KALENDAR DOGAĐANJA 2025. godina
Dino Bićanić, 1993.g.
Josip Jurić, 1979.g.
Mario Franić, 1985.g.
Katarina Marović, 1982.g.
"Vojin Hraste u svijet umjetnosti ulazi leksikom pop arta, preispitujući fenomene modernog društva, progovarajući o kiču kao izokrenutom moralu, te o aktualnoj prob-lematici otuđenja i konzumerizma. Svojim radom on ne izgrađuje globalne projekte neke naše bolje budućnosti, ali se u njegovu sadržaju jasno uočava nastojanje da se odupre stanju današnje ravnodušnosti. U Vojinovu stvaralaštvu dominira igra i bez obzira na sve probleme kojima je čovjek svakodnevno okružen, on se kroz svoj rad voli šaliti. Uvijek je prisutan ironični odmak od ozbiljnosti zbilje. Tu veselu nonšalanciju koja karakterizira njegov rad moguće je prepoznati kao artikulirani stav. Odustaje od uzvišenih ili bilo kakvih drugih načela, metafizike ili mistifikacije i priklanja se užitku u poigravanju, duhovitosti i ironiziranju.Hrastina umjetnost je vrlo komunikativna. Količina umjetničkog predznanja za recepciju njegovih radova nije presudna. Njegova umjetnost podjednako dobro ko-municira s pripadnicima različitih slojeva društva, ne ostavlja nikoga ravnodušnim i ne izaziva prijezir. Njegov svijet, iako strogo individualno određen, nije hermetički za-tvoren, već naprotiv, teritorij je to na koji se dolazi čista srca i s velikom spremnošću i otvorenošću na dijalog.Vojin se ne oslanja na skulpturalne vrijednosti djela, već inzistira na utjecaju ambi-jenta kojim potcrtava duhovnost djela, a ne njegovo materijalno stanje. Kida granice između umjetničkog djela i fizičkog prostora u kojemu je on smješten, stvarajući pot-puno monokromni ambijent razbijen tek svjetlošću led dioda. Postavlja ih u obliku danas popularnih emotikona i pričvršćuje o skulpture psa i brda koje smješta jednu nasuprot drugoj. Zahvaljujući trodimenzionalnom pristupu autor izjednačava svijet promatrača sa svijetom u kojem se pojavljuje umjetnički objekt, čineći promatača ne svjedokom, već sudionikom, tako da i on sam postaje dio projekta, te je u mogućnosti razmisliti i o svom mjestu u problematici otuđenja i konzumerizma. Zastrašujući učinak koji je postignut ulaskom u zamračeni prostor galerije koja na prvi pogled sakriva sadržaj i ističe zloslutnost nedokučivog, polako nestaje uz topli i
pritajeni akcent svijetlećih „smajlića“. To je svjetlo koje tmini oduzima mrak, a tami daje utješan, pa čak i zaštitnički predznak. Za njegove skulpture može se reći da pripadaju sadašnjosti, a ne vječnosti i bezvre-menosti, one računaju s mentalnim sklopom reagiranja čovjeka današnjice, nudeći komunikaciju, a ne samozadovoljnu spomeničku, odnosno galerijsku izolaciju. Vojin je kipar koji slijedi isključivo vlastitu intuiciju i opredjeljenje, ali svaki put nanovo
iznenađuje neposrednošću, bezazlenom radošću i vitalnošću kroz stvaralački čin, te edrom „vibrom“ koja proizlazi ne samo iz radova, već i iz ponašanja ovog autora." Marija Stipišić Vuković
Životopis:
Vojin Hraste rođen je 10. kolovoza 1981. godine u Šibeniku. Godine 2000. maturirao
je u Prvoj gimnaziji u Splitu –klasični smjer. Iste godine upisuje kiparstvo na ALU u
Zagrebu. Diplomirao je kiparstvo u klasi prof. Slavomira Drinkovića 2006. godine.
Grupne Izložbe:
2001. -Brucoši ALU, Gjuro II, Zagreb
2002. -Pasionska baština, izložba studenata ALU, Zagreb
2003. -Smotra Sveučilišta, Galerija SC, Zagreb
-Pasionska baština, izložba studenata ALU, Zagreb
-Studenti ALU u ministarstvu kulture,
ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Zagreb
2004. -Brucoši ALU, Saloon, Zagreb
-Pasionska baština, izložba studenata ALU, Zagreb
-Universum Sacrum, Povijesni muzej Zagreb, Zagreb
2005. - Izložba nagrađenih diplomanata ak.god. 2004./05. ,Galurija ALU, Zagreb
2006. -IX. trijenale hrvatskog kiparstva, Gliptoteka, Zagreb
- Izložba nagrađenih diplomanata ak.god. 2005./06. ,Galurija ALU, Zagreb
2007. -Tu i tamo, Muzej Međimurja Čakovec- Izložbeni salon, Čakovec
-Kunst in der Stadt, Mainz, Njemačka
- “5 +”, Izložba povodom proslave stogodišnjice ALU, Gliptoteka HAZU, Zagreb
- 35. splitski salon, Podrumi Dioklecijanove palače, Split
Samostalne Izložbe:
2006. -Gradski muzej Omiš, Omiš
2007 -Galerija Sv. Krševan, Šibenik
-Istočni dio podruma Dioklecijanove palače, Split
Javni radovi:
2002. -Medalja i pokal za Sveučilišnu veslačku regatu
2003. -Skulptura «digitron», Svijetle pruge, Bjelovar
2004. -Skulptura «zlo», Svijetle pruge, Bjelovar
Nagrade i pohvale:
2004. -Pohvala Akademije likovnih umjetnosti, ALU, Zagreb
2005. -Nagrada hrvatske gospodarske komore za najbolji rad na završnoj izložbi studenata ALU.
2006. -Nagrada za najbolje diplomante, ALU, Zagreb
2007. -3.mjesto na nagradnoj izložbi «Kunst in der Stadt», Mainz, Njemačka
Anamarija Obradović, 1983.g.
Ivana Resić, 1982.g. (fotografije).
Igor Lušić, 1979.g.
Nina Podrug, 1983.g.
Zrinka Barbarić, 1985.g.
"Zrinka Barbarić izlaže seriju slika raličitih dimenzija u tehnici akrila, čiji se dojmljivi kolorit odvaja od realne postavke prirode..." Marija Stipišić Vuković
Milena Meštrović, 1985.g.
Marko Marković, 1983.g.
"...prijenos emocija u dokumentarnim fotografijama umjetnik naglašava intervencijom u njihovu strukturu agresivnim, pomalo i osesivnim grebanjem lica, te bušenjem fotografija..." Jasminka Babić
Izložba fotografija. Ova izložba rezultat je suradnje POUS-a i Talijanskog instituta za kulturu iz Zagreba (loggia POUS-a).
Damira Kalajdžić, video projekcija.
„BEZ NAZIVA / NO TITLE“ (videoinstalacija)
"Već prvi susret s Damirom Kalajžić otkrio mi je mnogo više o njenom radu, nego rad sam po sebi, jer zaista odraz je, zrcalo već proživljenog, ali nezaboravljenog dijela njenog života, pomalo ću bit i patetična pa reći odraz jednog divnog i vječnog prijateljstva, nečeg što ju je izgradilo u osobu kakva je danas! Hrabro i oslobođeno nam otvara pogled u svoj razigrani svijet, svoje nesputano, toplo i pozitivno biće. Ovo je djelo duboke emotivne motivacije, prštavog senzibiliteta, bez suvišnih i zamršenih idejnih konstrukcija, uzvišenih filozofija, upravo jednostavno, inteligentno i iskreno. Svoj umjetnički koncept zasnovala je na tzv. novoj umjetničkoj praksi i primjeni novog medija – videa. Videoumjetnost je sve više u središtu istraživanja mladih umjetnika, a videoinstalacije su postale, prije svega zbog njihova vremenskog i prostornog učinka jedno od omiljenih područja umjetničkog djelovanja. Videoinstalaciju izložbe čine lopta obojano u bijelo, dva projektora, zvučnici te tri postamenta. Svojstveno konceptualnoj umjetnosti, Damira projekcijsko platno zamjenjuje košarkaškom loptom. Košarku je trenirala punih devet godina i lopta je bila ta koja je znala apsolutno svaki njen problem, bila uz nju apsolutno uvijek, njen najbolji prijatelj...U videu se izmjenjuju snimke košarkaške utakmice i operacije skočnog zgloba koja je u tom trenutku odredila njen daljnji životni put te projiciraju na loptu obojanu u bijelo uz zvuk košarkaške utakmice, čime koncept rada dobija još veći smisao. Postav sam po sebi govori dovoljno. Damira se potrudila osim videa ponuditi nam i prostornu instalaciju, oživjeti izložbeni prostor kako audio - vizualnom izvedbom, tako i kompozicijom postava. Prostorni smještaj košarkaške lopte na središnjem postamentu, dok se projektori nalaze jedan nasuprot drugog na istoj udaljenosti od lopte i na loptu projiciraju svaki svoj rad, semantički se preklapa s idejnom preokupacijom - košarkaškom loptom kao životno bitnim elementom i inspiracijom, polaznom točkom u promišljanju i stvaranju djela. U svakom slučaju, radi se o vrlo dobrom postavu, čija se subverzivna poanta iščitava polako i promišljeno. „ Sport ili umjetnost?! “ pitanje je sad...Komunikacija između nas i Damirinog rada, usprkos hladnoj medijskoj vezi topla je, neobično ljudska. 'Slika' putem koje želi komunicirati s nama i utjecati na same temelje naših bića trenutak je definiran u polju intimnosti, odnosno trenutak koji je odredio životni poziv mlade umjetnice, trenutak kada je sve ono u što je vjerovala i za što se borila jednostavno nestalo, srušilo se. Ali upravo to joj je davalo snage da vjeruje u sebe bez obzira na sve ono što se dogodilo i krene nekim novim putem. Damira Kalajžić svojom prvom samostalnom izložbom zrelo, odlučno i kreativno sjedinjuje ono najvrijednije, samu sebe. Dosljednost idejne koncepcije, te promišljanje umjetničkog stvaralačkog procesa vrijednost je izložbe u kojoj bi idealan, samosvojan posjetitelj tražio i pronalazio nešto više od umjetničkog iskustva, bio u stanju da odgovori na odjek njezine nutarnje poetike. Hvala ti Damira na probuđenoj spoznaji o važnosti i prihvaćanju svih životnih tragova, otisaka misli i srca u bezgraničnom krajoliku stvaranja i postojanja..." Kristina Ozretić
Sunčica Jerković, instalacija.
Suorganizacija POUS-a i Algoritma (loggia).
Izložbom se predstavilo tridesetak filmskih plakata renomiranih hrvatskih filmova nastalih od 1944. do 1961. godine (stubište POUS-a).
Loggia POUS-a
Suorganizacija POUS-a i Galerije Margarita (Kinoteka).
Sanja Burazin (instalacija).
Jedan od prvih događaja u obnovljenoj dvorani Kinoteke: premijera dokumentarnog filma Slavena Relje "Novinarov bijeg iz pakla droge".
Stipe Jakelić – slikar i pjesnik.
(izdavač POUS, Kinoteka)
Nataša Pavlov (slike).
PROCES
STVARANJE TU SADA
INTUICIJA I SPONTANOST
"U stvaranju me zanima proces improvizacije (iako ova riječ nije najbolja za pojašnjenje, ali u nedostatku prave može poslužiti) u potrazi za nesmetanim
iskrenim ispoljavanjem nutrine ... Zatim praćenje tj. promatranje nastajanja samog rada te sve što se događa na tom putu (elementi unutar i izvan stvaranja) su od iznimne važnosti za samo djelo na koncu. Zauzimam interdisciplinarni pristup nastojeći procesom kreativnog stvaralaštva povezati forme, medije i same pristupe različitih jezika umjetničke komunikacije, te ih dovesti u poziciju zajedničkog djelovanja. U slikanju je ukomponirana glazba,
u glazbi pokret, u pokretu slika, u slici ritam, melodija, a sve vezano za prostor i sve u prostoru: vidljivo i nevidljivo. Sinestezija , sinkronicitet i percepcija su mos-tovi koji vezuju različita umjetnička izražavanja koja me zanimaju. Možda je dobar termin umjetnik Nomad koji dočarava biće čiji se senzibilitet ispoljava kako god i bilo gdje. On se seli s jednog područja stvaranja na drugo po slijedu unutarnjih zbivanja i upotrebljava elemente percepcije kao svoje oruđe u radu.Proces, kao što sām pojam govori, je nešto što ima trajanje, a također se i nepresta-no transformira. U stvaranju kojem je fokus na put kreiranja, a cilj nije samo krajnji proizvod tj. djelo, događaju se uvijek iznova novi pogledi na iste i različite elemente, a pristup prema djelu i rad se transformiraju. Ovako nastao rad ne gleda se na isti način kao radovi nastali sa ciljem prema rezul-tatu. Naime, atmosfera samog rada više govori nijemim jezikom tako da i sam go-vor izostaje kao dostatan za interpretaciju djela. Rječnik još ne sadrži riječi kojima se mogu govoriti slike, pokret, glazba, atmosfera, senzacije, doživljaji, ...Kad je rad gotov, bitan je element prostora te komunikacija s prostorom. Reagirati tu sada. Ispoljavanje tu sada ponekad nije prihvatljivo umu, nije očekivano, nije uvriježeno, nije prepoznatljivo, često je čudno; gdje ga svrstati kad za sobom nosi hrpu tereta tj. neprepoznatljivosti koje u standardnom poimanju svijeta ne igraju kao kodovi komunikacije. Međutim oni koji se igraju živopisnim tonovima prepoznaju pro-ces i djela proizašla improvizacijom. U polju improvizacije i spontanog kreiranja stvara se poseban jezik, atmosfera nijemog znanja, te polje senzibiliteta koje živo pulsira.
Stvaranju prilazim intuitivno, spontano, tragajući, otkrivajući. Otvorena sam prema slikanju prirodom samog bića. Prije slikanja ne znam što će nastati na slici. Slike su mi često apstraktne pune ekspresija bez figuracije. Krenem, bojam, komuniciram, pjevam, crtam, plešem ..., slikam. Inspiriraju me more, ljubav i život. Nije mi lako pi-sati o stvaranju jer se oslanjam na područja govora koja su okrenuta prema sličnim potragama, a u svemirski širokoj improvizaciji nema sličnosti niti istovjetnosti jer se život neprestano transformira i kreće. Jezik improvizacije ispunjen je nijemim prisustvom uživo bez razmišljanja, dodatne analize i razlučivanja.To što se pisana, teoretska, kritička strana djela vezuje za nastajanje djela smatram ograničavajućim s obzirom da jezik ne podržava i ne sadrži realne iskaze osjetil-nog, perceptivnog i intuitivnog iskustva i područja. Kreacija je komunikacija sama po sebi, dodatno pričanje nije nužno. U redu ako sam autor ima što za izjasniti, ali također uredu je ako i nema. Slika govori puno više od 1000 riječi, poslušajte ju samo.
‘’Uništit ću i riječ i ton i rečenicu, da mogu bez toga govoriti s tobom.’’ – Mewlana (13. st.)" Nataša Pavlov
___________________________________________________________________
Životopis:
Rođena 1976. godine u Splitu. Nakon završene Jezične gimnazije u Splitu i Više turističke
u Dubrovniku, upisuje UMAS . Trenutno je apsolvent u klasi profesora Gorkog Žuvela.
Osim slikanjem, izražava se još pokretom i zvukom. Ovo joj je prva samostalna izložba.
Skupne izložbe:
2008 . Izložba studenata UMAS, MKC, Split
2007 . Godišnja produkcija studenata UMAS, podrumi Dioklecijanove palače, Split
2006. Izložba umjetničke kolonije Svetionik, Begeč, Novi Sad
Suorganizacija POUS-a i Prijatelja šansone – Split (Kinoteka).
U Kinoteci Zlatna vrata održana je Tribina na temu Nove ribe Jadrana. Tribinu je održao prof. dr. sc. Jakov Dulčić, voditelj laboratorija za ihtiologiju i priobalni ribolov u Institutu za oceanografiju i ribarstvo.
Predrag Lucić. Suorganizacija POUS-a i Algoritma (loggia).
Marin Krstić - skulptura.
To je tekst poprilici. Naime radi se od dvije kocke, 30*30*30 ( mediapan ) u svakoj kocki je pumpa za vodu i posude u kojima je obojana voda. Jedna pumpa tjera vodu kroz svoju kocku prema drugoj, kroz drugu i natrag. Druga čini obrnuto. Jedna boja je plava, druga blijedo crvena, više roza, ali draže mi je reći blijedo crvena.
Životopis:
Rođen je 1985. godine u Splitu. 2006. godine upisuje Umjetničku akademiju u Splitu,
smjer slikarstvo. Trenutno je student treče godine.
Skupne izložbe:
2006. Godišnja produkcija studenata UMAS, podrumi Dioklecijanove palače, Split
Nejac Zaplotnik. Suorganizacija POUS-a i PD Mosor (Kinoteka).
Marija Vojković (loggia).
Gostovanje dramske skupine Scena Verticale iz Kalabrije. Suradnja POUS-a i Talijanskog instituta za kulturu (kinoteka).
Joe Filisco (Kinoteka).
Brita Veglin (Švedska), u sklopu Split grafic bienalea (loggia).
Josipa Šarić (grafike).
Loggia.
Viktorija Miletić - fotografije.
Marija Ančić (skulpture).
Upute za uporabu
"Ovaj rad je ilustracija mog razmišljanja o umjetnosti. Mislim da suvremena umjet-nost nudi nove načine doživljavanja skulpture, istražujući klasične probleme kroz nove medije, te se u samom procesu transformira i postaje bogatija. Mislim da je uvijek, a pogotovo danas, u umjetnosti bitan eksperiment i slučajnost prepozna-vanja momenta nastajanja umjetničkog djela. Eksperiment povezujem s igrom, pa se u samom procesu rada igram i želja mi je taj moment podjeliti sa svim pos-jetiteljima ove izložbe te im pružiti osjećaj rada, eksperimenta i igre u umjetnosti. Pozivam posjetitelje izložbe da iskoriste ove skulpture slijedeći moj primjer, pa se možda u procesu dogodi i nešto novo." Marija Ančić
Životopis:
Marija Ančić Rođena je 1982. godine u Sarajevu. Diplomirala 2006. godine restauraciju i konzervaciju na Umjetničkoj akademiji u Splitu, na istoj akademiji 2005. godine upisuje prediplomski, a potom i diplomski studij, smjer kiparstvo u klasi prof. Kažimir Hraste. Tjekom studija izlagala je na nekoliko skupnih izložbi.
Kino Sloboda (stubište).
ARSEN DEDIĆ
UDRUGA ŽIVOT - NOVO STVARANJE.
Izložba - Milan Stanić.
Jure Šundov
Izložba - Josip Špika.
Frane Šitum
Ivica Puljak i Nikola Godinović
Vilim Halbarth
1. manifestacija (izložba, filmovi, predavanja) – suradnja s Udrugom DOMINE.
Izložba slika.
Luka Tomašević
dr.Ivan Đikić
Igor Longo, prof.
Odjel industrijskog dizajna.
dr. Zlatko Miliša
Izložba fotografija članova FOTOAKADEMIJE SPLIT (povodom sv. Dujma).
Ante Kuštre
Stipe Božić
Lana Stojičević
Izložba vrgoračkih umjetnika Dijalog.
Izložba članova likovno – književne udruge Vlaho Bukovac, loggia POUS-a.
Izložba fotografija Vjekoslave Sošić.
Jakov Sedlar
Kazalište Mala scena - povodom Svjetskog dana štednje (kinoteka).
Udruga Život – novo stvaranje (učionica).
18.00 projekcija filma
20.00 monodrama, Robert Kurbaša
POLJICA, prof. Mate Kuvačić – Ižepe
Gosti: akademski slikar Josip Botteri Dini, ravnateljica Muzeja grada Kaštela Ankica Babin te novinari Joško Čelan i Josip Jović.
Koncert TBF-a na zatvaranju "stare Kinoteke"
Odsjek za industrijski dizajn.
prof. dr. sc. Zdravko Tomac
Povodom Dana žena.
Manifestacija (izložba, filmovi, predavanja) – suradnja s Udrugom DOMINE.
Organizacija Udruge oboljelih od limfoma.
Grafički odsjek Škole likovnih umjetnosti.
Makedonski slikar Vlaho Brangjolic.
Ana Lončar
Likovno - književna udruga Vlaho Bukovac.
Dragoslav Dragičević
Vilma Reljić
Nikica Mrđen
V. SPLITGRAPHIC
Ranko Munitić
Vlado Ercegović
Izložba škole likovnih umjetnosti.
Izložba fotografija sa snimanja istoimenog filma.
Petar Katavić
Udruga Kajo Dadić.
Izložba AIH (Amnesty International Hrvatske). Izložba europskih fotografija na temu: zaštita ljudskih prava.
Maja Suvaljko
Povodom sv. Dujma.
Predstavljanje umjetničke gimnazije Ars animae.
Izložba likovno – književne udruge Vlaho Bukovac.
Izložba radova polaznika radionice Lige za prevenciju ovisnosti.
Suradnja sa Društvom prijatelja kulturne baštine.
Povodom Noći muzeja (Majić).
JAVNO DOGAĐANJE U OKVIRU EDUKATIVNOG PROGRAMA.
GRADSKO LITERARNO-DRAMSKO TAKMIČENJE
Javno predavanje (učionica).
Društvo prijatelja kulturne baštine Split (učionica).
Društvo prijatelja kulturne baštine – MAŠKARE.
Javno predavanje (učionica).
PENJATI SE MORA: HUMANITARNI PROJEKT / PROJEKCIJA DOKUM. FILMA.
Povodom Dana žena - prodajni sajam članova Lige za prevenciju ovisnosti
Povodom Dana žena - izložba članica Udruge Domine.
Manifestacija (izložbe, filmovi, predavanja) – suradnja s Udrugom DOMINE.
Javno predavanje.
PROJEKT – PRIPREMNE RADIONICE NAMIJENJENE EDUCIRANJU MLADIH ZNANSTVENIKA I STUDENATA.
PREDAVANJE POVODOM "TJEDNA MOZGA" (UČIONICA).
PROMOCIJA KNJIGE O PODMORNIČARIMA
SKUP ANTIFAŠISTA
Izložba slika Đorđa Radojčića
11. FESTIVAL ZNANOSTI
"Oliver Mišura u sklopu Tjedna Kulture izlaže seriju radova u tehnikama akrila i ulja na papiru pod nazivom „Lusteri: svjetlosna dimenzija postojanja“ te
skulpturu „Stol“.Uzimajući za temu lustere, umjetnik preispituje dimenzije temporalnosti, postojanja i simboličnosti svakodnevnih predmeta. Prisutnost lustera nam istovremeno može pružiti orijentir u prostoru nepoznatih dimen-zija, pomoći nam osjetiti svoj osobni prostor te odnos vlastitog tijela s udaljenošću. Nešto veliko, zastrašujuće, nepoznato odjednom više ni nije toliko strašno. On je medijator između statičnosti i dinamičnosti, udaljenosti
i blizine, vječnog i trenutnog, sjećanja i zaborava, svjetla i tame. Luster kao da je postao simbol vremena koje se događa izvan nas. No, nameću se pitanja: što ako vrijeme ne postoji, što ako postoji samo iluzija vremena, samo jedan beskonačni sadašnji trenutak? Luster potom postaje označitelj stvarnosti. Njegova svjetlost familijarizira nepoznati prostor: „U trenutku kada svjetlost ispuni Luster, mrak nestaje a prostor oko nas obuzme tišina. Tada Luster postaje naš spasitelj i zaštitnik.“Umjetnik doživljava stol kao medij, odnosno kao mjesto sastanka i interakci-je. Stol je svojevrsno polazište komunikacije. Kraj i početak svega. Izvodeći svoj „Stol“ u stiroduru, umjetnik „poništava“ njegovu funkciju; on je krhak, slab, osjetljiv na najobičniji dodir. Koliko dugo će se jedan takav predmet moći održati? Hoće li preživjeti? Koliko zapravo može podnijeti? Je li njegovo vrijeme sada?Umjetnik stol svodi na simboličnu razinu. Oduzimajući mu primarnu funkciju on prestaje biti stol i postaje puki prikaz stola, naznaka njegova postojanja. Kao i akrilni crtež stolice, Mišurin „Stol“ je podjednako prisutan i odsutan, nezamisliv i neprihvaćen. Jedno je sigurno gledajući djela Olivera Mišure, a to je da on uspijeva metafizičnost svojih „Lustera“ materijalizirati u prostoru i prenijeti u skulptu-ru, te nam pritom približava nestalnost i nestvarnost svojih radova, tjerajući nas na konstantno preispitivanje svega što znamo i u što smo sigurni.Kao i njegovom „Stolu“, možda nam stvarno još uvijek nije vrijeme." Lana Beović
Životopis:
Oliver Mišura rođen je 1960. godine u Šibeniku. Završio je Gim-naziju i Pravni fakultet u Splitu. Prediplomski studij slikarstva završio je u klasi kod red. prof. Gorkog Žuvele. Trenutno je stu-dent I. god diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Gorkog Žuvele. Izlagao je na više skupnih izložbi.
Arhitektica Katja Marasović.
" Koja je svrha ljudskog djelovanja, odnosno rada? Jesu li pojmovi rad i djelovanje istoznačni? U suvremenom društvu ljudsko djelovanje vrednuje se gotovo isključivo ako ispunjava društveno konstruirane uvjete za rad - ono tendenciozno, „konkretno” djelovanje u svrhu proizvodnje i stjecanja materijalnih dobara.
U takvom odnosu prema radu naglasak je na isčekivanju krajnjeg „proizvoda”, koji se evaluira s obzirom na uspješnost. Pritom se iz vida gubi glavni čimbenik rada: čovjek, biće djelatnosti i esencijalni dio procesa rada. Takav poredak stvari je apsurdan: sustav osmišljen od čovjeka postupno
pretvara istoga u mitskog Sizifa, koji ponavlja proces guranja kamena sva-kodnevno bez ikakve svrhe.Koja je dakle svrha rada, tog kamena suvremenog društva? Upravo to pitanje s početka teksta najviše intrigira Milivoja Popovića, autora interak-tivne instalacije Stol, koja se sastoji od ploče s utorima na koje se slažu met-alne kuglice. Pod površinom Stola nalazi se mehanizam koji u nasumičnim vremenskim intervalima postavlja plohu u kosi položaj što rezultira rušenjem kuglica na dno ploče. Moguće je da će netko uspjeti u slaganju kuglica na predviđena mjesta bez neželjenog prekida, no to zadovoljstvo
će biti kratkog daha.Metafora je to za današnje poimanje procesa rada, za suvremenog čovjeka, roba koji rutinirano, iz dana u dan, bespogovorno obavlja svoj posao od početka do kraja radnog vremena, upadajući u kolotečinu rada bez ikakvog utjecaja na promjenu.Suptilno nametnuvši ovo frustrirajuće iskustvo, umjetnik nas tjera da razmišljamo. Koja je svrha obavljanja ove funkcije? Gdje griješimo? Njegov cilj je ukazati ljudima na besmisao rada koji za svrhu ima sami rad, akcentirajući njegovu apsurdnost i prolaznost, u nadi da će promatrač, odnosno sudionik, preispitati smisao vlastitog rada i djelovanja.
U interakciji s radom, diskretna djelotvornost introspekcije pobuđuje u nama ljekovitu moć kreativnosti i razmišljanja koje probija granicu zadanog djelovanja.
Božo Kesić
Životopis:
Milivoj Popović rođen je 25.06.1979 godine u Splitu. Godine 2003. diplomirao je na FESBu- smjer Elektrotehnika. Godine 2004. diplomirao
je na Sveučilištu- smjer Računarstvo. Godine 2004 suosniva višestruko nagrađivani studio za kompjutersku grafiku Lemonade3D. Godine
2012 upisuje Diplomski studij- smjer Kiparstvo na UMASu, u klasi prof. Kažimira Hraste, s mentorom prof. Matkom Mijićem.Online portfolio- www.lemonade3d.com/milivojObjavljivani radovi: 2010. Računalna Grafika “Bhaktivedanta Swami”- publikacija Expose 08, Ballistic Publishing
2011. Računalna Grafika “New Crusaders”- publikacija Expose 09, Ballistic Publishing2013. Računalna Grafika “Moses-The Beginning”- publikacija Expose 11, Ballistic PublishingIzrada digitalne scenografije i likova na kratkim animiranim filmovima:2008. Ona Koja Mjeri 2011. Dove Sei Amor Mio 2012.. Otac
Od 18.00 do 20.00 sati.
Predstavljanje Umjetničke gimnazije Ars animae.
"Tko od nas nema policu ili kutiju u kojoj se nalaze predmeti koje brižno čuvamo iako ih više ne upotrebljavamo? Neovisno o njihovoj
Ela Gašperov rođena je 1992. godine u Splitu. 2010. god. završila je
Školu likovnih umjetnosti u Splitu. Iste godine upisuje preddiplom-ski studij - smjer Slikarstvo na UMASu. Studentica je treće godine
slikarstva u klasi prof. Deana Jokanovića Toumina. Sudjelovala je na
nekoliko skupnih izložbi u području slikarstva, stripa, filma i videa.
Dobitnica nekoliko nagrada za strip i dizajn na međunarodnim festi-valima i natječajima
Povodom ulaska Hrvatske u EU od 2.7.2013. do 20.72013. u Kinoteci Zlatna vrata prikazat će se program filmova Europo, dobar dan!
Peter Knapp, 1931.g.
"Izložba ovih dvaju serija fotografija objedinjuje u sebi dvije vrsta cvjetova; s jedne strane promatrač susrećevizualnu raskoš linija, oblika i boja; a s duge strane mu se nudi minimalistički vizualni jezik. Priča koja pripada prošlom stoljeću sadrži u sebi lakoću, svijet odsutnosti i sna; dok ova recentna pripovijeda o emociji, etičkom promišljanju odnosa čovjeka i svijeta…"
Bazirajući se na koncept vremena i na ponavljajući motiv kvadrata kojim pokušava uhvatiti i zadržati trenutak u svojim djelima, Natali Mušić gradi dijalog s promatračem kroz seriju radova u kojoj dominantnu ulogu u njenom izražaju preuzima metal. Serija se sastoji od dvaju radova izrađenih od metala pod nazivom „Open letter on Adriatic“ i „Long conversation on the floor without consensus“ te rada od metala i akrila na platnu pod nazivom „To get a start“.
Kao središnja os same izložbe svojom impozantnom visinom nameće se skulptura „On this spot nothing happened“ izrađena od drveta i metala.
Ante Antunović, rođen je 1986. godine u Mostaru. Osnovnu školu završio je u Kaštel Gomilici, a nakon toga Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer kiparski dizajn. 2008. godine upisuje PDS-smjer kiparstvo na UMASu. Prediplomski studij kiparstva završio je u klasi kod prof. Matka Mijića 2011.godine.
Diplomirao je 2013. godine u klasi prof. Kuzme Kovačića.
"Skulptura je oduvijek bila živi umjetnički medij, puno realniji u ulozičovjeka ili nekog drugog predmeta kojeg predstavlja, nego li slika, riječi ili note. Rotiramo se oko nje kao Zemlja oko Sunca, doživljavajući je pritom iz mnogobrojnih perspektiva. Ona ima svoju dubinu, traje i zahtijeva prostor.
Pod kiparevim rukama materija postaje biće, život. Tako živu možemo je i dotaknuti, u nadi da će nam ona i uzvratiti, poput čovjeka koji bi odgovorio:
“oprostite, al’ zašto me Vi dirate?” Priupitajmo se onda zašto bi netko skulpturu sveo samo na plohu. Pravi razlog tomu pronalazimo u što snažnijem dočaravanju kvalitativne redukcije današnjeg društva u kojemu smo i mi sami sebi oduzeli jednu dimenziju, onu najvažniju zvanu ljudskost. Oduvijek je skulptura bila najneposrednije svjedočenje jednog društva. Gledajući te prazne idole na umjetnikovim akrilima zapravo gledamo refleksije jednako tako ispraznog društva, nas samih. Oni su mogli biti skulptura i mogli smo ih živjeti u prostoru i vremenu, no oni su sad slike, osakaćene skulpture, koje poput fotografije mogu tek probuditi sjetu na neke davno prošle trenutke. U ovom slučaju ne svojim sadržajem, već svojim antisadržajem. Ponavljajućom, distanciranom, akromatičnom sivom, na pijedestalu su uzdignute sve današnje zablude i ispraznosti. Nova skulptura postala je samo puka dekoracija bez ikakve želje da joj se udahne život. Pokoravanjem skulpture plošnosti podloge mi se polagano i plaho pokoravamo ovim novim idolima, našim novim junacima, uzorima i vodiljama kojima dajemo tako visoko mjesto u današnjem društvu. Mladi umjetnik Ante Antunović, žrtvovao je skulpturu rastočivši je u sumoran akril, kako bi opomenuo sve nas negirajući vrijednosti koje živimo; takvim življenjem mi smo pijedestal na kojemu se uzdižu te lažne vrijednosti."
Ines Nimac
Nakon skoro četiri godine iščekivanaja napokon je i do nas stigla nova oprema. Kvalitetnija slika i zvuk, veći izbor filmova, sve vas to čeka u vašoj Kinoteci.
Paralelno sa projekcijama Fellinijevih filmova, postavljena je i izložba (rijetko izlaganih) Fellinijevih crteža u lođi „Zlatnih vrata“ – Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje. Izložba - i projekcije - su plod suradnje sa Talijanskim kulturnim centrom u Zagrebu (www.iiczagabria.esteri.it/IIC_Zagabria), a cijeli projekt realiziran je zahvaljujući i talijanskoj regiji Emilia-Romagna
Šesti jubilarni Splitgraphic Međunarodni grafički bijenale održava se ove godine od listopada do prosinca. U Loggi su izloženi studentski radovi.
2013. Leon Rizmaul, 53 min.
9. srpnja 2001. godine Goran Ivanišević je u finalu Wimbledona, svom četvrtom, svladao Patricka Raftera nakon neopisivog trilera na travnatom terenu i raspametio milijune navijača. Slavila je cijela Hrvatska, ali i veći dio teniske javnosti jer to nije bio samo običan meč između nekih Australaca i Hrvata.
12 godina kasnije vjerojatno nema sportskog zaljubljenika u Hrvatskoj koji se ne sjeća tog ponedjeljka. Vruće popodne, na ulicama skoro pa nigdje nikoga iako je radni dan i beskrajno duge minute. Suze, nervoza, očaj, pa čak i ljutnja, sa svakim odskokom loptice je bila veća. Neće valjda opet pasti? Ne mogu ovo gledati! Daj završi više! Bar jedna od ovih rečenica je izgovorena pred nebrojeno mnogo televizora kad je jedna nacija gledala jednog čovjeka.
Goran Ivanišević - pobjednik Wimbledona. Sjećate li se tog dana? Jeste li ga i vi tako proživljavali? Kako ga doživljavate danas? Zatitrate li još malo na onim zadnjim gemovima? Imao je hrvatski sport i prije Gorana i nakon njega mnogih uspjeha, vjerojatno i većih nego bi mnogi od nas to i očekivali, ali je li Goran ipak iznad svih?
O svemu ovome, sa mnogo gostiju (Srđan Ivanišević, Patrick Rafter, John McEnroe, Pete Sampras, Mišo Dušanović, Neven Bertičević, Davor Burazin...) progovara u svom dokumentarnom filmu Leon Rizmaul podsjećajući nas na možda najstresniji sportski meč koji smo gledali... Nikad nas nitko na sportskim terenima nije uspio tako iznervirati... ili kako je to netko rekao u momentu proslave... «Gorane, čestitan, ali više u moj tinel nećeš!»
(film je posvećen pokojnom Mosoru, koji je u filmu također dao svoje viđenje meča i Goranove karijere)
Petra Lušić rođena je 1990. godine u Splitu. Završila je opću gimnaziju „Marko Marulić“ 2008., a iste godine upisuje preddiplomski studij likovne kulture i lik-ovne umjetnosti na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Diplomski je studij završila 2013. godine. Diplomirala je pod mentorstvom izv. prof. Matea Perasovića za praktični diplomski rad te prof. dr. sc. Miroslava Prstačića za teorijski diplomski rad. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.
"Potreba za ogledanjem omogućava nam potvrdu vlastite egzistencije. Zadatak kojeg svakodnevno pred sebe postavljamo jest prepoznati to stvorenje
u ogledalu kao sebe. Radoznalo se poigravajući vlastitim odrazom još od djet-injstva, suočavamo se s onim što očima ne možemo vidjeti – svojim licem.
Povijest ogledala ujedno je i povijest gledanja koje je promijenilo način na koji čovjek vidi sebe i svoju ulogu u svijetu. Zraka svjetlosti koja dolazi od objekta i reflektira se na glatkoj površini od davnina je dio mitova i legendi, prikazujući čarobne slike i događaje iz prošlosti ili budućnosti, počevši od mirne površine vode kao najstarijeg zrcala. Ova je pojava bila poznata, između ostalih, još i starim Egipćanima i mitologiji Japana. Srednjovjekovnoj je kršćanskoj Europi, pak, zrcalo bilo simbol taštine, dok se u renesansi očituje utjecaj na otkrivanje linearne perspektive i sve izraženiji individualizam (dovoljno je spomenuti au-toportrete Dürera, Parmigianina, Van Eycka) koji postaje i odrednica kasnijih razdoblja (primjerice kod Caravaggia i Rembrandta). Današnje ogledalo, staklo premazano srebrnim nitratom, odražava sve prema čemu je okrenuto i nema ga ako nema lica pred ogledalom. Portreti Petre Lušić upravo nam donose isječke tog dinamičnog procesa gledanja. Ulja na drvu oval-nog oblika i neutralna bijela pozadina sugeriraju ogledanje, i to tuđe. Suočivši se s njime, neizbježno smo uvučeni u nečiji intimni svijet. Na neusiljenim licima pomalo izobličene fizionomije očigledna je izravnost emocionalne ekspresije. Prodoran pogled prisutan prilikom obavljanja svakodnevnih rituala, kao što su češljanje ili šminkanje, u isto je vrijeme i kritičan i samopouzdan. Među licima u ogledalima pronaći ćemo i autoportret umjetnice, pogleda uperenog u nas u trenutku dok mi promatramo njezino djelo. Pripremajući masku za drugoga, prisiljeni smo otkriti i sakriti stvarnost. Sebe u odrazu promatramo izokrenuto, naše lijevo oko zapravo je desno, možda čak i umanjeno ili uvećano. Nastojimo li u varljivim sjenama zrcala vidjeti osobu kakva mislimo da jesmo, kakva bismo željeli biti, kakva zaista jesmo – ili ostajemo na razini vizualnog prikaza?Nalikuje li ono što vidimo na ono što mislimo o sebi ili pokazuje ono nezvano, prošlost ili budućnost?
Svako je gledanje neizbježno prošlost. Vrijeme potrebno za refleksiju svjetla i percepciju podataka iz osjetila je odmak – sve što mislimo da vidimo zapravo je već postalo prošlost u trenutku kada odraza postanemo svjesni. Uopće je nemoguće, čak ni na fotografijama ili slikama, vidjeti sebe onako kako nas vide drugi, zato neizbježno jedni drugima posta-jemo ogledala. Stavljeni u poziciju onoga tko gleda osobu na por-tretu koja gleda sebe u trenutku dok gleda sebe, uvučeni smo u međuigru u kojoj tek postupno postajemo svjesni svog gledanja, ali vrijedi i obrnuto - u ovoj smo igri i mi predmet gledanja. Ogledalo ne zadržava odraz samo za sebe već nam vraća ono što mu sami dajemo. Doživljaj sebe kao jedinstvenog i trajnog podrazumijeva uspostavljenje granice između identiteta i onoga što je izvanjsko.
Kome onda vjerovati, ogledalu ili sebi?" - Gabrijela Terze
Drugi singl splitske grupe Rokolomotiva s debitantskog albuma "Rudijev blef“. Kinoteka.
EDUKACIJA ZA NOSITELJE IZVRŠNE VLASTI U GRADOVIMA/OPĆINAMA/ŽUPANIJAMA
11:00 satiEdukacija za nositelje izvršne vlasti u gradovima/općinama/županijama
Dora Derado, izložba akrilika. Loggia.
Uz zabavno druženje tijekom dva dana uspješno je završen početni tečaj dekorativnog slikanja zanimjive tehnike One Stroke™ Paintinga.
Godišnja skupština TZ
Izložba slika Madone članica slikarske radionice Udruge DOMINE.
Izložba se organizira u okviru projekta "Zaposlena žena - neovisna žena", koju se provodi od 01.siječnja do 31.prosinca 2013. godine uz financijsku potporu Grada Splita.
Radi se o prigodnoj izložbi akvarela pod nazivom "Madone" slikarske grupe "Iz bića boje", koja djeluje pri udruzi "Domine". Izložba, uz promociju ženskog poduzetništva (sajam Lige za prevenciju ovisnosti Split i buvljaka), predstavlja jednu od projektnih aktivnosti.
Novi način prikupljanja podataka o primicima, porezu na dohodak i prirezu, te doprinosima putem obrasca JOPPD.
Hrvatska udruga poslodavaca - Kinoteka Zlatna vrata.
Sve je samo simbolizam, niti jedan recept nije dobar za sve, ali su znakovi jed- naki za svih.
Misao je to koju autorica isprepliće u mrežu znakova lova, čišćenja, spre- manja, serviranja, jedenja, bacanja, pa nanovo ulova, pripremanja, hranjenja, odbacivanja. Opetovanih znakova koji tako umreženi, stvaraju sliku o krugu ribe kojeg ona vječno prolazi- sliku koju autorica promatra od malena.
Polazeći od polisemantičnosti znaka, loop videom split screen formata ost- varenom na paus papiru, autorica nam nudi mogućnost dekodiranja znako- va iz više različitih rakursa, ovisno o kojima isti dobivaju svoje značenje. Ribar tako ribi pridaje značenje ulova, kuhar spremanja jela, gost restorana ukusne delicije i trenutačnog hedonizama. Za neke ona predstavlja egzistenciju i posao, za druge svakodnevnicu, a ponekima samo prolaznost trenutka.
Ova lokalna slika, odnosno specifično mikro iskustvo, kroz autoričin video rad -><- , iz 2012. godine, poprima univerzalistički okvir, kroz koji se jednosta- van i svakidašnji prikaz životnog kruga ribe može iščitati kao neprestano kruženje materije i vječne energije, utkane u univerzum u koji smo svi up- isani. Kao kruženje temeljeno na dvosmjernoj kauzalnosti gdje uzrok uvijek implicira posljedicu, koja pak u određenom trenutku i sama postaje uzro- kom, implicirajući naposljetku i novu posljedicu.
Ideja vječnog kruženja prenesena je ovdje i na formu rada, ostvarenog kao loop video split screen formata, koji s lijeve strane ekrana ide unaprijed, a s desne unazad, neprestano se ponavljajući i ispreplićući, markirajući svoj sadržaj uvijek iznova ponavljajuće priče. Jednako tako je i nama kao gle- dateljima omogućeno promatranje rada s obje strane, čime u potrazi za rakursom promatranja i tumačenja, i sami, fizički doživljavamo kruženje, pri čemu video možemo shvatiti kao objekt, prošireno i direktno potencirano doživljajno iskustvo za nas same.
Iskustvo vječnog kruženja, potaknuto energijom koja neprestano pokreće mnogostruke forme života, nestalne i prolazne, koje se po svom kraju vraćaju u onu istu materiju iz koje su proizašli, dobiva značenje nestalnosti i prolaznosti onog čemu svakodnevno dajemo formu. Onog materijalnog ko- jemu smo često usmjereni. Sastavljeno od sasvim jednostavnih znakova, kao da nas neprestano podsjeća da svoj životni krug usmjerimo na ono što nas stvara i pokreće, na onu energiju, kojoj možemo pridati značenje moralnog i misaonog, jer ono je jedino vječno i nepromjenjivo.
Postavljeni naposljetku pred ovakve pojmove, stvaramo osjećaj malen- kosti, koju kako autorica navodi: možemo poistovjetiti i s osjećajem strahopoštovanja kojeg gajimo prema moru. Jer more je sila, veličina koju ne možemo kontrolirati i snaga koju ne smijemo zanemariti. Mi možemo preva- riti more, uloviti mu ribu, staviti mu brane i pokoravati njegove valove našim brodovima, no u svom lukavstvu moramo biti puni poštovanja i mjere, jer će ono uvijek biti moćnije i jače od nas.
Anita Zelić Tomaš
Životopis:Ida Skoko rođena je 1988. godine u Puli. 2012. godine završava prediploski studij na Royal Academy of Art u Den Haagu, smjer Fine Arts. Trenutno je na diplomskom studiju Medijske umjetnosti na Umjetničkoj akademiji u Splitu.
PROGRAM - NOĆ MUZEJA 2014
20:00 - 20:10 h
PROJEKCIJA filma "Otkrivanje spomenika Grguru Ninskom na Peristilu"
Redatelj: Milan Marjanović, 1929. godina, trajanje 7,45 min
PROJEKCIJA filma "Sunčani Split"
IZLOŽBA PREMIJERE 40
PROJEKCIJA filma Dama s kamelijama
HRVATSKA PREMIJERA filma ISPOD KOŽE/Under the Skin u Kinoteci Zlatna vrata 5. veljače 2015. u 20:00 sati.
O FILMU:
Under the Skin, 2013. Jonathan Glazer, 108 min. (UK/SAD/Švic)
Scenarij: Walter Campbell, Jonathan Glazer
Uloge: Scarlett Johansson, Paul Brannigan, Jessica Mance
Britanski film „Ispod kože“, snimljen po bestselleru Michela Fabera, prikazao se premijerno na 8. Vukovar film festivalu u kolovozu prošle godine, a ova splitska projekcija hrvatska je premijera...
Kritike tepaju ovom filmu da je krajnje erotičan i krajnje opasan, što ne čudi s obzirom na glavnu glumicu, seksi Scarlet Johansson u ulozi erotično-zavodljive izvanzemaljke koja poprima obličje Zemljanke te jezdi ulicama Glasgowa u bijelom kombiju vrebajući muškarce koji joj postaju žrtvama. A bilo bi dobro da su oni snažni i mišićavi. Jer ih zatim šalje u svoju zemlju - radi prerade. Tamo je ljudsko meso na cijeni...
„Vizualno impresivno i duboko uznemirujuće... Baš kao Johansson u ovom filmu vjerujem da je izgledala i ponašala se Elizabeth Taylor kad ju je Richard Burton prvi put odveo u svoj rodni Wales“, veli kritičar Guardiana Peter Bradshow u svom viđenju filma dodajući kako je ovo djelo miks utjecaja Davida Lyncha i Gaspara Noea.
Raspored projekcija:
5.veljače u 20:00 sati
6. veljače u 20:00 sati
10. veljače u 17:30 sati
14. veljače u 17:30 sati
Predstavljanje Program a EU Kreativna Europa – potprogram Kultura i Europ ske prijestolnice kulture. U organizaciji Deska Kreativne Europe Ministarstva kulture,Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata i Gradom Splitom.
„KINEMATOGRAFIJA U NDH“
PREDSTAVLJANJE KNJIGE DRAGE PILSELA „ARGENTINSKI ROMAN“
Već tradicionalno, povodom Međunarodnog dana žena Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata i Udruga Domine organiziraju manifestaciju Dani žena u Zlatnim vratima koja se sastoji od sljedećeg:
1 Filmski ciklus In memoriam:
Četvrtak 6.3. 20.00 IN MEMORIAM SARITA MONTIEL: CARMEN IZ GRANADE / Carmen la de Ronda, 1959. Tulio Demicheli, 106 min
Petak 7.3. 20.00 IN MEMORIAM ELEANOR PARKER: DETEKTIVSKA PRIČA / Detective Story, 1951. William Wyler, 103 min.
Subota 8.3. 20.00 IN MEMORIAM JOANNE FONTAINE: PISMO NEPOZNATE ŽENE / Letter from an Unknown Woman, 1948. Max Ophüls, 86 m.
2. Izložbeni program:
U vremenu od 7. do 15. ožujka 2014. u izložbenoj loggi Centra, u Dioklecijanovoj 7 biti će postavljena izložba akvarela PRIMAVERA slikarske grupe „Iz bića boje“ koje djeluju u udruzi Domine.
3. Radionica i sajam ručnog rada Uradi sama udruge Liga za prevenciju ovisnosti
Sutra, 14.ožujka 2014. u 20:00 sati u Kinoteci Zlatna vrata održat će se projekcija hrvatskog filma VIS-A-VIS na kojoj će prisustvovati redatelj Nevio Marasović i glumac Janko Popović Volarić koji će se predstaviti prije filma, te razgovarati sa zainteresiranima i nakon filma.
PREDSTAVLJANJE KNJIGE „O glazbi“ Zvonimira Berkovića
(priredila glazbena kritičarka Bosiljka Perić Kempf)
Livija Puljak
(Grozdan Kušpilić, Ivana Ujević, Slaven Jozić i Ivona Mladineo)
''Everybody gets so much information all day long that they lose their common sense''
-Gertrude Stein
Djelo Lov ''novina'' plod je razmišljanja autorice o temi Strukturalnost. Skulptura od armature i lima formira udicu i limene plohe različitih oblika zakačene na nju. Limene plohe predstavljaju različite oblike novinskog papira na kojima je otisnut simboličan tekst koji nosi priču skulpture: Zadržimo kritičnost u potrazi za informacijama. Isti tekst se ponavlja na svim limenim plohama, otisnut s jedne strane, dok druga ostaje prazna.
Strukturalno-funkcionalna teorija sustava, teoretski je okvir za analizu društvenih uvjeta i posljedica djeovanja masovnih medija. Autorica želi istaknuti da strukturalno-funkcionalna analiza pretpostavlja postojanje sustavu imanentne potrebe za samoodržanjem, dakle za integracijom i kontinuitetom, koji je odgovoran za stvaranje metoda prilagodbe koje se ponavljaju.
Svaki oblik vlasti u povijesti imao je temeljnu bajku, legendu, mit, jednu priču koja se ponavlja u svim oblicima i formama. Najsuptilniji vid manipulacije najlakše nam promakne. Ponavljanje jedne priče opet i opet.
Novinar je u ovom slučaju na višem položaju, iz razloga što ima moć usmjeravanja čitatelja, te ga provlači kroz vodu pažljivo sugeriranih zaključaka. Odjednom svijet u kojem radimo, živimo, mislimo i djelujemo postaje manji. Nesvjesno smo postavili granice vlastitoj svijesti. Jedna priča postaje jedina priča.
Jedna priča nije nužno pogrešna, već nepotpuna, prikazuje samo jednu stranu, jedan identitet. Kao i limene plohe. Ukoliko naš pristup nije kritičke prirode, izlažemo se opasnostima iskrivljene percepcije stvarnosti. U podsvjesti našeg uma razvijaju se nametnuti stereotipi, koji ograničavaju našu spoznaju novog i zatvaraju vrata neispričanim pričama.
BOŽIDARKA ŠĆERBE HAUPT
Slikarica Božidarka Šćerbe Haupt koja se potpisuje Darka, kako ćemo je nadalje zvati, započela se baviti kineskom kaligrafijom kod umjetnice Joe Ellis u Sarajevu 2004. godine, gdje će naučiti poteze kistom i vještinu kaligrafije, uz samoinicijativnu i spontanu primjenu akvarela na svojim prvim radovima kojima počinje da se izražava bojom. (Mrtve prirode s cvijećem). Zapravo, svoje slobodno vrijeme za slikanje Darka nalazi od 2005. kada joj se otvaraju novi vidici prema okruženju u kojemu nalazi svoje teme za likovno istraživanje, sve do sada.
Kreativno slikarsko razmišljanje Darka je povezala i s pisanjem, kada se predstavila na prvoj samostalnoj izložbi u Splitu, 2009. godine, pod nazivom „Iz kale u mahalu“ uz promociju svoje prve knjige „Priča o Sarajevu“ u Etnografskom muzeju.
S obzirom da je podrijetlom iz pomorske obitelji Šćerbe sa otoka Raba, iz njenog ateljea izviru slike u ciklusima na temu Mediterana, Jadrana i Normandije, a prenose nam njezino kreativno likovno razmišljanje o lukama i obalama uz koje nailazi na motive kao što su lađe, zvonici, plastovi sijena, znameniti vrt slikara Clauda Moneta, te urbana arhitektura općenito. Uz impresije s Mediterana učestalo se javlja tematika Bosne i Hercegovine: sarajevski krajolici sa Kovača, Alifakovca, Vilsonovo šetalište i predjeli Bjelašnice, Crepoljskog i dr. Uz spomenute teme neprekidno slika vegetaciju i cvijeće iz stvarnoga okruženja pri čemu joj je česta tema njen vlastiti vrt.
2008. godine, na Uskrsnoj izložbi HKD Napredak u Sarajevu, prikazana je njezina slika „Za križem“, koja sada zauzima vidno mjesto kao jedina slika izrazito geometrijske orijentacije prema energiji crteža i čiste boje kojom su izraženi simboli procesije posute ljudskim suzama.
U ostalim radovima Darkin je crtež interpretiran dvojako: ili su to obrisne dimenzije oblika ili je to strukturna crta za naznaku detalja i ritma slike. Njezine su kompozicije uvijek kolorističke i pretežno slobodne, najčešće slikane u prvom planu i plošnom konceptu, kromatski. Različite su čvrstine, od razlivenih kontura akvarela i drugih specifičnih odlika ove tehnike koju varira u prozračnosti i čvrstoći pomoću nanosa boje i potezima akvarel olovke. Služi se i drugim slikarskim efektima u kombiniranoj tehnici radi svojih istraživanja, odnosno, putem likovnih poruka koje su ispunjene Darkinim senzibilitetom za nježni iskaz crtežom i bojom, skicama i studijama predmetnoga, ili za stamene – simboličke kompozicije.
Snježana Mutapčić
U dodiru znanosti.
Javna studentska predavanja.
Voditelji: Natalija Dunić i Ivan Dević
Sastanak međunarodne grupe znanastvenika. Projekt Balmas.
FAMELAB - Labaratorija slave
Sastanak međunarodne grupe znanastvenika. Projekt Balmas.
Znanost u filmovima.
Predavanje /Kino
Livija Puljak, Damir Sapunar
Sastanak međunarodne grupe znanastvenika. Projekt Balmas.
Veljko Barbieri
Klimatske promjene.
Okrugli stol + tribina.
Lovorka Begović i Kajo Milišić, oboje glazbenici, prvi se put predstavljaju publici u novom vidu umjetnosti, likovnom.
Uzimajući elemente glazbenog i likovnog svijeta, umjetnici pred nas stavljaju zanimljive uratke velike intimne vrijednosti. Nadahnuće za svoja djela pronalaze u Mediteranu i njegovim neiscrpnim motivima, ali i materijalima karakterističnim za to podneblje. Iako su nastajali u potpuno različitim gradovima i vremenima, radovi ovih dvoje umjetnika amatera imaju brojne dodirne točke u izboru motiva, ali i koloritu.
Lovorka oblikuje palmine grane, minimalno intervenirajući kako bi sačuvala autentičnost prirodnog materijala. Na taj jednostavan način stvara zanimljive instrumente od kojih je svaki poklon nekoj bliskoj osobi.
Iako svima poznati, ti su instrumenti prvenstveno plod Lovorkine mašte i glazbena senzibiliteta. Neki podsjećaju na indijske ili afričke narodne instrumente, a drugi se oblikom približavaju suvremenim jazz ili rock glazbalima.
U Lovorkinu stvaralaštvu sve djeluje gotovo djetinje lako, od stvaranja instrumenta do imaginarne zvučne ideje. Upravo ta lakoća svjedoči o neraskidivoj vezi s glazbom, njezinom prvom ljubavi.
Svi su njezini radovi nastajali usput, potaknuti samim trenutkom i oblikovani su iz u tom času dostupnih materijala i boja. Ostali izlošci, ribe i brodice, pokazuju duboku povezanost ne samo s glazbom, već i s mediteranskim ambijentom u kojemu umjetnica živi, radi i doživljava svoju umjetnost.
Čak i kad ne bismo znali da je Kajo Milišić glazbenik, o njegovoj bi muzikalnosti svjedočili njegovi pasteli vibrantnog kolorita i sigurne, svježe kompozicije. Sve je na njima ispunjeno ritmom, razigrano u ornamentu, sve se giba i isijava u valovima, katkad onim morskim, a katkad nešto apstraktnijim valovima svjetlosti, zvuka i emocije. Slojeviti nanosi boje, a zatim skidanje gornjeg sloja kako bi se otkrila ona donja, svjetlija, svojstveni su Milišićevoj tehnici. Tim pomalo grafičkim pristupom Milišić živo i iskreno slavi bliske morske motive. Nostalgični prikaz malog mjesta na makarskoj rivijeri i prepoznatljivi obrisi Hvara i Pelješca govore o autorovoj snažnoj povezanosti s krajem iz kojega izvire njegovo likovno stvaralaštvo.
Kajo Milišić i Lovorka Begović pripadaju nevelikom broju umjetnika koji su i likovno i glazbeno nadareni. Njihova znatiželja, volja za istraživanjem vlastitih talenata i zadiranjem dublje u svoju nutrinu dovele su ovih dvoje glazbenika – likovnih amatera - i do njihove prve izložbe u kojoj posjetiteljima daruju ulaz u svoju iskrenu umjetnost, pokrenutu velikom ljubavlju prema moru i Dalmaciji.
Budućnost će pokazati čemu će posvetiti glavninu svoje pozornosti. Možda će se pak odvažiti i na paralelnu karijeru, koja im oboma zasigurno obećava plodna iskustva. A mi se nadamo da nećemo dugo čekati novu, zanimljivu glazbeno-likovnu priču.
GRAD SPLIT / SIMFONIJA RAZLIČITOSTI
OBILJEŽAVANJE NACIONALNOG DANA OSOBA SA CEREBRALNOM PARALIZOM: ODGOVOR JE LJUBAV – A PITANJE?, 2013. Matko Perić, 45 min.
Ante Duraković predstavlja se serijom grafika izvedenih akvatintom. Riječ je o neparnom
broju crnih kvadrata na bijeloj podlozi, čiju statičnost remeti tek linija što preuzima
ulogu protagonista vizualnog događaja,pretvarajući mirne površine kvadrata u
reljefe.
Na taj način linija postaje glavno sredstvo umjetničkog izraza; ukoliko pratimo njeno
djelovanje od središnjeg kvadrata prema krajevima, uočit ćemo pravilno kretanje:
plitko izdignuta linija koja presijeca centralnu grafiku na dvije jednake polovine pojavljuje
se i na ostalim grafikama ali označava drugačije odnose ploha; približavajući
se lijevom i desnom kraju cjelokupne kompozicije s vremenom stvara niz koji teži
prostoru izvan djela.
Duraković geometrijski komponira prostor umjetničkog djela, bez opterećujućeg
konteksta misli. Elementi likovne forme, odnosno njegov osobni estetski sadržaj su
kompozicija, kanon i raster. Pomicanjem linije kvadrati postaju dokument pokreta,
kojeg možemo čitati slijeva ili zdesna.
U trenutku promatranja Durakovićevih grafika razumljiva je gotovo trenutna asocijacija
na djela Maljevičeve geometrijske apstrakcije ili pak američkog apstraktnog ekspresionizma
u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata. Treba spomenuti kako, dok
Durakovićeva pažnja zaista jest usmjerena geometrijskom promišljanju prostora slike,
njegov postupak lišen je bilo kakve duhovnosti i simbolike u tom procesu. Istodobno,
kao što Barnett Newman i cijeli niz slikara istog reda koriste plohu kao izražajno sredstvo,
kod Durakovića to je isključivo linija, koja stvara pokret i posljedično ritam, po
čemu je sličniji Kniferu.
Durakovićeva umjetnička cjelina estetski je prijatna likovna pojavnost; nije rezultat
redukcije figurativnog oblika, niti reprezentacija apstraktnog pojma već je u
svojoj naravi eksperimentalna. Time bi se mogla približiti definiciji autonomnog
umjetničkog djela, nečemu što bi se zasigurno svidjelo Clementu Greenbergu, jednom
od najpoznatijih teoretičara umjetnosti dvadesetog stoljeća.
U zaključku, prvotna Durakovićeva težnja bila je uspostaviti likovni događaj bez
slučajnosti i podariti svom djelu geometrijsku zakonitost.
No, usprkos tome na pojedinim mjestima vidljive su crne mrlje. Može se reći kako je
zahtjevna i iscrpljujuća tehnika izvedbe znatno otežala realizaciju ciklusa. Ipak, novonastala
situacija omogućuje prostor za diskusiju.
Nastojeći izbjeći slojevitost tona i eliminirati efekt dubine u crnim
kvadratima, došlo je do „grešaka“. Treba se upitati: je li to obezvrijedilo
prvotnu umjetnikovu ideju? Je li Duraković trebao prepravljati
„greške“, samim time, bi li takvo umjetničko djelo bilo vjerno originalnoj
umjetničkoj strategiji (je li svako pojedino umjetničko djelo
uopće neponovljivo?)? Pružaju li novonastale okolnosti mogućnosti
novih interpretacija ovog umjetničkog djela?
Nama je dana sloboda dalje raspravljati…
Božo Kesić
Ponedjeljak nije baš neki dan. Dobro je pjevao Bob Geldof. E, taj dan koji baš nitko ne obožava možete provesti tako da nam se pridružite u Kinoteci Zlatna vrata i poslušate popularna predavanja splitskih znanstvenika.
Doktorski studij TRIBE i Laboratorij za istraživanje boli splitskog Medicinskog fakulteta, te Centar za promicanje znanosti i kritičkog mišljenja (CFI) ponedjeljkom u Kinoteci organiziraju predavanja i besplatne projekcije dokumentarnih filmova. Umjesto da popodne provedete na kauču ili u trgovačkom centru pridružite nam se, vratite se u Grad, u prekrasan prostor Kinoteke, pogledajte zanimljive filmove i poslušajte poučna predavanja.
PROMOCIJA KNJIGE
Dragan Markovina: Između crvenog i crnog - Split i Mostar u kulturi sjećanja.
SAVEZ GLUHO-SLIJEPIH
Projekt "Učionica demokre(a)cije" provodi udruga "Domine" Split u suradnji sa Ženskom grupom Donji Lapac.
U srijedu 21. svibnja, povodom Svjetskog dana kulturne raznolikosti za uspostavljanje dijaloga i doprinos razvoju, Centar za kulturu i cjeloživotno orazovanje Zlatna vrata otvara vam svoja vrata.
Dođite i informirajte se o našim obrazovnim programima (srednjim školama, osposobljavanjima, tečajevima, seminarima...) i pogledajte projekcije koje smo vam pripremili.
Od 8:00 do 20:00 sati u Kinoteci se prikazuju dokumentarci, art filmovi, klasika, crtići. Ulaz je slobodan.
ARS ANIMAE / Željka Milošević Paro
Uslijed katastrofa koje su pogodile istok naše zemlje i nezavisna kina se uključuju u akciju pomoći ugroženima na poplavljenim područjima. Riječ je o humanitarnoj projekciji filma 'Košnice' koji će se prikazivati u subotu, 31.svibnja, a riječ je o dugometražnom omnibusu studenata filmskih akademija iz Zagreba, Jeruzalema, Londona, Kölna i Praga. Glavni producent filma je Ivan Kelava koji je porijeklom iz Gunje.
Film će se prikazivati istovremeno u 23 nezavisna kina u Hrvatskoj.
Sav prihod od ulaznica namijenjen je financijskoj pomoći stanovnicima Gunje.
Projekcija „Košnica“ održat će se u subotu, 31. svibnja 2014.god u 20:00 sati u Kinoteci Zlatna vrata.
Četverodnevni posjet strukovnih profesora iz srednje turističko-ugostiteljske škole Centro Integrado de Formacion Profesional Costa de Azahar iz grada Castellon de la Plana (Španjolska) u sklopu programa EU, Leonardo da Vinci.
Predstavljanje radova učenika srednje umjetničke gimnazije Ars Animae.
MEDITERAN FILM FESTIVAL SPLIT
Izložba fotografija učenica Škole likovnih umjetnosti iz Splita Tine Štambuk i Lucije Vrkić
Oceanografski institut
Oceanografski institut
Oceanografski institut
Oceanografski institut
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata želi puno uspjeha svojim konobarima i konobaricama kojima su jučer zasluženo dodijeljene diplome nakon završenog školovanja.
U organizaciji Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata Split ugostio 200 europskih profesora prirodnih znanosti i tehnologije zajedno s predstavnicima najjačih tehnoloških svjetskih kompanija poput Nokie, Microsofta, Shella, Philipsa, Volvoa.
Proteklog vikenda se u organizaciji Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata održala 3. ljetna škola projekta inGenious, najvećeg europskog programa za cijeloživotno obrazovanje profesora iz prirodoslovnih i tehničkih područja s ciljem da ih se obuči kako u EU postoji velika potreba u visokotehnološkoj industriji za karijerama mladih ljudi u prirodnim i tehničkim znanostima .
Ljetna škola je okupila preko 200 profesora iz više od 20 zemalja Europe, te predstavnike najjačih svjetskih tehnoloških kompanija poput Nokie, Microsofta, Shella, Philpsa, Volvoa i drugih.
Manifestaciju, koja se odvijala na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, su otvorile Dr. Agueda Graz-Velazquez, iz European Schoolnet-a, najveće europske mreže za obrazovanje, te profesorica Ana Bedalov, glavna koordinatorica projekta za Hrvatsku. Kroz trogodišnje sudjelovanje u inGeniousu, 35 profesora iz cijele Hrvatske je imalo prilike koristiti prilagođene obrazovne module svjetskih kompanija i na taj način učenicima u nastavi približiti naprednu tehnologiju ali i potrebu za novim atraktivnim karijerama u znanosti, tehnologije, inžinjerstva i matematike u EU. Vrijednost ulaganja u 35 hrvatskih profesora u trogodišnjem projektu inGenious se procjenjuje se na 130 000 Eura, dok je vrijednost cijelog multinacionalnog projekta oko 4 milijuna eura.
Među 40 raznoraznih radionica i seminara na Ljetnoj školi, sudionici su od doc.dr.sc. Damira Kovačića, docenta na Medicinskom fakultetu, imali jedinstvenu priliku saznati o najnovijim istraživanjima u području medicinske neuroelektronike te su prošli radionicu o kiborzima u današnjoj tehnologiji.
Film New Europe zajedno sa Europa Cinemas provodi projekt Kino mjeseca.
Uzimajući u obzir izazove s kojima se pojedino kino susreće te uspjehe koje postiže po jedno kino je odabrano iz pojedine zemlje svaki mjesec.
S ponosom objavljujemo kako je titula kina mjeseca u rujnu pripala Kinoteci Zlatna vrata.
Razgovor s ravnateljicom Snježanom Lisičić pročitajte na stranicama FNE Europa Cinemas.
SPLIT FILM FESTIVAL
Oceanografski institut
Oceanografski institut
25.09.2014. u 11:00 sati Euro Gastro Festival otvara svoja vrata na splitskoj Rivi na kojem Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata predstavlja njemačku, francusku i britansku gastronomiju.
S ponosom vas pozivamo da pogledate naše polaznike trogodišnjeg programa srednje škole za zanimanje Kuhar/Kuharica na djelu.
26.09.2014.g. u 18:00 u Marmontovoj ulici u Spitu otvara se manifestacija Europska noć istraživača u kojem Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata sudjeluje kao jedan od suradnika.
The Venice Syndrome / Das Venedig Prinzip, 2012. Andreas Pichler, 82 min.
Dokumentarni film "Venecijanski sindrom" govori o utjecaju masovnog turizma, prije svega ogromnog broja posjetitelja/ki sa kruzera, na svakodnevni život preostalih Venecijanaca/ki.
Film iznimno dojmljivo govori o utjecaju masovnog turizma, prije svega ogromnog broja posjetitelja s kruzera na svakodnevni život preostalih Venecijanaca kojih se broj od nekadašnjih 200 tisuća u proteklim desetljećima smanjio na svega 58000.
Nestajemo. Unatrag trideset/četrdeset godina bilo nas je 200 tisuća, sada nas je ostalo samo 58000. Procjene kažu da do 2030. godine nas, Venecijanaca, ovdje neće biti. Pomalo odlazimo na kopno jer gotovo nitko od nas ovdje ne može platiti kvadrat stana od 10 do 12 tisuća eura. Oni koji tu sada imaju stanove i kuće otvaraju prozore za Božić i uoči Biennalea početkom ljeta. Ako ne radite u industriji turističkih usluga ovdje drugog posla gotovo i nema. Godišnje nas „preplavi“ više od 21,5 milijuna posjetitelja s kruzera, grad to više ne može podnijeti, gužve su neizdržive, ali će nam ti brodovi, koji će u budućnosti biti još veći, i dalje dolaziti…
Film prikazujemo zahvaljujući dubrovačkim kolegama i udruzi „Kinookus“ koji su prikazali film u Dubrovniku u veljači 2014. u okviru projekta "Krajolik kao baština". Nakon projekcije, voditelj projekta Ivan Viđen, popričao je s građankama i građanima Dubrovnika o tome kako je na njihov svakodnevni život utjecao dolazak kruzera i posjetitelja s kruzerskih putovanja.
UDRUGA KURS
https://www.facebook.com/udruga.kurs/media_set?set=a.817167108326548.1073741865.100000997986990&type=1
Promocija knjige "Mjesec iznad Nila" - Mišo Sučević.
Otvaranje ciklusa filmova "Rumunjski tjedan". Filmove predstavlja veleposlanik Rumunjske Cosmin Dinescu.
17:30 domjenak
20:00 film Filantropija
Koordinacije udruga stara gradska jezgra
Prezentaciju novog Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), koju organizira HUP u suradnji s Ministarstvom gospodarstva.
U utorak, 11.11.2014. u Kinoteci Zlatna vrata održat će se splitska premijera novog filma Bore Leeja "Teška tama".
Program:
20:00 Uvod
20:10 Dokumentarac ''Teška tama – Behind the scenes''
20:25 Film ''Teška tama''
Nakon 2 godine stanke samouki sinjski glumac i redatelj Bore Lee snimio je novi film. „Teška tama“ kao i ostali fimovi iz opusa popularnog (trash) glumca bazirana je na borilačkim vještinama, a inspirirana filmovima Bruce Leeja.
Radnja filma vrti se oko potrage Bore Lee-ja i njegovih prijatelja za nestalim prijateljem Tedijem, kojeg su članovi bande teško ranili i ostavili u šumi. Uoči sinjske premijere Bore Lee izjavio je kako je film napravljen za svega nekoliko dana, ističući kako je riječ o akcijskom filmu s komičnim elementima, nikako akcijskoj komediji.
Osim nekoliko dosadašnjih Borinih suradnika, na filmu je radila uglavnom mlada glumačka ekipa iz Sinja i Splita, a nastao je uz podršku sinjske udruge mladih SKUP.
LA NOCHE ESPAÑOLA
VEČER ŠPANJOLSKE GLAZBE
"Udruga Academia Linguae osnovana je u travnju 2013. Članovi Udruge su naše kolegice, profesorice stranih jezika i sudski tumači. Cilj nam je promicanje kulturnih i umjetničkih dostignuća zemalja Europske unije i šire. Nadamo se potaknuti kulturno-umjetničko stvaralaštvo i jezično izražavanje kod mladih. Također želimo pokrenuti projekte s područja stranih jezika u suradnji s nadležnim institucijama te kulturnim organizacijama i drugim udrugama u cilju promicanja i unapređenja kulture, umjetnosti i jezika zemalja Europske unije.
Također radimo na:
- promicanju i unapređenju prevoditeljske struke;
- poticanju studenata i mladih stručnjaka da se bave proučavanjem jezične problematike;
- pomoć pri prevođenju;
- promicanju prirodnih, povijesnih i kulturnih ljepota Hrvatske;
- širienju svijesti o potrebi čuvanja kulturne baštine i sudjelovanja u njezinoj zaštiti;
- razvijanju programa međunarodne suradnje
- organiziranju kulturnih i umjetničkih događaja (priredbi, scenskih nastupa, izložbi);
- promicanju kulturnih i umjetničkih dostignuća i trendova zemalja Europske unije u Republici Hrvatskoj;
Grad Split svake je godine bogatiji za još jedan u nizu koncerata u sklopu tjedna talijanske kulture ili dana frankofonije s već svima poznatim večerima francuske šansone i talijanske kancone. Dvije mediternaske kulture koje nude pregršt autora za izvedbu i neiscrpno su vrelo glazbeno-scenske i uopće umjetničke inspiracije. Takvi i slični događaji toliko nadahnjuju i otvaraju vrata međunarodnoj suradnji koja nadilazi i same granice kulturne razmjene, te premosćuje sve one fizičke i metafizičke granice koje razdvajaju „ujedinjenu“ nam Europu.
Nadahnuti tim projektima, sjetili smo se jedne bliske nam zemlje, srodne našoj po mentalitetu njenih žitelja, gastronomiji i zvukovima prožetim strašću, zemlje poviješću premorene baš kao i što je naša Dalmacija opjevana u vječnim stihovima Ljube Stipišića Delmate. Takva zemlja zaslužila je da joj se posveti više od jedne večeri godišnje, ali i taj mali početak bio bi dobrodošao u paleti kulturnih događaja grada Splita.
Od maslinika Andaluzije plača, kako ju je slikovito opisao njezin najveći pjesnik Lorca, do zelenih brežuljaka kneževine Asturije na sjeveru i masivnih Pirineja na istoku, Španjolska je jednom riječju rudnik kulturnog bogatstva.
Novoosnovanoj udruzi Academia Linguae i našim članovima je golema čast i zadovoljstvo organizirati koncert španjolske glazbe u Splitu. Svjesni teške gospodarske i financijske situacije u kojoj se nalazi ne samo Hrvatska već i cijeli svijet, jedan dio koncerta je volonterskog karaktera.
Večer će biti obilježena tradicijonalnom španjolskom glazbom u suvremenom ruhu, od narodne pjesme El Vito u izvedbi sopranistice Alme Mimice, pjesme Jota de la Dolores, koja se može smatrati gotovo himnom Španjolske, u izvedbi Katice Marinović, dvije izuzetno zahtjevne flamenco pjesme u izvedbi Ane Juranović, pa sve do pjesama koje predstavljaju nerazdvojnu sponu koja povezuje Latinsku Ameriku sa Španjolskom u izvedbi Anete Matulić i Ane Rušinović. Sve te izvrsne mlade pjevačice bit će popračene glazbom klavira (Ivan Božičević), gitare (Miro Alduk) i gudača (Damira Bašić, Marica Vilibić, Svjetlana Mandić). Sve to ostvarit će se uz pomoć tehničke podrške Udruge Combo koja je ustupila svoj razglas.
Večer je organizirana pod pokroviteljstvom Splitsko-dalmatinske županije u prostorijama Kinonteke Zlatna vrata u srijedu 19.11.2014. s početkom u 20:30h i ovom prilikom se zahvaljujemo na ukazanom povjerenju, kako županiji tako i Zlatnim vratima, odnosno ravnateljici Snježani Lisičić koja je prepoznala naš entuzijazam i predanost u promicanju stranih jezika i kulture.
Ovo je prvi projekt udruge Academia Linguae, a u vidu imamo još mnogo jednako zanimljivih projekata. Do sada nismo primili nikakva novčana sredstva i prvi put smo tražili financijsku potporu Splitsko-dalmatinske županije.
Svi članovi naše udruge su visokoobrazovane i stručne osobe. I na kraju važno je naglasiti da posjedujemo stručnost, predanost i snažnu volju da dodatno kulturno obogatimo i osnažimo grad Split.
IZVOĐAČI:
1. KOREPETITOR: IVAN BOŽIČEVIĆ
2. GITARIST: MIRO ALDUK
3. GUDAČI (VIOLA I DVIJE VIOLINE): DAMIRA BAŠIĆ, MARICA VILIBIĆ, SVJETLANA MANDIĆ
PJEVAČICE:
1. ALMA MIMICA
2. ANA JURANOVIĆ
3. KATICA MARINOVIĆ
4. ANA RUŠINOVIĆ
5. ANETA MATULIĆ"
Različitost i raznovrsnost prije svega
"Izložba "Od stripa do animiranog filma (i natrag)" predstavlja 12 hrvatskih autora koji su svoj rad posvetili stripu i animiranom filmu, ili bolje rečeno, koji su se posvetili oživljavanju svjetova rođenih tamo gdje se sastaju mašta i upornost, osobni senzibilitet i umijeće, talent i strpljenje. U Hrvatskoj djeluje 50-ak autora koji su se okušali u oba medija.
Hrvatski strip i hrvatski animirani film imaju tradiciju koja seže u 20-te, odnosno 30-te godine prošloga stoljeća i usko su vezani jedan uz drugoga od samih svojih početaka, pa sve do danas kada je to prožimanje najuočljivije. Animaciju, jer o animiranom autorskom filmu tada još ne možemo govoriti, donio je poljski emigrant iz Rusije, Sergij Tagatz, te 1922. godine započeo s radom na reklamnim filmovima te na animiranim sekvencama u dokumentarnim ostvarenjima. Iako se na žalost njegov rad nije sačuvao, čini se kako je animirani film, pa makar i reklamni, ipak prethodio stripu. Kada se, pak, pogleda ono što je sačuvano prvenstvo odnosi strip.
Velikan hrvatskoga stripa Andrija Maurović je 1935. nacrtao "Vjerenicu Mača" koja se drži prvim hrvatskim stripom, dok je prvi umjetnički animirani film nastao tek 1951. godine. Riječ je o "Velikom mitingu" braće Norberta i Waltera Neugebauera koji su svoj pečat dali i u stripovskom stvaralaštvu. Iako radovi pionira stripa i animacije, kao ni radovi nezaobilaznih Borivoja Dovnikovića Borde ili Nedeljka Dragića, ovaj put nisu zastupljeni na izložbi, potrebno ih je spomenuti kako bi se dobila što šira slika o vrijednosti i ulozi koju su ta dva medija imala i još uvijek imaju u hrvatskoj kulturi. U Hrvatskoj djeluje 50-ak autora koji su se okušali u oba medija, ali da bi na jednom mjestu predstavili sve osobnosti koje su povezane sa stripom i animacijom, na način na koji zaslužuju, bio bi nam zapravo potreban muzej - Muzej hrvatskoga stripa i animiranoga filma. No, dok se ta višedesetljetna ideja ne ostvari, izložba "Od stripa do animiranoga filma" donosi izbor radova, iz kojih nije moguće iščitati sve što je ostvareno na tom polju, ali je dovoljna za stjecanje uvida u važnost, ljepotu i raznovrsnost autorskoga pristupa i senzibiliteta.
Neki su se autori prije svega posvetili humoru (Dubravko Mataković, Dinko Kumanović, Marko Dješka, Matija Pisačić), drugi su se oslonili na poeziju i poetičnost (Krešimir Zimonić, Dušan Gačić), treći su pak odabrali pristup koji navodi na čitanje između redaka (Danijel Žeželj, Marko Maštrović) ili oni koji su kombinirali gotovo sve od navedenog (Milan Trenc). Hrvatski autori nisu zanemarili ni onaj vrlo važni segment, a to je rad za djecu (Darko Kreč, Ivana Guljašević), ali isto tako ni alternativne umjetničke pristupe (Irena Jukić-Pranjić). Tako ipak nastaje jedna šira slika koja obuhvaća više nego što bi se na prvi pogled moglo reći.
Table stripova i animirani filmovi koji su naselili prostor Kinoteke Zlatna vrata, gledatelju-čitatelju dat će prigodu vidjeti koliko su se autori približili samima sebi pretakanjem stripa u animirani film ili animiranoga filma u strip, te kako se zapravo snalaze u ta dva tako slična, ali za uzbuđenje ipak dovoljno različita vizualno pripovjedna medija. "
Božidar Trkulja
U dogovoru s Ministarstvom rada i mirovinskog sustavaHUP organizira savjetovanje na temu
novog Zakona o zaštiti na radu i do sada objavljenih pratećih pravilnika:
Pravilnika o ovlaštenjima za poslove zaštite na radu,
Pravilnika o osposobljavanju iz zaštite na radu i polaganju stručnog ispita,
Pravilnika o izradi procjene rizika i
Pravilnika o obavljanju poslova zaštite na radu.
Savjetovanje će se održati dana 24. studenoga 2014.g. (ponedjeljak) u
kinoteci Zlatna Vrata – Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Dioklecijanova 7, Split s početkom u 11,00 sati.
PROGRAM
11:00 – 12:15 Predstavljanje Zakona o zaštiti na radu
(rasprava/pitanja)
12:15 - 12:30 Pauza
12:30 – 14:00 Predstavljanje provedbenih propisa
(rasprava /pitanja)
Predavači na savjetovanju bit će predstavnici Ministarstva rada i mirovinskog sustava:
Zdravko Muratti, voditelj Službe za zaštitu na radu i Darko Orač, viši stručni savjetnik.
GIST / ST ŠUŠUR - splitska kvaka 22
Postojanjem potrebe da se najzad jednom multidisciplinarno i sustavno pristupi planiranju razvoja povijesne jezgre grada Splita, GIST analizirajući tri primjera iz trenutnog načina upravljanja, upozorava na mane i nedostatke u sustavima zaštite i neplansko upravljanja koje već dugo godina ne dopuštaju pravilnu percepciju razvoja tako važnog prostora za grad Split.
"KAKO UPRAVLJATI POVIJESNIM GRADSKIM JEZGRAMA"
"Suočeni s nizom nedoumica i dvosmislenih poruka koje dolaze iz institucija koje bi trebale štititi kulturnu baštinu i pridonositi u osmišljavanju perspektiva njezina korištenja, i struka i lokalne samouprave, ali i zainteresirani građani nalaze se pred izazovom osmišljavanja budućnosti povijesnih gradskih jezgri i zaštićenih područja. Naročito u krhkim sredinama izloženima pritisku turističkog razvoja, potreba da se zajednički odgovori na prijetnje postaje hitna, a izrada planova upravljanja, osim što je obaveza za graditeljske cjeline i pojedinačne spomenike pod zaštitom UNESCO-a, prilika je i da gradovi racionalno i trajno svoju baštinu sačuvaju, ali i od nje pametno profitiraju.
Sve ono što je loše za lokalnu zajednicu u konačnici postaje loše i za ukupno gospodarstvo. Turistička monokultura ne samo da pustoši povijesne jezgre, već izjeda i srž turističke ponude - prazne ljuske povijesnih gradova znatno su manje atraktivne posjetiteljima od živog grada u svim njegovim manifestacijama. Suvremeni trendovi dinamičke konzervacije te sugestije pristupa koji se nalaze u dokumentima Europske komisije i UNESCO-a, jasno traže održive modele zaštite pa je stoga jedan od ciljeva ove tribine podijeliti znanja i iskustva na kojima bi se oni temeljili.
Na splitskim i dubrovačkim primjerima namjera nam je raspraviti moguće modele izrade planova upravljanja povijesnim cjelinama i pojedinačnim objektima. O važnosti participativnog planiranja i međusektorske suradnje govoriti će stručnjaci i predstavnici zainteresirane javnosti, a tribinu će moderirati Diana Magdić iz Udruge TESERAKT za interdisciplinarna istraživanja.
Govore:
Dr.sc. Dražen Arbutina – ICOMOS Hrvatska
Svjetlana Jelavić Dean, dia - Društvo arhitekata Dubrovnik
Denis Orlić - Društvo prijatelja dubrovačke starine
Ivan Viđen - Srđ je Grad
Mr. sc. Mario Rovan - Građanska inicijativa Split
uz predstavnike Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Zavoda za obnovu Dubrovnika i mnoge druge."
U Kinoteci O.Š. Špinut organizira proslavu 60. obljetnice postojanja. Početak je u 11:00.
U Loggia-i će od 3.12. do 7.12. biti i izložba starih fotografija.
Matematički znanstveni izazovi
"Večer matematike je skup interaktivnih radionica koje potiču izgradnju pozitivnog stava prema matematici. Sudjelovanje u zabavnim aktivnostima otkriva često zaboravljenu - zabavnu stranu matematike, stvara nove ideje o tome što matematika jest i čime se bavi te dokazuje da matematičke probleme, i bez da smo svjesni vlastitog talenta, svakodnevno svi uspješno rješavamo." (T. Soucie, prof.voditeljica nastavne sekcije Hrvatskog matematičkog društva, I. Katalenac, prof., potpredsjednica Hrvatskog matematičkog društva)
Povodom otvaranja ciklusa filmova Korejskog vikenda u Splitu u sklopu Turneje korejskog filma u Hrvatskoj 2014. Veleposlanstvo Republike Koreje, u suradnji s Centrom za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, imaju čast pozvati vas na projekciju filma Čovjek s planom (2014.) redatelja Si-heub Sunga u petak 12. prosinca 2014. u 20:00 sati u Kinoteci Zlatna vrata.
Ulaz je slobodan.
Zadovoljstvo nam je pozvati vas na piće dobrodošlice 30 minuta prije projekcije.
PROGRAM:
Dok je Kim Ki-duk provodio dane u osami izolirane planine, dokumentirajući svoju avanturu u Arirangu, neki drugi veliki korejski sineasti poput Chan-wook Parka (Stalker), Joon-ho Bonga (Snowpiercer) i Jee-woon Kima (The Last Stand) umjesto izolacije odabrali su migraciju. Nakon što su se već afirmirali na globalnoj festivalskoj sceni i postali 'it' face, bilo je pitanje dana kad će Hollywood prepoznati njihovu vitalnost. Jedino su tradicionalist Kwon-taek Im i modernist Sang-soo Hong, ti ultimativni miljenici festivalskih programera, ostali tvrdoglavo vjerni sebi. A ako se Zapad pojavljuje u Hongovim filmovima, to nikad neće biti Hollywood već Pariz kao hommage Jeanu Eustacheu (Noć i dan) ili Francuska u liku turistkinje Isabelle Huppert (U drugoj zemlji). Zato Turneja korejskog filma u Hrvatskoj 2014. više igra na u nas mahom nevidljivi korejski žanrovski mainstream, iako je riječ o komadima koji su imali veliki komercijalni uspjeh. Kultni Cheol-soo Jang (Supertajni zadatak), kojeg naša festivalska publika pamti po sjajnom horroru „Bedevilled“, nanovo dokazuje fini osjećaj za lokaciju, samo što izolirani otok sada zamjenjuje izolirani kvart s uskim uličicama u kojem se skriva prerušeni sjevernokorejski operativac čekajući naredbe i glumeći retarda (film je snimljen prema web stripu Jong-hun Choija iznimno popularnom među korejskim teensima). Sumanuti Chan-ik Lim (Policajac godine) slijedi najbolju tradiciju korejskih policijskih akcića garniranih finom dozom humora. A neodoljivi Si-heup Seong (Čovjek s planom) spaja rom-com estetiku s bizarnim gegovima u priči u kojoj se sučeljavaju red i kaos u slučajnom susretu opsesivno kompulzivnog muškarca i mlade glazbenice.(Dragan Rubeša - www.filmski-programi.hr)
PETAK 12.12.
20.00 ČOVJEK S PLANOM
Peulraenmaen, 2014. Si-Heup Seong, 115 min.
Scenarij: Lee Jeong-A
Uloge: Jung Jae-young, Han Ji-min, Cha Ye-ryun, Jang Gwang, Kim Ji-young
Svakodnevna životna rutina Hana Jung-seoka odvija se točno po planu. Zbog opsesivno kompulzivna poremećaja i straha od bakterija, društveno se ne snalazi najbolje. Radi kao knjižničar i život mu je veoma predvidljiv. Jedna od stvari koju nije mogao predvidjeti je zaljubljivanje. U obližnjem dućanu u koji redovno zalazi, radi jednako pedantna blagajnica kojoj odluči priznati svoje osjećaje.
SUBOTA 13.12.
17.30 SUPERTAJNI ZADATAK
Eun-mil-ha-gae eui-dae-ha-gae, 2013. Chul-soo Jang, 124 min.
Scenarij: Yoon Hong-gi, Jang Cheol-soo (prema web stripu)
Uloge: Kim Soo Hyu, Park Ki-Woong, Lee Hyun-woo, Son Hyun-joo, Park Hye-sook
Troje sjevernokorejskih tajnih agenata živi u Južnoj Koreji čekajući upute za daljnje djelovanje. Svi su prošli posebnu obuku i iznimno su sposobni za terenski rad. Šetajući siromašnim kvartom u Seoulu, Won Ryoo-hwan je upoznao stariju gospođu koja ga je prihvatila kao sina i dala mu da živi iznad njezina dućana. U njemu ujedno zarađuje za život, a okolina ga smatra priprostim i smotanim mladićem. Drugi agent je Ri Hae-rang, koji nikad nije svirao gitaru, no pravi se da želi postati rock zvijezda. Srednjoškolac Ri Hae-jin isto nije ono što se čini...
Baek Sang Art Awards 2014. Most Popular Actor
Grand Bell Awards, South Korea 2013. Best New Actor
Puchon International Fantastic Film Festival 2013. Citizen's Choice Award / Feature Film
20.00 POLICAJAC GODINE
Chae-po-wang, 2011. Lim Chan-ik, 117 min.
Scenarij: Lim Chan-ik, Choi Jin-won
Uloge: Park Joong-Hoon, Lee Seon-gyun, Lee Sung-mi, Kim Jeong-tae, Ko Ju-yeon
Mapo i Seodaemun su dvije policijske stanice koje stalno međusobno uspoređuju rezultate natječući se za premoć. Na čelu Mapoa je Hwang Jae-seong, policajac s daleko najvećim brojem uhićenja među kolegama. Iako trenutno drži titulu "časnika godine", još čeka željeno promaknuće. Za razliku od njega, Jeong Ee-chan je završio policijsku akademiju i netom je izabran da bude na čelu Seodaemuna. Počinje njihovo natjecanje za slijedeću titulu "časnika godine" koja donosi i mnogo novca.
Humanitarna izlozba (Loggia).
Stručno usavršavanje učitelja matematike i praćenja online webinara održat će se u Kinoteci dana 30. siječnja 2015. od 11.30 do 16 sati u organizaciji Županijskog stručnog vijeća učitelja matematike Splitsko-dalmatinske županije.
PROGRAM
12:00 Antonela Czwyk Marić, viša savjetnica za matematiku (AZOO): Početak skupa, upute i informacije
12:30 Webinar: Razvoj elemenata kvalifikacija, programa i kurikuluma u dijelu računalne kompetencije u
osnovnoškolskom obrazovanju (projekt ICT Curiccula - novi digitalni sadržaji matematike)
13:30 prof. dr. sc. Andrina Granić: Dan sigurnijeg interneta i projekt VALERT
14:00 Webinar: Od čega se sastoji svemir? (ISE projekt, Ivica Puljak)
15:00 O Festivalu znanosti 2015
15:30 Razno
Izumi i otkrića - Nikola Tesla univerzalni um
Predavanje 'Pantane splitskog područja nekad i danas' održat će se u četvrtak, 5 veljače u 17:30 sati u Centru za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. O močvarnim područjima u okolici Splita govorit će Igor Belamarić, diplomirani inženjer arhitekture krajobraza zaposlen kao projektant u Parkovima i nasadima. Belamarić je studirao na Agronomskom fakultetu u Beču, a težište njegovih interesa su gradska ekologija i vegetacija. Organizator predavanja je BAŠ3BAŠ, udruga za promicanje baštinskih vrijednosti našega grada.
Loggia, Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7
Na izložbi Premijere 43 autorica Nina Dajak predstavlja se sa sljedećim radovima: dvije slike velikih dimenzija i mehanizmom koji producira automatski crtež. Prvu, naslovnu sliku, ovoga ciklusa konstituiraju tri temeljna elementa, koji su u trenutnom fokusu slikarice: žuta pozadina, čavli i veliki natpis „un mensonge“. Rad je vertikalno i horizontalno podijeljen na dvije cjeline. Gornjom lijevom polovicom dominira na žutoj pozadini metalna zavjesa plošnih čavala koji u pravilnom ritmu tvore pravokutnu plohu koja s bočne strane ide u dubinu. Ovi čavli svojom pravilnom, gotovo šablonskom, impostacijom na platnu stvaraju vibracije i jedno valovito presijavanje u oku promatrača dok isti pokušava sagledati varijacije u nijansama na žutoj pozadini. Središnje mjesto na desnoj strani rada zauzima sivi kvadrat na bijeloj podlozi kojem su u donjem lijevom uglu pretpostavljeni bijeli čavli, koji svojom dijagonalnošću prodiru u desnu sekciju slike i plošnost lijeve strane svojim zaokretom uvode u treću dimenziju. Ispod ovih dvaju dijelova rada proteže se natpis un mensonge odnosno jedna laž kao potencijalan odgovor na premisu o kvadratu i natpisu kao podsvjesnoj reakciji na Maljeviča i Magrittea.
Drugi rad nosi naziv Trauma i također počiva na tri elementa: žutoj pozadini, crvenom pravokutniku i sivoj mreži. Sredinom rada, vertikalno izveden, pruža se crveni pravokutnik kojeg s desne strane gotovo potpuno pokriva siva prozirna zavjesa koja poništava snagu crvenih i žutih tonova i njihovu dodirnu distopiju. Ovaj rad referenca je na traumu, tj. odnos traume i osobe, kroz odnos figuracije (realnog) prema apstrakciji prikazan geometrijskim zakonitostima.
Treći rad u seriji čini kvadratični mehanizam sastavljen od bijelih drvenih bočnih stranica i površine ispod koje djeluje elektromotor s magnetima na dvjema polovima. Na staklenoj površini se u jednom smjeru u repetitivnom ciklusu događa mehanički crtež.
Ovaj ciklus predstavlja kustosu i promatraču interpretacijski izazov. Naime, pri opservaciji ovih radova traganje za referencama i sličnostima prestaje sa Magritteom i Maljevičem i gubi se u ovim trima postajama Nininog slikarstva u jednoj sintagmi: istraživanju. Autorica proučava, studira odabrane subjekte: tehniku čavala, geometriju, traumu i automatski crtež. Revnosno se upušta u likovnu racionalizaciju znatiželje i potrebe za produkcijom i u svojem pristupu slikarica nije pomodarski analitična: bez puno razmišljanja o objašnjenju ne bježi u populističke i zvučne sintagme, već autentično reducira teoriju do minimuma i dopušta materijalima da ponude potrebne odgovore.
Anđelko Mihanović
Životopis
Nina Dajak, rođena je 1994. u Splitu. Završila je srednju školi likovnih umjetnosti u Splitu, smjer kiparstvo. Trenutno je na trećoj godini preddiplomskog studija Slikarstvo u klasi prof. Gorkog Žuvele.
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje „Zlatna Vrata“, Split, Dioklecijanova 7 i Klub nezavisnih vijećnika za održivi razvoj Jadrana organiziraju tribinu pod nazivom: ZAŠTO SU VIJEĆNICI SA JADRANA PROTIV EKSPLATACIJE NAFTE NA ISTOME
Voditelj Vjeran Piršić, nezavisni vijećnik iz Omišlja na otoku Krku i Predsjednik Udruge „Eko Kvarner“
Tribina će se održati 21. Veljače 2015. Od 10 – 14 sati u prostorijama na 1. Katu Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje „Zlatna Vrata“, Split, Dioklecijanova 7
PORIN U ZLATNIM VRATIMA:
2.3. ponedjeljak
18.00 JOY DIVISION, 2007. Gee Grant, 93 min. (UK/US)
3.3. utorak
18.00 CRE FOR PAIN: THE STORY OF MARK SANDMAN
2011. Rob Gordon Bralver & David Ferino, 86 min. (US)
4.3. srijeda
18.00 U2: FROM THE SKY DOWN, 2011. D.Guggenheim, (US/UK)
5.3. četvrtak
18.00 MAMA AFRIKA, 2011. M.Kaurismaki, 90 min. (FI/DE/ZA)
6.3. petak
18.00 U POTRAZI ZA SUGARMANOM, Searching for Sugar Man,
2012. Malik Bendjeloull, 86 min. (SE/UK/FI)
7.3. subota
18.00 BIJELO DUGME, 2010. Igor Stoimenov, 85 min. (RS)
Diskusija okuplja stručnjake iz različitih branši, a događa se u sklopu Tjedna Porina u Kinoteci Zlatna vrata.
Sudjeluju: Branka Tropp - Špancirfest TZ Varaždin Boris Kovaček - producent (Terraneo, Garden, Dolce Vita, Weekend Media Festival) Josip Čulić - Hotel Luxe Split Joe Bašić - Festival Ultra Nenad Marčec - HDS ZAMP Moderatorica: Danni Matijaca
Liga za prevenciju ovisnosti Split.
Slikarska grupa "Iz bića boja", udruga DOMINE Split.
Izložba geometrijskih crteža Lovre Bakulića.
Povodom Svjetskog meteorološkog dana u kinu Zlatna vrata će se održati projekcija dokumentarnog filma "Crometeo - prvih 10 godina"
čiju produkciju potpisuje AS MEDIJA, a nakon filma će Rade Popadić, osnivač udruge 'Crometeo' održati predavanje pod nazivom "Osnove meteorologije i hrvatski lovci na oluje". Organizator programa je udruga BAŠ3BAŠ.
Predstavljanje monografije Borisa Pavelića 'Smijeh slobode - uvod u Feral Tribune', u organizaciji Udruge za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda Cenzura Plus i izdavačke kuće Adamić. Na predstavljanju će sudjelovati osnivači Ferala; Boris Dežulović, Viktor Ivančić i Predrag Lucić, autor B.Pavelić i izdavač Dragan Ogurlić. Moderator: povjesničar Dragan Markovina.
http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/374630/Planula-knjiga-o-Feral-Tribuneu.html
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata 27. i 28.ožujka te 10. i 11. travnja 2015.g. od 9 do 13 sati na svom štandu u Marmontovoj ulici (kraj Pirje) organizira besplatna savjetovanja o obrazovanju odraslih, te prezentira programe osposobljavanja, usavršavanja i prekvalifikacije.
Pozivaju se svi zainteresirani (zaposleni i nezaposleni) da posjete info štand Centra Zlatna vrata i dobiju željene informacije.
IVICA BOŠNJAK (1950. - 2015.)
Povodom preranog odlaska Ivice Bošnjaka, održat će se komemoracija u petak, 3. travnja 2015. s početkom u 18 sati u Kinoteci Zlatna vrata, u organizaciji Kinokluba Split, Fotokluba Split i prijatelja.
Tom prilikom prikazat će se i film „Vlak“, autorsko djelo Ivice Bošnjaka.
Nismo nikada mislili da je pisanje nekrologa lagan zadatak – mislili smo samo da pišući o osobama koje su nas formirale, koje smo gledali i kojima smo se divili izražavamo dužan pijetet. Ne samo zbog njih, već poštujući ono čime se bavimo...
Pokušavali smo to obaviti što je moguće profesionalnije, nudeći kratki pregled biografije i karijere...
No, ponekad biografske činjenice nisu dovoljne... Čak ni same riječi nisu dovoljne... Nisu dovoljne kada se opraštate od nekoga s kim ste bili bliski, tko je s vama surađivao, tko vam je pomagao, tko vas je obrazovao, tko vas je gurao naprijed... A upravo je sve to bio i radio Ivica Bošnjak.
Uvijek je imao vremena za Kinoteku i uvijek je bio spreman na priču o filmu i konstruktivnu kritiku.
I ne manje važno – on je volio film strašću koja ga nikada nije napustila... Gledao ih je toliko često i na svim splitskim lokacijama: mogli ste ga sresti na projekcijama u multipleksima, ali i manjim splitskim kinima, u Kino klubu i Kinoteci... Nije bilo važno da li je bila riječ o visokobudžetnom projektu, klasici, nezavisnom artu ili eksperimentalnom filmu! On je u punom smislu riječi živio pokretne slike...
Redatelj, snimatelj, fotograf... naš prijatelj Ivica Bošnjak.
„Kinoteka 70-tih imala je strašan status u gradu. U to je vrijeme dosta mladosti uživalo u gledanju filma. Često se događalo da je bila velika navala, a nerijetko se projekcija odgledala stajajući na nogama u prepunoj dvorani...
Volio sam filmove, naročito crno bijele, jer se ti, pomno odabrani filmovi nisu mogli vidjeti nigdje drugdje. Čak ni televizija, koja je tada bila u povojima, nije prikazivala te filmove i te autore. Bila je to jedna lipa navika četvrtkom u 8 ipo: stvarno smo uživali na projekcijama i družili se nakon njih...
Uvijek je netko, uglavnom članovi Kinoteke koji su imali znanja i volje, napisao par riječi o filmu ili autoru, i taj nas je list papira čekao na ulasku u dvoranu sa desne strane. Na taj smo način imali podatke i prije odgledane projekcije, i to je bila sjajna ideja. Volio bih da tako nešto postoji i danas...
Još jedna stvar koja mi je ostala u ugodnom sjećanju: u jednom se trenutku dvorana malo renovirala – objektivno, bila je neuvjetna, ali meni draga – i netko se sjetio na stolice staviti zvijezdu (onu američku, holivudski simbol), te razna imena autora i glumaca. Tako da smo mi ulaskom u renoviranu dvoranu bili iznenađeni, netko dobro, netko loše... Ja zadovoljan, jer je mjesto na kojem sam uglavnom sjedio – a mjesta nisu bila numerirana nego je postojala markica za tu projekciju – dobilo zvijezdu i ime Akire Kurosawe, jednog od meni najdražih filmskih autora uopće...“
(Ivica Bošnjak 2009. u intervjuu Miji Prkić povodom snimanja kratkog filma „Kinoteka Zlatna vrata“)
“...a jedina luč je u našim rukama.”
U sugestivnoj igri svjetla i sjene Dijana Šehić Pirner otkriva semantički potencijal za svoj novi rad, bezazleno nazvan ‘’Igra’’. Iza tog banalnog naziva krije se mnogo ozbiljniji umjetnički koncept koji preispitiva cjelokupni modus operandi povijesti umjetnosti kao institucionaliziranog kolektivnog sjećanja na estetske senzacije određenog historijskog momenta.
No paralelno sa etabliranom vremenskom lentom periodizacije umjetnosti čovječanstva, koegzistira i ‘’lenta odbačenih’’ – umjetnost na koju je stavljena svojevrsna damnatio memoriae, koja nije bila osuđena, ali nije bila ni odobrena. Umjetnost kojoj je vlastita ‘’osrednjost’’ širom otvorila vrata zaborava. Svojim radom Šehić Pirner revitalizira upravo galeriju odbačenih i ‘’nedovoljno
dobrih’’ radova, kako vlastitih, tako i kolega sa Akademije, koji smješteni u izložbeni prostor apstrahiraju naličje čitave povijesti umjetnosti – unutar povijesno inaugurirane umjetničke paradigme ne postoji mjesto za ‘’manje dobre’’. Njihovu umjetničku autonomiju autorica apsolutno dokida upotrebom osvjetljenja UV lampe, svodeći tako njihovo individualno nesavršenstvo na zajednički nazivnik ‘’umjetničkog otpada’’.
Osim toga, uporaba UV lampe naglašava izrazitu subjektivnost percepcije umjetničkog djela. Posjetitelj individualno ulazi u izložbeni prostor, i koristeći se UV lampom kao svojevrsnim kistom transponira izložbeni prostor u privatno slikarsko platno. Krhko carstvo svjetla i sjene stvara fluidno umjetničko djelo koje je u potpunosti ovisno o subjektivnoj intenciji i doživljaju promatrača. Dekonstrukcija kao metoda umjetničke
konstrukcije postaje nositelj umjetničkog creda – Umjetnost nije mrtva, jer umjetnost ne može umrijeti!
Čak i kada bi se nakon određenog momenta prestala stvarati nova umjetnička djela, dekonstrukcijom i rekonstrukcijom cjelokupne povijesti umjetnosti otvorio bi se prostor neograničenom broju permutacija i varijacija. Kao feniks, umjetnost bi izrasla iz umjetnosti. Korištenjem UV lampi umjetnica ‘’se poklanja’’ publici, ona parafrazira Pilatovo Evo čovjeka! i kaže – Evo umjetnosti!, pogledajte je, vaša je, vi odlučite što
ona jest. Razapnite je ili oslobodite.
Ana Žanko
Životopis:
Dijana Šehić (Trogir, 1989) završila je školu likovnih umjetnosti u Splitu. Nakon toga upisuje preddiplomski studij na Umjetničkoj akademiji u Splitu.
Trenutno je na drugoj godini diplomskog studija kiparstva. Izlagala je na studentskim izložbama u Dusseldorfu i Frankfurtu.
Samostalne izložbe:
2014. Nepoznati Netko, Nepoznati Ja
Fast Foward/Galerija umjetnina, Split
U Zlatnim vratima, u okviru Festivala znanosti, možete pogledati foto- izložbu „Meteorološki kontrasti IV“. U to ime, ovdje je jedna filmska posveta njemačkom meteorologu Alfredu Wegeneru. On je prije više od 100 godina iznio teoriju koja je promjenila način na koji razumijemo svijet. Tvrdio je da su svi kontinenti prvobitno bili jedno kopno – nazvao ga je “Pangea,”.
Priču o tome kako je meteorolog izmjenio osnove geologije, The New York Times je ispričao je u kratkom, iznimno lijepom animiranom filmu.
http://www.openculture.com/…/paper-animation-tells-curious-…
„Danas vas grlim“Svi u životu imamo trenutke kada nam treba zagrljaj, ali baš u takvim trenucimanajčešće ostajemo sami i nema nikoga kome bi se mogli obratiti.„Pomažući drugima, pomažemo i sebi“, opće je poznata izreka na koju se referira i koja je ključni koncept ovog djela.Rad Antonia Lazarevića pod nazivom „Danas vas grlim“ nastao jeupravo iz tog razloga, vjerujući da u Splitu postoje ljudi kojima bi trebalo uljepšati dan.Razbijajući monotonost i surovost svakodnevniceumjetnik pokušavazaintrigirati prolaznike i potaknuti ih da razmisle o tome kako provode svoje slobodno vrijeme, jer često ni sami nismo svjesni koliko su nam potrebni ti jednostavni trenuci u kojima dijelimo dio sebe s drugima.Rad je napravljen na mediju filma koji sam po sebi pripada jednom od novih medija vizualnih komunikacija, te ne uključuje samo slikovne već i zvukovne podražaje. Unatoč tome, rad je prvenstveno interakcija s društvom i performans zabilježen u video formatu. Djelo je moguće interpretirati na više načina, ali zanimljivo je to što ne zauzima niti isključivo pozitivno, niti isključivo negativno stajalište, već nastoji prikazati što realniju sliku kolektiva.
Budući da je baziran na vlastitom iskustvu, proučavajući različite uzorke ponašanja nasumično odabranih sudionika, umjetnik propituje vlastita razmišljanja, stanja i osjećaje. Time ovaj projekt ne samo da je socijalni eksperiment, već poprima i osobni karakter.
Umjetnik pristupa radu gotovo ironično ne znajući kakve će biti reakcije ljudi, te hoće li oni uistinu biti spremni prihvatiti nečiji altruizam i dobru volju bez skepticizma i predrasuda.
Cijeli projekt morao je biti izveden potajno. Maštovitom upotrebom kamere, te snimanjem iz zakrilja i skrivenih kutaka, ali i zahvaljujući kolektivnoj preokupiranosti sobom, umjetnik i njegov kamerman vješto bilježe reakcije sudionika neposredno prije, tijekom, ali i nakon izvedbe performansa. Na taj način ovaj video uradak postaje svojevrsna kritika suvremenog društva, te loše komunikacije koja je najveći uzročnik neostvarene potrebe za društvenom interakcijom među generacijama, ali i unutar istih generacija.
Petra Dajak
Životopis:
Antonio Lazarević (Split, 1993.) 2012 god. završio je Školu za dizajn grafiku i održivu gradnju – smjer: Medijski tehničar, iste godine upisuje studij Film i video na Umjetničkoj akademiji u Splitu.
Trenutno je student treće godine.
Umjetnički projekti:
Radionice
Dokumentarni film DRUGA STRANA WELLESA, Leona Rizmaula i Daniela Rafaelića bit će prikazan u Kinoteci 6. svibnja 2015. u 20:00 sati povodom obilježavanja stogodišnjice rođenja Orsona Wellesa.
Film "Druga strana Wellesa" prikazuje život, rad i intelektualnu ostavštinu Orsona Wellesa u Hrvatskoj. Tijekom razdoblja od 25 godina, kao glumac pojavio se u nekoliko koprodukcijskih filmova (David i Golijat, Tatari i Austerlitz) te je glumio u nekoliko domaćih (Bitka na Neretvi, Tajna Nikole Tesle), da bi napokon i sam u Hrvatskoj režirao dva svoja filma (Proces, Dubina). Kao otpadnik od Hollywooda, u Hrvatskoj je pronašao idealno mjesto za stvaranje. Uz pomoć dosad neviđenog arhivskog materijala, i intervjua s ljudima koji su s njim radili, redatelji ovog filma, u godini u kojoj je obilježena 90. godišnjica njegova rođenja i 20. obljetnica smrti, otkrivaju drugu stranu Orsona Wellesa. Originalnu glazbu za ovaj film napisao je Arsen Dedić, a među mnogima o Wellesu govore: Jeanne Moreau, Antun Vrdoljak, Alma Prica, Krsto Papić, Veljko Bulajić, Ivica Pajer, Relja Bašić, Ante Peterlić i drugi.
Do sada je film "Druga strana Wellesa" prikazan na međunarodnim filmskim festivalima u Motovunu i Locarnu u Švicarskoj. Osim toga, film je prikazan na dvije velike retrospektive posvećene Orsonu Wellesu u Münchenu i Beču. Njih je organizirao Stefan Drössler, ravnatelj münchenskog Filmskog muzeja u kojem je pohranjena filmska ostavština ovog velikana svjetskog filma.
HUP
Obiteljsko filmovanje je stiglo u Split. Od 14. svibnja do 16. svibnja 2015. u Zlatnim vratima.
Povodom obilježavanja Međunarodnog dana obitelji Kino mreža u suradnji s Hrvatskim audiovizualnim centrom priprema filmsko slavlje od 15. do 17. svibnja. Riječ je o izboru od osam zanimljivih, nagrađivanih, pomaknutih i drugačijih obiteljskih filmova koji će vas zasigurno nagovoriti da obiteljski kauč zamijenite kino sjedalom.
HRVATSKA PREMIJERA filma "TI MENE NOSIŠ" u Kinoteci Zlatna vrata 16.svibnja 2015. u 19:00 sati.
"Ti mene nosiš", 2015. Ivona Juka, 155 min. HR
Scenarij: Ivona Juka, Anita Juka
Uloge: Lana Barić, Vojislav Brajović, Nataša Janjić, Goran Hajduković, Nataša Dorčić
Dora je zanemarena djevojčica koja mašta postati nogometna menadžerica. U njezin se život iznenada vraća otac odmetnik s kojim uspostavlja blizak odnos. Ives, redateljica sapunica, brine se o ocu koji ima Alzheimer. Kako gubi oca, sve više gubi i tlo pod nogama. Nataša, uspješna producentica sapunice, očekuje dijete. Kad joj se uz nagomilane probleme iz prošlosti pojave još teži, želi se suočiti s ocem s kojim je prekinula sve veze...
Tri kćeri bore se za prihvaćanje, iskupljenje i nove prilike.
Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije i Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu organizatori su međunarodnog znanstvenog skupa ASMOSIA XI (Split,18. - 22. svibnja 2015.). ASMOSIA (Association for the Study of Marbles and Other Stones in Antiquity) međunarodna je neprofitna organizacija osnovana 1988. godine. Danas broji preko 250 članova različitih struka (arheolozi, povjesničari umjetnosti, arhitekti, geolozi, fizičari, kemičari, konzervatori i restauratori) iz 25 zemalja svijeta i slovi za najjači znanstveni autoritet koji njeguje interdisciplinarni pristup u proučavanju različitih vrsta kamena i mramora te njihove eksploatacije, transporta i uporabe u antici.
Od osnutka ASMOSIA trianalno organizira znanstvene skupove na kojima od početka sudjeluju i hrvatski znanstvenici: Il Ciocco, Italija 1988.; Leuven, Belgija 1990.; Atena, Grčka 1993.; Bordeaux, Francuska 1995.; Boston, SAD 1998.; Venecija, Italija 2000.; Limenas na Thasosu, Grčka 2003.; Aix-en-Provence, Francuska 2006.; Tarragona, Španjolska 2009. i Rim, Italija 2012.
Dodjeljivanje organizacije skupa ASMOSIA XI predstavlja izuzetnu čast i priznanje hrvatskim znanstvenicima. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, Ministarstvo kulture i Sveučilište u Splitu pokrovitelji su skupa. Ovaj skup najveći je međunarodni znanstveni skup s arheološkom tematikom organiziran u Splitu u posljednjih 30 godina. Sudjelovanje su potvrdila 204 znanstvenika (od koji je 168 stranih). Sudionici dolaze iz 28 zemalja sa 5 kontinenata.
Na skupu će se u posebnoj tematskoj sesiji po prvi put sustavno prezentirati tradicija i tehnike vađenja kamena, kvaliteta i vrste vapnenaca u antičkoj Dalmaciji i Istri, izvoz kamenih proizvoda u Mediteranski bazen te saznanja o korištenju uvoznih vrsta mramora na istom prostoru u antici i njihova reutilizacija u kasnijim povijesnim razdobljima.
U sklopu skupa sudionici će razgledati arheološki lokalitet Salone i povijesnu jezgru Splita s Dioklecijanovom palačom. Da bi što bolje predstavili neprekinutu tradiciju vađenja i obrade kamena, organizira se posjet otoku Braču koji obuhvaća posjet antičkom kamenolomu Rasohe, muzeju u Škripu, Klesarskoj školi u Pučišćima i kamenolomu Jadrankamena u Pučišćima. U suradnji s Muzejom grada Splita, Umjetnička akademija je organizirana je izložba "Marmore laudata Brattia" autora prof. Ive Donellia na kojoj će biti predstavljeni svi vapnenci otoka Brača, kamenolomi, tradicionalni alati i tehnike vađenja kamena. Tiskan je i dvojezični katalog izložbe (hrvatski – engleski).
Po održavanju skupa, do održavanja slijedećeg skupa ASMOSIA-e 2018., objavit će se Zbornik radova ASMOSIA XI. S obzirom na to da je službeni jezik ASMOSIA-e engleski, i da je odjek njenih znanstveni publikacija velik, hrvatska će se baština time predstaviti čitavom svijetu i, nadamo se, potaknuti daljnja međunarodna istraživanja.
U organizacijskom odboru zansntvenog skupa okupljeni su slijedeći splitski stračnjaci:
Akademik Nenad Cambj, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
Prof. emeritus dr.sc. Tomislav Marasović, Sveučilište u Splitu
Prof.dr.sc. Branko Matulić, Prorektor za kvalitetu, kulturu i umjetnost, Sveučilište u Splitu
Izv.prof.dr.sc. Ivo Donelli, Umjetnička akademija, Sveučilište u Splitu
Dr. Daniela Matetić Poljak, Umjetnička akademija, Sveučilište u Splitu
Elvira Šarić Kostić, prof., ravnateljica Muzeja grada Splita
Damir Kliškić, prof., ravnatelj Areheološkog muzeja u Splitu
Mr.sc. Vedrana Delonga, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika
Suorganizatori skupa su:
Muzej grada Splita
Arheološki muzej u Splitu
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna Vrata
Pokrovitelji skupa:
MINISTARSTVO KULTURE REPUBLIKE HRVATSKE
MINISTARSTVO ZNANOSTI, OBRAZOVANJA I SPORTA
SVEUČILIŠTE U SPLITU
SPONZORI SKUPA:
Grad Split
Hrvatska gospodarska komora
European Coastal Airlines
Zračna luka Split
Turistička zajednica grada Splita
Turistička zajednica Splitsko-dalmatinske županije
Predsjednica organizacijskog
Izv.prof.dr.sc. Katja Marasović
Dokumentarni film "Pretežno vedro", javno zdravstvenog projekta koji ima za cilj zaštitu i unapređenje mentalnog zdravlja djece i mladih. Nakon projekcije je orgnizirana edukacija i degustacija za istim stolom uz izreku "Reci što jedeš, reći ću ti tko si" uz predstavljanje jedinstvenog tematskog menija učenika i djelatnika Turističko-ugostiteljske škole u Splitu.
PREDAVANJE DRAŽENA RADMANA, PASTORA BAPTISTIČKE CRKVE SPLIT
U Kinoteci 12. lipnja 2015. u 18:00 sati održat će se promocija knjige "FILMoteka" filmskog kritičara Marka Njegića. O knjizi će govoriti Daniel Rafaelić i Jurica Pavičić.
YOGA U SVAKODNEVNOM ŽIVOTU
U Kinoteci 16. i 17. lipnja 2015. (utorak i srijeda) - ANIMAFEST 2015. U SPLITU.
UTORAK 16.6.
17.30 DJEČAK I SVIJET
20.00 KAMENJE U DŽEPOVIMA
SRIJEDA 17.6.
17.30 DJEČAK I SVIJET
20.00 KAMENJE U DŽEPOVIMA
IN MEMORIAM MALIK BENDJELLOU (1977 – 2014) - SUGARMAN
U POTRAZI ZA SUGARMANOM
„Searching for Sugar Man“ je dansko-britanski dokumentarac koji istražuje sudbinu malo poznatog američkog glazbenika Sixta Rodrigueza.
Otkako je početkom devedesetih objavio 2 albuma, Síxto Rodríguez postao je još popularniji u Južnoj Africi. Publika je poludjela za njim, slušali su njegove ploče poput “Abbey Road” Beatlesa i “Bridge Over Troubled Waters” Simona i Garfunkela. Njegov neskriveno protestni stil naišao je na plodno tlo u sredini u kojoj se još donedavno zabranjivalo gledati televiziju, gdje je premijer Botha bio iznimno omražena osoba, jer je u javnim nastupima volio prijetiti prstom, a čiji se umjetnike i sportaše posvuda bojkotiralo zbog zakona aparthejda. Spominjanje urbanog gnjeva, sirotinje, droge i seksa u pjesmama bilo je zabranjeno, međutim Rodríguez je pjevao upravo o tome i nitko mu nije ništa mogao jer je živio daleko odatle.
Rodríguez je u zatvorenom društvu kakvo je bilo južnoafričko bio popularniji od Elvisa, pa je mnoge zanimalo što se s njim dogodilo, je li uopće živ. Stephen “Sugar” Segerman, vlasnik dućana s pločama, čuo je zgodu da se pjevač živ zapalio na nekom koncertu i umro. Od nekog je potekla i priča da je nakon dugog vremena održao povratnički koncert u Americi...
Je li išta od toga bilo istina?
Novinar Craig Bartholomew-Strydomu obavio je nevjerojatan istraživački posao. Kada je zašao u slijepu ulicu, postavio je pitanje na internetu i neočekivano dobio odgovor. Eva Rodríguez, najstarija pjevačeva kći, napisala mu je: “Moj otac je živ, u Detroitu je i možete ga kontaktirati kad god zaželite”.
To je prijelomni trenutak u dokumentarcu “U potrazi za Sugar Manom” švedskog redatelja Malika Bendjelula, koji se bavi tim fascinantnim slučajem, možda jedinstvenim u povijesti rock-glazbe. Film je prvo prikazan na festivalu američkog nezavisnog filma u Sundanceu, i tamo dobio nagradu publike i posebno priznanje žirija. Otad pozivi na festivale nisu prestajali, najpopularniji američki kritičar Roger Ebert nazvao je film “čudesnim i inspirativnim”. I na koncu zasluženi Oscar za dokumentarac koji se gleda poput najnapetijeg igranog filma…
RASPORED:
11 – 14.30 ponedjeljak, 6. srpnja 2015.;
Kinoteka Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split
Uvodna izlaganja
11 – 11.15 Milan F. Živković, Ministarstvo kulture
11.15 – 11.30 Ivica Profaca, slobodni novinar
11.30 – 11.45 Miroslav Ivić, direktor Slobodne Dalmacije, predsjednik Udruženja novinskih izdavača u Hvatskoj udruzi poslodavaca
11.45 – 12 Suzana Kunac, sociologinja, vijećnica za elektroničke medije
12 – 12.30 Rasprava
12.30 – 13 Stanka za kavu
Uvodna izlaganja
13 – 13.15 Boris Postnikov, Ministarstvo kulture
13.15 – 13.30 Željana Buntić Pejaković, izvršna direktorica Udruge za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda – Cenzura plus
13.30 – 13.45 Ante Frankić, urednik radija KLFM
13.45 – 14 Mišo Bijelić, vlasnik radija Ritam, Šibenik
14 – 14.30 Rasprava
U ponedjeljak 6. srpnja 2015. u 20:00 sati u Kinoteci Zlatna vrata održat će se večer kratkih filmova - „u FOKUSu“, u suradnji Zlatnih vrata i Kino Kluba Split.
Otvaranje izložbe Premijere 47 Ankice Jovanović održat će se u utorak, 7.srpnja 2015. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 17.srpnja 2015. godine.
SPLIT FILM FESTIVAL 2015
SPLITSKA PREMIJERA "ZVIZDANA" U ZLATNIM VRATIMA 20.rujna 2015. u 21.00 sati
10 BLEOVARSKIH SALONA - fotografije "Šuma okom šumara" (retrospektivna izložba i predstavljanje monografije)
U sklopu Tjedna cjeloživotnog učenja danas, 29. rujna 2015., u našim prostorijama, organiziramo besplatna savjetovanja o obrazovanju odraslih, te prezentiramo programe osposobljavanja, usavršavanja i prekvalifikacije.
Pozivamo sve zainteresirani (zaposlene i nezaposlene) u Dioklecijanovu 7 da nas posjete i dobiju željene informacije.
Otvorenje izložbe "Naši vršnjaci" uz domjenak i glazbenu pratnju Veljka Popovića i Alena Čelića, splitska premijera dokumentarnog filma "Martinac" povodom 90. rođendana Centra.
PROGRAM:
PONEDJELJAK, 9. 11. 2015.
16.00 Filmska projekcija: ekranizacija remek djela svjetske književnosti - „Mali princ/The Little Prince“ Marka Osbornea iz 2015. (Dvorana Kinoteke/ulaz slobodan, broj mjesta ograničen) FILM JE SINKRONIZIRAN NA HRVATSKI JEZIK!
18.30 Otvaranje izložbe „Naši vršnjaci“ (splitski filmski repertoar 1925./filmovi snimljeni 1925.) uz glazbenu pratnju Veljka Popovića & Alena Čelića/New Gondoliers (Loggia Zlatna vrata/ulaz slobodan)
20.00 Filmska projekcija: dokumentarni film „Martinac“ Zdravka Mustaća iz 2015. (Dvorana Kinoteke/ulaz slobodan, broj mjesta ograničen) ... Svestrani umjetnik i intelektualac s naslovom 'majstora eksperimentalnog filma', splitski filmaš i pjesnik Ivan Martinac, arhitekt zvanjem, nezaobilazno je ime (ne samo) splitske filmske prošlosti. Kinoteka je njegov veliki dužnik jer je upravo Ivan Martinac ključni kreator programske orijentacije Kinoteke u njenim zlatnim vremenima, sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
UTORAK 10. 11. 2015.
16.00 Filmska projekcija: remek djelo animacije - „Princeza Mononoke/Mononoke -hime“ Hayao Miyazakiya (Dvorana Kinoteke/ulaz slobodan, broj mjesta ograničen) FILM JE SA HRVATSKIM PODNASLOVIMA!
19.00 Predavanje prof.dr.sc. Ivice Puljka (Dvorana Kinoteke/ulaz slobodan, broj mjesta ograničen)
Nakon predavanja filmska projekcija futurističkog klasika „Metropolis“ Fritza Langa iz 1927./započeo se snimati 1925. (Dvorana Kinoteke/ulaz slobodan, broj mjesta ograničen)
U ponedjeljak, 9. studenoga 2015. u 20 sati u Kinoteci Zlatna vrata bit će prikazan najnoviji film iz produkcije Hrvatskog filmskog saveza, dokumentarni film Martinac, redatelja Zdravka Mustaća.
Martinac je jednosatni film o životu i stvaralaštvu pokojnog avangardnog splitskog filmskog redatelja i pjesnika Ivana Martinca (1937 – 2004). Martinac je vrsta biografskog filma u kojem se u frenetičnom ritmu izmjenjuju izjave Martinčevih suvremenika, prijatelja i suradnika s mnoštvom inserata iz njegovih filmova te s prizorima iz postaja (Beograd, Split) na njegovom životnom putu, dočaravajući na taj način uz kompleksnost autorske osobnosti i njegova turobna životna putovanja. Film je portret jedne izuzetne filmske pojavnosti.
Autori ovoga dokumentarca, Mustać i Poljak, „potekli“ su iz Kino kluba Split i ne začuđuje činjenica da su upravo oni odlučili snimiti film o Ivanu Martincu, bitnom autoru „splitske škole filma“.
Martinac (Hrvatska, 2015.)
dokumentarni, DCP, 62 minute
Scenarij i režija: Zdravko Mustać
Direktor fotografije: Boris Poljak
Montaža: Damir Čučić
Producentica: Vera Robić-Škarica
Produkcija: Hrvatski filmski savez, 2015.
Sugovornici u filmu:
Ivan Ladislav Galeta - Ješa Denegri - Joca Jovanović - Sava Trifković - Marko Babac - Predrag Popović - Želimir Žilnik - Dragoslav Lazić - Andrija Pivčević - Ante Verzotti - Lordan Zafranović - Dunja Ivanišević - Hrvoje Turković - Diana Nenadić - Ivan Obrenov - Ivica Bošnjak - Mirko Krstičević - Mirko Petrić - Drago Šimundža - Petar Opačić - Marin Barišić - Tonko Maroević - Vjekoslav Nakić
Loggia Hrvatsko-njemačko društvo Split: Otvorenje izložbe radova storyboard radionice i izložbe fotografija "Nostalgična"
OBLJETNICA PADA BERLINSKOG ZIDA I FESTIVAL STRIPA I FIZIČKOG TEATRA
CRTIĆI I MALA ČITAONICA JAKŠE NAVIGATORA S CRTANJEM, LUTKAMA I ŠUŠKALICAMA U ZLATNIM VRATIMA
10:15 satiRazveselite vaše mališane za praznike i dovedite ih u Kinoteku Zlatna vrata na crtiće. Prije projekcija 28.prosinca 2015. u 10.15 sati te 7., 8. i 9. siječnja 2016. u 16.15 sati družit će se s Jakšom i zajedno stvarati atmosferu pročitane priče crtanjem, razgovorom, svojim malim glasićima i važnim komentarima, s lutkama i šuškalicama u veselo uređenom prostoru.
Cijena ulaznica za crtiće 15 kn, Male čitaonice besplatne.
RASPORED DOGAĐANJA:
PONEDJELJAK 28.12.
10.15. MALA ČITAONICA
11.00 PROJEKCIJA ANIMIRANOG FILMA "DOBRI DINOSAUR"
UTORAK 29.12.
11.00 PROJEKCIJA ANIMIRANOG FILMA "UPS! NOA JE OTIŠAO"
SRIJEDA 30.12.
11.00 PROJEKCIJA ANIMIRANOG FILMA "MALI PRINC"
ČETVRTAK 7.1.
11.00 PROJEKCIJA ANIMIRANOG FILMA "MALI PRINC"
16.15. MALA ČITAONICA
17.00 PROJEKCIJA ANIMIRANOG FILMA "DOBRI DINOSAUR"
PETAK 8.1.
11.00 PROJEKCIJA ANIMIRANOG FILMA "UPS! NOA JE OTIŠAO"
16.15. MALA ČITAONICA
17.00 PROJEKCIJA ANIMIRANOG FILMA "MALI PRINC"
SUBOTA 9.1.
11.00 PROJEKCIJA ANIMIRANOG FILMA "DOBRI DINOSAUR"
16.15. MALA ČITAONICA
17.00 PROJEKCIJA ANIMIRANOG FILMA "UPS! NOA JE OTIŠAO"

