Eva Libertad, Španjolska, 2025., 99'

Ángela je mlada gluha žena koja čeka dijete sa svojim čujućim partnerom Héctorom. Kako vrijeme odmiče, Ángelini strahovi vezani za majčinstvo rastu, a nakon rođenja kćeri bori se s ispunjavanjem majčinske uloge u svijetu neprilagođenom gluhim osobama, ali i s Héctorovim nerazumijevanjem... Snažna i dirljiva drama redateljice Eve Libertadpolubiografska je priča glavne glumice Miriam Garlo. Koristeći španjolski znakovni jezik i dosjetljive zvučne efekte, film autentično prikazuje život gluhe žene koja se suočava s odgojem djeteta u svijetu kojem osjeća da ne pripada. Premijerno je prikazan u programu Panorama filmskog festivala u Berlinu gdje je osvojio nagradu publike za najbolji film.

„Oni koji čuju i gluhi su dvije kulture“ rekla je objašnjavajući svoj film španjolska redateljica Libertad. „Sorda“ se bavi sudarom te dvije kulture kroz lik mlade gluhonijeme majke koja je gotovo pa zdvojna što joj novorođenče čuje: među njima će stoga odsad postojati nepremostivi jaz. Srce filma je glavna gluhonijema glumica, inače redateljičina sestra.

Jurica Pavičić, Jutarnji list

Jim Jarmusch, 2025., FR, US, IT, DE, IE, 110'
Uloge: Tom Waits, Adam Driver, Mayim Bialik, Charlotte Rampling, Cate Blanchett, Vicky Krieps, Sarah Greene, Indya Moore, Luka Sabbat, Françoise Lebrun

Novo ostvarenje kultnog redatelja Jima Jarmuscha duhovit je obiteljski mozaik od tri priče smještene u trima različitim zemljama, i bavi se temama obitelji, starenja i teškim vezama između roditelja i njihove odrasle djece. Film prati djecu i njihove manje-više otuđene roditelje u SAD-u, Irskoj i Francuskoj. Jeff (Adam Driver) i njegova sestra Emily (Mayim Bialik) voze se u posjet ocu (Tom Waits) kojeg dugo nisu vidjeli. U raskošnom domu u Dublinu, majka (Charlotte Rampling) razgovara telefonom s terapeutkinjom dok iščekuje dolazak kćeri Timothee (Cate Blanchett) i Lilith (Vicky Krieps). Blizanci Billy (Luka Sabbat) i Skye (Indya Moore) zadnji put posjećuju stan svojih preminulih roditelja u Parizu. Ispripovijedan je u za Jarmuscha karakterističnoj maniri, uz atmosferičnu mješavinu humora i melankolije.

Dobitnik je Zlatnog lava, nagrade za najbolji film, ove godine Veneciji.

Rob Reiner, 1989., SAD, 96'
Uloge: Billy Crystal, Meg Ryan, Carrie Fisher, Bruno Kirby

Nastao prema briljantnom scenariju Nore Ephron, Kad je Harry sreo Sally govori o prijateljstvu koje polako, kroz godine, prerasta u ljubavnu priču. I sam film je, kroz godine, od popularne romantične komedije prerastao u kulturološki fenomen koji je redefinirao žanr pristupajući vječnoj temi „Mogu li muškarci i žene biti samo prijatelji, a da seks ne stane na put?“ inteligentno, iskreno i duhovito.

Film je odmaknuo žanr od fizičke komedije prema verbalnom nadmudrivanju i psihološkoj dubini, utirući put mnogma koji su uslijedili.

Vjerojatno niste znali da kultnu rečenicu „Naručit ću isto što i ona“ (I’ll have what she’s having), nakon slavne scene glumljenog orgazma u restoranu Katz’s Delicatessen, izgovara majka redatelja Roba Reinera, a dirljivi intervjui sa starijim parovima koji se pojavljuju kroz film temelje se na stvarnim ljubavnim pričama koje je Nora Ephron godinama prikupljala.

„Kad je Harry sreo Sally“ prikazujemo u sjećanje na nedavno preminulog redatelja, glumca i producenta Roba Rainera. Impresivnom je karijerom obuhvatio raspon žanrova od komedije, preko drame do horora, i u svakom je od njih iznjedrio ikoničko djelo. Njegova je možda najposebnija odlika da je stvarao filmove koji su istovremeno bili popularni hitovi, ali i visoko cijenjeni od kritike i struke. Proslavio se kao redatelj s kultnim mockumentaryjem Ovo je Spinal Tap (1984.). Uspješno je nastavio s dirljivom dramom o odrastanju Ostani uz mene (1986.) i kultnom fantazijom Princeza nevjesta (1987.), a sa Kad je Harry sreo Sally definirao je žanr romantične komedije. Njegov se talent protegao i na trilere (Misery) i drame (Nekoliko dobrih ljudi) dokazujući se u svakom kao majstor pripovijedanja, ali i veliki humanist.

