MI NISMO ANĐELI

Mi nismo anđeli, 1992.

DANI SRPSKOG FILMA U SPLITSKO-DALMATINSKOJ ŽUPANIJI
Mi nismo anđeli, 1992. Srđan Dragojević, 98 min.
Scenarij:
Srđan Dragojević
Uloge: Nikola Kojo, Milena Pavlović, Uroš Đurić, Srđan Todorović, Branka Katić, Sonja Savić, Zoran Cvijanović, Predrag Manojlović, Bogdan Diklić
   Imam čudan osjećaj da mi se život lagano pretvara u pakao. (Nikola)
   Jedna od najpopularnijih filmova na području bivše Jugoslavije u 1990-ima. Radnja se odvija oko Anđela i Vraga koji se bore za dušu zavodnika Nikole koji ne zna da je Marina, njegova cura za jednu noć s kojom je bio dok se napio, slučajno ostala trudna. Kritičari su hvalili film zbog inventivne režije, brze montaže, urbanog humora i velikog broja referenci na pop kulturu.
   Iako pun početničkih gafova i tehničkih grešaka (montaža, zvuk), Dragojevićev će debitantski film iz 1992. godine s lakoćom nokautirati bilo koji hrvatski film iz one rijetke, gledljive produkcije. I kolikogod možda bili puni nacionalnog ponosa, iskrenost je ipak jedna od najvećih vrlina i tu treba stati i priznati: 'Mi nismo anđeli' je i uz sve falinge jedan od najboljih filmova onih prostora, film kojeg ćete s guštom svako malo osvjetljavati u playeru i citirati u društvu. Njegova šarmantna tehnička nespretnost čak mu ide u prilog, jer i kao takav zapravo ispada ležeran i upečatljiv u jednostavnosti i nepretencioznosti. (Filmski.net)
   Film "Mi nismo anđeli" je uspio stvoriti svoj jedinstveni svijet (i u njemu kao u kakvom mjehuru opstane), uspješno prenoseći tek odjek društvene atmosfere i sliku urbanog Beograda koji nije svjestan ili pak zatvara oči pred vlastitim raspadom... Kultnom statusu filma doprinijelo je i to što je, vjerojatno sasvim slučajno, jedno od posljednjih djela koje je oslikavalo duh Beograda koji nestaje, onaj duh Beograda '80-ih o kojem ostaju samo maštarije, urbane legende i neporecivi artefakti bolje prošlosti koji svjedoče da je zaista bilo drugačije. „Mi nismo anđeli“ oslanja se na to naslijeđe, ali nagovještava i turobnost '90-ih, opet, čini se, potpuno slučajno. (Sandra Dančetović & Milan Živanović / xxzmagazin)
   Stvar je u tome da je srpska kinematografija ‘90-ih nastala underground. Država ju je podržavala, ali zbog sankcija i općenito teške situacije nije imala novca pa se kinematografija razvijala divlje. Bilo je mnogo slobode. Srpski filmovi u Hrvatskoj su ‘90-ih dobili kultni status i zato što su bili zabranjeni. Moglo ih se nabaviti samo na ilegalnim videokasetama, a zabranjeno voće je najslađe. Takvim smo filmovima zato pristupali manje kritički. Taj fenomen je počeo zamirati 2000. jer nakon Miloševića više nije bilo zabrane. Danas su nam mnoge stvari puno manje zanimljive. (Daniel Rafaelić)
https://www.imdb.com/title/tt0104860/?ref_=fn_al_tt_1

ŠKOLSKA KINOTEKA

KALENDAR DOGAĐANJA