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.
" Serija radova Tranzicije je projekt u kojem Josip Šurlin eksperimentira s prostorom i materijalima. Eksplicitno je zadiranje djela u prostor čime se on isprepliće s radovima, odnosno gumenim i aluminijskim tijelima, te s recepcijom koja je u neposrednom odnosu s njima. Ovakav pristup je odraz umjetnikove preokupacije prostorom u procesu umjetničkog stvaranja i pokušaj njegove integracije u umjetničko djelo. Transformacija prostora se događa putem dvaju medija: aluminija koji ga svojom oštrinom precizno odjeljuje te gumom koja svojim organskim preljevima zadire u njega. Riječ je zapravo o fuziji kiparske instalacije i slikarskog djela; o spoju trodimenzionalne, višedjelne skulpture i gumom-oslikanih platna koja su ponegdje uredno postavljena na zid, a na drugim mjestima opušteno vise s njega, ili se razlijevaju po tlu.
Kombinirajući materijale kako bi iznio vlastito viđenje suvremenog čovjeka koji neprestano pokušava držati korak s užurbanim svijetom i time se transformira i nesvjesno troši, raspada, Šurlin podsjeća na druge poznate umjetnike poput Josepha Beuysa i Eve Hesse koji su ,svaki sa svojim materijalima (Beuys s pustom i mašću, a Eva s lateksom, voskom itd.), iznosili vlastite kritičke stavove.
Tretiranje ovih dijametralno suprotnih materijala usklađeno je s njihovim svojstvima i konačnim ciljevima rada. Aluminijske ploče koje tvore jedan aspekt rada rezane su, bušene i spajane vijcima kako bi dobile svojevrsne zglobove. Naspram njih, gumene forme dobivene su lijevanjem tekuće gume na platna i dorađivanjem ploha grebanjem, drippingom i kidanjem. Naborano oblikovanje gumenih ploha asocira na kožu koja s vremenom propada i gubi svoju elastičnost pa se doima obješenom. Guma predstavlja ideju raspadanja pod utjecajem zuba vremena i biva zamrznuta u pojedinim stadijima raspadanja, odnosno tranzicije.
Ova naizgled apstraktna priča može se prenijeti u antropomorfni kontekst u kojemu guma predstavlja ostarjelu ljudsku kožu, a aluminij neraspadljive kosti. Međutim, apstraktni karakter Tranzicije podrazumijeva određenu dozu sugestivnosti koja potiče promatrače na samostalnu analizu izloženih radova, ali i suvremenog svijeta."
Dora Derado

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.
" Serija radova Tranzicije je projekt u kojem Josip Šurlin eksperimentira s prostorom i materijalima. Eksplicitno je zadiranje djela u prostor čime se on isprepliće s radovima, odnosno gumenim i aluminijskim tijelima, te s recepcijom koja je u neposrednom odnosu s njima. Ovakav pristup je odraz umjetnikove preokupacije prostorom u procesu umjetničkog stvaranja i pokušaj njegove integracije u umjetničko djelo. Transformacija prostora se događa putem dvaju medija: aluminija koji ga svojom oštrinom precizno odjeljuje te gumom koja svojim organskim preljevima zadire u njega. Riječ je zapravo o fuziji kiparske instalacije i slikarskog djela; o spoju trodimenzionalne, višedjelne skulpture i gumom-oslikanih platna koja su ponegdje uredno postavljena na zid, a na drugim mjestima opušteno vise s njega, ili se razlijevaju po tlu.
Kombinirajući materijale kako bi iznio vlastito viđenje suvremenog čovjeka koji neprestano pokušava držati korak s užurbanim svijetom i time se transformira i nesvjesno troši, raspada, Šurlin podsjeća na druge poznate umjetnike poput Josepha Beuysa i Eve Hesse koji su ,svaki sa svojim materijalima (Beuys s pustom i mašću, a Eva s lateksom, voskom itd.), iznosili vlastite kritičke stavove.
Tretiranje ovih dijametralno suprotnih materijala usklađeno je s njihovim svojstvima i konačnim ciljevima rada. Aluminijske ploče koje tvore jedan aspekt rada rezane su, bušene i spajane vijcima kako bi dobile svojevrsne zglobove. Naspram njih, gumene forme dobivene su lijevanjem tekuće gume na platna i dorađivanjem ploha grebanjem, drippingom i kidanjem. Naborano oblikovanje gumenih ploha asocira na kožu koja s vremenom propada i gubi svoju elastičnost pa se doima obješenom. Guma predstavlja ideju raspadanja pod utjecajem zuba vremena i biva zamrznuta u pojedinim stadijima raspadanja, odnosno tranzicije.
Ova naizgled apstraktna priča može se prenijeti u antropomorfni kontekst u kojemu guma predstavlja ostarjelu ljudsku kožu, a aluminij neraspadljive kosti. Međutim, apstraktni karakter Tranzicije podrazumijeva određenu dozu sugestivnosti koja potiče promatrače na samostalnu analizu izloženih radova, ali i suvremenog svijeta."
Dora Derado

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.
" Serija radova Tranzicije je projekt u kojem Josip Šurlin eksperimentira s prostorom i materijalima. Eksplicitno je zadiranje djela u prostor čime se on isprepliće s radovima, odnosno gumenim i aluminijskim tijelima, te s recepcijom koja je u neposrednom odnosu s njima. Ovakav pristup je odraz umjetnikove preokupacije prostorom u procesu umjetničkog stvaranja i pokušaj njegove integracije u umjetničko djelo. Transformacija prostora se događa putem dvaju medija: aluminija koji ga svojom oštrinom precizno odjeljuje te gumom koja svojim organskim preljevima zadire u njega. Riječ je zapravo o fuziji kiparske instalacije i slikarskog djela; o spoju trodimenzionalne, višedjelne skulpture i gumom-oslikanih platna koja su ponegdje uredno postavljena na zid, a na drugim mjestima opušteno vise s njega, ili se razlijevaju po tlu.
Kombinirajući materijale kako bi iznio vlastito viđenje suvremenog čovjeka koji neprestano pokušava držati korak s užurbanim svijetom i time se transformira i nesvjesno troši, raspada, Šurlin podsjeća na druge poznate umjetnike poput Josepha Beuysa i Eve Hesse koji su ,svaki sa svojim materijalima (Beuys s pustom i mašću, a Eva s lateksom, voskom itd.), iznosili vlastite kritičke stavove.
Tretiranje ovih dijametralno suprotnih materijala usklađeno je s njihovim svojstvima i konačnim ciljevima rada. Aluminijske ploče koje tvore jedan aspekt rada rezane su, bušene i spajane vijcima kako bi dobile svojevrsne zglobove. Naspram njih, gumene forme dobivene su lijevanjem tekuće gume na platna i dorađivanjem ploha grebanjem, drippingom i kidanjem. Naborano oblikovanje gumenih ploha asocira na kožu koja s vremenom propada i gubi svoju elastičnost pa se doima obješenom. Guma predstavlja ideju raspadanja pod utjecajem zuba vremena i biva zamrznuta u pojedinim stadijima raspadanja, odnosno tranzicije.
Ova naizgled apstraktna priča može se prenijeti u antropomorfni kontekst u kojemu guma predstavlja ostarjelu ljudsku kožu, a aluminij neraspadljive kosti. Međutim, apstraktni karakter Tranzicije podrazumijeva određenu dozu sugestivnosti koja potiče promatrače na samostalnu analizu izloženih radova, ali i suvremenog svijeta."
Dora Derado

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.
" Serija radova Tranzicije je projekt u kojem Josip Šurlin eksperimentira s prostorom i materijalima. Eksplicitno je zadiranje djela u prostor čime se on isprepliće s radovima, odnosno gumenim i aluminijskim tijelima, te s recepcijom koja je u neposrednom odnosu s njima. Ovakav pristup je odraz umjetnikove preokupacije prostorom u procesu umjetničkog stvaranja i pokušaj njegove integracije u umjetničko djelo. Transformacija prostora se događa putem dvaju medija: aluminija koji ga svojom oštrinom precizno odjeljuje te gumom koja svojim organskim preljevima zadire u njega. Riječ je zapravo o fuziji kiparske instalacije i slikarskog djela; o spoju trodimenzionalne, višedjelne skulpture i gumom-oslikanih platna koja su ponegdje uredno postavljena na zid, a na drugim mjestima opušteno vise s njega, ili se razlijevaju po tlu.
Kombinirajući materijale kako bi iznio vlastito viđenje suvremenog čovjeka koji neprestano pokušava držati korak s užurbanim svijetom i time se transformira i nesvjesno troši, raspada, Šurlin podsjeća na druge poznate umjetnike poput Josepha Beuysa i Eve Hesse koji su ,svaki sa svojim materijalima (Beuys s pustom i mašću, a Eva s lateksom, voskom itd.), iznosili vlastite kritičke stavove.
Tretiranje ovih dijametralno suprotnih materijala usklađeno je s njihovim svojstvima i konačnim ciljevima rada. Aluminijske ploče koje tvore jedan aspekt rada rezane su, bušene i spajane vijcima kako bi dobile svojevrsne zglobove. Naspram njih, gumene forme dobivene su lijevanjem tekuće gume na platna i dorađivanjem ploha grebanjem, drippingom i kidanjem. Naborano oblikovanje gumenih ploha asocira na kožu koja s vremenom propada i gubi svoju elastičnost pa se doima obješenom. Guma predstavlja ideju raspadanja pod utjecajem zuba vremena i biva zamrznuta u pojedinim stadijima raspadanja, odnosno tranzicije.
Ova naizgled apstraktna priča može se prenijeti u antropomorfni kontekst u kojemu guma predstavlja ostarjelu ljudsku kožu, a aluminij neraspadljive kosti. Međutim, apstraktni karakter Tranzicije podrazumijeva određenu dozu sugestivnosti koja potiče promatrače na samostalnu analizu izloženih radova, ali i suvremenog svijeta."
Dora Derado

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.
" Serija radova Tranzicije je projekt u kojem Josip Šurlin eksperimentira s prostorom i materijalima. Eksplicitno je zadiranje djela u prostor čime se on isprepliće s radovima, odnosno gumenim i aluminijskim tijelima, te s recepcijom koja je u neposrednom odnosu s njima. Ovakav pristup je odraz umjetnikove preokupacije prostorom u procesu umjetničkog stvaranja i pokušaj njegove integracije u umjetničko djelo. Transformacija prostora se događa putem dvaju medija: aluminija koji ga svojom oštrinom precizno odjeljuje te gumom koja svojim organskim preljevima zadire u njega. Riječ je zapravo o fuziji kiparske instalacije i slikarskog djela; o spoju trodimenzionalne, višedjelne skulpture i gumom-oslikanih platna koja su ponegdje uredno postavljena na zid, a na drugim mjestima opušteno vise s njega, ili se razlijevaju po tlu.
Kombinirajući materijale kako bi iznio vlastito viđenje suvremenog čovjeka koji neprestano pokušava držati korak s užurbanim svijetom i time se transformira i nesvjesno troši, raspada, Šurlin podsjeća na druge poznate umjetnike poput Josepha Beuysa i Eve Hesse koji su ,svaki sa svojim materijalima (Beuys s pustom i mašću, a Eva s lateksom, voskom itd.), iznosili vlastite kritičke stavove.
Tretiranje ovih dijametralno suprotnih materijala usklađeno je s njihovim svojstvima i konačnim ciljevima rada. Aluminijske ploče koje tvore jedan aspekt rada rezane su, bušene i spajane vijcima kako bi dobile svojevrsne zglobove. Naspram njih, gumene forme dobivene su lijevanjem tekuće gume na platna i dorađivanjem ploha grebanjem, drippingom i kidanjem. Naborano oblikovanje gumenih ploha asocira na kožu koja s vremenom propada i gubi svoju elastičnost pa se doima obješenom. Guma predstavlja ideju raspadanja pod utjecajem zuba vremena i biva zamrznuta u pojedinim stadijima raspadanja, odnosno tranzicije.
Ova naizgled apstraktna priča može se prenijeti u antropomorfni kontekst u kojemu guma predstavlja ostarjelu ljudsku kožu, a aluminij neraspadljive kosti. Međutim, apstraktni karakter Tranzicije podrazumijeva određenu dozu sugestivnosti koja potiče promatrače na samostalnu analizu izloženih radova, ali i suvremenog svijeta."
Dora Derado

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.
" Serija radova Tranzicije je projekt u kojem Josip Šurlin eksperimentira s prostorom i materijalima. Eksplicitno je zadiranje djela u prostor čime se on isprepliće s radovima, odnosno gumenim i aluminijskim tijelima, te s recepcijom koja je u neposrednom odnosu s njima. Ovakav pristup je odraz umjetnikove preokupacije prostorom u procesu umjetničkog stvaranja i pokušaj njegove integracije u umjetničko djelo. Transformacija prostora se događa putem dvaju medija: aluminija koji ga svojom oštrinom precizno odjeljuje te gumom koja svojim organskim preljevima zadire u njega. Riječ je zapravo o fuziji kiparske instalacije i slikarskog djela; o spoju trodimenzionalne, višedjelne skulpture i gumom-oslikanih platna koja su ponegdje uredno postavljena na zid, a na drugim mjestima opušteno vise s njega, ili se razlijevaju po tlu.
Kombinirajući materijale kako bi iznio vlastito viđenje suvremenog čovjeka koji neprestano pokušava držati korak s užurbanim svijetom i time se transformira i nesvjesno troši, raspada, Šurlin podsjeća na druge poznate umjetnike poput Josepha Beuysa i Eve Hesse koji su ,svaki sa svojim materijalima (Beuys s pustom i mašću, a Eva s lateksom, voskom itd.), iznosili vlastite kritičke stavove.
Tretiranje ovih dijametralno suprotnih materijala usklađeno je s njihovim svojstvima i konačnim ciljevima rada. Aluminijske ploče koje tvore jedan aspekt rada rezane su, bušene i spajane vijcima kako bi dobile svojevrsne zglobove. Naspram njih, gumene forme dobivene su lijevanjem tekuće gume na platna i dorađivanjem ploha grebanjem, drippingom i kidanjem. Naborano oblikovanje gumenih ploha asocira na kožu koja s vremenom propada i gubi svoju elastičnost pa se doima obješenom. Guma predstavlja ideju raspadanja pod utjecajem zuba vremena i biva zamrznuta u pojedinim stadijima raspadanja, odnosno tranzicije.
Ova naizgled apstraktna priča može se prenijeti u antropomorfni kontekst u kojemu guma predstavlja ostarjelu ljudsku kožu, a aluminij neraspadljive kosti. Međutim, apstraktni karakter Tranzicije podrazumijeva određenu dozu sugestivnosti koja potiče promatrače na samostalnu analizu izloženih radova, ali i suvremenog svijeta."
Dora Derado

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.
" Serija radova Tranzicije je projekt u kojem Josip Šurlin eksperimentira s prostorom i materijalima. Eksplicitno je zadiranje djela u prostor čime se on isprepliće s radovima, odnosno gumenim i aluminijskim tijelima, te s recepcijom koja je u neposrednom odnosu s njima. Ovakav pristup je odraz umjetnikove preokupacije prostorom u procesu umjetničkog stvaranja i pokušaj njegove integracije u umjetničko djelo. Transformacija prostora se događa putem dvaju medija: aluminija koji ga svojom oštrinom precizno odjeljuje te gumom koja svojim organskim preljevima zadire u njega. Riječ je zapravo o fuziji kiparske instalacije i slikarskog djela; o spoju trodimenzionalne, višedjelne skulpture i gumom-oslikanih platna koja su ponegdje uredno postavljena na zid, a na drugim mjestima opušteno vise s njega, ili se razlijevaju po tlu.
Kombinirajući materijale kako bi iznio vlastito viđenje suvremenog čovjeka koji neprestano pokušava držati korak s užurbanim svijetom i time se transformira i nesvjesno troši, raspada, Šurlin podsjeća na druge poznate umjetnike poput Josepha Beuysa i Eve Hesse koji su ,svaki sa svojim materijalima (Beuys s pustom i mašću, a Eva s lateksom, voskom itd.), iznosili vlastite kritičke stavove.
Tretiranje ovih dijametralno suprotnih materijala usklađeno je s njihovim svojstvima i konačnim ciljevima rada. Aluminijske ploče koje tvore jedan aspekt rada rezane su, bušene i spajane vijcima kako bi dobile svojevrsne zglobove. Naspram njih, gumene forme dobivene su lijevanjem tekuće gume na platna i dorađivanjem ploha grebanjem, drippingom i kidanjem. Naborano oblikovanje gumenih ploha asocira na kožu koja s vremenom propada i gubi svoju elastičnost pa se doima obješenom. Guma predstavlja ideju raspadanja pod utjecajem zuba vremena i biva zamrznuta u pojedinim stadijima raspadanja, odnosno tranzicije.
Ova naizgled apstraktna priča može se prenijeti u antropomorfni kontekst u kojemu guma predstavlja ostarjelu ljudsku kožu, a aluminij neraspadljive kosti. Međutim, apstraktni karakter Tranzicije podrazumijeva određenu dozu sugestivnosti koja potiče promatrače na samostalnu analizu izloženih radova, ali i suvremenog svijeta."
Dora Derado

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.
" Serija radova Tranzicije je projekt u kojem Josip Šurlin eksperimentira s prostorom i materijalima. Eksplicitno je zadiranje djela u prostor čime se on isprepliće s radovima, odnosno gumenim i aluminijskim tijelima, te s recepcijom koja je u neposrednom odnosu s njima. Ovakav pristup je odraz umjetnikove preokupacije prostorom u procesu umjetničkog stvaranja i pokušaj njegove integracije u umjetničko djelo. Transformacija prostora se događa putem dvaju medija: aluminija koji ga svojom oštrinom precizno odjeljuje te gumom koja svojim organskim preljevima zadire u njega. Riječ je zapravo o fuziji kiparske instalacije i slikarskog djela; o spoju trodimenzionalne, višedjelne skulpture i gumom-oslikanih platna koja su ponegdje uredno postavljena na zid, a na drugim mjestima opušteno vise s njega, ili se razlijevaju po tlu.
Kombinirajući materijale kako bi iznio vlastito viđenje suvremenog čovjeka koji neprestano pokušava držati korak s užurbanim svijetom i time se transformira i nesvjesno troši, raspada, Šurlin podsjeća na druge poznate umjetnike poput Josepha Beuysa i Eve Hesse koji su ,svaki sa svojim materijalima (Beuys s pustom i mašću, a Eva s lateksom, voskom itd.), iznosili vlastite kritičke stavove.
Tretiranje ovih dijametralno suprotnih materijala usklađeno je s njihovim svojstvima i konačnim ciljevima rada. Aluminijske ploče koje tvore jedan aspekt rada rezane su, bušene i spajane vijcima kako bi dobile svojevrsne zglobove. Naspram njih, gumene forme dobivene su lijevanjem tekuće gume na platna i dorađivanjem ploha grebanjem, drippingom i kidanjem. Naborano oblikovanje gumenih ploha asocira na kožu koja s vremenom propada i gubi svoju elastičnost pa se doima obješenom. Guma predstavlja ideju raspadanja pod utjecajem zuba vremena i biva zamrznuta u pojedinim stadijima raspadanja, odnosno tranzicije.
Ova naizgled apstraktna priča može se prenijeti u antropomorfni kontekst u kojemu guma predstavlja ostarjelu ljudsku kožu, a aluminij neraspadljive kosti. Međutim, apstraktni karakter Tranzicije podrazumijeva određenu dozu sugestivnosti koja potiče promatrače na samostalnu analizu izloženih radova, ali i suvremenog svijeta."
Dora Derado

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.
" Serija radova Tranzicije je projekt u kojem Josip Šurlin eksperimentira s prostorom i materijalima. Eksplicitno je zadiranje djela u prostor čime se on isprepliće s radovima, odnosno gumenim i aluminijskim tijelima, te s recepcijom koja je u neposrednom odnosu s njima. Ovakav pristup je odraz umjetnikove preokupacije prostorom u procesu umjetničkog stvaranja i pokušaj njegove integracije u umjetničko djelo. Transformacija prostora se događa putem dvaju medija: aluminija koji ga svojom oštrinom precizno odjeljuje te gumom koja svojim organskim preljevima zadire u njega. Riječ je zapravo o fuziji kiparske instalacije i slikarskog djela; o spoju trodimenzionalne, višedjelne skulpture i gumom-oslikanih platna koja su ponegdje uredno postavljena na zid, a na drugim mjestima opušteno vise s njega, ili se razlijevaju po tlu.
Kombinirajući materijale kako bi iznio vlastito viđenje suvremenog čovjeka koji neprestano pokušava držati korak s užurbanim svijetom i time se transformira i nesvjesno troši, raspada, Šurlin podsjeća na druge poznate umjetnike poput Josepha Beuysa i Eve Hesse koji su ,svaki sa svojim materijalima (Beuys s pustom i mašću, a Eva s lateksom, voskom itd.), iznosili vlastite kritičke stavove.
Tretiranje ovih dijametralno suprotnih materijala usklađeno je s njihovim svojstvima i konačnim ciljevima rada. Aluminijske ploče koje tvore jedan aspekt rada rezane su, bušene i spajane vijcima kako bi dobile svojevrsne zglobove. Naspram njih, gumene forme dobivene su lijevanjem tekuće gume na platna i dorađivanjem ploha grebanjem, drippingom i kidanjem. Naborano oblikovanje gumenih ploha asocira na kožu koja s vremenom propada i gubi svoju elastičnost pa se doima obješenom. Guma predstavlja ideju raspadanja pod utjecajem zuba vremena i biva zamrznuta u pojedinim stadijima raspadanja, odnosno tranzicije.
Ova naizgled apstraktna priča može se prenijeti u antropomorfni kontekst u kojemu guma predstavlja ostarjelu ljudsku kožu, a aluminij neraspadljive kosti. Međutim, apstraktni karakter Tranzicije podrazumijeva određenu dozu sugestivnosti koja potiče promatrače na samostalnu analizu izloženih radova, ali i suvremenog svijeta."
Dora Derado

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.
" Serija radova Tranzicije je projekt u kojem Josip Šurlin eksperimentira s prostorom i materijalima. Eksplicitno je zadiranje djela u prostor čime se on isprepliće s radovima, odnosno gumenim i aluminijskim tijelima, te s recepcijom koja je u neposrednom odnosu s njima. Ovakav pristup je odraz umjetnikove preokupacije prostorom u procesu umjetničkog stvaranja i pokušaj njegove integracije u umjetničko djelo. Transformacija prostora se događa putem dvaju medija: aluminija koji ga svojom oštrinom precizno odjeljuje te gumom koja svojim organskim preljevima zadire u njega. Riječ je zapravo o fuziji kiparske instalacije i slikarskog djela; o spoju trodimenzionalne, višedjelne skulpture i gumom-oslikanih platna koja su ponegdje uredno postavljena na zid, a na drugim mjestima opušteno vise s njega, ili se razlijevaju po tlu.
Kombinirajući materijale kako bi iznio vlastito viđenje suvremenog čovjeka koji neprestano pokušava držati korak s užurbanim svijetom i time se transformira i nesvjesno troši, raspada, Šurlin podsjeća na druge poznate umjetnike poput Josepha Beuysa i Eve Hesse koji su ,svaki sa svojim materijalima (Beuys s pustom i mašću, a Eva s lateksom, voskom itd.), iznosili vlastite kritičke stavove.
Tretiranje ovih dijametralno suprotnih materijala usklađeno je s njihovim svojstvima i konačnim ciljevima rada. Aluminijske ploče koje tvore jedan aspekt rada rezane su, bušene i spajane vijcima kako bi dobile svojevrsne zglobove. Naspram njih, gumene forme dobivene su lijevanjem tekuće gume na platna i dorađivanjem ploha grebanjem, drippingom i kidanjem. Naborano oblikovanje gumenih ploha asocira na kožu koja s vremenom propada i gubi svoju elastičnost pa se doima obješenom. Guma predstavlja ideju raspadanja pod utjecajem zuba vremena i biva zamrznuta u pojedinim stadijima raspadanja, odnosno tranzicije.
Ova naizgled apstraktna priča može se prenijeti u antropomorfni kontekst u kojemu guma predstavlja ostarjelu ljudsku kožu, a aluminij neraspadljive kosti. Međutim, apstraktni karakter Tranzicije podrazumijeva određenu dozu sugestivnosti koja potiče promatrače na samostalnu analizu izloženih radova, ali i suvremenog svijeta."
Dora Derado

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.
" Serija radova Tranzicije je projekt u kojem Josip Šurlin eksperimentira s prostorom i materijalima. Eksplicitno je zadiranje djela u prostor čime se on isprepliće s radovima, odnosno gumenim i aluminijskim tijelima, te s recepcijom koja je u neposrednom odnosu s njima. Ovakav pristup je odraz umjetnikove preokupacije prostorom u procesu umjetničkog stvaranja i pokušaj njegove integracije u umjetničko djelo. Transformacija prostora se događa putem dvaju medija: aluminija koji ga svojom oštrinom precizno odjeljuje te gumom koja svojim organskim preljevima zadire u njega. Riječ je zapravo o fuziji kiparske instalacije i slikarskog djela; o spoju trodimenzionalne, višedjelne skulpture i gumom-oslikanih platna koja su ponegdje uredno postavljena na zid, a na drugim mjestima opušteno vise s njega, ili se razlijevaju po tlu.
Kombinirajući materijale kako bi iznio vlastito viđenje suvremenog čovjeka koji neprestano pokušava držati korak s užurbanim svijetom i time se transformira i nesvjesno troši, raspada, Šurlin podsjeća na druge poznate umjetnike poput Josepha Beuysa i Eve Hesse koji su ,svaki sa svojim materijalima (Beuys s pustom i mašću, a Eva s lateksom, voskom itd.), iznosili vlastite kritičke stavove.
Tretiranje ovih dijametralno suprotnih materijala usklađeno je s njihovim svojstvima i konačnim ciljevima rada. Aluminijske ploče koje tvore jedan aspekt rada rezane su, bušene i spajane vijcima kako bi dobile svojevrsne zglobove. Naspram njih, gumene forme dobivene su lijevanjem tekuće gume na platna i dorađivanjem ploha grebanjem, drippingom i kidanjem. Naborano oblikovanje gumenih ploha asocira na kožu koja s vremenom propada i gubi svoju elastičnost pa se doima obješenom. Guma predstavlja ideju raspadanja pod utjecajem zuba vremena i biva zamrznuta u pojedinim stadijima raspadanja, odnosno tranzicije.
Ova naizgled apstraktna priča može se prenijeti u antropomorfni kontekst u kojemu guma predstavlja ostarjelu ljudsku kožu, a aluminij neraspadljive kosti. Međutim, apstraktni karakter Tranzicije podrazumijeva određenu dozu sugestivnosti koja potiče promatrače na samostalnu analizu izloženih radova, ali i suvremenog svijeta."
Dora Derado

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.
" Serija radova Tranzicije je projekt u kojem Josip Šurlin eksperimentira s prostorom i materijalima. Eksplicitno je zadiranje djela u prostor čime se on isprepliće s radovima, odnosno gumenim i aluminijskim tijelima, te s recepcijom koja je u neposrednom odnosu s njima. Ovakav pristup je odraz umjetnikove preokupacije prostorom u procesu umjetničkog stvaranja i pokušaj njegove integracije u umjetničko djelo. Transformacija prostora se događa putem dvaju medija: aluminija koji ga svojom oštrinom precizno odjeljuje te gumom koja svojim organskim preljevima zadire u njega. Riječ je zapravo o fuziji kiparske instalacije i slikarskog djela; o spoju trodimenzionalne, višedjelne skulpture i gumom-oslikanih platna koja su ponegdje uredno postavljena na zid, a na drugim mjestima opušteno vise s njega, ili se razlijevaju po tlu.
Kombinirajući materijale kako bi iznio vlastito viđenje suvremenog čovjeka koji neprestano pokušava držati korak s užurbanim svijetom i time se transformira i nesvjesno troši, raspada, Šurlin podsjeća na druge poznate umjetnike poput Josepha Beuysa i Eve Hesse koji su ,svaki sa svojim materijalima (Beuys s pustom i mašću, a Eva s lateksom, voskom itd.), iznosili vlastite kritičke stavove.
Tretiranje ovih dijametralno suprotnih materijala usklađeno je s njihovim svojstvima i konačnim ciljevima rada. Aluminijske ploče koje tvore jedan aspekt rada rezane su, bušene i spajane vijcima kako bi dobile svojevrsne zglobove. Naspram njih, gumene forme dobivene su lijevanjem tekuće gume na platna i dorađivanjem ploha grebanjem, drippingom i kidanjem. Naborano oblikovanje gumenih ploha asocira na kožu koja s vremenom propada i gubi svoju elastičnost pa se doima obješenom. Guma predstavlja ideju raspadanja pod utjecajem zuba vremena i biva zamrznuta u pojedinim stadijima raspadanja, odnosno tranzicije.
Ova naizgled apstraktna priča može se prenijeti u antropomorfni kontekst u kojemu guma predstavlja ostarjelu ljudsku kožu, a aluminij neraspadljive kosti. Međutim, apstraktni karakter Tranzicije podrazumijeva određenu dozu sugestivnosti koja potiče promatrače na samostalnu analizu izloženih radova, ali i suvremenog svijeta."
Dora Derado

Promocija knjige Dragana Markovine 'Povijest poraženih', održat će se u Kinoteci 'Zlatna vrata', u ponedjeljak, 29.02. u 19.30. Uz autora, na promociji će govoriti Boris Dežulović, Vladimir Matijanić i Predrag Lucić.
Iako se u društvenom imaginariju već duže vrijeme, kad je riječ o historiografiji, barata tvrdnjom kako povijest pišu pobjednici, na primjeru hrvatskog društva mogli bismo otići i korak dalje. Ovdje, naime, pobjednici znatno više brišu nego što pišu povijest. Čitav koncept nacionalističke mitologije, koja se upražnjava u masovnim medijima i obrazovnom sustavu, kojom se želi opravdati aktualno stanje svijesti, počiva na ideološkim mitovima i poluistinama u kojima nema mjesta za one procese, pojedince i pokrete koji se s njima nisu slagali, aktivno su im se suprotstavili, da bi na kraju bili poraženi.
http://www.diskriminacija.ba/…/dragan-markovina-jedino-%C5%…
Ova je knjiga pokušaj da se navedenim procesima, pojedincima i pokretima ponudi pravo glasa u ovdašnjoj historiografiji i publicistici. I to iz dva razloga. Prvo, bez uvida u motive i djelovanja nekoga tko je stajao s druge strane, pored toga što iznevjeravamo matičnu historiografsku struku, ne možemo razumjeti povijesne procese. Drugo, temeljna je humanistička potreba da se i tim ljudima ponudi pravo glasa i na taj način im se prizna pravo građanstva.
Da nas isključivost nikamo nije dovela, to je valjda posve jasno. Tim više inzistiranje na državotvornoj mitologiji, koja se prema povijesnom nasljeđu i prema činjenicama odnosi s pozicija devetnaestostoljetnog nacionalnog romantizma, pored toga što djeluje potpuno anakrono, ukazuje na kompleks manje vrijednosti koje ovo društvo sustavno uzgaja tijekom proteklih četvrt stoljeća, bez naznaka da bi ga u skorije vrijeme moglo napustiti.

PERIOD PRIKAZIVANJA: od 1. ožujka 2016. do 30. travnja 2016.
TERMINI PROJEKCIJA: od ponedjeljka do petka tijekom dana do 17.30 sati po dogovoru
CIJENA ULAZNICE (ŠKOLSKIH PROJEKCIJA): 10,00 kn
MINIMALAN BROJ DJECE: 30 (ukoliko je grupa manja od 30 bit će ponuđeni termini već zakazanih projekcija)
KONTAKT TELEFON ZA REZERVACIJE: 021 361 524
KONTAKT MAIL ZA REZERVACIJE: info@zlatnavrata.hr
VELIKA OČEKIVANJA
Great Expectations, 2012. Mike Newell, 123 min. UK/USA
SCENARIJ: David Nicholls po romanu Charlesa Dickensa
ULOGE: Helena Bonham Carter, Ralph Fiennes, Holliday Grainger, Jeremy Irvine, Robbie Coltrane, Jason Flemyng, Ewen Bremner, Sally Hawkins
Najnovija, raskošno producirana filmska adaptacija klasika Charlesa Dickensa, klasika viktorijanske književnosti i jednog od najčitanijih i čitateljima najdražih romana Charlesa Dickensa (1812 - 1870),najistaknutijeg engleskog pripovjedačem 19. stoljeća, odnosno epohe realizma. “Velika očekivanja” jedno je od njegovih posljednjih djela. Riječ je o romanu odgoja i odrastanja, tematike bliske mladoj publici. Životna je to priča dječaka Pipa rođenog u provinciji, u skromnim prilikama, koji doživljava uspjeh u velikom gradu, no taj uspjeh donosi i zadovoljstva i razočaranja.
THERESE RAQUIN
In Secret, 2013. Charlie Stratton, 2013. 107 min. SAD Nova verzija klasičnog romana Émila Zole.
SCENARIJ: Charlie Stratton prema kazališnoj predstavi Neala Bella (i književnom predlošku Emila Zole)
ULOGE: Elizabeth Olsen, Tom Felton, Jessica Lange, Oscar Isaac
Film je smješten u Pariz 1860. godine i prati život Therese Raquin, prelijepe mlade žene koja je zarobljena u braku bez ljubavi sa bolesnim rođakom Camillom. Provodi dane skrivena iza pulta male prodavaonice, a večeri promatrajući svoju dominantnu tetu, Madam Raquin, kako igra domino sa prijateljicama. Nakon što upozna Laurena, zavodljivog prijatelja svog muža, upušta se u aferu koja će imati tragične posljedice. „Therese Raquin“ je jedan od najpoznatijih naturalističkih djela francuskog pisca Emilea Zole, izdan 1867. godine kao roman, a prvi put izvedeno kao dramsko djelo 1873. godine. Rječnik koji Zola koristi u djelu je znanstveni s terminologijom sličnijom psihologiji. Kada je roman prvi put objavljen bio je kritiziran kao nemoralno djelo, da bi u ponovljenom drugom izdanju, Zola dodao i Predgovor u koji je stavio dodatna pojašnjenja. U predgovoru objašnjava da je njegov cilj bio „proučavanje različitih temperamenata, a ne karaktera” i on svoj roman uspoređuje sa znanstvenim istraživanjem.
GENIJALNI MLADI UM
X + Y / A Brilliant Young Mind, 2015. Morgan Matthews, 111 min.UK
SCENARIJ: James Graham / ULOGE: Asa Butterfield, Rafe Spall,Sally Hawkins
U svijetu u kojem se teško snaći, školarac Nathan se bori ne bi li se povezao s ljudima oko njega - ponajviše s voljenom majkom. Utjehu nalazi u brojkama i ljubavi prema matematici. Nekonvencionalni profesor, gospodina Humphreys, uviđa njegov talent i pomaže mu da dođe na Međunarodnu matematičku olimpijadu. Iz predgrađa Engleske do Taipeia i nazad, Nathan će doživjeti puno više od putovanja. Spoznat će iracionalnu prirodu ljubavi.
Film je inspiriran britanskim dokumentarnim filmom „Beautiful Young Minds“ iz 2007. koji se bavio pripremama mladih Engleza za Matematičku Olimpijadu. Nagrađen na na mnogim velikim festivalima, i zabilježio je veliku popularnost među mladom publikom u Evropi. (British Independent Film Awards 2014. Nominated / Best Actor, Best Supporting Actress, Best Supporting Actor, London Critics Circle Film Awards 2016. Nominated / Best Young British/Irish Performer of the Year, Palm Beach International Film Festival 2015. Best Feature Film, Rome Film Fest 2014. Best Producer, Tallinn Black Nights Film Festival 2014. Best Film)
TRČI DJEČAČE, TRČI
Lauf Junge Lauf / Run Boy Run, 2013. Pepe Danquart, 112 min. DE/PL/F
SCENARIJ: Heinrich Hadding prema romanu Urija Orleva “Run Boy Run”
ULOGE: Andrzej Tkacz, Kamil Tkacz, Grazyna Szapolowska, Zbigniew Zamachowski
Nevjerojatna priča o Sruliku, osmogodišnjem dječaku Židovu koji 1942, u varšavskom getu, ostaje sam bez oba roditelja, u zvjerskom svijetu “odraslih” primoran je boriti se za vlastiti život, pobjeći u šumu i preživjeti. Zima je, dječak lutajući upoznaje ljudska bića koja su i dalje ostali ljudi i žele mu pomoći, i one koji su prestali biti ljudi i postali monstrumi koji ga žele ubiti.
Film „Trči dječače trči“ temeljen je na istoimenoj knjizi autora Urija Orleva objavljenoj 2001. godine, u Hrvatskoj prevedene i objavljene 2010. godine pod nazivom „Bježi,mali, bježi“. Knjigu je napisao prema događajima iz života Srulika Fridmana, danas osamdesetogodišnjaka koji živi u Izraelu. Roman, a tako i film koji je vjerno prenio radnju, prikazuje razdoblje od četiri godine, od Srulikovog bijega iz geta sve do povratka u rodni grad. Tijekom cijelog filma provlači se pitanje identiteta. Kako bi spasio vlastiti život dječak je prisiljen predstavljati se kao katolik. Nakon rata, 1948. godine, židovska agencija za traženje nestalih pronašla ga je, ali je on iz nepovjerenja u novi svijet i dalje tvrdio da je katolik. Unatoč početnom protivljenju, vratio se svojim židovskim korijenima.
Film ima preporuku Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta.
O GLAVNOM LIKU: Srulik Fridman imao je pet godina kada su Nijemci napali Poljsku i kada je započeo Drugi svjetski rat. Godine 1942. uspio je pobjeći iz Varšavskog geta. Do kraja rata preživljavao je u šumi uz dobrohotnu pomoć raznih ljudi, nakon čega je zbrinut u židovskom sirotištu u Varšavi. Poljsku je napustio 1962. godine i preselio se u Izrael gdje je magistrirao matematiku. Srulek je promjenio ime u Yoram te i danas sa svojom obitelji živi u Izraelu.
„Bilo da ste mladi ili stari ovaj će vas film potpuno privući - bojat ćete se za Jureka, diviti mu se i plakati zajedno s njim! „ (Die Welt) (German Film Awards 2014. Nominated / Best Cinematography, Best Production Design, Best Makeup)

I ove će se godine u nezavisnim kinima diljem Hrvatske održati 'Ženijalni vikend', filmska fešta povodom Međunarodnog dana žena koji se slavi 8. ožujka. Drugi 'Ženijalni vikend' održava se od 5. do 8. ožujka, a prikazuje ostvarenja koja ne smijete propustiti!
BROOKLYN
ČUDNA LJUBAVNA VEZA S EGOM
(za žene 50% popusta)
17:30 sati A Strange Love Affair with Ego
CAROL
(za žene 50% popusta)
20:00 sati Carol, 2015.

I ove će se godine u nezavisnim kinima diljem Hrvatske održati 'Ženijalni vikend', filmska fešta povodom Međunarodnog dana žena koji se slavi 8. ožujka. Drugi 'Ženijalni vikend' održava se od 5. do 8. ožujka, a prikazuje ostvarenja koja ne smijete propustiti!
BROOKLYN
ČUDNA LJUBAVNA VEZA S EGOM
(za žene 50% popusta)
17:30 sati A Strange Love Affair with Ego
CAROL
(za žene 50% popusta)
20:00 sati Carol, 2015.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.
"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević
Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.
"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević
Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.
"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević
Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.
"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević
Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.
"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević
Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.
"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević
Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.
"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević
Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.
"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević
Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.
"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević
Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.
"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević
Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.
"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević
Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.
"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević
Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Izložba fotografija talijanskih glumaca i glumica, dobitnika nagrade Coppa Volpi od 1947. do 2015. u Loggi Centra Zlatna vrata tijekom travnja.
Coppa Volpi je nagrada koja se na Mostri dodjeljuje redovno od 1935. najboljoj glumici i glumcu. Fotografski materijal za izložbu ustupila je Talijanska državna kinoteka.
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Talijanski Institut za Kulturu u Zagrebu

PERIOD PRIKAZIVANJA: od 1. ožujka 2016. do 30. travnja 2016.
TERMINI PROJEKCIJA: od ponedjeljka do petka tijekom dana do 17.30 sati po dogovoru
CIJENA ULAZNICE (ŠKOLSKIH PROJEKCIJA): 10,00 kn
MINIMALAN BROJ DJECE: 30 (ukoliko je grupa manja od 30 bit će ponuđeni termini već zakazanih projekcija)
KONTAKT TELEFON ZA REZERVACIJE: 021 361 524
KONTAKT MAIL ZA REZERVACIJE: info@zlatnavrata.hr
VELIKA OČEKIVANJA
Great Expectations, 2012. Mike Newell, 123 min. UK/USA
SCENARIJ: David Nicholls po romanu Charlesa Dickensa
ULOGE: Helena Bonham Carter, Ralph Fiennes, Holliday Grainger, Jeremy Irvine, Robbie Coltrane, Jason Flemyng, Ewen Bremner, Sally Hawkins
Najnovija, raskošno producirana filmska adaptacija klasika Charlesa Dickensa, klasika viktorijanske književnosti i jednog od najčitanijih i čitateljima najdražih romana Charlesa Dickensa (1812 - 1870),najistaknutijeg engleskog pripovjedačem 19. stoljeća, odnosno epohe realizma. “Velika očekivanja” jedno je od njegovih posljednjih djela. Riječ je o romanu odgoja i odrastanja, tematike bliske mladoj publici. Životna je to priča dječaka Pipa rođenog u provinciji, u skromnim prilikama, koji doživljava uspjeh u velikom gradu, no taj uspjeh donosi i zadovoljstva i razočaranja.
THERESE RAQUIN
In Secret, 2013. Charlie Stratton, 2013. 107 min. SAD Nova verzija klasičnog romana Émila Zole.
SCENARIJ: Charlie Stratton prema kazališnoj predstavi Neala Bella (i književnom predlošku Emila Zole)
ULOGE: Elizabeth Olsen, Tom Felton, Jessica Lange, Oscar Isaac
Film je smješten u Pariz 1860. godine i prati život Therese Raquin, prelijepe mlade žene koja je zarobljena u braku bez ljubavi sa bolesnim rođakom Camillom. Provodi dane skrivena iza pulta male prodavaonice, a večeri promatrajući svoju dominantnu tetu, Madam Raquin, kako igra domino sa prijateljicama. Nakon što upozna Laurena, zavodljivog prijatelja svog muža, upušta se u aferu koja će imati tragične posljedice. „Therese Raquin“ je jedan od najpoznatijih naturalističkih djela francuskog pisca Emilea Zole, izdan 1867. godine kao roman, a prvi put izvedeno kao dramsko djelo 1873. godine. Rječnik koji Zola koristi u djelu je znanstveni s terminologijom sličnijom psihologiji. Kada je roman prvi put objavljen bio je kritiziran kao nemoralno djelo, da bi u ponovljenom drugom izdanju, Zola dodao i Predgovor u koji je stavio dodatna pojašnjenja. U predgovoru objašnjava da je njegov cilj bio „proučavanje različitih temperamenata, a ne karaktera” i on svoj roman uspoređuje sa znanstvenim istraživanjem.
GENIJALNI MLADI UM
X + Y / A Brilliant Young Mind, 2015. Morgan Matthews, 111 min.UK
SCENARIJ: James Graham / ULOGE: Asa Butterfield, Rafe Spall,Sally Hawkins
U svijetu u kojem se teško snaći, školarac Nathan se bori ne bi li se povezao s ljudima oko njega - ponajviše s voljenom majkom. Utjehu nalazi u brojkama i ljubavi prema matematici. Nekonvencionalni profesor, gospodina Humphreys, uviđa njegov talent i pomaže mu da dođe na Međunarodnu matematičku olimpijadu. Iz predgrađa Engleske do Taipeia i nazad, Nathan će doživjeti puno više od putovanja. Spoznat će iracionalnu prirodu ljubavi.
Film je inspiriran britanskim dokumentarnim filmom „Beautiful Young Minds“ iz 2007. koji se bavio pripremama mladih Engleza za Matematičku Olimpijadu. Nagrađen na na mnogim velikim festivalima, i zabilježio je veliku popularnost među mladom publikom u Evropi. (British Independent Film Awards 2014. Nominated / Best Actor, Best Supporting Actress, Best Supporting Actor, London Critics Circle Film Awards 2016. Nominated / Best Young British/Irish Performer of the Year, Palm Beach International Film Festival 2015. Best Feature Film, Rome Film Fest 2014. Best Producer, Tallinn Black Nights Film Festival 2014. Best Film)
TRČI DJEČAČE, TRČI
Lauf Junge Lauf / Run Boy Run, 2013. Pepe Danquart, 112 min. DE/PL/F
SCENARIJ: Heinrich Hadding prema romanu Urija Orleva “Run Boy Run”
ULOGE: Andrzej Tkacz, Kamil Tkacz, Grazyna Szapolowska, Zbigniew Zamachowski
Nevjerojatna priča o Sruliku, osmogodišnjem dječaku Židovu koji 1942, u varšavskom getu, ostaje sam bez oba roditelja, u zvjerskom svijetu “odraslih” primoran je boriti se za vlastiti život, pobjeći u šumu i preživjeti. Zima je, dječak lutajući upoznaje ljudska bića koja su i dalje ostali ljudi i žele mu pomoći, i one koji su prestali biti ljudi i postali monstrumi koji ga žele ubiti.
Film „Trči dječače trči“ temeljen je na istoimenoj knjizi autora Urija Orleva objavljenoj 2001. godine, u Hrvatskoj prevedene i objavljene 2010. godine pod nazivom „Bježi,mali, bježi“. Knjigu je napisao prema događajima iz života Srulika Fridmana, danas osamdesetogodišnjaka koji živi u Izraelu. Roman, a tako i film koji je vjerno prenio radnju, prikazuje razdoblje od četiri godine, od Srulikovog bijega iz geta sve do povratka u rodni grad. Tijekom cijelog filma provlači se pitanje identiteta. Kako bi spasio vlastiti život dječak je prisiljen predstavljati se kao katolik. Nakon rata, 1948. godine, židovska agencija za traženje nestalih pronašla ga je, ali je on iz nepovjerenja u novi svijet i dalje tvrdio da je katolik. Unatoč početnom protivljenju, vratio se svojim židovskim korijenima.
Film ima preporuku Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta.
O GLAVNOM LIKU: Srulik Fridman imao je pet godina kada su Nijemci napali Poljsku i kada je započeo Drugi svjetski rat. Godine 1942. uspio je pobjeći iz Varšavskog geta. Do kraja rata preživljavao je u šumi uz dobrohotnu pomoć raznih ljudi, nakon čega je zbrinut u židovskom sirotištu u Varšavi. Poljsku je napustio 1962. godine i preselio se u Izrael gdje je magistrirao matematiku. Srulek je promjenio ime u Yoram te i danas sa svojom obitelji živi u Izraelu.
„Bilo da ste mladi ili stari ovaj će vas film potpuno privući - bojat ćete se za Jureka, diviti mu se i plakati zajedno s njim! „ (Die Welt) (German Film Awards 2014. Nominated / Best Cinematography, Best Production Design, Best Makeup)

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."
Renata Busatto
Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.
Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica
Web: www.zlatnavrata.hr

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."
Renata Busatto
Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.
Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica
Web: www.zlatnavrata.hr

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."
Renata Busatto
Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.
Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica
Web: www.zlatnavrata.hr

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."
Renata Busatto
Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.
Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica
Web: www.zlatnavrata.hr

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."
Renata Busatto
Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.
Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica
Web: www.zlatnavrata.hr

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."
Renata Busatto
Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.
Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica
Web: www.zlatnavrata.hr

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."
Renata Busatto
Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.
Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica
Web: www.zlatnavrata.hr

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."
Renata Busatto
Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.
Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica
Web: www.zlatnavrata.hr

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."
Renata Busatto
Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.
Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica
Web: www.zlatnavrata.hr

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."
Renata Busatto
Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.
Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica
Web: www.zlatnavrata.hr

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."
Renata Busatto
Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.
Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica
Web: www.zlatnavrata.hr

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."
Renata Busatto
Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.
Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica
Web: www.zlatnavrata.hr

Pon 23.5. 18.00 Predavanje Daniela Rafaelića „1. SVJETSKI RAT NA FILMU“ / Nakon predavanja slijedi projekcija njemačkog filma „1914. POSLJEDNJI DANI PRED VELIKI RAT” (1914. Die letzten Tage vor dem Weltbrand, 1931. Richard Oswald, 112 min)

"Premijere 51 u Loggii centra Zlatna vrata druga je samostalna izložba mladog kipara Luke Radice s odsjeka za kiparstvo Umjetničke akademije u Splitu. Iako formalno još nije stekao titulu akademskog kipara, Radica je umjetnik bogate biografije.
Na ovoj izložbi predstavlja se triptihom kojim reproducira primjere paleolitskog zidnog slikarstva iz španjolske pećine Altamire. Ovim lokalitetom Radica se bavi duže vrijeme i proučava ga iz znanstvene, stručne, povijesno-umjetničke perspektive propitujući namjenu navedenih zidnih slika. Altamira je za njega likovno i konceptualno pitanje, zanimljivo s obzirom na vremenski odmak, čistoću i mistifikaciju koji se uz njega povezuju. Odabire motive bizona koje potom izvodi rezanim limenim pločama. Osim simboličkih fragmenata neortodoksnih bizona koje kipar modelira materijalom koji ljudima u Altamiri nije bio dostupan, zanimljiva je i sama forma triptiha kojom kipar na još jedan način dodatno preispituje motive, kako one prvotnih umjetnika, tako i svoje, istovremeno inaugurirajući svoje paleolitske kolege u suvremeni likovni kontekst. Pita se što čovjeka, posebice umjetnika, tjera na rad i stvaranje nečeg neutilitarnog, nevažnog, a naposljetku najvažnijeg. Bizon je za kipara simbol umjetnikove i čovjekove težnje za nečim višim, nečim što pojedinca vuče naprijed iako ni taj pojedinac ponekad nije svjestan kamo.
Ova tema odnosno motiv svjedoči o kiparevu pristupu umjetnosti: Radica nastavlja raditi na problemu koji dugoročno istražuje i producira ga sukladno likovnim i naročito skulptorskim normama i kanonima usvojenim tijekom petogodišnjeg studija na splitskoj Umjetničkoj akademiji, poštujući fizionomiju bizona i u širokom luku izbjegavajući površno referiranje na neka imena ili opća kunsthistorijska mjesta koja dominiraju suvremenom umjetnošću. Pohvalna je svakako i kipareva ozbiljnost i odgovornost, potpuno predanje skulpturi koja je za njega poziv kao što je to jednom liječniku ili redovniku njegovo zvanje. S tim u vezi ne preostaje nam ništa drugo doli podržati ovog umjetnika u njegovom daljnjem profesionalnom radu i razvoju i promišljati pitanja koja otvara ovim ciklusom radova."
Anđelko Mihanović
Životopis:
Luka Radica (1989.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2008. god. Preddiplomski studij Kiparstva završilo je na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof.Matka Mijića. 1 semestar od 1 godine diplomskog je odradio na studiju kiparstva u Royal academy of arts u Antwerpenu u sklopu programa Erasmus. Trenutno je student druge godine diplomskog studija u Splitu u klasi prof. Kuzme Kovačića. Do sada sudjelovao je na nekoliko grupnih i imao jednu samostalnu izlozbu. Dobitnik je Rektorove nagrade za 2015. god.
2013.-Međunarodna studentska kiparska škola "Montraker"
Javna Skulptura
2014.-"Fast Forward"
Produkcija slikarskog odsjeka, MKC, Split
2015.-Produkcija kiparskog odsjeka, MKC, Split
"Sedam dana stvaranja" Izložba Radova i izložba fotografija
Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica

"Premijere 51 u Loggii centra Zlatna vrata druga je samostalna izložba mladog kipara Luke Radice s odsjeka za kiparstvo Umjetničke akademije u Splitu. Iako formalno još nije stekao titulu akademskog kipara, Radica je umjetnik bogate biografije.
Na ovoj izložbi predstavlja se triptihom kojim reproducira primjere paleolitskog zidnog slikarstva iz španjolske pećine Altamire. Ovim lokalitetom Radica se bavi duže vrijeme i proučava ga iz znanstvene, stručne, povijesno-umjetničke perspektive propitujući namjenu navedenih zidnih slika. Altamira je za njega likovno i konceptualno pitanje, zanimljivo s obzirom na vremenski odmak, čistoću i mistifikaciju koji se uz njega povezuju. Odabire motive bizona koje potom izvodi rezanim limenim pločama. Osim simboličkih fragmenata neortodoksnih bizona koje kipar modelira materijalom koji ljudima u Altamiri nije bio dostupan, zanimljiva je i sama forma triptiha kojom kipar na još jedan način dodatno preispituje motive, kako one prvotnih umjetnika, tako i svoje, istovremeno inaugurirajući svoje paleolitske kolege u suvremeni likovni kontekst. Pita se što čovjeka, posebice umjetnika, tjera na rad i stvaranje nečeg neutilitarnog, nevažnog, a naposljetku najvažnijeg. Bizon je za kipara simbol umjetnikove i čovjekove težnje za nečim višim, nečim što pojedinca vuče naprijed iako ni taj pojedinac ponekad nije svjestan kamo.
Ova tema odnosno motiv svjedoči o kiparevu pristupu umjetnosti: Radica nastavlja raditi na problemu koji dugoročno istražuje i producira ga sukladno likovnim i naročito skulptorskim normama i kanonima usvojenim tijekom petogodišnjeg studija na splitskoj Umjetničkoj akademiji, poštujući fizionomiju bizona i u širokom luku izbjegavajući površno referiranje na neka imena ili opća kunsthistorijska mjesta koja dominiraju suvremenom umjetnošću. Pohvalna je svakako i kipareva ozbiljnost i odgovornost, potpuno predanje skulpturi koja je za njega poziv kao što je to jednom liječniku ili redovniku njegovo zvanje. S tim u vezi ne preostaje nam ništa drugo doli podržati ovog umjetnika u njegovom daljnjem profesionalnom radu i razvoju i promišljati pitanja koja otvara ovim ciklusom radova."
Anđelko Mihanović
Životopis:
Luka Radica (1989.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2008. god. Preddiplomski studij Kiparstva završilo je na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof.Matka Mijića. 1 semestar od 1 godine diplomskog je odradio na studiju kiparstva u Royal academy of arts u Antwerpenu u sklopu programa Erasmus. Trenutno je student druge godine diplomskog studija u Splitu u klasi prof. Kuzme Kovačića. Do sada sudjelovao je na nekoliko grupnih i imao jednu samostalnu izlozbu. Dobitnik je Rektorove nagrade za 2015. god.
2013.-Međunarodna studentska kiparska škola "Montraker"
Javna Skulptura
2014.-"Fast Forward"
Produkcija slikarskog odsjeka, MKC, Split
2015.-Produkcija kiparskog odsjeka, MKC, Split
"Sedam dana stvaranja" Izložba Radova i izložba fotografija
Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica

