PREMIJERE 42
Ante Duraković predstavlja se serijom grafika izvedenih akvatintom. Riječ je o neparnom
broju crnih kvadrata na bijeloj podlozi, čiju statičnost remeti tek linija što preuzima
ulogu protagonista vizualnog događaja,pretvarajući mirne površine kvadrata u
reljefe.
Na taj način linija postaje glavno sredstvo umjetničkog izraza; ukoliko pratimo njeno
djelovanje od središnjeg kvadrata prema krajevima, uočit ćemo pravilno kretanje:
plitko izdignuta linija koja presijeca centralnu grafiku na dvije jednake polovine pojavljuje
se i na ostalim grafikama ali označava drugačije odnose ploha; približavajući
se lijevom i desnom kraju cjelokupne kompozicije s vremenom stvara niz koji teži
prostoru izvan djela.
Duraković geometrijski komponira prostor umjetničkog djela, bez opterećujućeg
konteksta misli. Elementi likovne forme, odnosno njegov osobni estetski sadržaj su
kompozicija, kanon i raster. Pomicanjem linije kvadrati postaju dokument pokreta,
kojeg možemo čitati slijeva ili zdesna.
U trenutku promatranja Durakovićevih grafika razumljiva je gotovo trenutna asocijacija
na djela Maljevičeve geometrijske apstrakcije ili pak američkog apstraktnog ekspresionizma
u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata. Treba spomenuti kako, dok
Durakovićeva pažnja zaista jest usmjerena geometrijskom promišljanju prostora slike,
njegov postupak lišen je bilo kakve duhovnosti i simbolike u tom procesu. Istodobno,
kao što Barnett Newman i cijeli niz slikara istog reda koriste plohu kao izražajno sredstvo,
kod Durakovića to je isključivo linija, koja stvara pokret i posljedično ritam, po
čemu je sličniji Kniferu.
Durakovićeva umjetnička cjelina estetski je prijatna likovna pojavnost; nije rezultat
redukcije figurativnog oblika, niti reprezentacija apstraktnog pojma već je u
svojoj naravi eksperimentalna. Time bi se mogla približiti definiciji autonomnog
umjetničkog djela, nečemu što bi se zasigurno svidjelo Clementu Greenbergu, jednom
od najpoznatijih teoretičara umjetnosti dvadesetog stoljeća.
U zaključku, prvotna Durakovićeva težnja bila je uspostaviti likovni događaj bez
slučajnosti i podariti svom djelu geometrijsku zakonitost.
No, usprkos tome na pojedinim mjestima vidljive su crne mrlje. Može se reći kako je
zahtjevna i iscrpljujuća tehnika izvedbe znatno otežala realizaciju ciklusa. Ipak, novonastala
situacija omogućuje prostor za diskusiju.
Nastojeći izbjeći slojevitost tona i eliminirati efekt dubine u crnim
kvadratima, došlo je do „grešaka“. Treba se upitati: je li to obezvrijedilo
prvotnu umjetnikovu ideju? Je li Duraković trebao prepravljati
„greške“, samim time, bi li takvo umjetničko djelo bilo vjerno originalnoj
umjetničkoj strategiji (je li svako pojedino umjetničko djelo
uopće neponovljivo?)? Pružaju li novonastale okolnosti mogućnosti
novih interpretacija ovog umjetničkog djela?
Nama je dana sloboda dalje raspravljati…
Božo Kesić