Josh Safdie, 2025., US, 120'
Uloge:Timothée Chalamet, Gwyneth Paltrow, Fran Drescher, Odessa A’zion, Kevin O’Leary

Film "Marty Supreme" jedan od najočekivanijih projekata godine. Ima 3 nominacije za Zlatni globus (najbolji film, najbolji glavni glumac, najbolji scenarij) i jedan je od favorita na ovogodišnjim Oscarima. Nastao je kao prvi samostalni redateljski pothvat Josha Safdieja nakon gotovo dva desetljeća suradnje s bratom Bennyjem. Film je inspiriran životom Martyja Reismana, legendarne figure američkog stolnog tenisa, poznatog po svom nevjerojatnom talentu, ali i statusu autentičnog "hustlera" s Manhattana.

Za razliku od većine biografskih filmova, ovaj je realiziran u visokoenergetskoj maniri, poput punokrvnog akcijskog filma, a stolnim tenisom, temom koja se rijetko uzima za ozbiljnu, bavi se s epskom smbicioznošću. Timothée Chalamet u naslovnoj ulozi donosi intenzivnu izvedbu, transformirajući se u ekscentričnog prvaka unutar pedesetih godina prošlog stoljeća. Safdie koristi svoj prepoznatljivi frenetični stil (poznat iz filma Uncut Gems) kako bi istražio cijenu slave i američki san kroz prizmu sporta koji je u to vrijeme bio na vrhuncu popularnosti.

Chalamet je, slično kao i za prošlogodišnju ulogu Boba Dylana u filmu „Potpuni neznanac“ prošao rigorozne i neobično duge pripreme s profesionalnim trenerima stolnog tenisa kako bi sve scene mečeva bile autentične i izvedene bez dublera.

Mnoge će razveseliti pojava Fran Drescher (The Nanny) na velikom platnu u ulozi Martyjeve majke. Ona filmu dodaje ekscentričnu emocionalnu notu i nostalgični šarm.

Josh Safdie, 2025., US, 120'
Uloge:Timothée Chalamet, Gwyneth Paltrow, Fran Drescher, Odessa A’zion, Kevin O’Leary

Film "Marty Supreme" jedan od najočekivanijih projekata godine. Ima 3 nominacije za Zlatni globus (najbolji film, najbolji glavni glumac, najbolji scenarij) i jedan je od favorita na ovogodišnjim Oscarima. Nastao je kao prvi samostalni redateljski pothvat Josha Safdieja nakon gotovo dva desetljeća suradnje s bratom Bennyjem. Film je inspiriran životom Martyja Reismana, legendarne figure američkog stolnog tenisa, poznatog po svom nevjerojatnom talentu, ali i statusu autentičnog "hustlera" s Manhattana.

Za razliku od većine biografskih filmova, ovaj je realiziran u visokoenergetskoj maniri, poput punokrvnog akcijskog filma, a stolnim tenisom, temom koja se rijetko uzima za ozbiljnu, bavi se s epskom smbicioznošću. Timothée Chalamet u naslovnoj ulozi donosi intenzivnu izvedbu, transformirajući se u ekscentričnog prvaka unutar pedesetih godina prošlog stoljeća. Safdie koristi svoj prepoznatljivi frenetični stil (poznat iz filma Uncut Gems) kako bi istražio cijenu slave i američki san kroz prizmu sporta koji je u to vrijeme bio na vrhuncu popularnosti.

Chalamet je, slično kao i za prošlogodišnju ulogu Boba Dylana u filmu „Potpuni neznanac“ prošao rigorozne i neobično duge pripreme s profesionalnim trenerima stolnog tenisa kako bi sve scene mečeva bile autentične i izvedene bez dublera.

Mnoge će razveseliti pojava Fran Drescher (The Nanny) na velikom platnu u ulozi Martyjeve majke. Ona filmu dodaje ekscentričnu emocionalnu notu i nostalgični šarm.

Wong Kar-wai, 1997., HK, 96'
Uloge: Tony Leung Chiu-wai, Leslie Cheung, Chang Chen

"Sretni zajedno" (Happy Together, 1997.) predstavlja jedan od emocionalno najsirovijih radova Wong Kar-waija. Smješten u Buenos Aires, film prati turbulentan i često toksičan odnos dvojice emigranata iz Hong Konga, Laija i Hoa (tumače ih Tony Leung i Leslie Cheung). Njihova potraga za slapovima Iguazú služi kao snažna metafora za nemogući povratak na "početak" veze koja se neprestano raspada. Sniman bez čvrstog scenarija, što nije neobično za ovog redatelja, film je nastajao dugo, a njegove eksplicitne uvodne scene iznimno su odvažne za azijsku kinematografiju toga doba.

Za ovaj je film Wong Kar-waiu dodijeljena nagrada za najbolju režiju u Cannesu, čime je postao prvi Hongkonžanin s tim priznanjem. Najupečatljivija je njegova osobina snimateljski rad Christophera Doylea: počinje u zrnatom crno-bijelom formatu, a prelazi u zasićene, hipnotičke boje tek kada se likovi počnu emocionalno distancirati. Melankoliju pojačava glazba Astora Piazzolle i Franka Zappe, stvarajući atmosferu egzistencijalne izolacije. Metaforički ga se može interpretirati kao refleksiju tjeskobe oko primopredaje Hong Konga Kini 1997. godine.