"Premijere 51 u Loggii centra Zlatna vrata druga je samostalna izložba mladog kipara Luke Radice s odsjeka za kiparstvo Umjetničke akademije u Splitu. Iako formalno još nije stekao titulu akademskog kipara, Radica je umjetnik bogate biografije.
Na ovoj izložbi predstavlja se triptihom kojim reproducira primjere paleolitskog zidnog slikarstva iz španjolske pećine Altamire. Ovim lokalitetom Radica se bavi duže vrijeme i proučava ga iz znanstvene, stručne, povijesno-umjetničke perspektive propitujući namjenu navedenih zidnih slika. Altamira je za njega likovno i konceptualno pitanje, zanimljivo s obzirom na vremenski odmak, čistoću i mistifikaciju koji se uz njega povezuju. Odabire motive bizona koje potom izvodi rezanim limenim pločama. Osim simboličkih fragmenata neortodoksnih bizona koje kipar modelira materijalom koji ljudima u Altamiri nije bio dostupan, zanimljiva je i sama forma triptiha kojom kipar na još jedan način dodatno preispituje motive, kako one prvotnih umjetnika, tako i svoje, istovremeno inaugurirajući svoje paleolitske kolege u suvremeni likovni kontekst. Pita se što čovjeka, posebice umjetnika, tjera na rad i stvaranje nečeg neutilitarnog, nevažnog, a naposljetku najvažnijeg. Bizon je za kipara simbol umjetnikove i čovjekove težnje za nečim višim, nečim što pojedinca vuče naprijed iako ni taj pojedinac ponekad nije svjestan kamo.
Ova tema odnosno motiv svjedoči o kiparevu pristupu umjetnosti: Radica nastavlja raditi na problemu koji dugoročno istražuje i producira ga sukladno likovnim i naročito skulptorskim normama i kanonima usvojenim tijekom petogodišnjeg studija na splitskoj Umjetničkoj akademiji, poštujući fizionomiju bizona i u širokom luku izbjegavajući površno referiranje na neka imena ili opća kunsthistorijska mjesta koja dominiraju suvremenom umjetnošću. Pohvalna je svakako i kipareva ozbiljnost i odgovornost, potpuno predanje skulpturi koja je za njega poziv kao što je to jednom liječniku ili redovniku njegovo zvanje. S tim u vezi ne preostaje nam ništa drugo doli podržati ovog umjetnika u njegovom daljnjem profesionalnom radu i razvoju i promišljati pitanja koja otvara ovim ciklusom radova."
Anđelko Mihanović
Životopis:
Luka Radica (1989.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2008. god. Preddiplomski studij Kiparstva završilo je na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof.Matka Mijića. 1 semestar od 1 godine diplomskog je odradio na studiju kiparstva u Royal academy of arts u Antwerpenu u sklopu programa Erasmus. Trenutno je student druge godine diplomskog studija u Splitu u klasi prof. Kuzme Kovačića. Do sada sudjelovao je na nekoliko grupnih i imao jednu samostalnu izlozbu. Dobitnik je Rektorove nagrade za 2015. god.
2013.-Međunarodna studentska kiparska škola "Montraker"
Javna Skulptura
2014.-"Fast Forward"
Produkcija slikarskog odsjeka, MKC, Split
2015.-Produkcija kiparskog odsjeka, MKC, Split
"Sedam dana stvaranja" Izložba Radova i izložba fotografija
Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica

"Premijere 51 u Loggii centra Zlatna vrata druga je samostalna izložba mladog kipara Luke Radice s odsjeka za kiparstvo Umjetničke akademije u Splitu. Iako formalno još nije stekao titulu akademskog kipara, Radica je umjetnik bogate biografije.
Na ovoj izložbi predstavlja se triptihom kojim reproducira primjere paleolitskog zidnog slikarstva iz španjolske pećine Altamire. Ovim lokalitetom Radica se bavi duže vrijeme i proučava ga iz znanstvene, stručne, povijesno-umjetničke perspektive propitujući namjenu navedenih zidnih slika. Altamira je za njega likovno i konceptualno pitanje, zanimljivo s obzirom na vremenski odmak, čistoću i mistifikaciju koji se uz njega povezuju. Odabire motive bizona koje potom izvodi rezanim limenim pločama. Osim simboličkih fragmenata neortodoksnih bizona koje kipar modelira materijalom koji ljudima u Altamiri nije bio dostupan, zanimljiva je i sama forma triptiha kojom kipar na još jedan način dodatno preispituje motive, kako one prvotnih umjetnika, tako i svoje, istovremeno inaugurirajući svoje paleolitske kolege u suvremeni likovni kontekst. Pita se što čovjeka, posebice umjetnika, tjera na rad i stvaranje nečeg neutilitarnog, nevažnog, a naposljetku najvažnijeg. Bizon je za kipara simbol umjetnikove i čovjekove težnje za nečim višim, nečim što pojedinca vuče naprijed iako ni taj pojedinac ponekad nije svjestan kamo.
Ova tema odnosno motiv svjedoči o kiparevu pristupu umjetnosti: Radica nastavlja raditi na problemu koji dugoročno istražuje i producira ga sukladno likovnim i naročito skulptorskim normama i kanonima usvojenim tijekom petogodišnjeg studija na splitskoj Umjetničkoj akademiji, poštujući fizionomiju bizona i u širokom luku izbjegavajući površno referiranje na neka imena ili opća kunsthistorijska mjesta koja dominiraju suvremenom umjetnošću. Pohvalna je svakako i kipareva ozbiljnost i odgovornost, potpuno predanje skulpturi koja je za njega poziv kao što je to jednom liječniku ili redovniku njegovo zvanje. S tim u vezi ne preostaje nam ništa drugo doli podržati ovog umjetnika u njegovom daljnjem profesionalnom radu i razvoju i promišljati pitanja koja otvara ovim ciklusom radova."
Anđelko Mihanović
Životopis:
Luka Radica (1989.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2008. god. Preddiplomski studij Kiparstva završilo je na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof.Matka Mijića. 1 semestar od 1 godine diplomskog je odradio na studiju kiparstva u Royal academy of arts u Antwerpenu u sklopu programa Erasmus. Trenutno je student druge godine diplomskog studija u Splitu u klasi prof. Kuzme Kovačića. Do sada sudjelovao je na nekoliko grupnih i imao jednu samostalnu izlozbu. Dobitnik je Rektorove nagrade za 2015. god.
2013.-Međunarodna studentska kiparska škola "Montraker"
Javna Skulptura
2014.-"Fast Forward"
Produkcija slikarskog odsjeka, MKC, Split
2015.-Produkcija kiparskog odsjeka, MKC, Split
"Sedam dana stvaranja" Izložba Radova i izložba fotografija
Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica

"Premijere 51 u Loggii centra Zlatna vrata druga je samostalna izložba mladog kipara Luke Radice s odsjeka za kiparstvo Umjetničke akademije u Splitu. Iako formalno još nije stekao titulu akademskog kipara, Radica je umjetnik bogate biografije.
Na ovoj izložbi predstavlja se triptihom kojim reproducira primjere paleolitskog zidnog slikarstva iz španjolske pećine Altamire. Ovim lokalitetom Radica se bavi duže vrijeme i proučava ga iz znanstvene, stručne, povijesno-umjetničke perspektive propitujući namjenu navedenih zidnih slika. Altamira je za njega likovno i konceptualno pitanje, zanimljivo s obzirom na vremenski odmak, čistoću i mistifikaciju koji se uz njega povezuju. Odabire motive bizona koje potom izvodi rezanim limenim pločama. Osim simboličkih fragmenata neortodoksnih bizona koje kipar modelira materijalom koji ljudima u Altamiri nije bio dostupan, zanimljiva je i sama forma triptiha kojom kipar na još jedan način dodatno preispituje motive, kako one prvotnih umjetnika, tako i svoje, istovremeno inaugurirajući svoje paleolitske kolege u suvremeni likovni kontekst. Pita se što čovjeka, posebice umjetnika, tjera na rad i stvaranje nečeg neutilitarnog, nevažnog, a naposljetku najvažnijeg. Bizon je za kipara simbol umjetnikove i čovjekove težnje za nečim višim, nečim što pojedinca vuče naprijed iako ni taj pojedinac ponekad nije svjestan kamo.
Ova tema odnosno motiv svjedoči o kiparevu pristupu umjetnosti: Radica nastavlja raditi na problemu koji dugoročno istražuje i producira ga sukladno likovnim i naročito skulptorskim normama i kanonima usvojenim tijekom petogodišnjeg studija na splitskoj Umjetničkoj akademiji, poštujući fizionomiju bizona i u širokom luku izbjegavajući površno referiranje na neka imena ili opća kunsthistorijska mjesta koja dominiraju suvremenom umjetnošću. Pohvalna je svakako i kipareva ozbiljnost i odgovornost, potpuno predanje skulpturi koja je za njega poziv kao što je to jednom liječniku ili redovniku njegovo zvanje. S tim u vezi ne preostaje nam ništa drugo doli podržati ovog umjetnika u njegovom daljnjem profesionalnom radu i razvoju i promišljati pitanja koja otvara ovim ciklusom radova."
Anđelko Mihanović
Životopis:
Luka Radica (1989.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2008. god. Preddiplomski studij Kiparstva završilo je na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof.Matka Mijića. 1 semestar od 1 godine diplomskog je odradio na studiju kiparstva u Royal academy of arts u Antwerpenu u sklopu programa Erasmus. Trenutno je student druge godine diplomskog studija u Splitu u klasi prof. Kuzme Kovačića. Do sada sudjelovao je na nekoliko grupnih i imao jednu samostalnu izlozbu. Dobitnik je Rektorove nagrade za 2015. god.
2013.-Međunarodna studentska kiparska škola "Montraker"
Javna Skulptura
2014.-"Fast Forward"
Produkcija slikarskog odsjeka, MKC, Split
2015.-Produkcija kiparskog odsjeka, MKC, Split
"Sedam dana stvaranja" Izložba Radova i izložba fotografija
Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica

"Premijere 51 u Loggii centra Zlatna vrata druga je samostalna izložba mladog kipara Luke Radice s odsjeka za kiparstvo Umjetničke akademije u Splitu. Iako formalno još nije stekao titulu akademskog kipara, Radica je umjetnik bogate biografije.
Na ovoj izložbi predstavlja se triptihom kojim reproducira primjere paleolitskog zidnog slikarstva iz španjolske pećine Altamire. Ovim lokalitetom Radica se bavi duže vrijeme i proučava ga iz znanstvene, stručne, povijesno-umjetničke perspektive propitujući namjenu navedenih zidnih slika. Altamira je za njega likovno i konceptualno pitanje, zanimljivo s obzirom na vremenski odmak, čistoću i mistifikaciju koji se uz njega povezuju. Odabire motive bizona koje potom izvodi rezanim limenim pločama. Osim simboličkih fragmenata neortodoksnih bizona koje kipar modelira materijalom koji ljudima u Altamiri nije bio dostupan, zanimljiva je i sama forma triptiha kojom kipar na još jedan način dodatno preispituje motive, kako one prvotnih umjetnika, tako i svoje, istovremeno inaugurirajući svoje paleolitske kolege u suvremeni likovni kontekst. Pita se što čovjeka, posebice umjetnika, tjera na rad i stvaranje nečeg neutilitarnog, nevažnog, a naposljetku najvažnijeg. Bizon je za kipara simbol umjetnikove i čovjekove težnje za nečim višim, nečim što pojedinca vuče naprijed iako ni taj pojedinac ponekad nije svjestan kamo.
Ova tema odnosno motiv svjedoči o kiparevu pristupu umjetnosti: Radica nastavlja raditi na problemu koji dugoročno istražuje i producira ga sukladno likovnim i naročito skulptorskim normama i kanonima usvojenim tijekom petogodišnjeg studija na splitskoj Umjetničkoj akademiji, poštujući fizionomiju bizona i u širokom luku izbjegavajući površno referiranje na neka imena ili opća kunsthistorijska mjesta koja dominiraju suvremenom umjetnošću. Pohvalna je svakako i kipareva ozbiljnost i odgovornost, potpuno predanje skulpturi koja je za njega poziv kao što je to jednom liječniku ili redovniku njegovo zvanje. S tim u vezi ne preostaje nam ništa drugo doli podržati ovog umjetnika u njegovom daljnjem profesionalnom radu i razvoju i promišljati pitanja koja otvara ovim ciklusom radova."
Anđelko Mihanović
Životopis:
Luka Radica (1989.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2008. god. Preddiplomski studij Kiparstva završilo je na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof.Matka Mijića. 1 semestar od 1 godine diplomskog je odradio na studiju kiparstva u Royal academy of arts u Antwerpenu u sklopu programa Erasmus. Trenutno je student druge godine diplomskog studija u Splitu u klasi prof. Kuzme Kovačića. Do sada sudjelovao je na nekoliko grupnih i imao jednu samostalnu izlozbu. Dobitnik je Rektorove nagrade za 2015. god.
2013.-Međunarodna studentska kiparska škola "Montraker"
Javna Skulptura
2014.-"Fast Forward"
Produkcija slikarskog odsjeka, MKC, Split
2015.-Produkcija kiparskog odsjeka, MKC, Split
"Sedam dana stvaranja" Izložba Radova i izložba fotografija
Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica

"Premijere 51 u Loggii centra Zlatna vrata druga je samostalna izložba mladog kipara Luke Radice s odsjeka za kiparstvo Umjetničke akademije u Splitu. Iako formalno još nije stekao titulu akademskog kipara, Radica je umjetnik bogate biografije.
Na ovoj izložbi predstavlja se triptihom kojim reproducira primjere paleolitskog zidnog slikarstva iz španjolske pećine Altamire. Ovim lokalitetom Radica se bavi duže vrijeme i proučava ga iz znanstvene, stručne, povijesno-umjetničke perspektive propitujući namjenu navedenih zidnih slika. Altamira je za njega likovno i konceptualno pitanje, zanimljivo s obzirom na vremenski odmak, čistoću i mistifikaciju koji se uz njega povezuju. Odabire motive bizona koje potom izvodi rezanim limenim pločama. Osim simboličkih fragmenata neortodoksnih bizona koje kipar modelira materijalom koji ljudima u Altamiri nije bio dostupan, zanimljiva je i sama forma triptiha kojom kipar na još jedan način dodatno preispituje motive, kako one prvotnih umjetnika, tako i svoje, istovremeno inaugurirajući svoje paleolitske kolege u suvremeni likovni kontekst. Pita se što čovjeka, posebice umjetnika, tjera na rad i stvaranje nečeg neutilitarnog, nevažnog, a naposljetku najvažnijeg. Bizon je za kipara simbol umjetnikove i čovjekove težnje za nečim višim, nečim što pojedinca vuče naprijed iako ni taj pojedinac ponekad nije svjestan kamo.
Ova tema odnosno motiv svjedoči o kiparevu pristupu umjetnosti: Radica nastavlja raditi na problemu koji dugoročno istražuje i producira ga sukladno likovnim i naročito skulptorskim normama i kanonima usvojenim tijekom petogodišnjeg studija na splitskoj Umjetničkoj akademiji, poštujući fizionomiju bizona i u širokom luku izbjegavajući površno referiranje na neka imena ili opća kunsthistorijska mjesta koja dominiraju suvremenom umjetnošću. Pohvalna je svakako i kipareva ozbiljnost i odgovornost, potpuno predanje skulpturi koja je za njega poziv kao što je to jednom liječniku ili redovniku njegovo zvanje. S tim u vezi ne preostaje nam ništa drugo doli podržati ovog umjetnika u njegovom daljnjem profesionalnom radu i razvoju i promišljati pitanja koja otvara ovim ciklusom radova."
Anđelko Mihanović
Životopis:
Luka Radica (1989.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2008. god. Preddiplomski studij Kiparstva završilo je na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof.Matka Mijića. 1 semestar od 1 godine diplomskog je odradio na studiju kiparstva u Royal academy of arts u Antwerpenu u sklopu programa Erasmus. Trenutno je student druge godine diplomskog studija u Splitu u klasi prof. Kuzme Kovačića. Do sada sudjelovao je na nekoliko grupnih i imao jednu samostalnu izlozbu. Dobitnik je Rektorove nagrade za 2015. god.
2013.-Međunarodna studentska kiparska škola "Montraker"
Javna Skulptura
2014.-"Fast Forward"
Produkcija slikarskog odsjeka, MKC, Split
2015.-Produkcija kiparskog odsjeka, MKC, Split
"Sedam dana stvaranja" Izložba Radova i izložba fotografija
Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica

"Premijere 51 u Loggii centra Zlatna vrata druga je samostalna izložba mladog kipara Luke Radice s odsjeka za kiparstvo Umjetničke akademije u Splitu. Iako formalno još nije stekao titulu akademskog kipara, Radica je umjetnik bogate biografije.
Na ovoj izložbi predstavlja se triptihom kojim reproducira primjere paleolitskog zidnog slikarstva iz španjolske pećine Altamire. Ovim lokalitetom Radica se bavi duže vrijeme i proučava ga iz znanstvene, stručne, povijesno-umjetničke perspektive propitujući namjenu navedenih zidnih slika. Altamira je za njega likovno i konceptualno pitanje, zanimljivo s obzirom na vremenski odmak, čistoću i mistifikaciju koji se uz njega povezuju. Odabire motive bizona koje potom izvodi rezanim limenim pločama. Osim simboličkih fragmenata neortodoksnih bizona koje kipar modelira materijalom koji ljudima u Altamiri nije bio dostupan, zanimljiva je i sama forma triptiha kojom kipar na još jedan način dodatno preispituje motive, kako one prvotnih umjetnika, tako i svoje, istovremeno inaugurirajući svoje paleolitske kolege u suvremeni likovni kontekst. Pita se što čovjeka, posebice umjetnika, tjera na rad i stvaranje nečeg neutilitarnog, nevažnog, a naposljetku najvažnijeg. Bizon je za kipara simbol umjetnikove i čovjekove težnje za nečim višim, nečim što pojedinca vuče naprijed iako ni taj pojedinac ponekad nije svjestan kamo.
Ova tema odnosno motiv svjedoči o kiparevu pristupu umjetnosti: Radica nastavlja raditi na problemu koji dugoročno istražuje i producira ga sukladno likovnim i naročito skulptorskim normama i kanonima usvojenim tijekom petogodišnjeg studija na splitskoj Umjetničkoj akademiji, poštujući fizionomiju bizona i u širokom luku izbjegavajući površno referiranje na neka imena ili opća kunsthistorijska mjesta koja dominiraju suvremenom umjetnošću. Pohvalna je svakako i kipareva ozbiljnost i odgovornost, potpuno predanje skulpturi koja je za njega poziv kao što je to jednom liječniku ili redovniku njegovo zvanje. S tim u vezi ne preostaje nam ništa drugo doli podržati ovog umjetnika u njegovom daljnjem profesionalnom radu i razvoju i promišljati pitanja koja otvara ovim ciklusom radova."
Anđelko Mihanović
Životopis:
Luka Radica (1989.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2008. god. Preddiplomski studij Kiparstva završilo je na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof.Matka Mijića. 1 semestar od 1 godine diplomskog je odradio na studiju kiparstva u Royal academy of arts u Antwerpenu u sklopu programa Erasmus. Trenutno je student druge godine diplomskog studija u Splitu u klasi prof. Kuzme Kovačića. Do sada sudjelovao je na nekoliko grupnih i imao jednu samostalnu izlozbu. Dobitnik je Rektorove nagrade za 2015. god.
2013.-Međunarodna studentska kiparska škola "Montraker"
Javna Skulptura
2014.-"Fast Forward"
Produkcija slikarskog odsjeka, MKC, Split
2015.-Produkcija kiparskog odsjeka, MKC, Split
"Sedam dana stvaranja" Izložba Radova i izložba fotografija
Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica

"Premijere 51 u Loggii centra Zlatna vrata druga je samostalna izložba mladog kipara Luke Radice s odsjeka za kiparstvo Umjetničke akademije u Splitu. Iako formalno još nije stekao titulu akademskog kipara, Radica je umjetnik bogate biografije.
Na ovoj izložbi predstavlja se triptihom kojim reproducira primjere paleolitskog zidnog slikarstva iz španjolske pećine Altamire. Ovim lokalitetom Radica se bavi duže vrijeme i proučava ga iz znanstvene, stručne, povijesno-umjetničke perspektive propitujući namjenu navedenih zidnih slika. Altamira je za njega likovno i konceptualno pitanje, zanimljivo s obzirom na vremenski odmak, čistoću i mistifikaciju koji se uz njega povezuju. Odabire motive bizona koje potom izvodi rezanim limenim pločama. Osim simboličkih fragmenata neortodoksnih bizona koje kipar modelira materijalom koji ljudima u Altamiri nije bio dostupan, zanimljiva je i sama forma triptiha kojom kipar na još jedan način dodatno preispituje motive, kako one prvotnih umjetnika, tako i svoje, istovremeno inaugurirajući svoje paleolitske kolege u suvremeni likovni kontekst. Pita se što čovjeka, posebice umjetnika, tjera na rad i stvaranje nečeg neutilitarnog, nevažnog, a naposljetku najvažnijeg. Bizon je za kipara simbol umjetnikove i čovjekove težnje za nečim višim, nečim što pojedinca vuče naprijed iako ni taj pojedinac ponekad nije svjestan kamo.
Ova tema odnosno motiv svjedoči o kiparevu pristupu umjetnosti: Radica nastavlja raditi na problemu koji dugoročno istražuje i producira ga sukladno likovnim i naročito skulptorskim normama i kanonima usvojenim tijekom petogodišnjeg studija na splitskoj Umjetničkoj akademiji, poštujući fizionomiju bizona i u širokom luku izbjegavajući površno referiranje na neka imena ili opća kunsthistorijska mjesta koja dominiraju suvremenom umjetnošću. Pohvalna je svakako i kipareva ozbiljnost i odgovornost, potpuno predanje skulpturi koja je za njega poziv kao što je to jednom liječniku ili redovniku njegovo zvanje. S tim u vezi ne preostaje nam ništa drugo doli podržati ovog umjetnika u njegovom daljnjem profesionalnom radu i razvoju i promišljati pitanja koja otvara ovim ciklusom radova."
Anđelko Mihanović
Životopis:
Luka Radica (1989.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2008. god. Preddiplomski studij Kiparstva završilo je na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof.Matka Mijića. 1 semestar od 1 godine diplomskog je odradio na studiju kiparstva u Royal academy of arts u Antwerpenu u sklopu programa Erasmus. Trenutno je student druge godine diplomskog studija u Splitu u klasi prof. Kuzme Kovačića. Do sada sudjelovao je na nekoliko grupnih i imao jednu samostalnu izlozbu. Dobitnik je Rektorove nagrade za 2015. god.
2013.-Međunarodna studentska kiparska škola "Montraker"
Javna Skulptura
2014.-"Fast Forward"
Produkcija slikarskog odsjeka, MKC, Split
2015.-Produkcija kiparskog odsjeka, MKC, Split
"Sedam dana stvaranja" Izložba Radova i izložba fotografija
Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica

Generacija '68, 2016. Nenad Puhovski, 85 min. HR
Filmom „Generacija '68“ autor ispisuje hommage generaciji s kojom dijeli mladenačke zanose i ideju o revoluciji koja će promijeniti svijet, koja će biti realna i zahtijevati nemoguće. Ujedno propituje stvarne dosege tih promjena, na društvenom i, vjerojatno važnijem, osobnom planu. Lako je imati ideje; učiniti ih vjerodostojnima generacijama koje slijede - nešto teže. Odbacujući ideale '68 kao neostvarive, nove generacije stvaraju neke svoje, možda još iluzornij.

Don Quijote, glavni junak renesansnog viteškog romana, poslužio je kao inspiracija mladom umjetniku Duji Matetiću da kroz suprotstavljenje idealizma i iskrivljene realnosti promatra svijet umjetnosti u raskoraku prema umjetniku i društvu. Svakako najpoznatija epizoda nebrojenih pustolovina spomenutog junaka jest njegova borba s vjetrenjačama kojoj Matetić prilazi ujedno jasno, ali i s dozom navođenja promatrača na propitkivanje odnosa to jest izazova koje suvremeno društvo postavlja pred umjetnike.
Umanjena figura konjanika s Matetićevim autoportretom izvedena je u maniri klasičnog, visokog renesansnog kiparstva, ali to je skulptura kojoj umjetnik negira njezinu monumentalnost te cijeli fokus priče prebacuje na vjetrenjaču koja je komponirana od suvremenih materijala kako bi se još dodatno naglasio raskorak između tradicije i modernosti. Oklop konjanika je djelomično oštećen što treba ukazati promatraču da je ovo vitez koji je već kao pobjednik izašao iz nekoliko borbi, ali on i dalje sudjeluje u svojoj najvažnijoj borbi, onoj životnoj. Matetić ovom kombinacijom tehnika i materijala izrade nastoji proniknuti u uvijek aktualno pitanje odnosa društva i umjetnosti u suvremenom svijetu. Gledajući s pozicije kipara postaje nam jasno da su tijekom vremena promijenjeni odnosi, to jest percepcija s kojom društvo gleda na kipare, a samim time i njihovu umjetničku produkciju. Od nekadašnjih značajnih i priznatih umjetnika, tradicionalno kiparstvo je praktički stavljeno na marginu, a umjetnička produkcija još uvijek ne uspijeva oživjeti prijašnju slavu.
Stoga, kako se u jednom takvom svijetu može uklopiti mladi kipar? Umjetnik se poistovjećuje s likom Don Quijotea gdje na svoj položaj u današnjem svijetu gleda upravo kroz prizmu evokacije trenutka borbe s vjetrenjačom. Međutim, ovdje se ne radi samo o jednom zamrznutom momentu u prostoru i vremenu, već o kontinuiranoj i dinamičnoj borbi s pokušajem savladavanja svih prepreka na koje umjetnik može naići kroz čitavo razdoblje svojeg profesionalnog umjetničkog djelovanja. (Renata Busatto)

Don Quijote, glavni junak renesansnog viteškog romana, poslužio je kao inspiracija mladom umjetniku Duji Matetiću da kroz suprotstavljenje idealizma i iskrivljene realnosti promatra svijet umjetnosti u raskoraku prema umjetniku i društvu. Svakako najpoznatija epizoda nebrojenih pustolovina spomenutog junaka jest njegova borba s vjetrenjačama kojoj Matetić prilazi ujedno jasno, ali i s dozom navođenja promatrača na propitkivanje odnosa to jest izazova koje suvremeno društvo postavlja pred umjetnike.
Umanjena figura konjanika s Matetićevim autoportretom izvedena je u maniri klasičnog, visokog renesansnog kiparstva, ali to je skulptura kojoj umjetnik negira njezinu monumentalnost te cijeli fokus priče prebacuje na vjetrenjaču koja je komponirana od suvremenih materijala kako bi se još dodatno naglasio raskorak između tradicije i modernosti. Oklop konjanika je djelomično oštećen što treba ukazati promatraču da je ovo vitez koji je već kao pobjednik izašao iz nekoliko borbi, ali on i dalje sudjeluje u svojoj najvažnijoj borbi, onoj životnoj. Matetić ovom kombinacijom tehnika i materijala izrade nastoji proniknuti u uvijek aktualno pitanje odnosa društva i umjetnosti u suvremenom svijetu. Gledajući s pozicije kipara postaje nam jasno da su tijekom vremena promijenjeni odnosi, to jest percepcija s kojom društvo gleda na kipare, a samim time i njihovu umjetničku produkciju. Od nekadašnjih značajnih i priznatih umjetnika, tradicionalno kiparstvo je praktički stavljeno na marginu, a umjetnička produkcija još uvijek ne uspijeva oživjeti prijašnju slavu.
Stoga, kako se u jednom takvom svijetu može uklopiti mladi kipar? Umjetnik se poistovjećuje s likom Don Quijotea gdje na svoj položaj u današnjem svijetu gleda upravo kroz prizmu evokacije trenutka borbe s vjetrenjačom. Međutim, ovdje se ne radi samo o jednom zamrznutom momentu u prostoru i vremenu, već o kontinuiranoj i dinamičnoj borbi s pokušajem savladavanja svih prepreka na koje umjetnik može naići kroz čitavo razdoblje svojeg profesionalnog umjetničkog djelovanja. (Renata Busatto)

Don Quijote, glavni junak renesansnog viteškog romana, poslužio je kao inspiracija mladom umjetniku Duji Matetiću da kroz suprotstavljenje idealizma i iskrivljene realnosti promatra svijet umjetnosti u raskoraku prema umjetniku i društvu. Svakako najpoznatija epizoda nebrojenih pustolovina spomenutog junaka jest njegova borba s vjetrenjačama kojoj Matetić prilazi ujedno jasno, ali i s dozom navođenja promatrača na propitkivanje odnosa to jest izazova koje suvremeno društvo postavlja pred umjetnike.
Umanjena figura konjanika s Matetićevim autoportretom izvedena je u maniri klasičnog, visokog renesansnog kiparstva, ali to je skulptura kojoj umjetnik negira njezinu monumentalnost te cijeli fokus priče prebacuje na vjetrenjaču koja je komponirana od suvremenih materijala kako bi se još dodatno naglasio raskorak između tradicije i modernosti. Oklop konjanika je djelomično oštećen što treba ukazati promatraču da je ovo vitez koji je već kao pobjednik izašao iz nekoliko borbi, ali on i dalje sudjeluje u svojoj najvažnijoj borbi, onoj životnoj. Matetić ovom kombinacijom tehnika i materijala izrade nastoji proniknuti u uvijek aktualno pitanje odnosa društva i umjetnosti u suvremenom svijetu. Gledajući s pozicije kipara postaje nam jasno da su tijekom vremena promijenjeni odnosi, to jest percepcija s kojom društvo gleda na kipare, a samim time i njihovu umjetničku produkciju. Od nekadašnjih značajnih i priznatih umjetnika, tradicionalno kiparstvo je praktički stavljeno na marginu, a umjetnička produkcija još uvijek ne uspijeva oživjeti prijašnju slavu.
Stoga, kako se u jednom takvom svijetu može uklopiti mladi kipar? Umjetnik se poistovjećuje s likom Don Quijotea gdje na svoj položaj u današnjem svijetu gleda upravo kroz prizmu evokacije trenutka borbe s vjetrenjačom. Međutim, ovdje se ne radi samo o jednom zamrznutom momentu u prostoru i vremenu, već o kontinuiranoj i dinamičnoj borbi s pokušajem savladavanja svih prepreka na koje umjetnik može naići kroz čitavo razdoblje svojeg profesionalnog umjetničkog djelovanja. (Renata Busatto)

Don Quijote, glavni junak renesansnog viteškog romana, poslužio je kao inspiracija mladom umjetniku Duji Matetiću da kroz suprotstavljenje idealizma i iskrivljene realnosti promatra svijet umjetnosti u raskoraku prema umjetniku i društvu. Svakako najpoznatija epizoda nebrojenih pustolovina spomenutog junaka jest njegova borba s vjetrenjačama kojoj Matetić prilazi ujedno jasno, ali i s dozom navođenja promatrača na propitkivanje odnosa to jest izazova koje suvremeno društvo postavlja pred umjetnike.
Umanjena figura konjanika s Matetićevim autoportretom izvedena je u maniri klasičnog, visokog renesansnog kiparstva, ali to je skulptura kojoj umjetnik negira njezinu monumentalnost te cijeli fokus priče prebacuje na vjetrenjaču koja je komponirana od suvremenih materijala kako bi se još dodatno naglasio raskorak između tradicije i modernosti. Oklop konjanika je djelomično oštećen što treba ukazati promatraču da je ovo vitez koji je već kao pobjednik izašao iz nekoliko borbi, ali on i dalje sudjeluje u svojoj najvažnijoj borbi, onoj životnoj. Matetić ovom kombinacijom tehnika i materijala izrade nastoji proniknuti u uvijek aktualno pitanje odnosa društva i umjetnosti u suvremenom svijetu. Gledajući s pozicije kipara postaje nam jasno da su tijekom vremena promijenjeni odnosi, to jest percepcija s kojom društvo gleda na kipare, a samim time i njihovu umjetničku produkciju. Od nekadašnjih značajnih i priznatih umjetnika, tradicionalno kiparstvo je praktički stavljeno na marginu, a umjetnička produkcija još uvijek ne uspijeva oživjeti prijašnju slavu.
Stoga, kako se u jednom takvom svijetu može uklopiti mladi kipar? Umjetnik se poistovjećuje s likom Don Quijotea gdje na svoj položaj u današnjem svijetu gleda upravo kroz prizmu evokacije trenutka borbe s vjetrenjačom. Međutim, ovdje se ne radi samo o jednom zamrznutom momentu u prostoru i vremenu, već o kontinuiranoj i dinamičnoj borbi s pokušajem savladavanja svih prepreka na koje umjetnik može naići kroz čitavo razdoblje svojeg profesionalnog umjetničkog djelovanja. (Renata Busatto)

Don Quijote, glavni junak renesansnog viteškog romana, poslužio je kao inspiracija mladom umjetniku Duji Matetiću da kroz suprotstavljenje idealizma i iskrivljene realnosti promatra svijet umjetnosti u raskoraku prema umjetniku i društvu. Svakako najpoznatija epizoda nebrojenih pustolovina spomenutog junaka jest njegova borba s vjetrenjačama kojoj Matetić prilazi ujedno jasno, ali i s dozom navođenja promatrača na propitkivanje odnosa to jest izazova koje suvremeno društvo postavlja pred umjetnike.
Umanjena figura konjanika s Matetićevim autoportretom izvedena je u maniri klasičnog, visokog renesansnog kiparstva, ali to je skulptura kojoj umjetnik negira njezinu monumentalnost te cijeli fokus priče prebacuje na vjetrenjaču koja je komponirana od suvremenih materijala kako bi se još dodatno naglasio raskorak između tradicije i modernosti. Oklop konjanika je djelomično oštećen što treba ukazati promatraču da je ovo vitez koji je već kao pobjednik izašao iz nekoliko borbi, ali on i dalje sudjeluje u svojoj najvažnijoj borbi, onoj životnoj. Matetić ovom kombinacijom tehnika i materijala izrade nastoji proniknuti u uvijek aktualno pitanje odnosa društva i umjetnosti u suvremenom svijetu. Gledajući s pozicije kipara postaje nam jasno da su tijekom vremena promijenjeni odnosi, to jest percepcija s kojom društvo gleda na kipare, a samim time i njihovu umjetničku produkciju. Od nekadašnjih značajnih i priznatih umjetnika, tradicionalno kiparstvo je praktički stavljeno na marginu, a umjetnička produkcija još uvijek ne uspijeva oživjeti prijašnju slavu.
Stoga, kako se u jednom takvom svijetu može uklopiti mladi kipar? Umjetnik se poistovjećuje s likom Don Quijotea gdje na svoj položaj u današnjem svijetu gleda upravo kroz prizmu evokacije trenutka borbe s vjetrenjačom. Međutim, ovdje se ne radi samo o jednom zamrznutom momentu u prostoru i vremenu, već o kontinuiranoj i dinamičnoj borbi s pokušajem savladavanja svih prepreka na koje umjetnik može naići kroz čitavo razdoblje svojeg profesionalnog umjetničkog djelovanja. (Renata Busatto)

Don Quijote, glavni junak renesansnog viteškog romana, poslužio je kao inspiracija mladom umjetniku Duji Matetiću da kroz suprotstavljenje idealizma i iskrivljene realnosti promatra svijet umjetnosti u raskoraku prema umjetniku i društvu. Svakako najpoznatija epizoda nebrojenih pustolovina spomenutog junaka jest njegova borba s vjetrenjačama kojoj Matetić prilazi ujedno jasno, ali i s dozom navođenja promatrača na propitkivanje odnosa to jest izazova koje suvremeno društvo postavlja pred umjetnike.
Umanjena figura konjanika s Matetićevim autoportretom izvedena je u maniri klasičnog, visokog renesansnog kiparstva, ali to je skulptura kojoj umjetnik negira njezinu monumentalnost te cijeli fokus priče prebacuje na vjetrenjaču koja je komponirana od suvremenih materijala kako bi se još dodatno naglasio raskorak između tradicije i modernosti. Oklop konjanika je djelomično oštećen što treba ukazati promatraču da je ovo vitez koji je već kao pobjednik izašao iz nekoliko borbi, ali on i dalje sudjeluje u svojoj najvažnijoj borbi, onoj životnoj. Matetić ovom kombinacijom tehnika i materijala izrade nastoji proniknuti u uvijek aktualno pitanje odnosa društva i umjetnosti u suvremenom svijetu. Gledajući s pozicije kipara postaje nam jasno da su tijekom vremena promijenjeni odnosi, to jest percepcija s kojom društvo gleda na kipare, a samim time i njihovu umjetničku produkciju. Od nekadašnjih značajnih i priznatih umjetnika, tradicionalno kiparstvo je praktički stavljeno na marginu, a umjetnička produkcija još uvijek ne uspijeva oživjeti prijašnju slavu.
Stoga, kako se u jednom takvom svijetu može uklopiti mladi kipar? Umjetnik se poistovjećuje s likom Don Quijotea gdje na svoj položaj u današnjem svijetu gleda upravo kroz prizmu evokacije trenutka borbe s vjetrenjačom. Međutim, ovdje se ne radi samo o jednom zamrznutom momentu u prostoru i vremenu, već o kontinuiranoj i dinamičnoj borbi s pokušajem savladavanja svih prepreka na koje umjetnik može naići kroz čitavo razdoblje svojeg profesionalnog umjetničkog djelovanja. (Renata Busatto)

Don Quijote, glavni junak renesansnog viteškog romana, poslužio je kao inspiracija mladom umjetniku Duji Matetiću da kroz suprotstavljenje idealizma i iskrivljene realnosti promatra svijet umjetnosti u raskoraku prema umjetniku i društvu. Svakako najpoznatija epizoda nebrojenih pustolovina spomenutog junaka jest njegova borba s vjetrenjačama kojoj Matetić prilazi ujedno jasno, ali i s dozom navođenja promatrača na propitkivanje odnosa to jest izazova koje suvremeno društvo postavlja pred umjetnike.
Umanjena figura konjanika s Matetićevim autoportretom izvedena je u maniri klasičnog, visokog renesansnog kiparstva, ali to je skulptura kojoj umjetnik negira njezinu monumentalnost te cijeli fokus priče prebacuje na vjetrenjaču koja je komponirana od suvremenih materijala kako bi se još dodatno naglasio raskorak između tradicije i modernosti. Oklop konjanika je djelomično oštećen što treba ukazati promatraču da je ovo vitez koji je već kao pobjednik izašao iz nekoliko borbi, ali on i dalje sudjeluje u svojoj najvažnijoj borbi, onoj životnoj. Matetić ovom kombinacijom tehnika i materijala izrade nastoji proniknuti u uvijek aktualno pitanje odnosa društva i umjetnosti u suvremenom svijetu. Gledajući s pozicije kipara postaje nam jasno da su tijekom vremena promijenjeni odnosi, to jest percepcija s kojom društvo gleda na kipare, a samim time i njihovu umjetničku produkciju. Od nekadašnjih značajnih i priznatih umjetnika, tradicionalno kiparstvo je praktički stavljeno na marginu, a umjetnička produkcija još uvijek ne uspijeva oživjeti prijašnju slavu.
Stoga, kako se u jednom takvom svijetu može uklopiti mladi kipar? Umjetnik se poistovjećuje s likom Don Quijotea gdje na svoj položaj u današnjem svijetu gleda upravo kroz prizmu evokacije trenutka borbe s vjetrenjačom. Međutim, ovdje se ne radi samo o jednom zamrznutom momentu u prostoru i vremenu, već o kontinuiranoj i dinamičnoj borbi s pokušajem savladavanja svih prepreka na koje umjetnik može naići kroz čitavo razdoblje svojeg profesionalnog umjetničkog djelovanja. (Renata Busatto)

Don Quijote, glavni junak renesansnog viteškog romana, poslužio je kao inspiracija mladom umjetniku Duji Matetiću da kroz suprotstavljenje idealizma i iskrivljene realnosti promatra svijet umjetnosti u raskoraku prema umjetniku i društvu. Svakako najpoznatija epizoda nebrojenih pustolovina spomenutog junaka jest njegova borba s vjetrenjačama kojoj Matetić prilazi ujedno jasno, ali i s dozom navođenja promatrača na propitkivanje odnosa to jest izazova koje suvremeno društvo postavlja pred umjetnike.
Umanjena figura konjanika s Matetićevim autoportretom izvedena je u maniri klasičnog, visokog renesansnog kiparstva, ali to je skulptura kojoj umjetnik negira njezinu monumentalnost te cijeli fokus priče prebacuje na vjetrenjaču koja je komponirana od suvremenih materijala kako bi se još dodatno naglasio raskorak između tradicije i modernosti. Oklop konjanika je djelomično oštećen što treba ukazati promatraču da je ovo vitez koji je već kao pobjednik izašao iz nekoliko borbi, ali on i dalje sudjeluje u svojoj najvažnijoj borbi, onoj životnoj. Matetić ovom kombinacijom tehnika i materijala izrade nastoji proniknuti u uvijek aktualno pitanje odnosa društva i umjetnosti u suvremenom svijetu. Gledajući s pozicije kipara postaje nam jasno da su tijekom vremena promijenjeni odnosi, to jest percepcija s kojom društvo gleda na kipare, a samim time i njihovu umjetničku produkciju. Od nekadašnjih značajnih i priznatih umjetnika, tradicionalno kiparstvo je praktički stavljeno na marginu, a umjetnička produkcija još uvijek ne uspijeva oživjeti prijašnju slavu.
Stoga, kako se u jednom takvom svijetu može uklopiti mladi kipar? Umjetnik se poistovjećuje s likom Don Quijotea gdje na svoj položaj u današnjem svijetu gleda upravo kroz prizmu evokacije trenutka borbe s vjetrenjačom. Međutim, ovdje se ne radi samo o jednom zamrznutom momentu u prostoru i vremenu, već o kontinuiranoj i dinamičnoj borbi s pokušajem savladavanja svih prepreka na koje umjetnik može naići kroz čitavo razdoblje svojeg profesionalnog umjetničkog djelovanja. (Renata Busatto)

Don Quijote, glavni junak renesansnog viteškog romana, poslužio je kao inspiracija mladom umjetniku Duji Matetiću da kroz suprotstavljenje idealizma i iskrivljene realnosti promatra svijet umjetnosti u raskoraku prema umjetniku i društvu. Svakako najpoznatija epizoda nebrojenih pustolovina spomenutog junaka jest njegova borba s vjetrenjačama kojoj Matetić prilazi ujedno jasno, ali i s dozom navođenja promatrača na propitkivanje odnosa to jest izazova koje suvremeno društvo postavlja pred umjetnike.
Umanjena figura konjanika s Matetićevim autoportretom izvedena je u maniri klasičnog, visokog renesansnog kiparstva, ali to je skulptura kojoj umjetnik negira njezinu monumentalnost te cijeli fokus priče prebacuje na vjetrenjaču koja je komponirana od suvremenih materijala kako bi se još dodatno naglasio raskorak između tradicije i modernosti. Oklop konjanika je djelomično oštećen što treba ukazati promatraču da je ovo vitez koji je već kao pobjednik izašao iz nekoliko borbi, ali on i dalje sudjeluje u svojoj najvažnijoj borbi, onoj životnoj. Matetić ovom kombinacijom tehnika i materijala izrade nastoji proniknuti u uvijek aktualno pitanje odnosa društva i umjetnosti u suvremenom svijetu. Gledajući s pozicije kipara postaje nam jasno da su tijekom vremena promijenjeni odnosi, to jest percepcija s kojom društvo gleda na kipare, a samim time i njihovu umjetničku produkciju. Od nekadašnjih značajnih i priznatih umjetnika, tradicionalno kiparstvo je praktički stavljeno na marginu, a umjetnička produkcija još uvijek ne uspijeva oživjeti prijašnju slavu.
Stoga, kako se u jednom takvom svijetu može uklopiti mladi kipar? Umjetnik se poistovjećuje s likom Don Quijotea gdje na svoj položaj u današnjem svijetu gleda upravo kroz prizmu evokacije trenutka borbe s vjetrenjačom. Međutim, ovdje se ne radi samo o jednom zamrznutom momentu u prostoru i vremenu, već o kontinuiranoj i dinamičnoj borbi s pokušajem savladavanja svih prepreka na koje umjetnik može naići kroz čitavo razdoblje svojeg profesionalnog umjetničkog djelovanja. (Renata Busatto)

Don Quijote, glavni junak renesansnog viteškog romana, poslužio je kao inspiracija mladom umjetniku Duji Matetiću da kroz suprotstavljenje idealizma i iskrivljene realnosti promatra svijet umjetnosti u raskoraku prema umjetniku i društvu. Svakako najpoznatija epizoda nebrojenih pustolovina spomenutog junaka jest njegova borba s vjetrenjačama kojoj Matetić prilazi ujedno jasno, ali i s dozom navođenja promatrača na propitkivanje odnosa to jest izazova koje suvremeno društvo postavlja pred umjetnike.
Umanjena figura konjanika s Matetićevim autoportretom izvedena je u maniri klasičnog, visokog renesansnog kiparstva, ali to je skulptura kojoj umjetnik negira njezinu monumentalnost te cijeli fokus priče prebacuje na vjetrenjaču koja je komponirana od suvremenih materijala kako bi se još dodatno naglasio raskorak između tradicije i modernosti. Oklop konjanika je djelomično oštećen što treba ukazati promatraču da je ovo vitez koji je već kao pobjednik izašao iz nekoliko borbi, ali on i dalje sudjeluje u svojoj najvažnijoj borbi, onoj životnoj. Matetić ovom kombinacijom tehnika i materijala izrade nastoji proniknuti u uvijek aktualno pitanje odnosa društva i umjetnosti u suvremenom svijetu. Gledajući s pozicije kipara postaje nam jasno da su tijekom vremena promijenjeni odnosi, to jest percepcija s kojom društvo gleda na kipare, a samim time i njihovu umjetničku produkciju. Od nekadašnjih značajnih i priznatih umjetnika, tradicionalno kiparstvo je praktički stavljeno na marginu, a umjetnička produkcija još uvijek ne uspijeva oživjeti prijašnju slavu.
Stoga, kako se u jednom takvom svijetu može uklopiti mladi kipar? Umjetnik se poistovjećuje s likom Don Quijotea gdje na svoj položaj u današnjem svijetu gleda upravo kroz prizmu evokacije trenutka borbe s vjetrenjačom. Međutim, ovdje se ne radi samo o jednom zamrznutom momentu u prostoru i vremenu, već o kontinuiranoj i dinamičnoj borbi s pokušajem savladavanja svih prepreka na koje umjetnik može naići kroz čitavo razdoblje svojeg profesionalnog umjetničkog djelovanja. (Renata Busatto)
Najavljena izmjena programa za petak donosi nam i nove radosti.
Srdačno vas pozivamo na projekciju filma Makibefo (2001), 23.9.2016. u 19:00 sati, hvaljenu adaptaciju Shakespearevog Macbetha. Mladi britanski redatelj filma Alexander Abela uveličat će projekciju svojim dolaskom te će govoriti općenito o filmu, o tome kako je sniman Makibefo i rado će odgovarati na vaša pitanja.
http://zlatnavrata.hr/dogadaj/makibefo/417
OBILJEŽAVANJE TJEDNA CJELOŽIVOTNOG UČENJA - AKCIJA NA POJEDINE PROGRAME
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata i ove godine obilježava Tjedan cjeloživotnog učenja
U utorak 27.9.2016. (od 8:00 do 20:00) organiziramo Dan otvorenih vrata (Dioklecijanova 7) kada ćemo prezentirati naše programe obrazovanja odraslih te pružiti informacije svim zainteresiranim osobama o sadržaju pojedinih programa, uvjetima upisa, mogućnostima potpore i ostalim važnim detaljima.
Na taj dan svi koji se upišu (ispune prijavnicu i plate prvu ratu ili cijeli iznos) u sljedeće programe ostvaruju 10% popusta na ukupnu cijenu:
- Pomoćnik/ica u nastavi u radi s učenicima s teškoćama
- Njegovatelj/ica starijih i nemoćnih osoba
- Jednostavni poslovi u zanimanju kuhar/ica
- Prekvalifikacija za zanimanje Kuhar/ica
Ukoliko niste u mogućnosti doći na taj dan informacije možete dobiti 28. rujna 2016. godine od 10:00 do 13:00 sati u TC Joker (prizemlje) gdje ćemo imati info štand.
OBILJEŽAVANJE TJEDNA CJELOŽIVOTNOG UČENJA - AKCIJA NA POJEDINE PROGRAME
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata i ove godine obilježava Tjedan cjeloživotnog učenja
U utorak 27.9.2016. (od 8:00 do 20:00) organiziramo Dan otvorenih vrata (Dioklecijanova 7) kada ćemo prezentirati naše programe obrazovanja odraslih te pružiti informacije svim zainteresiranim osobama o sadržaju pojedinih programa, uvjetima upisa, mogućnostima potpore i ostalim važnim detaljima.
Na taj dan svi koji se upišu (ispune prijavnicu i plate prvu ratu ili cijeli iznos) u sljedeće programe ostvaruju 10% popusta na ukupnu cijenu:
- Pomoćnik/ica u nastavi u radi s učenicima s teškoćama
- Njegovatelj/ica starijih i nemoćnih osoba
- Jednostavni poslovi u zanimanju kuhar/ica
- Prekvalifikacija za zanimanje Kuhar/ica
Ukoliko niste u mogućnosti doći na taj dan informacije možete dobiti 28. rujna 2016. godine od 10:00 do 13:00 sati u TC Joker (prizemlje) gdje ćemo imati info štand.
Izložba diplomskog rada Zorice Bulić.
Izložba diplomskog rada Zorice Bulić.
Izložba diplomskog rada Zorice Bulić.
Izložba diplomskog rada Zorice Bulić.
Izložba diplomskog rada Zorice Bulić.
Zaštita na radu.
10 GODINA DALMACIJA NEWS
Uz stučno vođenje akademske slikarice Vanje Rogošić-Ojdenić polaznici će savladati osnove likovnog jezika i različitih tehnika (akvarel, tempera, ulje) uz primjenjivanje istih. Nastava će se održavati u manjim grupama s individualnim pristupom. Polaznici ne moraju imati predznanje.
PRIJAVE: u tijeku (do 15.10.2016.)
TRAJANJE: 24 sata kroz 2 mjeseca (djeca – 2x tjedno po 2 sata, odrasli – 1x tjedno po 3 sata)
CIJENA: djeca – 300 kn, odrasli – 550 kn
Violin fase & Letter from a Filmmaker to His Daughter (eng.62 min)
Trois danses hongroises de Brahms @The Second Night (eng.87min.)
Od subote 22.10.2016. do četvrtka 27.10.2016. u Kinoteci se prikazuje film "Gazda".
Raspored projekcija:
Subota, 22.10. u 20.00
Utorak, 25.10 u 17.30
Srijeda 26.10 u 20.00
Četvrtak 27.10. U 17.30
U subotu 22.10. s nama će nakon filma biti Dario Juričan, redatelj filma i Saša Paparella, autor knjige "Gazda" koji je mali self-help vodič kako se postaje gazda u Hrvatskoj. Knjiga je komplementarna filmu i ne prati nužno njegov sadržaj ali više o tome će nam ispričati sami autori koji će predstaviti knjigu i rado odgovarati na vaša pitanja.
Članovi Kinoteke karte mogu preuzeti po cijeni od 10 kuna već u petak, između 16 i 21 sat, uz predočenje važeće članske iskaznice. Svi ostali karte mogu kupiti od 17.30 u subotu, kako za subotu, tako i za sve ostale termine. Ne primamo rezervacije.
O FILMU:
Gazda, 2016. Dario Juričan, 80 min. HR
Scenarij: Zvonimir Tivon
„Gazda“ je prvi dugometražni dokumentarni film redatelja Daria Juričana, pokretača filmskog magazina Filmonaut te producenta i mentora u Blank_filmskom inkubatoru.
Radnja filma bazirana je na priči redateljevog oca, Ljudevita Juričana, koji je 40 godina radio kao trgovac u Konzumu. Bio je vršnjak sa svojim dugogodišnjim poslodavcemIvicom Todorićem, rođeni su u razmaku od svega 11 dana. Srednju školu obojica su završili na Kennedyjevom trg u Zagrebu, a prvo dijete dobili su 1976.– Ivica Todorić kćer Ivu, a Ljudevit Juričan sina Daria.
„Gazda“ je dokumentarac o tranziciji, privatizaciji i korporacijama u Hrvatskoj, a dotiče se i povijesti najveće hrvatske korporacije Agrokora. Film je imao testnu projekciju na Motovun Film Festivalu gdje je izazvao veliku medijsku pažnju, nakon čega je i ispunjen prvi cilj crowdfunding kampanje da se prikupi 3000$ za dovršetak filma. „Gazda“ je u velikoj mjeri baziran na članku „Državni prijatelj broj jedan“ Saše Paparelle, ali i na priči redateljevog oca, Ljudevita Juričana.
https://www.facebook.com/gazdafilm
GRK ZORBA / Zorba the Greek, 1964. Mihalis Kakogiannis, 142 min. GR/USA
U utorak, 25.10.2016. u 20.00 prvi gost/domaćin je Predrag Lucić, sa filmom "Grk Zorba" i pričom o pravom Grku Zorbi, čovjeku koji je živio i umro na tlu bivše Jugoslavije, i kako je došlo do toga da se film o njemu snimi na Kreti, mjestu na kojemu sam nikada nije bio.

Tijekom studenoga, svaki utorak u Kinoteci, ljubitelji nijemog filma mogu uživati u projekcijama fimova s početka stoljeća, a ciklus započinje projekcijom remek djela nijemog filma „Intolerance: Love's Struggle Throughout the Ages“ iz 1916. redatelja W. Griffitha i to uz glazbenu pratnju „uživo“ slovenskog skladatelja Mitje Reichenberga čiji je životni rad usmjeren na filmski glazbu, a za „Intolerance“ je posebno skladao originalnu partituru.
„ ...to je jedna velika saga uz koju može svatko plakati ...“ opisao je Reichenberg emociju koju nam film donosi.
„U filmu je prikazana ljudska netrpeljivost kroz 4 različite priče koje paritura u formi 4-stavčnog koncerta spaja u jednu cjelinu. Putuje pomoću različitih glazbenih fokusa od Babilona (više od 500 godina prije naše ere), doba Isusa (oko 27 godine naše ere), renesanse u Francuskoj (1572) do sasvim moderne američke stvarnosti.
Spoj klasičnog repertoara, renesansnih tonova i moderne harmonije glazbenih nota je karta koji vodi duboko u film.
Glazbeni light-motivi u ovom velikom filmu će nas provesti kroz različite kontraste emocija kao što su ljubav i život kao jednu najveću i sveprisutnu jaku silu kao i patnju koja se provlači u svim pričama ovog filma, te mržnju, netrpeljivot i smrt, emocije koje predstavljaju sve suprotno, kontrast muškog i ženskog principa i na kraju dramatiku i strast jedne osobe nasuprost mase."
Po njegovom mišljenju filmska glazba je glazbeni žanar koji je u poslednjih 20 godina zaista doživio svoj veliki uspon. Hrvatska glazbeno-filmska scena je, kako kaže, ozbiljna scena u kojoj se radi sa profesionalnim orkestrima i glazbenicima. Reichenberg se jako veseli dolasku i susretu sa svima koji vole filmsku povjest i znaju što znači prikazivati velikane kao što je David Wark Griffith.
Split mu je oduvijek bio grad velikog formata, među ostalim i zbog palače cara Diokleciana, pa kaže da je Dioklecian znao za film i filmsku glazbu napravio bi specialno dvoranu samo za kino i još jednu za nijeme filmove. Tamo bi stavio jedan veliki klavir, a uz njega dobro piće ...

doc. dr. sc. Krešimir Krolo, doc. dr.sc. Željka Tonković i dr.sc. Sven Marcelić s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru na tribini će izložiti rezultate anketnog istraživanja o kulturnim potrebama i vrijednostima mladih u gradovima na jadranskoj obali. Anketiranje je provedeno na uzorku od 2650 učenika i učenica trećih i četvrtih razreda srednjih škola u šest velikih obalnih gradova: Pula, Rijeka, Zadar, Šibenik, Split i Dubrovnik.
Istraživanje je za cilj imalo mapirati kulturne potrebe uspoređujući gradove i regije (Istra, Kvarner i Dalmacija) s obzirom na vrijednosne orijentacije mladih.
Na predstavljanju će se prikazati rezultati istraživanja o učestalosti posjećivanja kulturnih sadržaja (kazališta, kina, koncertnih događanja i slično) u Splitu, kao i usporedba s drugim gradovima. Također, govorit će se o povezanosti glazbenog ukusa i vrijednosnih orijentacija, razlikama među školama te o utjecaju roditelja po pitanju stvaranja navika kulturne potrošnje i kulturnih potreba.
Namjera je rezultate staviti u kontekstualne i strukturne specifičnosti Splita u odnosu na druge gradove (raspoloživi prostori, ljudski resursi i kapaciteti civilne i kulturne scene) te općenitog zadovoljstva kulturnom ponudom grada.
U konačnici, krajnji cilj je kroz formu javne rasprave i na osnovu prikazanih podataka, naznačiti razvojne potencijale grada koji se mogu iskoristiti za osmišljavanje razvojnih strategija.

Otvorenje izložbe: Putevima revolucije
Ponedjeljak, 14/11/2016 u 19 sati, Loggia Centra
Izložba ostaje otvorena do subote 19.11.2016
***
Organizatori: Platforma 9.81 sa Platformom NEPRIMJERENI SPOMENICI i Centrom za kulturu i cjeloživotno obrazovanje ZLATNA VRATA, u suradnji sa Savezom udruga Klubtura, HULAHOP produkcijom i HRTom, u sklopu godišnjeg suradničkog programa Kad netko kaže.
***
PUTEVIMA REVOLUCIJE
Izložba o memorijalnom turizmu u Jugoslaviji
Spomenički lokaliteti NOB-a ubrzo nakon završetka Drugog svjetskog rata postaju mjesta pohoda i komemoracija brojnih građana SFRJ, da bi do sredine 70-ih partizanske marševe, ekskurzije i izlete, naziva Putevima revolucije pohodilo oko 2 i pol milijuna građana. Do kraja desetljeća ovaj broj se penje na oko 4 milijuna posjetitelja godišnje, a spomenički lokaliteti NOB-a postaju dio turističke ponude SFRJ.
Na primjerima spomeničkih lokaliteta s područja cijele bivše države, izložba Putevima revolucije problematizira kako se spomenici NOB-a uključuju u turističku ponudu te kako je ona artikulirana od sredine sedamdesetih do raspada SFRJ. Kako poimanje spomen obilježja NOB-a kao turističkog proizvoda utječe na mehanizme njihovog podizanja i upravljanja? Jesu li su ovi lokaliteti i danas dio turističke ponude? Pročitajte više na web i Facebook stranici platforme.
Koncept izložbe: Lana Lovrenčić, Milan Rakita
Izložba je nastala u okviru međunarodne platforme Neprimjereni spomenici i do sada gostovala u Zagrebu (Galerija Miroslav Kraljević, 2015.), Sarajevu (Historijski muzej BIH, 2015.), Kraljevu (Opština Kraljevo, 2015.), Nišu (Deli, 2016.), Šabcu (Dom JNA, 2016.), Ljubljani (Modernoj galeriji, 2016.), Beogradu (Muzeju istorije Jugoslavije, 2016.) i Čakovcu (Klub Prostor - Centar za mlade, 2016.).
Članovi platforme Neprimjereni spomenici su SF:ius - Socijalni rub: zanimljive neispričane priče (Zagreb), Grupa arhitekata (Beograd), Moderna galerija (Ljubljana), Historijski muzej BIH (Sarajevo), te KUD Anarhiv (Ljubljana) i Levičarski Pokret Solidarnost (Skoplje).
Hrvatska turneja izložbe održava se u suradnji s Savezom udruga Klubtura / mrežom Clubture.
Rad platforme podržali su: Balkan Arts and Culture Fund - BAC (COLABs), Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Zaklada Kultura Nova, Grad Zagreb-gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport.

Projekcija: BETONSKI SPAVAČI – dokumentarna serija, 4 epizode
Ponedjeljak 14.11 u 20.00 h – epizode 1 i 2
Epizoda 1: Socijalizam susreće kapitalizam, trajanje: 51 min
Epizoda 2: Kratki susreti uz jadransku cestu, trajanje: 48 min...
Ponedjeljak 28.11 u 20.00 h – epizode 3 i 4
BETONSKI SPAVAČI
Dokumentarna serija o modernističkoj arhitekturi i hedonizmu na razmeđu Istoka i Zapada
Dokumentarna serija Betonski spavači gradi priču oko moderne arhitekture u Hrvatskoj i regiji bivše Jugoslavije, području jedinstvenom po brojnim napuštenim i ruševnim zgradama iz 20. Stoljeća, iznimne arhitektonske vrijednosti.
U prve četiri epizode serija se bavi hrvatskom turističkom arhitekturom toga vremena, mjestima na kojima su se u vrijeme hladnog rata i blokovskog rivalstva mogli susresti građani istoka i zapada i u trenucima dokolice zaboraviti na podjele. Svaka epizoda dramatična je priča o proturječjima jugoslavenskog socijalističkog društva smještenog između istoka i zapada, demokracije i totalitarizma, prožetog utopijskom idejom da arhitektura može učiniti svijet boljim.
Nakon promjene društvenog sistema, nova politika i novi vlasnički odnosi promijenili su ekonomski, socijalni i urbani pejzaž regije. S vremenom moderna arhitektura umjesto da je važan dio života društva postaje tek niz ruševina. Arhitekti fetišistički posjećuju uništene građevine. Predatorski investitori nadaju se brzoj zaradi, lokalne vlasti ubiranju komunalnih naknada, a konzervatorske institucije tromo se odnose prema modernoj baštini. U tom vrtlogu različitih interesa, izvorne zamisli arhitekata i društva koje je idealistički gradilo s mišlju o preobrazbi putem arhitekture odzvanjaju kao nostalgično sjećanje, ali i upozorenje.
Objekti prikazani u seriji podsjetnik su na važnost brige o javnom interesu, racionalnom raspolaganju resursima i uvažavanju kulturnih dosega bliske povijesti.
Epizoda 1: Socijalizam susreće kapitalizam
Epizoda se bavi hotelskim kompleksom Haludovo na otoku Krku, danas gotovo mitskim mjestom oko kojeg se raspreda tisuću priča. Od burne povijesti kada je Haludovo bilo kockarska meka, mjesto susreta svjetskih diktatora i političara, američkih vikend-kockara, jugoslavenske estrade i običnih građana, do danas kada je tek nostalgična uspomena na nekadašnji susret hedonizma i egalitarizma. Od slavnih dana do privatizacije i propasti, a sve skupa odigralo se u samo četrdesetak godina
Epizoda 2: Kratki susreti uz Jadransku cestu
U epizodi Kratki susreti uz Jadransku cestu putujemo Jadranskom magistralom, prometnicom koja je korjenito promijenila život uz obalu i postala dio kolektivnog sjećanja za brojne turiste. Zaustavljamo se u motelima, mjestima kratkog boravka, među kojima se posebno ističu oni arhitekta Ivana Vitića. Njegova elegantna i moderna arhitektura danas je na razne način prepuštena propadanju.
EKIPA
Redatelj: Saša Ban
Scenaristi: Saša Ban, Maroje Mrduljaš, Nevenka Sablić
Producentice: Miljenka Čogelja, Dana Budisavljević
Snimatelj: Hrvoje Franjić
Montažer: Vanja Siruček
Skladatelj: Nenad Kovačić
Produkcija: HULAHOP za HTV
Godina proizvodnje: 2016

Vrijeme
"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić
Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić

Vrijeme
"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić
Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić

Vrijeme
"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić
Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić

Vrijeme
"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić
Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić

Vrijeme
"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić
Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić

Vrijeme
"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić
Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić

BETONSKI SPAVAČI – dokumentarna serija, 4 epizode
Dokumentarna serija o modernističkoj arhitekturi i hedonizmu na razmeđu Istoka i Zapada.
28.11 u 20.00 h – epizode 3 i 4
Epizoda 3: Tajanstveni objekt u borovoj šumi, trajanje: 49 min 31 sec
Epizoda 4: Megastrukture, trajanje: 51 min 16 sec
Dokumentarna serija Betonski spavači gradi priču oko moderne arhitekture u Hrvatskoj i regiji bivše Jugoslavije, području jedinstvenom po brojnim napuštenim i ruševnim zgradama iz 20. Stoljeća, iznimne arhitektonske vrijednosti.
U prve četiri epizode serija se bavi hrvatskom turističkom arhitekturom toga vremena, mjestima na kojima su se u vrijeme hladnog rata i blokovskog rivalstva mogli susresti građani istoka i zapada i u trenucima dokolice zaboraviti na podjele. Svaka epizoda dramatična je priča o proturječjima jugoslavenskog socijalističkog društva smještenog između istoka i zapada, demokracije i totalitarizma, prožetog utopijskom idejom da arhitektura može učiniti svijet boljim.
Nakon promjene društvenog sistema, nova politika i novi vlasnički odnosi promijenili su ekonomski, socijalni i urbani pejzaž regije. S vremenom moderna arhitektura umjesto da je važan dio života društva postaje tek niz ruševina. Arhitekti fetišistički posjećuju uništene građevine. Predatorski investitori nadaju se brzoj zaradi, lokalne vlasti ubiranju komunalnih naknada, a konzervatorske institucije tromo se odnose prema modernoj baštini. U tom vrtlogu različitih interesa, izvorne zamisli arhitekata i društva koje je idealistički gradilo s mišlju o preobrazbi putem arhitekture odzvanjaju kao nostalgično sjećanje, ali i upozorenje.
Objekti prikazani u seriji podsjetnik su na važnost brige o javnom interesu, racionalnom raspolaganju resursima i uvažavanju kulturnih dosega bliske povijesti.
Epizoda 3: Tajanstveni objekt u borovoj šumi
Istražujemo mogućnosti revitalizacije tajanstvene zgrade neobične ljepote u malom mjestu Krvavica pokraj Makarske. Zgradu koja nije ucrtana u urbanističke planove i katastre izgradila je JNA za potrebe liječenja djece s plućnim bolestima. Na inicijativu arhitekata trajno je zaštićena kao kulturno dobro što je izazvalo negodovanje lokalnih vlasti. Danas stoji zapuštena i opljačkana, a Državni ured za upravljanje državnom imovinom još uvijek ne zna što s ovako vrijednom građevinom.
Epizoda 4: Megastrukture
Bavimo se fenomenom masovnog turizma i megastrukturama, kućama-gradovima koje su često
mogle udomiti više gostiju od broja žitelja povijesnih naselja u kojima su nastale. Iz načina na koji su ti hoteli ogromnog kapaciteta bili osmišljeni možemo učiti o idejama modernizma, planskom razvoju Jadranske obale i načinima na koje se može postići ravnoteža između ekonomskog rasta i očuvanja zatečenih vrijednosti, između masovnog turizma i života lokalnog stanovništva.
EKIPA
Redatelj: Saša Ban
Scenaristi: Saša Ban, Maroje Mrduljaš, Nevenka Sablić
Producentice: Miljenka Čogelja, Dana Budisavljević
Snimatelj: Hrvoje Franjić
Montažer: Vanja Siruček
Skladatelj: Nenad Kovačić
PRODUKCIJA: HULAHOP ZA HTV
GODINA PROIZVODNJE: 2016.
ORGANIZATORI Platforma 9.81 u sklopu programske platforme "Urbanistička početnica» sa partnerom Kinotekom «Zlatna vrata» u suradnji sa HULAHOP produkcijom i HRTom.
Kontakt: Miranda Veljačić (Platforma 9,81), miranda@platforma981.hr, 091 5704252

Vrijeme
"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić
Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić

Gost-izbornik u programu „Odabrao umjesto Đele Hađiselimovića“ ovaj je mjesec omiljeni bariton hrvatskog hip-hopa, frontmen TBF-a – Mladen Badovinac.

Vrijeme
"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić
Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić

Vrijeme
"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić
Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić

Vrijeme
"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić
Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić

Vrijeme
"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić
Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić

Vrijeme
"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić
Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić

Vrijeme
"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić
Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić

Vrijeme
"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić
Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić

Vrijeme
"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić
Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić

U ponedjeljak, 12.12. i utorak 13.12., u Zlatnim vratima imamo posebnog gosta, i posebno zanimljivu temu. Povjesničar filma, filmski kritičar, publicist i inspirativan predavač Danijel Rafaelić, govorit će o Splitu na filmu kroz povijest, od prvih snimki do današnjih dana, te o filmovima snimanima na području Dalmacije. Oba izlaganja bit će popraćena relevantnim filmskim materijalom, od kojega su možda najinteresantnije originalne snimke našeg grada od prije 80-ak godina. Program i u ponedjeljak i u utorak počinje u 19.00, besplatan je za sve članove Kinoteke. Ostali: 10 kn ulaznica.

Nakon predavanja slijedi projekcija filma U ponedjeljak, 12.12. i utorak 13.12., u Zlatnim vratima imamo posebnog gosta, i posebno zanimljivu temu. Povjesničar filma, filmski kritičar, publicist i inspirativan predavač Danijel Rafaelić, govorit će o Splitu na filmu kroz povijest, od prvih snimki do današnjih dana, te o filmovima snimanima na području Dalmacije. Oba izlaganja bit će popraćena relevantnim filmskim materijalom, od kojega su možda najinteresantnije originalne snimke našeg grada od prije 80-ak godina. Program i u ponedjeljak i u utorak počinje u 19.00, besplatan je za sve članove Kinoteke. Ostali: 10 kn ulaznica.po izboru D. Rafaelića.

Glava u vrećici
Ana Perišin
Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.
Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici
Ana Perišin
Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.
Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici
Ana Perišin
Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.
Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici
Ana Perišin
Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.
Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici
Ana Perišin
Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.
Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici
Ana Perišin
Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.
Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici
Ana Perišin
Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.
Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici
Ana Perišin
Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.
Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici
Ana Perišin
Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.
Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici
Ana Perišin
Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.
Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici
Ana Perišin
Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.
Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici
Ana Perišin
Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.
Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici
Ana Perišin
Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.
Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Ovoga utorka naša će gošća u Zlatnim vratima biti sjajna glumica, ali i beskrajno zanimljiva i duhovita osoba - Lana Barić. Film kojeg je odabrala i o kojem će vam nešto reći, djelo je jednog od pionira američke nezavisne produkcije, i dosta je vjerojatno da ga do sada niste vidjeli, pogotovo spadate li u našu mlađu publiku.
"Poslije filma sam samo ostala sjediti, nešto se desilo, nisam znala točno što, boljelo je i radovalo u isto vrijeme, i drago mi je bilo da nikog nema doma. Vjerovatno sam već tada podsvjesno odlučila ukrasti taj DVD. Spomenula sam to svom prijatelju kad smo se sreli, s polunamjerom da mu ga vratim, ali on je skroz zaboravio da je to kod mene. Znači, tamo je di treba biti." Lana Barić

Glava u vrećici
Ana Perišin
Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.
Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici
Ana Perišin
Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.
Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Gost - Ivica Ivanišević, novinar, književnik, publicist, autor drama i scenarija, gitarist, humorist,
Film kojeg je odabrao španjolska je crna komedija, snimana za vrijeme Francova režima. Prikazana je na venecijanskom filmskom festivalu, gdje je dobila nagradu FIPRESCI, unatoč protivljanju španjolskog ambasadora koji ga je držao direktnom kritikom sistema. Ivica Ivanišević nije jedini koji smatra da se radi o izvanrednom filmu. Pedro Almadovar ga izdvaja ga među filmovima koji su najviše utjecali na njega. Evo što kaže: „Film je toliko dopadljiv da su cenzori propustili razumjeti njegovu pravu prirodu. Shvatili su da se protivi smrtnoj kazni, koja je tada još bila na snazi u Španjolskoj, tek kada je prikazan u Veneciji i kada je dobio nagradu. Od tog trena, njegovo je prikazivanje bilo onemogućeno. Film je apsolutno remek-djelo. Kad ga danas gledamo, čini se nemoguće da je snimljen 1963. To je izvanredna argumentacija protiv smrtne kazne, maskirana u užitak komedije.“
Ivica je ovaj film prvi i jedini put vidio upravo u splitskoj Kinoteci, prije 8 godina. Ako ste ga tad pogledali, prepoznali ste ga. Ako niste – evo prilike, s uvodnom riječju našeg gosta-urednika.
SECRET ART CINEMA

"Jeste li spremni prepustiti se iznenađenju?
SECRET ARTS CINEMA VAS POZIVA 8. veljače 2017 u 20 sati NA TAJNU PROJEKCIJU I DOGAĐANJE IZNENAĐENJA!
Jedna večer - jedna projekcija: trostruka hrvatska premijera filma, na temu umjetnosti, za kojeg niti ne znate da postoji, no (vjerujte!) želite ga pogledati.
Za vas smo pripremili niz zanimljivih filmova o sjajnim arhitektima, dizajnerima, umjetnicima i zanatlijama. Njihova svjedočanstva i tajne, životni projekti, ideje, želje i strahovi, pretočeni u dugometražni film, stižu na veliko platno.
Pozvani su svi, dolazak je za ljubitelje umjetnosti obavezan, a ulaz slobodan.
VOLIM KREATIVNO!
Potražite nas na FB stranici SECRET ARTS CINEMA ili nam pišite na program@secretartscinema.com" (Secret Arts Cinema)
LADYBIRD

Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element. Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele. Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev
radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu. Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van
time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata. Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.
Ana Čukušić i Marija Matijašević
Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.
Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element. Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele. Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev
radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu. Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van
time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata. Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.
Ana Čukušić i Marija Matijašević
Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.
Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element. Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele. Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev
radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu. Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van
time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata. Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.
Ana Čukušić i Marija Matijašević
Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.
Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element. Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele. Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev
radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu. Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van
time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata. Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.
Ana Čukušić i Marija Matijašević
Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.
Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element. Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele. Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev
radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu. Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van
time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata. Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.
Ana Čukušić i Marija Matijašević
Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.
Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element. Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele. Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev
radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu. Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van
time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata. Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.
Ana Čukušić i Marija Matijašević
Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.
Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element. Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele. Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev
radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu. Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van
time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata. Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.
Ana Čukušić i Marija Matijašević
Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.
Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element. Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele. Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev
radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu. Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van
time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata. Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.
Ana Čukušić i Marija Matijašević
Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.
Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element. Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele. Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev
radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu. Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van
time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata. Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.
Ana Čukušić i Marija Matijašević
Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.
Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element. Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele. Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev
radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu. Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van
time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata. Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.
Ana Čukušić i Marija Matijašević
Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.
Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Liga za prevenciju ovisnosti i Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organiziraju izložbu
SRCE ŽENE
koja će se otvoriti u utorak, 7. ožujka u 12:00 sati u prostoru Loggie Zlatna vrata.
Na izložbi će biti prikazani radovi polaznica radionice kreativnog krojenja i šivanja organizirane u Ligi za prevenciju ovisnosti, unikatne torbe Mirele Jelaska koja je svoje prve radove napravila na istoj radionici, radovi polaznica likovne radionice u udruzi Feniks te radovi polaznica kreativne radionice udruge Naši trudi iz Vela Luke.
U okviru izložbe SRCE ŽENE bit će postavljena i izloža slika 'Boginje u svakoj ženi' autorice Nine Elezović Šimunović.
Gosti programa su Senka Lovrić i Pjevačko društvo Marjan.
Suorganizatori programa su udruge Domine i BAŠ3BAŠ te Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata.
Medijski sponzor je Hera Znanje.
Izložba je dio multimedijske manifestacije 'Dani žena u Zlatnim vratima 2017.' i može se razgledati do subote, 11. ožujka od 10:00 do 20:00 sati.
Osoba za kontakt:
Maja Krstić 098 1640 682
Više o kreativnim radionicama Lige za prevenciju ovisnosti:
Liga za prevenciju ovisnosti je osnovana prije 20 godina i u sklopu svoje redovite programske djelatnosti socijalnog uključivanja, Liga organizira i cikluse radionica kreativnog krojenja i šivanja sa ciljem razvoja vještina za zapošljavanje i samozapošljavanje Radionice, koje je do sada pohađalo oko 250 žena, se održavaju 2 puta tjedno u prostorima koje je Ligi ustupila Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata.

Liga za prevenciju ovisnosti i Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organiziraju izložbu
SRCE ŽENE
koja će se otvoriti u utorak, 7. ožujka u 12:00 sati u prostoru Loggie Zlatna vrata.
Na izložbi će biti prikazani radovi polaznica radionice kreativnog krojenja i šivanja organizirane u Ligi za prevenciju ovisnosti, unikatne torbe Mirele Jelaska koja je svoje prve radove napravila na istoj radionici, radovi polaznica likovne radionice u udruzi Feniks te radovi polaznica kreativne radionice udruge Naši trudi iz Vela Luke.
U okviru izložbe SRCE ŽENE bit će postavljena i izloža slika 'Boginje u svakoj ženi' autorice Nine Elezović Šimunović.
Gosti programa su Senka Lovrić i Pjevačko društvo Marjan.
Suorganizatori programa su udruge Domine i BAŠ3BAŠ te Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata.
Medijski sponzor je Hera Znanje.
Izložba je dio multimedijske manifestacije 'Dani žena u Zlatnim vratima 2017.' i može se razgledati do subote, 11. ožujka od 10:00 do 20:00 sati.
Osoba za kontakt:
Maja Krstić 098 1640 682
Više o kreativnim radionicama Lige za prevenciju ovisnosti:
Liga za prevenciju ovisnosti je osnovana prije 20 godina i u sklopu svoje redovite programske djelatnosti socijalnog uključivanja, Liga organizira i cikluse radionica kreativnog krojenja i šivanja sa ciljem razvoja vještina za zapošljavanje i samozapošljavanje Radionice, koje je do sada pohađalo oko 250 žena, se održavaju 2 puta tjedno u prostorima koje je Ligi ustupila Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata.

Liga za prevenciju ovisnosti i Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organiziraju izložbu
SRCE ŽENE
koja će se otvoriti u utorak, 7. ožujka u 12:00 sati u prostoru Loggie Zlatna vrata.
Na izložbi će biti prikazani radovi polaznica radionice kreativnog krojenja i šivanja organizirane u Ligi za prevenciju ovisnosti, unikatne torbe Mirele Jelaska koja je svoje prve radove napravila na istoj radionici, radovi polaznica likovne radionice u udruzi Feniks te radovi polaznica kreativne radionice udruge Naši trudi iz Vela Luke.
U okviru izložbe SRCE ŽENE bit će postavljena i izloža slika 'Boginje u svakoj ženi' autorice Nine Elezović Šimunović.
Gosti programa su Senka Lovrić i Pjevačko društvo Marjan.
Suorganizatori programa su udruge Domine i BAŠ3BAŠ te Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata.
Medijski sponzor je Hera Znanje.
Izložba je dio multimedijske manifestacije 'Dani žena u Zlatnim vratima 2017.' i može se razgledati do subote, 11. ožujka od 10:00 do 20:00 sati.
Osoba za kontakt:
Maja Krstić 098 1640 682
Više o kreativnim radionicama Lige za prevenciju ovisnosti:
Liga za prevenciju ovisnosti je osnovana prije 20 godina i u sklopu svoje redovite programske djelatnosti socijalnog uključivanja, Liga organizira i cikluse radionica kreativnog krojenja i šivanja sa ciljem razvoja vještina za zapošljavanje i samozapošljavanje Radionice, koje je do sada pohađalo oko 250 žena, se održavaju 2 puta tjedno u prostorima koje je Ligi ustupila Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata.

Liga za prevenciju ovisnosti i Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organiziraju izložbu
SRCE ŽENE
koja će se otvoriti u utorak, 7. ožujka u 12:00 sati u prostoru Loggie Zlatna vrata.
Na izložbi će biti prikazani radovi polaznica radionice kreativnog krojenja i šivanja organizirane u Ligi za prevenciju ovisnosti, unikatne torbe Mirele Jelaska koja je svoje prve radove napravila na istoj radionici, radovi polaznica likovne radionice u udruzi Feniks te radovi polaznica kreativne radionice udruge Naši trudi iz Vela Luke.
U okviru izložbe SRCE ŽENE bit će postavljena i izloža slika 'Boginje u svakoj ženi' autorice Nine Elezović Šimunović.
Gosti programa su Senka Lovrić i Pjevačko društvo Marjan.
Suorganizatori programa su udruge Domine i BAŠ3BAŠ te Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata.
Medijski sponzor je Hera Znanje.
Izložba je dio multimedijske manifestacije 'Dani žena u Zlatnim vratima 2017.' i može se razgledati do subote, 11. ožujka od 10:00 do 20:00 sati.
Osoba za kontakt:
Maja Krstić 098 1640 682
Više o kreativnim radionicama Lige za prevenciju ovisnosti:
Liga za prevenciju ovisnosti je osnovana prije 20 godina i u sklopu svoje redovite programske djelatnosti socijalnog uključivanja, Liga organizira i cikluse radionica kreativnog krojenja i šivanja sa ciljem razvoja vještina za zapošljavanje i samozapošljavanje Radionice, koje je do sada pohađalo oko 250 žena, se održavaju 2 puta tjedno u prostorima koje je Ligi ustupila Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata.

Liga za prevenciju ovisnosti i Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organiziraju izložbu
SRCE ŽENE
koja će se otvoriti u utorak, 7. ožujka u 12:00 sati u prostoru Loggie Zlatna vrata.
Na izložbi će biti prikazani radovi polaznica radionice kreativnog krojenja i šivanja organizirane u Ligi za prevenciju ovisnosti, unikatne torbe Mirele Jelaska koja je svoje prve radove napravila na istoj radionici, radovi polaznica likovne radionice u udruzi Feniks te radovi polaznica kreativne radionice udruge Naši trudi iz Vela Luke.
U okviru izložbe SRCE ŽENE bit će postavljena i izloža slika 'Boginje u svakoj ženi' autorice Nine Elezović Šimunović.
Gosti programa su Senka Lovrić i Pjevačko društvo Marjan.
Suorganizatori programa su udruge Domine i BAŠ3BAŠ te Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata.
Medijski sponzor je Hera Znanje.
Izložba je dio multimedijske manifestacije 'Dani žena u Zlatnim vratima 2017.' i može se razgledati do subote, 11. ožujka od 10:00 do 20:00 sati.
Osoba za kontakt:
Maja Krstić 098 1640 682
Više o kreativnim radionicama Lige za prevenciju ovisnosti:
Liga za prevenciju ovisnosti je osnovana prije 20 godina i u sklopu svoje redovite programske djelatnosti socijalnog uključivanja, Liga organizira i cikluse radionica kreativnog krojenja i šivanja sa ciljem razvoja vještina za zapošljavanje i samozapošljavanje Radionice, koje je do sada pohađalo oko 250 žena, se održavaju 2 puta tjedno u prostorima koje je Ligi ustupila Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata.

Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Film kojeg vam donosi u svoje je vrijeme bio nominiran za Oscara, osvojio je Srebrnog lava na festivalu u Veneciji, a danas ga se drži za djelo koje je uvelike utjecalo na francuski novi val.
Glumac koji se pojavljuje u glavnoj ulozi igrao je samo u tom filmu i niti jednom drugom, a inovacija koja je ovaj film učinila potpuno drugačijim od ostalih, je mobilna kamera pričvršćena za snimatelja (Steadicamova baka) koja je omogućila autorima dokumentarističko bilježenje lokacija i života. Istovremeno, omogućila im je i znatno smanjenje troškova produkcije – pošto su okoliš kroz kojeg se glavni lik kreće činili stvarni ljudi i autentični događaji, namjesto skupih kulisa i ukočenih statista.
Radi se rijetko prikazivanom filmu, kojega vrlo vjerojatno niste gledali. Dean je na njega naletio u jednom pariškom kinu kojega posebno voli, jer uvijek ima dobar program (to, kao nekakva pariška Zlatna vrata) i oborio ga je s nogu.

Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

PROJEKCIJA FILMA "SIRIJA-ZEMLJA NA RASKRIŽJU" I PROMOCIJA KNJIGE „ZA'ATAR-PRIČE S BLISKOG ISTOKA"
20:00 sati"Projekcija filma kojeg su Hrvoja Ivančić i Goran Šafarek snimili boraveći deset dana u Siriji u proljeće 2016.
„Glavna tema dokumentarnog filma „Sirija – zemlja na raskrižju“ je prikaz života na teritoriju pod kontrolom sirijskog režima. Kroz sugovornike svih društvenih slojeva pokušavamo saznati kako je sukob utjecao na život prosječnog Sirijca. Razgovaramo s ministrima u vladi, profesorima na sveučilištu, prodavačima na tržnici, poslovnim ljudima. U Damasku odlazimo do prvih linija bojišta udaljenih svega tri kilometra od samog centra grada, ali posjećujemo i devastirani grad Homs te kršćanska sela na prvoj liniji prema Islamskoj državi. Kršćanski korijeni Sirije još uvijek su prisutni u svakodnevnom životu, ali i pogođeni ratnim razaranjem, ponajviše islamističkim divljanjem. Saznajemo na koji su se način militanti odnosili prema kršćanima u drevnom gradu Malouli, mjestu gdje stanovnici još uvijek koriste aramejski, jezik Isusa Krista.“
Film traje 46 minuta, a prije početka projekcije, autor Hrvoje Ivančić održat će uvodnu riječ o samom snimanju filma.
Zbirka kratkih priča „Za'atar – priče s Bliskog istoka“ inspirirana je autorovim dvanaestogodišnjim putovanjima u regiju, a dobar dio radnje odvija se upravo u Siriji. O knjizi ćemo nešto više govoriti poslije projekcije kad ćemo otvoriti raspravu s publikom te prikazati još fotografija iz izbjegličkih kampova u Jordanu.
„Priče grade napetost iz dvije perspektive: jedna predstavlja gotovo luđačku smjelost pojedinih protagonista — zapadnih novinara i drugih putnika namjernika u sve nemirniji Levant – da iz sigurne zavjetrine ustaljene rutine iskorače u zavodljivu opasnost; druga je obojena stoičkom izmirenošću onih drugih — stanovnika upravo tog Levanta kao jezgre straha današnjega zapada — s neminovnom destrukcijom i stradanjem, ali uz istovremeni stameni otpor ontološkom zlu i vrtlogu ludila koji ih je već odavna usisao mimo njihove volje i znanja.
Ivančić u zbirci “Za’atar” teži svojevrsnoj dharmi svjetskog lutalice — ali ne u mirnim šumama sjeverne Kalifornije poput Kerouacovih beatnika, nego u usijanoj sirijskoj i jordanskoj pustinji u čijoj je dnevnoj fatamorgani nemoguće razlučiti Drugoga od samoga sebe.
Knjiga će se moći kupiti po promotivnoj cijeni.
Ulaz na projekciju je 20 kuna."

U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

Secret Arts Cinema u ZAGRLJAJU BALETA! :-)
Secret Arts Cinema (Craft, Art, Design, Architecture) u svoja je dva prethodna izdanja bio potpuno posvećen proslavi kreativnog genija u dva posve različita područja. Arhitektura, a potom i fotografija otkrili su nam koliko se inovativnim i originalnim može postati ukoliko se prati vlastita zamisao. U novom izdanju program pozornost usmjeravamo ne toliko na konačan uspjeh koliko na strastveni put do njega.
Ovo izdanje Secret Arts Cinema slavi Majčin dan u čak 5 hrvatskih gradova. U nedjelju 14. svibnja u Osijeku (Kino Urania), Puli (Kino Valli), Splitu (Kinoteka Zlatna vrata) i Varaždinu (Kino Gaj) na četiri simultane projekcije s početkom u 20 sati bit će premijerno prikazan film o jednoj ženi, njenom cilju i njenoj očaravajućoj ustrajnosti. Zagrebačka će premijera, kako smo već navikli, malo kasniti i počet će u 21 sat u Zagrebačkom plesnom centru.
14. svibanj je dan posvećen svim majkama svijeta, njihovim brigama, stremljenjima i nadama. Njihovoj ljubavi. Mame su prvakinje snalaženja, one su primabalerine plesa koji se zove život. Secret Arts Cinema donosi priču o majčinstvu, teškom pothvatu spajanja majčinske nesebičnosti i umjetničke predanosti.
Osim projekcije filma posjetitelje očekaju i dodatni sadržaji iznenađenja, a posebno će zanimljivo biti u Splitu gdje će već 12. svibnja biti postavljena izložba fotografija Damira Fabijanića iz ciklusa „Krug u kvadratu“ koju je ustupilo Veleposlanstvo Japana. Otkrili smo dakle još jednu puzzlu filmskog programa: u petak krećemo put Dalekog istoka...
Program Secret Arts Cinema u organizaciji udruge Pari Pikule okrenut je filmovima i popratnim događanjima koji slave kreativnost, odnosno tematiziraju rad arhitekata, dizajnera, umjetnika i zanatlija. Riječ je o filmsko-umjetničkoj avanturi koja podrazumijeva da gledatelji ne znaju naslov filma sve do početka projekcije. Cilj programa je otkrivanje magičnog svijeta kreativnosti uz filmove i popratna događanja, a osim u kinima održava se i kao pop-up event na nizu alternativnih lokacija. VOLIM KREATIVNO!
Program Secret Arts Cinemaje realiziran je uz podršku Hrvatskog Audiovizualnog Centra, Kuna Zlatica i Kolorklinike.
Cijena ulaznice je 20 kuna.

Događanja u Centru Zlazna vrata u sklopu Split spot festivala 2017.
Ulaz je besplatan.
U subotu, 20. svibnja, splitsku kulturnu scenu obogatit će film, koncert i izložba.
U 20 sati u Kinoteci Zlatna Vrata imat ćemo priliku vidjeti i čuti nešto doista originalno.
U Split napokon stiže projekt Spiritual Market – koncertna promocija jazz albuma uz pripadajući art film o putovanju Marka Pola.
Riječ je o predstavljanju jazz albuma Vedrana Ružića, nagrađenog Porinom za najbolji jazz album, i pripadajućeg art filma Johna Karduma i Ire Tomić, koji koegzistiraju istovremeno - film i live bend svirka.
Projekt je inspiriran putovanjima Marka Pola do dalekog istoka koja su prikazana kroz jazz glazbu i art film. Nakon albuma, nastaje prateći film, čija posebnost leži upravo u činjenici da je nastao na temelju glazbe, a ne obratno, te ga autori nazivaju prvim hrvatskim jazz filmom.
Film je apstraktni prikaz putovanja Marka Pola, put koji autori prolaze još jednom u današnjem vremenu, te tako nailaze na granice, rat za naftu, medijsku propagandu, uništenje okoliša, klimatske promjene i siromaštvo koje neobično podsjeća na trenutno stanje u Hrvatskoj, pa je tako i sam Marko Polo u ovom filmu u vremenski distorziranoj ulozi imigranta i izbjeglice. Ovaj eksperimentalni film je poput jazza nastajao često improvizirano i u hodu, naglasak je stavljen na motive, koji su se naknadno spajali u zaokruženu priču.
Idejni začetnik projekta je glazbenik i slikar Vedran Ružić. Na albumu u izdanju Croatia Recordsa uz Ružića na kontrabasu sudjeluju Adriano Bernobic (bubnjevi), Pavle Miljenovic (gitara) i Mario Bocic (tenor sax), dok su film u trajanju cijelog albuma režirali i zajedno s Vedranom osmislili Ira Tomic i John Kardum.
Nakon filma, u izložbenim prostorijama Centra Zlatna Vrata, u 21 sat otvaramo izložbu fotografija „Iz ruke“ Žare Batinovića.
Radi se o fotografijama sa snimanja spotova koje je režirao poznati splitski redatelj Žare Batinović. Autori fotografija su nepoznati, mahom Žarini prijatelji ili asistenti na snimanju.
Žare Batinović, rođen, živi i radi u Splitu.
Po struci mađioničar, al' po zanimanju ipak režiser, najpoznatiji je po glazbenim spotovima koje počinje snimati 90-ih za Daleku obalu, Nenu Belana, a kasnije i Gibonnija, Olivera, TBF, Bajagu, Gorana Baru i Majke, Parni valjak i mnoge druge. Do danas je snimio preko 150 spotova.
Svi Žarini spotovi nastali su s lakoćom i bez puno razmišljanja, zato i jesu tako jedinstveni. Na izložbi će se vidjeti samo djelić duha vremena kada su se stvari radile drugačije i s puno više mota.
Žarina riječ:
"Nigdi na svitu nema ovakvih momenata u kojima san ja odrasta. Kamera Bolex. Na navijanje. Max duzina kadra oko 23 sekunde. Vječna štoperica u ruci kojom bi mirija dužinu snimljenog kadra radi štednje filma. Štedilo se na svemu i prema svemu se odnosilo kao prema blagu. Po spotu san ima od 10 do 40 min filmske vrpce. Gotovo sva snimanja su napravljena sa 2 čovika u ekipi. Snimatelj Boris Poljak i ja. Nema nikoga više. Ni pomoćnika. Ni šminke. Ni kostima. Ni starlete. Danas kad ovo gledan san jebeno ponosan al još više zbunjen. Ponosan šta san iz ovoga ostavio u nasljeđe vrhunske spotove. Spotove koji su mnogima nešto značili u nekom trenutku njihovih života... Gotovo da nema sedmice a da mi neko ne uleti sa zahvaljivanjem radi tog i tog spota. Tu je moja pobjeda i moj cilj, da doprem do onoga ispred ekrana. I izgleda da jesam. A zbunjen jer nikako ne mogu povezat kako san išta uspija snimit u uvjetima u kojima san radija a kamoli snimit onoliku količinu kvalitetnih spotova. Spotova koji danas izgledaju jos moćnije nego onda kad su nastajali. Žao mi je ako budem nekog razočara jer nije dobija oni holivudski „making of“. Ja osobno nebi ni jednu od ovih situacija minja za sve holivude i bolivude."

