
   “Generacija ‘68” vrlo je osoban i uzbudljiv dokumentarac: nitko od sudionika ne smatra da je protratio svoje mladenačke dane, ideali nisu realizirani, ali je nešto preneseno narednim generacijama, koja je - kako je u filmu pokazano - ponekad jako ironična prema tom naslijeđu. Jedan od njezinih predstavnika kaže: “Za vašom ‘68. ne treba žaliti, nju treba žaliti”.
   Što je ostalo od 1968.? Osjećaj da nešto treba pokrenuti i napraviti... (Jagoda Kaloper)
https://www.imdb.com/title/tt5865532/?ref_=fn_al_nm_1a