"Vozeći se autobusom autor promatra društvenu svakodnevicu velikog broja ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom na području Splita i njegove okolice. Umjetnik promatra ljude, lica, komunikaciju, životne stilove i različita ponašanja ljudi te s vremenom nailazi na mnoštvo zanimljivih situacija koje se događaju unutar autobusa kao i izvan njega. Dakle, tema serije slika Igora Zdunića Priče iz autobusa ima izraziti društveni kontekst. Gradski prijevoz je, kao javno mjesto, jedno od mnogih ogledala društva u kojem umjetnik proučava socijalnu sliku grada Splita. S jedne strane, postaje očigledno da živimo u svijetu sve većih socijalno-ekonomskih razlika, a ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom uglavnom imaju loš ili prosječan životni standard. S druge strane, očit je sveopći utjecaj konzumerizma. Sve veći tehnološki napredak, dostupnost društvenih mreža i upotreba “touch screen” mobitela uzrokuju sve veću izoliranost i otuđenost pojedinca. Čovjek postaje ovisan o virtualnom svijetu i posvećuje veći dio svog vremena društvenim mrežama zaboravljajući pritom na važnost izravne komunikacije. Pri ulazu i izlazu iz autobusa ljudi se međusobno susreću bez puno interakcija. Mnogi od njih tipkaju po mobilnim telefonima i nose slušalice u ušima. 1 Nedostatak izravne komunikacije i osjećaj pripadnosti nekom društvu ili društvenoj skupini pojedinac pokušava nadoknaditi slijepim praćenjem učestalih modnih trendova pa je kod odijevanja umjesto raznolikosti i osobnog izraza vidljiva uniformiranost. Nedostatak izravnih kontakata i stanovita otuđenost vidljivi su elementi na Igorovim slikama. U fokusu autorovog istraživanja su načini odijevanja, izrazi lica i geste različitih dobnih skupina. Svjestan da se od pojave avangarde dogodila kriza realističnog predočavanja stvarnosti unutar umjetnosti, naročito u slikarstvu, umjetnik ipak bira tradicionalni slikarski medij kako bi što bolje i detaljnije mogao prikazati ljudske likove različitih fizionomija.2 Međutim, usprkos vidljivoj figuraciji slikarska djela Igora Zdunića sadrže apstraktne i nemimetičke ekspresionističke elemente u svojoj strukturi. Odnos između slikarskog i linearnog vidljiv je kod rasporeda elemenata unutarnje građe autobusa. Raspored i organizaciju ljudskih likova i elemenata u prostoru umjetnik rješava geometrijskom perspektivom. U ovom kontekstu prostor autobusa ima značajnu ulogu jer predstavlja odnos čovjeka i njegove okoline, dok su ekspresionistički elementi prisutni kod upotrebe boja, poteza kistom te “zbijenosti” prikaza, a kod opisivanja karaktera ljudskih likova prisutni su i „apstraktni“ izražajni elementi.3 Upotrebom tih elemenata te vraćanjem tradicionalne slikarske tehnike umjetnik nastoji realno prikazati vlastito iskustvo i razmišljanja o životu ljudi u ovom gradu. Zdunićeve Priče iz autobusa mogu biti njegove priče, ali isto tako priče svakoga od nas. Umjetnik ostavlja promatračima da zamisle, pronađu ili ispričaju svoje priče." Petra Dajak
Izložba se otvara u utorak, 30. svibnja 2017. u 20:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 6. lipnja 2017.
Igor Zdunić (Gospić, 1991.) završio je Opću gimnaziju u Gospiću. Trenutno je student na 2. godini Diplomskog studija slikarstva u klasi profesorice Nine Ivančić. Samostalna izložba: 2014. Utorkom u Galeriji, Fast forward volume III, Galerija umjetnina, Split Skupne izložbe: 2013. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, Multikulturalni centar, Split 2014. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2015. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Zavrršna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Stripolerancija, izložba strip radionice, Info zona, Split 2016. Utorkom u Galeriji, zajednička izložba sudionika Fast Forward projekta, Galerija umjetnina, Split
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Petra Dajak // Tisak: Grafis d.o.o., Split

"Vozeći se autobusom autor promatra društvenu svakodnevicu velikog broja ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom na području Splita i njegove okolice. Umjetnik promatra ljude, lica, komunikaciju, životne stilove i različita ponašanja ljudi te s vremenom nailazi na mnoštvo zanimljivih situacija koje se događaju unutar autobusa kao i izvan njega. Dakle, tema serije slika Igora Zdunića Priče iz autobusa ima izraziti društveni kontekst. Gradski prijevoz je, kao javno mjesto, jedno od mnogih ogledala društva u kojem umjetnik proučava socijalnu sliku grada Splita. S jedne strane, postaje očigledno da živimo u svijetu sve većih socijalno-ekonomskih razlika, a ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom uglavnom imaju loš ili prosječan životni standard. S druge strane, očit je sveopći utjecaj konzumerizma. Sve veći tehnološki napredak, dostupnost društvenih mreža i upotreba “touch screen” mobitela uzrokuju sve veću izoliranost i otuđenost pojedinca. Čovjek postaje ovisan o virtualnom svijetu i posvećuje veći dio svog vremena društvenim mrežama zaboravljajući pritom na važnost izravne komunikacije. Pri ulazu i izlazu iz autobusa ljudi se međusobno susreću bez puno interakcija. Mnogi od njih tipkaju po mobilnim telefonima i nose slušalice u ušima. 1 Nedostatak izravne komunikacije i osjećaj pripadnosti nekom društvu ili društvenoj skupini pojedinac pokušava nadoknaditi slijepim praćenjem učestalih modnih trendova pa je kod odijevanja umjesto raznolikosti i osobnog izraza vidljiva uniformiranost. Nedostatak izravnih kontakata i stanovita otuđenost vidljivi su elementi na Igorovim slikama. U fokusu autorovog istraživanja su načini odijevanja, izrazi lica i geste različitih dobnih skupina. Svjestan da se od pojave avangarde dogodila kriza realističnog predočavanja stvarnosti unutar umjetnosti, naročito u slikarstvu, umjetnik ipak bira tradicionalni slikarski medij kako bi što bolje i detaljnije mogao prikazati ljudske likove različitih fizionomija.2 Međutim, usprkos vidljivoj figuraciji slikarska djela Igora Zdunića sadrže apstraktne i nemimetičke ekspresionističke elemente u svojoj strukturi. Odnos između slikarskog i linearnog vidljiv je kod rasporeda elemenata unutarnje građe autobusa. Raspored i organizaciju ljudskih likova i elemenata u prostoru umjetnik rješava geometrijskom perspektivom. U ovom kontekstu prostor autobusa ima značajnu ulogu jer predstavlja odnos čovjeka i njegove okoline, dok su ekspresionistički elementi prisutni kod upotrebe boja, poteza kistom te “zbijenosti” prikaza, a kod opisivanja karaktera ljudskih likova prisutni su i „apstraktni“ izražajni elementi.3 Upotrebom tih elemenata te vraćanjem tradicionalne slikarske tehnike umjetnik nastoji realno prikazati vlastito iskustvo i razmišljanja o životu ljudi u ovom gradu. Zdunićeve Priče iz autobusa mogu biti njegove priče, ali isto tako priče svakoga od nas. Umjetnik ostavlja promatračima da zamisle, pronađu ili ispričaju svoje priče." Petra Dajak
Izložba se otvara u utorak, 30. svibnja 2017. u 20:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 6. lipnja 2017.
Igor Zdunić (Gospić, 1991.) završio je Opću gimnaziju u Gospiću. Trenutno je student na 2. godini Diplomskog studija slikarstva u klasi profesorice Nine Ivančić. Samostalna izložba: 2014. Utorkom u Galeriji, Fast forward volume III, Galerija umjetnina, Split Skupne izložbe: 2013. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, Multikulturalni centar, Split 2014. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2015. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Zavrršna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Stripolerancija, izložba strip radionice, Info zona, Split 2016. Utorkom u Galeriji, zajednička izložba sudionika Fast Forward projekta, Galerija umjetnina, Split
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Petra Dajak // Tisak: Grafis d.o.o., Split

"Vozeći se autobusom autor promatra društvenu svakodnevicu velikog broja ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom na području Splita i njegove okolice. Umjetnik promatra ljude, lica, komunikaciju, životne stilove i različita ponašanja ljudi te s vremenom nailazi na mnoštvo zanimljivih situacija koje se događaju unutar autobusa kao i izvan njega. Dakle, tema serije slika Igora Zdunića Priče iz autobusa ima izraziti društveni kontekst. Gradski prijevoz je, kao javno mjesto, jedno od mnogih ogledala društva u kojem umjetnik proučava socijalnu sliku grada Splita. S jedne strane, postaje očigledno da živimo u svijetu sve većih socijalno-ekonomskih razlika, a ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom uglavnom imaju loš ili prosječan životni standard. S druge strane, očit je sveopći utjecaj konzumerizma. Sve veći tehnološki napredak, dostupnost društvenih mreža i upotreba “touch screen” mobitela uzrokuju sve veću izoliranost i otuđenost pojedinca. Čovjek postaje ovisan o virtualnom svijetu i posvećuje veći dio svog vremena društvenim mrežama zaboravljajući pritom na važnost izravne komunikacije. Pri ulazu i izlazu iz autobusa ljudi se međusobno susreću bez puno interakcija. Mnogi od njih tipkaju po mobilnim telefonima i nose slušalice u ušima. 1 Nedostatak izravne komunikacije i osjećaj pripadnosti nekom društvu ili društvenoj skupini pojedinac pokušava nadoknaditi slijepim praćenjem učestalih modnih trendova pa je kod odijevanja umjesto raznolikosti i osobnog izraza vidljiva uniformiranost. Nedostatak izravnih kontakata i stanovita otuđenost vidljivi su elementi na Igorovim slikama. U fokusu autorovog istraživanja su načini odijevanja, izrazi lica i geste različitih dobnih skupina. Svjestan da se od pojave avangarde dogodila kriza realističnog predočavanja stvarnosti unutar umjetnosti, naročito u slikarstvu, umjetnik ipak bira tradicionalni slikarski medij kako bi što bolje i detaljnije mogao prikazati ljudske likove različitih fizionomija.2 Međutim, usprkos vidljivoj figuraciji slikarska djela Igora Zdunića sadrže apstraktne i nemimetičke ekspresionističke elemente u svojoj strukturi. Odnos između slikarskog i linearnog vidljiv je kod rasporeda elemenata unutarnje građe autobusa. Raspored i organizaciju ljudskih likova i elemenata u prostoru umjetnik rješava geometrijskom perspektivom. U ovom kontekstu prostor autobusa ima značajnu ulogu jer predstavlja odnos čovjeka i njegove okoline, dok su ekspresionistički elementi prisutni kod upotrebe boja, poteza kistom te “zbijenosti” prikaza, a kod opisivanja karaktera ljudskih likova prisutni su i „apstraktni“ izražajni elementi.3 Upotrebom tih elemenata te vraćanjem tradicionalne slikarske tehnike umjetnik nastoji realno prikazati vlastito iskustvo i razmišljanja o životu ljudi u ovom gradu. Zdunićeve Priče iz autobusa mogu biti njegove priče, ali isto tako priče svakoga od nas. Umjetnik ostavlja promatračima da zamisle, pronađu ili ispričaju svoje priče." Petra Dajak
Izložba se otvara u utorak, 30. svibnja 2017. u 20:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 6. lipnja 2017.
Igor Zdunić (Gospić, 1991.) završio je Opću gimnaziju u Gospiću. Trenutno je student na 2. godini Diplomskog studija slikarstva u klasi profesorice Nine Ivančić. Samostalna izložba: 2014. Utorkom u Galeriji, Fast forward volume III, Galerija umjetnina, Split Skupne izložbe: 2013. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, Multikulturalni centar, Split 2014. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2015. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Zavrršna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Stripolerancija, izložba strip radionice, Info zona, Split 2016. Utorkom u Galeriji, zajednička izložba sudionika Fast Forward projekta, Galerija umjetnina, Split
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Petra Dajak // Tisak: Grafis d.o.o., Split

"Vozeći se autobusom autor promatra društvenu svakodnevicu velikog broja ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom na području Splita i njegove okolice. Umjetnik promatra ljude, lica, komunikaciju, životne stilove i različita ponašanja ljudi te s vremenom nailazi na mnoštvo zanimljivih situacija koje se događaju unutar autobusa kao i izvan njega. Dakle, tema serije slika Igora Zdunića Priče iz autobusa ima izraziti društveni kontekst. Gradski prijevoz je, kao javno mjesto, jedno od mnogih ogledala društva u kojem umjetnik proučava socijalnu sliku grada Splita. S jedne strane, postaje očigledno da živimo u svijetu sve većih socijalno-ekonomskih razlika, a ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom uglavnom imaju loš ili prosječan životni standard. S druge strane, očit je sveopći utjecaj konzumerizma. Sve veći tehnološki napredak, dostupnost društvenih mreža i upotreba “touch screen” mobitela uzrokuju sve veću izoliranost i otuđenost pojedinca. Čovjek postaje ovisan o virtualnom svijetu i posvećuje veći dio svog vremena društvenim mrežama zaboravljajući pritom na važnost izravne komunikacije. Pri ulazu i izlazu iz autobusa ljudi se međusobno susreću bez puno interakcija. Mnogi od njih tipkaju po mobilnim telefonima i nose slušalice u ušima. 1 Nedostatak izravne komunikacije i osjećaj pripadnosti nekom društvu ili društvenoj skupini pojedinac pokušava nadoknaditi slijepim praćenjem učestalih modnih trendova pa je kod odijevanja umjesto raznolikosti i osobnog izraza vidljiva uniformiranost. Nedostatak izravnih kontakata i stanovita otuđenost vidljivi su elementi na Igorovim slikama. U fokusu autorovog istraživanja su načini odijevanja, izrazi lica i geste različitih dobnih skupina. Svjestan da se od pojave avangarde dogodila kriza realističnog predočavanja stvarnosti unutar umjetnosti, naročito u slikarstvu, umjetnik ipak bira tradicionalni slikarski medij kako bi što bolje i detaljnije mogao prikazati ljudske likove različitih fizionomija.2 Međutim, usprkos vidljivoj figuraciji slikarska djela Igora Zdunića sadrže apstraktne i nemimetičke ekspresionističke elemente u svojoj strukturi. Odnos između slikarskog i linearnog vidljiv je kod rasporeda elemenata unutarnje građe autobusa. Raspored i organizaciju ljudskih likova i elemenata u prostoru umjetnik rješava geometrijskom perspektivom. U ovom kontekstu prostor autobusa ima značajnu ulogu jer predstavlja odnos čovjeka i njegove okoline, dok su ekspresionistički elementi prisutni kod upotrebe boja, poteza kistom te “zbijenosti” prikaza, a kod opisivanja karaktera ljudskih likova prisutni su i „apstraktni“ izražajni elementi.3 Upotrebom tih elemenata te vraćanjem tradicionalne slikarske tehnike umjetnik nastoji realno prikazati vlastito iskustvo i razmišljanja o životu ljudi u ovom gradu. Zdunićeve Priče iz autobusa mogu biti njegove priče, ali isto tako priče svakoga od nas. Umjetnik ostavlja promatračima da zamisle, pronađu ili ispričaju svoje priče." Petra Dajak
Izložba se otvara u utorak, 30. svibnja 2017. u 20:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 6. lipnja 2017.
Igor Zdunić (Gospić, 1991.) završio je Opću gimnaziju u Gospiću. Trenutno je student na 2. godini Diplomskog studija slikarstva u klasi profesorice Nine Ivančić. Samostalna izložba: 2014. Utorkom u Galeriji, Fast forward volume III, Galerija umjetnina, Split Skupne izložbe: 2013. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, Multikulturalni centar, Split 2014. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2015. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Zavrršna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Stripolerancija, izložba strip radionice, Info zona, Split 2016. Utorkom u Galeriji, zajednička izložba sudionika Fast Forward projekta, Galerija umjetnina, Split
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Petra Dajak // Tisak: Grafis d.o.o., Split

"Vozeći se autobusom autor promatra društvenu svakodnevicu velikog broja ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom na području Splita i njegove okolice. Umjetnik promatra ljude, lica, komunikaciju, životne stilove i različita ponašanja ljudi te s vremenom nailazi na mnoštvo zanimljivih situacija koje se događaju unutar autobusa kao i izvan njega. Dakle, tema serije slika Igora Zdunića Priče iz autobusa ima izraziti društveni kontekst. Gradski prijevoz je, kao javno mjesto, jedno od mnogih ogledala društva u kojem umjetnik proučava socijalnu sliku grada Splita. S jedne strane, postaje očigledno da živimo u svijetu sve većih socijalno-ekonomskih razlika, a ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom uglavnom imaju loš ili prosječan životni standard. S druge strane, očit je sveopći utjecaj konzumerizma. Sve veći tehnološki napredak, dostupnost društvenih mreža i upotreba “touch screen” mobitela uzrokuju sve veću izoliranost i otuđenost pojedinca. Čovjek postaje ovisan o virtualnom svijetu i posvećuje veći dio svog vremena društvenim mrežama zaboravljajući pritom na važnost izravne komunikacije. Pri ulazu i izlazu iz autobusa ljudi se međusobno susreću bez puno interakcija. Mnogi od njih tipkaju po mobilnim telefonima i nose slušalice u ušima. 1 Nedostatak izravne komunikacije i osjećaj pripadnosti nekom društvu ili društvenoj skupini pojedinac pokušava nadoknaditi slijepim praćenjem učestalih modnih trendova pa je kod odijevanja umjesto raznolikosti i osobnog izraza vidljiva uniformiranost. Nedostatak izravnih kontakata i stanovita otuđenost vidljivi su elementi na Igorovim slikama. U fokusu autorovog istraživanja su načini odijevanja, izrazi lica i geste različitih dobnih skupina. Svjestan da se od pojave avangarde dogodila kriza realističnog predočavanja stvarnosti unutar umjetnosti, naročito u slikarstvu, umjetnik ipak bira tradicionalni slikarski medij kako bi što bolje i detaljnije mogao prikazati ljudske likove različitih fizionomija.2 Međutim, usprkos vidljivoj figuraciji slikarska djela Igora Zdunića sadrže apstraktne i nemimetičke ekspresionističke elemente u svojoj strukturi. Odnos između slikarskog i linearnog vidljiv je kod rasporeda elemenata unutarnje građe autobusa. Raspored i organizaciju ljudskih likova i elemenata u prostoru umjetnik rješava geometrijskom perspektivom. U ovom kontekstu prostor autobusa ima značajnu ulogu jer predstavlja odnos čovjeka i njegove okoline, dok su ekspresionistički elementi prisutni kod upotrebe boja, poteza kistom te “zbijenosti” prikaza, a kod opisivanja karaktera ljudskih likova prisutni su i „apstraktni“ izražajni elementi.3 Upotrebom tih elemenata te vraćanjem tradicionalne slikarske tehnike umjetnik nastoji realno prikazati vlastito iskustvo i razmišljanja o životu ljudi u ovom gradu. Zdunićeve Priče iz autobusa mogu biti njegove priče, ali isto tako priče svakoga od nas. Umjetnik ostavlja promatračima da zamisle, pronađu ili ispričaju svoje priče." Petra Dajak
Izložba se otvara u utorak, 30. svibnja 2017. u 20:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 6. lipnja 2017.
Igor Zdunić (Gospić, 1991.) završio je Opću gimnaziju u Gospiću. Trenutno je student na 2. godini Diplomskog studija slikarstva u klasi profesorice Nine Ivančić. Samostalna izložba: 2014. Utorkom u Galeriji, Fast forward volume III, Galerija umjetnina, Split Skupne izložbe: 2013. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, Multikulturalni centar, Split 2014. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2015. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Zavrršna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Stripolerancija, izložba strip radionice, Info zona, Split 2016. Utorkom u Galeriji, zajednička izložba sudionika Fast Forward projekta, Galerija umjetnina, Split
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Petra Dajak // Tisak: Grafis d.o.o., Split

"Vozeći se autobusom autor promatra društvenu svakodnevicu velikog broja ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom na području Splita i njegove okolice. Umjetnik promatra ljude, lica, komunikaciju, životne stilove i različita ponašanja ljudi te s vremenom nailazi na mnoštvo zanimljivih situacija koje se događaju unutar autobusa kao i izvan njega. Dakle, tema serije slika Igora Zdunića Priče iz autobusa ima izraziti društveni kontekst. Gradski prijevoz je, kao javno mjesto, jedno od mnogih ogledala društva u kojem umjetnik proučava socijalnu sliku grada Splita. S jedne strane, postaje očigledno da živimo u svijetu sve većih socijalno-ekonomskih razlika, a ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom uglavnom imaju loš ili prosječan životni standard. S druge strane, očit je sveopći utjecaj konzumerizma. Sve veći tehnološki napredak, dostupnost društvenih mreža i upotreba “touch screen” mobitela uzrokuju sve veću izoliranost i otuđenost pojedinca. Čovjek postaje ovisan o virtualnom svijetu i posvećuje veći dio svog vremena društvenim mrežama zaboravljajući pritom na važnost izravne komunikacije. Pri ulazu i izlazu iz autobusa ljudi se međusobno susreću bez puno interakcija. Mnogi od njih tipkaju po mobilnim telefonima i nose slušalice u ušima. 1 Nedostatak izravne komunikacije i osjećaj pripadnosti nekom društvu ili društvenoj skupini pojedinac pokušava nadoknaditi slijepim praćenjem učestalih modnih trendova pa je kod odijevanja umjesto raznolikosti i osobnog izraza vidljiva uniformiranost. Nedostatak izravnih kontakata i stanovita otuđenost vidljivi su elementi na Igorovim slikama. U fokusu autorovog istraživanja su načini odijevanja, izrazi lica i geste različitih dobnih skupina. Svjestan da se od pojave avangarde dogodila kriza realističnog predočavanja stvarnosti unutar umjetnosti, naročito u slikarstvu, umjetnik ipak bira tradicionalni slikarski medij kako bi što bolje i detaljnije mogao prikazati ljudske likove različitih fizionomija.2 Međutim, usprkos vidljivoj figuraciji slikarska djela Igora Zdunića sadrže apstraktne i nemimetičke ekspresionističke elemente u svojoj strukturi. Odnos između slikarskog i linearnog vidljiv je kod rasporeda elemenata unutarnje građe autobusa. Raspored i organizaciju ljudskih likova i elemenata u prostoru umjetnik rješava geometrijskom perspektivom. U ovom kontekstu prostor autobusa ima značajnu ulogu jer predstavlja odnos čovjeka i njegove okoline, dok su ekspresionistički elementi prisutni kod upotrebe boja, poteza kistom te “zbijenosti” prikaza, a kod opisivanja karaktera ljudskih likova prisutni su i „apstraktni“ izražajni elementi.3 Upotrebom tih elemenata te vraćanjem tradicionalne slikarske tehnike umjetnik nastoji realno prikazati vlastito iskustvo i razmišljanja o životu ljudi u ovom gradu. Zdunićeve Priče iz autobusa mogu biti njegove priče, ali isto tako priče svakoga od nas. Umjetnik ostavlja promatračima da zamisle, pronađu ili ispričaju svoje priče." Petra Dajak
Izložba se otvara u utorak, 30. svibnja 2017. u 20:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 6. lipnja 2017.
Igor Zdunić (Gospić, 1991.) završio je Opću gimnaziju u Gospiću. Trenutno je student na 2. godini Diplomskog studija slikarstva u klasi profesorice Nine Ivančić. Samostalna izložba: 2014. Utorkom u Galeriji, Fast forward volume III, Galerija umjetnina, Split Skupne izložbe: 2013. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, Multikulturalni centar, Split 2014. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2015. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Zavrršna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Stripolerancija, izložba strip radionice, Info zona, Split 2016. Utorkom u Galeriji, zajednička izložba sudionika Fast Forward projekta, Galerija umjetnina, Split
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Petra Dajak // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Ciklus otvara film "Luka srca" (Labuan Hati), 2017.g Titiena Wattimena.
Radnja se odvija na prelijepom otoku Komodo, gdje tri mlade žene uče roniti. Bia je mlada majka, Indi je zaručena i ovo je njezino "opraštanje" od djevojačkih ludorija, a Maria je slobodna zaposlena djevojka ponešto nesretna u ljubavi. Veliki dio filma odvija se pod morem, a veliki dio radnje, kako i naziv sugerira - u srcu.
Ulaz na sve filmove iz indonezijskog ciklusa je, zahvaljujući Veleposlanstvu Republike Indonezije u Republici Hrvatskoj, besplatan.
Revija traje do srijede 7. lipnja 2017.
Program:
PONEDJELJAK / 05.06.
Labuan Hati, 2017. - 20:00 sati
UTORAK / 06.06.
Labuan Hati, 2017. - 17:30 sati
SUNYA - 20:00 sati
SRIJEDA / 07.06.
KISAH 3 TITIK - 17:30 sati
Gending Sriwijaya, 2013. - 20:00 sati

"Vozeći se autobusom autor promatra društvenu svakodnevicu velikog broja ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom na području Splita i njegove okolice. Umjetnik promatra ljude, lica, komunikaciju, životne stilove i različita ponašanja ljudi te s vremenom nailazi na mnoštvo zanimljivih situacija koje se događaju unutar autobusa kao i izvan njega. Dakle, tema serije slika Igora Zdunića Priče iz autobusa ima izraziti društveni kontekst. Gradski prijevoz je, kao javno mjesto, jedno od mnogih ogledala društva u kojem umjetnik proučava socijalnu sliku grada Splita. S jedne strane, postaje očigledno da živimo u svijetu sve većih socijalno-ekonomskih razlika, a ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom uglavnom imaju loš ili prosječan životni standard. S druge strane, očit je sveopći utjecaj konzumerizma. Sve veći tehnološki napredak, dostupnost društvenih mreža i upotreba “touch screen” mobitela uzrokuju sve veću izoliranost i otuđenost pojedinca. Čovjek postaje ovisan o virtualnom svijetu i posvećuje veći dio svog vremena društvenim mrežama zaboravljajući pritom na važnost izravne komunikacije. Pri ulazu i izlazu iz autobusa ljudi se međusobno susreću bez puno interakcija. Mnogi od njih tipkaju po mobilnim telefonima i nose slušalice u ušima. 1 Nedostatak izravne komunikacije i osjećaj pripadnosti nekom društvu ili društvenoj skupini pojedinac pokušava nadoknaditi slijepim praćenjem učestalih modnih trendova pa je kod odijevanja umjesto raznolikosti i osobnog izraza vidljiva uniformiranost. Nedostatak izravnih kontakata i stanovita otuđenost vidljivi su elementi na Igorovim slikama. U fokusu autorovog istraživanja su načini odijevanja, izrazi lica i geste različitih dobnih skupina. Svjestan da se od pojave avangarde dogodila kriza realističnog predočavanja stvarnosti unutar umjetnosti, naročito u slikarstvu, umjetnik ipak bira tradicionalni slikarski medij kako bi što bolje i detaljnije mogao prikazati ljudske likove različitih fizionomija.2 Međutim, usprkos vidljivoj figuraciji slikarska djela Igora Zdunića sadrže apstraktne i nemimetičke ekspresionističke elemente u svojoj strukturi. Odnos između slikarskog i linearnog vidljiv je kod rasporeda elemenata unutarnje građe autobusa. Raspored i organizaciju ljudskih likova i elemenata u prostoru umjetnik rješava geometrijskom perspektivom. U ovom kontekstu prostor autobusa ima značajnu ulogu jer predstavlja odnos čovjeka i njegove okoline, dok su ekspresionistički elementi prisutni kod upotrebe boja, poteza kistom te “zbijenosti” prikaza, a kod opisivanja karaktera ljudskih likova prisutni su i „apstraktni“ izražajni elementi.3 Upotrebom tih elemenata te vraćanjem tradicionalne slikarske tehnike umjetnik nastoji realno prikazati vlastito iskustvo i razmišljanja o životu ljudi u ovom gradu. Zdunićeve Priče iz autobusa mogu biti njegove priče, ali isto tako priče svakoga od nas. Umjetnik ostavlja promatračima da zamisle, pronađu ili ispričaju svoje priče." Petra Dajak
Izložba se otvara u utorak, 30. svibnja 2017. u 20:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 6. lipnja 2017.
Igor Zdunić (Gospić, 1991.) završio je Opću gimnaziju u Gospiću. Trenutno je student na 2. godini Diplomskog studija slikarstva u klasi profesorice Nine Ivančić. Samostalna izložba: 2014. Utorkom u Galeriji, Fast forward volume III, Galerija umjetnina, Split Skupne izložbe: 2013. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, Multikulturalni centar, Split 2014. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2015. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Zavrršna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Stripolerancija, izložba strip radionice, Info zona, Split 2016. Utorkom u Galeriji, zajednička izložba sudionika Fast Forward projekta, Galerija umjetnina, Split
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Petra Dajak // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložba radova generacije 1967. - ŠKOLA ZA PRIMJENJENE UMJETNOSTI, SPLIT
"Šesnaest autora, maturanata splitske Srednje škole za primijenjene umjetnosti iz godine
1967., ovu su izložbu zamislili kao neku vrstu godišnjice mature na koju slavljenici,
umjesto vlastite osobe, skockane po mjeri dominantne percepcije uspjeha, šalju
svoj rad – sliku, objekt, umjetničku kreaciju – da ih predstavlja u onome svjetlu u
kojem se sami osjećaju najbolje i „najcentriranije“.
Stoga se, više nego iz cjeline izložbe, o autorima može zaključiti iz samoga čina izbora,
iz predmeta što su ga, za ovu prigodu, sami priložili kao reprezenta svoje umjetničke
obljetnice. Radi se, po logici stvari, o postavu koji nije homogen, koji obuhvaća
jednako romantične i ekspresivne, razigrane i disciplinirane, samozatajne i ekstrovertne
izloške.
Tek par radova po autoru, dakako, premalo je da bi se donosili sudovi o životima u
umjetnosti i opusima, a istodobno, kako izložba nema prethodno definiran tematski
ili formalni koncept, možemo te radove promatrati onako kao bismo promatrali ljude
u prostoriji, njihove međusobne odnose i komunikaciju, teme oko kojih se nalaze,
raspoloženja koja ih okružuju i karaktere koji se sljubljuju ili trve.
Većina autora predstavljenih na izložbi, slijedom su svog primijenjeno-umjetničkog
obrazovanja, proveli velik dio svog profesionalnog života kao nastavnici, dizajneri i
grafičari. Zanimanja koja traže kreaciju, ali i disciplinu i komunikativnost.
Također, velik broj autora potječe, a neki i danas obitavaju, ili su obitavali (radovi
nekolicine kolega izloženi su posthumno) na otocima i u malim sredinama. Te dvije
odrednice umnogome su izvorište osobina njihovih radova – barem ovih koje su sami
odabrali za ovu prigodu. Nema urbanih perspektiva. Nostalgija za različitim oblicima
života, praksi i oblikovnih momenata prošlosti, vidljiva je u većini radova, no, gotovo
nitko ne pokazuje ambiciju da toj nostalgiji doda nekakav historijsko-moralni krešendo.
Nostalgija ostaje na razini osobne priče, male scene, pa zadržava crtu iskrenosti
čak i u slučajevima kada je posve konvencionalno, pa i konformistički, realizirana.
Nalazimo tu tako „apdejtane“ varijante pastorale, lišene svake ironije i dvosmislenosti,
ali i vješto prerađivanje tehnika i strategija modernističkog izričaja i njegovo
stavljanje u izmijenjeni kulturni kontekst.
Realizam koji kod onih prvih slika (jer riječ je prvenstveno o slikama) preteže, doima
se kao prostodušna vjera da istina uistinu postoji, ako nigdje drugdje, onda barem
u vizualnoj percepciji. Predstavnci te tzv. pitoreskne estetike, prema kojoj se već
desetljećima u praksi procjenjuju i klasificiraju topografske osobine pojedinog lokaliteta,
u ovisnosti o tome koliko „pejzažnog potencijala“ nose za neko apstraktno,
sveprisutno „umjetničko oko“, bilježe svoje prizore bez remetilačkog faktora ljudske
umiješanosti, aktivnosti ili proste fizičke prisutnosti. Bilježe ih retrospektivno, kao
melankolične, ne odviše deskriptivne prisutnosti.
Odmak od realizma, pak, ide u smjeru modernističkih praksi, i dalje prema postmodernom
kolažu i assemblageu. Stvara svojevrsnu „dramu pitoresknog“, bilo na način
da uranja elemente klasičnog dalmatinskog likovnog inventara – kućice, brodice, masline,
lučice – u neku transcendentalnu izmaglicu (Šimun Martinis) ili da, poput Joška
Martinisa, mijenja konceptualnu i percepcijsku strukturu slike fizičkim dekonstruiranjem
ikonografije. Priroda tako postaje vidno polje koje se sužava i širi od mjerljivih
detalja do mitskih dimenzija. Visok stupanj metaforičnosti, dinamike, zavidan méti4
er, a istovremeno i promatračka distanciranost, obilježja su najzanimljivijih među
pejzažistima, poput Emilije Šarić Kohle.
Rijetko tko zagazi u potpunu apstrakciju. Češća je gotovo dječja razigranost koja plijeni
kreativnošću, zrači veseljem i individualnom slobodom, zadovoljstvom u opipljivoj
utopiji kreiranja. To osjećamo kod Skokandića i Bezića, ali i na jedan svoj delikatniji,
poetičan način – kod Nastje Dadić Radić.
Također, s izuzetkom Ante Sardelića Kraljevića, kod kojega možemo prepoznati stanovitu
simbolističku retoriku, težnju da forma bude u službi ideje, radovi ovih autora
uglavnom su neintencionalni, bez želje da prenesu konkretnu „poruku” ili promiču
ideju. Njihova je umjetnost u njihovoj jasnoj, odlučnoj prisutnosti.
Malo je na ovoj izložbi prikaza čovjeka, stoga spomen zaslužuje Nada Bukvić Delić.
Prva asocijacija pri pogledu na „Crvenokosu”, Balzacova je teorija o tome kako se
fizička prisutnost osobe sastoji od slojeva nebrojenih tankih, slikovnih opni, jedne
povrh druge, koje se „ljušte“ i preklapaju u izrazima i emocijama. Dojam je da slikarica
ima mogućnost u jednom trenutku uočiti slojeve tih opni i prikazati ih taloženjem
plohi i crta, bazičnim oruđem umjetnika.
Što god im bilo zajedničko, i u čemu god se razlikovali, jedna se osobina može pripisati
izložbi kao cjelini, a vjerujem čak i autorima, ma koliko ograničen bio uzorak na
osnovi kojega donosimo zaključak. U epohi ironiziranja, rastakanja, preslagivanja i
kombiniranja, stalne su jedino promjena i trka za prilagodbom. Ako u nekom segmentu
trebamo tražiti znak zrelosti ovih umnogome različitih autora, onda je to u njihovu
potpunom ignoriranju te naporne i neučinkovite trke. Svi se odreda doimaju staloženo
u svom izričaju. S vremenom, za neke je od njih taj izričaj postao manirom, pa, više
ili manje pomireni s njom, njeguju viziju umjetnika kao individualca, osobu koja nije
dužna opravdavati svoje djelo, niti ga mjeriti i jednim drugim metrom do vlastitog."
Tamara Visković
Nedo Bavčević, porijeklom iz Gornjeg Sela na otoku Šolti, rodio se 1948.,
a preminuo 2015. godine. Školu za primijenjene umjetnosti, Odjel primijenjene
grafike, završio je 1967. u Splitu. Na Grafičkom fakultetu u Zagrebu diplomirao
je u zvanju dipl. grafički inženjer.Bio je grafički urednik novine Nedjeljna
Dalmacija i dugogodišnji direktor tiskare u novinskoj kući Slobodna Dalmacija
u Splitu, sve do umirovljenja. Motiviran svojom Šoltom okruženom modrinom
mora, samozatajno se bavio slikanjem, te smo u mogućnosti prezentirati djela
našega Neda u tehnici ulja na lesonitu, nastalima u razdoblju od 2013. do
2015.
Stanko Bezić rođen je 1946., potječe sa otoka Šolte. Diplomirao je na Odjelu kiparstva u
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967.Oblikovao je u asamblaž tehnici trodimenzionalne
umjetničke tvorbe. Od odbačenih, ili samo od dijelova predmeta svakodnevne uporabe
u različitim materijalima (od metala, žice, plastike, šamota, komada tkanine) kao izraziti
animalist, izrađivao je originalne skulpture većih dimenzija do malih minucioznih figurica.
Ostvaruje dugogodišnju suradnju sa školskom kolegicom galeristicom Angelom i njezinim
pok. suprugom Tomom Bebićem, te izlaže više puta svoje menažerije u njihovoj, popularnoj,
galeriji Po bota, u Splitu 90-tih godina prošlog stoljeća. Sve je to svojim snimkama dokumentirao
splitski fotograf Zoran Krpetić. Pisao je i poeziju te je svako djelo popratio stihovima
pjesama. U zagrebačkom Vjesniku i Večernjem listu, u više je navrata pisano o originalnosti
radova Stanka Bezića, prožetih i dozom suptilne duhovitosti te su izazivali veliko zanimanje
poklonika umjetnosti. Poštovatelji uradaka Stanka Bezića odnijeli su ih u svoje zbirke diljem
svijeta: u Australiju, Argentinu, Francusku… i diljem naše Hrvatske.
Nažalost, nema više našeg Stanka, ostaje nam samo u sjećanju njegov osebujan lik prijatelja i
kolege, kao i radost koju je iskazivao stvarajući svoju umjetnost.
Nada Bukvić Delić, dizajnerica i slikarica, rodila se 1947. u Dubrovniku.
Završila je petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967., smjer
industrijskog oblikovanja i kiparstvo. Radila je na produkt-dizajnu igračaka u
Jugoplastici u Splitu od 1969. do 1995. Bavi se oblikovanjem lutaka u raznim
materijalima, slikarstvom, ilustracijom, scenskim oblikovanjem... Izlagala je
na više skupnih izložbi i samostalno. Samostalno je izlagala u Splitu 1999.,
2000., 2015., i u Zagrebu 1998. Za Nadu umjetnost je bila i ostala veliki izazov,
duhovno putovanje i živa avantura koja nije izgubila svoju poetičnost… Tonči
Šitin, iz predgovora kataloga izložbi slika Nade Bukvić u Muzeju grada Splita,
2015.Članica je ULUPUH-a, likovne grupe Par nas i likovne udruge Salona art.
Živi i radi u Splitu i u Dubrovniku. Kontakt mail: nadelic@gmail.com
Nastja Dadić Radić, likovna umjetnica, rođena je 1946. godine
u Splitu. Po završetku Škole za primijenjene umjetnosti u Splitu,
Odjel za primijenjenu grafiku, 1967., diplomirala je na Sveučilištu u
Splitu, Filozofski fakultet u Zadru, program studija: Likovni odgoj i
likovne umjetnosti 1985. i stekla stručni naziv profesorice likovnog
odgoja i likovnih umjetnosti.
Članica je HDLU-a, HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1975. do
1979. bila je voditeljica aranžerskog odjela i izložbene djelatnosti
u robnoj kući Dobri, poduzeća Dalma u Splitu, a od 1979. do 2002.
predavala je likovne stručne predmete aranžersko-scenografskim
dizajnerima u Trgovačkoj školi i Školi za dizajn, grafiku i održivu
gradnju u Splitu. Za mentorski rad s darovitim učenicima više je
puta nagrađena. Uz slikarstvo, bavi se i oblikovanjem u raznim materijalima.
Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi: u Splitu,
Zagrebu, Rijeci, Šibeniku, Dubrovniku, na otocima Braču i Šolti, te u
San Marinu i Rimu. Sudjelovala je u raznim humanitarnim aukcijama
i u radu likovnih kolonija u Hrvatskoj. Djela joj se nalaze u raznim
ustanovama, mapa Istoria sfete udouice Judit (u tehnici papier
mache) Marka Marulića Splićanina u fundusu Galerije umjetnina u
Splitu, i u privatnim zbirkama. Živi u Rogaču na otoku Šolti i u Splitu
i bavi se radom u likovnim umjetnostima.
Kontakt mail: nastja.dadic.radic@gmail.com
Mirjana Despalatović Gabrić rođena je 1946. u Splitu. Školu za primijenjene
umjetnosti završila je 1967. u Splitu, Odjel za primijenjenu grafiku.
Godine 1970. diplomirala je na splitskoj Pedagoškoj akademiji studijsku grupu:
Likovne umjetnosti. Stekla je stručni naziv nastavnice likovnog odgoja.
Nagrađena je posebnom nagradom nastavničkog vijeća Pedagoške akademije
Split za postignute uspjehe na studiju. Od 1970. predavala je, do umirovljenja,
likovni odgoj, u osnovnoj školi Skalice. Sudjelovala je, u svojstvu likovnog
pedagoga i mentora, na više organiziranih i žiriranih izložbi učeničkih radova
u Splitu i diljem Hrvatske, pod pokroviteljstvom Ministarsva prosvjete i športa
RH u osnovnom školstvu. Više puta nagrađena je za unapređenje likovnog
stvaralaštva djece. Živi u Splitu.
Ruta Knežević, ugledna hrvatska umjetnica, rođena je 1947. u
Splitu, a preminula je 2006. u Zagrebu. Bila je članica ULUPUH-ove
Sekcije za kazališnu i filmsku umjetnost. Završila je Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu, Odjel slikarstva,1967. Apsolvirala je na
Akademiji primijenjene umjetnosti u Beogradu, Odsjek kostimografije,
a diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u
Zagrebu 1972. Od 1975. profesionalno se bavila kostimografijom.
Osim slikarstva i kostimografije (za kazalište, film i televiziju), povremeno
je radila i kao scenografkinja i grafička dizajnerica, a okušala
se i u pedagoškom radu. Surađivala je s najuglednijim kazališnim
kućama u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, kao i s brojnim istaknutim
redateljima. Ostvarila je kostimografije u više od 150 kazališnih
predstava, više od 20 filmova, te u oko 50 TV-drama i serija. Za svoj
rad bila je nagrađena brojnim nagradama (1980. i 1983. Nagrada
grada Zagreba,1990. za Zlatni smijeh,1998.,1999. i 2002. Zlatna
arena). U izdanju ULUPUH-a, uz podršku Ministarstva RH i Gradskog
ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba, izdana
je 2009. monografija Ruta Knežević: Kostimi. Bila je osoba vedrog
duha, svoj je posao radila s lakoćom svih dobrih majstora.
Vlasta Kranjčev Klasić, grafička dizajnerica, završila je 1967.
godine Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu u četverogodišnjem
trajanju, na Odjelu za primijenjenu grafiku. Radila je dizajnirajući
ambalažu za prehrambene proizvode tvornice Podravka u
Koprivnici do umirovljenja. Godine 1972. sudjeluje u osnivanju Likovne
sekcije Podravka 72. Izlagala je na više grupnih i samostalnih
izložbi u Koprivnici i u Zagrebu. Izražava se crtežom i slika u raznim
slikarskim tehnikama. Godine 2010. dobila je nagradu za najbolje
slikarsko djelo na izložbi u organizaciji zagrebačkog Pučkog učilišta.
Sudjeluje na humanitarnim izložbama pri Franjevačkom svjetovnom
redu. Živi u Zagrebu od 2001. i bavi se umjetničkim radom.
Joško Martinis, grafičar, rođen je 1946. u Komiži na otoku Visu. Završio je
petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu, Odjel za primijenjenu
grafiku, u klasi prof. Jakova Budeše i Petra Jakelića, 1967. godine. Radio je u grafičkoj
struci u OOUR-u Publicitet od 1969. do rasformiranja tvrtke 1994. Od 1994.
do mirovine radi u novinskoj kući Slobodna Dalmacija u grafičkoj djelatnosti.
Aktivno se bavi slikarstvom, a izložbenu aktivnost započeo je na skupnoj izložbi
u rodnoj Komiži 1981. Izlagao je na više skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj
i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Splitu dva puta 1984., u Splitu 1986., u
Komiži 1984., 1985., 1987. i 1996., u Visu 1987., Smederevu 1987. i u Parizu u Centre
d’animation Mathis 1988. Na slikama Joška Martinisa, inspiriranima ribarskom
epopejom, nebo i more prelijevaju se jedno u drugo ništeći tragove ljudskog otpora,
simboli otkinuti od izvorne cjeline: konop od vesla, ruka od tijela, brod od vala.
Galeb što ga Joško Martinis slika kao grb Komiže, trubač je od perja, koji otvara
nebesa, ne leti raskriljen nad morem nego stoji u svjetlu samom. Metaforičnost
Martinisova slikarskog svijeta toliko je izrazita da potire granice apstraktnoga, nadrealističkog
i hiperrealističkog… Joško Belamarić, predgovor kataloga izložbi slika
Joška Martinisa povodom 850 godina prvog pisanog spomena Komiže u Narodnoj
čitaonici, Komiža 1996.
Šimun Martinis rođen je 1948. u Komiži na otoku Visu. Diplomirao je na
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Do rasformiranja tvrtke 1994.,
radi kao grafički dizajner za izradu logotipa, reklama i drugih projekata u OOUR-
u Publicitet u Splitu. Bavi se slikanjem, pretežno u tehnici ulja na platnu,
ispisujući likovnim jezikom mediteranske motive, život pučke arhitekture,
mijene mora, svoj otok, a ribarska brodica predstavlja fokus interesa u slikarstvu
Šimuna Martinisa. Izlagao je na više skupnih i 20-ak samostalnih izložbi
na otoku Visu, u rodnoj Komiži, Splitu, Šibeniku, Zagvozdu, diljem Hrvatske i
u SAD-u. Sudjeluje u brojnim humanitarnim akcijama. Godine 1990. izrađuje
poetsko-grafičku mapu u suradnji s pjesnikom Jakšom Fiamengom. Kontakt
mail: apartmani.picasso@yahoo.com
Branko Penđer rođen je 5. prosinca 1948. godine u Rijeci.
Osnovnu školu završio je 1963. u Splitu, a Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu 1967. godine. Od 1970. zaposlen je u splitskom
Arheološkom muzeju, na radnom mjestu preparatora-crtača. Godinu
dana nakon zaposlenja, položio je stručni ispit, a 1981. imenovan je
višim preparatorom. Hidroarheološki kurs završio je 1973. u Puli, u
organizaciji Republičkog zavoda za kulturu iz Zagreba. Od 1993. radi
na mjestu voditelja odjela restauratorskih poslova u Arheološkom
muzeju u Splitu. Na tom radnom mjestu ostao je do umirovljenja
2013.
Kontakt mail: branko.pender@st.t-com.hr
Ante Sardelić Kraljević, akademski hrvatski i kanadski
umjetnik, rođen je 1947. u Blatu na Korčuli. Školu za primijenjene
umjetnosti završio je u Splitu 1967., a Akademiju likovnih umjetnosti,
Odjel kiparstva, u Zagrebu 1971. Od 1972. živi u Torontu u
Kanadi gdje radi kao samostalni profesionalni umjetnik, a bavi se
kiparstvom, grafikom, slikarstvom i piše poeziju. Od 1969. izlaže
na samostalnim i skupnim izložbama u galerijama i muzejima
metropola diljem svijeta: u Kanadi, SAD-u, Meksiku, Kolumbiji,
Argentini, Urugvaju, Peruu, Venezueli, Poljskoj, Portoriku, Indoneziji,
Francuskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Španjolskoj, Engleskoj,
Italiji, Sloveniji, Belgiji, Japanu, Koreji, Njemačkoj, Hrvatskoj, Brazilu,
Australiji, Egiptu i to u New Yorku, Chicagu, Mexico Cityju, Caracasu,
Bogoti, Otavi, Hamiltonu, Torontu, Camberi, Fremantleu,
Frankfurtu, Windsoru, Melbourneu, Buenos Airesu, Montevideu,
Santiagu, Punta Arenasu, Zagrebu, Sarajevu, Dubrovniku, Hamburgu,
Pečuhu, Seattleu, Limi, Washingtonu, Jakarti, Clevelandu,
Brasiliji, Rimu, Kairu i Alexandriji. Od 1987. sudjeluje na jedanaest
međunarodnih izložbi i bijenala. Potporom kanadske vlade, 1998.
ostvaruje putujuću samostalnu izložbu u Hrvatskoj i BiH. Godine
1989. Kanadsko-hrvatska udruga umjetnika proglašava ga umjetnikom
godine, a 1995. Vlada RH odlikovala ga je Redom Danice
hrvatske za iznimne zasluge u kulturi. Godine 1997., pod pokrovi-
teljstvom vlade RH i predsjednika dr. Franje Tuđmana, u Muzeju Mimara u Zagrebu
održana je prva izložba iz desetogodišnjeg ciklusa Ante Sardelića Kraljevića Vječna
domovina te je postavljana u prestižnim izložbenim prostorima diljem svijeta. Hrvatska
televizija snimila je dokumentarni film o ciklusu Vječna domovina i o životu
umjetnika Ante Sardelića Kraljevića. Godine 2003. postavlja u svetištu u Blatu na
Korčuli životni put blažene redovnice Marije Propetoga Isusa Petković u kamenom
reljefu veličine 8,5 metara četvornih. Godine 2005., kao pozvani gost umjetnik na
Međunarodnom bijenalu u Limi u Peruu, izlaže izložbu Vječna domovina. Kameni
reljef za oltar Hrvatske crkve u Torontu u Kanadi izrađuje 2006., a ciklus novih
djela Kulturne paralele izlaže u muzejima i galerijama na svim kontinentima 2008.
Godine 2009. izradio je i poklonio kamenu skulpturu – reljef, dimenzija 150 x 300
cm, Vukovar – svjetionik hrabrosti i slobode, gradu Vukovaru, koja je postavljena
pred ulaz u Spomen-dom na Ovčari. Za izuzetne zasluge u promidžbi RH i rodnoga
Blata u svijetu odlikovan je 2015. Zlatnim grbom općine Blato. Aktivni je član
svjetskog pokreta za mir, World Peace Gong, te već osam godina izrađuje devet
monumentalnih skulptura u željezu u sastavu Gong poklona Republike Indonezije
Republici Hrvatskoj odnosno gradu Vukovaru. Priprema izradu brončane skulpture,
visine pet metara, Spomenik domovinskog zajedništva za rodno Blato. Djela mu se
nalaze u galerijama, muzejima i privatnim zbirkama diljem svijeta.
Kontakt mail: antonsardelic@hotmail.com
Nikola Skokandić rođen je 1947. u Žrnovu na Korčuli. Završio je Školu
za primijenjene umjetnosti u Splitu na Odjelu za pimijenjenu grafiku (prof.
Jakov Budeša) 1967. , a potom Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odjel
grafike (profesori: V. Parač, A. Kinert, F. Baće, M. Detoni). Član je HDLU-a,
HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1973. radio je u novinskoj kući Slobodna
Dalmacija kao grafički urednik, a od 1993. do 2012. predavao je grafičke
predmete u Školi likovnih umjetnosti u Splitu. Izlagao je na mnogim skupnim
izložbama u zemlji i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Korčuli, 1980.,
1990., 1999., 2002. i 2005., u Orebiću 1999., u Splitu 1983., 2001., 2004.,
2005., 2013., 2014., u Veloj Luci 2014., Metkoviću 2015. Bavi se skulpturom
i grafikom. Po kratkoj priči Sreća književnika Petra Šegedina, izradio je art
knjigu 2009., a 2013. grafičko-pjesničku mapu Zaotočeni sa sonetima pjesnika
Jakše Fiamenga. Nagrade: Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci
2001. Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci 2003. Nagrada
za grafiku na Međunarodnoj izložbi Splitgraphic u Splitu 2005.Diploma na
Međunarodnoj izložbi Ex libris u Pančevu 2014.
Emilija Šarić Köhle rođena je 1947. u Privlaci kod Vinkovaca.
Završila je Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. godine.
Od 1969. živi u Berlinu. Studij slikarstva i pedagogije diplomirala
je na berlinskoj akademiji Hochscule der Künste, u klasi prof.
Geccellija 1988. Državni ispit za zvanje profesora likovnosti za rad
u nastavi položila je 1990. Predavala je na gimnaziji od 1993. do
2011. Bavi se slikarstvom i sudjelovala je na više skupnih izložbi
u Berlinu i u Splitu. Samostalno je izlagala 2015. u izložbenom
prostoru Muzeja grada Splita. Emilija Šarić Köhle svojim se agavama
iskazuje kao senzibilna i blaga slikarica koja nježno dodiruje svijet i
osjeća njegove titraje. Negdje duboko u sebi sačuvala je sjećanja na
estetski i koloristički izbalansiran krajolik koji postaje njezin intimni
oslonac. Nudi nam fragmente lirskih doživljaja koji su sređeni i
kao da sadržavaju vlastite mirise više nego li unutrašnju mistiku,
bliži su sanjanom nego li zbiljskom krajoliku, ljepoti koja se čuva
od prividnosti i okrutnosti života… Šitin, Predgovor kataloga izložbi
slika Emilije Šarić Köhle u Muzeju grada Splita 2015.
Kontakt mail: koehle.e@googlemail.com
Milan Šimera rođen je 1946. u Kaštel Lukšiću, preminuo je 2016. u Splitu.
Osnovnu školu završio je u Kaštel Lukšiću, a Školu za primijenjene umjetnosti,
Odjel grafike, u Splitu 1967. Diplomirao je na splitskoj Pedagoškoj akademiji
1971. iz predmeta likovnih umjetnosti. Stekao je stručni naziv nastavnika
likovnog odgoja. Predavao je likovni odgoj u Krstaticama, Hanu, Dugopolju i
u osnovnoj školi Sućidar u Splitu, sve do umirovljenja. Kao likovni pedagog
izlagao je, na više edukativnih i žiriranih izložbi, učeničke radove, pod
pokroviteljstvom Ministarstva prosvjete i športa RH. Dobio je više nagrada
i pohvalnica za uspjeh u razvoju likovnog stvaralaštva, što je bilo naročito
zapaženo na izložbi radova učenika viših razreda splitske osnovne škole
Sućidar u Umjetničkom salonu HDLU Split 1993.
Izloživši više od 500 radova učenika viših razreda osnovne škole Sućidar,
likovni pedagog Milan Šimera promovira novi pedagoški pristup u nastavi
likovnog odgoja u osnovnim školama. Usuglašava dječje težnje za likovnim
prikazivanjem, a u nemogućnosti prikazivanja objektivne stvarnosti, nastaju
vlastiti doživljaji. Izrečena misao – ne znaju ništa ali mogu sve – pojašnjava da
dijete oslobođeno presije imitiranja realnosti postaje začuđujuće kreativno...
Vladimir Rismondo Ml., članak o izložbi učeničkih radova u Umjetničkom
salonu HDLU Split, Slobodna Dalmacija, 6. travnja 1993.
Primjere učeničkih radova likovnog pedagoga i mentora Milana Šimere, Emil
Robert Tanay, doajen slikarske umjetnosti i likovne pedagogije, označio je
važnim za unapređenje likovnog stvaralaštva djece. Milan Šimera, osim
slikanjem, pretežno u tehnici ulja, izrađuje trodimenzionalne figurativne
kompozicije sakralnih motiva u kombiniranoj tehnici. Bavio se i glazbenom
umjetnošću. Svirao je mandolinu u grupi Bonaca i pjevao u crkvenom zboru Sv.
Cecilije u Kaštelima. Darovao je 2015. sliku Sv. Lovre, u tehnici ulja na platnu,
crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću.
Ante Tafra rodio se 1947. u Splitu. Preminuo je 2012. Završio je Školu za
primijenjene umjetnosti, Odjel slikarstva, u rodnom gradu, 1967. godine.
Odlazi u Francusku i studira slikarstvo i dekorativne umjetnosti u Parizu,
pretendirajući rad i izražavajući se po Cezanneovim načelima. Povratkom u
Hrvatsku, završava studij na Višoj turističkoj školi u Dubrovniku 1973. Radio je
u turizmu. Bio je član Poljičke likovne udruge Krug. Izlagao je na više skupnih
i samostalnih izložbi u Hrvatskoj. Sudjeluje u radu likovnih kolonija i na
humanitarnim aukcijama u organizaciji Poljičke likovne udruge Krug. Godine
2006., Zvonimir Solin i Klesarstvo FORMA Zakučac-Omiš izdaju monografiju
Ante Tafra: Slike i skulpture. Živio je i bavio se svojim omiljenim radom,
slikanjem i oblikovanjem u kamenu u Jesenicama-Sumpetru.
Zagorka Živković Perić rođena je 1949. u Splitu. Završila je
četverogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Godine
1970. diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Splitu iz predmeta likovnih
umjetnosti i stekla stručni naziv nastavnice likovnog odgoja. Do 1974. radila
je u poduzeću Jadrantekstil u propagandnoj i dekorativnoj djelatnosti. Odlazi
živjeti s obitelji u Toronto u Kanadu gdje se nastavlja samostalno baviti
likovnim radom. Izlagala je na više skupnih i samostalnih izložbi u Torontu
i diljem Kanade. Posebno su bile zapažene samostalne izložbe slika malog
formata u kombiniranoj tehnici, slikane na ručno izrađenom papiru, u Torontu
1988. Od 2014. živi u Torontu i u Rogoznici i bavi se slikanjem motiva iz svog
okruženja u različitim tehnikama izradbe.
Kontakt mail: zagaperic@hotmail.com
Organizatori: Nastja Dadić Radić, Nada Bukvić Delić, Nikola Skokandić, Neda Kraljević Tiozzo
Uvodni tekst: Tamara Visković
Postav izložbe: Branko Pendžer, Nikola Skokandić, Šimun Martinis
Fotografije: Otokar Levaj, Nikola Skokandić, Zlatko Sunko
Grafičko oblikovanje: Nikola Skokandić
Lektura: Elizabeta Garber
Tisak: Dalmacijapapir Split

Izložba radova generacije 1967. - ŠKOLA ZA PRIMJENJENE UMJETNOSTI, SPLIT
"Šesnaest autora, maturanata splitske Srednje škole za primijenjene umjetnosti iz godine
1967., ovu su izložbu zamislili kao neku vrstu godišnjice mature na koju slavljenici,
umjesto vlastite osobe, skockane po mjeri dominantne percepcije uspjeha, šalju
svoj rad – sliku, objekt, umjetničku kreaciju – da ih predstavlja u onome svjetlu u
kojem se sami osjećaju najbolje i „najcentriranije“.
Stoga se, više nego iz cjeline izložbe, o autorima može zaključiti iz samoga čina izbora,
iz predmeta što su ga, za ovu prigodu, sami priložili kao reprezenta svoje umjetničke
obljetnice. Radi se, po logici stvari, o postavu koji nije homogen, koji obuhvaća
jednako romantične i ekspresivne, razigrane i disciplinirane, samozatajne i ekstrovertne
izloške.
Tek par radova po autoru, dakako, premalo je da bi se donosili sudovi o životima u
umjetnosti i opusima, a istodobno, kako izložba nema prethodno definiran tematski
ili formalni koncept, možemo te radove promatrati onako kao bismo promatrali ljude
u prostoriji, njihove međusobne odnose i komunikaciju, teme oko kojih se nalaze,
raspoloženja koja ih okružuju i karaktere koji se sljubljuju ili trve.
Većina autora predstavljenih na izložbi, slijedom su svog primijenjeno-umjetničkog
obrazovanja, proveli velik dio svog profesionalnog života kao nastavnici, dizajneri i
grafičari. Zanimanja koja traže kreaciju, ali i disciplinu i komunikativnost.
Također, velik broj autora potječe, a neki i danas obitavaju, ili su obitavali (radovi
nekolicine kolega izloženi su posthumno) na otocima i u malim sredinama. Te dvije
odrednice umnogome su izvorište osobina njihovih radova – barem ovih koje su sami
odabrali za ovu prigodu. Nema urbanih perspektiva. Nostalgija za različitim oblicima
života, praksi i oblikovnih momenata prošlosti, vidljiva je u većini radova, no, gotovo
nitko ne pokazuje ambiciju da toj nostalgiji doda nekakav historijsko-moralni krešendo.
Nostalgija ostaje na razini osobne priče, male scene, pa zadržava crtu iskrenosti
čak i u slučajevima kada je posve konvencionalno, pa i konformistički, realizirana.
Nalazimo tu tako „apdejtane“ varijante pastorale, lišene svake ironije i dvosmislenosti,
ali i vješto prerađivanje tehnika i strategija modernističkog izričaja i njegovo
stavljanje u izmijenjeni kulturni kontekst.
Realizam koji kod onih prvih slika (jer riječ je prvenstveno o slikama) preteže, doima
se kao prostodušna vjera da istina uistinu postoji, ako nigdje drugdje, onda barem
u vizualnoj percepciji. Predstavnci te tzv. pitoreskne estetike, prema kojoj se već
desetljećima u praksi procjenjuju i klasificiraju topografske osobine pojedinog lokaliteta,
u ovisnosti o tome koliko „pejzažnog potencijala“ nose za neko apstraktno,
sveprisutno „umjetničko oko“, bilježe svoje prizore bez remetilačkog faktora ljudske
umiješanosti, aktivnosti ili proste fizičke prisutnosti. Bilježe ih retrospektivno, kao
melankolične, ne odviše deskriptivne prisutnosti.
Odmak od realizma, pak, ide u smjeru modernističkih praksi, i dalje prema postmodernom
kolažu i assemblageu. Stvara svojevrsnu „dramu pitoresknog“, bilo na način
da uranja elemente klasičnog dalmatinskog likovnog inventara – kućice, brodice, masline,
lučice – u neku transcendentalnu izmaglicu (Šimun Martinis) ili da, poput Joška
Martinisa, mijenja konceptualnu i percepcijsku strukturu slike fizičkim dekonstruiranjem
ikonografije. Priroda tako postaje vidno polje koje se sužava i širi od mjerljivih
detalja do mitskih dimenzija. Visok stupanj metaforičnosti, dinamike, zavidan méti4
er, a istovremeno i promatračka distanciranost, obilježja su najzanimljivijih među
pejzažistima, poput Emilije Šarić Kohle.
Rijetko tko zagazi u potpunu apstrakciju. Češća je gotovo dječja razigranost koja plijeni
kreativnošću, zrači veseljem i individualnom slobodom, zadovoljstvom u opipljivoj
utopiji kreiranja. To osjećamo kod Skokandića i Bezića, ali i na jedan svoj delikatniji,
poetičan način – kod Nastje Dadić Radić.
Također, s izuzetkom Ante Sardelića Kraljevića, kod kojega možemo prepoznati stanovitu
simbolističku retoriku, težnju da forma bude u službi ideje, radovi ovih autora
uglavnom su neintencionalni, bez želje da prenesu konkretnu „poruku” ili promiču
ideju. Njihova je umjetnost u njihovoj jasnoj, odlučnoj prisutnosti.
Malo je na ovoj izložbi prikaza čovjeka, stoga spomen zaslužuje Nada Bukvić Delić.
Prva asocijacija pri pogledu na „Crvenokosu”, Balzacova je teorija o tome kako se
fizička prisutnost osobe sastoji od slojeva nebrojenih tankih, slikovnih opni, jedne
povrh druge, koje se „ljušte“ i preklapaju u izrazima i emocijama. Dojam je da slikarica
ima mogućnost u jednom trenutku uočiti slojeve tih opni i prikazati ih taloženjem
plohi i crta, bazičnim oruđem umjetnika.
Što god im bilo zajedničko, i u čemu god se razlikovali, jedna se osobina može pripisati
izložbi kao cjelini, a vjerujem čak i autorima, ma koliko ograničen bio uzorak na
osnovi kojega donosimo zaključak. U epohi ironiziranja, rastakanja, preslagivanja i
kombiniranja, stalne su jedino promjena i trka za prilagodbom. Ako u nekom segmentu
trebamo tražiti znak zrelosti ovih umnogome različitih autora, onda je to u njihovu
potpunom ignoriranju te naporne i neučinkovite trke. Svi se odreda doimaju staloženo
u svom izričaju. S vremenom, za neke je od njih taj izričaj postao manirom, pa, više
ili manje pomireni s njom, njeguju viziju umjetnika kao individualca, osobu koja nije
dužna opravdavati svoje djelo, niti ga mjeriti i jednim drugim metrom do vlastitog."
Tamara Visković
Nedo Bavčević, porijeklom iz Gornjeg Sela na otoku Šolti, rodio se 1948.,
a preminuo 2015. godine. Školu za primijenjene umjetnosti, Odjel primijenjene
grafike, završio je 1967. u Splitu. Na Grafičkom fakultetu u Zagrebu diplomirao
je u zvanju dipl. grafički inženjer.Bio je grafički urednik novine Nedjeljna
Dalmacija i dugogodišnji direktor tiskare u novinskoj kući Slobodna Dalmacija
u Splitu, sve do umirovljenja. Motiviran svojom Šoltom okruženom modrinom
mora, samozatajno se bavio slikanjem, te smo u mogućnosti prezentirati djela
našega Neda u tehnici ulja na lesonitu, nastalima u razdoblju od 2013. do
2015.
Stanko Bezić rođen je 1946., potječe sa otoka Šolte. Diplomirao je na Odjelu kiparstva u
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967.Oblikovao je u asamblaž tehnici trodimenzionalne
umjetničke tvorbe. Od odbačenih, ili samo od dijelova predmeta svakodnevne uporabe
u različitim materijalima (od metala, žice, plastike, šamota, komada tkanine) kao izraziti
animalist, izrađivao je originalne skulpture većih dimenzija do malih minucioznih figurica.
Ostvaruje dugogodišnju suradnju sa školskom kolegicom galeristicom Angelom i njezinim
pok. suprugom Tomom Bebićem, te izlaže više puta svoje menažerije u njihovoj, popularnoj,
galeriji Po bota, u Splitu 90-tih godina prošlog stoljeća. Sve je to svojim snimkama dokumentirao
splitski fotograf Zoran Krpetić. Pisao je i poeziju te je svako djelo popratio stihovima
pjesama. U zagrebačkom Vjesniku i Večernjem listu, u više je navrata pisano o originalnosti
radova Stanka Bezića, prožetih i dozom suptilne duhovitosti te su izazivali veliko zanimanje
poklonika umjetnosti. Poštovatelji uradaka Stanka Bezića odnijeli su ih u svoje zbirke diljem
svijeta: u Australiju, Argentinu, Francusku… i diljem naše Hrvatske.
Nažalost, nema više našeg Stanka, ostaje nam samo u sjećanju njegov osebujan lik prijatelja i
kolege, kao i radost koju je iskazivao stvarajući svoju umjetnost.
Nada Bukvić Delić, dizajnerica i slikarica, rodila se 1947. u Dubrovniku.
Završila je petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967., smjer
industrijskog oblikovanja i kiparstvo. Radila je na produkt-dizajnu igračaka u
Jugoplastici u Splitu od 1969. do 1995. Bavi se oblikovanjem lutaka u raznim
materijalima, slikarstvom, ilustracijom, scenskim oblikovanjem... Izlagala je
na više skupnih izložbi i samostalno. Samostalno je izlagala u Splitu 1999.,
2000., 2015., i u Zagrebu 1998. Za Nadu umjetnost je bila i ostala veliki izazov,
duhovno putovanje i živa avantura koja nije izgubila svoju poetičnost… Tonči
Šitin, iz predgovora kataloga izložbi slika Nade Bukvić u Muzeju grada Splita,
2015.Članica je ULUPUH-a, likovne grupe Par nas i likovne udruge Salona art.
Živi i radi u Splitu i u Dubrovniku. Kontakt mail: nadelic@gmail.com
Nastja Dadić Radić, likovna umjetnica, rođena je 1946. godine
u Splitu. Po završetku Škole za primijenjene umjetnosti u Splitu,
Odjel za primijenjenu grafiku, 1967., diplomirala je na Sveučilištu u
Splitu, Filozofski fakultet u Zadru, program studija: Likovni odgoj i
likovne umjetnosti 1985. i stekla stručni naziv profesorice likovnog
odgoja i likovnih umjetnosti.
Članica je HDLU-a, HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1975. do
1979. bila je voditeljica aranžerskog odjela i izložbene djelatnosti
u robnoj kući Dobri, poduzeća Dalma u Splitu, a od 1979. do 2002.
predavala je likovne stručne predmete aranžersko-scenografskim
dizajnerima u Trgovačkoj školi i Školi za dizajn, grafiku i održivu
gradnju u Splitu. Za mentorski rad s darovitim učenicima više je
puta nagrađena. Uz slikarstvo, bavi se i oblikovanjem u raznim materijalima.
Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi: u Splitu,
Zagrebu, Rijeci, Šibeniku, Dubrovniku, na otocima Braču i Šolti, te u
San Marinu i Rimu. Sudjelovala je u raznim humanitarnim aukcijama
i u radu likovnih kolonija u Hrvatskoj. Djela joj se nalaze u raznim
ustanovama, mapa Istoria sfete udouice Judit (u tehnici papier
mache) Marka Marulića Splićanina u fundusu Galerije umjetnina u
Splitu, i u privatnim zbirkama. Živi u Rogaču na otoku Šolti i u Splitu
i bavi se radom u likovnim umjetnostima.
Kontakt mail: nastja.dadic.radic@gmail.com
Mirjana Despalatović Gabrić rođena je 1946. u Splitu. Školu za primijenjene
umjetnosti završila je 1967. u Splitu, Odjel za primijenjenu grafiku.
Godine 1970. diplomirala je na splitskoj Pedagoškoj akademiji studijsku grupu:
Likovne umjetnosti. Stekla je stručni naziv nastavnice likovnog odgoja.
Nagrađena je posebnom nagradom nastavničkog vijeća Pedagoške akademije
Split za postignute uspjehe na studiju. Od 1970. predavala je, do umirovljenja,
likovni odgoj, u osnovnoj školi Skalice. Sudjelovala je, u svojstvu likovnog
pedagoga i mentora, na više organiziranih i žiriranih izložbi učeničkih radova
u Splitu i diljem Hrvatske, pod pokroviteljstvom Ministarsva prosvjete i športa
RH u osnovnom školstvu. Više puta nagrađena je za unapređenje likovnog
stvaralaštva djece. Živi u Splitu.
Ruta Knežević, ugledna hrvatska umjetnica, rođena je 1947. u
Splitu, a preminula je 2006. u Zagrebu. Bila je članica ULUPUH-ove
Sekcije za kazališnu i filmsku umjetnost. Završila je Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu, Odjel slikarstva,1967. Apsolvirala je na
Akademiji primijenjene umjetnosti u Beogradu, Odsjek kostimografije,
a diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u
Zagrebu 1972. Od 1975. profesionalno se bavila kostimografijom.
Osim slikarstva i kostimografije (za kazalište, film i televiziju), povremeno
je radila i kao scenografkinja i grafička dizajnerica, a okušala
se i u pedagoškom radu. Surađivala je s najuglednijim kazališnim
kućama u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, kao i s brojnim istaknutim
redateljima. Ostvarila je kostimografije u više od 150 kazališnih
predstava, više od 20 filmova, te u oko 50 TV-drama i serija. Za svoj
rad bila je nagrađena brojnim nagradama (1980. i 1983. Nagrada
grada Zagreba,1990. za Zlatni smijeh,1998.,1999. i 2002. Zlatna
arena). U izdanju ULUPUH-a, uz podršku Ministarstva RH i Gradskog
ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba, izdana
je 2009. monografija Ruta Knežević: Kostimi. Bila je osoba vedrog
duha, svoj je posao radila s lakoćom svih dobrih majstora.
Vlasta Kranjčev Klasić, grafička dizajnerica, završila je 1967.
godine Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu u četverogodišnjem
trajanju, na Odjelu za primijenjenu grafiku. Radila je dizajnirajući
ambalažu za prehrambene proizvode tvornice Podravka u
Koprivnici do umirovljenja. Godine 1972. sudjeluje u osnivanju Likovne
sekcije Podravka 72. Izlagala je na više grupnih i samostalnih
izložbi u Koprivnici i u Zagrebu. Izražava se crtežom i slika u raznim
slikarskim tehnikama. Godine 2010. dobila je nagradu za najbolje
slikarsko djelo na izložbi u organizaciji zagrebačkog Pučkog učilišta.
Sudjeluje na humanitarnim izložbama pri Franjevačkom svjetovnom
redu. Živi u Zagrebu od 2001. i bavi se umjetničkim radom.
Joško Martinis, grafičar, rođen je 1946. u Komiži na otoku Visu. Završio je
petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu, Odjel za primijenjenu
grafiku, u klasi prof. Jakova Budeše i Petra Jakelića, 1967. godine. Radio je u grafičkoj
struci u OOUR-u Publicitet od 1969. do rasformiranja tvrtke 1994. Od 1994.
do mirovine radi u novinskoj kući Slobodna Dalmacija u grafičkoj djelatnosti.
Aktivno se bavi slikarstvom, a izložbenu aktivnost započeo je na skupnoj izložbi
u rodnoj Komiži 1981. Izlagao je na više skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj
i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Splitu dva puta 1984., u Splitu 1986., u
Komiži 1984., 1985., 1987. i 1996., u Visu 1987., Smederevu 1987. i u Parizu u Centre
d’animation Mathis 1988. Na slikama Joška Martinisa, inspiriranima ribarskom
epopejom, nebo i more prelijevaju se jedno u drugo ništeći tragove ljudskog otpora,
simboli otkinuti od izvorne cjeline: konop od vesla, ruka od tijela, brod od vala.
Galeb što ga Joško Martinis slika kao grb Komiže, trubač je od perja, koji otvara
nebesa, ne leti raskriljen nad morem nego stoji u svjetlu samom. Metaforičnost
Martinisova slikarskog svijeta toliko je izrazita da potire granice apstraktnoga, nadrealističkog
i hiperrealističkog… Joško Belamarić, predgovor kataloga izložbi slika
Joška Martinisa povodom 850 godina prvog pisanog spomena Komiže u Narodnoj
čitaonici, Komiža 1996.
Šimun Martinis rođen je 1948. u Komiži na otoku Visu. Diplomirao je na
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Do rasformiranja tvrtke 1994.,
radi kao grafički dizajner za izradu logotipa, reklama i drugih projekata u OOUR-
u Publicitet u Splitu. Bavi se slikanjem, pretežno u tehnici ulja na platnu,
ispisujući likovnim jezikom mediteranske motive, život pučke arhitekture,
mijene mora, svoj otok, a ribarska brodica predstavlja fokus interesa u slikarstvu
Šimuna Martinisa. Izlagao je na više skupnih i 20-ak samostalnih izložbi
na otoku Visu, u rodnoj Komiži, Splitu, Šibeniku, Zagvozdu, diljem Hrvatske i
u SAD-u. Sudjeluje u brojnim humanitarnim akcijama. Godine 1990. izrađuje
poetsko-grafičku mapu u suradnji s pjesnikom Jakšom Fiamengom. Kontakt
mail: apartmani.picasso@yahoo.com
Branko Penđer rođen je 5. prosinca 1948. godine u Rijeci.
Osnovnu školu završio je 1963. u Splitu, a Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu 1967. godine. Od 1970. zaposlen je u splitskom
Arheološkom muzeju, na radnom mjestu preparatora-crtača. Godinu
dana nakon zaposlenja, položio je stručni ispit, a 1981. imenovan je
višim preparatorom. Hidroarheološki kurs završio je 1973. u Puli, u
organizaciji Republičkog zavoda za kulturu iz Zagreba. Od 1993. radi
na mjestu voditelja odjela restauratorskih poslova u Arheološkom
muzeju u Splitu. Na tom radnom mjestu ostao je do umirovljenja
2013.
Kontakt mail: branko.pender@st.t-com.hr
Ante Sardelić Kraljević, akademski hrvatski i kanadski
umjetnik, rođen je 1947. u Blatu na Korčuli. Školu za primijenjene
umjetnosti završio je u Splitu 1967., a Akademiju likovnih umjetnosti,
Odjel kiparstva, u Zagrebu 1971. Od 1972. živi u Torontu u
Kanadi gdje radi kao samostalni profesionalni umjetnik, a bavi se
kiparstvom, grafikom, slikarstvom i piše poeziju. Od 1969. izlaže
na samostalnim i skupnim izložbama u galerijama i muzejima
metropola diljem svijeta: u Kanadi, SAD-u, Meksiku, Kolumbiji,
Argentini, Urugvaju, Peruu, Venezueli, Poljskoj, Portoriku, Indoneziji,
Francuskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Španjolskoj, Engleskoj,
Italiji, Sloveniji, Belgiji, Japanu, Koreji, Njemačkoj, Hrvatskoj, Brazilu,
Australiji, Egiptu i to u New Yorku, Chicagu, Mexico Cityju, Caracasu,
Bogoti, Otavi, Hamiltonu, Torontu, Camberi, Fremantleu,
Frankfurtu, Windsoru, Melbourneu, Buenos Airesu, Montevideu,
Santiagu, Punta Arenasu, Zagrebu, Sarajevu, Dubrovniku, Hamburgu,
Pečuhu, Seattleu, Limi, Washingtonu, Jakarti, Clevelandu,
Brasiliji, Rimu, Kairu i Alexandriji. Od 1987. sudjeluje na jedanaest
međunarodnih izložbi i bijenala. Potporom kanadske vlade, 1998.
ostvaruje putujuću samostalnu izložbu u Hrvatskoj i BiH. Godine
1989. Kanadsko-hrvatska udruga umjetnika proglašava ga umjetnikom
godine, a 1995. Vlada RH odlikovala ga je Redom Danice
hrvatske za iznimne zasluge u kulturi. Godine 1997., pod pokrovi-
teljstvom vlade RH i predsjednika dr. Franje Tuđmana, u Muzeju Mimara u Zagrebu
održana je prva izložba iz desetogodišnjeg ciklusa Ante Sardelića Kraljevića Vječna
domovina te je postavljana u prestižnim izložbenim prostorima diljem svijeta. Hrvatska
televizija snimila je dokumentarni film o ciklusu Vječna domovina i o životu
umjetnika Ante Sardelića Kraljevića. Godine 2003. postavlja u svetištu u Blatu na
Korčuli životni put blažene redovnice Marije Propetoga Isusa Petković u kamenom
reljefu veličine 8,5 metara četvornih. Godine 2005., kao pozvani gost umjetnik na
Međunarodnom bijenalu u Limi u Peruu, izlaže izložbu Vječna domovina. Kameni
reljef za oltar Hrvatske crkve u Torontu u Kanadi izrađuje 2006., a ciklus novih
djela Kulturne paralele izlaže u muzejima i galerijama na svim kontinentima 2008.
Godine 2009. izradio je i poklonio kamenu skulpturu – reljef, dimenzija 150 x 300
cm, Vukovar – svjetionik hrabrosti i slobode, gradu Vukovaru, koja je postavljena
pred ulaz u Spomen-dom na Ovčari. Za izuzetne zasluge u promidžbi RH i rodnoga
Blata u svijetu odlikovan je 2015. Zlatnim grbom općine Blato. Aktivni je član
svjetskog pokreta za mir, World Peace Gong, te već osam godina izrađuje devet
monumentalnih skulptura u željezu u sastavu Gong poklona Republike Indonezije
Republici Hrvatskoj odnosno gradu Vukovaru. Priprema izradu brončane skulpture,
visine pet metara, Spomenik domovinskog zajedništva za rodno Blato. Djela mu se
nalaze u galerijama, muzejima i privatnim zbirkama diljem svijeta.
Kontakt mail: antonsardelic@hotmail.com
Nikola Skokandić rođen je 1947. u Žrnovu na Korčuli. Završio je Školu
za primijenjene umjetnosti u Splitu na Odjelu za pimijenjenu grafiku (prof.
Jakov Budeša) 1967. , a potom Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odjel
grafike (profesori: V. Parač, A. Kinert, F. Baće, M. Detoni). Član je HDLU-a,
HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1973. radio je u novinskoj kući Slobodna
Dalmacija kao grafički urednik, a od 1993. do 2012. predavao je grafičke
predmete u Školi likovnih umjetnosti u Splitu. Izlagao je na mnogim skupnim
izložbama u zemlji i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Korčuli, 1980.,
1990., 1999., 2002. i 2005., u Orebiću 1999., u Splitu 1983., 2001., 2004.,
2005., 2013., 2014., u Veloj Luci 2014., Metkoviću 2015. Bavi se skulpturom
i grafikom. Po kratkoj priči Sreća književnika Petra Šegedina, izradio je art
knjigu 2009., a 2013. grafičko-pjesničku mapu Zaotočeni sa sonetima pjesnika
Jakše Fiamenga. Nagrade: Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci
2001. Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci 2003. Nagrada
za grafiku na Međunarodnoj izložbi Splitgraphic u Splitu 2005.Diploma na
Međunarodnoj izložbi Ex libris u Pančevu 2014.
Emilija Šarić Köhle rođena je 1947. u Privlaci kod Vinkovaca.
Završila je Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. godine.
Od 1969. živi u Berlinu. Studij slikarstva i pedagogije diplomirala
je na berlinskoj akademiji Hochscule der Künste, u klasi prof.
Geccellija 1988. Državni ispit za zvanje profesora likovnosti za rad
u nastavi položila je 1990. Predavala je na gimnaziji od 1993. do
2011. Bavi se slikarstvom i sudjelovala je na više skupnih izložbi
u Berlinu i u Splitu. Samostalno je izlagala 2015. u izložbenom
prostoru Muzeja grada Splita. Emilija Šarić Köhle svojim se agavama
iskazuje kao senzibilna i blaga slikarica koja nježno dodiruje svijet i
osjeća njegove titraje. Negdje duboko u sebi sačuvala je sjećanja na
estetski i koloristički izbalansiran krajolik koji postaje njezin intimni
oslonac. Nudi nam fragmente lirskih doživljaja koji su sređeni i
kao da sadržavaju vlastite mirise više nego li unutrašnju mistiku,
bliži su sanjanom nego li zbiljskom krajoliku, ljepoti koja se čuva
od prividnosti i okrutnosti života… Šitin, Predgovor kataloga izložbi
slika Emilije Šarić Köhle u Muzeju grada Splita 2015.
Kontakt mail: koehle.e@googlemail.com
Milan Šimera rođen je 1946. u Kaštel Lukšiću, preminuo je 2016. u Splitu.
Osnovnu školu završio je u Kaštel Lukšiću, a Školu za primijenjene umjetnosti,
Odjel grafike, u Splitu 1967. Diplomirao je na splitskoj Pedagoškoj akademiji
1971. iz predmeta likovnih umjetnosti. Stekao je stručni naziv nastavnika
likovnog odgoja. Predavao je likovni odgoj u Krstaticama, Hanu, Dugopolju i
u osnovnoj školi Sućidar u Splitu, sve do umirovljenja. Kao likovni pedagog
izlagao je, na više edukativnih i žiriranih izložbi, učeničke radove, pod
pokroviteljstvom Ministarstva prosvjete i športa RH. Dobio je više nagrada
i pohvalnica za uspjeh u razvoju likovnog stvaralaštva, što je bilo naročito
zapaženo na izložbi radova učenika viših razreda splitske osnovne škole
Sućidar u Umjetničkom salonu HDLU Split 1993.
Izloživši više od 500 radova učenika viših razreda osnovne škole Sućidar,
likovni pedagog Milan Šimera promovira novi pedagoški pristup u nastavi
likovnog odgoja u osnovnim školama. Usuglašava dječje težnje za likovnim
prikazivanjem, a u nemogućnosti prikazivanja objektivne stvarnosti, nastaju
vlastiti doživljaji. Izrečena misao – ne znaju ništa ali mogu sve – pojašnjava da
dijete oslobođeno presije imitiranja realnosti postaje začuđujuće kreativno...
Vladimir Rismondo Ml., članak o izložbi učeničkih radova u Umjetničkom
salonu HDLU Split, Slobodna Dalmacija, 6. travnja 1993.
Primjere učeničkih radova likovnog pedagoga i mentora Milana Šimere, Emil
Robert Tanay, doajen slikarske umjetnosti i likovne pedagogije, označio je
važnim za unapređenje likovnog stvaralaštva djece. Milan Šimera, osim
slikanjem, pretežno u tehnici ulja, izrađuje trodimenzionalne figurativne
kompozicije sakralnih motiva u kombiniranoj tehnici. Bavio se i glazbenom
umjetnošću. Svirao je mandolinu u grupi Bonaca i pjevao u crkvenom zboru Sv.
Cecilije u Kaštelima. Darovao je 2015. sliku Sv. Lovre, u tehnici ulja na platnu,
crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću.
Ante Tafra rodio se 1947. u Splitu. Preminuo je 2012. Završio je Školu za
primijenjene umjetnosti, Odjel slikarstva, u rodnom gradu, 1967. godine.
Odlazi u Francusku i studira slikarstvo i dekorativne umjetnosti u Parizu,
pretendirajući rad i izražavajući se po Cezanneovim načelima. Povratkom u
Hrvatsku, završava studij na Višoj turističkoj školi u Dubrovniku 1973. Radio je
u turizmu. Bio je član Poljičke likovne udruge Krug. Izlagao je na više skupnih
i samostalnih izložbi u Hrvatskoj. Sudjeluje u radu likovnih kolonija i na
humanitarnim aukcijama u organizaciji Poljičke likovne udruge Krug. Godine
2006., Zvonimir Solin i Klesarstvo FORMA Zakučac-Omiš izdaju monografiju
Ante Tafra: Slike i skulpture. Živio je i bavio se svojim omiljenim radom,
slikanjem i oblikovanjem u kamenu u Jesenicama-Sumpetru.
Zagorka Živković Perić rođena je 1949. u Splitu. Završila je
četverogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Godine
1970. diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Splitu iz predmeta likovnih
umjetnosti i stekla stručni naziv nastavnice likovnog odgoja. Do 1974. radila
je u poduzeću Jadrantekstil u propagandnoj i dekorativnoj djelatnosti. Odlazi
živjeti s obitelji u Toronto u Kanadu gdje se nastavlja samostalno baviti
likovnim radom. Izlagala je na više skupnih i samostalnih izložbi u Torontu
i diljem Kanade. Posebno su bile zapažene samostalne izložbe slika malog
formata u kombiniranoj tehnici, slikane na ručno izrađenom papiru, u Torontu
1988. Od 2014. živi u Torontu i u Rogoznici i bavi se slikanjem motiva iz svog
okruženja u različitim tehnikama izradbe.
Kontakt mail: zagaperic@hotmail.com
Organizatori: Nastja Dadić Radić, Nada Bukvić Delić, Nikola Skokandić, Neda Kraljević Tiozzo
Uvodni tekst: Tamara Visković
Postav izložbe: Branko Pendžer, Nikola Skokandić, Šimun Martinis
Fotografije: Otokar Levaj, Nikola Skokandić, Zlatko Sunko
Grafičko oblikovanje: Nikola Skokandić
Lektura: Elizabeta Garber
Tisak: Dalmacijapapir Split

Izložba radova generacije 1967. - ŠKOLA ZA PRIMJENJENE UMJETNOSTI, SPLIT
"Šesnaest autora, maturanata splitske Srednje škole za primijenjene umjetnosti iz godine
1967., ovu su izložbu zamislili kao neku vrstu godišnjice mature na koju slavljenici,
umjesto vlastite osobe, skockane po mjeri dominantne percepcije uspjeha, šalju
svoj rad – sliku, objekt, umjetničku kreaciju – da ih predstavlja u onome svjetlu u
kojem se sami osjećaju najbolje i „najcentriranije“.
Stoga se, više nego iz cjeline izložbe, o autorima može zaključiti iz samoga čina izbora,
iz predmeta što su ga, za ovu prigodu, sami priložili kao reprezenta svoje umjetničke
obljetnice. Radi se, po logici stvari, o postavu koji nije homogen, koji obuhvaća
jednako romantične i ekspresivne, razigrane i disciplinirane, samozatajne i ekstrovertne
izloške.
Tek par radova po autoru, dakako, premalo je da bi se donosili sudovi o životima u
umjetnosti i opusima, a istodobno, kako izložba nema prethodno definiran tematski
ili formalni koncept, možemo te radove promatrati onako kao bismo promatrali ljude
u prostoriji, njihove međusobne odnose i komunikaciju, teme oko kojih se nalaze,
raspoloženja koja ih okružuju i karaktere koji se sljubljuju ili trve.
Većina autora predstavljenih na izložbi, slijedom su svog primijenjeno-umjetničkog
obrazovanja, proveli velik dio svog profesionalnog života kao nastavnici, dizajneri i
grafičari. Zanimanja koja traže kreaciju, ali i disciplinu i komunikativnost.
Također, velik broj autora potječe, a neki i danas obitavaju, ili su obitavali (radovi
nekolicine kolega izloženi su posthumno) na otocima i u malim sredinama. Te dvije
odrednice umnogome su izvorište osobina njihovih radova – barem ovih koje su sami
odabrali za ovu prigodu. Nema urbanih perspektiva. Nostalgija za različitim oblicima
života, praksi i oblikovnih momenata prošlosti, vidljiva je u većini radova, no, gotovo
nitko ne pokazuje ambiciju da toj nostalgiji doda nekakav historijsko-moralni krešendo.
Nostalgija ostaje na razini osobne priče, male scene, pa zadržava crtu iskrenosti
čak i u slučajevima kada je posve konvencionalno, pa i konformistički, realizirana.
Nalazimo tu tako „apdejtane“ varijante pastorale, lišene svake ironije i dvosmislenosti,
ali i vješto prerađivanje tehnika i strategija modernističkog izričaja i njegovo
stavljanje u izmijenjeni kulturni kontekst.
Realizam koji kod onih prvih slika (jer riječ je prvenstveno o slikama) preteže, doima
se kao prostodušna vjera da istina uistinu postoji, ako nigdje drugdje, onda barem
u vizualnoj percepciji. Predstavnci te tzv. pitoreskne estetike, prema kojoj se već
desetljećima u praksi procjenjuju i klasificiraju topografske osobine pojedinog lokaliteta,
u ovisnosti o tome koliko „pejzažnog potencijala“ nose za neko apstraktno,
sveprisutno „umjetničko oko“, bilježe svoje prizore bez remetilačkog faktora ljudske
umiješanosti, aktivnosti ili proste fizičke prisutnosti. Bilježe ih retrospektivno, kao
melankolične, ne odviše deskriptivne prisutnosti.
Odmak od realizma, pak, ide u smjeru modernističkih praksi, i dalje prema postmodernom
kolažu i assemblageu. Stvara svojevrsnu „dramu pitoresknog“, bilo na način
da uranja elemente klasičnog dalmatinskog likovnog inventara – kućice, brodice, masline,
lučice – u neku transcendentalnu izmaglicu (Šimun Martinis) ili da, poput Joška
Martinisa, mijenja konceptualnu i percepcijsku strukturu slike fizičkim dekonstruiranjem
ikonografije. Priroda tako postaje vidno polje koje se sužava i širi od mjerljivih
detalja do mitskih dimenzija. Visok stupanj metaforičnosti, dinamike, zavidan méti4
er, a istovremeno i promatračka distanciranost, obilježja su najzanimljivijih među
pejzažistima, poput Emilije Šarić Kohle.
Rijetko tko zagazi u potpunu apstrakciju. Češća je gotovo dječja razigranost koja plijeni
kreativnošću, zrači veseljem i individualnom slobodom, zadovoljstvom u opipljivoj
utopiji kreiranja. To osjećamo kod Skokandića i Bezića, ali i na jedan svoj delikatniji,
poetičan način – kod Nastje Dadić Radić.
Također, s izuzetkom Ante Sardelića Kraljevića, kod kojega možemo prepoznati stanovitu
simbolističku retoriku, težnju da forma bude u službi ideje, radovi ovih autora
uglavnom su neintencionalni, bez želje da prenesu konkretnu „poruku” ili promiču
ideju. Njihova je umjetnost u njihovoj jasnoj, odlučnoj prisutnosti.
Malo je na ovoj izložbi prikaza čovjeka, stoga spomen zaslužuje Nada Bukvić Delić.
Prva asocijacija pri pogledu na „Crvenokosu”, Balzacova je teorija o tome kako se
fizička prisutnost osobe sastoji od slojeva nebrojenih tankih, slikovnih opni, jedne
povrh druge, koje se „ljušte“ i preklapaju u izrazima i emocijama. Dojam je da slikarica
ima mogućnost u jednom trenutku uočiti slojeve tih opni i prikazati ih taloženjem
plohi i crta, bazičnim oruđem umjetnika.
Što god im bilo zajedničko, i u čemu god se razlikovali, jedna se osobina može pripisati
izložbi kao cjelini, a vjerujem čak i autorima, ma koliko ograničen bio uzorak na
osnovi kojega donosimo zaključak. U epohi ironiziranja, rastakanja, preslagivanja i
kombiniranja, stalne su jedino promjena i trka za prilagodbom. Ako u nekom segmentu
trebamo tražiti znak zrelosti ovih umnogome različitih autora, onda je to u njihovu
potpunom ignoriranju te naporne i neučinkovite trke. Svi se odreda doimaju staloženo
u svom izričaju. S vremenom, za neke je od njih taj izričaj postao manirom, pa, više
ili manje pomireni s njom, njeguju viziju umjetnika kao individualca, osobu koja nije
dužna opravdavati svoje djelo, niti ga mjeriti i jednim drugim metrom do vlastitog."
Tamara Visković
Nedo Bavčević, porijeklom iz Gornjeg Sela na otoku Šolti, rodio se 1948.,
a preminuo 2015. godine. Školu za primijenjene umjetnosti, Odjel primijenjene
grafike, završio je 1967. u Splitu. Na Grafičkom fakultetu u Zagrebu diplomirao
je u zvanju dipl. grafički inženjer.Bio je grafički urednik novine Nedjeljna
Dalmacija i dugogodišnji direktor tiskare u novinskoj kući Slobodna Dalmacija
u Splitu, sve do umirovljenja. Motiviran svojom Šoltom okruženom modrinom
mora, samozatajno se bavio slikanjem, te smo u mogućnosti prezentirati djela
našega Neda u tehnici ulja na lesonitu, nastalima u razdoblju od 2013. do
2015.
Stanko Bezić rođen je 1946., potječe sa otoka Šolte. Diplomirao je na Odjelu kiparstva u
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967.Oblikovao je u asamblaž tehnici trodimenzionalne
umjetničke tvorbe. Od odbačenih, ili samo od dijelova predmeta svakodnevne uporabe
u različitim materijalima (od metala, žice, plastike, šamota, komada tkanine) kao izraziti
animalist, izrađivao je originalne skulpture većih dimenzija do malih minucioznih figurica.
Ostvaruje dugogodišnju suradnju sa školskom kolegicom galeristicom Angelom i njezinim
pok. suprugom Tomom Bebićem, te izlaže više puta svoje menažerije u njihovoj, popularnoj,
galeriji Po bota, u Splitu 90-tih godina prošlog stoljeća. Sve je to svojim snimkama dokumentirao
splitski fotograf Zoran Krpetić. Pisao je i poeziju te je svako djelo popratio stihovima
pjesama. U zagrebačkom Vjesniku i Večernjem listu, u više je navrata pisano o originalnosti
radova Stanka Bezića, prožetih i dozom suptilne duhovitosti te su izazivali veliko zanimanje
poklonika umjetnosti. Poštovatelji uradaka Stanka Bezića odnijeli su ih u svoje zbirke diljem
svijeta: u Australiju, Argentinu, Francusku… i diljem naše Hrvatske.
Nažalost, nema više našeg Stanka, ostaje nam samo u sjećanju njegov osebujan lik prijatelja i
kolege, kao i radost koju je iskazivao stvarajući svoju umjetnost.
Nada Bukvić Delić, dizajnerica i slikarica, rodila se 1947. u Dubrovniku.
Završila je petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967., smjer
industrijskog oblikovanja i kiparstvo. Radila je na produkt-dizajnu igračaka u
Jugoplastici u Splitu od 1969. do 1995. Bavi se oblikovanjem lutaka u raznim
materijalima, slikarstvom, ilustracijom, scenskim oblikovanjem... Izlagala je
na više skupnih izložbi i samostalno. Samostalno je izlagala u Splitu 1999.,
2000., 2015., i u Zagrebu 1998. Za Nadu umjetnost je bila i ostala veliki izazov,
duhovno putovanje i živa avantura koja nije izgubila svoju poetičnost… Tonči
Šitin, iz predgovora kataloga izložbi slika Nade Bukvić u Muzeju grada Splita,
2015.Članica je ULUPUH-a, likovne grupe Par nas i likovne udruge Salona art.
Živi i radi u Splitu i u Dubrovniku. Kontakt mail: nadelic@gmail.com
Nastja Dadić Radić, likovna umjetnica, rođena je 1946. godine
u Splitu. Po završetku Škole za primijenjene umjetnosti u Splitu,
Odjel za primijenjenu grafiku, 1967., diplomirala je na Sveučilištu u
Splitu, Filozofski fakultet u Zadru, program studija: Likovni odgoj i
likovne umjetnosti 1985. i stekla stručni naziv profesorice likovnog
odgoja i likovnih umjetnosti.
Članica je HDLU-a, HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1975. do
1979. bila je voditeljica aranžerskog odjela i izložbene djelatnosti
u robnoj kući Dobri, poduzeća Dalma u Splitu, a od 1979. do 2002.
predavala je likovne stručne predmete aranžersko-scenografskim
dizajnerima u Trgovačkoj školi i Školi za dizajn, grafiku i održivu
gradnju u Splitu. Za mentorski rad s darovitim učenicima više je
puta nagrađena. Uz slikarstvo, bavi se i oblikovanjem u raznim materijalima.
Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi: u Splitu,
Zagrebu, Rijeci, Šibeniku, Dubrovniku, na otocima Braču i Šolti, te u
San Marinu i Rimu. Sudjelovala je u raznim humanitarnim aukcijama
i u radu likovnih kolonija u Hrvatskoj. Djela joj se nalaze u raznim
ustanovama, mapa Istoria sfete udouice Judit (u tehnici papier
mache) Marka Marulića Splićanina u fundusu Galerije umjetnina u
Splitu, i u privatnim zbirkama. Živi u Rogaču na otoku Šolti i u Splitu
i bavi se radom u likovnim umjetnostima.
Kontakt mail: nastja.dadic.radic@gmail.com
Mirjana Despalatović Gabrić rođena je 1946. u Splitu. Školu za primijenjene
umjetnosti završila je 1967. u Splitu, Odjel za primijenjenu grafiku.
Godine 1970. diplomirala je na splitskoj Pedagoškoj akademiji studijsku grupu:
Likovne umjetnosti. Stekla je stručni naziv nastavnice likovnog odgoja.
Nagrađena je posebnom nagradom nastavničkog vijeća Pedagoške akademije
Split za postignute uspjehe na studiju. Od 1970. predavala je, do umirovljenja,
likovni odgoj, u osnovnoj školi Skalice. Sudjelovala je, u svojstvu likovnog
pedagoga i mentora, na više organiziranih i žiriranih izložbi učeničkih radova
u Splitu i diljem Hrvatske, pod pokroviteljstvom Ministarsva prosvjete i športa
RH u osnovnom školstvu. Više puta nagrađena je za unapređenje likovnog
stvaralaštva djece. Živi u Splitu.
Ruta Knežević, ugledna hrvatska umjetnica, rođena je 1947. u
Splitu, a preminula je 2006. u Zagrebu. Bila je članica ULUPUH-ove
Sekcije za kazališnu i filmsku umjetnost. Završila je Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu, Odjel slikarstva,1967. Apsolvirala je na
Akademiji primijenjene umjetnosti u Beogradu, Odsjek kostimografije,
a diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u
Zagrebu 1972. Od 1975. profesionalno se bavila kostimografijom.
Osim slikarstva i kostimografije (za kazalište, film i televiziju), povremeno
je radila i kao scenografkinja i grafička dizajnerica, a okušala
se i u pedagoškom radu. Surađivala je s najuglednijim kazališnim
kućama u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, kao i s brojnim istaknutim
redateljima. Ostvarila je kostimografije u više od 150 kazališnih
predstava, više od 20 filmova, te u oko 50 TV-drama i serija. Za svoj
rad bila je nagrađena brojnim nagradama (1980. i 1983. Nagrada
grada Zagreba,1990. za Zlatni smijeh,1998.,1999. i 2002. Zlatna
arena). U izdanju ULUPUH-a, uz podršku Ministarstva RH i Gradskog
ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba, izdana
je 2009. monografija Ruta Knežević: Kostimi. Bila je osoba vedrog
duha, svoj je posao radila s lakoćom svih dobrih majstora.
Vlasta Kranjčev Klasić, grafička dizajnerica, završila je 1967.
godine Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu u četverogodišnjem
trajanju, na Odjelu za primijenjenu grafiku. Radila je dizajnirajući
ambalažu za prehrambene proizvode tvornice Podravka u
Koprivnici do umirovljenja. Godine 1972. sudjeluje u osnivanju Likovne
sekcije Podravka 72. Izlagala je na više grupnih i samostalnih
izložbi u Koprivnici i u Zagrebu. Izražava se crtežom i slika u raznim
slikarskim tehnikama. Godine 2010. dobila je nagradu za najbolje
slikarsko djelo na izložbi u organizaciji zagrebačkog Pučkog učilišta.
Sudjeluje na humanitarnim izložbama pri Franjevačkom svjetovnom
redu. Živi u Zagrebu od 2001. i bavi se umjetničkim radom.
Joško Martinis, grafičar, rođen je 1946. u Komiži na otoku Visu. Završio je
petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu, Odjel za primijenjenu
grafiku, u klasi prof. Jakova Budeše i Petra Jakelića, 1967. godine. Radio je u grafičkoj
struci u OOUR-u Publicitet od 1969. do rasformiranja tvrtke 1994. Od 1994.
do mirovine radi u novinskoj kući Slobodna Dalmacija u grafičkoj djelatnosti.
Aktivno se bavi slikarstvom, a izložbenu aktivnost započeo je na skupnoj izložbi
u rodnoj Komiži 1981. Izlagao je na više skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj
i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Splitu dva puta 1984., u Splitu 1986., u
Komiži 1984., 1985., 1987. i 1996., u Visu 1987., Smederevu 1987. i u Parizu u Centre
d’animation Mathis 1988. Na slikama Joška Martinisa, inspiriranima ribarskom
epopejom, nebo i more prelijevaju se jedno u drugo ništeći tragove ljudskog otpora,
simboli otkinuti od izvorne cjeline: konop od vesla, ruka od tijela, brod od vala.
Galeb što ga Joško Martinis slika kao grb Komiže, trubač je od perja, koji otvara
nebesa, ne leti raskriljen nad morem nego stoji u svjetlu samom. Metaforičnost
Martinisova slikarskog svijeta toliko je izrazita da potire granice apstraktnoga, nadrealističkog
i hiperrealističkog… Joško Belamarić, predgovor kataloga izložbi slika
Joška Martinisa povodom 850 godina prvog pisanog spomena Komiže u Narodnoj
čitaonici, Komiža 1996.
Šimun Martinis rođen je 1948. u Komiži na otoku Visu. Diplomirao je na
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Do rasformiranja tvrtke 1994.,
radi kao grafički dizajner za izradu logotipa, reklama i drugih projekata u OOUR-
u Publicitet u Splitu. Bavi se slikanjem, pretežno u tehnici ulja na platnu,
ispisujući likovnim jezikom mediteranske motive, život pučke arhitekture,
mijene mora, svoj otok, a ribarska brodica predstavlja fokus interesa u slikarstvu
Šimuna Martinisa. Izlagao je na više skupnih i 20-ak samostalnih izložbi
na otoku Visu, u rodnoj Komiži, Splitu, Šibeniku, Zagvozdu, diljem Hrvatske i
u SAD-u. Sudjeluje u brojnim humanitarnim akcijama. Godine 1990. izrađuje
poetsko-grafičku mapu u suradnji s pjesnikom Jakšom Fiamengom. Kontakt
mail: apartmani.picasso@yahoo.com
Branko Penđer rođen je 5. prosinca 1948. godine u Rijeci.
Osnovnu školu završio je 1963. u Splitu, a Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu 1967. godine. Od 1970. zaposlen je u splitskom
Arheološkom muzeju, na radnom mjestu preparatora-crtača. Godinu
dana nakon zaposlenja, položio je stručni ispit, a 1981. imenovan je
višim preparatorom. Hidroarheološki kurs završio je 1973. u Puli, u
organizaciji Republičkog zavoda za kulturu iz Zagreba. Od 1993. radi
na mjestu voditelja odjela restauratorskih poslova u Arheološkom
muzeju u Splitu. Na tom radnom mjestu ostao je do umirovljenja
2013.
Kontakt mail: branko.pender@st.t-com.hr
Ante Sardelić Kraljević, akademski hrvatski i kanadski
umjetnik, rođen je 1947. u Blatu na Korčuli. Školu za primijenjene
umjetnosti završio je u Splitu 1967., a Akademiju likovnih umjetnosti,
Odjel kiparstva, u Zagrebu 1971. Od 1972. živi u Torontu u
Kanadi gdje radi kao samostalni profesionalni umjetnik, a bavi se
kiparstvom, grafikom, slikarstvom i piše poeziju. Od 1969. izlaže
na samostalnim i skupnim izložbama u galerijama i muzejima
metropola diljem svijeta: u Kanadi, SAD-u, Meksiku, Kolumbiji,
Argentini, Urugvaju, Peruu, Venezueli, Poljskoj, Portoriku, Indoneziji,
Francuskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Španjolskoj, Engleskoj,
Italiji, Sloveniji, Belgiji, Japanu, Koreji, Njemačkoj, Hrvatskoj, Brazilu,
Australiji, Egiptu i to u New Yorku, Chicagu, Mexico Cityju, Caracasu,
Bogoti, Otavi, Hamiltonu, Torontu, Camberi, Fremantleu,
Frankfurtu, Windsoru, Melbourneu, Buenos Airesu, Montevideu,
Santiagu, Punta Arenasu, Zagrebu, Sarajevu, Dubrovniku, Hamburgu,
Pečuhu, Seattleu, Limi, Washingtonu, Jakarti, Clevelandu,
Brasiliji, Rimu, Kairu i Alexandriji. Od 1987. sudjeluje na jedanaest
međunarodnih izložbi i bijenala. Potporom kanadske vlade, 1998.
ostvaruje putujuću samostalnu izložbu u Hrvatskoj i BiH. Godine
1989. Kanadsko-hrvatska udruga umjetnika proglašava ga umjetnikom
godine, a 1995. Vlada RH odlikovala ga je Redom Danice
hrvatske za iznimne zasluge u kulturi. Godine 1997., pod pokrovi-
teljstvom vlade RH i predsjednika dr. Franje Tuđmana, u Muzeju Mimara u Zagrebu
održana je prva izložba iz desetogodišnjeg ciklusa Ante Sardelića Kraljevića Vječna
domovina te je postavljana u prestižnim izložbenim prostorima diljem svijeta. Hrvatska
televizija snimila je dokumentarni film o ciklusu Vječna domovina i o životu
umjetnika Ante Sardelića Kraljevića. Godine 2003. postavlja u svetištu u Blatu na
Korčuli životni put blažene redovnice Marije Propetoga Isusa Petković u kamenom
reljefu veličine 8,5 metara četvornih. Godine 2005., kao pozvani gost umjetnik na
Međunarodnom bijenalu u Limi u Peruu, izlaže izložbu Vječna domovina. Kameni
reljef za oltar Hrvatske crkve u Torontu u Kanadi izrađuje 2006., a ciklus novih
djela Kulturne paralele izlaže u muzejima i galerijama na svim kontinentima 2008.
Godine 2009. izradio je i poklonio kamenu skulpturu – reljef, dimenzija 150 x 300
cm, Vukovar – svjetionik hrabrosti i slobode, gradu Vukovaru, koja je postavljena
pred ulaz u Spomen-dom na Ovčari. Za izuzetne zasluge u promidžbi RH i rodnoga
Blata u svijetu odlikovan je 2015. Zlatnim grbom općine Blato. Aktivni je član
svjetskog pokreta za mir, World Peace Gong, te već osam godina izrađuje devet
monumentalnih skulptura u željezu u sastavu Gong poklona Republike Indonezije
Republici Hrvatskoj odnosno gradu Vukovaru. Priprema izradu brončane skulpture,
visine pet metara, Spomenik domovinskog zajedništva za rodno Blato. Djela mu se
nalaze u galerijama, muzejima i privatnim zbirkama diljem svijeta.
Kontakt mail: antonsardelic@hotmail.com
Nikola Skokandić rođen je 1947. u Žrnovu na Korčuli. Završio je Školu
za primijenjene umjetnosti u Splitu na Odjelu za pimijenjenu grafiku (prof.
Jakov Budeša) 1967. , a potom Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odjel
grafike (profesori: V. Parač, A. Kinert, F. Baće, M. Detoni). Član je HDLU-a,
HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1973. radio je u novinskoj kući Slobodna
Dalmacija kao grafički urednik, a od 1993. do 2012. predavao je grafičke
predmete u Školi likovnih umjetnosti u Splitu. Izlagao je na mnogim skupnim
izložbama u zemlji i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Korčuli, 1980.,
1990., 1999., 2002. i 2005., u Orebiću 1999., u Splitu 1983., 2001., 2004.,
2005., 2013., 2014., u Veloj Luci 2014., Metkoviću 2015. Bavi se skulpturom
i grafikom. Po kratkoj priči Sreća književnika Petra Šegedina, izradio je art
knjigu 2009., a 2013. grafičko-pjesničku mapu Zaotočeni sa sonetima pjesnika
Jakše Fiamenga. Nagrade: Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci
2001. Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci 2003. Nagrada
za grafiku na Međunarodnoj izložbi Splitgraphic u Splitu 2005.Diploma na
Međunarodnoj izložbi Ex libris u Pančevu 2014.
Emilija Šarić Köhle rođena je 1947. u Privlaci kod Vinkovaca.
Završila je Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. godine.
Od 1969. živi u Berlinu. Studij slikarstva i pedagogije diplomirala
je na berlinskoj akademiji Hochscule der Künste, u klasi prof.
Geccellija 1988. Državni ispit za zvanje profesora likovnosti za rad
u nastavi položila je 1990. Predavala je na gimnaziji od 1993. do
2011. Bavi se slikarstvom i sudjelovala je na više skupnih izložbi
u Berlinu i u Splitu. Samostalno je izlagala 2015. u izložbenom
prostoru Muzeja grada Splita. Emilija Šarić Köhle svojim se agavama
iskazuje kao senzibilna i blaga slikarica koja nježno dodiruje svijet i
osjeća njegove titraje. Negdje duboko u sebi sačuvala je sjećanja na
estetski i koloristički izbalansiran krajolik koji postaje njezin intimni
oslonac. Nudi nam fragmente lirskih doživljaja koji su sređeni i
kao da sadržavaju vlastite mirise više nego li unutrašnju mistiku,
bliži su sanjanom nego li zbiljskom krajoliku, ljepoti koja se čuva
od prividnosti i okrutnosti života… Šitin, Predgovor kataloga izložbi
slika Emilije Šarić Köhle u Muzeju grada Splita 2015.
Kontakt mail: koehle.e@googlemail.com
Milan Šimera rođen je 1946. u Kaštel Lukšiću, preminuo je 2016. u Splitu.
Osnovnu školu završio je u Kaštel Lukšiću, a Školu za primijenjene umjetnosti,
Odjel grafike, u Splitu 1967. Diplomirao je na splitskoj Pedagoškoj akademiji
1971. iz predmeta likovnih umjetnosti. Stekao je stručni naziv nastavnika
likovnog odgoja. Predavao je likovni odgoj u Krstaticama, Hanu, Dugopolju i
u osnovnoj školi Sućidar u Splitu, sve do umirovljenja. Kao likovni pedagog
izlagao je, na više edukativnih i žiriranih izložbi, učeničke radove, pod
pokroviteljstvom Ministarstva prosvjete i športa RH. Dobio je više nagrada
i pohvalnica za uspjeh u razvoju likovnog stvaralaštva, što je bilo naročito
zapaženo na izložbi radova učenika viših razreda splitske osnovne škole
Sućidar u Umjetničkom salonu HDLU Split 1993.
Izloživši više od 500 radova učenika viših razreda osnovne škole Sućidar,
likovni pedagog Milan Šimera promovira novi pedagoški pristup u nastavi
likovnog odgoja u osnovnim školama. Usuglašava dječje težnje za likovnim
prikazivanjem, a u nemogućnosti prikazivanja objektivne stvarnosti, nastaju
vlastiti doživljaji. Izrečena misao – ne znaju ništa ali mogu sve – pojašnjava da
dijete oslobođeno presije imitiranja realnosti postaje začuđujuće kreativno...
Vladimir Rismondo Ml., članak o izložbi učeničkih radova u Umjetničkom
salonu HDLU Split, Slobodna Dalmacija, 6. travnja 1993.
Primjere učeničkih radova likovnog pedagoga i mentora Milana Šimere, Emil
Robert Tanay, doajen slikarske umjetnosti i likovne pedagogije, označio je
važnim za unapređenje likovnog stvaralaštva djece. Milan Šimera, osim
slikanjem, pretežno u tehnici ulja, izrađuje trodimenzionalne figurativne
kompozicije sakralnih motiva u kombiniranoj tehnici. Bavio se i glazbenom
umjetnošću. Svirao je mandolinu u grupi Bonaca i pjevao u crkvenom zboru Sv.
Cecilije u Kaštelima. Darovao je 2015. sliku Sv. Lovre, u tehnici ulja na platnu,
crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću.
Ante Tafra rodio se 1947. u Splitu. Preminuo je 2012. Završio je Školu za
primijenjene umjetnosti, Odjel slikarstva, u rodnom gradu, 1967. godine.
Odlazi u Francusku i studira slikarstvo i dekorativne umjetnosti u Parizu,
pretendirajući rad i izražavajući se po Cezanneovim načelima. Povratkom u
Hrvatsku, završava studij na Višoj turističkoj školi u Dubrovniku 1973. Radio je
u turizmu. Bio je član Poljičke likovne udruge Krug. Izlagao je na više skupnih
i samostalnih izložbi u Hrvatskoj. Sudjeluje u radu likovnih kolonija i na
humanitarnim aukcijama u organizaciji Poljičke likovne udruge Krug. Godine
2006., Zvonimir Solin i Klesarstvo FORMA Zakučac-Omiš izdaju monografiju
Ante Tafra: Slike i skulpture. Živio je i bavio se svojim omiljenim radom,
slikanjem i oblikovanjem u kamenu u Jesenicama-Sumpetru.
Zagorka Živković Perić rođena je 1949. u Splitu. Završila je
četverogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Godine
1970. diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Splitu iz predmeta likovnih
umjetnosti i stekla stručni naziv nastavnice likovnog odgoja. Do 1974. radila
je u poduzeću Jadrantekstil u propagandnoj i dekorativnoj djelatnosti. Odlazi
živjeti s obitelji u Toronto u Kanadu gdje se nastavlja samostalno baviti
likovnim radom. Izlagala je na više skupnih i samostalnih izložbi u Torontu
i diljem Kanade. Posebno su bile zapažene samostalne izložbe slika malog
formata u kombiniranoj tehnici, slikane na ručno izrađenom papiru, u Torontu
1988. Od 2014. živi u Torontu i u Rogoznici i bavi se slikanjem motiva iz svog
okruženja u različitim tehnikama izradbe.
Kontakt mail: zagaperic@hotmail.com
Organizatori: Nastja Dadić Radić, Nada Bukvić Delić, Nikola Skokandić, Neda Kraljević Tiozzo
Uvodni tekst: Tamara Visković
Postav izložbe: Branko Pendžer, Nikola Skokandić, Šimun Martinis
Fotografije: Otokar Levaj, Nikola Skokandić, Zlatko Sunko
Grafičko oblikovanje: Nikola Skokandić
Lektura: Elizabeta Garber
Tisak: Dalmacijapapir Split

Izložba radova generacije 1967. - ŠKOLA ZA PRIMJENJENE UMJETNOSTI, SPLIT
"Šesnaest autora, maturanata splitske Srednje škole za primijenjene umjetnosti iz godine
1967., ovu su izložbu zamislili kao neku vrstu godišnjice mature na koju slavljenici,
umjesto vlastite osobe, skockane po mjeri dominantne percepcije uspjeha, šalju
svoj rad – sliku, objekt, umjetničku kreaciju – da ih predstavlja u onome svjetlu u
kojem se sami osjećaju najbolje i „najcentriranije“.
Stoga se, više nego iz cjeline izložbe, o autorima može zaključiti iz samoga čina izbora,
iz predmeta što su ga, za ovu prigodu, sami priložili kao reprezenta svoje umjetničke
obljetnice. Radi se, po logici stvari, o postavu koji nije homogen, koji obuhvaća
jednako romantične i ekspresivne, razigrane i disciplinirane, samozatajne i ekstrovertne
izloške.
Tek par radova po autoru, dakako, premalo je da bi se donosili sudovi o životima u
umjetnosti i opusima, a istodobno, kako izložba nema prethodno definiran tematski
ili formalni koncept, možemo te radove promatrati onako kao bismo promatrali ljude
u prostoriji, njihove međusobne odnose i komunikaciju, teme oko kojih se nalaze,
raspoloženja koja ih okružuju i karaktere koji se sljubljuju ili trve.
Većina autora predstavljenih na izložbi, slijedom su svog primijenjeno-umjetničkog
obrazovanja, proveli velik dio svog profesionalnog života kao nastavnici, dizajneri i
grafičari. Zanimanja koja traže kreaciju, ali i disciplinu i komunikativnost.
Također, velik broj autora potječe, a neki i danas obitavaju, ili su obitavali (radovi
nekolicine kolega izloženi su posthumno) na otocima i u malim sredinama. Te dvije
odrednice umnogome su izvorište osobina njihovih radova – barem ovih koje su sami
odabrali za ovu prigodu. Nema urbanih perspektiva. Nostalgija za različitim oblicima
života, praksi i oblikovnih momenata prošlosti, vidljiva je u većini radova, no, gotovo
nitko ne pokazuje ambiciju da toj nostalgiji doda nekakav historijsko-moralni krešendo.
Nostalgija ostaje na razini osobne priče, male scene, pa zadržava crtu iskrenosti
čak i u slučajevima kada je posve konvencionalno, pa i konformistički, realizirana.
Nalazimo tu tako „apdejtane“ varijante pastorale, lišene svake ironije i dvosmislenosti,
ali i vješto prerađivanje tehnika i strategija modernističkog izričaja i njegovo
stavljanje u izmijenjeni kulturni kontekst.
Realizam koji kod onih prvih slika (jer riječ je prvenstveno o slikama) preteže, doima
se kao prostodušna vjera da istina uistinu postoji, ako nigdje drugdje, onda barem
u vizualnoj percepciji. Predstavnci te tzv. pitoreskne estetike, prema kojoj se već
desetljećima u praksi procjenjuju i klasificiraju topografske osobine pojedinog lokaliteta,
u ovisnosti o tome koliko „pejzažnog potencijala“ nose za neko apstraktno,
sveprisutno „umjetničko oko“, bilježe svoje prizore bez remetilačkog faktora ljudske
umiješanosti, aktivnosti ili proste fizičke prisutnosti. Bilježe ih retrospektivno, kao
melankolične, ne odviše deskriptivne prisutnosti.
Odmak od realizma, pak, ide u smjeru modernističkih praksi, i dalje prema postmodernom
kolažu i assemblageu. Stvara svojevrsnu „dramu pitoresknog“, bilo na način
da uranja elemente klasičnog dalmatinskog likovnog inventara – kućice, brodice, masline,
lučice – u neku transcendentalnu izmaglicu (Šimun Martinis) ili da, poput Joška
Martinisa, mijenja konceptualnu i percepcijsku strukturu slike fizičkim dekonstruiranjem
ikonografije. Priroda tako postaje vidno polje koje se sužava i širi od mjerljivih
detalja do mitskih dimenzija. Visok stupanj metaforičnosti, dinamike, zavidan méti4
er, a istovremeno i promatračka distanciranost, obilježja su najzanimljivijih među
pejzažistima, poput Emilije Šarić Kohle.
Rijetko tko zagazi u potpunu apstrakciju. Češća je gotovo dječja razigranost koja plijeni
kreativnošću, zrači veseljem i individualnom slobodom, zadovoljstvom u opipljivoj
utopiji kreiranja. To osjećamo kod Skokandića i Bezića, ali i na jedan svoj delikatniji,
poetičan način – kod Nastje Dadić Radić.
Također, s izuzetkom Ante Sardelića Kraljevića, kod kojega možemo prepoznati stanovitu
simbolističku retoriku, težnju da forma bude u službi ideje, radovi ovih autora
uglavnom su neintencionalni, bez želje da prenesu konkretnu „poruku” ili promiču
ideju. Njihova je umjetnost u njihovoj jasnoj, odlučnoj prisutnosti.
Malo je na ovoj izložbi prikaza čovjeka, stoga spomen zaslužuje Nada Bukvić Delić.
Prva asocijacija pri pogledu na „Crvenokosu”, Balzacova je teorija o tome kako se
fizička prisutnost osobe sastoji od slojeva nebrojenih tankih, slikovnih opni, jedne
povrh druge, koje se „ljušte“ i preklapaju u izrazima i emocijama. Dojam je da slikarica
ima mogućnost u jednom trenutku uočiti slojeve tih opni i prikazati ih taloženjem
plohi i crta, bazičnim oruđem umjetnika.
Što god im bilo zajedničko, i u čemu god se razlikovali, jedna se osobina može pripisati
izložbi kao cjelini, a vjerujem čak i autorima, ma koliko ograničen bio uzorak na
osnovi kojega donosimo zaključak. U epohi ironiziranja, rastakanja, preslagivanja i
kombiniranja, stalne su jedino promjena i trka za prilagodbom. Ako u nekom segmentu
trebamo tražiti znak zrelosti ovih umnogome različitih autora, onda je to u njihovu
potpunom ignoriranju te naporne i neučinkovite trke. Svi se odreda doimaju staloženo
u svom izričaju. S vremenom, za neke je od njih taj izričaj postao manirom, pa, više
ili manje pomireni s njom, njeguju viziju umjetnika kao individualca, osobu koja nije
dužna opravdavati svoje djelo, niti ga mjeriti i jednim drugim metrom do vlastitog."
Tamara Visković
Nedo Bavčević, porijeklom iz Gornjeg Sela na otoku Šolti, rodio se 1948.,
a preminuo 2015. godine. Školu za primijenjene umjetnosti, Odjel primijenjene
grafike, završio je 1967. u Splitu. Na Grafičkom fakultetu u Zagrebu diplomirao
je u zvanju dipl. grafički inženjer.Bio je grafički urednik novine Nedjeljna
Dalmacija i dugogodišnji direktor tiskare u novinskoj kući Slobodna Dalmacija
u Splitu, sve do umirovljenja. Motiviran svojom Šoltom okruženom modrinom
mora, samozatajno se bavio slikanjem, te smo u mogućnosti prezentirati djela
našega Neda u tehnici ulja na lesonitu, nastalima u razdoblju od 2013. do
2015.
Stanko Bezić rođen je 1946., potječe sa otoka Šolte. Diplomirao je na Odjelu kiparstva u
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967.Oblikovao je u asamblaž tehnici trodimenzionalne
umjetničke tvorbe. Od odbačenih, ili samo od dijelova predmeta svakodnevne uporabe
u različitim materijalima (od metala, žice, plastike, šamota, komada tkanine) kao izraziti
animalist, izrađivao je originalne skulpture većih dimenzija do malih minucioznih figurica.
Ostvaruje dugogodišnju suradnju sa školskom kolegicom galeristicom Angelom i njezinim
pok. suprugom Tomom Bebićem, te izlaže više puta svoje menažerije u njihovoj, popularnoj,
galeriji Po bota, u Splitu 90-tih godina prošlog stoljeća. Sve je to svojim snimkama dokumentirao
splitski fotograf Zoran Krpetić. Pisao je i poeziju te je svako djelo popratio stihovima
pjesama. U zagrebačkom Vjesniku i Večernjem listu, u više je navrata pisano o originalnosti
radova Stanka Bezića, prožetih i dozom suptilne duhovitosti te su izazivali veliko zanimanje
poklonika umjetnosti. Poštovatelji uradaka Stanka Bezića odnijeli su ih u svoje zbirke diljem
svijeta: u Australiju, Argentinu, Francusku… i diljem naše Hrvatske.
Nažalost, nema više našeg Stanka, ostaje nam samo u sjećanju njegov osebujan lik prijatelja i
kolege, kao i radost koju je iskazivao stvarajući svoju umjetnost.
Nada Bukvić Delić, dizajnerica i slikarica, rodila se 1947. u Dubrovniku.
Završila je petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967., smjer
industrijskog oblikovanja i kiparstvo. Radila je na produkt-dizajnu igračaka u
Jugoplastici u Splitu od 1969. do 1995. Bavi se oblikovanjem lutaka u raznim
materijalima, slikarstvom, ilustracijom, scenskim oblikovanjem... Izlagala je
na više skupnih izložbi i samostalno. Samostalno je izlagala u Splitu 1999.,
2000., 2015., i u Zagrebu 1998. Za Nadu umjetnost je bila i ostala veliki izazov,
duhovno putovanje i živa avantura koja nije izgubila svoju poetičnost… Tonči
Šitin, iz predgovora kataloga izložbi slika Nade Bukvić u Muzeju grada Splita,
2015.Članica je ULUPUH-a, likovne grupe Par nas i likovne udruge Salona art.
Živi i radi u Splitu i u Dubrovniku. Kontakt mail: nadelic@gmail.com
Nastja Dadić Radić, likovna umjetnica, rođena je 1946. godine
u Splitu. Po završetku Škole za primijenjene umjetnosti u Splitu,
Odjel za primijenjenu grafiku, 1967., diplomirala je na Sveučilištu u
Splitu, Filozofski fakultet u Zadru, program studija: Likovni odgoj i
likovne umjetnosti 1985. i stekla stručni naziv profesorice likovnog
odgoja i likovnih umjetnosti.
Članica je HDLU-a, HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1975. do
1979. bila je voditeljica aranžerskog odjela i izložbene djelatnosti
u robnoj kući Dobri, poduzeća Dalma u Splitu, a od 1979. do 2002.
predavala je likovne stručne predmete aranžersko-scenografskim
dizajnerima u Trgovačkoj školi i Školi za dizajn, grafiku i održivu
gradnju u Splitu. Za mentorski rad s darovitim učenicima više je
puta nagrađena. Uz slikarstvo, bavi se i oblikovanjem u raznim materijalima.
Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi: u Splitu,
Zagrebu, Rijeci, Šibeniku, Dubrovniku, na otocima Braču i Šolti, te u
San Marinu i Rimu. Sudjelovala je u raznim humanitarnim aukcijama
i u radu likovnih kolonija u Hrvatskoj. Djela joj se nalaze u raznim
ustanovama, mapa Istoria sfete udouice Judit (u tehnici papier
mache) Marka Marulića Splićanina u fundusu Galerije umjetnina u
Splitu, i u privatnim zbirkama. Živi u Rogaču na otoku Šolti i u Splitu
i bavi se radom u likovnim umjetnostima.
Kontakt mail: nastja.dadic.radic@gmail.com
Mirjana Despalatović Gabrić rođena je 1946. u Splitu. Školu za primijenjene
umjetnosti završila je 1967. u Splitu, Odjel za primijenjenu grafiku.
Godine 1970. diplomirala je na splitskoj Pedagoškoj akademiji studijsku grupu:
Likovne umjetnosti. Stekla je stručni naziv nastavnice likovnog odgoja.
Nagrađena je posebnom nagradom nastavničkog vijeća Pedagoške akademije
Split za postignute uspjehe na studiju. Od 1970. predavala je, do umirovljenja,
likovni odgoj, u osnovnoj školi Skalice. Sudjelovala je, u svojstvu likovnog
pedagoga i mentora, na više organiziranih i žiriranih izložbi učeničkih radova
u Splitu i diljem Hrvatske, pod pokroviteljstvom Ministarsva prosvjete i športa
RH u osnovnom školstvu. Više puta nagrađena je za unapređenje likovnog
stvaralaštva djece. Živi u Splitu.
Ruta Knežević, ugledna hrvatska umjetnica, rođena je 1947. u
Splitu, a preminula je 2006. u Zagrebu. Bila je članica ULUPUH-ove
Sekcije za kazališnu i filmsku umjetnost. Završila je Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu, Odjel slikarstva,1967. Apsolvirala je na
Akademiji primijenjene umjetnosti u Beogradu, Odsjek kostimografije,
a diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u
Zagrebu 1972. Od 1975. profesionalno se bavila kostimografijom.
Osim slikarstva i kostimografije (za kazalište, film i televiziju), povremeno
je radila i kao scenografkinja i grafička dizajnerica, a okušala
se i u pedagoškom radu. Surađivala je s najuglednijim kazališnim
kućama u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, kao i s brojnim istaknutim
redateljima. Ostvarila je kostimografije u više od 150 kazališnih
predstava, više od 20 filmova, te u oko 50 TV-drama i serija. Za svoj
rad bila je nagrađena brojnim nagradama (1980. i 1983. Nagrada
grada Zagreba,1990. za Zlatni smijeh,1998.,1999. i 2002. Zlatna
arena). U izdanju ULUPUH-a, uz podršku Ministarstva RH i Gradskog
ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba, izdana
je 2009. monografija Ruta Knežević: Kostimi. Bila je osoba vedrog
duha, svoj je posao radila s lakoćom svih dobrih majstora.
Vlasta Kranjčev Klasić, grafička dizajnerica, završila je 1967.
godine Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu u četverogodišnjem
trajanju, na Odjelu za primijenjenu grafiku. Radila je dizajnirajući
ambalažu za prehrambene proizvode tvornice Podravka u
Koprivnici do umirovljenja. Godine 1972. sudjeluje u osnivanju Likovne
sekcije Podravka 72. Izlagala je na više grupnih i samostalnih
izložbi u Koprivnici i u Zagrebu. Izražava se crtežom i slika u raznim
slikarskim tehnikama. Godine 2010. dobila je nagradu za najbolje
slikarsko djelo na izložbi u organizaciji zagrebačkog Pučkog učilišta.
Sudjeluje na humanitarnim izložbama pri Franjevačkom svjetovnom
redu. Živi u Zagrebu od 2001. i bavi se umjetničkim radom.
Joško Martinis, grafičar, rođen je 1946. u Komiži na otoku Visu. Završio je
petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu, Odjel za primijenjenu
grafiku, u klasi prof. Jakova Budeše i Petra Jakelića, 1967. godine. Radio je u grafičkoj
struci u OOUR-u Publicitet od 1969. do rasformiranja tvrtke 1994. Od 1994.
do mirovine radi u novinskoj kući Slobodna Dalmacija u grafičkoj djelatnosti.
Aktivno se bavi slikarstvom, a izložbenu aktivnost započeo je na skupnoj izložbi
u rodnoj Komiži 1981. Izlagao je na više skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj
i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Splitu dva puta 1984., u Splitu 1986., u
Komiži 1984., 1985., 1987. i 1996., u Visu 1987., Smederevu 1987. i u Parizu u Centre
d’animation Mathis 1988. Na slikama Joška Martinisa, inspiriranima ribarskom
epopejom, nebo i more prelijevaju se jedno u drugo ništeći tragove ljudskog otpora,
simboli otkinuti od izvorne cjeline: konop od vesla, ruka od tijela, brod od vala.
Galeb što ga Joško Martinis slika kao grb Komiže, trubač je od perja, koji otvara
nebesa, ne leti raskriljen nad morem nego stoji u svjetlu samom. Metaforičnost
Martinisova slikarskog svijeta toliko je izrazita da potire granice apstraktnoga, nadrealističkog
i hiperrealističkog… Joško Belamarić, predgovor kataloga izložbi slika
Joška Martinisa povodom 850 godina prvog pisanog spomena Komiže u Narodnoj
čitaonici, Komiža 1996.
Šimun Martinis rođen je 1948. u Komiži na otoku Visu. Diplomirao je na
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Do rasformiranja tvrtke 1994.,
radi kao grafički dizajner za izradu logotipa, reklama i drugih projekata u OOUR-
u Publicitet u Splitu. Bavi se slikanjem, pretežno u tehnici ulja na platnu,
ispisujući likovnim jezikom mediteranske motive, život pučke arhitekture,
mijene mora, svoj otok, a ribarska brodica predstavlja fokus interesa u slikarstvu
Šimuna Martinisa. Izlagao je na više skupnih i 20-ak samostalnih izložbi
na otoku Visu, u rodnoj Komiži, Splitu, Šibeniku, Zagvozdu, diljem Hrvatske i
u SAD-u. Sudjeluje u brojnim humanitarnim akcijama. Godine 1990. izrađuje
poetsko-grafičku mapu u suradnji s pjesnikom Jakšom Fiamengom. Kontakt
mail: apartmani.picasso@yahoo.com
Branko Penđer rođen je 5. prosinca 1948. godine u Rijeci.
Osnovnu školu završio je 1963. u Splitu, a Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu 1967. godine. Od 1970. zaposlen je u splitskom
Arheološkom muzeju, na radnom mjestu preparatora-crtača. Godinu
dana nakon zaposlenja, položio je stručni ispit, a 1981. imenovan je
višim preparatorom. Hidroarheološki kurs završio je 1973. u Puli, u
organizaciji Republičkog zavoda za kulturu iz Zagreba. Od 1993. radi
na mjestu voditelja odjela restauratorskih poslova u Arheološkom
muzeju u Splitu. Na tom radnom mjestu ostao je do umirovljenja
2013.
Kontakt mail: branko.pender@st.t-com.hr
Ante Sardelić Kraljević, akademski hrvatski i kanadski
umjetnik, rođen je 1947. u Blatu na Korčuli. Školu za primijenjene
umjetnosti završio je u Splitu 1967., a Akademiju likovnih umjetnosti,
Odjel kiparstva, u Zagrebu 1971. Od 1972. živi u Torontu u
Kanadi gdje radi kao samostalni profesionalni umjetnik, a bavi se
kiparstvom, grafikom, slikarstvom i piše poeziju. Od 1969. izlaže
na samostalnim i skupnim izložbama u galerijama i muzejima
metropola diljem svijeta: u Kanadi, SAD-u, Meksiku, Kolumbiji,
Argentini, Urugvaju, Peruu, Venezueli, Poljskoj, Portoriku, Indoneziji,
Francuskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Španjolskoj, Engleskoj,
Italiji, Sloveniji, Belgiji, Japanu, Koreji, Njemačkoj, Hrvatskoj, Brazilu,
Australiji, Egiptu i to u New Yorku, Chicagu, Mexico Cityju, Caracasu,
Bogoti, Otavi, Hamiltonu, Torontu, Camberi, Fremantleu,
Frankfurtu, Windsoru, Melbourneu, Buenos Airesu, Montevideu,
Santiagu, Punta Arenasu, Zagrebu, Sarajevu, Dubrovniku, Hamburgu,
Pečuhu, Seattleu, Limi, Washingtonu, Jakarti, Clevelandu,
Brasiliji, Rimu, Kairu i Alexandriji. Od 1987. sudjeluje na jedanaest
međunarodnih izložbi i bijenala. Potporom kanadske vlade, 1998.
ostvaruje putujuću samostalnu izložbu u Hrvatskoj i BiH. Godine
1989. Kanadsko-hrvatska udruga umjetnika proglašava ga umjetnikom
godine, a 1995. Vlada RH odlikovala ga je Redom Danice
hrvatske za iznimne zasluge u kulturi. Godine 1997., pod pokrovi-
teljstvom vlade RH i predsjednika dr. Franje Tuđmana, u Muzeju Mimara u Zagrebu
održana je prva izložba iz desetogodišnjeg ciklusa Ante Sardelića Kraljevića Vječna
domovina te je postavljana u prestižnim izložbenim prostorima diljem svijeta. Hrvatska
televizija snimila je dokumentarni film o ciklusu Vječna domovina i o životu
umjetnika Ante Sardelića Kraljevića. Godine 2003. postavlja u svetištu u Blatu na
Korčuli životni put blažene redovnice Marije Propetoga Isusa Petković u kamenom
reljefu veličine 8,5 metara četvornih. Godine 2005., kao pozvani gost umjetnik na
Međunarodnom bijenalu u Limi u Peruu, izlaže izložbu Vječna domovina. Kameni
reljef za oltar Hrvatske crkve u Torontu u Kanadi izrađuje 2006., a ciklus novih
djela Kulturne paralele izlaže u muzejima i galerijama na svim kontinentima 2008.
Godine 2009. izradio je i poklonio kamenu skulpturu – reljef, dimenzija 150 x 300
cm, Vukovar – svjetionik hrabrosti i slobode, gradu Vukovaru, koja je postavljena
pred ulaz u Spomen-dom na Ovčari. Za izuzetne zasluge u promidžbi RH i rodnoga
Blata u svijetu odlikovan je 2015. Zlatnim grbom općine Blato. Aktivni je član
svjetskog pokreta za mir, World Peace Gong, te već osam godina izrađuje devet
monumentalnih skulptura u željezu u sastavu Gong poklona Republike Indonezije
Republici Hrvatskoj odnosno gradu Vukovaru. Priprema izradu brončane skulpture,
visine pet metara, Spomenik domovinskog zajedništva za rodno Blato. Djela mu se
nalaze u galerijama, muzejima i privatnim zbirkama diljem svijeta.
Kontakt mail: antonsardelic@hotmail.com
Nikola Skokandić rođen je 1947. u Žrnovu na Korčuli. Završio je Školu
za primijenjene umjetnosti u Splitu na Odjelu za pimijenjenu grafiku (prof.
Jakov Budeša) 1967. , a potom Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odjel
grafike (profesori: V. Parač, A. Kinert, F. Baće, M. Detoni). Član je HDLU-a,
HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1973. radio je u novinskoj kući Slobodna
Dalmacija kao grafički urednik, a od 1993. do 2012. predavao je grafičke
predmete u Školi likovnih umjetnosti u Splitu. Izlagao je na mnogim skupnim
izložbama u zemlji i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Korčuli, 1980.,
1990., 1999., 2002. i 2005., u Orebiću 1999., u Splitu 1983., 2001., 2004.,
2005., 2013., 2014., u Veloj Luci 2014., Metkoviću 2015. Bavi se skulpturom
i grafikom. Po kratkoj priči Sreća književnika Petra Šegedina, izradio je art
knjigu 2009., a 2013. grafičko-pjesničku mapu Zaotočeni sa sonetima pjesnika
Jakše Fiamenga. Nagrade: Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci
2001. Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci 2003. Nagrada
za grafiku na Međunarodnoj izložbi Splitgraphic u Splitu 2005.Diploma na
Međunarodnoj izložbi Ex libris u Pančevu 2014.
Emilija Šarić Köhle rođena je 1947. u Privlaci kod Vinkovaca.
Završila je Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. godine.
Od 1969. živi u Berlinu. Studij slikarstva i pedagogije diplomirala
je na berlinskoj akademiji Hochscule der Künste, u klasi prof.
Geccellija 1988. Državni ispit za zvanje profesora likovnosti za rad
u nastavi položila je 1990. Predavala je na gimnaziji od 1993. do
2011. Bavi se slikarstvom i sudjelovala je na više skupnih izložbi
u Berlinu i u Splitu. Samostalno je izlagala 2015. u izložbenom
prostoru Muzeja grada Splita. Emilija Šarić Köhle svojim se agavama
iskazuje kao senzibilna i blaga slikarica koja nježno dodiruje svijet i
osjeća njegove titraje. Negdje duboko u sebi sačuvala je sjećanja na
estetski i koloristički izbalansiran krajolik koji postaje njezin intimni
oslonac. Nudi nam fragmente lirskih doživljaja koji su sređeni i
kao da sadržavaju vlastite mirise više nego li unutrašnju mistiku,
bliži su sanjanom nego li zbiljskom krajoliku, ljepoti koja se čuva
od prividnosti i okrutnosti života… Šitin, Predgovor kataloga izložbi
slika Emilije Šarić Köhle u Muzeju grada Splita 2015.
Kontakt mail: koehle.e@googlemail.com
Milan Šimera rođen je 1946. u Kaštel Lukšiću, preminuo je 2016. u Splitu.
Osnovnu školu završio je u Kaštel Lukšiću, a Školu za primijenjene umjetnosti,
Odjel grafike, u Splitu 1967. Diplomirao je na splitskoj Pedagoškoj akademiji
1971. iz predmeta likovnih umjetnosti. Stekao je stručni naziv nastavnika
likovnog odgoja. Predavao je likovni odgoj u Krstaticama, Hanu, Dugopolju i
u osnovnoj školi Sućidar u Splitu, sve do umirovljenja. Kao likovni pedagog
izlagao je, na više edukativnih i žiriranih izložbi, učeničke radove, pod
pokroviteljstvom Ministarstva prosvjete i športa RH. Dobio je više nagrada
i pohvalnica za uspjeh u razvoju likovnog stvaralaštva, što je bilo naročito
zapaženo na izložbi radova učenika viših razreda splitske osnovne škole
Sućidar u Umjetničkom salonu HDLU Split 1993.
Izloživši više od 500 radova učenika viših razreda osnovne škole Sućidar,
likovni pedagog Milan Šimera promovira novi pedagoški pristup u nastavi
likovnog odgoja u osnovnim školama. Usuglašava dječje težnje za likovnim
prikazivanjem, a u nemogućnosti prikazivanja objektivne stvarnosti, nastaju
vlastiti doživljaji. Izrečena misao – ne znaju ništa ali mogu sve – pojašnjava da
dijete oslobođeno presije imitiranja realnosti postaje začuđujuće kreativno...
Vladimir Rismondo Ml., članak o izložbi učeničkih radova u Umjetničkom
salonu HDLU Split, Slobodna Dalmacija, 6. travnja 1993.
Primjere učeničkih radova likovnog pedagoga i mentora Milana Šimere, Emil
Robert Tanay, doajen slikarske umjetnosti i likovne pedagogije, označio je
važnim za unapređenje likovnog stvaralaštva djece. Milan Šimera, osim
slikanjem, pretežno u tehnici ulja, izrađuje trodimenzionalne figurativne
kompozicije sakralnih motiva u kombiniranoj tehnici. Bavio se i glazbenom
umjetnošću. Svirao je mandolinu u grupi Bonaca i pjevao u crkvenom zboru Sv.
Cecilije u Kaštelima. Darovao je 2015. sliku Sv. Lovre, u tehnici ulja na platnu,
crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću.
Ante Tafra rodio se 1947. u Splitu. Preminuo je 2012. Završio je Školu za
primijenjene umjetnosti, Odjel slikarstva, u rodnom gradu, 1967. godine.
Odlazi u Francusku i studira slikarstvo i dekorativne umjetnosti u Parizu,
pretendirajući rad i izražavajući se po Cezanneovim načelima. Povratkom u
Hrvatsku, završava studij na Višoj turističkoj školi u Dubrovniku 1973. Radio je
u turizmu. Bio je član Poljičke likovne udruge Krug. Izlagao je na više skupnih
i samostalnih izložbi u Hrvatskoj. Sudjeluje u radu likovnih kolonija i na
humanitarnim aukcijama u organizaciji Poljičke likovne udruge Krug. Godine
2006., Zvonimir Solin i Klesarstvo FORMA Zakučac-Omiš izdaju monografiju
Ante Tafra: Slike i skulpture. Živio je i bavio se svojim omiljenim radom,
slikanjem i oblikovanjem u kamenu u Jesenicama-Sumpetru.
Zagorka Živković Perić rođena je 1949. u Splitu. Završila je
četverogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Godine
1970. diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Splitu iz predmeta likovnih
umjetnosti i stekla stručni naziv nastavnice likovnog odgoja. Do 1974. radila
je u poduzeću Jadrantekstil u propagandnoj i dekorativnoj djelatnosti. Odlazi
živjeti s obitelji u Toronto u Kanadu gdje se nastavlja samostalno baviti
likovnim radom. Izlagala je na više skupnih i samostalnih izložbi u Torontu
i diljem Kanade. Posebno su bile zapažene samostalne izložbe slika malog
formata u kombiniranoj tehnici, slikane na ručno izrađenom papiru, u Torontu
1988. Od 2014. živi u Torontu i u Rogoznici i bavi se slikanjem motiva iz svog
okruženja u različitim tehnikama izradbe.
Kontakt mail: zagaperic@hotmail.com
Organizatori: Nastja Dadić Radić, Nada Bukvić Delić, Nikola Skokandić, Neda Kraljević Tiozzo
Uvodni tekst: Tamara Visković
Postav izložbe: Branko Pendžer, Nikola Skokandić, Šimun Martinis
Fotografije: Otokar Levaj, Nikola Skokandić, Zlatko Sunko
Grafičko oblikovanje: Nikola Skokandić
Lektura: Elizabeta Garber
Tisak: Dalmacijapapir Split

Izložba radova generacije 1967. - ŠKOLA ZA PRIMJENJENE UMJETNOSTI, SPLIT
"Šesnaest autora, maturanata splitske Srednje škole za primijenjene umjetnosti iz godine
1967., ovu su izložbu zamislili kao neku vrstu godišnjice mature na koju slavljenici,
umjesto vlastite osobe, skockane po mjeri dominantne percepcije uspjeha, šalju
svoj rad – sliku, objekt, umjetničku kreaciju – da ih predstavlja u onome svjetlu u
kojem se sami osjećaju najbolje i „najcentriranije“.
Stoga se, više nego iz cjeline izložbe, o autorima može zaključiti iz samoga čina izbora,
iz predmeta što su ga, za ovu prigodu, sami priložili kao reprezenta svoje umjetničke
obljetnice. Radi se, po logici stvari, o postavu koji nije homogen, koji obuhvaća
jednako romantične i ekspresivne, razigrane i disciplinirane, samozatajne i ekstrovertne
izloške.
Tek par radova po autoru, dakako, premalo je da bi se donosili sudovi o životima u
umjetnosti i opusima, a istodobno, kako izložba nema prethodno definiran tematski
ili formalni koncept, možemo te radove promatrati onako kao bismo promatrali ljude
u prostoriji, njihove međusobne odnose i komunikaciju, teme oko kojih se nalaze,
raspoloženja koja ih okružuju i karaktere koji se sljubljuju ili trve.
Većina autora predstavljenih na izložbi, slijedom su svog primijenjeno-umjetničkog
obrazovanja, proveli velik dio svog profesionalnog života kao nastavnici, dizajneri i
grafičari. Zanimanja koja traže kreaciju, ali i disciplinu i komunikativnost.
Također, velik broj autora potječe, a neki i danas obitavaju, ili su obitavali (radovi
nekolicine kolega izloženi su posthumno) na otocima i u malim sredinama. Te dvije
odrednice umnogome su izvorište osobina njihovih radova – barem ovih koje su sami
odabrali za ovu prigodu. Nema urbanih perspektiva. Nostalgija za različitim oblicima
života, praksi i oblikovnih momenata prošlosti, vidljiva je u većini radova, no, gotovo
nitko ne pokazuje ambiciju da toj nostalgiji doda nekakav historijsko-moralni krešendo.
Nostalgija ostaje na razini osobne priče, male scene, pa zadržava crtu iskrenosti
čak i u slučajevima kada je posve konvencionalno, pa i konformistički, realizirana.
Nalazimo tu tako „apdejtane“ varijante pastorale, lišene svake ironije i dvosmislenosti,
ali i vješto prerađivanje tehnika i strategija modernističkog izričaja i njegovo
stavljanje u izmijenjeni kulturni kontekst.
Realizam koji kod onih prvih slika (jer riječ je prvenstveno o slikama) preteže, doima
se kao prostodušna vjera da istina uistinu postoji, ako nigdje drugdje, onda barem
u vizualnoj percepciji. Predstavnci te tzv. pitoreskne estetike, prema kojoj se već
desetljećima u praksi procjenjuju i klasificiraju topografske osobine pojedinog lokaliteta,
u ovisnosti o tome koliko „pejzažnog potencijala“ nose za neko apstraktno,
sveprisutno „umjetničko oko“, bilježe svoje prizore bez remetilačkog faktora ljudske
umiješanosti, aktivnosti ili proste fizičke prisutnosti. Bilježe ih retrospektivno, kao
melankolične, ne odviše deskriptivne prisutnosti.
Odmak od realizma, pak, ide u smjeru modernističkih praksi, i dalje prema postmodernom
kolažu i assemblageu. Stvara svojevrsnu „dramu pitoresknog“, bilo na način
da uranja elemente klasičnog dalmatinskog likovnog inventara – kućice, brodice, masline,
lučice – u neku transcendentalnu izmaglicu (Šimun Martinis) ili da, poput Joška
Martinisa, mijenja konceptualnu i percepcijsku strukturu slike fizičkim dekonstruiranjem
ikonografije. Priroda tako postaje vidno polje koje se sužava i širi od mjerljivih
detalja do mitskih dimenzija. Visok stupanj metaforičnosti, dinamike, zavidan méti4
er, a istovremeno i promatračka distanciranost, obilježja su najzanimljivijih među
pejzažistima, poput Emilije Šarić Kohle.
Rijetko tko zagazi u potpunu apstrakciju. Češća je gotovo dječja razigranost koja plijeni
kreativnošću, zrači veseljem i individualnom slobodom, zadovoljstvom u opipljivoj
utopiji kreiranja. To osjećamo kod Skokandića i Bezića, ali i na jedan svoj delikatniji,
poetičan način – kod Nastje Dadić Radić.
Također, s izuzetkom Ante Sardelića Kraljevića, kod kojega možemo prepoznati stanovitu
simbolističku retoriku, težnju da forma bude u službi ideje, radovi ovih autora
uglavnom su neintencionalni, bez želje da prenesu konkretnu „poruku” ili promiču
ideju. Njihova je umjetnost u njihovoj jasnoj, odlučnoj prisutnosti.
Malo je na ovoj izložbi prikaza čovjeka, stoga spomen zaslužuje Nada Bukvić Delić.
Prva asocijacija pri pogledu na „Crvenokosu”, Balzacova je teorija o tome kako se
fizička prisutnost osobe sastoji od slojeva nebrojenih tankih, slikovnih opni, jedne
povrh druge, koje se „ljušte“ i preklapaju u izrazima i emocijama. Dojam je da slikarica
ima mogućnost u jednom trenutku uočiti slojeve tih opni i prikazati ih taloženjem
plohi i crta, bazičnim oruđem umjetnika.
Što god im bilo zajedničko, i u čemu god se razlikovali, jedna se osobina može pripisati
izložbi kao cjelini, a vjerujem čak i autorima, ma koliko ograničen bio uzorak na
osnovi kojega donosimo zaključak. U epohi ironiziranja, rastakanja, preslagivanja i
kombiniranja, stalne su jedino promjena i trka za prilagodbom. Ako u nekom segmentu
trebamo tražiti znak zrelosti ovih umnogome različitih autora, onda je to u njihovu
potpunom ignoriranju te naporne i neučinkovite trke. Svi se odreda doimaju staloženo
u svom izričaju. S vremenom, za neke je od njih taj izričaj postao manirom, pa, više
ili manje pomireni s njom, njeguju viziju umjetnika kao individualca, osobu koja nije
dužna opravdavati svoje djelo, niti ga mjeriti i jednim drugim metrom do vlastitog."
Tamara Visković
Nedo Bavčević, porijeklom iz Gornjeg Sela na otoku Šolti, rodio se 1948.,
a preminuo 2015. godine. Školu za primijenjene umjetnosti, Odjel primijenjene
grafike, završio je 1967. u Splitu. Na Grafičkom fakultetu u Zagrebu diplomirao
je u zvanju dipl. grafički inženjer.Bio je grafički urednik novine Nedjeljna
Dalmacija i dugogodišnji direktor tiskare u novinskoj kući Slobodna Dalmacija
u Splitu, sve do umirovljenja. Motiviran svojom Šoltom okruženom modrinom
mora, samozatajno se bavio slikanjem, te smo u mogućnosti prezentirati djela
našega Neda u tehnici ulja na lesonitu, nastalima u razdoblju od 2013. do
2015.
Stanko Bezić rođen je 1946., potječe sa otoka Šolte. Diplomirao je na Odjelu kiparstva u
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967.Oblikovao je u asamblaž tehnici trodimenzionalne
umjetničke tvorbe. Od odbačenih, ili samo od dijelova predmeta svakodnevne uporabe
u različitim materijalima (od metala, žice, plastike, šamota, komada tkanine) kao izraziti
animalist, izrađivao je originalne skulpture većih dimenzija do malih minucioznih figurica.
Ostvaruje dugogodišnju suradnju sa školskom kolegicom galeristicom Angelom i njezinim
pok. suprugom Tomom Bebićem, te izlaže više puta svoje menažerije u njihovoj, popularnoj,
galeriji Po bota, u Splitu 90-tih godina prošlog stoljeća. Sve je to svojim snimkama dokumentirao
splitski fotograf Zoran Krpetić. Pisao je i poeziju te je svako djelo popratio stihovima
pjesama. U zagrebačkom Vjesniku i Večernjem listu, u više je navrata pisano o originalnosti
radova Stanka Bezića, prožetih i dozom suptilne duhovitosti te su izazivali veliko zanimanje
poklonika umjetnosti. Poštovatelji uradaka Stanka Bezića odnijeli su ih u svoje zbirke diljem
svijeta: u Australiju, Argentinu, Francusku… i diljem naše Hrvatske.
Nažalost, nema više našeg Stanka, ostaje nam samo u sjećanju njegov osebujan lik prijatelja i
kolege, kao i radost koju je iskazivao stvarajući svoju umjetnost.
Nada Bukvić Delić, dizajnerica i slikarica, rodila se 1947. u Dubrovniku.
Završila je petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967., smjer
industrijskog oblikovanja i kiparstvo. Radila je na produkt-dizajnu igračaka u
Jugoplastici u Splitu od 1969. do 1995. Bavi se oblikovanjem lutaka u raznim
materijalima, slikarstvom, ilustracijom, scenskim oblikovanjem... Izlagala je
na više skupnih izložbi i samostalno. Samostalno je izlagala u Splitu 1999.,
2000., 2015., i u Zagrebu 1998. Za Nadu umjetnost je bila i ostala veliki izazov,
duhovno putovanje i živa avantura koja nije izgubila svoju poetičnost… Tonči
Šitin, iz predgovora kataloga izložbi slika Nade Bukvić u Muzeju grada Splita,
2015.Članica je ULUPUH-a, likovne grupe Par nas i likovne udruge Salona art.
Živi i radi u Splitu i u Dubrovniku. Kontakt mail: nadelic@gmail.com
Nastja Dadić Radić, likovna umjetnica, rođena je 1946. godine
u Splitu. Po završetku Škole za primijenjene umjetnosti u Splitu,
Odjel za primijenjenu grafiku, 1967., diplomirala je na Sveučilištu u
Splitu, Filozofski fakultet u Zadru, program studija: Likovni odgoj i
likovne umjetnosti 1985. i stekla stručni naziv profesorice likovnog
odgoja i likovnih umjetnosti.
Članica je HDLU-a, HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1975. do
1979. bila je voditeljica aranžerskog odjela i izložbene djelatnosti
u robnoj kući Dobri, poduzeća Dalma u Splitu, a od 1979. do 2002.
predavala je likovne stručne predmete aranžersko-scenografskim
dizajnerima u Trgovačkoj školi i Školi za dizajn, grafiku i održivu
gradnju u Splitu. Za mentorski rad s darovitim učenicima više je
puta nagrađena. Uz slikarstvo, bavi se i oblikovanjem u raznim materijalima.
Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi: u Splitu,
Zagrebu, Rijeci, Šibeniku, Dubrovniku, na otocima Braču i Šolti, te u
San Marinu i Rimu. Sudjelovala je u raznim humanitarnim aukcijama
i u radu likovnih kolonija u Hrvatskoj. Djela joj se nalaze u raznim
ustanovama, mapa Istoria sfete udouice Judit (u tehnici papier
mache) Marka Marulića Splićanina u fundusu Galerije umjetnina u
Splitu, i u privatnim zbirkama. Živi u Rogaču na otoku Šolti i u Splitu
i bavi se radom u likovnim umjetnostima.
Kontakt mail: nastja.dadic.radic@gmail.com
Mirjana Despalatović Gabrić rođena je 1946. u Splitu. Školu za primijenjene
umjetnosti završila je 1967. u Splitu, Odjel za primijenjenu grafiku.
Godine 1970. diplomirala je na splitskoj Pedagoškoj akademiji studijsku grupu:
Likovne umjetnosti. Stekla je stručni naziv nastavnice likovnog odgoja.
Nagrađena je posebnom nagradom nastavničkog vijeća Pedagoške akademije
Split za postignute uspjehe na studiju. Od 1970. predavala je, do umirovljenja,
likovni odgoj, u osnovnoj školi Skalice. Sudjelovala je, u svojstvu likovnog
pedagoga i mentora, na više organiziranih i žiriranih izložbi učeničkih radova
u Splitu i diljem Hrvatske, pod pokroviteljstvom Ministarsva prosvjete i športa
RH u osnovnom školstvu. Više puta nagrađena je za unapređenje likovnog
stvaralaštva djece. Živi u Splitu.
Ruta Knežević, ugledna hrvatska umjetnica, rođena je 1947. u
Splitu, a preminula je 2006. u Zagrebu. Bila je članica ULUPUH-ove
Sekcije za kazališnu i filmsku umjetnost. Završila je Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu, Odjel slikarstva,1967. Apsolvirala je na
Akademiji primijenjene umjetnosti u Beogradu, Odsjek kostimografije,
a diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u
Zagrebu 1972. Od 1975. profesionalno se bavila kostimografijom.
Osim slikarstva i kostimografije (za kazalište, film i televiziju), povremeno
je radila i kao scenografkinja i grafička dizajnerica, a okušala
se i u pedagoškom radu. Surađivala je s najuglednijim kazališnim
kućama u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, kao i s brojnim istaknutim
redateljima. Ostvarila je kostimografije u više od 150 kazališnih
predstava, više od 20 filmova, te u oko 50 TV-drama i serija. Za svoj
rad bila je nagrađena brojnim nagradama (1980. i 1983. Nagrada
grada Zagreba,1990. za Zlatni smijeh,1998.,1999. i 2002. Zlatna
arena). U izdanju ULUPUH-a, uz podršku Ministarstva RH i Gradskog
ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba, izdana
je 2009. monografija Ruta Knežević: Kostimi. Bila je osoba vedrog
duha, svoj je posao radila s lakoćom svih dobrih majstora.
Vlasta Kranjčev Klasić, grafička dizajnerica, završila je 1967.
godine Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu u četverogodišnjem
trajanju, na Odjelu za primijenjenu grafiku. Radila je dizajnirajući
ambalažu za prehrambene proizvode tvornice Podravka u
Koprivnici do umirovljenja. Godine 1972. sudjeluje u osnivanju Likovne
sekcije Podravka 72. Izlagala je na više grupnih i samostalnih
izložbi u Koprivnici i u Zagrebu. Izražava se crtežom i slika u raznim
slikarskim tehnikama. Godine 2010. dobila je nagradu za najbolje
slikarsko djelo na izložbi u organizaciji zagrebačkog Pučkog učilišta.
Sudjeluje na humanitarnim izložbama pri Franjevačkom svjetovnom
redu. Živi u Zagrebu od 2001. i bavi se umjetničkim radom.
Joško Martinis, grafičar, rođen je 1946. u Komiži na otoku Visu. Završio je
petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu, Odjel za primijenjenu
grafiku, u klasi prof. Jakova Budeše i Petra Jakelića, 1967. godine. Radio je u grafičkoj
struci u OOUR-u Publicitet od 1969. do rasformiranja tvrtke 1994. Od 1994.
do mirovine radi u novinskoj kući Slobodna Dalmacija u grafičkoj djelatnosti.
Aktivno se bavi slikarstvom, a izložbenu aktivnost započeo je na skupnoj izložbi
u rodnoj Komiži 1981. Izlagao je na više skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj
i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Splitu dva puta 1984., u Splitu 1986., u
Komiži 1984., 1985., 1987. i 1996., u Visu 1987., Smederevu 1987. i u Parizu u Centre
d’animation Mathis 1988. Na slikama Joška Martinisa, inspiriranima ribarskom
epopejom, nebo i more prelijevaju se jedno u drugo ništeći tragove ljudskog otpora,
simboli otkinuti od izvorne cjeline: konop od vesla, ruka od tijela, brod od vala.
Galeb što ga Joško Martinis slika kao grb Komiže, trubač je od perja, koji otvara
nebesa, ne leti raskriljen nad morem nego stoji u svjetlu samom. Metaforičnost
Martinisova slikarskog svijeta toliko je izrazita da potire granice apstraktnoga, nadrealističkog
i hiperrealističkog… Joško Belamarić, predgovor kataloga izložbi slika
Joška Martinisa povodom 850 godina prvog pisanog spomena Komiže u Narodnoj
čitaonici, Komiža 1996.
Šimun Martinis rođen je 1948. u Komiži na otoku Visu. Diplomirao je na
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Do rasformiranja tvrtke 1994.,
radi kao grafički dizajner za izradu logotipa, reklama i drugih projekata u OOUR-
u Publicitet u Splitu. Bavi se slikanjem, pretežno u tehnici ulja na platnu,
ispisujući likovnim jezikom mediteranske motive, život pučke arhitekture,
mijene mora, svoj otok, a ribarska brodica predstavlja fokus interesa u slikarstvu
Šimuna Martinisa. Izlagao je na više skupnih i 20-ak samostalnih izložbi
na otoku Visu, u rodnoj Komiži, Splitu, Šibeniku, Zagvozdu, diljem Hrvatske i
u SAD-u. Sudjeluje u brojnim humanitarnim akcijama. Godine 1990. izrađuje
poetsko-grafičku mapu u suradnji s pjesnikom Jakšom Fiamengom. Kontakt
mail: apartmani.picasso@yahoo.com
Branko Penđer rođen je 5. prosinca 1948. godine u Rijeci.
Osnovnu školu završio je 1963. u Splitu, a Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu 1967. godine. Od 1970. zaposlen je u splitskom
Arheološkom muzeju, na radnom mjestu preparatora-crtača. Godinu
dana nakon zaposlenja, položio je stručni ispit, a 1981. imenovan je
višim preparatorom. Hidroarheološki kurs završio je 1973. u Puli, u
organizaciji Republičkog zavoda za kulturu iz Zagreba. Od 1993. radi
na mjestu voditelja odjela restauratorskih poslova u Arheološkom
muzeju u Splitu. Na tom radnom mjestu ostao je do umirovljenja
2013.
Kontakt mail: branko.pender@st.t-com.hr
Ante Sardelić Kraljević, akademski hrvatski i kanadski
umjetnik, rođen je 1947. u Blatu na Korčuli. Školu za primijenjene
umjetnosti završio je u Splitu 1967., a Akademiju likovnih umjetnosti,
Odjel kiparstva, u Zagrebu 1971. Od 1972. živi u Torontu u
Kanadi gdje radi kao samostalni profesionalni umjetnik, a bavi se
kiparstvom, grafikom, slikarstvom i piše poeziju. Od 1969. izlaže
na samostalnim i skupnim izložbama u galerijama i muzejima
metropola diljem svijeta: u Kanadi, SAD-u, Meksiku, Kolumbiji,
Argentini, Urugvaju, Peruu, Venezueli, Poljskoj, Portoriku, Indoneziji,
Francuskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Španjolskoj, Engleskoj,
Italiji, Sloveniji, Belgiji, Japanu, Koreji, Njemačkoj, Hrvatskoj, Brazilu,
Australiji, Egiptu i to u New Yorku, Chicagu, Mexico Cityju, Caracasu,
Bogoti, Otavi, Hamiltonu, Torontu, Camberi, Fremantleu,
Frankfurtu, Windsoru, Melbourneu, Buenos Airesu, Montevideu,
Santiagu, Punta Arenasu, Zagrebu, Sarajevu, Dubrovniku, Hamburgu,
Pečuhu, Seattleu, Limi, Washingtonu, Jakarti, Clevelandu,
Brasiliji, Rimu, Kairu i Alexandriji. Od 1987. sudjeluje na jedanaest
međunarodnih izložbi i bijenala. Potporom kanadske vlade, 1998.
ostvaruje putujuću samostalnu izložbu u Hrvatskoj i BiH. Godine
1989. Kanadsko-hrvatska udruga umjetnika proglašava ga umjetnikom
godine, a 1995. Vlada RH odlikovala ga je Redom Danice
hrvatske za iznimne zasluge u kulturi. Godine 1997., pod pokrovi-
teljstvom vlade RH i predsjednika dr. Franje Tuđmana, u Muzeju Mimara u Zagrebu
održana je prva izložba iz desetogodišnjeg ciklusa Ante Sardelića Kraljevića Vječna
domovina te je postavljana u prestižnim izložbenim prostorima diljem svijeta. Hrvatska
televizija snimila je dokumentarni film o ciklusu Vječna domovina i o životu
umjetnika Ante Sardelića Kraljevića. Godine 2003. postavlja u svetištu u Blatu na
Korčuli životni put blažene redovnice Marije Propetoga Isusa Petković u kamenom
reljefu veličine 8,5 metara četvornih. Godine 2005., kao pozvani gost umjetnik na
Međunarodnom bijenalu u Limi u Peruu, izlaže izložbu Vječna domovina. Kameni
reljef za oltar Hrvatske crkve u Torontu u Kanadi izrađuje 2006., a ciklus novih
djela Kulturne paralele izlaže u muzejima i galerijama na svim kontinentima 2008.
Godine 2009. izradio je i poklonio kamenu skulpturu – reljef, dimenzija 150 x 300
cm, Vukovar – svjetionik hrabrosti i slobode, gradu Vukovaru, koja je postavljena
pred ulaz u Spomen-dom na Ovčari. Za izuzetne zasluge u promidžbi RH i rodnoga
Blata u svijetu odlikovan je 2015. Zlatnim grbom općine Blato. Aktivni je član
svjetskog pokreta za mir, World Peace Gong, te već osam godina izrađuje devet
monumentalnih skulptura u željezu u sastavu Gong poklona Republike Indonezije
Republici Hrvatskoj odnosno gradu Vukovaru. Priprema izradu brončane skulpture,
visine pet metara, Spomenik domovinskog zajedništva za rodno Blato. Djela mu se
nalaze u galerijama, muzejima i privatnim zbirkama diljem svijeta.
Kontakt mail: antonsardelic@hotmail.com
Nikola Skokandić rođen je 1947. u Žrnovu na Korčuli. Završio je Školu
za primijenjene umjetnosti u Splitu na Odjelu za pimijenjenu grafiku (prof.
Jakov Budeša) 1967. , a potom Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odjel
grafike (profesori: V. Parač, A. Kinert, F. Baće, M. Detoni). Član je HDLU-a,
HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1973. radio je u novinskoj kući Slobodna
Dalmacija kao grafički urednik, a od 1993. do 2012. predavao je grafičke
predmete u Školi likovnih umjetnosti u Splitu. Izlagao je na mnogim skupnim
izložbama u zemlji i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Korčuli, 1980.,
1990., 1999., 2002. i 2005., u Orebiću 1999., u Splitu 1983., 2001., 2004.,
2005., 2013., 2014., u Veloj Luci 2014., Metkoviću 2015. Bavi se skulpturom
i grafikom. Po kratkoj priči Sreća književnika Petra Šegedina, izradio je art
knjigu 2009., a 2013. grafičko-pjesničku mapu Zaotočeni sa sonetima pjesnika
Jakše Fiamenga. Nagrade: Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci
2001. Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci 2003. Nagrada
za grafiku na Međunarodnoj izložbi Splitgraphic u Splitu 2005.Diploma na
Međunarodnoj izložbi Ex libris u Pančevu 2014.
Emilija Šarić Köhle rođena je 1947. u Privlaci kod Vinkovaca.
Završila je Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. godine.
Od 1969. živi u Berlinu. Studij slikarstva i pedagogije diplomirala
je na berlinskoj akademiji Hochscule der Künste, u klasi prof.
Geccellija 1988. Državni ispit za zvanje profesora likovnosti za rad
u nastavi položila je 1990. Predavala je na gimnaziji od 1993. do
2011. Bavi se slikarstvom i sudjelovala je na više skupnih izložbi
u Berlinu i u Splitu. Samostalno je izlagala 2015. u izložbenom
prostoru Muzeja grada Splita. Emilija Šarić Köhle svojim se agavama
iskazuje kao senzibilna i blaga slikarica koja nježno dodiruje svijet i
osjeća njegove titraje. Negdje duboko u sebi sačuvala je sjećanja na
estetski i koloristički izbalansiran krajolik koji postaje njezin intimni
oslonac. Nudi nam fragmente lirskih doživljaja koji su sređeni i
kao da sadržavaju vlastite mirise više nego li unutrašnju mistiku,
bliži su sanjanom nego li zbiljskom krajoliku, ljepoti koja se čuva
od prividnosti i okrutnosti života… Šitin, Predgovor kataloga izložbi
slika Emilije Šarić Köhle u Muzeju grada Splita 2015.
Kontakt mail: koehle.e@googlemail.com
Milan Šimera rođen je 1946. u Kaštel Lukšiću, preminuo je 2016. u Splitu.
Osnovnu školu završio je u Kaštel Lukšiću, a Školu za primijenjene umjetnosti,
Odjel grafike, u Splitu 1967. Diplomirao je na splitskoj Pedagoškoj akademiji
1971. iz predmeta likovnih umjetnosti. Stekao je stručni naziv nastavnika
likovnog odgoja. Predavao je likovni odgoj u Krstaticama, Hanu, Dugopolju i
u osnovnoj školi Sućidar u Splitu, sve do umirovljenja. Kao likovni pedagog
izlagao je, na više edukativnih i žiriranih izložbi, učeničke radove, pod
pokroviteljstvom Ministarstva prosvjete i športa RH. Dobio je više nagrada
i pohvalnica za uspjeh u razvoju likovnog stvaralaštva, što je bilo naročito
zapaženo na izložbi radova učenika viših razreda splitske osnovne škole
Sućidar u Umjetničkom salonu HDLU Split 1993.
Izloživši više od 500 radova učenika viših razreda osnovne škole Sućidar,
likovni pedagog Milan Šimera promovira novi pedagoški pristup u nastavi
likovnog odgoja u osnovnim školama. Usuglašava dječje težnje za likovnim
prikazivanjem, a u nemogućnosti prikazivanja objektivne stvarnosti, nastaju
vlastiti doživljaji. Izrečena misao – ne znaju ništa ali mogu sve – pojašnjava da
dijete oslobođeno presije imitiranja realnosti postaje začuđujuće kreativno...
Vladimir Rismondo Ml., članak o izložbi učeničkih radova u Umjetničkom
salonu HDLU Split, Slobodna Dalmacija, 6. travnja 1993.
Primjere učeničkih radova likovnog pedagoga i mentora Milana Šimere, Emil
Robert Tanay, doajen slikarske umjetnosti i likovne pedagogije, označio je
važnim za unapređenje likovnog stvaralaštva djece. Milan Šimera, osim
slikanjem, pretežno u tehnici ulja, izrađuje trodimenzionalne figurativne
kompozicije sakralnih motiva u kombiniranoj tehnici. Bavio se i glazbenom
umjetnošću. Svirao je mandolinu u grupi Bonaca i pjevao u crkvenom zboru Sv.
Cecilije u Kaštelima. Darovao je 2015. sliku Sv. Lovre, u tehnici ulja na platnu,
crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću.
Ante Tafra rodio se 1947. u Splitu. Preminuo je 2012. Završio je Školu za
primijenjene umjetnosti, Odjel slikarstva, u rodnom gradu, 1967. godine.
Odlazi u Francusku i studira slikarstvo i dekorativne umjetnosti u Parizu,
pretendirajući rad i izražavajući se po Cezanneovim načelima. Povratkom u
Hrvatsku, završava studij na Višoj turističkoj školi u Dubrovniku 1973. Radio je
u turizmu. Bio je član Poljičke likovne udruge Krug. Izlagao je na više skupnih
i samostalnih izložbi u Hrvatskoj. Sudjeluje u radu likovnih kolonija i na
humanitarnim aukcijama u organizaciji Poljičke likovne udruge Krug. Godine
2006., Zvonimir Solin i Klesarstvo FORMA Zakučac-Omiš izdaju monografiju
Ante Tafra: Slike i skulpture. Živio je i bavio se svojim omiljenim radom,
slikanjem i oblikovanjem u kamenu u Jesenicama-Sumpetru.
Zagorka Živković Perić rođena je 1949. u Splitu. Završila je
četverogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Godine
1970. diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Splitu iz predmeta likovnih
umjetnosti i stekla stručni naziv nastavnice likovnog odgoja. Do 1974. radila
je u poduzeću Jadrantekstil u propagandnoj i dekorativnoj djelatnosti. Odlazi
živjeti s obitelji u Toronto u Kanadu gdje se nastavlja samostalno baviti
likovnim radom. Izlagala je na više skupnih i samostalnih izložbi u Torontu
i diljem Kanade. Posebno su bile zapažene samostalne izložbe slika malog
formata u kombiniranoj tehnici, slikane na ručno izrađenom papiru, u Torontu
1988. Od 2014. živi u Torontu i u Rogoznici i bavi se slikanjem motiva iz svog
okruženja u različitim tehnikama izradbe.
Kontakt mail: zagaperic@hotmail.com
Organizatori: Nastja Dadić Radić, Nada Bukvić Delić, Nikola Skokandić, Neda Kraljević Tiozzo
Uvodni tekst: Tamara Visković
Postav izložbe: Branko Pendžer, Nikola Skokandić, Šimun Martinis
Fotografije: Otokar Levaj, Nikola Skokandić, Zlatko Sunko
Grafičko oblikovanje: Nikola Skokandić
Lektura: Elizabeta Garber
Tisak: Dalmacijapapir Split

Izložba radova generacije 1967. - ŠKOLA ZA PRIMJENJENE UMJETNOSTI, SPLIT
"Šesnaest autora, maturanata splitske Srednje škole za primijenjene umjetnosti iz godine
1967., ovu su izložbu zamislili kao neku vrstu godišnjice mature na koju slavljenici,
umjesto vlastite osobe, skockane po mjeri dominantne percepcije uspjeha, šalju
svoj rad – sliku, objekt, umjetničku kreaciju – da ih predstavlja u onome svjetlu u
kojem se sami osjećaju najbolje i „najcentriranije“.
Stoga se, više nego iz cjeline izložbe, o autorima može zaključiti iz samoga čina izbora,
iz predmeta što su ga, za ovu prigodu, sami priložili kao reprezenta svoje umjetničke
obljetnice. Radi se, po logici stvari, o postavu koji nije homogen, koji obuhvaća
jednako romantične i ekspresivne, razigrane i disciplinirane, samozatajne i ekstrovertne
izloške.
Tek par radova po autoru, dakako, premalo je da bi se donosili sudovi o životima u
umjetnosti i opusima, a istodobno, kako izložba nema prethodno definiran tematski
ili formalni koncept, možemo te radove promatrati onako kao bismo promatrali ljude
u prostoriji, njihove međusobne odnose i komunikaciju, teme oko kojih se nalaze,
raspoloženja koja ih okružuju i karaktere koji se sljubljuju ili trve.
Većina autora predstavljenih na izložbi, slijedom su svog primijenjeno-umjetničkog
obrazovanja, proveli velik dio svog profesionalnog života kao nastavnici, dizajneri i
grafičari. Zanimanja koja traže kreaciju, ali i disciplinu i komunikativnost.
Također, velik broj autora potječe, a neki i danas obitavaju, ili su obitavali (radovi
nekolicine kolega izloženi su posthumno) na otocima i u malim sredinama. Te dvije
odrednice umnogome su izvorište osobina njihovih radova – barem ovih koje su sami
odabrali za ovu prigodu. Nema urbanih perspektiva. Nostalgija za različitim oblicima
života, praksi i oblikovnih momenata prošlosti, vidljiva je u većini radova, no, gotovo
nitko ne pokazuje ambiciju da toj nostalgiji doda nekakav historijsko-moralni krešendo.
Nostalgija ostaje na razini osobne priče, male scene, pa zadržava crtu iskrenosti
čak i u slučajevima kada je posve konvencionalno, pa i konformistički, realizirana.
Nalazimo tu tako „apdejtane“ varijante pastorale, lišene svake ironije i dvosmislenosti,
ali i vješto prerađivanje tehnika i strategija modernističkog izričaja i njegovo
stavljanje u izmijenjeni kulturni kontekst.
Realizam koji kod onih prvih slika (jer riječ je prvenstveno o slikama) preteže, doima
se kao prostodušna vjera da istina uistinu postoji, ako nigdje drugdje, onda barem
u vizualnoj percepciji. Predstavnci te tzv. pitoreskne estetike, prema kojoj se već
desetljećima u praksi procjenjuju i klasificiraju topografske osobine pojedinog lokaliteta,
u ovisnosti o tome koliko „pejzažnog potencijala“ nose za neko apstraktno,
sveprisutno „umjetničko oko“, bilježe svoje prizore bez remetilačkog faktora ljudske
umiješanosti, aktivnosti ili proste fizičke prisutnosti. Bilježe ih retrospektivno, kao
melankolične, ne odviše deskriptivne prisutnosti.
Odmak od realizma, pak, ide u smjeru modernističkih praksi, i dalje prema postmodernom
kolažu i assemblageu. Stvara svojevrsnu „dramu pitoresknog“, bilo na način
da uranja elemente klasičnog dalmatinskog likovnog inventara – kućice, brodice, masline,
lučice – u neku transcendentalnu izmaglicu (Šimun Martinis) ili da, poput Joška
Martinisa, mijenja konceptualnu i percepcijsku strukturu slike fizičkim dekonstruiranjem
ikonografije. Priroda tako postaje vidno polje koje se sužava i širi od mjerljivih
detalja do mitskih dimenzija. Visok stupanj metaforičnosti, dinamike, zavidan méti4
er, a istovremeno i promatračka distanciranost, obilježja su najzanimljivijih među
pejzažistima, poput Emilije Šarić Kohle.
Rijetko tko zagazi u potpunu apstrakciju. Češća je gotovo dječja razigranost koja plijeni
kreativnošću, zrači veseljem i individualnom slobodom, zadovoljstvom u opipljivoj
utopiji kreiranja. To osjećamo kod Skokandića i Bezića, ali i na jedan svoj delikatniji,
poetičan način – kod Nastje Dadić Radić.
Također, s izuzetkom Ante Sardelića Kraljevića, kod kojega možemo prepoznati stanovitu
simbolističku retoriku, težnju da forma bude u službi ideje, radovi ovih autora
uglavnom su neintencionalni, bez želje da prenesu konkretnu „poruku” ili promiču
ideju. Njihova je umjetnost u njihovoj jasnoj, odlučnoj prisutnosti.
Malo je na ovoj izložbi prikaza čovjeka, stoga spomen zaslužuje Nada Bukvić Delić.
Prva asocijacija pri pogledu na „Crvenokosu”, Balzacova je teorija o tome kako se
fizička prisutnost osobe sastoji od slojeva nebrojenih tankih, slikovnih opni, jedne
povrh druge, koje se „ljušte“ i preklapaju u izrazima i emocijama. Dojam je da slikarica
ima mogućnost u jednom trenutku uočiti slojeve tih opni i prikazati ih taloženjem
plohi i crta, bazičnim oruđem umjetnika.
Što god im bilo zajedničko, i u čemu god se razlikovali, jedna se osobina može pripisati
izložbi kao cjelini, a vjerujem čak i autorima, ma koliko ograničen bio uzorak na
osnovi kojega donosimo zaključak. U epohi ironiziranja, rastakanja, preslagivanja i
kombiniranja, stalne su jedino promjena i trka za prilagodbom. Ako u nekom segmentu
trebamo tražiti znak zrelosti ovih umnogome različitih autora, onda je to u njihovu
potpunom ignoriranju te naporne i neučinkovite trke. Svi se odreda doimaju staloženo
u svom izričaju. S vremenom, za neke je od njih taj izričaj postao manirom, pa, više
ili manje pomireni s njom, njeguju viziju umjetnika kao individualca, osobu koja nije
dužna opravdavati svoje djelo, niti ga mjeriti i jednim drugim metrom do vlastitog."
Tamara Visković
Nedo Bavčević, porijeklom iz Gornjeg Sela na otoku Šolti, rodio se 1948.,
a preminuo 2015. godine. Školu za primijenjene umjetnosti, Odjel primijenjene
grafike, završio je 1967. u Splitu. Na Grafičkom fakultetu u Zagrebu diplomirao
je u zvanju dipl. grafički inženjer.Bio je grafički urednik novine Nedjeljna
Dalmacija i dugogodišnji direktor tiskare u novinskoj kući Slobodna Dalmacija
u Splitu, sve do umirovljenja. Motiviran svojom Šoltom okruženom modrinom
mora, samozatajno se bavio slikanjem, te smo u mogućnosti prezentirati djela
našega Neda u tehnici ulja na lesonitu, nastalima u razdoblju od 2013. do
2015.
Stanko Bezić rođen je 1946., potječe sa otoka Šolte. Diplomirao je na Odjelu kiparstva u
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967.Oblikovao je u asamblaž tehnici trodimenzionalne
umjetničke tvorbe. Od odbačenih, ili samo od dijelova predmeta svakodnevne uporabe
u različitim materijalima (od metala, žice, plastike, šamota, komada tkanine) kao izraziti
animalist, izrađivao je originalne skulpture većih dimenzija do malih minucioznih figurica.
Ostvaruje dugogodišnju suradnju sa školskom kolegicom galeristicom Angelom i njezinim
pok. suprugom Tomom Bebićem, te izlaže više puta svoje menažerije u njihovoj, popularnoj,
galeriji Po bota, u Splitu 90-tih godina prošlog stoljeća. Sve je to svojim snimkama dokumentirao
splitski fotograf Zoran Krpetić. Pisao je i poeziju te je svako djelo popratio stihovima
pjesama. U zagrebačkom Vjesniku i Večernjem listu, u više je navrata pisano o originalnosti
radova Stanka Bezića, prožetih i dozom suptilne duhovitosti te su izazivali veliko zanimanje
poklonika umjetnosti. Poštovatelji uradaka Stanka Bezića odnijeli su ih u svoje zbirke diljem
svijeta: u Australiju, Argentinu, Francusku… i diljem naše Hrvatske.
Nažalost, nema više našeg Stanka, ostaje nam samo u sjećanju njegov osebujan lik prijatelja i
kolege, kao i radost koju je iskazivao stvarajući svoju umjetnost.
Nada Bukvić Delić, dizajnerica i slikarica, rodila se 1947. u Dubrovniku.
Završila je petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967., smjer
industrijskog oblikovanja i kiparstvo. Radila je na produkt-dizajnu igračaka u
Jugoplastici u Splitu od 1969. do 1995. Bavi se oblikovanjem lutaka u raznim
materijalima, slikarstvom, ilustracijom, scenskim oblikovanjem... Izlagala je
na više skupnih izložbi i samostalno. Samostalno je izlagala u Splitu 1999.,
2000., 2015., i u Zagrebu 1998. Za Nadu umjetnost je bila i ostala veliki izazov,
duhovno putovanje i živa avantura koja nije izgubila svoju poetičnost… Tonči
Šitin, iz predgovora kataloga izložbi slika Nade Bukvić u Muzeju grada Splita,
2015.Članica je ULUPUH-a, likovne grupe Par nas i likovne udruge Salona art.
Živi i radi u Splitu i u Dubrovniku. Kontakt mail: nadelic@gmail.com
Nastja Dadić Radić, likovna umjetnica, rođena je 1946. godine
u Splitu. Po završetku Škole za primijenjene umjetnosti u Splitu,
Odjel za primijenjenu grafiku, 1967., diplomirala je na Sveučilištu u
Splitu, Filozofski fakultet u Zadru, program studija: Likovni odgoj i
likovne umjetnosti 1985. i stekla stručni naziv profesorice likovnog
odgoja i likovnih umjetnosti.
Članica je HDLU-a, HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1975. do
1979. bila je voditeljica aranžerskog odjela i izložbene djelatnosti
u robnoj kući Dobri, poduzeća Dalma u Splitu, a od 1979. do 2002.
predavala je likovne stručne predmete aranžersko-scenografskim
dizajnerima u Trgovačkoj školi i Školi za dizajn, grafiku i održivu
gradnju u Splitu. Za mentorski rad s darovitim učenicima više je
puta nagrađena. Uz slikarstvo, bavi se i oblikovanjem u raznim materijalima.
Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi: u Splitu,
Zagrebu, Rijeci, Šibeniku, Dubrovniku, na otocima Braču i Šolti, te u
San Marinu i Rimu. Sudjelovala je u raznim humanitarnim aukcijama
i u radu likovnih kolonija u Hrvatskoj. Djela joj se nalaze u raznim
ustanovama, mapa Istoria sfete udouice Judit (u tehnici papier
mache) Marka Marulića Splićanina u fundusu Galerije umjetnina u
Splitu, i u privatnim zbirkama. Živi u Rogaču na otoku Šolti i u Splitu
i bavi se radom u likovnim umjetnostima.
Kontakt mail: nastja.dadic.radic@gmail.com
Mirjana Despalatović Gabrić rođena je 1946. u Splitu. Školu za primijenjene
umjetnosti završila je 1967. u Splitu, Odjel za primijenjenu grafiku.
Godine 1970. diplomirala je na splitskoj Pedagoškoj akademiji studijsku grupu:
Likovne umjetnosti. Stekla je stručni naziv nastavnice likovnog odgoja.
Nagrađena je posebnom nagradom nastavničkog vijeća Pedagoške akademije
Split za postignute uspjehe na studiju. Od 1970. predavala je, do umirovljenja,
likovni odgoj, u osnovnoj školi Skalice. Sudjelovala je, u svojstvu likovnog
pedagoga i mentora, na više organiziranih i žiriranih izložbi učeničkih radova
u Splitu i diljem Hrvatske, pod pokroviteljstvom Ministarsva prosvjete i športa
RH u osnovnom školstvu. Više puta nagrađena je za unapređenje likovnog
stvaralaštva djece. Živi u Splitu.
Ruta Knežević, ugledna hrvatska umjetnica, rođena je 1947. u
Splitu, a preminula je 2006. u Zagrebu. Bila je članica ULUPUH-ove
Sekcije za kazališnu i filmsku umjetnost. Završila je Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu, Odjel slikarstva,1967. Apsolvirala je na
Akademiji primijenjene umjetnosti u Beogradu, Odsjek kostimografije,
a diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u
Zagrebu 1972. Od 1975. profesionalno se bavila kostimografijom.
Osim slikarstva i kostimografije (za kazalište, film i televiziju), povremeno
je radila i kao scenografkinja i grafička dizajnerica, a okušala
se i u pedagoškom radu. Surađivala je s najuglednijim kazališnim
kućama u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, kao i s brojnim istaknutim
redateljima. Ostvarila je kostimografije u više od 150 kazališnih
predstava, više od 20 filmova, te u oko 50 TV-drama i serija. Za svoj
rad bila je nagrađena brojnim nagradama (1980. i 1983. Nagrada
grada Zagreba,1990. za Zlatni smijeh,1998.,1999. i 2002. Zlatna
arena). U izdanju ULUPUH-a, uz podršku Ministarstva RH i Gradskog
ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba, izdana
je 2009. monografija Ruta Knežević: Kostimi. Bila je osoba vedrog
duha, svoj je posao radila s lakoćom svih dobrih majstora.
Vlasta Kranjčev Klasić, grafička dizajnerica, završila je 1967.
godine Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu u četverogodišnjem
trajanju, na Odjelu za primijenjenu grafiku. Radila je dizajnirajući
ambalažu za prehrambene proizvode tvornice Podravka u
Koprivnici do umirovljenja. Godine 1972. sudjeluje u osnivanju Likovne
sekcije Podravka 72. Izlagala je na više grupnih i samostalnih
izložbi u Koprivnici i u Zagrebu. Izražava se crtežom i slika u raznim
slikarskim tehnikama. Godine 2010. dobila je nagradu za najbolje
slikarsko djelo na izložbi u organizaciji zagrebačkog Pučkog učilišta.
Sudjeluje na humanitarnim izložbama pri Franjevačkom svjetovnom
redu. Živi u Zagrebu od 2001. i bavi se umjetničkim radom.
Joško Martinis, grafičar, rođen je 1946. u Komiži na otoku Visu. Završio je
petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu, Odjel za primijenjenu
grafiku, u klasi prof. Jakova Budeše i Petra Jakelića, 1967. godine. Radio je u grafičkoj
struci u OOUR-u Publicitet od 1969. do rasformiranja tvrtke 1994. Od 1994.
do mirovine radi u novinskoj kući Slobodna Dalmacija u grafičkoj djelatnosti.
Aktivno se bavi slikarstvom, a izložbenu aktivnost započeo je na skupnoj izložbi
u rodnoj Komiži 1981. Izlagao je na više skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj
i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Splitu dva puta 1984., u Splitu 1986., u
Komiži 1984., 1985., 1987. i 1996., u Visu 1987., Smederevu 1987. i u Parizu u Centre
d’animation Mathis 1988. Na slikama Joška Martinisa, inspiriranima ribarskom
epopejom, nebo i more prelijevaju se jedno u drugo ništeći tragove ljudskog otpora,
simboli otkinuti od izvorne cjeline: konop od vesla, ruka od tijela, brod od vala.
Galeb što ga Joško Martinis slika kao grb Komiže, trubač je od perja, koji otvara
nebesa, ne leti raskriljen nad morem nego stoji u svjetlu samom. Metaforičnost
Martinisova slikarskog svijeta toliko je izrazita da potire granice apstraktnoga, nadrealističkog
i hiperrealističkog… Joško Belamarić, predgovor kataloga izložbi slika
Joška Martinisa povodom 850 godina prvog pisanog spomena Komiže u Narodnoj
čitaonici, Komiža 1996.
Šimun Martinis rođen je 1948. u Komiži na otoku Visu. Diplomirao je na
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Do rasformiranja tvrtke 1994.,
radi kao grafički dizajner za izradu logotipa, reklama i drugih projekata u OOUR-
u Publicitet u Splitu. Bavi se slikanjem, pretežno u tehnici ulja na platnu,
ispisujući likovnim jezikom mediteranske motive, život pučke arhitekture,
mijene mora, svoj otok, a ribarska brodica predstavlja fokus interesa u slikarstvu
Šimuna Martinisa. Izlagao je na više skupnih i 20-ak samostalnih izložbi
na otoku Visu, u rodnoj Komiži, Splitu, Šibeniku, Zagvozdu, diljem Hrvatske i
u SAD-u. Sudjeluje u brojnim humanitarnim akcijama. Godine 1990. izrađuje
poetsko-grafičku mapu u suradnji s pjesnikom Jakšom Fiamengom. Kontakt
mail: apartmani.picasso@yahoo.com
Branko Penđer rođen je 5. prosinca 1948. godine u Rijeci.
Osnovnu školu završio je 1963. u Splitu, a Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu 1967. godine. Od 1970. zaposlen je u splitskom
Arheološkom muzeju, na radnom mjestu preparatora-crtača. Godinu
dana nakon zaposlenja, položio je stručni ispit, a 1981. imenovan je
višim preparatorom. Hidroarheološki kurs završio je 1973. u Puli, u
organizaciji Republičkog zavoda za kulturu iz Zagreba. Od 1993. radi
na mjestu voditelja odjela restauratorskih poslova u Arheološkom
muzeju u Splitu. Na tom radnom mjestu ostao je do umirovljenja
2013.
Kontakt mail: branko.pender@st.t-com.hr
Ante Sardelić Kraljević, akademski hrvatski i kanadski
umjetnik, rođen je 1947. u Blatu na Korčuli. Školu za primijenjene
umjetnosti završio je u Splitu 1967., a Akademiju likovnih umjetnosti,
Odjel kiparstva, u Zagrebu 1971. Od 1972. živi u Torontu u
Kanadi gdje radi kao samostalni profesionalni umjetnik, a bavi se
kiparstvom, grafikom, slikarstvom i piše poeziju. Od 1969. izlaže
na samostalnim i skupnim izložbama u galerijama i muzejima
metropola diljem svijeta: u Kanadi, SAD-u, Meksiku, Kolumbiji,
Argentini, Urugvaju, Peruu, Venezueli, Poljskoj, Portoriku, Indoneziji,
Francuskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Španjolskoj, Engleskoj,
Italiji, Sloveniji, Belgiji, Japanu, Koreji, Njemačkoj, Hrvatskoj, Brazilu,
Australiji, Egiptu i to u New Yorku, Chicagu, Mexico Cityju, Caracasu,
Bogoti, Otavi, Hamiltonu, Torontu, Camberi, Fremantleu,
Frankfurtu, Windsoru, Melbourneu, Buenos Airesu, Montevideu,
Santiagu, Punta Arenasu, Zagrebu, Sarajevu, Dubrovniku, Hamburgu,
Pečuhu, Seattleu, Limi, Washingtonu, Jakarti, Clevelandu,
Brasiliji, Rimu, Kairu i Alexandriji. Od 1987. sudjeluje na jedanaest
međunarodnih izložbi i bijenala. Potporom kanadske vlade, 1998.
ostvaruje putujuću samostalnu izložbu u Hrvatskoj i BiH. Godine
1989. Kanadsko-hrvatska udruga umjetnika proglašava ga umjetnikom
godine, a 1995. Vlada RH odlikovala ga je Redom Danice
hrvatske za iznimne zasluge u kulturi. Godine 1997., pod pokrovi-
teljstvom vlade RH i predsjednika dr. Franje Tuđmana, u Muzeju Mimara u Zagrebu
održana je prva izložba iz desetogodišnjeg ciklusa Ante Sardelića Kraljevića Vječna
domovina te je postavljana u prestižnim izložbenim prostorima diljem svijeta. Hrvatska
televizija snimila je dokumentarni film o ciklusu Vječna domovina i o životu
umjetnika Ante Sardelića Kraljevića. Godine 2003. postavlja u svetištu u Blatu na
Korčuli životni put blažene redovnice Marije Propetoga Isusa Petković u kamenom
reljefu veličine 8,5 metara četvornih. Godine 2005., kao pozvani gost umjetnik na
Međunarodnom bijenalu u Limi u Peruu, izlaže izložbu Vječna domovina. Kameni
reljef za oltar Hrvatske crkve u Torontu u Kanadi izrađuje 2006., a ciklus novih
djela Kulturne paralele izlaže u muzejima i galerijama na svim kontinentima 2008.
Godine 2009. izradio je i poklonio kamenu skulpturu – reljef, dimenzija 150 x 300
cm, Vukovar – svjetionik hrabrosti i slobode, gradu Vukovaru, koja je postavljena
pred ulaz u Spomen-dom na Ovčari. Za izuzetne zasluge u promidžbi RH i rodnoga
Blata u svijetu odlikovan je 2015. Zlatnim grbom općine Blato. Aktivni je član
svjetskog pokreta za mir, World Peace Gong, te već osam godina izrađuje devet
monumentalnih skulptura u željezu u sastavu Gong poklona Republike Indonezije
Republici Hrvatskoj odnosno gradu Vukovaru. Priprema izradu brončane skulpture,
visine pet metara, Spomenik domovinskog zajedništva za rodno Blato. Djela mu se
nalaze u galerijama, muzejima i privatnim zbirkama diljem svijeta.
Kontakt mail: antonsardelic@hotmail.com
Nikola Skokandić rođen je 1947. u Žrnovu na Korčuli. Završio je Školu
za primijenjene umjetnosti u Splitu na Odjelu za pimijenjenu grafiku (prof.
Jakov Budeša) 1967. , a potom Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odjel
grafike (profesori: V. Parač, A. Kinert, F. Baće, M. Detoni). Član je HDLU-a,
HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1973. radio je u novinskoj kući Slobodna
Dalmacija kao grafički urednik, a od 1993. do 2012. predavao je grafičke
predmete u Školi likovnih umjetnosti u Splitu. Izlagao je na mnogim skupnim
izložbama u zemlji i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Korčuli, 1980.,
1990., 1999., 2002. i 2005., u Orebiću 1999., u Splitu 1983., 2001., 2004.,
2005., 2013., 2014., u Veloj Luci 2014., Metkoviću 2015. Bavi se skulpturom
i grafikom. Po kratkoj priči Sreća književnika Petra Šegedina, izradio je art
knjigu 2009., a 2013. grafičko-pjesničku mapu Zaotočeni sa sonetima pjesnika
Jakše Fiamenga. Nagrade: Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci
2001. Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci 2003. Nagrada
za grafiku na Međunarodnoj izložbi Splitgraphic u Splitu 2005.Diploma na
Međunarodnoj izložbi Ex libris u Pančevu 2014.
Emilija Šarić Köhle rođena je 1947. u Privlaci kod Vinkovaca.
Završila je Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. godine.
Od 1969. živi u Berlinu. Studij slikarstva i pedagogije diplomirala
je na berlinskoj akademiji Hochscule der Künste, u klasi prof.
Geccellija 1988. Državni ispit za zvanje profesora likovnosti za rad
u nastavi položila je 1990. Predavala je na gimnaziji od 1993. do
2011. Bavi se slikarstvom i sudjelovala je na više skupnih izložbi
u Berlinu i u Splitu. Samostalno je izlagala 2015. u izložbenom
prostoru Muzeja grada Splita. Emilija Šarić Köhle svojim se agavama
iskazuje kao senzibilna i blaga slikarica koja nježno dodiruje svijet i
osjeća njegove titraje. Negdje duboko u sebi sačuvala je sjećanja na
estetski i koloristički izbalansiran krajolik koji postaje njezin intimni
oslonac. Nudi nam fragmente lirskih doživljaja koji su sređeni i
kao da sadržavaju vlastite mirise više nego li unutrašnju mistiku,
bliži su sanjanom nego li zbiljskom krajoliku, ljepoti koja se čuva
od prividnosti i okrutnosti života… Šitin, Predgovor kataloga izložbi
slika Emilije Šarić Köhle u Muzeju grada Splita 2015.
Kontakt mail: koehle.e@googlemail.com
Milan Šimera rođen je 1946. u Kaštel Lukšiću, preminuo je 2016. u Splitu.
Osnovnu školu završio je u Kaštel Lukšiću, a Školu za primijenjene umjetnosti,
Odjel grafike, u Splitu 1967. Diplomirao je na splitskoj Pedagoškoj akademiji
1971. iz predmeta likovnih umjetnosti. Stekao je stručni naziv nastavnika
likovnog odgoja. Predavao je likovni odgoj u Krstaticama, Hanu, Dugopolju i
u osnovnoj školi Sućidar u Splitu, sve do umirovljenja. Kao likovni pedagog
izlagao je, na više edukativnih i žiriranih izložbi, učeničke radove, pod
pokroviteljstvom Ministarstva prosvjete i športa RH. Dobio je više nagrada
i pohvalnica za uspjeh u razvoju likovnog stvaralaštva, što je bilo naročito
zapaženo na izložbi radova učenika viših razreda splitske osnovne škole
Sućidar u Umjetničkom salonu HDLU Split 1993.
Izloživši više od 500 radova učenika viših razreda osnovne škole Sućidar,
likovni pedagog Milan Šimera promovira novi pedagoški pristup u nastavi
likovnog odgoja u osnovnim školama. Usuglašava dječje težnje za likovnim
prikazivanjem, a u nemogućnosti prikazivanja objektivne stvarnosti, nastaju
vlastiti doživljaji. Izrečena misao – ne znaju ništa ali mogu sve – pojašnjava da
dijete oslobođeno presije imitiranja realnosti postaje začuđujuće kreativno...
Vladimir Rismondo Ml., članak o izložbi učeničkih radova u Umjetničkom
salonu HDLU Split, Slobodna Dalmacija, 6. travnja 1993.
Primjere učeničkih radova likovnog pedagoga i mentora Milana Šimere, Emil
Robert Tanay, doajen slikarske umjetnosti i likovne pedagogije, označio je
važnim za unapređenje likovnog stvaralaštva djece. Milan Šimera, osim
slikanjem, pretežno u tehnici ulja, izrađuje trodimenzionalne figurativne
kompozicije sakralnih motiva u kombiniranoj tehnici. Bavio se i glazbenom
umjetnošću. Svirao je mandolinu u grupi Bonaca i pjevao u crkvenom zboru Sv.
Cecilije u Kaštelima. Darovao je 2015. sliku Sv. Lovre, u tehnici ulja na platnu,
crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću.
Ante Tafra rodio se 1947. u Splitu. Preminuo je 2012. Završio je Školu za
primijenjene umjetnosti, Odjel slikarstva, u rodnom gradu, 1967. godine.
Odlazi u Francusku i studira slikarstvo i dekorativne umjetnosti u Parizu,
pretendirajući rad i izražavajući se po Cezanneovim načelima. Povratkom u
Hrvatsku, završava studij na Višoj turističkoj školi u Dubrovniku 1973. Radio je
u turizmu. Bio je član Poljičke likovne udruge Krug. Izlagao je na više skupnih
i samostalnih izložbi u Hrvatskoj. Sudjeluje u radu likovnih kolonija i na
humanitarnim aukcijama u organizaciji Poljičke likovne udruge Krug. Godine
2006., Zvonimir Solin i Klesarstvo FORMA Zakučac-Omiš izdaju monografiju
Ante Tafra: Slike i skulpture. Živio je i bavio se svojim omiljenim radom,
slikanjem i oblikovanjem u kamenu u Jesenicama-Sumpetru.
Zagorka Živković Perić rođena je 1949. u Splitu. Završila je
četverogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Godine
1970. diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Splitu iz predmeta likovnih
umjetnosti i stekla stručni naziv nastavnice likovnog odgoja. Do 1974. radila
je u poduzeću Jadrantekstil u propagandnoj i dekorativnoj djelatnosti. Odlazi
živjeti s obitelji u Toronto u Kanadu gdje se nastavlja samostalno baviti
likovnim radom. Izlagala je na više skupnih i samostalnih izložbi u Torontu
i diljem Kanade. Posebno su bile zapažene samostalne izložbe slika malog
formata u kombiniranoj tehnici, slikane na ručno izrađenom papiru, u Torontu
1988. Od 2014. živi u Torontu i u Rogoznici i bavi se slikanjem motiva iz svog
okruženja u različitim tehnikama izradbe.
Kontakt mail: zagaperic@hotmail.com
Organizatori: Nastja Dadić Radić, Nada Bukvić Delić, Nikola Skokandić, Neda Kraljević Tiozzo
Uvodni tekst: Tamara Visković
Postav izložbe: Branko Pendžer, Nikola Skokandić, Šimun Martinis
Fotografije: Otokar Levaj, Nikola Skokandić, Zlatko Sunko
Grafičko oblikovanje: Nikola Skokandić
Lektura: Elizabeta Garber
Tisak: Dalmacijapapir Split

Utorak, 27. lipnja 2017.
10:00 – 11:30 Predavanje: GALERIJA FIKTIVNE STVARNOSTI
Izlet krajolikom gdje stvarnost postaje umjetna, a umjetno postaje stvarnost. U ulozi vodiča pojavit će se Jan Gogola ml., redatelj, urednik scenarija i pedagog s praškog fakulteta FAMU, gdje predaje na odsjecima dokumentarnog i igranog filma. Tijekom te imaginarne šetnje prikazat će se kratki isječci iz filmova, na nekima od kojih je Gogola i surađivao, koji prikazuju fluidnu granicu između stvarnosti i fikcije.
12:00 – 13:30 Predavanje: BILJEŠKE O PREDSTAVLJANJU TRAILERA
Kako odabrati ispravan pristup i predstaviti bit filma, vaše autorske vještine i emocionalno uključiti publiku i/ili donositelje odluka prilikom gledanja trailera? Voditelji radionica Ivana Pauerová Miloševićová, Filip Remunda, Iikka Vehkalahti, i Mikael Opstrup podijelit će vlastite ideje i iskustva iz različitih perspektiva predstavljanja trailera.
21:00 Filmska projekcija: HOMO SAPIENS (94 min, režija: Nikolaus Geyrhalter, Švicarska/Njemačka/Austrija, 2016.)
Homo Sapiens je film o ograničenosti i fragilnosti ljudskog života i kraju industrijskog doba te kako će se to odraziti na pojedinca.
Projekciju će predstaviti redatelj filma.

Izložba radova generacije 1967. - ŠKOLA ZA PRIMJENJENE UMJETNOSTI, SPLIT
"Šesnaest autora, maturanata splitske Srednje škole za primijenjene umjetnosti iz godine
1967., ovu su izložbu zamislili kao neku vrstu godišnjice mature na koju slavljenici,
umjesto vlastite osobe, skockane po mjeri dominantne percepcije uspjeha, šalju
svoj rad – sliku, objekt, umjetničku kreaciju – da ih predstavlja u onome svjetlu u
kojem se sami osjećaju najbolje i „najcentriranije“.
Stoga se, više nego iz cjeline izložbe, o autorima može zaključiti iz samoga čina izbora,
iz predmeta što su ga, za ovu prigodu, sami priložili kao reprezenta svoje umjetničke
obljetnice. Radi se, po logici stvari, o postavu koji nije homogen, koji obuhvaća
jednako romantične i ekspresivne, razigrane i disciplinirane, samozatajne i ekstrovertne
izloške.
Tek par radova po autoru, dakako, premalo je da bi se donosili sudovi o životima u
umjetnosti i opusima, a istodobno, kako izložba nema prethodno definiran tematski
ili formalni koncept, možemo te radove promatrati onako kao bismo promatrali ljude
u prostoriji, njihove međusobne odnose i komunikaciju, teme oko kojih se nalaze,
raspoloženja koja ih okružuju i karaktere koji se sljubljuju ili trve.
Većina autora predstavljenih na izložbi, slijedom su svog primijenjeno-umjetničkog
obrazovanja, proveli velik dio svog profesionalnog života kao nastavnici, dizajneri i
grafičari. Zanimanja koja traže kreaciju, ali i disciplinu i komunikativnost.
Također, velik broj autora potječe, a neki i danas obitavaju, ili su obitavali (radovi
nekolicine kolega izloženi su posthumno) na otocima i u malim sredinama. Te dvije
odrednice umnogome su izvorište osobina njihovih radova – barem ovih koje su sami
odabrali za ovu prigodu. Nema urbanih perspektiva. Nostalgija za različitim oblicima
života, praksi i oblikovnih momenata prošlosti, vidljiva je u većini radova, no, gotovo
nitko ne pokazuje ambiciju da toj nostalgiji doda nekakav historijsko-moralni krešendo.
Nostalgija ostaje na razini osobne priče, male scene, pa zadržava crtu iskrenosti
čak i u slučajevima kada je posve konvencionalno, pa i konformistički, realizirana.
Nalazimo tu tako „apdejtane“ varijante pastorale, lišene svake ironije i dvosmislenosti,
ali i vješto prerađivanje tehnika i strategija modernističkog izričaja i njegovo
stavljanje u izmijenjeni kulturni kontekst.
Realizam koji kod onih prvih slika (jer riječ je prvenstveno o slikama) preteže, doima
se kao prostodušna vjera da istina uistinu postoji, ako nigdje drugdje, onda barem
u vizualnoj percepciji. Predstavnci te tzv. pitoreskne estetike, prema kojoj se već
desetljećima u praksi procjenjuju i klasificiraju topografske osobine pojedinog lokaliteta,
u ovisnosti o tome koliko „pejzažnog potencijala“ nose za neko apstraktno,
sveprisutno „umjetničko oko“, bilježe svoje prizore bez remetilačkog faktora ljudske
umiješanosti, aktivnosti ili proste fizičke prisutnosti. Bilježe ih retrospektivno, kao
melankolične, ne odviše deskriptivne prisutnosti.
Odmak od realizma, pak, ide u smjeru modernističkih praksi, i dalje prema postmodernom
kolažu i assemblageu. Stvara svojevrsnu „dramu pitoresknog“, bilo na način
da uranja elemente klasičnog dalmatinskog likovnog inventara – kućice, brodice, masline,
lučice – u neku transcendentalnu izmaglicu (Šimun Martinis) ili da, poput Joška
Martinisa, mijenja konceptualnu i percepcijsku strukturu slike fizičkim dekonstruiranjem
ikonografije. Priroda tako postaje vidno polje koje se sužava i širi od mjerljivih
detalja do mitskih dimenzija. Visok stupanj metaforičnosti, dinamike, zavidan méti4
er, a istovremeno i promatračka distanciranost, obilježja su najzanimljivijih među
pejzažistima, poput Emilije Šarić Kohle.
Rijetko tko zagazi u potpunu apstrakciju. Češća je gotovo dječja razigranost koja plijeni
kreativnošću, zrači veseljem i individualnom slobodom, zadovoljstvom u opipljivoj
utopiji kreiranja. To osjećamo kod Skokandića i Bezića, ali i na jedan svoj delikatniji,
poetičan način – kod Nastje Dadić Radić.
Također, s izuzetkom Ante Sardelića Kraljevića, kod kojega možemo prepoznati stanovitu
simbolističku retoriku, težnju da forma bude u službi ideje, radovi ovih autora
uglavnom su neintencionalni, bez želje da prenesu konkretnu „poruku” ili promiču
ideju. Njihova je umjetnost u njihovoj jasnoj, odlučnoj prisutnosti.
Malo je na ovoj izložbi prikaza čovjeka, stoga spomen zaslužuje Nada Bukvić Delić.
Prva asocijacija pri pogledu na „Crvenokosu”, Balzacova je teorija o tome kako se
fizička prisutnost osobe sastoji od slojeva nebrojenih tankih, slikovnih opni, jedne
povrh druge, koje se „ljušte“ i preklapaju u izrazima i emocijama. Dojam je da slikarica
ima mogućnost u jednom trenutku uočiti slojeve tih opni i prikazati ih taloženjem
plohi i crta, bazičnim oruđem umjetnika.
Što god im bilo zajedničko, i u čemu god se razlikovali, jedna se osobina može pripisati
izložbi kao cjelini, a vjerujem čak i autorima, ma koliko ograničen bio uzorak na
osnovi kojega donosimo zaključak. U epohi ironiziranja, rastakanja, preslagivanja i
kombiniranja, stalne su jedino promjena i trka za prilagodbom. Ako u nekom segmentu
trebamo tražiti znak zrelosti ovih umnogome različitih autora, onda je to u njihovu
potpunom ignoriranju te naporne i neučinkovite trke. Svi se odreda doimaju staloženo
u svom izričaju. S vremenom, za neke je od njih taj izričaj postao manirom, pa, više
ili manje pomireni s njom, njeguju viziju umjetnika kao individualca, osobu koja nije
dužna opravdavati svoje djelo, niti ga mjeriti i jednim drugim metrom do vlastitog."
Tamara Visković
Nedo Bavčević, porijeklom iz Gornjeg Sela na otoku Šolti, rodio se 1948.,
a preminuo 2015. godine. Školu za primijenjene umjetnosti, Odjel primijenjene
grafike, završio je 1967. u Splitu. Na Grafičkom fakultetu u Zagrebu diplomirao
je u zvanju dipl. grafički inženjer.Bio je grafički urednik novine Nedjeljna
Dalmacija i dugogodišnji direktor tiskare u novinskoj kući Slobodna Dalmacija
u Splitu, sve do umirovljenja. Motiviran svojom Šoltom okruženom modrinom
mora, samozatajno se bavio slikanjem, te smo u mogućnosti prezentirati djela
našega Neda u tehnici ulja na lesonitu, nastalima u razdoblju od 2013. do
2015.
Stanko Bezić rođen je 1946., potječe sa otoka Šolte. Diplomirao je na Odjelu kiparstva u
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967.Oblikovao je u asamblaž tehnici trodimenzionalne
umjetničke tvorbe. Od odbačenih, ili samo od dijelova predmeta svakodnevne uporabe
u različitim materijalima (od metala, žice, plastike, šamota, komada tkanine) kao izraziti
animalist, izrađivao je originalne skulpture većih dimenzija do malih minucioznih figurica.
Ostvaruje dugogodišnju suradnju sa školskom kolegicom galeristicom Angelom i njezinim
pok. suprugom Tomom Bebićem, te izlaže više puta svoje menažerije u njihovoj, popularnoj,
galeriji Po bota, u Splitu 90-tih godina prošlog stoljeća. Sve je to svojim snimkama dokumentirao
splitski fotograf Zoran Krpetić. Pisao je i poeziju te je svako djelo popratio stihovima
pjesama. U zagrebačkom Vjesniku i Večernjem listu, u više je navrata pisano o originalnosti
radova Stanka Bezića, prožetih i dozom suptilne duhovitosti te su izazivali veliko zanimanje
poklonika umjetnosti. Poštovatelji uradaka Stanka Bezića odnijeli su ih u svoje zbirke diljem
svijeta: u Australiju, Argentinu, Francusku… i diljem naše Hrvatske.
Nažalost, nema više našeg Stanka, ostaje nam samo u sjećanju njegov osebujan lik prijatelja i
kolege, kao i radost koju je iskazivao stvarajući svoju umjetnost.
Nada Bukvić Delić, dizajnerica i slikarica, rodila se 1947. u Dubrovniku.
Završila je petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967., smjer
industrijskog oblikovanja i kiparstvo. Radila je na produkt-dizajnu igračaka u
Jugoplastici u Splitu od 1969. do 1995. Bavi se oblikovanjem lutaka u raznim
materijalima, slikarstvom, ilustracijom, scenskim oblikovanjem... Izlagala je
na više skupnih izložbi i samostalno. Samostalno je izlagala u Splitu 1999.,
2000., 2015., i u Zagrebu 1998. Za Nadu umjetnost je bila i ostala veliki izazov,
duhovno putovanje i živa avantura koja nije izgubila svoju poetičnost… Tonči
Šitin, iz predgovora kataloga izložbi slika Nade Bukvić u Muzeju grada Splita,
2015.Članica je ULUPUH-a, likovne grupe Par nas i likovne udruge Salona art.
Živi i radi u Splitu i u Dubrovniku. Kontakt mail: nadelic@gmail.com
Nastja Dadić Radić, likovna umjetnica, rođena je 1946. godine
u Splitu. Po završetku Škole za primijenjene umjetnosti u Splitu,
Odjel za primijenjenu grafiku, 1967., diplomirala je na Sveučilištu u
Splitu, Filozofski fakultet u Zadru, program studija: Likovni odgoj i
likovne umjetnosti 1985. i stekla stručni naziv profesorice likovnog
odgoja i likovnih umjetnosti.
Članica je HDLU-a, HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1975. do
1979. bila je voditeljica aranžerskog odjela i izložbene djelatnosti
u robnoj kući Dobri, poduzeća Dalma u Splitu, a od 1979. do 2002.
predavala je likovne stručne predmete aranžersko-scenografskim
dizajnerima u Trgovačkoj školi i Školi za dizajn, grafiku i održivu
gradnju u Splitu. Za mentorski rad s darovitim učenicima više je
puta nagrađena. Uz slikarstvo, bavi se i oblikovanjem u raznim materijalima.
Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi: u Splitu,
Zagrebu, Rijeci, Šibeniku, Dubrovniku, na otocima Braču i Šolti, te u
San Marinu i Rimu. Sudjelovala je u raznim humanitarnim aukcijama
i u radu likovnih kolonija u Hrvatskoj. Djela joj se nalaze u raznim
ustanovama, mapa Istoria sfete udouice Judit (u tehnici papier
mache) Marka Marulića Splićanina u fundusu Galerije umjetnina u
Splitu, i u privatnim zbirkama. Živi u Rogaču na otoku Šolti i u Splitu
i bavi se radom u likovnim umjetnostima.
Kontakt mail: nastja.dadic.radic@gmail.com
Mirjana Despalatović Gabrić rođena je 1946. u Splitu. Školu za primijenjene
umjetnosti završila je 1967. u Splitu, Odjel za primijenjenu grafiku.
Godine 1970. diplomirala je na splitskoj Pedagoškoj akademiji studijsku grupu:
Likovne umjetnosti. Stekla je stručni naziv nastavnice likovnog odgoja.
Nagrađena je posebnom nagradom nastavničkog vijeća Pedagoške akademije
Split za postignute uspjehe na studiju. Od 1970. predavala je, do umirovljenja,
likovni odgoj, u osnovnoj školi Skalice. Sudjelovala je, u svojstvu likovnog
pedagoga i mentora, na više organiziranih i žiriranih izložbi učeničkih radova
u Splitu i diljem Hrvatske, pod pokroviteljstvom Ministarsva prosvjete i športa
RH u osnovnom školstvu. Više puta nagrađena je za unapređenje likovnog
stvaralaštva djece. Živi u Splitu.
Ruta Knežević, ugledna hrvatska umjetnica, rođena je 1947. u
Splitu, a preminula je 2006. u Zagrebu. Bila je članica ULUPUH-ove
Sekcije za kazališnu i filmsku umjetnost. Završila je Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu, Odjel slikarstva,1967. Apsolvirala je na
Akademiji primijenjene umjetnosti u Beogradu, Odsjek kostimografije,
a diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u
Zagrebu 1972. Od 1975. profesionalno se bavila kostimografijom.
Osim slikarstva i kostimografije (za kazalište, film i televiziju), povremeno
je radila i kao scenografkinja i grafička dizajnerica, a okušala
se i u pedagoškom radu. Surađivala je s najuglednijim kazališnim
kućama u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, kao i s brojnim istaknutim
redateljima. Ostvarila je kostimografije u više od 150 kazališnih
predstava, više od 20 filmova, te u oko 50 TV-drama i serija. Za svoj
rad bila je nagrađena brojnim nagradama (1980. i 1983. Nagrada
grada Zagreba,1990. za Zlatni smijeh,1998.,1999. i 2002. Zlatna
arena). U izdanju ULUPUH-a, uz podršku Ministarstva RH i Gradskog
ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba, izdana
je 2009. monografija Ruta Knežević: Kostimi. Bila je osoba vedrog
duha, svoj je posao radila s lakoćom svih dobrih majstora.
Vlasta Kranjčev Klasić, grafička dizajnerica, završila je 1967.
godine Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu u četverogodišnjem
trajanju, na Odjelu za primijenjenu grafiku. Radila je dizajnirajući
ambalažu za prehrambene proizvode tvornice Podravka u
Koprivnici do umirovljenja. Godine 1972. sudjeluje u osnivanju Likovne
sekcije Podravka 72. Izlagala je na više grupnih i samostalnih
izložbi u Koprivnici i u Zagrebu. Izražava se crtežom i slika u raznim
slikarskim tehnikama. Godine 2010. dobila je nagradu za najbolje
slikarsko djelo na izložbi u organizaciji zagrebačkog Pučkog učilišta.
Sudjeluje na humanitarnim izložbama pri Franjevačkom svjetovnom
redu. Živi u Zagrebu od 2001. i bavi se umjetničkim radom.
Joško Martinis, grafičar, rođen je 1946. u Komiži na otoku Visu. Završio je
petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu, Odjel za primijenjenu
grafiku, u klasi prof. Jakova Budeše i Petra Jakelića, 1967. godine. Radio je u grafičkoj
struci u OOUR-u Publicitet od 1969. do rasformiranja tvrtke 1994. Od 1994.
do mirovine radi u novinskoj kući Slobodna Dalmacija u grafičkoj djelatnosti.
Aktivno se bavi slikarstvom, a izložbenu aktivnost započeo je na skupnoj izložbi
u rodnoj Komiži 1981. Izlagao je na više skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj
i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Splitu dva puta 1984., u Splitu 1986., u
Komiži 1984., 1985., 1987. i 1996., u Visu 1987., Smederevu 1987. i u Parizu u Centre
d’animation Mathis 1988. Na slikama Joška Martinisa, inspiriranima ribarskom
epopejom, nebo i more prelijevaju se jedno u drugo ništeći tragove ljudskog otpora,
simboli otkinuti od izvorne cjeline: konop od vesla, ruka od tijela, brod od vala.
Galeb što ga Joško Martinis slika kao grb Komiže, trubač je od perja, koji otvara
nebesa, ne leti raskriljen nad morem nego stoji u svjetlu samom. Metaforičnost
Martinisova slikarskog svijeta toliko je izrazita da potire granice apstraktnoga, nadrealističkog
i hiperrealističkog… Joško Belamarić, predgovor kataloga izložbi slika
Joška Martinisa povodom 850 godina prvog pisanog spomena Komiže u Narodnoj
čitaonici, Komiža 1996.
Šimun Martinis rođen je 1948. u Komiži na otoku Visu. Diplomirao je na
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Do rasformiranja tvrtke 1994.,
radi kao grafički dizajner za izradu logotipa, reklama i drugih projekata u OOUR-
u Publicitet u Splitu. Bavi se slikanjem, pretežno u tehnici ulja na platnu,
ispisujući likovnim jezikom mediteranske motive, život pučke arhitekture,
mijene mora, svoj otok, a ribarska brodica predstavlja fokus interesa u slikarstvu
Šimuna Martinisa. Izlagao je na više skupnih i 20-ak samostalnih izložbi
na otoku Visu, u rodnoj Komiži, Splitu, Šibeniku, Zagvozdu, diljem Hrvatske i
u SAD-u. Sudjeluje u brojnim humanitarnim akcijama. Godine 1990. izrađuje
poetsko-grafičku mapu u suradnji s pjesnikom Jakšom Fiamengom. Kontakt
mail: apartmani.picasso@yahoo.com
Branko Penđer rođen je 5. prosinca 1948. godine u Rijeci.
Osnovnu školu završio je 1963. u Splitu, a Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu 1967. godine. Od 1970. zaposlen je u splitskom
Arheološkom muzeju, na radnom mjestu preparatora-crtača. Godinu
dana nakon zaposlenja, položio je stručni ispit, a 1981. imenovan je
višim preparatorom. Hidroarheološki kurs završio je 1973. u Puli, u
organizaciji Republičkog zavoda za kulturu iz Zagreba. Od 1993. radi
na mjestu voditelja odjela restauratorskih poslova u Arheološkom
muzeju u Splitu. Na tom radnom mjestu ostao je do umirovljenja
2013.
Kontakt mail: branko.pender@st.t-com.hr
Ante Sardelić Kraljević, akademski hrvatski i kanadski
umjetnik, rođen je 1947. u Blatu na Korčuli. Školu za primijenjene
umjetnosti završio je u Splitu 1967., a Akademiju likovnih umjetnosti,
Odjel kiparstva, u Zagrebu 1971. Od 1972. živi u Torontu u
Kanadi gdje radi kao samostalni profesionalni umjetnik, a bavi se
kiparstvom, grafikom, slikarstvom i piše poeziju. Od 1969. izlaže
na samostalnim i skupnim izložbama u galerijama i muzejima
metropola diljem svijeta: u Kanadi, SAD-u, Meksiku, Kolumbiji,
Argentini, Urugvaju, Peruu, Venezueli, Poljskoj, Portoriku, Indoneziji,
Francuskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Španjolskoj, Engleskoj,
Italiji, Sloveniji, Belgiji, Japanu, Koreji, Njemačkoj, Hrvatskoj, Brazilu,
Australiji, Egiptu i to u New Yorku, Chicagu, Mexico Cityju, Caracasu,
Bogoti, Otavi, Hamiltonu, Torontu, Camberi, Fremantleu,
Frankfurtu, Windsoru, Melbourneu, Buenos Airesu, Montevideu,
Santiagu, Punta Arenasu, Zagrebu, Sarajevu, Dubrovniku, Hamburgu,
Pečuhu, Seattleu, Limi, Washingtonu, Jakarti, Clevelandu,
Brasiliji, Rimu, Kairu i Alexandriji. Od 1987. sudjeluje na jedanaest
međunarodnih izložbi i bijenala. Potporom kanadske vlade, 1998.
ostvaruje putujuću samostalnu izložbu u Hrvatskoj i BiH. Godine
1989. Kanadsko-hrvatska udruga umjetnika proglašava ga umjetnikom
godine, a 1995. Vlada RH odlikovala ga je Redom Danice
hrvatske za iznimne zasluge u kulturi. Godine 1997., pod pokrovi-
teljstvom vlade RH i predsjednika dr. Franje Tuđmana, u Muzeju Mimara u Zagrebu
održana je prva izložba iz desetogodišnjeg ciklusa Ante Sardelića Kraljevića Vječna
domovina te je postavljana u prestižnim izložbenim prostorima diljem svijeta. Hrvatska
televizija snimila je dokumentarni film o ciklusu Vječna domovina i o životu
umjetnika Ante Sardelića Kraljevića. Godine 2003. postavlja u svetištu u Blatu na
Korčuli životni put blažene redovnice Marije Propetoga Isusa Petković u kamenom
reljefu veličine 8,5 metara četvornih. Godine 2005., kao pozvani gost umjetnik na
Međunarodnom bijenalu u Limi u Peruu, izlaže izložbu Vječna domovina. Kameni
reljef za oltar Hrvatske crkve u Torontu u Kanadi izrađuje 2006., a ciklus novih
djela Kulturne paralele izlaže u muzejima i galerijama na svim kontinentima 2008.
Godine 2009. izradio je i poklonio kamenu skulpturu – reljef, dimenzija 150 x 300
cm, Vukovar – svjetionik hrabrosti i slobode, gradu Vukovaru, koja je postavljena
pred ulaz u Spomen-dom na Ovčari. Za izuzetne zasluge u promidžbi RH i rodnoga
Blata u svijetu odlikovan je 2015. Zlatnim grbom općine Blato. Aktivni je član
svjetskog pokreta za mir, World Peace Gong, te već osam godina izrađuje devet
monumentalnih skulptura u željezu u sastavu Gong poklona Republike Indonezije
Republici Hrvatskoj odnosno gradu Vukovaru. Priprema izradu brončane skulpture,
visine pet metara, Spomenik domovinskog zajedništva za rodno Blato. Djela mu se
nalaze u galerijama, muzejima i privatnim zbirkama diljem svijeta.
Kontakt mail: antonsardelic@hotmail.com
Nikola Skokandić rođen je 1947. u Žrnovu na Korčuli. Završio je Školu
za primijenjene umjetnosti u Splitu na Odjelu za pimijenjenu grafiku (prof.
Jakov Budeša) 1967. , a potom Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odjel
grafike (profesori: V. Parač, A. Kinert, F. Baće, M. Detoni). Član je HDLU-a,
HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1973. radio je u novinskoj kući Slobodna
Dalmacija kao grafički urednik, a od 1993. do 2012. predavao je grafičke
predmete u Školi likovnih umjetnosti u Splitu. Izlagao je na mnogim skupnim
izložbama u zemlji i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Korčuli, 1980.,
1990., 1999., 2002. i 2005., u Orebiću 1999., u Splitu 1983., 2001., 2004.,
2005., 2013., 2014., u Veloj Luci 2014., Metkoviću 2015. Bavi se skulpturom
i grafikom. Po kratkoj priči Sreća književnika Petra Šegedina, izradio je art
knjigu 2009., a 2013. grafičko-pjesničku mapu Zaotočeni sa sonetima pjesnika
Jakše Fiamenga. Nagrade: Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci
2001. Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci 2003. Nagrada
za grafiku na Međunarodnoj izložbi Splitgraphic u Splitu 2005.Diploma na
Međunarodnoj izložbi Ex libris u Pančevu 2014.
Emilija Šarić Köhle rođena je 1947. u Privlaci kod Vinkovaca.
Završila je Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. godine.
Od 1969. živi u Berlinu. Studij slikarstva i pedagogije diplomirala
je na berlinskoj akademiji Hochscule der Künste, u klasi prof.
Geccellija 1988. Državni ispit za zvanje profesora likovnosti za rad
u nastavi položila je 1990. Predavala je na gimnaziji od 1993. do
2011. Bavi se slikarstvom i sudjelovala je na više skupnih izložbi
u Berlinu i u Splitu. Samostalno je izlagala 2015. u izložbenom
prostoru Muzeja grada Splita. Emilija Šarić Köhle svojim se agavama
iskazuje kao senzibilna i blaga slikarica koja nježno dodiruje svijet i
osjeća njegove titraje. Negdje duboko u sebi sačuvala je sjećanja na
estetski i koloristički izbalansiran krajolik koji postaje njezin intimni
oslonac. Nudi nam fragmente lirskih doživljaja koji su sređeni i
kao da sadržavaju vlastite mirise više nego li unutrašnju mistiku,
bliži su sanjanom nego li zbiljskom krajoliku, ljepoti koja se čuva
od prividnosti i okrutnosti života… Šitin, Predgovor kataloga izložbi
slika Emilije Šarić Köhle u Muzeju grada Splita 2015.
Kontakt mail: koehle.e@googlemail.com
Milan Šimera rođen je 1946. u Kaštel Lukšiću, preminuo je 2016. u Splitu.
Osnovnu školu završio je u Kaštel Lukšiću, a Školu za primijenjene umjetnosti,
Odjel grafike, u Splitu 1967. Diplomirao je na splitskoj Pedagoškoj akademiji
1971. iz predmeta likovnih umjetnosti. Stekao je stručni naziv nastavnika
likovnog odgoja. Predavao je likovni odgoj u Krstaticama, Hanu, Dugopolju i
u osnovnoj školi Sućidar u Splitu, sve do umirovljenja. Kao likovni pedagog
izlagao je, na više edukativnih i žiriranih izložbi, učeničke radove, pod
pokroviteljstvom Ministarstva prosvjete i športa RH. Dobio je više nagrada
i pohvalnica za uspjeh u razvoju likovnog stvaralaštva, što je bilo naročito
zapaženo na izložbi radova učenika viših razreda splitske osnovne škole
Sućidar u Umjetničkom salonu HDLU Split 1993.
Izloživši više od 500 radova učenika viših razreda osnovne škole Sućidar,
likovni pedagog Milan Šimera promovira novi pedagoški pristup u nastavi
likovnog odgoja u osnovnim školama. Usuglašava dječje težnje za likovnim
prikazivanjem, a u nemogućnosti prikazivanja objektivne stvarnosti, nastaju
vlastiti doživljaji. Izrečena misao – ne znaju ništa ali mogu sve – pojašnjava da
dijete oslobođeno presije imitiranja realnosti postaje začuđujuće kreativno...
Vladimir Rismondo Ml., članak o izložbi učeničkih radova u Umjetničkom
salonu HDLU Split, Slobodna Dalmacija, 6. travnja 1993.
Primjere učeničkih radova likovnog pedagoga i mentora Milana Šimere, Emil
Robert Tanay, doajen slikarske umjetnosti i likovne pedagogije, označio je
važnim za unapređenje likovnog stvaralaštva djece. Milan Šimera, osim
slikanjem, pretežno u tehnici ulja, izrađuje trodimenzionalne figurativne
kompozicije sakralnih motiva u kombiniranoj tehnici. Bavio se i glazbenom
umjetnošću. Svirao je mandolinu u grupi Bonaca i pjevao u crkvenom zboru Sv.
Cecilije u Kaštelima. Darovao je 2015. sliku Sv. Lovre, u tehnici ulja na platnu,
crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću.
Ante Tafra rodio se 1947. u Splitu. Preminuo je 2012. Završio je Školu za
primijenjene umjetnosti, Odjel slikarstva, u rodnom gradu, 1967. godine.
Odlazi u Francusku i studira slikarstvo i dekorativne umjetnosti u Parizu,
pretendirajući rad i izražavajući se po Cezanneovim načelima. Povratkom u
Hrvatsku, završava studij na Višoj turističkoj školi u Dubrovniku 1973. Radio je
u turizmu. Bio je član Poljičke likovne udruge Krug. Izlagao je na više skupnih
i samostalnih izložbi u Hrvatskoj. Sudjeluje u radu likovnih kolonija i na
humanitarnim aukcijama u organizaciji Poljičke likovne udruge Krug. Godine
2006., Zvonimir Solin i Klesarstvo FORMA Zakučac-Omiš izdaju monografiju
Ante Tafra: Slike i skulpture. Živio je i bavio se svojim omiljenim radom,
slikanjem i oblikovanjem u kamenu u Jesenicama-Sumpetru.
Zagorka Živković Perić rođena je 1949. u Splitu. Završila je
četverogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Godine
1970. diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Splitu iz predmeta likovnih
umjetnosti i stekla stručni naziv nastavnice likovnog odgoja. Do 1974. radila
je u poduzeću Jadrantekstil u propagandnoj i dekorativnoj djelatnosti. Odlazi
živjeti s obitelji u Toronto u Kanadu gdje se nastavlja samostalno baviti
likovnim radom. Izlagala je na više skupnih i samostalnih izložbi u Torontu
i diljem Kanade. Posebno su bile zapažene samostalne izložbe slika malog
formata u kombiniranoj tehnici, slikane na ručno izrađenom papiru, u Torontu
1988. Od 2014. živi u Torontu i u Rogoznici i bavi se slikanjem motiva iz svog
okruženja u različitim tehnikama izradbe.
Kontakt mail: zagaperic@hotmail.com
Organizatori: Nastja Dadić Radić, Nada Bukvić Delić, Nikola Skokandić, Neda Kraljević Tiozzo
Uvodni tekst: Tamara Visković
Postav izložbe: Branko Pendžer, Nikola Skokandić, Šimun Martinis
Fotografije: Otokar Levaj, Nikola Skokandić, Zlatko Sunko
Grafičko oblikovanje: Nikola Skokandić
Lektura: Elizabeta Garber
Tisak: Dalmacijapapir Split

Srijeda, 28. lipnja 2017.
10:00 – 11:30 Masterclass: NIKOLAUS GEYRHALTER
Filmovi austrijskog redatelja Nikolausa Geyrhaltera poznati su po preciznoj slikovnosti koja publici omogućava da sama stvori uvide i donese zaključke. Ritam, tempo i zvuk važne su sastavnice njegova rada koje naglašavaju cjelovitost filmskog doživljaja. U svome će masterclassu Nikolaus Geyrhalter predstaviti upravo te elemente svog rada i dočarati nam svoj jedinstven pogled na svijet.
17:00 – 18:30 Predavanje: ON VIDI, ALI GA SE NE ČUJE (NE)VIDLJIVOST DOKUMENTARNOG SNIMATELJA
Uloga snimatelja u dokumentarnoj kinematografiji, osobito u 'opservacijskom' žanru, nedovoljno je istražena, a važna tema. Osjetljiv trokut redatelj-lik-ekipa (točnije, snimatelj) odlučit će kako će se u stvarnosti odigrati neki prizor te kako će gledatelj doživjeti tu 'stvarnost'. Predavanje će održati iskusni snimatelj i direktor fotografije Philipe Bellaiche.
PARALELNI PROGRAM:
17:00 – 18:30 PRIMJER IZ PRAKSE HRVATSKE MANJINSKE DOKUMENTARNE KOPRODUKCIJE
Producent Siniša Juričić podijelit će svoja iskustva s dokumentarnih projekata na kojima je radio kao manjinski koproducent. Strategije, prednosti, prilike, kao i moguće zamke manjinskih koprodukcija s Hrvatskom.
21:00 filmska projekcija: SREĆA (75 min, režija: Thomas Balmès, Francuska/Finska, 2014.)
Peyangki je osamljeni 80-godišnji redovnik koji živi s majkom u zabačenom selu u Butanu. Uskoro će u selo doći televizija. Peyangki s ujakom odlazi na trodnevni put u glavni grad, gdje će kupiti televizor i otkriti svjetla grada. No donosi li televizija sreću?
Projekciju će predstaviti redatelj filma.

Izložba radova generacije 1967. - ŠKOLA ZA PRIMJENJENE UMJETNOSTI, SPLIT
"Šesnaest autora, maturanata splitske Srednje škole za primijenjene umjetnosti iz godine
1967., ovu su izložbu zamislili kao neku vrstu godišnjice mature na koju slavljenici,
umjesto vlastite osobe, skockane po mjeri dominantne percepcije uspjeha, šalju
svoj rad – sliku, objekt, umjetničku kreaciju – da ih predstavlja u onome svjetlu u
kojem se sami osjećaju najbolje i „najcentriranije“.
Stoga se, više nego iz cjeline izložbe, o autorima može zaključiti iz samoga čina izbora,
iz predmeta što su ga, za ovu prigodu, sami priložili kao reprezenta svoje umjetničke
obljetnice. Radi se, po logici stvari, o postavu koji nije homogen, koji obuhvaća
jednako romantične i ekspresivne, razigrane i disciplinirane, samozatajne i ekstrovertne
izloške.
Tek par radova po autoru, dakako, premalo je da bi se donosili sudovi o životima u
umjetnosti i opusima, a istodobno, kako izložba nema prethodno definiran tematski
ili formalni koncept, možemo te radove promatrati onako kao bismo promatrali ljude
u prostoriji, njihove međusobne odnose i komunikaciju, teme oko kojih se nalaze,
raspoloženja koja ih okružuju i karaktere koji se sljubljuju ili trve.
Većina autora predstavljenih na izložbi, slijedom su svog primijenjeno-umjetničkog
obrazovanja, proveli velik dio svog profesionalnog života kao nastavnici, dizajneri i
grafičari. Zanimanja koja traže kreaciju, ali i disciplinu i komunikativnost.
Također, velik broj autora potječe, a neki i danas obitavaju, ili su obitavali (radovi
nekolicine kolega izloženi su posthumno) na otocima i u malim sredinama. Te dvije
odrednice umnogome su izvorište osobina njihovih radova – barem ovih koje su sami
odabrali za ovu prigodu. Nema urbanih perspektiva. Nostalgija za različitim oblicima
života, praksi i oblikovnih momenata prošlosti, vidljiva je u većini radova, no, gotovo
nitko ne pokazuje ambiciju da toj nostalgiji doda nekakav historijsko-moralni krešendo.
Nostalgija ostaje na razini osobne priče, male scene, pa zadržava crtu iskrenosti
čak i u slučajevima kada je posve konvencionalno, pa i konformistički, realizirana.
Nalazimo tu tako „apdejtane“ varijante pastorale, lišene svake ironije i dvosmislenosti,
ali i vješto prerađivanje tehnika i strategija modernističkog izričaja i njegovo
stavljanje u izmijenjeni kulturni kontekst.
Realizam koji kod onih prvih slika (jer riječ je prvenstveno o slikama) preteže, doima
se kao prostodušna vjera da istina uistinu postoji, ako nigdje drugdje, onda barem
u vizualnoj percepciji. Predstavnci te tzv. pitoreskne estetike, prema kojoj se već
desetljećima u praksi procjenjuju i klasificiraju topografske osobine pojedinog lokaliteta,
u ovisnosti o tome koliko „pejzažnog potencijala“ nose za neko apstraktno,
sveprisutno „umjetničko oko“, bilježe svoje prizore bez remetilačkog faktora ljudske
umiješanosti, aktivnosti ili proste fizičke prisutnosti. Bilježe ih retrospektivno, kao
melankolične, ne odviše deskriptivne prisutnosti.
Odmak od realizma, pak, ide u smjeru modernističkih praksi, i dalje prema postmodernom
kolažu i assemblageu. Stvara svojevrsnu „dramu pitoresknog“, bilo na način
da uranja elemente klasičnog dalmatinskog likovnog inventara – kućice, brodice, masline,
lučice – u neku transcendentalnu izmaglicu (Šimun Martinis) ili da, poput Joška
Martinisa, mijenja konceptualnu i percepcijsku strukturu slike fizičkim dekonstruiranjem
ikonografije. Priroda tako postaje vidno polje koje se sužava i širi od mjerljivih
detalja do mitskih dimenzija. Visok stupanj metaforičnosti, dinamike, zavidan méti4
er, a istovremeno i promatračka distanciranost, obilježja su najzanimljivijih među
pejzažistima, poput Emilije Šarić Kohle.
Rijetko tko zagazi u potpunu apstrakciju. Češća je gotovo dječja razigranost koja plijeni
kreativnošću, zrači veseljem i individualnom slobodom, zadovoljstvom u opipljivoj
utopiji kreiranja. To osjećamo kod Skokandića i Bezića, ali i na jedan svoj delikatniji,
poetičan način – kod Nastje Dadić Radić.
Također, s izuzetkom Ante Sardelića Kraljevića, kod kojega možemo prepoznati stanovitu
simbolističku retoriku, težnju da forma bude u službi ideje, radovi ovih autora
uglavnom su neintencionalni, bez želje da prenesu konkretnu „poruku” ili promiču
ideju. Njihova je umjetnost u njihovoj jasnoj, odlučnoj prisutnosti.
Malo je na ovoj izložbi prikaza čovjeka, stoga spomen zaslužuje Nada Bukvić Delić.
Prva asocijacija pri pogledu na „Crvenokosu”, Balzacova je teorija o tome kako se
fizička prisutnost osobe sastoji od slojeva nebrojenih tankih, slikovnih opni, jedne
povrh druge, koje se „ljušte“ i preklapaju u izrazima i emocijama. Dojam je da slikarica
ima mogućnost u jednom trenutku uočiti slojeve tih opni i prikazati ih taloženjem
plohi i crta, bazičnim oruđem umjetnika.
Što god im bilo zajedničko, i u čemu god se razlikovali, jedna se osobina može pripisati
izložbi kao cjelini, a vjerujem čak i autorima, ma koliko ograničen bio uzorak na
osnovi kojega donosimo zaključak. U epohi ironiziranja, rastakanja, preslagivanja i
kombiniranja, stalne su jedino promjena i trka za prilagodbom. Ako u nekom segmentu
trebamo tražiti znak zrelosti ovih umnogome različitih autora, onda je to u njihovu
potpunom ignoriranju te naporne i neučinkovite trke. Svi se odreda doimaju staloženo
u svom izričaju. S vremenom, za neke je od njih taj izričaj postao manirom, pa, više
ili manje pomireni s njom, njeguju viziju umjetnika kao individualca, osobu koja nije
dužna opravdavati svoje djelo, niti ga mjeriti i jednim drugim metrom do vlastitog."
Tamara Visković
Nedo Bavčević, porijeklom iz Gornjeg Sela na otoku Šolti, rodio se 1948.,
a preminuo 2015. godine. Školu za primijenjene umjetnosti, Odjel primijenjene
grafike, završio je 1967. u Splitu. Na Grafičkom fakultetu u Zagrebu diplomirao
je u zvanju dipl. grafički inženjer.Bio je grafički urednik novine Nedjeljna
Dalmacija i dugogodišnji direktor tiskare u novinskoj kući Slobodna Dalmacija
u Splitu, sve do umirovljenja. Motiviran svojom Šoltom okruženom modrinom
mora, samozatajno se bavio slikanjem, te smo u mogućnosti prezentirati djela
našega Neda u tehnici ulja na lesonitu, nastalima u razdoblju od 2013. do
2015.
Stanko Bezić rođen je 1946., potječe sa otoka Šolte. Diplomirao je na Odjelu kiparstva u
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967.Oblikovao je u asamblaž tehnici trodimenzionalne
umjetničke tvorbe. Od odbačenih, ili samo od dijelova predmeta svakodnevne uporabe
u različitim materijalima (od metala, žice, plastike, šamota, komada tkanine) kao izraziti
animalist, izrađivao je originalne skulpture većih dimenzija do malih minucioznih figurica.
Ostvaruje dugogodišnju suradnju sa školskom kolegicom galeristicom Angelom i njezinim
pok. suprugom Tomom Bebićem, te izlaže više puta svoje menažerije u njihovoj, popularnoj,
galeriji Po bota, u Splitu 90-tih godina prošlog stoljeća. Sve je to svojim snimkama dokumentirao
splitski fotograf Zoran Krpetić. Pisao je i poeziju te je svako djelo popratio stihovima
pjesama. U zagrebačkom Vjesniku i Večernjem listu, u više je navrata pisano o originalnosti
radova Stanka Bezića, prožetih i dozom suptilne duhovitosti te su izazivali veliko zanimanje
poklonika umjetnosti. Poštovatelji uradaka Stanka Bezića odnijeli su ih u svoje zbirke diljem
svijeta: u Australiju, Argentinu, Francusku… i diljem naše Hrvatske.
Nažalost, nema više našeg Stanka, ostaje nam samo u sjećanju njegov osebujan lik prijatelja i
kolege, kao i radost koju je iskazivao stvarajući svoju umjetnost.
Nada Bukvić Delić, dizajnerica i slikarica, rodila se 1947. u Dubrovniku.
Završila je petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967., smjer
industrijskog oblikovanja i kiparstvo. Radila je na produkt-dizajnu igračaka u
Jugoplastici u Splitu od 1969. do 1995. Bavi se oblikovanjem lutaka u raznim
materijalima, slikarstvom, ilustracijom, scenskim oblikovanjem... Izlagala je
na više skupnih izložbi i samostalno. Samostalno je izlagala u Splitu 1999.,
2000., 2015., i u Zagrebu 1998. Za Nadu umjetnost je bila i ostala veliki izazov,
duhovno putovanje i živa avantura koja nije izgubila svoju poetičnost… Tonči
Šitin, iz predgovora kataloga izložbi slika Nade Bukvić u Muzeju grada Splita,
2015.Članica je ULUPUH-a, likovne grupe Par nas i likovne udruge Salona art.
Živi i radi u Splitu i u Dubrovniku. Kontakt mail: nadelic@gmail.com
Nastja Dadić Radić, likovna umjetnica, rođena je 1946. godine
u Splitu. Po završetku Škole za primijenjene umjetnosti u Splitu,
Odjel za primijenjenu grafiku, 1967., diplomirala je na Sveučilištu u
Splitu, Filozofski fakultet u Zadru, program studija: Likovni odgoj i
likovne umjetnosti 1985. i stekla stručni naziv profesorice likovnog
odgoja i likovnih umjetnosti.
Članica je HDLU-a, HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1975. do
1979. bila je voditeljica aranžerskog odjela i izložbene djelatnosti
u robnoj kući Dobri, poduzeća Dalma u Splitu, a od 1979. do 2002.
predavala je likovne stručne predmete aranžersko-scenografskim
dizajnerima u Trgovačkoj školi i Školi za dizajn, grafiku i održivu
gradnju u Splitu. Za mentorski rad s darovitim učenicima više je
puta nagrađena. Uz slikarstvo, bavi se i oblikovanjem u raznim materijalima.
Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi: u Splitu,
Zagrebu, Rijeci, Šibeniku, Dubrovniku, na otocima Braču i Šolti, te u
San Marinu i Rimu. Sudjelovala je u raznim humanitarnim aukcijama
i u radu likovnih kolonija u Hrvatskoj. Djela joj se nalaze u raznim
ustanovama, mapa Istoria sfete udouice Judit (u tehnici papier
mache) Marka Marulića Splićanina u fundusu Galerije umjetnina u
Splitu, i u privatnim zbirkama. Živi u Rogaču na otoku Šolti i u Splitu
i bavi se radom u likovnim umjetnostima.
Kontakt mail: nastja.dadic.radic@gmail.com
Mirjana Despalatović Gabrić rođena je 1946. u Splitu. Školu za primijenjene
umjetnosti završila je 1967. u Splitu, Odjel za primijenjenu grafiku.
Godine 1970. diplomirala je na splitskoj Pedagoškoj akademiji studijsku grupu:
Likovne umjetnosti. Stekla je stručni naziv nastavnice likovnog odgoja.
Nagrađena je posebnom nagradom nastavničkog vijeća Pedagoške akademije
Split za postignute uspjehe na studiju. Od 1970. predavala je, do umirovljenja,
likovni odgoj, u osnovnoj školi Skalice. Sudjelovala je, u svojstvu likovnog
pedagoga i mentora, na više organiziranih i žiriranih izložbi učeničkih radova
u Splitu i diljem Hrvatske, pod pokroviteljstvom Ministarsva prosvjete i športa
RH u osnovnom školstvu. Više puta nagrađena je za unapređenje likovnog
stvaralaštva djece. Živi u Splitu.
Ruta Knežević, ugledna hrvatska umjetnica, rođena je 1947. u
Splitu, a preminula je 2006. u Zagrebu. Bila je članica ULUPUH-ove
Sekcije za kazališnu i filmsku umjetnost. Završila je Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu, Odjel slikarstva,1967. Apsolvirala je na
Akademiji primijenjene umjetnosti u Beogradu, Odsjek kostimografije,
a diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u
Zagrebu 1972. Od 1975. profesionalno se bavila kostimografijom.
Osim slikarstva i kostimografije (za kazalište, film i televiziju), povremeno
je radila i kao scenografkinja i grafička dizajnerica, a okušala
se i u pedagoškom radu. Surađivala je s najuglednijim kazališnim
kućama u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, kao i s brojnim istaknutim
redateljima. Ostvarila je kostimografije u više od 150 kazališnih
predstava, više od 20 filmova, te u oko 50 TV-drama i serija. Za svoj
rad bila je nagrađena brojnim nagradama (1980. i 1983. Nagrada
grada Zagreba,1990. za Zlatni smijeh,1998.,1999. i 2002. Zlatna
arena). U izdanju ULUPUH-a, uz podršku Ministarstva RH i Gradskog
ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba, izdana
je 2009. monografija Ruta Knežević: Kostimi. Bila je osoba vedrog
duha, svoj je posao radila s lakoćom svih dobrih majstora.
Vlasta Kranjčev Klasić, grafička dizajnerica, završila je 1967.
godine Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu u četverogodišnjem
trajanju, na Odjelu za primijenjenu grafiku. Radila je dizajnirajući
ambalažu za prehrambene proizvode tvornice Podravka u
Koprivnici do umirovljenja. Godine 1972. sudjeluje u osnivanju Likovne
sekcije Podravka 72. Izlagala je na više grupnih i samostalnih
izložbi u Koprivnici i u Zagrebu. Izražava se crtežom i slika u raznim
slikarskim tehnikama. Godine 2010. dobila je nagradu za najbolje
slikarsko djelo na izložbi u organizaciji zagrebačkog Pučkog učilišta.
Sudjeluje na humanitarnim izložbama pri Franjevačkom svjetovnom
redu. Živi u Zagrebu od 2001. i bavi se umjetničkim radom.
Joško Martinis, grafičar, rođen je 1946. u Komiži na otoku Visu. Završio je
petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu, Odjel za primijenjenu
grafiku, u klasi prof. Jakova Budeše i Petra Jakelića, 1967. godine. Radio je u grafičkoj
struci u OOUR-u Publicitet od 1969. do rasformiranja tvrtke 1994. Od 1994.
do mirovine radi u novinskoj kući Slobodna Dalmacija u grafičkoj djelatnosti.
Aktivno se bavi slikarstvom, a izložbenu aktivnost započeo je na skupnoj izložbi
u rodnoj Komiži 1981. Izlagao je na više skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj
i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Splitu dva puta 1984., u Splitu 1986., u
Komiži 1984., 1985., 1987. i 1996., u Visu 1987., Smederevu 1987. i u Parizu u Centre
d’animation Mathis 1988. Na slikama Joška Martinisa, inspiriranima ribarskom
epopejom, nebo i more prelijevaju se jedno u drugo ništeći tragove ljudskog otpora,
simboli otkinuti od izvorne cjeline: konop od vesla, ruka od tijela, brod od vala.
Galeb što ga Joško Martinis slika kao grb Komiže, trubač je od perja, koji otvara
nebesa, ne leti raskriljen nad morem nego stoji u svjetlu samom. Metaforičnost
Martinisova slikarskog svijeta toliko je izrazita da potire granice apstraktnoga, nadrealističkog
i hiperrealističkog… Joško Belamarić, predgovor kataloga izložbi slika
Joška Martinisa povodom 850 godina prvog pisanog spomena Komiže u Narodnoj
čitaonici, Komiža 1996.
Šimun Martinis rođen je 1948. u Komiži na otoku Visu. Diplomirao je na
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Do rasformiranja tvrtke 1994.,
radi kao grafički dizajner za izradu logotipa, reklama i drugih projekata u OOUR-
u Publicitet u Splitu. Bavi se slikanjem, pretežno u tehnici ulja na platnu,
ispisujući likovnim jezikom mediteranske motive, život pučke arhitekture,
mijene mora, svoj otok, a ribarska brodica predstavlja fokus interesa u slikarstvu
Šimuna Martinisa. Izlagao je na više skupnih i 20-ak samostalnih izložbi
na otoku Visu, u rodnoj Komiži, Splitu, Šibeniku, Zagvozdu, diljem Hrvatske i
u SAD-u. Sudjeluje u brojnim humanitarnim akcijama. Godine 1990. izrađuje
poetsko-grafičku mapu u suradnji s pjesnikom Jakšom Fiamengom. Kontakt
mail: apartmani.picasso@yahoo.com
Branko Penđer rođen je 5. prosinca 1948. godine u Rijeci.
Osnovnu školu završio je 1963. u Splitu, a Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu 1967. godine. Od 1970. zaposlen je u splitskom
Arheološkom muzeju, na radnom mjestu preparatora-crtača. Godinu
dana nakon zaposlenja, položio je stručni ispit, a 1981. imenovan je
višim preparatorom. Hidroarheološki kurs završio je 1973. u Puli, u
organizaciji Republičkog zavoda za kulturu iz Zagreba. Od 1993. radi
na mjestu voditelja odjela restauratorskih poslova u Arheološkom
muzeju u Splitu. Na tom radnom mjestu ostao je do umirovljenja
2013.
Kontakt mail: branko.pender@st.t-com.hr
Ante Sardelić Kraljević, akademski hrvatski i kanadski
umjetnik, rođen je 1947. u Blatu na Korčuli. Školu za primijenjene
umjetnosti završio je u Splitu 1967., a Akademiju likovnih umjetnosti,
Odjel kiparstva, u Zagrebu 1971. Od 1972. živi u Torontu u
Kanadi gdje radi kao samostalni profesionalni umjetnik, a bavi se
kiparstvom, grafikom, slikarstvom i piše poeziju. Od 1969. izlaže
na samostalnim i skupnim izložbama u galerijama i muzejima
metropola diljem svijeta: u Kanadi, SAD-u, Meksiku, Kolumbiji,
Argentini, Urugvaju, Peruu, Venezueli, Poljskoj, Portoriku, Indoneziji,
Francuskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Španjolskoj, Engleskoj,
Italiji, Sloveniji, Belgiji, Japanu, Koreji, Njemačkoj, Hrvatskoj, Brazilu,
Australiji, Egiptu i to u New Yorku, Chicagu, Mexico Cityju, Caracasu,
Bogoti, Otavi, Hamiltonu, Torontu, Camberi, Fremantleu,
Frankfurtu, Windsoru, Melbourneu, Buenos Airesu, Montevideu,
Santiagu, Punta Arenasu, Zagrebu, Sarajevu, Dubrovniku, Hamburgu,
Pečuhu, Seattleu, Limi, Washingtonu, Jakarti, Clevelandu,
Brasiliji, Rimu, Kairu i Alexandriji. Od 1987. sudjeluje na jedanaest
međunarodnih izložbi i bijenala. Potporom kanadske vlade, 1998.
ostvaruje putujuću samostalnu izložbu u Hrvatskoj i BiH. Godine
1989. Kanadsko-hrvatska udruga umjetnika proglašava ga umjetnikom
godine, a 1995. Vlada RH odlikovala ga je Redom Danice
hrvatske za iznimne zasluge u kulturi. Godine 1997., pod pokrovi-
teljstvom vlade RH i predsjednika dr. Franje Tuđmana, u Muzeju Mimara u Zagrebu
održana je prva izložba iz desetogodišnjeg ciklusa Ante Sardelića Kraljevića Vječna
domovina te je postavljana u prestižnim izložbenim prostorima diljem svijeta. Hrvatska
televizija snimila je dokumentarni film o ciklusu Vječna domovina i o životu
umjetnika Ante Sardelića Kraljevića. Godine 2003. postavlja u svetištu u Blatu na
Korčuli životni put blažene redovnice Marije Propetoga Isusa Petković u kamenom
reljefu veličine 8,5 metara četvornih. Godine 2005., kao pozvani gost umjetnik na
Međunarodnom bijenalu u Limi u Peruu, izlaže izložbu Vječna domovina. Kameni
reljef za oltar Hrvatske crkve u Torontu u Kanadi izrađuje 2006., a ciklus novih
djela Kulturne paralele izlaže u muzejima i galerijama na svim kontinentima 2008.
Godine 2009. izradio je i poklonio kamenu skulpturu – reljef, dimenzija 150 x 300
cm, Vukovar – svjetionik hrabrosti i slobode, gradu Vukovaru, koja je postavljena
pred ulaz u Spomen-dom na Ovčari. Za izuzetne zasluge u promidžbi RH i rodnoga
Blata u svijetu odlikovan je 2015. Zlatnim grbom općine Blato. Aktivni je član
svjetskog pokreta za mir, World Peace Gong, te već osam godina izrađuje devet
monumentalnih skulptura u željezu u sastavu Gong poklona Republike Indonezije
Republici Hrvatskoj odnosno gradu Vukovaru. Priprema izradu brončane skulpture,
visine pet metara, Spomenik domovinskog zajedništva za rodno Blato. Djela mu se
nalaze u galerijama, muzejima i privatnim zbirkama diljem svijeta.
Kontakt mail: antonsardelic@hotmail.com
Nikola Skokandić rođen je 1947. u Žrnovu na Korčuli. Završio je Školu
za primijenjene umjetnosti u Splitu na Odjelu za pimijenjenu grafiku (prof.
Jakov Budeša) 1967. , a potom Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odjel
grafike (profesori: V. Parač, A. Kinert, F. Baće, M. Detoni). Član je HDLU-a,
HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1973. radio je u novinskoj kući Slobodna
Dalmacija kao grafički urednik, a od 1993. do 2012. predavao je grafičke
predmete u Školi likovnih umjetnosti u Splitu. Izlagao je na mnogim skupnim
izložbama u zemlji i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Korčuli, 1980.,
1990., 1999., 2002. i 2005., u Orebiću 1999., u Splitu 1983., 2001., 2004.,
2005., 2013., 2014., u Veloj Luci 2014., Metkoviću 2015. Bavi se skulpturom
i grafikom. Po kratkoj priči Sreća književnika Petra Šegedina, izradio je art
knjigu 2009., a 2013. grafičko-pjesničku mapu Zaotočeni sa sonetima pjesnika
Jakše Fiamenga. Nagrade: Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci
2001. Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci 2003. Nagrada
za grafiku na Međunarodnoj izložbi Splitgraphic u Splitu 2005.Diploma na
Međunarodnoj izložbi Ex libris u Pančevu 2014.
Emilija Šarić Köhle rođena je 1947. u Privlaci kod Vinkovaca.
Završila je Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. godine.
Od 1969. živi u Berlinu. Studij slikarstva i pedagogije diplomirala
je na berlinskoj akademiji Hochscule der Künste, u klasi prof.
Geccellija 1988. Državni ispit za zvanje profesora likovnosti za rad
u nastavi položila je 1990. Predavala je na gimnaziji od 1993. do
2011. Bavi se slikarstvom i sudjelovala je na više skupnih izložbi
u Berlinu i u Splitu. Samostalno je izlagala 2015. u izložbenom
prostoru Muzeja grada Splita. Emilija Šarić Köhle svojim se agavama
iskazuje kao senzibilna i blaga slikarica koja nježno dodiruje svijet i
osjeća njegove titraje. Negdje duboko u sebi sačuvala je sjećanja na
estetski i koloristički izbalansiran krajolik koji postaje njezin intimni
oslonac. Nudi nam fragmente lirskih doživljaja koji su sređeni i
kao da sadržavaju vlastite mirise više nego li unutrašnju mistiku,
bliži su sanjanom nego li zbiljskom krajoliku, ljepoti koja se čuva
od prividnosti i okrutnosti života… Šitin, Predgovor kataloga izložbi
slika Emilije Šarić Köhle u Muzeju grada Splita 2015.
Kontakt mail: koehle.e@googlemail.com
Milan Šimera rođen je 1946. u Kaštel Lukšiću, preminuo je 2016. u Splitu.
Osnovnu školu završio je u Kaštel Lukšiću, a Školu za primijenjene umjetnosti,
Odjel grafike, u Splitu 1967. Diplomirao je na splitskoj Pedagoškoj akademiji
1971. iz predmeta likovnih umjetnosti. Stekao je stručni naziv nastavnika
likovnog odgoja. Predavao je likovni odgoj u Krstaticama, Hanu, Dugopolju i
u osnovnoj školi Sućidar u Splitu, sve do umirovljenja. Kao likovni pedagog
izlagao je, na više edukativnih i žiriranih izložbi, učeničke radove, pod
pokroviteljstvom Ministarstva prosvjete i športa RH. Dobio je više nagrada
i pohvalnica za uspjeh u razvoju likovnog stvaralaštva, što je bilo naročito
zapaženo na izložbi radova učenika viših razreda splitske osnovne škole
Sućidar u Umjetničkom salonu HDLU Split 1993.
Izloživši više od 500 radova učenika viših razreda osnovne škole Sućidar,
likovni pedagog Milan Šimera promovira novi pedagoški pristup u nastavi
likovnog odgoja u osnovnim školama. Usuglašava dječje težnje za likovnim
prikazivanjem, a u nemogućnosti prikazivanja objektivne stvarnosti, nastaju
vlastiti doživljaji. Izrečena misao – ne znaju ništa ali mogu sve – pojašnjava da
dijete oslobođeno presije imitiranja realnosti postaje začuđujuće kreativno...
Vladimir Rismondo Ml., članak o izložbi učeničkih radova u Umjetničkom
salonu HDLU Split, Slobodna Dalmacija, 6. travnja 1993.
Primjere učeničkih radova likovnog pedagoga i mentora Milana Šimere, Emil
Robert Tanay, doajen slikarske umjetnosti i likovne pedagogije, označio je
važnim za unapređenje likovnog stvaralaštva djece. Milan Šimera, osim
slikanjem, pretežno u tehnici ulja, izrađuje trodimenzionalne figurativne
kompozicije sakralnih motiva u kombiniranoj tehnici. Bavio se i glazbenom
umjetnošću. Svirao je mandolinu u grupi Bonaca i pjevao u crkvenom zboru Sv.
Cecilije u Kaštelima. Darovao je 2015. sliku Sv. Lovre, u tehnici ulja na platnu,
crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću.
Ante Tafra rodio se 1947. u Splitu. Preminuo je 2012. Završio je Školu za
primijenjene umjetnosti, Odjel slikarstva, u rodnom gradu, 1967. godine.
Odlazi u Francusku i studira slikarstvo i dekorativne umjetnosti u Parizu,
pretendirajući rad i izražavajući se po Cezanneovim načelima. Povratkom u
Hrvatsku, završava studij na Višoj turističkoj školi u Dubrovniku 1973. Radio je
u turizmu. Bio je član Poljičke likovne udruge Krug. Izlagao je na više skupnih
i samostalnih izložbi u Hrvatskoj. Sudjeluje u radu likovnih kolonija i na
humanitarnim aukcijama u organizaciji Poljičke likovne udruge Krug. Godine
2006., Zvonimir Solin i Klesarstvo FORMA Zakučac-Omiš izdaju monografiju
Ante Tafra: Slike i skulpture. Živio je i bavio se svojim omiljenim radom,
slikanjem i oblikovanjem u kamenu u Jesenicama-Sumpetru.
Zagorka Živković Perić rođena je 1949. u Splitu. Završila je
četverogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Godine
1970. diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Splitu iz predmeta likovnih
umjetnosti i stekla stručni naziv nastavnice likovnog odgoja. Do 1974. radila
je u poduzeću Jadrantekstil u propagandnoj i dekorativnoj djelatnosti. Odlazi
živjeti s obitelji u Toronto u Kanadu gdje se nastavlja samostalno baviti
likovnim radom. Izlagala je na više skupnih i samostalnih izložbi u Torontu
i diljem Kanade. Posebno su bile zapažene samostalne izložbe slika malog
formata u kombiniranoj tehnici, slikane na ručno izrađenom papiru, u Torontu
1988. Od 2014. živi u Torontu i u Rogoznici i bavi se slikanjem motiva iz svog
okruženja u različitim tehnikama izradbe.
Kontakt mail: zagaperic@hotmail.com
Organizatori: Nastja Dadić Radić, Nada Bukvić Delić, Nikola Skokandić, Neda Kraljević Tiozzo
Uvodni tekst: Tamara Visković
Postav izložbe: Branko Pendžer, Nikola Skokandić, Šimun Martinis
Fotografije: Otokar Levaj, Nikola Skokandić, Zlatko Sunko
Grafičko oblikovanje: Nikola Skokandić
Lektura: Elizabeta Garber
Tisak: Dalmacijapapir Split

Četvrtak, 29. lipnja 2017.
15:30 – 17:00 Masterclass: THOMAS BALMÈS
Nagrađivani redatelj i producent Thomas Balmès, čiji se filmovi često bave univerzalnim temama, predstavit će svoju filmsku metodologiju s posebnim naglaskom na vlastitu opservacijsku metodu. Na primjerima filmova Sreća i Babies Thomas Balmès objasnit će kako kreirati pripovjednu strukturu uz pomoć vizualnog jezika. Masterclass će moderirati glavni voditelj radionice Ex Oriente, Iikka Vehkalahti.
19:30 Filmska projekcija: HOUSTONE, IMAMO PROBLEM! (98 min., režija: Žiga Virc, Slovenija/Hrvatska/Njemačka/Češka/Katar, 2016.)
Međunarodna hladnoratovska zavjera, deklasificirani povjerljivi dokumenti i tajni dogovor Johna F. Kennedyja i jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita samo su vrh ledene sante u dojmljivom redateljskom prvijencu Žige Virca.
Projekciju će predstaviti redatelj filma.

Petak, 30. lipnja 2017.
15:00 – 16:00 Predavanje: ULOGA JAVNIH TELEVIZIJA U DOKUMENTARNOM FILMU
… i kako im pristupiti. Producentica Simone Baumann i bivši vanjski urednik na YLE-u Iikka Vehkalahti podijelit će svoja iskustva u dinamici odnosa između nezavisnog producenta i javne televizije.
16:30 – 18:00 PRIMJER IZ PRAKSE: HOUSTONE, IMAMO PROBLEM!
Redatelj Žiga Virc i producent Siniša Juričić predstavit će praktični primjer dokumentarnog filma Houstone, imamo problem! te se koncentrirati na posebnu tehniku kombiniranja fikcije i stvarnosti kako bi se otkrile neke istine ili privukla pažnja na određene aspekte društva ili nas samih kojih možda nismo svjesni. Žiga Virc također će govoriti o izazovima snimanja doku-fikcije i procesu nastanka jednog takvog filma.

Jan Tomažin
„Odsutno slikarstvo može učiniti vidljivim sve ono što slikarstvo nije, a čini se kao da jest: slikanje na pokrivaču, dekoracija uokvirenoga polja (dekoracija za mislioce), već zastarjeli ručni rad, odraz realnosti”, zapisao je Hans Belting u svom eseju. Slijedeći sličan misaoni put, filozofijski pristup umjetnosti (odnosno mediju slikarstva) mladog slovenskog umjetnika Jana Tomažina u prvom se redu temelji na poricanju očitosti i negaciji „privilegirane” površine slikarskog platna. Tako u seriji radova naslovljenoj promatrač na prvi pogled ne primjećuje ništa doli potpuno prazne, bijele površine. Međutim, ukoliko slikama pristupi s bočnih strana, uočit će čitav niz slojeva različitih nijansi akrilnih boja što se skrivaju ispod završnog bijelog premaza. Riječ je o dvije stotine slojeva boje koji se ritmički izmjenjuju i ponavljaju, nestajući i ustupajući pritom mjesto svakom sljedećem nanosu, da bi se naposljetku presvukli pročišćenim površinskim slojem bijele boje. Konačni je ishod svojevrsna anti-reprezentacija, lišena bilo kakva oblika suvišnih slikarskih elemenata. Ovakav je autorov interes za problematiziranje pitanja reprezentacije u slikarstvu potaknuo koncept dekonstrukcije francuskog filozofa Jacquesa Derridae koji se razvio pod snažnim utjecajem ničeanske, nihilističke filozofije. Derridina teorijska paradigma, koja je izvorno bila usredotočena na definiranje odnosa teksta i značenja, sadrži skeptičnu postmodernističku pretpostavku da svaka forma jezika nužno proizvodi različite vrste značenja. Iz tog proizlazi da apsolutna značenja ne postoje, ona su neodrediva i nepostojana, a upravo je to ideja dekonstrukcije koju autor izvlači iz konteksta jezika i primjenjuje na kritiku svakodnevnog života i značenja. Apsolutna istina zanijekana je dogmatskim postavkama koje vladaju u nekom vremenu i prostoru. U tom je smislu okvir (rub) slike ključan – on sugerira ograničenja nametnuta od strane društva kojima je nemoguće izmaknuti, a ono što preostaje unutar okvira tek je prazna ploča.
Vizualni antipod slikama I i II čini druga Tomažinova serija radova pod naslovom Površina platna sada je prethodno usitnjenim i osušenim ostacima boje ispunjena do efekta . U procesu stvaranja djela autor se nastoji distancirati od stvaralačkog čina i rad svodi na mehaničko prosipanje fragmenata boje kroz sito i njihovo slučajno fiksiranje na nosioce (drvo i platno), otvarajući pritom različite asocijativne mogućnosti.
Mirela Plenković

Jan Tomažin
„Odsutno slikarstvo može učiniti vidljivim sve ono što slikarstvo nije, a čini se kao da jest: slikanje na pokrivaču, dekoracija uokvirenoga polja (dekoracija za mislioce), već zastarjeli ručni rad, odraz realnosti”, zapisao je Hans Belting u svom eseju. Slijedeći sličan misaoni put, filozofijski pristup umjetnosti (odnosno mediju slikarstva) mladog slovenskog umjetnika Jana Tomažina u prvom se redu temelji na poricanju očitosti i negaciji „privilegirane” površine slikarskog platna. Tako u seriji radova naslovljenoj promatrač na prvi pogled ne primjećuje ništa doli potpuno prazne, bijele površine. Međutim, ukoliko slikama pristupi s bočnih strana, uočit će čitav niz slojeva različitih nijansi akrilnih boja što se skrivaju ispod završnog bijelog premaza. Riječ je o dvije stotine slojeva boje koji se ritmički izmjenjuju i ponavljaju, nestajući i ustupajući pritom mjesto svakom sljedećem nanosu, da bi se naposljetku presvukli pročišćenim površinskim slojem bijele boje. Konačni je ishod svojevrsna anti-reprezentacija, lišena bilo kakva oblika suvišnih slikarskih elemenata. Ovakav je autorov interes za problematiziranje pitanja reprezentacije u slikarstvu potaknuo koncept dekonstrukcije francuskog filozofa Jacquesa Derridae koji se razvio pod snažnim utjecajem ničeanske, nihilističke filozofije. Derridina teorijska paradigma, koja je izvorno bila usredotočena na definiranje odnosa teksta i značenja, sadrži skeptičnu postmodernističku pretpostavku da svaka forma jezika nužno proizvodi različite vrste značenja. Iz tog proizlazi da apsolutna značenja ne postoje, ona su neodrediva i nepostojana, a upravo je to ideja dekonstrukcije koju autor izvlači iz konteksta jezika i primjenjuje na kritiku svakodnevnog života i značenja. Apsolutna istina zanijekana je dogmatskim postavkama koje vladaju u nekom vremenu i prostoru. U tom je smislu okvir (rub) slike ključan – on sugerira ograničenja nametnuta od strane društva kojima je nemoguće izmaknuti, a ono što preostaje unutar okvira tek je prazna ploča.
Vizualni antipod slikama I i II čini druga Tomažinova serija radova pod naslovom Površina platna sada je prethodno usitnjenim i osušenim ostacima boje ispunjena do efekta . U procesu stvaranja djela autor se nastoji distancirati od stvaralačkog čina i rad svodi na mehaničko prosipanje fragmenata boje kroz sito i njihovo slučajno fiksiranje na nosioce (drvo i platno), otvarajući pritom različite asocijativne mogućnosti.
Mirela Plenković

Jan Tomažin
„Odsutno slikarstvo može učiniti vidljivim sve ono što slikarstvo nije, a čini se kao da jest: slikanje na pokrivaču, dekoracija uokvirenoga polja (dekoracija za mislioce), već zastarjeli ručni rad, odraz realnosti”, zapisao je Hans Belting u svom eseju. Slijedeći sličan misaoni put, filozofijski pristup umjetnosti (odnosno mediju slikarstva) mladog slovenskog umjetnika Jana Tomažina u prvom se redu temelji na poricanju očitosti i negaciji „privilegirane” površine slikarskog platna. Tako u seriji radova naslovljenoj promatrač na prvi pogled ne primjećuje ništa doli potpuno prazne, bijele površine. Međutim, ukoliko slikama pristupi s bočnih strana, uočit će čitav niz slojeva različitih nijansi akrilnih boja što se skrivaju ispod završnog bijelog premaza. Riječ je o dvije stotine slojeva boje koji se ritmički izmjenjuju i ponavljaju, nestajući i ustupajući pritom mjesto svakom sljedećem nanosu, da bi se naposljetku presvukli pročišćenim površinskim slojem bijele boje. Konačni je ishod svojevrsna anti-reprezentacija, lišena bilo kakva oblika suvišnih slikarskih elemenata. Ovakav je autorov interes za problematiziranje pitanja reprezentacije u slikarstvu potaknuo koncept dekonstrukcije francuskog filozofa Jacquesa Derridae koji se razvio pod snažnim utjecajem ničeanske, nihilističke filozofije. Derridina teorijska paradigma, koja je izvorno bila usredotočena na definiranje odnosa teksta i značenja, sadrži skeptičnu postmodernističku pretpostavku da svaka forma jezika nužno proizvodi različite vrste značenja. Iz tog proizlazi da apsolutna značenja ne postoje, ona su neodrediva i nepostojana, a upravo je to ideja dekonstrukcije koju autor izvlači iz konteksta jezika i primjenjuje na kritiku svakodnevnog života i značenja. Apsolutna istina zanijekana je dogmatskim postavkama koje vladaju u nekom vremenu i prostoru. U tom je smislu okvir (rub) slike ključan – on sugerira ograničenja nametnuta od strane društva kojima je nemoguće izmaknuti, a ono što preostaje unutar okvira tek je prazna ploča.
Vizualni antipod slikama I i II čini druga Tomažinova serija radova pod naslovom Površina platna sada je prethodno usitnjenim i osušenim ostacima boje ispunjena do efekta . U procesu stvaranja djela autor se nastoji distancirati od stvaralačkog čina i rad svodi na mehaničko prosipanje fragmenata boje kroz sito i njihovo slučajno fiksiranje na nosioce (drvo i platno), otvarajući pritom različite asocijativne mogućnosti.
Mirela Plenković

Jan Tomažin
„Odsutno slikarstvo može učiniti vidljivim sve ono što slikarstvo nije, a čini se kao da jest: slikanje na pokrivaču, dekoracija uokvirenoga polja (dekoracija za mislioce), već zastarjeli ručni rad, odraz realnosti”, zapisao je Hans Belting u svom eseju. Slijedeći sličan misaoni put, filozofijski pristup umjetnosti (odnosno mediju slikarstva) mladog slovenskog umjetnika Jana Tomažina u prvom se redu temelji na poricanju očitosti i negaciji „privilegirane” površine slikarskog platna. Tako u seriji radova naslovljenoj promatrač na prvi pogled ne primjećuje ništa doli potpuno prazne, bijele površine. Međutim, ukoliko slikama pristupi s bočnih strana, uočit će čitav niz slojeva različitih nijansi akrilnih boja što se skrivaju ispod završnog bijelog premaza. Riječ je o dvije stotine slojeva boje koji se ritmički izmjenjuju i ponavljaju, nestajući i ustupajući pritom mjesto svakom sljedećem nanosu, da bi se naposljetku presvukli pročišćenim površinskim slojem bijele boje. Konačni je ishod svojevrsna anti-reprezentacija, lišena bilo kakva oblika suvišnih slikarskih elemenata. Ovakav je autorov interes za problematiziranje pitanja reprezentacije u slikarstvu potaknuo koncept dekonstrukcije francuskog filozofa Jacquesa Derridae koji se razvio pod snažnim utjecajem ničeanske, nihilističke filozofije. Derridina teorijska paradigma, koja je izvorno bila usredotočena na definiranje odnosa teksta i značenja, sadrži skeptičnu postmodernističku pretpostavku da svaka forma jezika nužno proizvodi različite vrste značenja. Iz tog proizlazi da apsolutna značenja ne postoje, ona su neodrediva i nepostojana, a upravo je to ideja dekonstrukcije koju autor izvlači iz konteksta jezika i primjenjuje na kritiku svakodnevnog života i značenja. Apsolutna istina zanijekana je dogmatskim postavkama koje vladaju u nekom vremenu i prostoru. U tom je smislu okvir (rub) slike ključan – on sugerira ograničenja nametnuta od strane društva kojima je nemoguće izmaknuti, a ono što preostaje unutar okvira tek je prazna ploča.
Vizualni antipod slikama I i II čini druga Tomažinova serija radova pod naslovom Površina platna sada je prethodno usitnjenim i osušenim ostacima boje ispunjena do efekta . U procesu stvaranja djela autor se nastoji distancirati od stvaralačkog čina i rad svodi na mehaničko prosipanje fragmenata boje kroz sito i njihovo slučajno fiksiranje na nosioce (drvo i platno), otvarajući pritom različite asocijativne mogućnosti.
Mirela Plenković

Jan Tomažin
„Odsutno slikarstvo može učiniti vidljivim sve ono što slikarstvo nije, a čini se kao da jest: slikanje na pokrivaču, dekoracija uokvirenoga polja (dekoracija za mislioce), već zastarjeli ručni rad, odraz realnosti”, zapisao je Hans Belting u svom eseju. Slijedeći sličan misaoni put, filozofijski pristup umjetnosti (odnosno mediju slikarstva) mladog slovenskog umjetnika Jana Tomažina u prvom se redu temelji na poricanju očitosti i negaciji „privilegirane” površine slikarskog platna. Tako u seriji radova naslovljenoj promatrač na prvi pogled ne primjećuje ništa doli potpuno prazne, bijele površine. Međutim, ukoliko slikama pristupi s bočnih strana, uočit će čitav niz slojeva različitih nijansi akrilnih boja što se skrivaju ispod završnog bijelog premaza. Riječ je o dvije stotine slojeva boje koji se ritmički izmjenjuju i ponavljaju, nestajući i ustupajući pritom mjesto svakom sljedećem nanosu, da bi se naposljetku presvukli pročišćenim površinskim slojem bijele boje. Konačni je ishod svojevrsna anti-reprezentacija, lišena bilo kakva oblika suvišnih slikarskih elemenata. Ovakav je autorov interes za problematiziranje pitanja reprezentacije u slikarstvu potaknuo koncept dekonstrukcije francuskog filozofa Jacquesa Derridae koji se razvio pod snažnim utjecajem ničeanske, nihilističke filozofije. Derridina teorijska paradigma, koja je izvorno bila usredotočena na definiranje odnosa teksta i značenja, sadrži skeptičnu postmodernističku pretpostavku da svaka forma jezika nužno proizvodi različite vrste značenja. Iz tog proizlazi da apsolutna značenja ne postoje, ona su neodrediva i nepostojana, a upravo je to ideja dekonstrukcije koju autor izvlači iz konteksta jezika i primjenjuje na kritiku svakodnevnog života i značenja. Apsolutna istina zanijekana je dogmatskim postavkama koje vladaju u nekom vremenu i prostoru. U tom je smislu okvir (rub) slike ključan – on sugerira ograničenja nametnuta od strane društva kojima je nemoguće izmaknuti, a ono što preostaje unutar okvira tek je prazna ploča.
Vizualni antipod slikama I i II čini druga Tomažinova serija radova pod naslovom Površina platna sada je prethodno usitnjenim i osušenim ostacima boje ispunjena do efekta . U procesu stvaranja djela autor se nastoji distancirati od stvaralačkog čina i rad svodi na mehaničko prosipanje fragmenata boje kroz sito i njihovo slučajno fiksiranje na nosioce (drvo i platno), otvarajući pritom različite asocijativne mogućnosti.
Mirela Plenković

Jan Tomažin
„Odsutno slikarstvo može učiniti vidljivim sve ono što slikarstvo nije, a čini se kao da jest: slikanje na pokrivaču, dekoracija uokvirenoga polja (dekoracija za mislioce), već zastarjeli ručni rad, odraz realnosti”, zapisao je Hans Belting u svom eseju. Slijedeći sličan misaoni put, filozofijski pristup umjetnosti (odnosno mediju slikarstva) mladog slovenskog umjetnika Jana Tomažina u prvom se redu temelji na poricanju očitosti i negaciji „privilegirane” površine slikarskog platna. Tako u seriji radova naslovljenoj promatrač na prvi pogled ne primjećuje ništa doli potpuno prazne, bijele površine. Međutim, ukoliko slikama pristupi s bočnih strana, uočit će čitav niz slojeva različitih nijansi akrilnih boja što se skrivaju ispod završnog bijelog premaza. Riječ je o dvije stotine slojeva boje koji se ritmički izmjenjuju i ponavljaju, nestajući i ustupajući pritom mjesto svakom sljedećem nanosu, da bi se naposljetku presvukli pročišćenim površinskim slojem bijele boje. Konačni je ishod svojevrsna anti-reprezentacija, lišena bilo kakva oblika suvišnih slikarskih elemenata. Ovakav je autorov interes za problematiziranje pitanja reprezentacije u slikarstvu potaknuo koncept dekonstrukcije francuskog filozofa Jacquesa Derridae koji se razvio pod snažnim utjecajem ničeanske, nihilističke filozofije. Derridina teorijska paradigma, koja je izvorno bila usredotočena na definiranje odnosa teksta i značenja, sadrži skeptičnu postmodernističku pretpostavku da svaka forma jezika nužno proizvodi različite vrste značenja. Iz tog proizlazi da apsolutna značenja ne postoje, ona su neodrediva i nepostojana, a upravo je to ideja dekonstrukcije koju autor izvlači iz konteksta jezika i primjenjuje na kritiku svakodnevnog života i značenja. Apsolutna istina zanijekana je dogmatskim postavkama koje vladaju u nekom vremenu i prostoru. U tom je smislu okvir (rub) slike ključan – on sugerira ograničenja nametnuta od strane društva kojima je nemoguće izmaknuti, a ono što preostaje unutar okvira tek je prazna ploča.
Vizualni antipod slikama I i II čini druga Tomažinova serija radova pod naslovom Površina platna sada je prethodno usitnjenim i osušenim ostacima boje ispunjena do efekta . U procesu stvaranja djela autor se nastoji distancirati od stvaralačkog čina i rad svodi na mehaničko prosipanje fragmenata boje kroz sito i njihovo slučajno fiksiranje na nosioce (drvo i platno), otvarajući pritom različite asocijativne mogućnosti.
Mirela Plenković

Jan Tomažin
„Odsutno slikarstvo može učiniti vidljivim sve ono što slikarstvo nije, a čini se kao da jest: slikanje na pokrivaču, dekoracija uokvirenoga polja (dekoracija za mislioce), već zastarjeli ručni rad, odraz realnosti”, zapisao je Hans Belting u svom eseju. Slijedeći sličan misaoni put, filozofijski pristup umjetnosti (odnosno mediju slikarstva) mladog slovenskog umjetnika Jana Tomažina u prvom se redu temelji na poricanju očitosti i negaciji „privilegirane” površine slikarskog platna. Tako u seriji radova naslovljenoj promatrač na prvi pogled ne primjećuje ništa doli potpuno prazne, bijele površine. Međutim, ukoliko slikama pristupi s bočnih strana, uočit će čitav niz slojeva različitih nijansi akrilnih boja što se skrivaju ispod završnog bijelog premaza. Riječ je o dvije stotine slojeva boje koji se ritmički izmjenjuju i ponavljaju, nestajući i ustupajući pritom mjesto svakom sljedećem nanosu, da bi se naposljetku presvukli pročišćenim površinskim slojem bijele boje. Konačni je ishod svojevrsna anti-reprezentacija, lišena bilo kakva oblika suvišnih slikarskih elemenata. Ovakav je autorov interes za problematiziranje pitanja reprezentacije u slikarstvu potaknuo koncept dekonstrukcije francuskog filozofa Jacquesa Derridae koji se razvio pod snažnim utjecajem ničeanske, nihilističke filozofije. Derridina teorijska paradigma, koja je izvorno bila usredotočena na definiranje odnosa teksta i značenja, sadrži skeptičnu postmodernističku pretpostavku da svaka forma jezika nužno proizvodi različite vrste značenja. Iz tog proizlazi da apsolutna značenja ne postoje, ona su neodrediva i nepostojana, a upravo je to ideja dekonstrukcije koju autor izvlači iz konteksta jezika i primjenjuje na kritiku svakodnevnog života i značenja. Apsolutna istina zanijekana je dogmatskim postavkama koje vladaju u nekom vremenu i prostoru. U tom je smislu okvir (rub) slike ključan – on sugerira ograničenja nametnuta od strane društva kojima je nemoguće izmaknuti, a ono što preostaje unutar okvira tek je prazna ploča.
Vizualni antipod slikama I i II čini druga Tomažinova serija radova pod naslovom Površina platna sada je prethodno usitnjenim i osušenim ostacima boje ispunjena do efekta . U procesu stvaranja djela autor se nastoji distancirati od stvaralačkog čina i rad svodi na mehaničko prosipanje fragmenata boje kroz sito i njihovo slučajno fiksiranje na nosioce (drvo i platno), otvarajući pritom različite asocijativne mogućnosti.
Mirela Plenković

Jan Tomažin
„Odsutno slikarstvo može učiniti vidljivim sve ono što slikarstvo nije, a čini se kao da jest: slikanje na pokrivaču, dekoracija uokvirenoga polja (dekoracija za mislioce), već zastarjeli ručni rad, odraz realnosti”, zapisao je Hans Belting u svom eseju. Slijedeći sličan misaoni put, filozofijski pristup umjetnosti (odnosno mediju slikarstva) mladog slovenskog umjetnika Jana Tomažina u prvom se redu temelji na poricanju očitosti i negaciji „privilegirane” površine slikarskog platna. Tako u seriji radova naslovljenoj promatrač na prvi pogled ne primjećuje ništa doli potpuno prazne, bijele površine. Međutim, ukoliko slikama pristupi s bočnih strana, uočit će čitav niz slojeva različitih nijansi akrilnih boja što se skrivaju ispod završnog bijelog premaza. Riječ je o dvije stotine slojeva boje koji se ritmički izmjenjuju i ponavljaju, nestajući i ustupajući pritom mjesto svakom sljedećem nanosu, da bi se naposljetku presvukli pročišćenim površinskim slojem bijele boje. Konačni je ishod svojevrsna anti-reprezentacija, lišena bilo kakva oblika suvišnih slikarskih elemenata. Ovakav je autorov interes za problematiziranje pitanja reprezentacije u slikarstvu potaknuo koncept dekonstrukcije francuskog filozofa Jacquesa Derridae koji se razvio pod snažnim utjecajem ničeanske, nihilističke filozofije. Derridina teorijska paradigma, koja je izvorno bila usredotočena na definiranje odnosa teksta i značenja, sadrži skeptičnu postmodernističku pretpostavku da svaka forma jezika nužno proizvodi različite vrste značenja. Iz tog proizlazi da apsolutna značenja ne postoje, ona su neodrediva i nepostojana, a upravo je to ideja dekonstrukcije koju autor izvlači iz konteksta jezika i primjenjuje na kritiku svakodnevnog života i značenja. Apsolutna istina zanijekana je dogmatskim postavkama koje vladaju u nekom vremenu i prostoru. U tom je smislu okvir (rub) slike ključan – on sugerira ograničenja nametnuta od strane društva kojima je nemoguće izmaknuti, a ono što preostaje unutar okvira tek je prazna ploča.
Vizualni antipod slikama I i II čini druga Tomažinova serija radova pod naslovom Površina platna sada je prethodno usitnjenim i osušenim ostacima boje ispunjena do efekta . U procesu stvaranja djela autor se nastoji distancirati od stvaralačkog čina i rad svodi na mehaničko prosipanje fragmenata boje kroz sito i njihovo slučajno fiksiranje na nosioce (drvo i platno), otvarajući pritom različite asocijativne mogućnosti.
Mirela Plenković

Jan Tomažin
„Odsutno slikarstvo može učiniti vidljivim sve ono što slikarstvo nije, a čini se kao da jest: slikanje na pokrivaču, dekoracija uokvirenoga polja (dekoracija za mislioce), već zastarjeli ručni rad, odraz realnosti”, zapisao je Hans Belting u svom eseju. Slijedeći sličan misaoni put, filozofijski pristup umjetnosti (odnosno mediju slikarstva) mladog slovenskog umjetnika Jana Tomažina u prvom se redu temelji na poricanju očitosti i negaciji „privilegirane” površine slikarskog platna. Tako u seriji radova naslovljenoj promatrač na prvi pogled ne primjećuje ništa doli potpuno prazne, bijele površine. Međutim, ukoliko slikama pristupi s bočnih strana, uočit će čitav niz slojeva različitih nijansi akrilnih boja što se skrivaju ispod završnog bijelog premaza. Riječ je o dvije stotine slojeva boje koji se ritmički izmjenjuju i ponavljaju, nestajući i ustupajući pritom mjesto svakom sljedećem nanosu, da bi se naposljetku presvukli pročišćenim površinskim slojem bijele boje. Konačni je ishod svojevrsna anti-reprezentacija, lišena bilo kakva oblika suvišnih slikarskih elemenata. Ovakav je autorov interes za problematiziranje pitanja reprezentacije u slikarstvu potaknuo koncept dekonstrukcije francuskog filozofa Jacquesa Derridae koji se razvio pod snažnim utjecajem ničeanske, nihilističke filozofije. Derridina teorijska paradigma, koja je izvorno bila usredotočena na definiranje odnosa teksta i značenja, sadrži skeptičnu postmodernističku pretpostavku da svaka forma jezika nužno proizvodi različite vrste značenja. Iz tog proizlazi da apsolutna značenja ne postoje, ona su neodrediva i nepostojana, a upravo je to ideja dekonstrukcije koju autor izvlači iz konteksta jezika i primjenjuje na kritiku svakodnevnog života i značenja. Apsolutna istina zanijekana je dogmatskim postavkama koje vladaju u nekom vremenu i prostoru. U tom je smislu okvir (rub) slike ključan – on sugerira ograničenja nametnuta od strane društva kojima je nemoguće izmaknuti, a ono što preostaje unutar okvira tek je prazna ploča.
Vizualni antipod slikama I i II čini druga Tomažinova serija radova pod naslovom Površina platna sada je prethodno usitnjenim i osušenim ostacima boje ispunjena do efekta . U procesu stvaranja djela autor se nastoji distancirati od stvaralačkog čina i rad svodi na mehaničko prosipanje fragmenata boje kroz sito i njihovo slučajno fiksiranje na nosioce (drvo i platno), otvarajući pritom različite asocijativne mogućnosti.
Mirela Plenković

Jan Tomažin
„Odsutno slikarstvo može učiniti vidljivim sve ono što slikarstvo nije, a čini se kao da jest: slikanje na pokrivaču, dekoracija uokvirenoga polja (dekoracija za mislioce), već zastarjeli ručni rad, odraz realnosti”, zapisao je Hans Belting u svom eseju. Slijedeći sličan misaoni put, filozofijski pristup umjetnosti (odnosno mediju slikarstva) mladog slovenskog umjetnika Jana Tomažina u prvom se redu temelji na poricanju očitosti i negaciji „privilegirane” površine slikarskog platna. Tako u seriji radova naslovljenoj promatrač na prvi pogled ne primjećuje ništa doli potpuno prazne, bijele površine. Međutim, ukoliko slikama pristupi s bočnih strana, uočit će čitav niz slojeva različitih nijansi akrilnih boja što se skrivaju ispod završnog bijelog premaza. Riječ je o dvije stotine slojeva boje koji se ritmički izmjenjuju i ponavljaju, nestajući i ustupajući pritom mjesto svakom sljedećem nanosu, da bi se naposljetku presvukli pročišćenim površinskim slojem bijele boje. Konačni je ishod svojevrsna anti-reprezentacija, lišena bilo kakva oblika suvišnih slikarskih elemenata. Ovakav je autorov interes za problematiziranje pitanja reprezentacije u slikarstvu potaknuo koncept dekonstrukcije francuskog filozofa Jacquesa Derridae koji se razvio pod snažnim utjecajem ničeanske, nihilističke filozofije. Derridina teorijska paradigma, koja je izvorno bila usredotočena na definiranje odnosa teksta i značenja, sadrži skeptičnu postmodernističku pretpostavku da svaka forma jezika nužno proizvodi različite vrste značenja. Iz tog proizlazi da apsolutna značenja ne postoje, ona su neodrediva i nepostojana, a upravo je to ideja dekonstrukcije koju autor izvlači iz konteksta jezika i primjenjuje na kritiku svakodnevnog života i značenja. Apsolutna istina zanijekana je dogmatskim postavkama koje vladaju u nekom vremenu i prostoru. U tom je smislu okvir (rub) slike ključan – on sugerira ograničenja nametnuta od strane društva kojima je nemoguće izmaknuti, a ono što preostaje unutar okvira tek je prazna ploča.
Vizualni antipod slikama I i II čini druga Tomažinova serija radova pod naslovom Površina platna sada je prethodno usitnjenim i osušenim ostacima boje ispunjena do efekta . U procesu stvaranja djela autor se nastoji distancirati od stvaralačkog čina i rad svodi na mehaničko prosipanje fragmenata boje kroz sito i njihovo slučajno fiksiranje na nosioce (drvo i platno), otvarajući pritom različite asocijativne mogućnosti.
Mirela Plenković

ODABRAO ĐELO HADŽISELIMOVIĆ FILMSKI KLUB KINOTEKE ZLATNA VRATA
Gost - izbornik: Đelo Hađiselimović
GOSTOVANJE

izlažu: Jaglenka Burić Grandis, Nada Bukvić Delić, Jasenka Ivanišević, Meri Katunarić i Vlasta Rončević

Centralni događaj Dana neovisnih kina bit će u splitskoj Kinoteci Zlatna Vrata, 7.11. (utorak), s početkom u 20 sati. Riječ je o premijeri filma „Odisej“, a Split nije slučajno odabran za premijeru. Naime francuski film “Odisej” je dijelom sniman upravo na Hvaru (Hvar, Starigrad, Jelsa, uvala Jagodna, Pakleni otoci), Visu i Biševu. U jutarnjim satima 7.11. također u Splitu, održat će se i konferencija za medije u prostorijama splitskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo. Na njoj će biti govora o radu HAVC-a, samom filmu, poticajima stranim produkcijama i dosadašnjim kulturnim i gospodarskim rezultatima sustava poticaja - posebno za Split i Dalmaciju.
Foto: Ivo Čagalj/Pixsell

izlažu: Jaglenka Burić Grandis, Nada Bukvić Delić, Jasenka Ivanišević, Meri Katunarić i Vlasta Rončević

izlažu: Jaglenka Burić Grandis, Nada Bukvić Delić, Jasenka Ivanišević, Meri Katunarić i Vlasta Rončević

izlažu: Jaglenka Burić Grandis, Nada Bukvić Delić, Jasenka Ivanišević, Meri Katunarić i Vlasta Rončević

izlažu: Jaglenka Burić Grandis, Nada Bukvić Delić, Jasenka Ivanišević, Meri Katunarić i Vlasta Rončević

izlažu: Jaglenka Burić Grandis, Nada Bukvić Delić, Jasenka Ivanišević, Meri Katunarić i Vlasta Rončević
GOSTOVANJE

izlažu: Jaglenka Burić Grandis, Nada Bukvić Delić, Jasenka Ivanišević, Meri Katunarić i Vlasta Rončević
GOSTOVANJE

izlažu: Jaglenka Burić Grandis, Nada Bukvić Delić, Jasenka Ivanišević, Meri Katunarić i Vlasta Rončević

izlažu: Jaglenka Burić Grandis, Nada Bukvić Delić, Jasenka Ivanišević, Meri Katunarić i Vlasta Rončević

izlažu: Jaglenka Burić Grandis, Nada Bukvić Delić, Jasenka Ivanišević, Meri Katunarić i Vlasta Rončević

PROMOCIJA: IBRAHIM DURAKOVIĆ „ROB BOŽJI SIN BOSANSKI“ / promotor Stjepan Lapenda / glazba Lana Ćebo (KULTURNO DRUŠTVO BOŠNJAKA „PREPOROD)

Udruga ALUMNI EF Split ( Udruga diplomiranih studenata Ekonomskog fakulteta u Splitu) organizira projekciju dokumentarnog filma Michael Moorea "Gdje je slijedeća invazija" za članove, prijatelje i sve zainteresirane. Ulaz slobodan.
Uvodničar: Vlado Ercegović, voditelj Kinoteke

"Globalizacija nam je omogućila potpunu povezanost s društvom - medijske platforme dopuštaju nam stalan uvid u najsitnije detalje svakodnevnog života, a koje tako rado otvoreno pokazujemo prijateljima, poznanicima i potpunim strancima. Od malih nogu nas se uči kako je čovjek društveno biće i kako je otvorenost prema društvu ključ životnog uspjeha, ali što je s čuvanjem onoga što smatramo „svetim“ i samo našim? Odrastao u Južnoafričkoj Republici, jednoj od najugroženijih zemalja svijeta po pitanju kriminala, mladi umjetnik Anton Davidović suočava se s vlastitim paranojama i na ciničan način propitkuje predrasude s kojima se susreću introvertne osobe. Njegov rad je bez naziva, a predstavlja prva u seriji vrata koja čuvaju njegovu privatnost – ona od prostora u kojem stvara na Akademiji. Tema vrata nije slučajna. Kao simbol povezanosti, otvorena omogućuju ulazak u novi, nepoznat prostor, pozivaju na istraživanje i dijeljenje iskustava, dok zatvorena brane pristup i pobuđuju gomilu pitanja o tome što se nalazi iza njih. Autor minimalistički pristupa drvenim vratima – ona nemaju kvaku ni ključanicu, tek tri kvadratne kasete. Izrađuje model od već korištenih, ali i novih elemenata, a zatim i odljev vanjske, ulazne strane vrata u betonu. Poticaj za rad pronalazi u djelima umjetnika Zlatka Kopljara koji je u radu K4 odabrao betonsku kocku kao konstrukciju modernog vremena kojom je zapečatio ulaz u zagrebački Muzej suvremene umjetnosti u znak protesta strukturama koje vladaju u njemu, ali i britanske umjetnice Rachel Whiteread koja je u istom materijalu izradila negativ napuštene viktorijanske kuće namijenjene rušenju. Autor preuzima materijal i blokira ulaz u prostor u kojem provodi najviše vremena nastojeći ga zaštititi, fiksirati artefakt u vremenu kako bi onemogućio voajerski moment. Čvrst i otporan materijal sugerira izoliranost kućnog elementa od svoje uobičajene, dvostruke funkcije – vrata su neprobojna i štite od ulaska na autorov teritorij. Njihova betonska epiderma je hladna i neobrađena, a istovremeno su impozantna u svojoj prirodnoj veličini čime se kod promatrača nastoji izazvati osjećaj nesigurnosti i straha te ga natjerati da odustane od namjere daljnjeg istraživanja autorovog osobnog prostora."
Mia Kragujević
Izložba se otvara u utorak, 19. prosinca 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 29. prosinca 2017.
Anton Davidović rođen je 1993. godineu Johannesburgu, Južno-Afrička Republika. U Splitu živi od 2006. godine, gdje 2011. godine završava srednju školu za dizajn, grafiku i održivu gradnju kao grafički tehničar. Trenutno je student prve godine diplomskog studija Odsjeka za slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi redovitog profesora Viktora Popovića. Sudjelovao je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mia Kragujević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

"Globalizacija nam je omogućila potpunu povezanost s društvom - medijske platforme dopuštaju nam stalan uvid u najsitnije detalje svakodnevnog života, a koje tako rado otvoreno pokazujemo prijateljima, poznanicima i potpunim strancima. Od malih nogu nas se uči kako je čovjek društveno biće i kako je otvorenost prema društvu ključ životnog uspjeha, ali što je s čuvanjem onoga što smatramo „svetim“ i samo našim? Odrastao u Južnoafričkoj Republici, jednoj od najugroženijih zemalja svijeta po pitanju kriminala, mladi umjetnik Anton Davidović suočava se s vlastitim paranojama i na ciničan način propitkuje predrasude s kojima se susreću introvertne osobe. Njegov rad je bez naziva, a predstavlja prva u seriji vrata koja čuvaju njegovu privatnost – ona od prostora u kojem stvara na Akademiji. Tema vrata nije slučajna. Kao simbol povezanosti, otvorena omogućuju ulazak u novi, nepoznat prostor, pozivaju na istraživanje i dijeljenje iskustava, dok zatvorena brane pristup i pobuđuju gomilu pitanja o tome što se nalazi iza njih. Autor minimalistički pristupa drvenim vratima – ona nemaju kvaku ni ključanicu, tek tri kvadratne kasete. Izrađuje model od već korištenih, ali i novih elemenata, a zatim i odljev vanjske, ulazne strane vrata u betonu. Poticaj za rad pronalazi u djelima umjetnika Zlatka Kopljara koji je u radu K4 odabrao betonsku kocku kao konstrukciju modernog vremena kojom je zapečatio ulaz u zagrebački Muzej suvremene umjetnosti u znak protesta strukturama koje vladaju u njemu, ali i britanske umjetnice Rachel Whiteread koja je u istom materijalu izradila negativ napuštene viktorijanske kuće namijenjene rušenju. Autor preuzima materijal i blokira ulaz u prostor u kojem provodi najviše vremena nastojeći ga zaštititi, fiksirati artefakt u vremenu kako bi onemogućio voajerski moment. Čvrst i otporan materijal sugerira izoliranost kućnog elementa od svoje uobičajene, dvostruke funkcije – vrata su neprobojna i štite od ulaska na autorov teritorij. Njihova betonska epiderma je hladna i neobrađena, a istovremeno su impozantna u svojoj prirodnoj veličini čime se kod promatrača nastoji izazvati osjećaj nesigurnosti i straha te ga natjerati da odustane od namjere daljnjeg istraživanja autorovog osobnog prostora."
Mia Kragujević
Izložba se otvara u utorak, 19. prosinca 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 29. prosinca 2017.
Anton Davidović rođen je 1993. godineu Johannesburgu, Južno-Afrička Republika. U Splitu živi od 2006. godine, gdje 2011. godine završava srednju školu za dizajn, grafiku i održivu gradnju kao grafički tehničar. Trenutno je student prve godine diplomskog studija Odsjeka za slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi redovitog profesora Viktora Popovića. Sudjelovao je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mia Kragujević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

"Globalizacija nam je omogućila potpunu povezanost s društvom - medijske platforme dopuštaju nam stalan uvid u najsitnije detalje svakodnevnog života, a koje tako rado otvoreno pokazujemo prijateljima, poznanicima i potpunim strancima. Od malih nogu nas se uči kako je čovjek društveno biće i kako je otvorenost prema društvu ključ životnog uspjeha, ali što je s čuvanjem onoga što smatramo „svetim“ i samo našim? Odrastao u Južnoafričkoj Republici, jednoj od najugroženijih zemalja svijeta po pitanju kriminala, mladi umjetnik Anton Davidović suočava se s vlastitim paranojama i na ciničan način propitkuje predrasude s kojima se susreću introvertne osobe. Njegov rad je bez naziva, a predstavlja prva u seriji vrata koja čuvaju njegovu privatnost – ona od prostora u kojem stvara na Akademiji. Tema vrata nije slučajna. Kao simbol povezanosti, otvorena omogućuju ulazak u novi, nepoznat prostor, pozivaju na istraživanje i dijeljenje iskustava, dok zatvorena brane pristup i pobuđuju gomilu pitanja o tome što se nalazi iza njih. Autor minimalistički pristupa drvenim vratima – ona nemaju kvaku ni ključanicu, tek tri kvadratne kasete. Izrađuje model od već korištenih, ali i novih elemenata, a zatim i odljev vanjske, ulazne strane vrata u betonu. Poticaj za rad pronalazi u djelima umjetnika Zlatka Kopljara koji je u radu K4 odabrao betonsku kocku kao konstrukciju modernog vremena kojom je zapečatio ulaz u zagrebački Muzej suvremene umjetnosti u znak protesta strukturama koje vladaju u njemu, ali i britanske umjetnice Rachel Whiteread koja je u istom materijalu izradila negativ napuštene viktorijanske kuće namijenjene rušenju. Autor preuzima materijal i blokira ulaz u prostor u kojem provodi najviše vremena nastojeći ga zaštititi, fiksirati artefakt u vremenu kako bi onemogućio voajerski moment. Čvrst i otporan materijal sugerira izoliranost kućnog elementa od svoje uobičajene, dvostruke funkcije – vrata su neprobojna i štite od ulaska na autorov teritorij. Njihova betonska epiderma je hladna i neobrađena, a istovremeno su impozantna u svojoj prirodnoj veličini čime se kod promatrača nastoji izazvati osjećaj nesigurnosti i straha te ga natjerati da odustane od namjere daljnjeg istraživanja autorovog osobnog prostora."
Mia Kragujević
Izložba se otvara u utorak, 19. prosinca 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 29. prosinca 2017.
Anton Davidović rođen je 1993. godineu Johannesburgu, Južno-Afrička Republika. U Splitu živi od 2006. godine, gdje 2011. godine završava srednju školu za dizajn, grafiku i održivu gradnju kao grafički tehničar. Trenutno je student prve godine diplomskog studija Odsjeka za slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi redovitog profesora Viktora Popovića. Sudjelovao je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mia Kragujević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

"Globalizacija nam je omogućila potpunu povezanost s društvom - medijske platforme dopuštaju nam stalan uvid u najsitnije detalje svakodnevnog života, a koje tako rado otvoreno pokazujemo prijateljima, poznanicima i potpunim strancima. Od malih nogu nas se uči kako je čovjek društveno biće i kako je otvorenost prema društvu ključ životnog uspjeha, ali što je s čuvanjem onoga što smatramo „svetim“ i samo našim? Odrastao u Južnoafričkoj Republici, jednoj od najugroženijih zemalja svijeta po pitanju kriminala, mladi umjetnik Anton Davidović suočava se s vlastitim paranojama i na ciničan način propitkuje predrasude s kojima se susreću introvertne osobe. Njegov rad je bez naziva, a predstavlja prva u seriji vrata koja čuvaju njegovu privatnost – ona od prostora u kojem stvara na Akademiji. Tema vrata nije slučajna. Kao simbol povezanosti, otvorena omogućuju ulazak u novi, nepoznat prostor, pozivaju na istraživanje i dijeljenje iskustava, dok zatvorena brane pristup i pobuđuju gomilu pitanja o tome što se nalazi iza njih. Autor minimalistički pristupa drvenim vratima – ona nemaju kvaku ni ključanicu, tek tri kvadratne kasete. Izrađuje model od već korištenih, ali i novih elemenata, a zatim i odljev vanjske, ulazne strane vrata u betonu. Poticaj za rad pronalazi u djelima umjetnika Zlatka Kopljara koji je u radu K4 odabrao betonsku kocku kao konstrukciju modernog vremena kojom je zapečatio ulaz u zagrebački Muzej suvremene umjetnosti u znak protesta strukturama koje vladaju u njemu, ali i britanske umjetnice Rachel Whiteread koja je u istom materijalu izradila negativ napuštene viktorijanske kuće namijenjene rušenju. Autor preuzima materijal i blokira ulaz u prostor u kojem provodi najviše vremena nastojeći ga zaštititi, fiksirati artefakt u vremenu kako bi onemogućio voajerski moment. Čvrst i otporan materijal sugerira izoliranost kućnog elementa od svoje uobičajene, dvostruke funkcije – vrata su neprobojna i štite od ulaska na autorov teritorij. Njihova betonska epiderma je hladna i neobrađena, a istovremeno su impozantna u svojoj prirodnoj veličini čime se kod promatrača nastoji izazvati osjećaj nesigurnosti i straha te ga natjerati da odustane od namjere daljnjeg istraživanja autorovog osobnog prostora."
Mia Kragujević
Izložba se otvara u utorak, 19. prosinca 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 29. prosinca 2017.
Anton Davidović rođen je 1993. godineu Johannesburgu, Južno-Afrička Republika. U Splitu živi od 2006. godine, gdje 2011. godine završava srednju školu za dizajn, grafiku i održivu gradnju kao grafički tehničar. Trenutno je student prve godine diplomskog studija Odsjeka za slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi redovitog profesora Viktora Popovića. Sudjelovao je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mia Kragujević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

"Globalizacija nam je omogućila potpunu povezanost s društvom - medijske platforme dopuštaju nam stalan uvid u najsitnije detalje svakodnevnog života, a koje tako rado otvoreno pokazujemo prijateljima, poznanicima i potpunim strancima. Od malih nogu nas se uči kako je čovjek društveno biće i kako je otvorenost prema društvu ključ životnog uspjeha, ali što je s čuvanjem onoga što smatramo „svetim“ i samo našim? Odrastao u Južnoafričkoj Republici, jednoj od najugroženijih zemalja svijeta po pitanju kriminala, mladi umjetnik Anton Davidović suočava se s vlastitim paranojama i na ciničan način propitkuje predrasude s kojima se susreću introvertne osobe. Njegov rad je bez naziva, a predstavlja prva u seriji vrata koja čuvaju njegovu privatnost – ona od prostora u kojem stvara na Akademiji. Tema vrata nije slučajna. Kao simbol povezanosti, otvorena omogućuju ulazak u novi, nepoznat prostor, pozivaju na istraživanje i dijeljenje iskustava, dok zatvorena brane pristup i pobuđuju gomilu pitanja o tome što se nalazi iza njih. Autor minimalistički pristupa drvenim vratima – ona nemaju kvaku ni ključanicu, tek tri kvadratne kasete. Izrađuje model od već korištenih, ali i novih elemenata, a zatim i odljev vanjske, ulazne strane vrata u betonu. Poticaj za rad pronalazi u djelima umjetnika Zlatka Kopljara koji je u radu K4 odabrao betonsku kocku kao konstrukciju modernog vremena kojom je zapečatio ulaz u zagrebački Muzej suvremene umjetnosti u znak protesta strukturama koje vladaju u njemu, ali i britanske umjetnice Rachel Whiteread koja je u istom materijalu izradila negativ napuštene viktorijanske kuće namijenjene rušenju. Autor preuzima materijal i blokira ulaz u prostor u kojem provodi najviše vremena nastojeći ga zaštititi, fiksirati artefakt u vremenu kako bi onemogućio voajerski moment. Čvrst i otporan materijal sugerira izoliranost kućnog elementa od svoje uobičajene, dvostruke funkcije – vrata su neprobojna i štite od ulaska na autorov teritorij. Njihova betonska epiderma je hladna i neobrađena, a istovremeno su impozantna u svojoj prirodnoj veličini čime se kod promatrača nastoji izazvati osjećaj nesigurnosti i straha te ga natjerati da odustane od namjere daljnjeg istraživanja autorovog osobnog prostora."
Mia Kragujević
Izložba se otvara u utorak, 19. prosinca 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 29. prosinca 2017.
Anton Davidović rođen je 1993. godineu Johannesburgu, Južno-Afrička Republika. U Splitu živi od 2006. godine, gdje 2011. godine završava srednju školu za dizajn, grafiku i održivu gradnju kao grafički tehničar. Trenutno je student prve godine diplomskog studija Odsjeka za slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi redovitog profesora Viktora Popovića. Sudjelovao je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mia Kragujević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

"Globalizacija nam je omogućila potpunu povezanost s društvom - medijske platforme dopuštaju nam stalan uvid u najsitnije detalje svakodnevnog života, a koje tako rado otvoreno pokazujemo prijateljima, poznanicima i potpunim strancima. Od malih nogu nas se uči kako je čovjek društveno biće i kako je otvorenost prema društvu ključ životnog uspjeha, ali što je s čuvanjem onoga što smatramo „svetim“ i samo našim? Odrastao u Južnoafričkoj Republici, jednoj od najugroženijih zemalja svijeta po pitanju kriminala, mladi umjetnik Anton Davidović suočava se s vlastitim paranojama i na ciničan način propitkuje predrasude s kojima se susreću introvertne osobe. Njegov rad je bez naziva, a predstavlja prva u seriji vrata koja čuvaju njegovu privatnost – ona od prostora u kojem stvara na Akademiji. Tema vrata nije slučajna. Kao simbol povezanosti, otvorena omogućuju ulazak u novi, nepoznat prostor, pozivaju na istraživanje i dijeljenje iskustava, dok zatvorena brane pristup i pobuđuju gomilu pitanja o tome što se nalazi iza njih. Autor minimalistički pristupa drvenim vratima – ona nemaju kvaku ni ključanicu, tek tri kvadratne kasete. Izrađuje model od već korištenih, ali i novih elemenata, a zatim i odljev vanjske, ulazne strane vrata u betonu. Poticaj za rad pronalazi u djelima umjetnika Zlatka Kopljara koji je u radu K4 odabrao betonsku kocku kao konstrukciju modernog vremena kojom je zapečatio ulaz u zagrebački Muzej suvremene umjetnosti u znak protesta strukturama koje vladaju u njemu, ali i britanske umjetnice Rachel Whiteread koja je u istom materijalu izradila negativ napuštene viktorijanske kuće namijenjene rušenju. Autor preuzima materijal i blokira ulaz u prostor u kojem provodi najviše vremena nastojeći ga zaštititi, fiksirati artefakt u vremenu kako bi onemogućio voajerski moment. Čvrst i otporan materijal sugerira izoliranost kućnog elementa od svoje uobičajene, dvostruke funkcije – vrata su neprobojna i štite od ulaska na autorov teritorij. Njihova betonska epiderma je hladna i neobrađena, a istovremeno su impozantna u svojoj prirodnoj veličini čime se kod promatrača nastoji izazvati osjećaj nesigurnosti i straha te ga natjerati da odustane od namjere daljnjeg istraživanja autorovog osobnog prostora."
Mia Kragujević
Izložba se otvara u utorak, 19. prosinca 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 29. prosinca 2017.
Anton Davidović rođen je 1993. godineu Johannesburgu, Južno-Afrička Republika. U Splitu živi od 2006. godine, gdje 2011. godine završava srednju školu za dizajn, grafiku i održivu gradnju kao grafički tehničar. Trenutno je student prve godine diplomskog studija Odsjeka za slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi redovitog profesora Viktora Popovića. Sudjelovao je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mia Kragujević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

"Globalizacija nam je omogućila potpunu povezanost s društvom - medijske platforme dopuštaju nam stalan uvid u najsitnije detalje svakodnevnog života, a koje tako rado otvoreno pokazujemo prijateljima, poznanicima i potpunim strancima. Od malih nogu nas se uči kako je čovjek društveno biće i kako je otvorenost prema društvu ključ životnog uspjeha, ali što je s čuvanjem onoga što smatramo „svetim“ i samo našim? Odrastao u Južnoafričkoj Republici, jednoj od najugroženijih zemalja svijeta po pitanju kriminala, mladi umjetnik Anton Davidović suočava se s vlastitim paranojama i na ciničan način propitkuje predrasude s kojima se susreću introvertne osobe. Njegov rad je bez naziva, a predstavlja prva u seriji vrata koja čuvaju njegovu privatnost – ona od prostora u kojem stvara na Akademiji. Tema vrata nije slučajna. Kao simbol povezanosti, otvorena omogućuju ulazak u novi, nepoznat prostor, pozivaju na istraživanje i dijeljenje iskustava, dok zatvorena brane pristup i pobuđuju gomilu pitanja o tome što se nalazi iza njih. Autor minimalistički pristupa drvenim vratima – ona nemaju kvaku ni ključanicu, tek tri kvadratne kasete. Izrađuje model od već korištenih, ali i novih elemenata, a zatim i odljev vanjske, ulazne strane vrata u betonu. Poticaj za rad pronalazi u djelima umjetnika Zlatka Kopljara koji je u radu K4 odabrao betonsku kocku kao konstrukciju modernog vremena kojom je zapečatio ulaz u zagrebački Muzej suvremene umjetnosti u znak protesta strukturama koje vladaju u njemu, ali i britanske umjetnice Rachel Whiteread koja je u istom materijalu izradila negativ napuštene viktorijanske kuće namijenjene rušenju. Autor preuzima materijal i blokira ulaz u prostor u kojem provodi najviše vremena nastojeći ga zaštititi, fiksirati artefakt u vremenu kako bi onemogućio voajerski moment. Čvrst i otporan materijal sugerira izoliranost kućnog elementa od svoje uobičajene, dvostruke funkcije – vrata su neprobojna i štite od ulaska na autorov teritorij. Njihova betonska epiderma je hladna i neobrađena, a istovremeno su impozantna u svojoj prirodnoj veličini čime se kod promatrača nastoji izazvati osjećaj nesigurnosti i straha te ga natjerati da odustane od namjere daljnjeg istraživanja autorovog osobnog prostora."
Mia Kragujević
Izložba se otvara u utorak, 19. prosinca 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 29. prosinca 2017.
Anton Davidović rođen je 1993. godineu Johannesburgu, Južno-Afrička Republika. U Splitu živi od 2006. godine, gdje 2011. godine završava srednju školu za dizajn, grafiku i održivu gradnju kao grafički tehničar. Trenutno je student prve godine diplomskog studija Odsjeka za slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi redovitog profesora Viktora Popovića. Sudjelovao je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mia Kragujević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

"Globalizacija nam je omogućila potpunu povezanost s društvom - medijske platforme dopuštaju nam stalan uvid u najsitnije detalje svakodnevnog života, a koje tako rado otvoreno pokazujemo prijateljima, poznanicima i potpunim strancima. Od malih nogu nas se uči kako je čovjek društveno biće i kako je otvorenost prema društvu ključ životnog uspjeha, ali što je s čuvanjem onoga što smatramo „svetim“ i samo našim? Odrastao u Južnoafričkoj Republici, jednoj od najugroženijih zemalja svijeta po pitanju kriminala, mladi umjetnik Anton Davidović suočava se s vlastitim paranojama i na ciničan način propitkuje predrasude s kojima se susreću introvertne osobe. Njegov rad je bez naziva, a predstavlja prva u seriji vrata koja čuvaju njegovu privatnost – ona od prostora u kojem stvara na Akademiji. Tema vrata nije slučajna. Kao simbol povezanosti, otvorena omogućuju ulazak u novi, nepoznat prostor, pozivaju na istraživanje i dijeljenje iskustava, dok zatvorena brane pristup i pobuđuju gomilu pitanja o tome što se nalazi iza njih. Autor minimalistički pristupa drvenim vratima – ona nemaju kvaku ni ključanicu, tek tri kvadratne kasete. Izrađuje model od već korištenih, ali i novih elemenata, a zatim i odljev vanjske, ulazne strane vrata u betonu. Poticaj za rad pronalazi u djelima umjetnika Zlatka Kopljara koji je u radu K4 odabrao betonsku kocku kao konstrukciju modernog vremena kojom je zapečatio ulaz u zagrebački Muzej suvremene umjetnosti u znak protesta strukturama koje vladaju u njemu, ali i britanske umjetnice Rachel Whiteread koja je u istom materijalu izradila negativ napuštene viktorijanske kuće namijenjene rušenju. Autor preuzima materijal i blokira ulaz u prostor u kojem provodi najviše vremena nastojeći ga zaštititi, fiksirati artefakt u vremenu kako bi onemogućio voajerski moment. Čvrst i otporan materijal sugerira izoliranost kućnog elementa od svoje uobičajene, dvostruke funkcije – vrata su neprobojna i štite od ulaska na autorov teritorij. Njihova betonska epiderma je hladna i neobrađena, a istovremeno su impozantna u svojoj prirodnoj veličini čime se kod promatrača nastoji izazvati osjećaj nesigurnosti i straha te ga natjerati da odustane od namjere daljnjeg istraživanja autorovog osobnog prostora."
Mia Kragujević
Izložba se otvara u utorak, 19. prosinca 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 29. prosinca 2017.
Anton Davidović rođen je 1993. godineu Johannesburgu, Južno-Afrička Republika. U Splitu živi od 2006. godine, gdje 2011. godine završava srednju školu za dizajn, grafiku i održivu gradnju kao grafički tehničar. Trenutno je student prve godine diplomskog studija Odsjeka za slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi redovitog profesora Viktora Popovića. Sudjelovao je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mia Kragujević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

"Globalizacija nam je omogućila potpunu povezanost s društvom - medijske platforme dopuštaju nam stalan uvid u najsitnije detalje svakodnevnog života, a koje tako rado otvoreno pokazujemo prijateljima, poznanicima i potpunim strancima. Od malih nogu nas se uči kako je čovjek društveno biće i kako je otvorenost prema društvu ključ životnog uspjeha, ali što je s čuvanjem onoga što smatramo „svetim“ i samo našim? Odrastao u Južnoafričkoj Republici, jednoj od najugroženijih zemalja svijeta po pitanju kriminala, mladi umjetnik Anton Davidović suočava se s vlastitim paranojama i na ciničan način propitkuje predrasude s kojima se susreću introvertne osobe. Njegov rad je bez naziva, a predstavlja prva u seriji vrata koja čuvaju njegovu privatnost – ona od prostora u kojem stvara na Akademiji. Tema vrata nije slučajna. Kao simbol povezanosti, otvorena omogućuju ulazak u novi, nepoznat prostor, pozivaju na istraživanje i dijeljenje iskustava, dok zatvorena brane pristup i pobuđuju gomilu pitanja o tome što se nalazi iza njih. Autor minimalistički pristupa drvenim vratima – ona nemaju kvaku ni ključanicu, tek tri kvadratne kasete. Izrađuje model od već korištenih, ali i novih elemenata, a zatim i odljev vanjske, ulazne strane vrata u betonu. Poticaj za rad pronalazi u djelima umjetnika Zlatka Kopljara koji je u radu K4 odabrao betonsku kocku kao konstrukciju modernog vremena kojom je zapečatio ulaz u zagrebački Muzej suvremene umjetnosti u znak protesta strukturama koje vladaju u njemu, ali i britanske umjetnice Rachel Whiteread koja je u istom materijalu izradila negativ napuštene viktorijanske kuće namijenjene rušenju. Autor preuzima materijal i blokira ulaz u prostor u kojem provodi najviše vremena nastojeći ga zaštititi, fiksirati artefakt u vremenu kako bi onemogućio voajerski moment. Čvrst i otporan materijal sugerira izoliranost kućnog elementa od svoje uobičajene, dvostruke funkcije – vrata su neprobojna i štite od ulaska na autorov teritorij. Njihova betonska epiderma je hladna i neobrađena, a istovremeno su impozantna u svojoj prirodnoj veličini čime se kod promatrača nastoji izazvati osjećaj nesigurnosti i straha te ga natjerati da odustane od namjere daljnjeg istraživanja autorovog osobnog prostora."
Mia Kragujević
Izložba se otvara u utorak, 19. prosinca 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 29. prosinca 2017.
Anton Davidović rođen je 1993. godineu Johannesburgu, Južno-Afrička Republika. U Splitu živi od 2006. godine, gdje 2011. godine završava srednju školu za dizajn, grafiku i održivu gradnju kao grafički tehničar. Trenutno je student prve godine diplomskog studija Odsjeka za slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi redovitog profesora Viktora Popovića. Sudjelovao je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mia Kragujević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

"Globalizacija nam je omogućila potpunu povezanost s društvom - medijske platforme dopuštaju nam stalan uvid u najsitnije detalje svakodnevnog života, a koje tako rado otvoreno pokazujemo prijateljima, poznanicima i potpunim strancima. Od malih nogu nas se uči kako je čovjek društveno biće i kako je otvorenost prema društvu ključ životnog uspjeha, ali što je s čuvanjem onoga što smatramo „svetim“ i samo našim? Odrastao u Južnoafričkoj Republici, jednoj od najugroženijih zemalja svijeta po pitanju kriminala, mladi umjetnik Anton Davidović suočava se s vlastitim paranojama i na ciničan način propitkuje predrasude s kojima se susreću introvertne osobe. Njegov rad je bez naziva, a predstavlja prva u seriji vrata koja čuvaju njegovu privatnost – ona od prostora u kojem stvara na Akademiji. Tema vrata nije slučajna. Kao simbol povezanosti, otvorena omogućuju ulazak u novi, nepoznat prostor, pozivaju na istraživanje i dijeljenje iskustava, dok zatvorena brane pristup i pobuđuju gomilu pitanja o tome što se nalazi iza njih. Autor minimalistički pristupa drvenim vratima – ona nemaju kvaku ni ključanicu, tek tri kvadratne kasete. Izrađuje model od već korištenih, ali i novih elemenata, a zatim i odljev vanjske, ulazne strane vrata u betonu. Poticaj za rad pronalazi u djelima umjetnika Zlatka Kopljara koji je u radu K4 odabrao betonsku kocku kao konstrukciju modernog vremena kojom je zapečatio ulaz u zagrebački Muzej suvremene umjetnosti u znak protesta strukturama koje vladaju u njemu, ali i britanske umjetnice Rachel Whiteread koja je u istom materijalu izradila negativ napuštene viktorijanske kuće namijenjene rušenju. Autor preuzima materijal i blokira ulaz u prostor u kojem provodi najviše vremena nastojeći ga zaštititi, fiksirati artefakt u vremenu kako bi onemogućio voajerski moment. Čvrst i otporan materijal sugerira izoliranost kućnog elementa od svoje uobičajene, dvostruke funkcije – vrata su neprobojna i štite od ulaska na autorov teritorij. Njihova betonska epiderma je hladna i neobrađena, a istovremeno su impozantna u svojoj prirodnoj veličini čime se kod promatrača nastoji izazvati osjećaj nesigurnosti i straha te ga natjerati da odustane od namjere daljnjeg istraživanja autorovog osobnog prostora."
Mia Kragujević
Izložba se otvara u utorak, 19. prosinca 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 29. prosinca 2017.
Anton Davidović rođen je 1993. godineu Johannesburgu, Južno-Afrička Republika. U Splitu živi od 2006. godine, gdje 2011. godine završava srednju školu za dizajn, grafiku i održivu gradnju kao grafički tehničar. Trenutno je student prve godine diplomskog studija Odsjeka za slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi redovitog profesora Viktora Popovića. Sudjelovao je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mia Kragujević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Astrofotografije na ovoj izložbi rezultat su višegodišnjeg rada članova Astronomskog društva Beskraj iz Zagreba.
Iako aktivnosti astronomskog društva još uključuju vizualna promatranja teleskopom i popularizaciju astronomije kroz javna promatranja i predavanja, upravo astrofotografije gledateljima na najatraktivniji način približavaju ljepote noćnog neba. Neobični oblici maglica pobuđuju maštu, a snimke galaksija, dalekih zvjezdanih otoka u beskraju svemira daju potpuno drugačiju perspektivu našoj vladavini na ovom planetu. Mnogi od tih struktura na našem nebu zauzimaju veliku površinu, ali su previše tamne da bi ih se vidjelo golim okom. Čak ni uz pomoć velikih teleskopa golim okom nismo u mogućnosti vidjeti detalje i boje koje tek na snimkama dolaze do izražaja.
Neke, na prvi pogled jednostavne, fotografije rezultat su pomnog planiranja te odabira lokacije i vremena snimanja kako bi se u pravom trenutku objektivom uhvatila nebeska pojava poput pomrčine Sunca ili Mjeseca. Snimke maglica i galaksija traže, pak, putovanje od stotinjak kilometara da bi se stiglo pod tamno nebo poput onoga na Petrovoj Gori, gdje svjetlosno onečišćenje najmanje negativno utječe na svjetlost udaljenih svemirskih objekata.
Snimanje astrofotografija spor je proces, a iskustva se polako skupljaju godinama. Iza svake uspjele fotografije niz je neuspjelih pokušaja - no svaka sljedeća snimka obogaćena iskustvom postaje sve bolja, a fotografije ugodnije gledatelju.

Astrofotografije na ovoj izložbi rezultat su višegodišnjeg rada članova Astronomskog društva Beskraj iz Zagreba.
Iako aktivnosti astronomskog društva još uključuju vizualna promatranja teleskopom i popularizaciju astronomije kroz javna promatranja i predavanja, upravo astrofotografije gledateljima na najatraktivniji način približavaju ljepote noćnog neba. Neobični oblici maglica pobuđuju maštu, a snimke galaksija, dalekih zvjezdanih otoka u beskraju svemira daju potpuno drugačiju perspektivu našoj vladavini na ovom planetu. Mnogi od tih struktura na našem nebu zauzimaju veliku površinu, ali su previše tamne da bi ih se vidjelo golim okom. Čak ni uz pomoć velikih teleskopa golim okom nismo u mogućnosti vidjeti detalje i boje koje tek na snimkama dolaze do izražaja.
Neke, na prvi pogled jednostavne, fotografije rezultat su pomnog planiranja te odabira lokacije i vremena snimanja kako bi se u pravom trenutku objektivom uhvatila nebeska pojava poput pomrčine Sunca ili Mjeseca. Snimke maglica i galaksija traže, pak, putovanje od stotinjak kilometara da bi se stiglo pod tamno nebo poput onoga na Petrovoj Gori, gdje svjetlosno onečišćenje najmanje negativno utječe na svjetlost udaljenih svemirskih objekata.
Snimanje astrofotografija spor je proces, a iskustva se polako skupljaju godinama. Iza svake uspjele fotografije niz je neuspjelih pokušaja - no svaka sljedeća snimka obogaćena iskustvom postaje sve bolja, a fotografije ugodnije gledatelju.

Astrofotografije na ovoj izložbi rezultat su višegodišnjeg rada članova Astronomskog društva Beskraj iz Zagreba.
Iako aktivnosti astronomskog društva još uključuju vizualna promatranja teleskopom i popularizaciju astronomije kroz javna promatranja i predavanja, upravo astrofotografije gledateljima na najatraktivniji način približavaju ljepote noćnog neba. Neobični oblici maglica pobuđuju maštu, a snimke galaksija, dalekih zvjezdanih otoka u beskraju svemira daju potpuno drugačiju perspektivu našoj vladavini na ovom planetu. Mnogi od tih struktura na našem nebu zauzimaju veliku površinu, ali su previše tamne da bi ih se vidjelo golim okom. Čak ni uz pomoć velikih teleskopa golim okom nismo u mogućnosti vidjeti detalje i boje koje tek na snimkama dolaze do izražaja.
Neke, na prvi pogled jednostavne, fotografije rezultat su pomnog planiranja te odabira lokacije i vremena snimanja kako bi se u pravom trenutku objektivom uhvatila nebeska pojava poput pomrčine Sunca ili Mjeseca. Snimke maglica i galaksija traže, pak, putovanje od stotinjak kilometara da bi se stiglo pod tamno nebo poput onoga na Petrovoj Gori, gdje svjetlosno onečišćenje najmanje negativno utječe na svjetlost udaljenih svemirskih objekata.
Snimanje astrofotografija spor je proces, a iskustva se polako skupljaju godinama. Iza svake uspjele fotografije niz je neuspjelih pokušaja - no svaka sljedeća snimka obogaćena iskustvom postaje sve bolja, a fotografije ugodnije gledatelju.

Astrofotografije na ovoj izložbi rezultat su višegodišnjeg rada članova Astronomskog društva Beskraj iz Zagreba.
Iako aktivnosti astronomskog društva još uključuju vizualna promatranja teleskopom i popularizaciju astronomije kroz javna promatranja i predavanja, upravo astrofotografije gledateljima na najatraktivniji način približavaju ljepote noćnog neba. Neobični oblici maglica pobuđuju maštu, a snimke galaksija, dalekih zvjezdanih otoka u beskraju svemira daju potpuno drugačiju perspektivu našoj vladavini na ovom planetu. Mnogi od tih struktura na našem nebu zauzimaju veliku površinu, ali su previše tamne da bi ih se vidjelo golim okom. Čak ni uz pomoć velikih teleskopa golim okom nismo u mogućnosti vidjeti detalje i boje koje tek na snimkama dolaze do izražaja.
Neke, na prvi pogled jednostavne, fotografije rezultat su pomnog planiranja te odabira lokacije i vremena snimanja kako bi se u pravom trenutku objektivom uhvatila nebeska pojava poput pomrčine Sunca ili Mjeseca. Snimke maglica i galaksija traže, pak, putovanje od stotinjak kilometara da bi se stiglo pod tamno nebo poput onoga na Petrovoj Gori, gdje svjetlosno onečišćenje najmanje negativno utječe na svjetlost udaljenih svemirskih objekata.
Snimanje astrofotografija spor je proces, a iskustva se polako skupljaju godinama. Iza svake uspjele fotografije niz je neuspjelih pokušaja - no svaka sljedeća snimka obogaćena iskustvom postaje sve bolja, a fotografije ugodnije gledatelju.

"Svaki umjetnik ima pravo dati dublje značenje svome radu. Na isti način, svaki umjetnik ima pravo ne reći ništa o svome radu, ne pridodavati mu imaginarna značenja, svrhu ili smisao. Neki umjetnici naprosto krenu na putovanje. Antea Biskupović svojim radom izražava upravo takvu spontanost i neposrednost, dajući radu status potpuno jednak onom vlastitom, puštajući mu da se razvija usporedno s njom samom. Tu ideju izražava i sam naslov djela, „Bez naziva“, koji promatraču daje jednaku slobodu u njegovom tumačenju; neimenovanje nudi jedinstvenost svakog doživljaja. I sam materijal izabran je u svrhu podržavanja prvotne ideje o slobodi - glina je amorfna te nema svoj konkretni oblik zbog čega je idealan odraz široke palete mogućnosti. Autorici ta glina predstavlja simbol prvotne naivnosti prije ulaska u svijet umjetnosti, svijet koji tada još nije bio obilježen idejama i formatima što ih je upoznala tijekom formalnog obrazovanja. Upravo prisjećanje na same početke omogućilo je oslobađanje od kalupa postojećih radova te otvorilo put prema apsolutnoj slobodi izražavanja. Usprkos upitima o značenju, svrsi te samom smislu djela, odnosno nedostatku istog, ovaj je rad za umjetnicu drugačiji od prijašnjih jer obilježava početak istinskog umjetničkog stvaranja. Stoga se odgovor na sve moguće upite zapravo može pronaći u riječima same autorice „Neke stvari ne trebaju definiciju, štoviše ona pobija njihovu srž.“ O rezultatu takvog procesa rijetko da se i ima što reći; to je emocionalno putovanje koje nadilazi riječi. S time na umu, autoričin zahtjev za šutnjom ne dolazi kao iznenađenje, već kao imperativ.
Ines Abramović
Jelena Novak"
Izložba se otvara u utorak, 23. siječnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 2. veljače 2018.
Antea Biskupović rođena je 1996. godine u Splitu. Srednju Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2014. godine, te se iste godine upisuje Umjetničku akademiju u Splitu. Trenutno je studentica prve godine diplomskog studija Odsjeka za kiparstvo u klasi redovitog profesora Kuzme Kovačića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.

"Svaki umjetnik ima pravo dati dublje značenje svome radu. Na isti način, svaki umjetnik ima pravo ne reći ništa o svome radu, ne pridodavati mu imaginarna značenja, svrhu ili smisao. Neki umjetnici naprosto krenu na putovanje. Antea Biskupović svojim radom izražava upravo takvu spontanost i neposrednost, dajući radu status potpuno jednak onom vlastitom, puštajući mu da se razvija usporedno s njom samom. Tu ideju izražava i sam naslov djela, „Bez naziva“, koji promatraču daje jednaku slobodu u njegovom tumačenju; neimenovanje nudi jedinstvenost svakog doživljaja. I sam materijal izabran je u svrhu podržavanja prvotne ideje o slobodi - glina je amorfna te nema svoj konkretni oblik zbog čega je idealan odraz široke palete mogućnosti. Autorici ta glina predstavlja simbol prvotne naivnosti prije ulaska u svijet umjetnosti, svijet koji tada još nije bio obilježen idejama i formatima što ih je upoznala tijekom formalnog obrazovanja. Upravo prisjećanje na same početke omogućilo je oslobađanje od kalupa postojećih radova te otvorilo put prema apsolutnoj slobodi izražavanja. Usprkos upitima o značenju, svrsi te samom smislu djela, odnosno nedostatku istog, ovaj je rad za umjetnicu drugačiji od prijašnjih jer obilježava početak istinskog umjetničkog stvaranja. Stoga se odgovor na sve moguće upite zapravo može pronaći u riječima same autorice „Neke stvari ne trebaju definiciju, štoviše ona pobija njihovu srž.“ O rezultatu takvog procesa rijetko da se i ima što reći; to je emocionalno putovanje koje nadilazi riječi. S time na umu, autoričin zahtjev za šutnjom ne dolazi kao iznenađenje, već kao imperativ.
Ines Abramović
Jelena Novak"
Izložba se otvara u utorak, 23. siječnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 2. veljače 2018.
Antea Biskupović rođena je 1996. godine u Splitu. Srednju Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2014. godine, te se iste godine upisuje Umjetničku akademiju u Splitu. Trenutno je studentica prve godine diplomskog studija Odsjeka za kiparstvo u klasi redovitog profesora Kuzme Kovačića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.

"Svaki umjetnik ima pravo dati dublje značenje svome radu. Na isti način, svaki umjetnik ima pravo ne reći ništa o svome radu, ne pridodavati mu imaginarna značenja, svrhu ili smisao. Neki umjetnici naprosto krenu na putovanje. Antea Biskupović svojim radom izražava upravo takvu spontanost i neposrednost, dajući radu status potpuno jednak onom vlastitom, puštajući mu da se razvija usporedno s njom samom. Tu ideju izražava i sam naslov djela, „Bez naziva“, koji promatraču daje jednaku slobodu u njegovom tumačenju; neimenovanje nudi jedinstvenost svakog doživljaja. I sam materijal izabran je u svrhu podržavanja prvotne ideje o slobodi - glina je amorfna te nema svoj konkretni oblik zbog čega je idealan odraz široke palete mogućnosti. Autorici ta glina predstavlja simbol prvotne naivnosti prije ulaska u svijet umjetnosti, svijet koji tada još nije bio obilježen idejama i formatima što ih je upoznala tijekom formalnog obrazovanja. Upravo prisjećanje na same početke omogućilo je oslobađanje od kalupa postojećih radova te otvorilo put prema apsolutnoj slobodi izražavanja. Usprkos upitima o značenju, svrsi te samom smislu djela, odnosno nedostatku istog, ovaj je rad za umjetnicu drugačiji od prijašnjih jer obilježava početak istinskog umjetničkog stvaranja. Stoga se odgovor na sve moguće upite zapravo može pronaći u riječima same autorice „Neke stvari ne trebaju definiciju, štoviše ona pobija njihovu srž.“ O rezultatu takvog procesa rijetko da se i ima što reći; to je emocionalno putovanje koje nadilazi riječi. S time na umu, autoričin zahtjev za šutnjom ne dolazi kao iznenađenje, već kao imperativ.
Ines Abramović
Jelena Novak"
Izložba se otvara u utorak, 23. siječnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 2. veljače 2018.
Antea Biskupović rođena je 1996. godine u Splitu. Srednju Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2014. godine, te se iste godine upisuje Umjetničku akademiju u Splitu. Trenutno je studentica prve godine diplomskog studija Odsjeka za kiparstvo u klasi redovitog profesora Kuzme Kovačića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.

"Svaki umjetnik ima pravo dati dublje značenje svome radu. Na isti način, svaki umjetnik ima pravo ne reći ništa o svome radu, ne pridodavati mu imaginarna značenja, svrhu ili smisao. Neki umjetnici naprosto krenu na putovanje. Antea Biskupović svojim radom izražava upravo takvu spontanost i neposrednost, dajući radu status potpuno jednak onom vlastitom, puštajući mu da se razvija usporedno s njom samom. Tu ideju izražava i sam naslov djela, „Bez naziva“, koji promatraču daje jednaku slobodu u njegovom tumačenju; neimenovanje nudi jedinstvenost svakog doživljaja. I sam materijal izabran je u svrhu podržavanja prvotne ideje o slobodi - glina je amorfna te nema svoj konkretni oblik zbog čega je idealan odraz široke palete mogućnosti. Autorici ta glina predstavlja simbol prvotne naivnosti prije ulaska u svijet umjetnosti, svijet koji tada još nije bio obilježen idejama i formatima što ih je upoznala tijekom formalnog obrazovanja. Upravo prisjećanje na same početke omogućilo je oslobađanje od kalupa postojećih radova te otvorilo put prema apsolutnoj slobodi izražavanja. Usprkos upitima o značenju, svrsi te samom smislu djela, odnosno nedostatku istog, ovaj je rad za umjetnicu drugačiji od prijašnjih jer obilježava početak istinskog umjetničkog stvaranja. Stoga se odgovor na sve moguće upite zapravo može pronaći u riječima same autorice „Neke stvari ne trebaju definiciju, štoviše ona pobija njihovu srž.“ O rezultatu takvog procesa rijetko da se i ima što reći; to je emocionalno putovanje koje nadilazi riječi. S time na umu, autoričin zahtjev za šutnjom ne dolazi kao iznenađenje, već kao imperativ.
Ines Abramović
Jelena Novak"
Izložba se otvara u utorak, 23. siječnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 2. veljače 2018.
Antea Biskupović rođena je 1996. godine u Splitu. Srednju Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2014. godine, te se iste godine upisuje Umjetničku akademiju u Splitu. Trenutno je studentica prve godine diplomskog studija Odsjeka za kiparstvo u klasi redovitog profesora Kuzme Kovačića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.

"Svaki umjetnik ima pravo dati dublje značenje svome radu. Na isti način, svaki umjetnik ima pravo ne reći ništa o svome radu, ne pridodavati mu imaginarna značenja, svrhu ili smisao. Neki umjetnici naprosto krenu na putovanje. Antea Biskupović svojim radom izražava upravo takvu spontanost i neposrednost, dajući radu status potpuno jednak onom vlastitom, puštajući mu da se razvija usporedno s njom samom. Tu ideju izražava i sam naslov djela, „Bez naziva“, koji promatraču daje jednaku slobodu u njegovom tumačenju; neimenovanje nudi jedinstvenost svakog doživljaja. I sam materijal izabran je u svrhu podržavanja prvotne ideje o slobodi - glina je amorfna te nema svoj konkretni oblik zbog čega je idealan odraz široke palete mogućnosti. Autorici ta glina predstavlja simbol prvotne naivnosti prije ulaska u svijet umjetnosti, svijet koji tada još nije bio obilježen idejama i formatima što ih je upoznala tijekom formalnog obrazovanja. Upravo prisjećanje na same početke omogućilo je oslobađanje od kalupa postojećih radova te otvorilo put prema apsolutnoj slobodi izražavanja. Usprkos upitima o značenju, svrsi te samom smislu djela, odnosno nedostatku istog, ovaj je rad za umjetnicu drugačiji od prijašnjih jer obilježava početak istinskog umjetničkog stvaranja. Stoga se odgovor na sve moguće upite zapravo može pronaći u riječima same autorice „Neke stvari ne trebaju definiciju, štoviše ona pobija njihovu srž.“ O rezultatu takvog procesa rijetko da se i ima što reći; to je emocionalno putovanje koje nadilazi riječi. S time na umu, autoričin zahtjev za šutnjom ne dolazi kao iznenađenje, već kao imperativ.
Ines Abramović
Jelena Novak"
Izložba se otvara u utorak, 23. siječnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 2. veljače 2018.
Antea Biskupović rođena je 1996. godine u Splitu. Srednju Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2014. godine, te se iste godine upisuje Umjetničku akademiju u Splitu. Trenutno je studentica prve godine diplomskog studija Odsjeka za kiparstvo u klasi redovitog profesora Kuzme Kovačića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.

"Svaki umjetnik ima pravo dati dublje značenje svome radu. Na isti način, svaki umjetnik ima pravo ne reći ništa o svome radu, ne pridodavati mu imaginarna značenja, svrhu ili smisao. Neki umjetnici naprosto krenu na putovanje. Antea Biskupović svojim radom izražava upravo takvu spontanost i neposrednost, dajući radu status potpuno jednak onom vlastitom, puštajući mu da se razvija usporedno s njom samom. Tu ideju izražava i sam naslov djela, „Bez naziva“, koji promatraču daje jednaku slobodu u njegovom tumačenju; neimenovanje nudi jedinstvenost svakog doživljaja. I sam materijal izabran je u svrhu podržavanja prvotne ideje o slobodi - glina je amorfna te nema svoj konkretni oblik zbog čega je idealan odraz široke palete mogućnosti. Autorici ta glina predstavlja simbol prvotne naivnosti prije ulaska u svijet umjetnosti, svijet koji tada još nije bio obilježen idejama i formatima što ih je upoznala tijekom formalnog obrazovanja. Upravo prisjećanje na same početke omogućilo je oslobađanje od kalupa postojećih radova te otvorilo put prema apsolutnoj slobodi izražavanja. Usprkos upitima o značenju, svrsi te samom smislu djela, odnosno nedostatku istog, ovaj je rad za umjetnicu drugačiji od prijašnjih jer obilježava početak istinskog umjetničkog stvaranja. Stoga se odgovor na sve moguće upite zapravo može pronaći u riječima same autorice „Neke stvari ne trebaju definiciju, štoviše ona pobija njihovu srž.“ O rezultatu takvog procesa rijetko da se i ima što reći; to je emocionalno putovanje koje nadilazi riječi. S time na umu, autoričin zahtjev za šutnjom ne dolazi kao iznenađenje, već kao imperativ.
Ines Abramović
Jelena Novak"
Izložba se otvara u utorak, 23. siječnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 2. veljače 2018.
Antea Biskupović rođena je 1996. godine u Splitu. Srednju Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2014. godine, te se iste godine upisuje Umjetničku akademiju u Splitu. Trenutno je studentica prve godine diplomskog studija Odsjeka za kiparstvo u klasi redovitog profesora Kuzme Kovačića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.

"Svaki umjetnik ima pravo dati dublje značenje svome radu. Na isti način, svaki umjetnik ima pravo ne reći ništa o svome radu, ne pridodavati mu imaginarna značenja, svrhu ili smisao. Neki umjetnici naprosto krenu na putovanje. Antea Biskupović svojim radom izražava upravo takvu spontanost i neposrednost, dajući radu status potpuno jednak onom vlastitom, puštajući mu da se razvija usporedno s njom samom. Tu ideju izražava i sam naslov djela, „Bez naziva“, koji promatraču daje jednaku slobodu u njegovom tumačenju; neimenovanje nudi jedinstvenost svakog doživljaja. I sam materijal izabran je u svrhu podržavanja prvotne ideje o slobodi - glina je amorfna te nema svoj konkretni oblik zbog čega je idealan odraz široke palete mogućnosti. Autorici ta glina predstavlja simbol prvotne naivnosti prije ulaska u svijet umjetnosti, svijet koji tada još nije bio obilježen idejama i formatima što ih je upoznala tijekom formalnog obrazovanja. Upravo prisjećanje na same početke omogućilo je oslobađanje od kalupa postojećih radova te otvorilo put prema apsolutnoj slobodi izražavanja. Usprkos upitima o značenju, svrsi te samom smislu djela, odnosno nedostatku istog, ovaj je rad za umjetnicu drugačiji od prijašnjih jer obilježava početak istinskog umjetničkog stvaranja. Stoga se odgovor na sve moguće upite zapravo može pronaći u riječima same autorice „Neke stvari ne trebaju definiciju, štoviše ona pobija njihovu srž.“ O rezultatu takvog procesa rijetko da se i ima što reći; to je emocionalno putovanje koje nadilazi riječi. S time na umu, autoričin zahtjev za šutnjom ne dolazi kao iznenađenje, već kao imperativ.
Ines Abramović
Jelena Novak"
Izložba se otvara u utorak, 23. siječnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 2. veljače 2018.
Antea Biskupović rođena je 1996. godine u Splitu. Srednju Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2014. godine, te se iste godine upisuje Umjetničku akademiju u Splitu. Trenutno je studentica prve godine diplomskog studija Odsjeka za kiparstvo u klasi redovitog profesora Kuzme Kovačića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.

"Svaki umjetnik ima pravo dati dublje značenje svome radu. Na isti način, svaki umjetnik ima pravo ne reći ništa o svome radu, ne pridodavati mu imaginarna značenja, svrhu ili smisao. Neki umjetnici naprosto krenu na putovanje. Antea Biskupović svojim radom izražava upravo takvu spontanost i neposrednost, dajući radu status potpuno jednak onom vlastitom, puštajući mu da se razvija usporedno s njom samom. Tu ideju izražava i sam naslov djela, „Bez naziva“, koji promatraču daje jednaku slobodu u njegovom tumačenju; neimenovanje nudi jedinstvenost svakog doživljaja. I sam materijal izabran je u svrhu podržavanja prvotne ideje o slobodi - glina je amorfna te nema svoj konkretni oblik zbog čega je idealan odraz široke palete mogućnosti. Autorici ta glina predstavlja simbol prvotne naivnosti prije ulaska u svijet umjetnosti, svijet koji tada još nije bio obilježen idejama i formatima što ih je upoznala tijekom formalnog obrazovanja. Upravo prisjećanje na same početke omogućilo je oslobađanje od kalupa postojećih radova te otvorilo put prema apsolutnoj slobodi izražavanja. Usprkos upitima o značenju, svrsi te samom smislu djela, odnosno nedostatku istog, ovaj je rad za umjetnicu drugačiji od prijašnjih jer obilježava početak istinskog umjetničkog stvaranja. Stoga se odgovor na sve moguće upite zapravo može pronaći u riječima same autorice „Neke stvari ne trebaju definiciju, štoviše ona pobija njihovu srž.“ O rezultatu takvog procesa rijetko da se i ima što reći; to je emocionalno putovanje koje nadilazi riječi. S time na umu, autoričin zahtjev za šutnjom ne dolazi kao iznenađenje, već kao imperativ.
Ines Abramović
Jelena Novak"
Izložba se otvara u utorak, 23. siječnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 2. veljače 2018.
Antea Biskupović rođena je 1996. godine u Splitu. Srednju Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2014. godine, te se iste godine upisuje Umjetničku akademiju u Splitu. Trenutno je studentica prve godine diplomskog studija Odsjeka za kiparstvo u klasi redovitog profesora Kuzme Kovačića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.

U RALJAMA MODNE KONFEKCIJE
Tematski filmski program Secret Arts Cinema u prethodnim je izdanjima predstavio slavnu dansku zgradu Osmicu i njene stanare, potom fotografski svijet Petera Lindbergha, a onda i neumornu balerinu Maiko i njeno balansiranje između majčinstva i karijere. Ovaj put nas je nadahnula modna dizajnerica čije kreacije malo tko poznaje, a još manje njih uistinu i odijeva. Svejedno, svojim je nepokolebljivim inzistiranjem na shvaćanju što uistinu znači svijet mode i tekstilne industrije zagrebla dublje i šire u pore suvremenog društva no velika većina njenih kolegica i kolega.
Na splitskoj projekciji upoznat ćemo rad modnog dvojca Arileo te onaj Katarine Popović Cvitković (Karin Design), a pridružit će im se i Ana Kujundžić koja je dobar dio karijere posvetila eksperimentalnim pristupima pri izradi tkanina.
Program Secret Arts Cinema u organizaciji udruge Pari Pikule posvećen je filmovima i popratnim događanjima koji slave kreativnost, odnosno tematiziraju rad arhitekata, dizajnera, umjetnika i zanatlija. Riječ je o filmsko-umjetničkoj avanturi koja podrazumijeva da gledatelji ne znaju naslov filma sve do početka projekcije. Cilj programa je otkrivanje magičnog svijeta kreativnosti uz filmove i popratna događanja, a osim u kinima održava se i kao pop-up event na nizu alternativnih lokacija.
Secret Arts Cinema realiziran je uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra, Kune Zlatice i Kolorklinike te u suradnji s Art-kinom Croatia, Kinom Gaj, Kinom Tuškanac, Kinom Urania, Kinom Valli i Kinotekom Zlatna vrata.
VOLIM KREATIVNO! program@secretartscinema.com

"Svaki umjetnik ima pravo dati dublje značenje svome radu. Na isti način, svaki umjetnik ima pravo ne reći ništa o svome radu, ne pridodavati mu imaginarna značenja, svrhu ili smisao. Neki umjetnici naprosto krenu na putovanje. Antea Biskupović svojim radom izražava upravo takvu spontanost i neposrednost, dajući radu status potpuno jednak onom vlastitom, puštajući mu da se razvija usporedno s njom samom. Tu ideju izražava i sam naslov djela, „Bez naziva“, koji promatraču daje jednaku slobodu u njegovom tumačenju; neimenovanje nudi jedinstvenost svakog doživljaja. I sam materijal izabran je u svrhu podržavanja prvotne ideje o slobodi - glina je amorfna te nema svoj konkretni oblik zbog čega je idealan odraz široke palete mogućnosti. Autorici ta glina predstavlja simbol prvotne naivnosti prije ulaska u svijet umjetnosti, svijet koji tada još nije bio obilježen idejama i formatima što ih je upoznala tijekom formalnog obrazovanja. Upravo prisjećanje na same početke omogućilo je oslobađanje od kalupa postojećih radova te otvorilo put prema apsolutnoj slobodi izražavanja. Usprkos upitima o značenju, svrsi te samom smislu djela, odnosno nedostatku istog, ovaj je rad za umjetnicu drugačiji od prijašnjih jer obilježava početak istinskog umjetničkog stvaranja. Stoga se odgovor na sve moguće upite zapravo može pronaći u riječima same autorice „Neke stvari ne trebaju definiciju, štoviše ona pobija njihovu srž.“ O rezultatu takvog procesa rijetko da se i ima što reći; to je emocionalno putovanje koje nadilazi riječi. S time na umu, autoričin zahtjev za šutnjom ne dolazi kao iznenađenje, već kao imperativ.
Ines Abramović
Jelena Novak"
Izložba se otvara u utorak, 23. siječnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 2. veljače 2018.
Antea Biskupović rođena je 1996. godine u Splitu. Srednju Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2014. godine, te se iste godine upisuje Umjetničku akademiju u Splitu. Trenutno je studentica prve godine diplomskog studija Odsjeka za kiparstvo u klasi redovitog profesora Kuzme Kovačića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.

MARINA ABRAMOVIĆ: THE ARTIST IS PRESENT
Marina Abramovic: The Artist is Present, 2012. Matthew Akers, Jeff Dupre, 106 min. US
Marinu Abramović zovu "bakom performansa", iako je ona vrlo mladolika u ovom fascinantnom, vizualno svježem dokumentarnom portretu koji je snimio Matthew Akers. Film prati glasovitu retrospektivu Abramovićkinih radova u MOMA-i, održanu 2010. godine. Ta umjetnica rođena u Srbiji, još je 1970-ih godina stvarala djela koja se bave ograničenjima i predodžbama tijela, a koja su već odavno postala dio modernog umjetničkog kanona. Ipak, ona i dalje, s energijom sportaša, proširuje granice performansa. Dobivši jednogodišnji pristup svemu što ona radi, Akers prikazuje mnoge strane Marine Abramović dok postavlja svoja djela u MOMA-i. Predstava u muzeju, pod naslovom „Umjetnica je prisutna“ bila je maratonski spektakl u kojem se Abramovićeva suočavala sa svakim pojedinačnim posjetiteljem u tišini, stječući usput sve više obožavatelja. Akersova kamera snima je i dok glamurozno pozira za modne časopise, dok poput gurua pomaže mladim umjetnicima u rekonstruiranju njezinih ranih radova, dok bolesna leži u krevetu i liječi se kromatskim terapijama, dok kuha tjesteninu u kuhinji, dok se ponovno emotivno povezuje sa svojim bivšim umjetničkim i životnim partnerom Ulayem.
http://www.imdb.com/title/tt2073029/?ref_=fn_al_tt_1

Od kad je svijeta i vijeka, umjetnici su zaokupljeni temom smrti: temom onoga što zasigurno dolazi, ali nitko ne može predvidjeti. Kada se toj vječnoj temi pridodaju grijesi, kombinacija djeluje upravo adrenalinski na maštu same autorice te tako nastaje njezin rad. Ovo umjetničko djelo svojevrsna je ispovijed autorice, a ujedno i duhovno putovanje ka spoznaji čovjekove, time i vlastite prirode. Sedam grijeha – oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost – predstavljeni su kao kažnjivi smrću. Što je to što ih čini težima od ostalih grijeha, od ostalih ljudskih grešaka? Toliko često im pribjegavamo jer nas ispunjavaju, daju osjećaj ugode i zadovoljstva, a možda i čine sretnima. Rad se sastoji od dva dijela, oba izvedena u tehnici linoreza. Prvi dio predstavlja kožni dvosjed, a drugi dio sastoji se od sedam antropomorfnih likova koji predstavljaju sedam smrtnih grijeha. Kožni dvosjed, u potpunosti izveden tehnikom poentilizma, predstavlja određenu težinu grijeha kao i naš oslonac, on podnosi sav naš teret, sve naše jade i sreće, on nas oslobađa i podupire. Grijesi su prikazani kroz simbolične radnje ljudi, a kad bismo likove prislonili uz dvosjed, savršeno bi se poklapali. No dvosjedu autorica odlučuje dati sporednu ulogu te ga lišava njegove prvotne namjene oslonca smještajući ga na zid, dok same figure stavlja u prvi plan. Modeli, autorici dragi ljudi, figurama daju novu dimenziju; preuzimaju ulogu jastuka, udobnih i mekanih oslonaca jer nisu bitne radnje same po sebi, već osoba koja ih izvodi. Autorica pogledom kroz prizmu živog čovjeka od krvi i mesa, grešnog i slabog, prikazuje smrtne grijehe i pita se je li grijeh veći od čovjeka, od nas samih? Upotreba polu prozirnog i rupičastog materijala, flizelina, tjera nas da se zapitamo gledamo li ispod površine? Osuđujemo li tuđe greške bez da prvo pogledamo svoj odraz u zrcalu? Koliko toga smo spremni sami sebi oprostiti, a druge za isto osuđivati? Svi griješimo – to je ono što nas povezuje. Stoga bi naš pravi oslonac trebali biti ljudi jer u svojoj suštini smo isti, mnogo bliži jedni drugima nego što mislimo, nego što se s površine može prepoznati.
Magdalena Durdov Roberta Jerčić
Izložba se otvara u utorak, 27. veljače 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 7. ožujka 2018.
Lina Aljinović rođena je 1991. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2009. godine, a 2017. godine završava Umjetničku akademiju u Splitu, studij likovne kulture i likovnih umjetnosti. Specijalizirala je grafiku u klasi izv. prof. Edvina Dragičevića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Magdalena Durdov i Roberta Jerčić // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Od kad je svijeta i vijeka, umjetnici su zaokupljeni temom smrti: temom onoga što zasigurno dolazi, ali nitko ne može predvidjeti. Kada se toj vječnoj temi pridodaju grijesi, kombinacija djeluje upravo adrenalinski na maštu same autorice te tako nastaje njezin rad. Ovo umjetničko djelo svojevrsna je ispovijed autorice, a ujedno i duhovno putovanje ka spoznaji čovjekove, time i vlastite prirode. Sedam grijeha – oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost – predstavljeni su kao kažnjivi smrću. Što je to što ih čini težima od ostalih grijeha, od ostalih ljudskih grešaka? Toliko često im pribjegavamo jer nas ispunjavaju, daju osjećaj ugode i zadovoljstva, a možda i čine sretnima. Rad se sastoji od dva dijela, oba izvedena u tehnici linoreza. Prvi dio predstavlja kožni dvosjed, a drugi dio sastoji se od sedam antropomorfnih likova koji predstavljaju sedam smrtnih grijeha. Kožni dvosjed, u potpunosti izveden tehnikom poentilizma, predstavlja određenu težinu grijeha kao i naš oslonac, on podnosi sav naš teret, sve naše jade i sreće, on nas oslobađa i podupire. Grijesi su prikazani kroz simbolične radnje ljudi, a kad bismo likove prislonili uz dvosjed, savršeno bi se poklapali. No dvosjedu autorica odlučuje dati sporednu ulogu te ga lišava njegove prvotne namjene oslonca smještajući ga na zid, dok same figure stavlja u prvi plan. Modeli, autorici dragi ljudi, figurama daju novu dimenziju; preuzimaju ulogu jastuka, udobnih i mekanih oslonaca jer nisu bitne radnje same po sebi, već osoba koja ih izvodi. Autorica pogledom kroz prizmu živog čovjeka od krvi i mesa, grešnog i slabog, prikazuje smrtne grijehe i pita se je li grijeh veći od čovjeka, od nas samih? Upotreba polu prozirnog i rupičastog materijala, flizelina, tjera nas da se zapitamo gledamo li ispod površine? Osuđujemo li tuđe greške bez da prvo pogledamo svoj odraz u zrcalu? Koliko toga smo spremni sami sebi oprostiti, a druge za isto osuđivati? Svi griješimo – to je ono što nas povezuje. Stoga bi naš pravi oslonac trebali biti ljudi jer u svojoj suštini smo isti, mnogo bliži jedni drugima nego što mislimo, nego što se s površine može prepoznati.
Magdalena Durdov Roberta Jerčić
Izložba se otvara u utorak, 27. veljače 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 7. ožujka 2018.
Lina Aljinović rođena je 1991. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2009. godine, a 2017. godine završava Umjetničku akademiju u Splitu, studij likovne kulture i likovnih umjetnosti. Specijalizirala je grafiku u klasi izv. prof. Edvina Dragičevića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Magdalena Durdov i Roberta Jerčić // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Od kad je svijeta i vijeka, umjetnici su zaokupljeni temom smrti: temom onoga što zasigurno dolazi, ali nitko ne može predvidjeti. Kada se toj vječnoj temi pridodaju grijesi, kombinacija djeluje upravo adrenalinski na maštu same autorice te tako nastaje njezin rad. Ovo umjetničko djelo svojevrsna je ispovijed autorice, a ujedno i duhovno putovanje ka spoznaji čovjekove, time i vlastite prirode. Sedam grijeha – oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost – predstavljeni su kao kažnjivi smrću. Što je to što ih čini težima od ostalih grijeha, od ostalih ljudskih grešaka? Toliko često im pribjegavamo jer nas ispunjavaju, daju osjećaj ugode i zadovoljstva, a možda i čine sretnima. Rad se sastoji od dva dijela, oba izvedena u tehnici linoreza. Prvi dio predstavlja kožni dvosjed, a drugi dio sastoji se od sedam antropomorfnih likova koji predstavljaju sedam smrtnih grijeha. Kožni dvosjed, u potpunosti izveden tehnikom poentilizma, predstavlja određenu težinu grijeha kao i naš oslonac, on podnosi sav naš teret, sve naše jade i sreće, on nas oslobađa i podupire. Grijesi su prikazani kroz simbolične radnje ljudi, a kad bismo likove prislonili uz dvosjed, savršeno bi se poklapali. No dvosjedu autorica odlučuje dati sporednu ulogu te ga lišava njegove prvotne namjene oslonca smještajući ga na zid, dok same figure stavlja u prvi plan. Modeli, autorici dragi ljudi, figurama daju novu dimenziju; preuzimaju ulogu jastuka, udobnih i mekanih oslonaca jer nisu bitne radnje same po sebi, već osoba koja ih izvodi. Autorica pogledom kroz prizmu živog čovjeka od krvi i mesa, grešnog i slabog, prikazuje smrtne grijehe i pita se je li grijeh veći od čovjeka, od nas samih? Upotreba polu prozirnog i rupičastog materijala, flizelina, tjera nas da se zapitamo gledamo li ispod površine? Osuđujemo li tuđe greške bez da prvo pogledamo svoj odraz u zrcalu? Koliko toga smo spremni sami sebi oprostiti, a druge za isto osuđivati? Svi griješimo – to je ono što nas povezuje. Stoga bi naš pravi oslonac trebali biti ljudi jer u svojoj suštini smo isti, mnogo bliži jedni drugima nego što mislimo, nego što se s površine može prepoznati.
Magdalena Durdov Roberta Jerčić
Izložba se otvara u utorak, 27. veljače 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 7. ožujka 2018.
Lina Aljinović rođena je 1991. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2009. godine, a 2017. godine završava Umjetničku akademiju u Splitu, studij likovne kulture i likovnih umjetnosti. Specijalizirala je grafiku u klasi izv. prof. Edvina Dragičevića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Magdalena Durdov i Roberta Jerčić // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Od kad je svijeta i vijeka, umjetnici su zaokupljeni temom smrti: temom onoga što zasigurno dolazi, ali nitko ne može predvidjeti. Kada se toj vječnoj temi pridodaju grijesi, kombinacija djeluje upravo adrenalinski na maštu same autorice te tako nastaje njezin rad. Ovo umjetničko djelo svojevrsna je ispovijed autorice, a ujedno i duhovno putovanje ka spoznaji čovjekove, time i vlastite prirode. Sedam grijeha – oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost – predstavljeni su kao kažnjivi smrću. Što je to što ih čini težima od ostalih grijeha, od ostalih ljudskih grešaka? Toliko često im pribjegavamo jer nas ispunjavaju, daju osjećaj ugode i zadovoljstva, a možda i čine sretnima. Rad se sastoji od dva dijela, oba izvedena u tehnici linoreza. Prvi dio predstavlja kožni dvosjed, a drugi dio sastoji se od sedam antropomorfnih likova koji predstavljaju sedam smrtnih grijeha. Kožni dvosjed, u potpunosti izveden tehnikom poentilizma, predstavlja određenu težinu grijeha kao i naš oslonac, on podnosi sav naš teret, sve naše jade i sreće, on nas oslobađa i podupire. Grijesi su prikazani kroz simbolične radnje ljudi, a kad bismo likove prislonili uz dvosjed, savršeno bi se poklapali. No dvosjedu autorica odlučuje dati sporednu ulogu te ga lišava njegove prvotne namjene oslonca smještajući ga na zid, dok same figure stavlja u prvi plan. Modeli, autorici dragi ljudi, figurama daju novu dimenziju; preuzimaju ulogu jastuka, udobnih i mekanih oslonaca jer nisu bitne radnje same po sebi, već osoba koja ih izvodi. Autorica pogledom kroz prizmu živog čovjeka od krvi i mesa, grešnog i slabog, prikazuje smrtne grijehe i pita se je li grijeh veći od čovjeka, od nas samih? Upotreba polu prozirnog i rupičastog materijala, flizelina, tjera nas da se zapitamo gledamo li ispod površine? Osuđujemo li tuđe greške bez da prvo pogledamo svoj odraz u zrcalu? Koliko toga smo spremni sami sebi oprostiti, a druge za isto osuđivati? Svi griješimo – to je ono što nas povezuje. Stoga bi naš pravi oslonac trebali biti ljudi jer u svojoj suštini smo isti, mnogo bliži jedni drugima nego što mislimo, nego što se s površine može prepoznati.
Magdalena Durdov Roberta Jerčić
Izložba se otvara u utorak, 27. veljače 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 7. ožujka 2018.
Lina Aljinović rođena je 1991. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2009. godine, a 2017. godine završava Umjetničku akademiju u Splitu, studij likovne kulture i likovnih umjetnosti. Specijalizirala je grafiku u klasi izv. prof. Edvina Dragičevića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Magdalena Durdov i Roberta Jerčić // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Od kad je svijeta i vijeka, umjetnici su zaokupljeni temom smrti: temom onoga što zasigurno dolazi, ali nitko ne može predvidjeti. Kada se toj vječnoj temi pridodaju grijesi, kombinacija djeluje upravo adrenalinski na maštu same autorice te tako nastaje njezin rad. Ovo umjetničko djelo svojevrsna je ispovijed autorice, a ujedno i duhovno putovanje ka spoznaji čovjekove, time i vlastite prirode. Sedam grijeha – oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost – predstavljeni su kao kažnjivi smrću. Što je to što ih čini težima od ostalih grijeha, od ostalih ljudskih grešaka? Toliko često im pribjegavamo jer nas ispunjavaju, daju osjećaj ugode i zadovoljstva, a možda i čine sretnima. Rad se sastoji od dva dijela, oba izvedena u tehnici linoreza. Prvi dio predstavlja kožni dvosjed, a drugi dio sastoji se od sedam antropomorfnih likova koji predstavljaju sedam smrtnih grijeha. Kožni dvosjed, u potpunosti izveden tehnikom poentilizma, predstavlja određenu težinu grijeha kao i naš oslonac, on podnosi sav naš teret, sve naše jade i sreće, on nas oslobađa i podupire. Grijesi su prikazani kroz simbolične radnje ljudi, a kad bismo likove prislonili uz dvosjed, savršeno bi se poklapali. No dvosjedu autorica odlučuje dati sporednu ulogu te ga lišava njegove prvotne namjene oslonca smještajući ga na zid, dok same figure stavlja u prvi plan. Modeli, autorici dragi ljudi, figurama daju novu dimenziju; preuzimaju ulogu jastuka, udobnih i mekanih oslonaca jer nisu bitne radnje same po sebi, već osoba koja ih izvodi. Autorica pogledom kroz prizmu živog čovjeka od krvi i mesa, grešnog i slabog, prikazuje smrtne grijehe i pita se je li grijeh veći od čovjeka, od nas samih? Upotreba polu prozirnog i rupičastog materijala, flizelina, tjera nas da se zapitamo gledamo li ispod površine? Osuđujemo li tuđe greške bez da prvo pogledamo svoj odraz u zrcalu? Koliko toga smo spremni sami sebi oprostiti, a druge za isto osuđivati? Svi griješimo – to je ono što nas povezuje. Stoga bi naš pravi oslonac trebali biti ljudi jer u svojoj suštini smo isti, mnogo bliži jedni drugima nego što mislimo, nego što se s površine može prepoznati.
Magdalena Durdov Roberta Jerčić
Izložba se otvara u utorak, 27. veljače 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 7. ožujka 2018.
Lina Aljinović rođena je 1991. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2009. godine, a 2017. godine završava Umjetničku akademiju u Splitu, studij likovne kulture i likovnih umjetnosti. Specijalizirala je grafiku u klasi izv. prof. Edvina Dragičevića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Magdalena Durdov i Roberta Jerčić // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Od kad je svijeta i vijeka, umjetnici su zaokupljeni temom smrti: temom onoga što zasigurno dolazi, ali nitko ne može predvidjeti. Kada se toj vječnoj temi pridodaju grijesi, kombinacija djeluje upravo adrenalinski na maštu same autorice te tako nastaje njezin rad. Ovo umjetničko djelo svojevrsna je ispovijed autorice, a ujedno i duhovno putovanje ka spoznaji čovjekove, time i vlastite prirode. Sedam grijeha – oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost – predstavljeni su kao kažnjivi smrću. Što je to što ih čini težima od ostalih grijeha, od ostalih ljudskih grešaka? Toliko često im pribjegavamo jer nas ispunjavaju, daju osjećaj ugode i zadovoljstva, a možda i čine sretnima. Rad se sastoji od dva dijela, oba izvedena u tehnici linoreza. Prvi dio predstavlja kožni dvosjed, a drugi dio sastoji se od sedam antropomorfnih likova koji predstavljaju sedam smrtnih grijeha. Kožni dvosjed, u potpunosti izveden tehnikom poentilizma, predstavlja određenu težinu grijeha kao i naš oslonac, on podnosi sav naš teret, sve naše jade i sreće, on nas oslobađa i podupire. Grijesi su prikazani kroz simbolične radnje ljudi, a kad bismo likove prislonili uz dvosjed, savršeno bi se poklapali. No dvosjedu autorica odlučuje dati sporednu ulogu te ga lišava njegove prvotne namjene oslonca smještajući ga na zid, dok same figure stavlja u prvi plan. Modeli, autorici dragi ljudi, figurama daju novu dimenziju; preuzimaju ulogu jastuka, udobnih i mekanih oslonaca jer nisu bitne radnje same po sebi, već osoba koja ih izvodi. Autorica pogledom kroz prizmu živog čovjeka od krvi i mesa, grešnog i slabog, prikazuje smrtne grijehe i pita se je li grijeh veći od čovjeka, od nas samih? Upotreba polu prozirnog i rupičastog materijala, flizelina, tjera nas da se zapitamo gledamo li ispod površine? Osuđujemo li tuđe greške bez da prvo pogledamo svoj odraz u zrcalu? Koliko toga smo spremni sami sebi oprostiti, a druge za isto osuđivati? Svi griješimo – to je ono što nas povezuje. Stoga bi naš pravi oslonac trebali biti ljudi jer u svojoj suštini smo isti, mnogo bliži jedni drugima nego što mislimo, nego što se s površine može prepoznati.
Magdalena Durdov Roberta Jerčić
Izložba se otvara u utorak, 27. veljače 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 7. ožujka 2018.
Lina Aljinović rođena je 1991. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2009. godine, a 2017. godine završava Umjetničku akademiju u Splitu, studij likovne kulture i likovnih umjetnosti. Specijalizirala je grafiku u klasi izv. prof. Edvina Dragičevića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Magdalena Durdov i Roberta Jerčić // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Predavanje "Kako postići kvalitetan suživot sa psom: što moram znati i gdje najčešće griješim?" (5.3. u 19.00) namjenjeno je svim vlasnicima pasa i onima koji bi to željeli biti. Predavačica Ana Bakašun, profesorica i kinologinja iz Kluba sportskih pasa Split, dotaknut će se mnogih zanimljivih tema vezanih uz način komunikacije pasa, modele i procese njihovog učenja, te doživljavanja svijeta oko sebe. Stvari su to razumijevanje kojih je preduvjet za zadovoljstvo u ljudsko-psećem odnosu.
Predavanje je besplatno u smislu da vam za njega nećemo tražiti da platite išta u novcu, ali ćemo vas zamoliti da sa sobom donesete donaciju u psećoj hrani ili bilo kakvoj drugoj potrepštini koja može razveseliti pse za koje brinu volonteri udruge Sehaliah. U ova hladna vremena, dobro dođu i deke, a nećemo odbiti ni zdjelicu, transporter, ležaj ili nešto slično što vam je doma možda višak. Ako pak nemate ni psa ni ambiciju da ga uskoro udomite, ali ipak želite pomoći, svaka i najmanja donacija puno znači. Volonteri brinu o psima bez vlasnika, pružaju im privremeni dom, pružaju im svu skrb koja im je potrebna, i najvažnije... ljubav i vrijeme. Pomozimo im da to nastave raditi.
https://www.facebook.com/UdrugaSehaliah/
#love#true bond#help#zlatnavrata#split

Od kad je svijeta i vijeka, umjetnici su zaokupljeni temom smrti: temom onoga što zasigurno dolazi, ali nitko ne može predvidjeti. Kada se toj vječnoj temi pridodaju grijesi, kombinacija djeluje upravo adrenalinski na maštu same autorice te tako nastaje njezin rad. Ovo umjetničko djelo svojevrsna je ispovijed autorice, a ujedno i duhovno putovanje ka spoznaji čovjekove, time i vlastite prirode. Sedam grijeha – oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost – predstavljeni su kao kažnjivi smrću. Što je to što ih čini težima od ostalih grijeha, od ostalih ljudskih grešaka? Toliko često im pribjegavamo jer nas ispunjavaju, daju osjećaj ugode i zadovoljstva, a možda i čine sretnima. Rad se sastoji od dva dijela, oba izvedena u tehnici linoreza. Prvi dio predstavlja kožni dvosjed, a drugi dio sastoji se od sedam antropomorfnih likova koji predstavljaju sedam smrtnih grijeha. Kožni dvosjed, u potpunosti izveden tehnikom poentilizma, predstavlja određenu težinu grijeha kao i naš oslonac, on podnosi sav naš teret, sve naše jade i sreće, on nas oslobađa i podupire. Grijesi su prikazani kroz simbolične radnje ljudi, a kad bismo likove prislonili uz dvosjed, savršeno bi se poklapali. No dvosjedu autorica odlučuje dati sporednu ulogu te ga lišava njegove prvotne namjene oslonca smještajući ga na zid, dok same figure stavlja u prvi plan. Modeli, autorici dragi ljudi, figurama daju novu dimenziju; preuzimaju ulogu jastuka, udobnih i mekanih oslonaca jer nisu bitne radnje same po sebi, već osoba koja ih izvodi. Autorica pogledom kroz prizmu živog čovjeka od krvi i mesa, grešnog i slabog, prikazuje smrtne grijehe i pita se je li grijeh veći od čovjeka, od nas samih? Upotreba polu prozirnog i rupičastog materijala, flizelina, tjera nas da se zapitamo gledamo li ispod površine? Osuđujemo li tuđe greške bez da prvo pogledamo svoj odraz u zrcalu? Koliko toga smo spremni sami sebi oprostiti, a druge za isto osuđivati? Svi griješimo – to je ono što nas povezuje. Stoga bi naš pravi oslonac trebali biti ljudi jer u svojoj suštini smo isti, mnogo bliži jedni drugima nego što mislimo, nego što se s površine može prepoznati.
Magdalena Durdov Roberta Jerčić
Izložba se otvara u utorak, 27. veljače 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 7. ožujka 2018.
Lina Aljinović rođena je 1991. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2009. godine, a 2017. godine završava Umjetničku akademiju u Splitu, studij likovne kulture i likovnih umjetnosti. Specijalizirala je grafiku u klasi izv. prof. Edvina Dragičevića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Magdalena Durdov i Roberta Jerčić // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Od kad je svijeta i vijeka, umjetnici su zaokupljeni temom smrti: temom onoga što zasigurno dolazi, ali nitko ne može predvidjeti. Kada se toj vječnoj temi pridodaju grijesi, kombinacija djeluje upravo adrenalinski na maštu same autorice te tako nastaje njezin rad. Ovo umjetničko djelo svojevrsna je ispovijed autorice, a ujedno i duhovno putovanje ka spoznaji čovjekove, time i vlastite prirode. Sedam grijeha – oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost – predstavljeni su kao kažnjivi smrću. Što je to što ih čini težima od ostalih grijeha, od ostalih ljudskih grešaka? Toliko često im pribjegavamo jer nas ispunjavaju, daju osjećaj ugode i zadovoljstva, a možda i čine sretnima. Rad se sastoji od dva dijela, oba izvedena u tehnici linoreza. Prvi dio predstavlja kožni dvosjed, a drugi dio sastoji se od sedam antropomorfnih likova koji predstavljaju sedam smrtnih grijeha. Kožni dvosjed, u potpunosti izveden tehnikom poentilizma, predstavlja određenu težinu grijeha kao i naš oslonac, on podnosi sav naš teret, sve naše jade i sreće, on nas oslobađa i podupire. Grijesi su prikazani kroz simbolične radnje ljudi, a kad bismo likove prislonili uz dvosjed, savršeno bi se poklapali. No dvosjedu autorica odlučuje dati sporednu ulogu te ga lišava njegove prvotne namjene oslonca smještajući ga na zid, dok same figure stavlja u prvi plan. Modeli, autorici dragi ljudi, figurama daju novu dimenziju; preuzimaju ulogu jastuka, udobnih i mekanih oslonaca jer nisu bitne radnje same po sebi, već osoba koja ih izvodi. Autorica pogledom kroz prizmu živog čovjeka od krvi i mesa, grešnog i slabog, prikazuje smrtne grijehe i pita se je li grijeh veći od čovjeka, od nas samih? Upotreba polu prozirnog i rupičastog materijala, flizelina, tjera nas da se zapitamo gledamo li ispod površine? Osuđujemo li tuđe greške bez da prvo pogledamo svoj odraz u zrcalu? Koliko toga smo spremni sami sebi oprostiti, a druge za isto osuđivati? Svi griješimo – to je ono što nas povezuje. Stoga bi naš pravi oslonac trebali biti ljudi jer u svojoj suštini smo isti, mnogo bliži jedni drugima nego što mislimo, nego što se s površine može prepoznati.
Magdalena Durdov Roberta Jerčić
Izložba se otvara u utorak, 27. veljače 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 7. ožujka 2018.
Lina Aljinović rođena je 1991. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2009. godine, a 2017. godine završava Umjetničku akademiju u Splitu, studij likovne kulture i likovnih umjetnosti. Specijalizirala je grafiku u klasi izv. prof. Edvina Dragičevića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Magdalena Durdov i Roberta Jerčić // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Fascinacija sedmom umjetnosti odnosno izmišljenim narativima i fiktivnim filmskim likovima potakla je umjetnicu Josipu Šare na razmišljanje o tome kako spojiti vlastitu zaokupljenost kinematografijom, koja za nju kao i mnoge predstavlja bijeg od stvarnosti, sa strasti prema slikarstvu kao primarnim medijem izražavanja. Vodeći se mišlju da u određenom filmu uvijek postoje pojedine uloge s kojima se gledatelj poistovjećuje što, kako sama autorica nalaže, mnogo toga govori o karakteru osobe i vlastitoj percepciji sebe, ona kroz razgovore s bliskim ljudima ispituje u kojim filmskim likovima sebe vide. Na taj način ona im prepušta odabir filmskog prikaza budući da portretira upravo njih, smještajući ih na poziciju lika kojeg su sami odabrali te ih postavlja u scenu koju smatra prepoznatljivom i karakterističnom za film u čiju se fabulu smješta dotični protagonist. Riječ je o seriji diptiha od kojih je jedan predstavljen na PREMIJERAMA, u ovom slučaju prikazana situacija preuzeta je iz animiranog filma Big Hero 6. Praznina prisutna na oba platna rezultat je izdvajanja likova na jednu stranu od prostora koji ih okružuje na drugu stranu. Zahvaljujući dodanim okvirima, označeni bijelim obrisima kvadrata, stvaraju se ,,kadrovi“ snimljeni zamišljenim objektivom. Na taj se način u svijet slikane slike (bez fizičkog okvira) unosi ,,transparentna“ fiktivnost medijske slike koja je u stvarnosti određena zakonitostima okvira/formata ekrana. Odvajanje tehnički obilježenog okružja koje definira medijsku sliku fizički je definirano i kroz drugo platno i dio je slikarskog diptiha. Elementi smješteni unutar dvaju okvira svedeni su na šturu plošnost, geometrizirane forme i pastozne nanose akrilne boje. Cilj tog slikarskog pojednostavljenja, gdje prirodni zakoni perspektive gotovo i ne postoje, je stvoriti privid interijera i figura te naglasiti da je riječ o zamišljenoj sceni koja postoji samo u našoj imaginaciji, u personaliziranom bijegu od stvarnosti koja se najčešće formira i ostvaruje u obliku nejasnih fragmenata. Ovoj pojednostavljenosti prikaza suprotstavljeni su detaljnije izvedeni tehnički podaci preuzeti s raznih filmskih kamera koji stvaraju dojam da se naslikani prizor promatra kroz okulus filmske kamere ili kroz prizmu snimateljskog monitora. Oni služe kao metafora za promatranje sebe samih u ulozi aktera neke drugačije stvarnosti koje traje dokle god je upaljena crvena oznaka za snimanje (REC). U postavljanju prikaza slikarica uspijeva uspostaviti ravnotežu između mnoštva izdvojenih elemenata. Unoseći kinematografske motive u medij slikarstva te ispreplićući stvarne osobe i filmski konstrukt, vješto je oživljen i zabilježen trenutak nečijeg maštanja i bijega od realnosti. Prizivanjem upravo takvih scena autorica u konačnici omogućuje ,,drugačije percipiranje rada spajanjem stvarnog svijeta s onim fiktivnim“.
Franka Klišanin
Izložba se otvara u utorak, 20. ožujka 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 30. ožujka 2018.
Josipa Šare rođena je 1994. godine u Dubrovniku. Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku završava 2013. godine. Godine 2016. završava preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina na, gdje trenutno pohađa drugu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Nine Ivančić. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, te sudjelovala na nekoliko likovnih kolonija, programa i radionica kao član udruge DART. Prošle godine realizirala je svoju prvu samostalnu izložbu u galeriji Artur u Dubrovniku.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana MeŠtrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Franka Klišanin // Tisak: Grafis d.o.o., Split

U okviru Mjeseca Frankofonije u utorak 20.03.2018., zapocinje tjedan frankofonih filmova u Kinoteci Zlatna vrata.
Prvi film na programu je marokanski: "Rock the Casbah", 2013. (Laila Marrakchi) - utorak 20.03.2018. u 20.15 sati. Pola sata prije projekcije na cocktail s cajem od mente i tradicionalnim kolacima.
Raspored projekcija:
UTO 20.3. 20.15 2018. ROCK THE CASBAH, 2013.
SRI 21.3. 20.15 CRVENI KRUG / Le cercle rouge, 1970.
ČET 22.3. 20.15 CORPORATE, 2017.
PET 23.3. 20.15 TAMARA, 2016.
SUB 24.3. 20.15 TAŠTINA / La Vanité, 2015.

Fascinacija sedmom umjetnosti odnosno izmišljenim narativima i fiktivnim filmskim likovima potakla je umjetnicu Josipu Šare na razmišljanje o tome kako spojiti vlastitu zaokupljenost kinematografijom, koja za nju kao i mnoge predstavlja bijeg od stvarnosti, sa strasti prema slikarstvu kao primarnim medijem izražavanja. Vodeći se mišlju da u određenom filmu uvijek postoje pojedine uloge s kojima se gledatelj poistovjećuje što, kako sama autorica nalaže, mnogo toga govori o karakteru osobe i vlastitoj percepciji sebe, ona kroz razgovore s bliskim ljudima ispituje u kojim filmskim likovima sebe vide. Na taj način ona im prepušta odabir filmskog prikaza budući da portretira upravo njih, smještajući ih na poziciju lika kojeg su sami odabrali te ih postavlja u scenu koju smatra prepoznatljivom i karakterističnom za film u čiju se fabulu smješta dotični protagonist. Riječ je o seriji diptiha od kojih je jedan predstavljen na PREMIJERAMA, u ovom slučaju prikazana situacija preuzeta je iz animiranog filma Big Hero 6. Praznina prisutna na oba platna rezultat je izdvajanja likova na jednu stranu od prostora koji ih okružuje na drugu stranu. Zahvaljujući dodanim okvirima, označeni bijelim obrisima kvadrata, stvaraju se ,,kadrovi“ snimljeni zamišljenim objektivom. Na taj se način u svijet slikane slike (bez fizičkog okvira) unosi ,,transparentna“ fiktivnost medijske slike koja je u stvarnosti određena zakonitostima okvira/formata ekrana. Odvajanje tehnički obilježenog okružja koje definira medijsku sliku fizički je definirano i kroz drugo platno i dio je slikarskog diptiha. Elementi smješteni unutar dvaju okvira svedeni su na šturu plošnost, geometrizirane forme i pastozne nanose akrilne boje. Cilj tog slikarskog pojednostavljenja, gdje prirodni zakoni perspektive gotovo i ne postoje, je stvoriti privid interijera i figura te naglasiti da je riječ o zamišljenoj sceni koja postoji samo u našoj imaginaciji, u personaliziranom bijegu od stvarnosti koja se najčešće formira i ostvaruje u obliku nejasnih fragmenata. Ovoj pojednostavljenosti prikaza suprotstavljeni su detaljnije izvedeni tehnički podaci preuzeti s raznih filmskih kamera koji stvaraju dojam da se naslikani prizor promatra kroz okulus filmske kamere ili kroz prizmu snimateljskog monitora. Oni služe kao metafora za promatranje sebe samih u ulozi aktera neke drugačije stvarnosti koje traje dokle god je upaljena crvena oznaka za snimanje (REC). U postavljanju prikaza slikarica uspijeva uspostaviti ravnotežu između mnoštva izdvojenih elemenata. Unoseći kinematografske motive u medij slikarstva te ispreplićući stvarne osobe i filmski konstrukt, vješto je oživljen i zabilježen trenutak nečijeg maštanja i bijega od realnosti. Prizivanjem upravo takvih scena autorica u konačnici omogućuje ,,drugačije percipiranje rada spajanjem stvarnog svijeta s onim fiktivnim“.
Franka Klišanin
Izložba se otvara u utorak, 20. ožujka 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 30. ožujka 2018.
Josipa Šare rođena je 1994. godine u Dubrovniku. Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku završava 2013. godine. Godine 2016. završava preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina na, gdje trenutno pohađa drugu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Nine Ivančić. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, te sudjelovala na nekoliko likovnih kolonija, programa i radionica kao član udruge DART. Prošle godine realizirala je svoju prvu samostalnu izložbu u galeriji Artur u Dubrovniku.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana MeŠtrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Franka Klišanin // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Fascinacija sedmom umjetnosti odnosno izmišljenim narativima i fiktivnim filmskim likovima potakla je umjetnicu Josipu Šare na razmišljanje o tome kako spojiti vlastitu zaokupljenost kinematografijom, koja za nju kao i mnoge predstavlja bijeg od stvarnosti, sa strasti prema slikarstvu kao primarnim medijem izražavanja. Vodeći se mišlju da u određenom filmu uvijek postoje pojedine uloge s kojima se gledatelj poistovjećuje što, kako sama autorica nalaže, mnogo toga govori o karakteru osobe i vlastitoj percepciji sebe, ona kroz razgovore s bliskim ljudima ispituje u kojim filmskim likovima sebe vide. Na taj način ona im prepušta odabir filmskog prikaza budući da portretira upravo njih, smještajući ih na poziciju lika kojeg su sami odabrali te ih postavlja u scenu koju smatra prepoznatljivom i karakterističnom za film u čiju se fabulu smješta dotični protagonist. Riječ je o seriji diptiha od kojih je jedan predstavljen na PREMIJERAMA, u ovom slučaju prikazana situacija preuzeta je iz animiranog filma Big Hero 6. Praznina prisutna na oba platna rezultat je izdvajanja likova na jednu stranu od prostora koji ih okružuje na drugu stranu. Zahvaljujući dodanim okvirima, označeni bijelim obrisima kvadrata, stvaraju se ,,kadrovi“ snimljeni zamišljenim objektivom. Na taj se način u svijet slikane slike (bez fizičkog okvira) unosi ,,transparentna“ fiktivnost medijske slike koja je u stvarnosti određena zakonitostima okvira/formata ekrana. Odvajanje tehnički obilježenog okružja koje definira medijsku sliku fizički je definirano i kroz drugo platno i dio je slikarskog diptiha. Elementi smješteni unutar dvaju okvira svedeni su na šturu plošnost, geometrizirane forme i pastozne nanose akrilne boje. Cilj tog slikarskog pojednostavljenja, gdje prirodni zakoni perspektive gotovo i ne postoje, je stvoriti privid interijera i figura te naglasiti da je riječ o zamišljenoj sceni koja postoji samo u našoj imaginaciji, u personaliziranom bijegu od stvarnosti koja se najčešće formira i ostvaruje u obliku nejasnih fragmenata. Ovoj pojednostavljenosti prikaza suprotstavljeni su detaljnije izvedeni tehnički podaci preuzeti s raznih filmskih kamera koji stvaraju dojam da se naslikani prizor promatra kroz okulus filmske kamere ili kroz prizmu snimateljskog monitora. Oni služe kao metafora za promatranje sebe samih u ulozi aktera neke drugačije stvarnosti koje traje dokle god je upaljena crvena oznaka za snimanje (REC). U postavljanju prikaza slikarica uspijeva uspostaviti ravnotežu između mnoštva izdvojenih elemenata. Unoseći kinematografske motive u medij slikarstva te ispreplićući stvarne osobe i filmski konstrukt, vješto je oživljen i zabilježen trenutak nečijeg maštanja i bijega od realnosti. Prizivanjem upravo takvih scena autorica u konačnici omogućuje ,,drugačije percipiranje rada spajanjem stvarnog svijeta s onim fiktivnim“.
Franka Klišanin
Izložba se otvara u utorak, 20. ožujka 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 30. ožujka 2018.
Josipa Šare rođena je 1994. godine u Dubrovniku. Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku završava 2013. godine. Godine 2016. završava preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina na, gdje trenutno pohađa drugu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Nine Ivančić. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, te sudjelovala na nekoliko likovnih kolonija, programa i radionica kao član udruge DART. Prošle godine realizirala je svoju prvu samostalnu izložbu u galeriji Artur u Dubrovniku.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana MeŠtrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Franka Klišanin // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Fascinacija sedmom umjetnosti odnosno izmišljenim narativima i fiktivnim filmskim likovima potakla je umjetnicu Josipu Šare na razmišljanje o tome kako spojiti vlastitu zaokupljenost kinematografijom, koja za nju kao i mnoge predstavlja bijeg od stvarnosti, sa strasti prema slikarstvu kao primarnim medijem izražavanja. Vodeći se mišlju da u određenom filmu uvijek postoje pojedine uloge s kojima se gledatelj poistovjećuje što, kako sama autorica nalaže, mnogo toga govori o karakteru osobe i vlastitoj percepciji sebe, ona kroz razgovore s bliskim ljudima ispituje u kojim filmskim likovima sebe vide. Na taj način ona im prepušta odabir filmskog prikaza budući da portretira upravo njih, smještajući ih na poziciju lika kojeg su sami odabrali te ih postavlja u scenu koju smatra prepoznatljivom i karakterističnom za film u čiju se fabulu smješta dotični protagonist. Riječ je o seriji diptiha od kojih je jedan predstavljen na PREMIJERAMA, u ovom slučaju prikazana situacija preuzeta je iz animiranog filma Big Hero 6. Praznina prisutna na oba platna rezultat je izdvajanja likova na jednu stranu od prostora koji ih okružuje na drugu stranu. Zahvaljujući dodanim okvirima, označeni bijelim obrisima kvadrata, stvaraju se ,,kadrovi“ snimljeni zamišljenim objektivom. Na taj se način u svijet slikane slike (bez fizičkog okvira) unosi ,,transparentna“ fiktivnost medijske slike koja je u stvarnosti određena zakonitostima okvira/formata ekrana. Odvajanje tehnički obilježenog okružja koje definira medijsku sliku fizički je definirano i kroz drugo platno i dio je slikarskog diptiha. Elementi smješteni unutar dvaju okvira svedeni su na šturu plošnost, geometrizirane forme i pastozne nanose akrilne boje. Cilj tog slikarskog pojednostavljenja, gdje prirodni zakoni perspektive gotovo i ne postoje, je stvoriti privid interijera i figura te naglasiti da je riječ o zamišljenoj sceni koja postoji samo u našoj imaginaciji, u personaliziranom bijegu od stvarnosti koja se najčešće formira i ostvaruje u obliku nejasnih fragmenata. Ovoj pojednostavljenosti prikaza suprotstavljeni su detaljnije izvedeni tehnički podaci preuzeti s raznih filmskih kamera koji stvaraju dojam da se naslikani prizor promatra kroz okulus filmske kamere ili kroz prizmu snimateljskog monitora. Oni služe kao metafora za promatranje sebe samih u ulozi aktera neke drugačije stvarnosti koje traje dokle god je upaljena crvena oznaka za snimanje (REC). U postavljanju prikaza slikarica uspijeva uspostaviti ravnotežu između mnoštva izdvojenih elemenata. Unoseći kinematografske motive u medij slikarstva te ispreplićući stvarne osobe i filmski konstrukt, vješto je oživljen i zabilježen trenutak nečijeg maštanja i bijega od realnosti. Prizivanjem upravo takvih scena autorica u konačnici omogućuje ,,drugačije percipiranje rada spajanjem stvarnog svijeta s onim fiktivnim“.
Franka Klišanin
Izložba se otvara u utorak, 20. ožujka 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 30. ožujka 2018.
Josipa Šare rođena je 1994. godine u Dubrovniku. Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku završava 2013. godine. Godine 2016. završava preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina na, gdje trenutno pohađa drugu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Nine Ivančić. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, te sudjelovala na nekoliko likovnih kolonija, programa i radionica kao član udruge DART. Prošle godine realizirala je svoju prvu samostalnu izložbu u galeriji Artur u Dubrovniku.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana MeŠtrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Franka Klišanin // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Fascinacija sedmom umjetnosti odnosno izmišljenim narativima i fiktivnim filmskim likovima potakla je umjetnicu Josipu Šare na razmišljanje o tome kako spojiti vlastitu zaokupljenost kinematografijom, koja za nju kao i mnoge predstavlja bijeg od stvarnosti, sa strasti prema slikarstvu kao primarnim medijem izražavanja. Vodeći se mišlju da u određenom filmu uvijek postoje pojedine uloge s kojima se gledatelj poistovjećuje što, kako sama autorica nalaže, mnogo toga govori o karakteru osobe i vlastitoj percepciji sebe, ona kroz razgovore s bliskim ljudima ispituje u kojim filmskim likovima sebe vide. Na taj način ona im prepušta odabir filmskog prikaza budući da portretira upravo njih, smještajući ih na poziciju lika kojeg su sami odabrali te ih postavlja u scenu koju smatra prepoznatljivom i karakterističnom za film u čiju se fabulu smješta dotični protagonist. Riječ je o seriji diptiha od kojih je jedan predstavljen na PREMIJERAMA, u ovom slučaju prikazana situacija preuzeta je iz animiranog filma Big Hero 6. Praznina prisutna na oba platna rezultat je izdvajanja likova na jednu stranu od prostora koji ih okružuje na drugu stranu. Zahvaljujući dodanim okvirima, označeni bijelim obrisima kvadrata, stvaraju se ,,kadrovi“ snimljeni zamišljenim objektivom. Na taj se način u svijet slikane slike (bez fizičkog okvira) unosi ,,transparentna“ fiktivnost medijske slike koja je u stvarnosti određena zakonitostima okvira/formata ekrana. Odvajanje tehnički obilježenog okružja koje definira medijsku sliku fizički je definirano i kroz drugo platno i dio je slikarskog diptiha. Elementi smješteni unutar dvaju okvira svedeni su na šturu plošnost, geometrizirane forme i pastozne nanose akrilne boje. Cilj tog slikarskog pojednostavljenja, gdje prirodni zakoni perspektive gotovo i ne postoje, je stvoriti privid interijera i figura te naglasiti da je riječ o zamišljenoj sceni koja postoji samo u našoj imaginaciji, u personaliziranom bijegu od stvarnosti koja se najčešće formira i ostvaruje u obliku nejasnih fragmenata. Ovoj pojednostavljenosti prikaza suprotstavljeni su detaljnije izvedeni tehnički podaci preuzeti s raznih filmskih kamera koji stvaraju dojam da se naslikani prizor promatra kroz okulus filmske kamere ili kroz prizmu snimateljskog monitora. Oni služe kao metafora za promatranje sebe samih u ulozi aktera neke drugačije stvarnosti koje traje dokle god je upaljena crvena oznaka za snimanje (REC). U postavljanju prikaza slikarica uspijeva uspostaviti ravnotežu između mnoštva izdvojenih elemenata. Unoseći kinematografske motive u medij slikarstva te ispreplićući stvarne osobe i filmski konstrukt, vješto je oživljen i zabilježen trenutak nečijeg maštanja i bijega od realnosti. Prizivanjem upravo takvih scena autorica u konačnici omogućuje ,,drugačije percipiranje rada spajanjem stvarnog svijeta s onim fiktivnim“.
Franka Klišanin
Izložba se otvara u utorak, 20. ožujka 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 30. ožujka 2018.
Josipa Šare rođena je 1994. godine u Dubrovniku. Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku završava 2013. godine. Godine 2016. završava preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina na, gdje trenutno pohađa drugu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Nine Ivančić. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, te sudjelovala na nekoliko likovnih kolonija, programa i radionica kao član udruge DART. Prošle godine realizirala je svoju prvu samostalnu izložbu u galeriji Artur u Dubrovniku.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana MeŠtrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Franka Klišanin // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Fascinacija sedmom umjetnosti odnosno izmišljenim narativima i fiktivnim filmskim likovima potakla je umjetnicu Josipu Šare na razmišljanje o tome kako spojiti vlastitu zaokupljenost kinematografijom, koja za nju kao i mnoge predstavlja bijeg od stvarnosti, sa strasti prema slikarstvu kao primarnim medijem izražavanja. Vodeći se mišlju da u određenom filmu uvijek postoje pojedine uloge s kojima se gledatelj poistovjećuje što, kako sama autorica nalaže, mnogo toga govori o karakteru osobe i vlastitoj percepciji sebe, ona kroz razgovore s bliskim ljudima ispituje u kojim filmskim likovima sebe vide. Na taj način ona im prepušta odabir filmskog prikaza budući da portretira upravo njih, smještajući ih na poziciju lika kojeg su sami odabrali te ih postavlja u scenu koju smatra prepoznatljivom i karakterističnom za film u čiju se fabulu smješta dotični protagonist. Riječ je o seriji diptiha od kojih je jedan predstavljen na PREMIJERAMA, u ovom slučaju prikazana situacija preuzeta je iz animiranog filma Big Hero 6. Praznina prisutna na oba platna rezultat je izdvajanja likova na jednu stranu od prostora koji ih okružuje na drugu stranu. Zahvaljujući dodanim okvirima, označeni bijelim obrisima kvadrata, stvaraju se ,,kadrovi“ snimljeni zamišljenim objektivom. Na taj se način u svijet slikane slike (bez fizičkog okvira) unosi ,,transparentna“ fiktivnost medijske slike koja je u stvarnosti određena zakonitostima okvira/formata ekrana. Odvajanje tehnički obilježenog okružja koje definira medijsku sliku fizički je definirano i kroz drugo platno i dio je slikarskog diptiha. Elementi smješteni unutar dvaju okvira svedeni su na šturu plošnost, geometrizirane forme i pastozne nanose akrilne boje. Cilj tog slikarskog pojednostavljenja, gdje prirodni zakoni perspektive gotovo i ne postoje, je stvoriti privid interijera i figura te naglasiti da je riječ o zamišljenoj sceni koja postoji samo u našoj imaginaciji, u personaliziranom bijegu od stvarnosti koja se najčešće formira i ostvaruje u obliku nejasnih fragmenata. Ovoj pojednostavljenosti prikaza suprotstavljeni su detaljnije izvedeni tehnički podaci preuzeti s raznih filmskih kamera koji stvaraju dojam da se naslikani prizor promatra kroz okulus filmske kamere ili kroz prizmu snimateljskog monitora. Oni služe kao metafora za promatranje sebe samih u ulozi aktera neke drugačije stvarnosti koje traje dokle god je upaljena crvena oznaka za snimanje (REC). U postavljanju prikaza slikarica uspijeva uspostaviti ravnotežu između mnoštva izdvojenih elemenata. Unoseći kinematografske motive u medij slikarstva te ispreplićući stvarne osobe i filmski konstrukt, vješto je oživljen i zabilježen trenutak nečijeg maštanja i bijega od realnosti. Prizivanjem upravo takvih scena autorica u konačnici omogućuje ,,drugačije percipiranje rada spajanjem stvarnog svijeta s onim fiktivnim“.
Franka Klišanin
Izložba se otvara u utorak, 20. ožujka 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 30. ožujka 2018.
Josipa Šare rođena je 1994. godine u Dubrovniku. Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku završava 2013. godine. Godine 2016. završava preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina na, gdje trenutno pohađa drugu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Nine Ivančić. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, te sudjelovala na nekoliko likovnih kolonija, programa i radionica kao član udruge DART. Prošle godine realizirala je svoju prvu samostalnu izložbu u galeriji Artur u Dubrovniku.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana MeŠtrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Franka Klišanin // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Fascinacija sedmom umjetnosti odnosno izmišljenim narativima i fiktivnim filmskim likovima potakla je umjetnicu Josipu Šare na razmišljanje o tome kako spojiti vlastitu zaokupljenost kinematografijom, koja za nju kao i mnoge predstavlja bijeg od stvarnosti, sa strasti prema slikarstvu kao primarnim medijem izražavanja. Vodeći se mišlju da u određenom filmu uvijek postoje pojedine uloge s kojima se gledatelj poistovjećuje što, kako sama autorica nalaže, mnogo toga govori o karakteru osobe i vlastitoj percepciji sebe, ona kroz razgovore s bliskim ljudima ispituje u kojim filmskim likovima sebe vide. Na taj način ona im prepušta odabir filmskog prikaza budući da portretira upravo njih, smještajući ih na poziciju lika kojeg su sami odabrali te ih postavlja u scenu koju smatra prepoznatljivom i karakterističnom za film u čiju se fabulu smješta dotični protagonist. Riječ je o seriji diptiha od kojih je jedan predstavljen na PREMIJERAMA, u ovom slučaju prikazana situacija preuzeta je iz animiranog filma Big Hero 6. Praznina prisutna na oba platna rezultat je izdvajanja likova na jednu stranu od prostora koji ih okružuje na drugu stranu. Zahvaljujući dodanim okvirima, označeni bijelim obrisima kvadrata, stvaraju se ,,kadrovi“ snimljeni zamišljenim objektivom. Na taj se način u svijet slikane slike (bez fizičkog okvira) unosi ,,transparentna“ fiktivnost medijske slike koja je u stvarnosti određena zakonitostima okvira/formata ekrana. Odvajanje tehnički obilježenog okružja koje definira medijsku sliku fizički je definirano i kroz drugo platno i dio je slikarskog diptiha. Elementi smješteni unutar dvaju okvira svedeni su na šturu plošnost, geometrizirane forme i pastozne nanose akrilne boje. Cilj tog slikarskog pojednostavljenja, gdje prirodni zakoni perspektive gotovo i ne postoje, je stvoriti privid interijera i figura te naglasiti da je riječ o zamišljenoj sceni koja postoji samo u našoj imaginaciji, u personaliziranom bijegu od stvarnosti koja se najčešće formira i ostvaruje u obliku nejasnih fragmenata. Ovoj pojednostavljenosti prikaza suprotstavljeni su detaljnije izvedeni tehnički podaci preuzeti s raznih filmskih kamera koji stvaraju dojam da se naslikani prizor promatra kroz okulus filmske kamere ili kroz prizmu snimateljskog monitora. Oni služe kao metafora za promatranje sebe samih u ulozi aktera neke drugačije stvarnosti koje traje dokle god je upaljena crvena oznaka za snimanje (REC). U postavljanju prikaza slikarica uspijeva uspostaviti ravnotežu između mnoštva izdvojenih elemenata. Unoseći kinematografske motive u medij slikarstva te ispreplićući stvarne osobe i filmski konstrukt, vješto je oživljen i zabilježen trenutak nečijeg maštanja i bijega od realnosti. Prizivanjem upravo takvih scena autorica u konačnici omogućuje ,,drugačije percipiranje rada spajanjem stvarnog svijeta s onim fiktivnim“.
Franka Klišanin
Izložba se otvara u utorak, 20. ožujka 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 30. ožujka 2018.
Josipa Šare rođena je 1994. godine u Dubrovniku. Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku završava 2013. godine. Godine 2016. završava preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina na, gdje trenutno pohađa drugu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Nine Ivančić. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, te sudjelovala na nekoliko likovnih kolonija, programa i radionica kao član udruge DART. Prošle godine realizirala je svoju prvu samostalnu izložbu u galeriji Artur u Dubrovniku.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana MeŠtrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Franka Klišanin // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Filmski klub kinoteke Zlatna vrata
Vrijeme održavanja: Svaki posljednji utorak u mjesecu u 20.00, svaki mjesec osim srpnja i kolovoza.
Opis programa: Program se bazira na ideji da jedna javnosti znana osoba, ne nužno vezana za filmsku djelatnost, publici predstavlja film po svom izboru. Izbor naslova, kao i izlaganje koje mu prethodi, temelji se na osobnoj priči vezanoj uz njega, i publici prezentira neku vrstu intimne filmske povijesti.
Niz je načina na koji je medij filma uklopljen u nečiju privatnu biografiju, bilo kroz povezanost uz neki životni period, uspomenu na prve filmske fascinacije, izlaske i konverzacije s ljudima koji su mu/joj mnogo značili, kao nadahnuće za neki potez ili razmišljanje koji su se kasnije u životu pokazali značajnima. Takva se priča razvija kroz uvodno izlaganje, u kojem izbornik „otkriva“ film, izdvaja elemente koji su ga naveli da baš njega odabere, i povezuje te elemente sa vlastitim iskustvom i razmišljanjima. Publika je slobodna postavljati pitanja i nakon izlaganja i nakon pogledanog filma. Dijaloška forma se ohrabruje od strane organizatora i izbornika.
Izbornik može biti bilo koja javnosti znana osoba, kako iz područja kulturnih djelatnosti, tako i politike, znanosti, sporta, gospodarstva... pod uvjetom da je filmofil i ima volje i sposobnosti da publici u formi slobodne (ne čitane) priče prenese svoja iskustva, ljubavi i znanja vezana uz temu večeri.
Program je započeo u listopadu 2016., gostovanjem novinara i književnika Predraga Lucića, svima znanog kao jednog od urednika Feral Tribunea, a manje poznatog kao filmofila i filmskog znalca.

Fascinacija sedmom umjetnosti odnosno izmišljenim narativima i fiktivnim filmskim likovima potakla je umjetnicu Josipu Šare na razmišljanje o tome kako spojiti vlastitu zaokupljenost kinematografijom, koja za nju kao i mnoge predstavlja bijeg od stvarnosti, sa strasti prema slikarstvu kao primarnim medijem izražavanja. Vodeći se mišlju da u određenom filmu uvijek postoje pojedine uloge s kojima se gledatelj poistovjećuje što, kako sama autorica nalaže, mnogo toga govori o karakteru osobe i vlastitoj percepciji sebe, ona kroz razgovore s bliskim ljudima ispituje u kojim filmskim likovima sebe vide. Na taj način ona im prepušta odabir filmskog prikaza budući da portretira upravo njih, smještajući ih na poziciju lika kojeg su sami odabrali te ih postavlja u scenu koju smatra prepoznatljivom i karakterističnom za film u čiju se fabulu smješta dotični protagonist. Riječ je o seriji diptiha od kojih je jedan predstavljen na PREMIJERAMA, u ovom slučaju prikazana situacija preuzeta je iz animiranog filma Big Hero 6. Praznina prisutna na oba platna rezultat je izdvajanja likova na jednu stranu od prostora koji ih okružuje na drugu stranu. Zahvaljujući dodanim okvirima, označeni bijelim obrisima kvadrata, stvaraju se ,,kadrovi“ snimljeni zamišljenim objektivom. Na taj se način u svijet slikane slike (bez fizičkog okvira) unosi ,,transparentna“ fiktivnost medijske slike koja je u stvarnosti određena zakonitostima okvira/formata ekrana. Odvajanje tehnički obilježenog okružja koje definira medijsku sliku fizički je definirano i kroz drugo platno i dio je slikarskog diptiha. Elementi smješteni unutar dvaju okvira svedeni su na šturu plošnost, geometrizirane forme i pastozne nanose akrilne boje. Cilj tog slikarskog pojednostavljenja, gdje prirodni zakoni perspektive gotovo i ne postoje, je stvoriti privid interijera i figura te naglasiti da je riječ o zamišljenoj sceni koja postoji samo u našoj imaginaciji, u personaliziranom bijegu od stvarnosti koja se najčešće formira i ostvaruje u obliku nejasnih fragmenata. Ovoj pojednostavljenosti prikaza suprotstavljeni su detaljnije izvedeni tehnički podaci preuzeti s raznih filmskih kamera koji stvaraju dojam da se naslikani prizor promatra kroz okulus filmske kamere ili kroz prizmu snimateljskog monitora. Oni služe kao metafora za promatranje sebe samih u ulozi aktera neke drugačije stvarnosti koje traje dokle god je upaljena crvena oznaka za snimanje (REC). U postavljanju prikaza slikarica uspijeva uspostaviti ravnotežu između mnoštva izdvojenih elemenata. Unoseći kinematografske motive u medij slikarstva te ispreplićući stvarne osobe i filmski konstrukt, vješto je oživljen i zabilježen trenutak nečijeg maštanja i bijega od realnosti. Prizivanjem upravo takvih scena autorica u konačnici omogućuje ,,drugačije percipiranje rada spajanjem stvarnog svijeta s onim fiktivnim“.
Franka Klišanin
Izložba se otvara u utorak, 20. ožujka 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 30. ožujka 2018.
Josipa Šare rođena je 1994. godine u Dubrovniku. Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku završava 2013. godine. Godine 2016. završava preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina na, gdje trenutno pohađa drugu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Nine Ivančić. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, te sudjelovala na nekoliko likovnih kolonija, programa i radionica kao član udruge DART. Prošle godine realizirala je svoju prvu samostalnu izložbu u galeriji Artur u Dubrovniku.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana MeŠtrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Franka Klišanin // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Fascinacija sedmom umjetnosti odnosno izmišljenim narativima i fiktivnim filmskim likovima potakla je umjetnicu Josipu Šare na razmišljanje o tome kako spojiti vlastitu zaokupljenost kinematografijom, koja za nju kao i mnoge predstavlja bijeg od stvarnosti, sa strasti prema slikarstvu kao primarnim medijem izražavanja. Vodeći se mišlju da u određenom filmu uvijek postoje pojedine uloge s kojima se gledatelj poistovjećuje što, kako sama autorica nalaže, mnogo toga govori o karakteru osobe i vlastitoj percepciji sebe, ona kroz razgovore s bliskim ljudima ispituje u kojim filmskim likovima sebe vide. Na taj način ona im prepušta odabir filmskog prikaza budući da portretira upravo njih, smještajući ih na poziciju lika kojeg su sami odabrali te ih postavlja u scenu koju smatra prepoznatljivom i karakterističnom za film u čiju se fabulu smješta dotični protagonist. Riječ je o seriji diptiha od kojih je jedan predstavljen na PREMIJERAMA, u ovom slučaju prikazana situacija preuzeta je iz animiranog filma Big Hero 6. Praznina prisutna na oba platna rezultat je izdvajanja likova na jednu stranu od prostora koji ih okružuje na drugu stranu. Zahvaljujući dodanim okvirima, označeni bijelim obrisima kvadrata, stvaraju se ,,kadrovi“ snimljeni zamišljenim objektivom. Na taj se način u svijet slikane slike (bez fizičkog okvira) unosi ,,transparentna“ fiktivnost medijske slike koja je u stvarnosti određena zakonitostima okvira/formata ekrana. Odvajanje tehnički obilježenog okružja koje definira medijsku sliku fizički je definirano i kroz drugo platno i dio je slikarskog diptiha. Elementi smješteni unutar dvaju okvira svedeni su na šturu plošnost, geometrizirane forme i pastozne nanose akrilne boje. Cilj tog slikarskog pojednostavljenja, gdje prirodni zakoni perspektive gotovo i ne postoje, je stvoriti privid interijera i figura te naglasiti da je riječ o zamišljenoj sceni koja postoji samo u našoj imaginaciji, u personaliziranom bijegu od stvarnosti koja se najčešće formira i ostvaruje u obliku nejasnih fragmenata. Ovoj pojednostavljenosti prikaza suprotstavljeni su detaljnije izvedeni tehnički podaci preuzeti s raznih filmskih kamera koji stvaraju dojam da se naslikani prizor promatra kroz okulus filmske kamere ili kroz prizmu snimateljskog monitora. Oni služe kao metafora za promatranje sebe samih u ulozi aktera neke drugačije stvarnosti koje traje dokle god je upaljena crvena oznaka za snimanje (REC). U postavljanju prikaza slikarica uspijeva uspostaviti ravnotežu između mnoštva izdvojenih elemenata. Unoseći kinematografske motive u medij slikarstva te ispreplićući stvarne osobe i filmski konstrukt, vješto je oživljen i zabilježen trenutak nečijeg maštanja i bijega od realnosti. Prizivanjem upravo takvih scena autorica u konačnici omogućuje ,,drugačije percipiranje rada spajanjem stvarnog svijeta s onim fiktivnim“.
Franka Klišanin
Izložba se otvara u utorak, 20. ožujka 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 30. ožujka 2018.
Josipa Šare rođena je 1994. godine u Dubrovniku. Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku završava 2013. godine. Godine 2016. završava preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina na, gdje trenutno pohađa drugu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Nine Ivančić. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, te sudjelovala na nekoliko likovnih kolonija, programa i radionica kao član udruge DART. Prošle godine realizirala je svoju prvu samostalnu izložbu u galeriji Artur u Dubrovniku.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana MeŠtrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Franka Klišanin // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Fascinacija sedmom umjetnosti odnosno izmišljenim narativima i fiktivnim filmskim likovima potakla je umjetnicu Josipu Šare na razmišljanje o tome kako spojiti vlastitu zaokupljenost kinematografijom, koja za nju kao i mnoge predstavlja bijeg od stvarnosti, sa strasti prema slikarstvu kao primarnim medijem izražavanja. Vodeći se mišlju da u određenom filmu uvijek postoje pojedine uloge s kojima se gledatelj poistovjećuje što, kako sama autorica nalaže, mnogo toga govori o karakteru osobe i vlastitoj percepciji sebe, ona kroz razgovore s bliskim ljudima ispituje u kojim filmskim likovima sebe vide. Na taj način ona im prepušta odabir filmskog prikaza budući da portretira upravo njih, smještajući ih na poziciju lika kojeg su sami odabrali te ih postavlja u scenu koju smatra prepoznatljivom i karakterističnom za film u čiju se fabulu smješta dotični protagonist. Riječ je o seriji diptiha od kojih je jedan predstavljen na PREMIJERAMA, u ovom slučaju prikazana situacija preuzeta je iz animiranog filma Big Hero 6. Praznina prisutna na oba platna rezultat je izdvajanja likova na jednu stranu od prostora koji ih okružuje na drugu stranu. Zahvaljujući dodanim okvirima, označeni bijelim obrisima kvadrata, stvaraju se ,,kadrovi“ snimljeni zamišljenim objektivom. Na taj se način u svijet slikane slike (bez fizičkog okvira) unosi ,,transparentna“ fiktivnost medijske slike koja je u stvarnosti određena zakonitostima okvira/formata ekrana. Odvajanje tehnički obilježenog okružja koje definira medijsku sliku fizički je definirano i kroz drugo platno i dio je slikarskog diptiha. Elementi smješteni unutar dvaju okvira svedeni su na šturu plošnost, geometrizirane forme i pastozne nanose akrilne boje. Cilj tog slikarskog pojednostavljenja, gdje prirodni zakoni perspektive gotovo i ne postoje, je stvoriti privid interijera i figura te naglasiti da je riječ o zamišljenoj sceni koja postoji samo u našoj imaginaciji, u personaliziranom bijegu od stvarnosti koja se najčešće formira i ostvaruje u obliku nejasnih fragmenata. Ovoj pojednostavljenosti prikaza suprotstavljeni su detaljnije izvedeni tehnički podaci preuzeti s raznih filmskih kamera koji stvaraju dojam da se naslikani prizor promatra kroz okulus filmske kamere ili kroz prizmu snimateljskog monitora. Oni služe kao metafora za promatranje sebe samih u ulozi aktera neke drugačije stvarnosti koje traje dokle god je upaljena crvena oznaka za snimanje (REC). U postavljanju prikaza slikarica uspijeva uspostaviti ravnotežu između mnoštva izdvojenih elemenata. Unoseći kinematografske motive u medij slikarstva te ispreplićući stvarne osobe i filmski konstrukt, vješto je oživljen i zabilježen trenutak nečijeg maštanja i bijega od realnosti. Prizivanjem upravo takvih scena autorica u konačnici omogućuje ,,drugačije percipiranje rada spajanjem stvarnog svijeta s onim fiktivnim“.
Franka Klišanin
Izložba se otvara u utorak, 20. ožujka 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 30. ožujka 2018.
Josipa Šare rođena je 1994. godine u Dubrovniku. Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku završava 2013. godine. Godine 2016. završava preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina na, gdje trenutno pohađa drugu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Nine Ivančić. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, te sudjelovala na nekoliko likovnih kolonija, programa i radionica kao član udruge DART. Prošle godine realizirala je svoju prvu samostalnu izložbu u galeriji Artur u Dubrovniku.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana MeŠtrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Franka Klišanin // Tisak: Grafis d.o.o., Split

ODOKA: BRACO DIMITRIJEVIĆ
Braco Dimitrijevic: Louvre is my studio, street is my museum, 2008. Gordana Brzović, 93 min.
Kao jedan od pionira konceptualne umjetnosti u svijetu Braco Dimitrijević je krajem šezdesetih godina prvi počeo prakticirati korištenje širokog spektra umjetničkih medija od tradicionalnih materijala poput mramora i bronce do onih tada novih kao što su fotografija, video i tekst...
Svojim stvaralaštvom Dimitrijevic je doprinio radikalnoj promjeni umjetničkog stvaralaštva i muzeološke prakse u paradigmu kakvu danas poznajemo i živimo.
Braco Dimitrijević (Sarajevo, 1948.) održao je 1958. godine prvu samostalnu izložbu u dobi od 10 godina. Od 1968. do 1971. studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a od 1971. - 1973. postdiplomske studije na St Martin's School of Art u Londonu. Njegovi su radovi u zbirkama najprestižnijih muzeja i privatnih zbirki na svijetu. Dimitrijević izlaže globalno, a živi u Parizu.

Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu. Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“. Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković
Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu. Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“. Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković
Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu. Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“. Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković
Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu. Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“. Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković
Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

PREMIJERA FILMA "VIVA LUDEŽ" I PROMOCIJA ČETVRTOG IZDANJA KNJIGE "SMIJEH SLOBODE"
19:15 satiPosljednji broj glasila hrvatskih anarhista, protestanata i heretika objavljen je 20. lipnja 2008. Na naslovnici zaključnog broja našla se fotografija Charlieja Chaplina u ulozi „Skitnice“ popraćena proročanskim riječima „Put pod noge“. U međuvremenu su tisuće hrvatskih građana preuzele Chaplinovu ulogu te s motom „put pod noge“ napustile Hrvatsku u potrazi za boljim životom. O Feralu se pak otkako ga nema i dalje govori, i dalje se piše, i dalje je relevantan, te na koncu, umjesto da nestane, on stoji kao dokument jednoga vremena koje nikako ne prestaje. Film "Viva Ludež: Razgovor s trojicom od Ferala" donosi ono što mu naslov otkriva: razgovor s Viktorom Ivančićem, Predragom Lucićem i Borisom Dežulovićem, pokretačima i zaštitnim licima političko-satiričkog lista koji je obilježio medijsku scenu izvan okvira nacionalnih granica. Feral Tribune je tijekom svojeg trajanja bio kontinuirani komentator političkih, društvenih, gospodarskih i kulturnih zbivanja u Hrvatskoj. Istovremeno je bio bespoštedni demistifikator državotvornih ideologema, savjesni izvjestitelj ratnih zbivanja, denuncijator kriminogenih radnji u procesima privatizacije i uopće tranzicije te neprikosnoveni satiričar malformacija našeg društva. O svemu su tome, i koječemu drugom, autori filma razgovarali s trojicom od Ferala, koji su i pred kamerama pokazali ono što su odavno dokazali u svojim tekstovima – da su neprikosnoveni predstavljači rableovštine te potvrdili riječi Waltera Benjamina, prema kojemu „Nema boljeg ishodišta mišljenju od smijeha“. Uvod u film dat će Marina Baničević i Saša Stanić.
Prije filma bit će predstavljeno četvrto izdanje knjige "Smijeh slobode", posvećeno nedavno preminulom Predragu Luciću. Knjiga će ovaj put izaći na čak 720 stranica, a osim kazala u kojem se nalazi više od 500 imena, tu će se naći i ponešto novog materijala. Na promociji će biti prisutan i njezin autor Boris Pavelić.

Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu. Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“. Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković
Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu. Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“. Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković
Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Na drugom predavanju (u sklopu ciklusa predavanja o raznoraznim nedoumicama i pitanjima koje muče vlasnike pasa a i one koje to namjeravaju postati) "Kako uči moj pas?" Ana Bakašun, prof. govorit će o metodama i procesima učenja kod pasa, o preduvjetima za uspješnu obuku i o metodama i tehnici podučavanja.
Možda smatrate da je vaš pas neposlušan ili da ne zna sve ono što bi mu omogućilo kvalitetan suživot sa ljudima, možda se pitate trebate li s njim u školu ili ga možete podučavati sami. No, da bismo psu nešto objasnili i nešto ga poučili, moramo razumjeti način na koji psi uče svijet oko sebe te znati ponešto i o procesima učenja i podučavanja, o metodama i tehnikama koje možemo primijeniti. Na predavanju ćemo, kroz primjere iz prakse, razgovarati o različitim načinima savladavanja 'gradiva' koje zadajemo našim psima i o problemima na koje neminovno
nailazimo tijekom poduke.

Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu. Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“. Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković
Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu. Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“. Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković
Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu. Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“. Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković
Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu. Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“. Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković
Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split
događaj
događaj

Odabrao/la umjesto Đele Hadžiselimovića
Vrijeme održavanja: Svaki posljednji utorak u mjesecu u 20.00, svaki mjesec osim srpnja i kolovoza.
Opis programa: Program se bazira na ideji da jedna javnosti znana osoba, ne nužno vezana za filmsku djelatnost, publici predstavlja film po svom izboru. Izbor naslova, kao i izlaganje koje mu prethodi, temelji se na osobnoj priči vezanoj uz njega, i publici prezentira neku vrstu intimne filmske povijesti.
Niz je načina na koji je medij filma uklopljen u nečiju privatnu biografiju, bilo kroz povezanost uz neki životni period, uspomenu na prve filmske fascinacije, izlaske i konverzacije s ljudima koji su mu/joj mnogo značili, kao nadahnuće za neki potez ili razmišljanje koji su se kasnije u životu pokazali značajnima. Takva se priča razvija kroz uvodno izlaganje, u kojem izbornik „otkriva“ film, izdvaja elemente koji su ga naveli da baš njega odabere, i povezuje te elemente sa vlastitim iskustvom i razmišljanjima. Publika je slobodna postavljati pitanja i nakon izlaganja i nakon pogledanog filma. Dijaloška forma se ohrabruje od strane organizatora i izbornika.
Izbornik može biti bilo koja javnosti znana osoba, kako iz područja kulturnih djelatnosti, tako i politike, znanosti, sporta, gospodarstva... pod uvjetom da je filmofil i ima volje i sposobnosti da publici u formi slobodne (ne čitane) priče prenese svoja iskustva, ljubavi i znanja vezana uz temu večeri.
Program je započeo u listopadu 2016., gostovanjem novinara i književnika Predraga Lucića, svima znanog kao jednog od urednika Feral Tribunea, a manje poznatog kao filmofila i filmskog znalca...

Izložba učenika i učenica 3. razreda usmjerenje Grafički dizajner i Fotografski dizajner i mentorica prof. Željka Milošević Paro

'Split Art Convention' je umjetnički festival u organizaciji studenata Umjetničke akademije u Splitu i studenata Filozofskog fakulteta u Splitu. Festival je zamišljen kao međunarodna platforma za izlaganje i predstavljanje suvremenih studentskih radova, te njihovo povezivanje kroz suradnju i druženje.
Dugoročni cilj je postavljanje festivala na međunarodnu razinu, pružanje studentima priliku za vlastito predstavljanje i postavljanje grada Split kao idealne platformu za daljnje razvijanje suvremene umjetnosti.
20:00 LOGGA - OTVARANJE IZLOŽBE ( izložba splitskih i zagrebačkih studenata.)
20:30 LOGGA - KONCERT

koji će se održati 19. svibnja 2018. (od 9.30 do 13.30 sati)
u Kinoteci Zlatna vrata (Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata), Dioklecijanova 7, Split
RASPORED
9.30 –10.30 RAZVIJANJE OKA PROMATRAČA: PREMA VIZUALNOJ MEDIJSKOJ PISMENOSTI mr. Sc. Mirko Petrić
10.40 –12.00 POZICIJE MOĆI GLOBALNIH INTERNETSKIH KOMPANIJA dr.sc. Pasko Bilić i doc.dr.sc. Krešimir Krolo
12.00 – 12.30 pauza za kavu
12.30 – 13.30 VIJEST KAO PROIZVOD Damir Pilić
(nakon odslušanog seminara izdaje se potvrda o sudjelovanju na istom)
TRI SU OSNOVNA SADRŽAJNA SEGMENTA
Vizualna komunikacija u medijima - mr. Sc. Mirko Petrić govorit će o ambivalentnosti fotografije kao nositeljice medijske poruke.
Internetska informacija, o kojoj će nam govoriti dr. sc. Paško Bilić s Instituta za razvoj i međunarodne odnose i doc. dr. sc. Krešimir Krolo sa zadarskog Odjela za sociologiju s temom o pozicijama moći globalnih internetskih kompanija koja se, dakako, odražava i na informacije koje nam donose.
Vijest kao bazična narativna forma – Damir Pilić, novinar i urednik objasnit će kako čak ni vijest, kao najšturija novinarska forma, nije savršeno objektivna kategorija.
Izlaganja se temelje na primjerima iz prakse i egzaktnim istraživanjima i utoliko predstavljaju zanimljiv sadržaj za širu publiku, no iznimno su važna upravo za one koji na dnevnoj bazi rade s djecom i mladima.
SAŽECI
mr. sc. Mirko Petrić Odjel za sociologiju, Sveučilište u Zadru
RAZVIJANJE OKA PROMATRAČA: PREMA VIZUALNOJ MEDIJSKOJ PISMENOSTI Izreka prema kojoj je "ljepota u oku promatrača" pojavila se u antičkoj Grčkoj u 3. stoljeću prije naše ere, a u povijesnim razdobljima koja su slijedila prilagođavala je nijanse svog značenja dominantnim intelektualnim i medijskim temama. Izlaganje se bavi načelima koja bi danas trebalo primijeniti u nastavnom procesu da bi se razvilo "oko promatrača" sposobno nositi se s medijskim sadržajima koji se vizualno izručuju. Vizualne poruke često se ne prepoznaju kao zasebne i važne a presudno utječu na oblikovanje pojedinčeva pristupa svijetu. Cilj nastavnog procesa, u različitim predmetima, trebao bi biti razvijanje sposobnosti samostalnog interpretiranja vizualnih poruka te kompetentne procjene i izbora medijskih kanala kojima nam pristižu.
dr.sc. Pasko Bilić znanstveni suradnik, Institut za razvoj i međunarodne odnose doc.dr.sc. Krešimir Krolo Odjel za sociologiju, Sveučilište u Zadru
POZICIJE MOĆI GLOBALNIH INTERNETSKIH KOMPANIJA Globalnim širenjem mrežne infrastrukture raste ekonomska i politička vrijednost podataka koji cirkuliraju internetom. Tvrtke koje se bave proizvodnjom i distribucijom informacija i znanja postaju najprofitabilnije tvrtke u smislu vrijednosti njihovih burzovnih dionica. Apple, Alphabet (Google), Amazon, Microsoft i Facebook postaju oligopol koji kontrolira brojne aktivnosti internetskih korisnika: mrežno pretraživanje, društveno umrežavanje, e-trgovinu, mobilnu telefoniju i računalne operativne sustave. Podatci (eng. data) postaju glavni resurs novog tipa
kapitalizma), a računalni algoritamski sustavi osnovni alati valorizacije podataka, stvaranja viška vrijednosti i ostvarivanja profita. U ovom će se predavanju istražiti pozicija moći globalnih internetskih tvrtki. Prvo, prikazat će se načini stvaranja prihoda od digitalnih podataka internetskih korisnika. Drugo, analizirat će se digitalna tržišta u Europskoj uniji i Hrvatskoj. Treće, analizirat će se navike internetskih korisnika u Hrvatskoj. Pritom ćemo se posebice osvrnuti na održivost lokalne digitalne industrije, kvalitetu i vjerodostojnost informacija koje se mogu pronaći na hrvatskim internetskim portalima te informiranost građana o ključnim društvenim temama.
Damir Pilić novinar i urednik
VIJEST KAO PROIZVOD Informacija koju novina nudi nije lista činjenica i događaja, već mozaik riječi i fotografija. Čak i puka vijest, kao bazična novinska forma, nije sasvim objektivna kategorija, već proizvod oblikovan kroz komercijalne i ideološke strukture, informacija koja, između ostalog, odgovara narativnom diskursu novinskog medija. Postoji li, uopće, nepristrana vijest, odnosno tzv. objektivna istina, složenica koja ima svoju ulogu u novinarskoj praksi, ali u širem kontekstu predstavlja tek dio pozitivističkog mita o postojanju jednog, jedinog “stvarnog svijeta” koji je izvor neupitnih činjenica. Sam izbor nekog fakta među neizmjernom količinom mogućih fakata za posredovanje slike stvarnosti, istog čini vrijednosno opterećenim. Svaka selekcija automatski je pripisivanje vrijednosti. A novina nema izbora. Ona mora biti selektivna, i to mora biti selektivna prema prevladavajućim mjerilima društva u kojem nastaje, prema mjerilima vlasnika novine, odnosno urednika i novinara, otvarajući uvijek samo jedan od niza mogućih prozora u svijet. To nije nešto što se da izbjeći, ali je nešto što se mora razumjeti.

Predavač, Ana Bakašun, prof.
Moj pas laje, raskopava vrt, reži na goste, ganja mačke, maltretira druge pse, krade hranu sa stola, uništava namještaj... Mogli bismo nabrojiti još mnogo nepoželjnih ponašanja koja naši psi svakodnevno upražnjavaju i kidaju nam živce. Možemo li ih preodgojiti? Koje su nam metode i tehnike na raspolaganju i možemo li se nadati uspjehu? Kroz primjere iz prakse ćemo prikazati različite načine preoblikovanja ponašanja, a bit će i vremena za vaša pitanja.

Vrijeme održavanja: Svaki posljednji utorak u mjesecu u 20.00, svaki mjesec osim srpnja i kolovoza.
Opis programa: Program se bazira na ideji da jedna javnosti znana osoba, ne nužno vezana za filmsku djelatnost, publici predstavlja film po svom izboru. Izbor naslova, kao i izlaganje koje mu prethodi, temelji se na osobnoj priči vezanoj uz njega, i publici prezentira neku vrstu intimne filmske povijesti.
Niz je načina na koji je medij filma uklopljen u nečiju privatnu biografiju, bilo kroz povezanost uz neki životni period, uspomenu na prve filmske fascinacije, izlaske i konverzacije s ljudima koji su mu/joj mnogo značili, kao nadahnuće za neki potez ili razmišljanje koji su se kasnije u životu pokazali značajnima. Takva se priča razvija kroz uvodno izlaganje, u kojem izbornik „otkriva“ film, izdvaja elemente koji su ga naveli da baš njega odabere, i povezuje te elemente sa vlastitim iskustvom i razmišljanjima. Publika je slobodna postavljati pitanja i nakon izlaganja i nakon pogledanog filma. Dijaloška forma se ohrabruje od strane organizatora i izbornika.
Izbornik može biti bilo koja javnosti znana osoba, kako iz područja kulturnih djelatnosti, tako i politike, znanosti, sporta, gospodarstva... pod uvjetom da je filmofil i ima volje i sposobnosti da publici u formi slobodne (ne čitane) priče prenese svoja iskustva, ljubavi i znanja vezana uz temu večeri.
Program je započeo u listopadu 2016., gostovanjem novinara i književnika Predraga Lucića, svima znanog kao jednog od urednika Feral Tribunea, a manje poznatog kao filmofila i filmskog znalca.

4. lipnja u svijetu se obilježava Međunarodni dan djece žrtava nasilja. Nasilje često zna biti i prikriveno i događa se ne samo u obitelji, već i u školama i na dječjim igralištima. Nasilje nad djecom javlja se u različitim oblicima poput zanemarivanja djeteta,
fizičkog zlostavljanja, psihičkog nasilja, seksualnog iskorištavanja i nasilja putem interneta. Neosporno je da se nasilje nad djecom u većini slučajeva ne prepoznaje na vrijeme pa izostaje odgovarajuća reakcija nadležnih tijela, kako u dijelu podrške i pomoći djetetu tako i u dijelu utvrđivanja odgovornosti počinitelja prekršajnih i kaznenih djela.U javnosti se pridaje velika pažnja zločinima počinjenim nad djecom, a istovremeno se javnost treba više senzibilizirati na ono svakodnevno, prikriveno nasilje koje se događa u obitelji, na školskom igralištu ili na internetu.
Ovom tribinom želimo istaknuti kako mnoga djeca, kako u Republici Hrvatskoj tako i u svijetu, pate zbog različitih vidova zlostavljanja. Predavači će senzibilizirati širu javnost o nužnosti zaštite djece od nasilja i raznih oblika diskriminacije.
Predavači:
Doc. dr. sc. Joško Markić
Sabina Glasovac, prof.
Pedja Grbin, dipl.iur.
Ranko Ostojić, dipl.iur.
KOMUNIKACIJSKI LABORATORIJ

Udruga za promicanje duhovnih vrijednosti i radosti življenja
Javno predavanje: "ODGOVORNOST"
Vesna Prljić Čalušić

"Ljudsko je oko vidni organ koji prima najveći broj informacija. Pojavnosti iz vanjskog svijeta vidimo u njihovim dimenzijama i osobinama među kojima je i boja. Definira se kao osobina predmeta koju oko percipira kad je predmet izložen izvoru svjetla, koji može biti prirodan ili umjetan, ali je svakako neizostavan čimbenik boje. Ton, zasićenje i svjetlina atributi su kojima se boja opisuje. Ipak, promatrajući sliku, ponekad ćemo se upitati: Je li baš sve onako kako vidimo? Mane, ili pak prednosti, oka stvorit će neke neželjene efekte, ali time pridonijeti zanimljivosti i uzbudljivosti promatranja.
Zbijeni geometrijski elementi, u ovom slučaju linije, čine formu radova. Boje subtraktivnog spektra – magenta, plava i žuta te „crna“ kao produkt miješanja spomenutih – omogućile su postizanje univerzalnosti. Međusobnim preklapanjem linija boja izazvan je, često nepoželjan, Moire uzorak. Autor je u radu sintetizirao elemente minimalizma i op-arta čiji su umjetnici na njega imali snažan utjecaj. Od minimalista nasljeđuje mehaničku čistinu eliminiranjem osobne geste ruke i metodičnu uporabu boje, koja je ograničena na bazično. Op-artisti potakli su ga na konstruiranje same forme rada, koja po svojoj geometričnosti provocira oko promatrača preispitujući stvarnost koja se vidi. „Istraživanje boje“ autorov je glavni izazov kojim razotkriva njezina fizička svojstva – sposobnost subtraktiranja valnih duljina svjetla. Na početku se postavio zadatak pronalaženja načina nanošenja boje na medij na kojem bi propuštala svjetlo. U ruci se, kao i svakom slikaru, ponajprije našao kist, kojim se postigao donekle željeni efekt, no neurednost takvog procesa nije donijela zamišljeni cilj – čistina tona boje, nužna za rad kako bi se ostvarila jasna definicija boje i geometrije.
Radom i posvećivanjem pozornosti, autor nas uvodi u svoje okvire slikarstva spretno kombinirajući boju i formu. Dominantna geometrizacija slika učinila je percepciju koliko jasnom, toliko i zbunjujućom u kojoj se rađa Moire uzorak. Igrajući se miješanjem boja, izazvana je provokacija promatračevog oka koje se zaustavlja i temeljitije promatra sliku. Obraćamo li pozornost samo na ono što je oku „neugodno“ vidjeti, na neželjene efekte? Kojim se epitetima služiti pri opisivanju hipnotičkog rezultata ovako pomnog „istraživanja boje“ i temeljitog rada? Svakako, kombiniranje i preklapanje linija vodi apstrakciji te raznolikom tumačenju i analizi." Laura Kujundžić
Božo Balov je rođen 19.5.1995 u Splitu. 2014. godine završava Preddiplomski studij slikarstva završava 2014. godine na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutačno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. profesora Viktora Popopvića. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

"Ljudsko je oko vidni organ koji prima najveći broj informacija. Pojavnosti iz vanjskog svijeta vidimo u njihovim dimenzijama i osobinama među kojima je i boja. Definira se kao osobina predmeta koju oko percipira kad je predmet izložen izvoru svjetla, koji može biti prirodan ili umjetan, ali je svakako neizostavan čimbenik boje. Ton, zasićenje i svjetlina atributi su kojima se boja opisuje. Ipak, promatrajući sliku, ponekad ćemo se upitati: Je li baš sve onako kako vidimo? Mane, ili pak prednosti, oka stvorit će neke neželjene efekte, ali time pridonijeti zanimljivosti i uzbudljivosti promatranja.
Zbijeni geometrijski elementi, u ovom slučaju linije, čine formu radova. Boje subtraktivnog spektra – magenta, plava i žuta te „crna“ kao produkt miješanja spomenutih – omogućile su postizanje univerzalnosti. Međusobnim preklapanjem linija boja izazvan je, često nepoželjan, Moire uzorak. Autor je u radu sintetizirao elemente minimalizma i op-arta čiji su umjetnici na njega imali snažan utjecaj. Od minimalista nasljeđuje mehaničku čistinu eliminiranjem osobne geste ruke i metodičnu uporabu boje, koja je ograničena na bazično. Op-artisti potakli su ga na konstruiranje same forme rada, koja po svojoj geometričnosti provocira oko promatrača preispitujući stvarnost koja se vidi. „Istraživanje boje“ autorov je glavni izazov kojim razotkriva njezina fizička svojstva – sposobnost subtraktiranja valnih duljina svjetla. Na početku se postavio zadatak pronalaženja načina nanošenja boje na medij na kojem bi propuštala svjetlo. U ruci se, kao i svakom slikaru, ponajprije našao kist, kojim se postigao donekle željeni efekt, no neurednost takvog procesa nije donijela zamišljeni cilj – čistina tona boje, nužna za rad kako bi se ostvarila jasna definicija boje i geometrije.
Radom i posvećivanjem pozornosti, autor nas uvodi u svoje okvire slikarstva spretno kombinirajući boju i formu. Dominantna geometrizacija slika učinila je percepciju koliko jasnom, toliko i zbunjujućom u kojoj se rađa Moire uzorak. Igrajući se miješanjem boja, izazvana je provokacija promatračevog oka koje se zaustavlja i temeljitije promatra sliku. Obraćamo li pozornost samo na ono što je oku „neugodno“ vidjeti, na neželjene efekte? Kojim se epitetima služiti pri opisivanju hipnotičkog rezultata ovako pomnog „istraživanja boje“ i temeljitog rada? Svakako, kombiniranje i preklapanje linija vodi apstrakciji te raznolikom tumačenju i analizi." Laura Kujundžić
Božo Balov je rođen 19.5.1995 u Splitu. 2014. godine završava Preddiplomski studij slikarstva završava 2014. godine na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutačno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. profesora Viktora Popopvića. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

"Ljudsko je oko vidni organ koji prima najveći broj informacija. Pojavnosti iz vanjskog svijeta vidimo u njihovim dimenzijama i osobinama među kojima je i boja. Definira se kao osobina predmeta koju oko percipira kad je predmet izložen izvoru svjetla, koji može biti prirodan ili umjetan, ali je svakako neizostavan čimbenik boje. Ton, zasićenje i svjetlina atributi su kojima se boja opisuje. Ipak, promatrajući sliku, ponekad ćemo se upitati: Je li baš sve onako kako vidimo? Mane, ili pak prednosti, oka stvorit će neke neželjene efekte, ali time pridonijeti zanimljivosti i uzbudljivosti promatranja.
Zbijeni geometrijski elementi, u ovom slučaju linije, čine formu radova. Boje subtraktivnog spektra – magenta, plava i žuta te „crna“ kao produkt miješanja spomenutih – omogućile su postizanje univerzalnosti. Međusobnim preklapanjem linija boja izazvan je, često nepoželjan, Moire uzorak. Autor je u radu sintetizirao elemente minimalizma i op-arta čiji su umjetnici na njega imali snažan utjecaj. Od minimalista nasljeđuje mehaničku čistinu eliminiranjem osobne geste ruke i metodičnu uporabu boje, koja je ograničena na bazično. Op-artisti potakli su ga na konstruiranje same forme rada, koja po svojoj geometričnosti provocira oko promatrača preispitujući stvarnost koja se vidi. „Istraživanje boje“ autorov je glavni izazov kojim razotkriva njezina fizička svojstva – sposobnost subtraktiranja valnih duljina svjetla. Na početku se postavio zadatak pronalaženja načina nanošenja boje na medij na kojem bi propuštala svjetlo. U ruci se, kao i svakom slikaru, ponajprije našao kist, kojim se postigao donekle željeni efekt, no neurednost takvog procesa nije donijela zamišljeni cilj – čistina tona boje, nužna za rad kako bi se ostvarila jasna definicija boje i geometrije.
Radom i posvećivanjem pozornosti, autor nas uvodi u svoje okvire slikarstva spretno kombinirajući boju i formu. Dominantna geometrizacija slika učinila je percepciju koliko jasnom, toliko i zbunjujućom u kojoj se rađa Moire uzorak. Igrajući se miješanjem boja, izazvana je provokacija promatračevog oka koje se zaustavlja i temeljitije promatra sliku. Obraćamo li pozornost samo na ono što je oku „neugodno“ vidjeti, na neželjene efekte? Kojim se epitetima služiti pri opisivanju hipnotičkog rezultata ovako pomnog „istraživanja boje“ i temeljitog rada? Svakako, kombiniranje i preklapanje linija vodi apstrakciji te raznolikom tumačenju i analizi." Laura Kujundžić
Božo Balov je rođen 19.5.1995 u Splitu. 2014. godine završava Preddiplomski studij slikarstva završava 2014. godine na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutačno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. profesora Viktora Popopvića. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

"Ljudsko je oko vidni organ koji prima najveći broj informacija. Pojavnosti iz vanjskog svijeta vidimo u njihovim dimenzijama i osobinama među kojima je i boja. Definira se kao osobina predmeta koju oko percipira kad je predmet izložen izvoru svjetla, koji može biti prirodan ili umjetan, ali je svakako neizostavan čimbenik boje. Ton, zasićenje i svjetlina atributi su kojima se boja opisuje. Ipak, promatrajući sliku, ponekad ćemo se upitati: Je li baš sve onako kako vidimo? Mane, ili pak prednosti, oka stvorit će neke neželjene efekte, ali time pridonijeti zanimljivosti i uzbudljivosti promatranja.
Zbijeni geometrijski elementi, u ovom slučaju linije, čine formu radova. Boje subtraktivnog spektra – magenta, plava i žuta te „crna“ kao produkt miješanja spomenutih – omogućile su postizanje univerzalnosti. Međusobnim preklapanjem linija boja izazvan je, često nepoželjan, Moire uzorak. Autor je u radu sintetizirao elemente minimalizma i op-arta čiji su umjetnici na njega imali snažan utjecaj. Od minimalista nasljeđuje mehaničku čistinu eliminiranjem osobne geste ruke i metodičnu uporabu boje, koja je ograničena na bazično. Op-artisti potakli su ga na konstruiranje same forme rada, koja po svojoj geometričnosti provocira oko promatrača preispitujući stvarnost koja se vidi. „Istraživanje boje“ autorov je glavni izazov kojim razotkriva njezina fizička svojstva – sposobnost subtraktiranja valnih duljina svjetla. Na početku se postavio zadatak pronalaženja načina nanošenja boje na medij na kojem bi propuštala svjetlo. U ruci se, kao i svakom slikaru, ponajprije našao kist, kojim se postigao donekle željeni efekt, no neurednost takvog procesa nije donijela zamišljeni cilj – čistina tona boje, nužna za rad kako bi se ostvarila jasna definicija boje i geometrije.
Radom i posvećivanjem pozornosti, autor nas uvodi u svoje okvire slikarstva spretno kombinirajući boju i formu. Dominantna geometrizacija slika učinila je percepciju koliko jasnom, toliko i zbunjujućom u kojoj se rađa Moire uzorak. Igrajući se miješanjem boja, izazvana je provokacija promatračevog oka koje se zaustavlja i temeljitije promatra sliku. Obraćamo li pozornost samo na ono što je oku „neugodno“ vidjeti, na neželjene efekte? Kojim se epitetima služiti pri opisivanju hipnotičkog rezultata ovako pomnog „istraživanja boje“ i temeljitog rada? Svakako, kombiniranje i preklapanje linija vodi apstrakciji te raznolikom tumačenju i analizi." Laura Kujundžić
Božo Balov je rođen 19.5.1995 u Splitu. 2014. godine završava Preddiplomski studij slikarstva završava 2014. godine na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutačno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. profesora Viktora Popopvića. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

"Ljudsko je oko vidni organ koji prima najveći broj informacija. Pojavnosti iz vanjskog svijeta vidimo u njihovim dimenzijama i osobinama među kojima je i boja. Definira se kao osobina predmeta koju oko percipira kad je predmet izložen izvoru svjetla, koji može biti prirodan ili umjetan, ali je svakako neizostavan čimbenik boje. Ton, zasićenje i svjetlina atributi su kojima se boja opisuje. Ipak, promatrajući sliku, ponekad ćemo se upitati: Je li baš sve onako kako vidimo? Mane, ili pak prednosti, oka stvorit će neke neželjene efekte, ali time pridonijeti zanimljivosti i uzbudljivosti promatranja.
Zbijeni geometrijski elementi, u ovom slučaju linije, čine formu radova. Boje subtraktivnog spektra – magenta, plava i žuta te „crna“ kao produkt miješanja spomenutih – omogućile su postizanje univerzalnosti. Međusobnim preklapanjem linija boja izazvan je, često nepoželjan, Moire uzorak. Autor je u radu sintetizirao elemente minimalizma i op-arta čiji su umjetnici na njega imali snažan utjecaj. Od minimalista nasljeđuje mehaničku čistinu eliminiranjem osobne geste ruke i metodičnu uporabu boje, koja je ograničena na bazično. Op-artisti potakli su ga na konstruiranje same forme rada, koja po svojoj geometričnosti provocira oko promatrača preispitujući stvarnost koja se vidi. „Istraživanje boje“ autorov je glavni izazov kojim razotkriva njezina fizička svojstva – sposobnost subtraktiranja valnih duljina svjetla. Na početku se postavio zadatak pronalaženja načina nanošenja boje na medij na kojem bi propuštala svjetlo. U ruci se, kao i svakom slikaru, ponajprije našao kist, kojim se postigao donekle željeni efekt, no neurednost takvog procesa nije donijela zamišljeni cilj – čistina tona boje, nužna za rad kako bi se ostvarila jasna definicija boje i geometrije.
Radom i posvećivanjem pozornosti, autor nas uvodi u svoje okvire slikarstva spretno kombinirajući boju i formu. Dominantna geometrizacija slika učinila je percepciju koliko jasnom, toliko i zbunjujućom u kojoj se rađa Moire uzorak. Igrajući se miješanjem boja, izazvana je provokacija promatračevog oka koje se zaustavlja i temeljitije promatra sliku. Obraćamo li pozornost samo na ono što je oku „neugodno“ vidjeti, na neželjene efekte? Kojim se epitetima služiti pri opisivanju hipnotičkog rezultata ovako pomnog „istraživanja boje“ i temeljitog rada? Svakako, kombiniranje i preklapanje linija vodi apstrakciji te raznolikom tumačenju i analizi." Laura Kujundžić
Božo Balov je rođen 19.5.1995 u Splitu. 2014. godine završava Preddiplomski studij slikarstva završava 2014. godine na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutačno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. profesora Viktora Popopvića. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

"Ljudsko je oko vidni organ koji prima najveći broj informacija. Pojavnosti iz vanjskog svijeta vidimo u njihovim dimenzijama i osobinama među kojima je i boja. Definira se kao osobina predmeta koju oko percipira kad je predmet izložen izvoru svjetla, koji može biti prirodan ili umjetan, ali je svakako neizostavan čimbenik boje. Ton, zasićenje i svjetlina atributi su kojima se boja opisuje. Ipak, promatrajući sliku, ponekad ćemo se upitati: Je li baš sve onako kako vidimo? Mane, ili pak prednosti, oka stvorit će neke neželjene efekte, ali time pridonijeti zanimljivosti i uzbudljivosti promatranja.
Zbijeni geometrijski elementi, u ovom slučaju linije, čine formu radova. Boje subtraktivnog spektra – magenta, plava i žuta te „crna“ kao produkt miješanja spomenutih – omogućile su postizanje univerzalnosti. Međusobnim preklapanjem linija boja izazvan je, često nepoželjan, Moire uzorak. Autor je u radu sintetizirao elemente minimalizma i op-arta čiji su umjetnici na njega imali snažan utjecaj. Od minimalista nasljeđuje mehaničku čistinu eliminiranjem osobne geste ruke i metodičnu uporabu boje, koja je ograničena na bazično. Op-artisti potakli su ga na konstruiranje same forme rada, koja po svojoj geometričnosti provocira oko promatrača preispitujući stvarnost koja se vidi. „Istraživanje boje“ autorov je glavni izazov kojim razotkriva njezina fizička svojstva – sposobnost subtraktiranja valnih duljina svjetla. Na početku se postavio zadatak pronalaženja načina nanošenja boje na medij na kojem bi propuštala svjetlo. U ruci se, kao i svakom slikaru, ponajprije našao kist, kojim se postigao donekle željeni efekt, no neurednost takvog procesa nije donijela zamišljeni cilj – čistina tona boje, nužna za rad kako bi se ostvarila jasna definicija boje i geometrije.
Radom i posvećivanjem pozornosti, autor nas uvodi u svoje okvire slikarstva spretno kombinirajući boju i formu. Dominantna geometrizacija slika učinila je percepciju koliko jasnom, toliko i zbunjujućom u kojoj se rađa Moire uzorak. Igrajući se miješanjem boja, izazvana je provokacija promatračevog oka koje se zaustavlja i temeljitije promatra sliku. Obraćamo li pozornost samo na ono što je oku „neugodno“ vidjeti, na neželjene efekte? Kojim se epitetima služiti pri opisivanju hipnotičkog rezultata ovako pomnog „istraživanja boje“ i temeljitog rada? Svakako, kombiniranje i preklapanje linija vodi apstrakciji te raznolikom tumačenju i analizi." Laura Kujundžić
Božo Balov je rođen 19.5.1995 u Splitu. 2014. godine završava Preddiplomski studij slikarstva završava 2014. godine na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutačno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. profesora Viktora Popopvića. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

"Ljudsko je oko vidni organ koji prima najveći broj informacija. Pojavnosti iz vanjskog svijeta vidimo u njihovim dimenzijama i osobinama među kojima je i boja. Definira se kao osobina predmeta koju oko percipira kad je predmet izložen izvoru svjetla, koji može biti prirodan ili umjetan, ali je svakako neizostavan čimbenik boje. Ton, zasićenje i svjetlina atributi su kojima se boja opisuje. Ipak, promatrajući sliku, ponekad ćemo se upitati: Je li baš sve onako kako vidimo? Mane, ili pak prednosti, oka stvorit će neke neželjene efekte, ali time pridonijeti zanimljivosti i uzbudljivosti promatranja.
Zbijeni geometrijski elementi, u ovom slučaju linije, čine formu radova. Boje subtraktivnog spektra – magenta, plava i žuta te „crna“ kao produkt miješanja spomenutih – omogućile su postizanje univerzalnosti. Međusobnim preklapanjem linija boja izazvan je, često nepoželjan, Moire uzorak. Autor je u radu sintetizirao elemente minimalizma i op-arta čiji su umjetnici na njega imali snažan utjecaj. Od minimalista nasljeđuje mehaničku čistinu eliminiranjem osobne geste ruke i metodičnu uporabu boje, koja je ograničena na bazično. Op-artisti potakli su ga na konstruiranje same forme rada, koja po svojoj geometričnosti provocira oko promatrača preispitujući stvarnost koja se vidi. „Istraživanje boje“ autorov je glavni izazov kojim razotkriva njezina fizička svojstva – sposobnost subtraktiranja valnih duljina svjetla. Na početku se postavio zadatak pronalaženja načina nanošenja boje na medij na kojem bi propuštala svjetlo. U ruci se, kao i svakom slikaru, ponajprije našao kist, kojim se postigao donekle željeni efekt, no neurednost takvog procesa nije donijela zamišljeni cilj – čistina tona boje, nužna za rad kako bi se ostvarila jasna definicija boje i geometrije.
Radom i posvećivanjem pozornosti, autor nas uvodi u svoje okvire slikarstva spretno kombinirajući boju i formu. Dominantna geometrizacija slika učinila je percepciju koliko jasnom, toliko i zbunjujućom u kojoj se rađa Moire uzorak. Igrajući se miješanjem boja, izazvana je provokacija promatračevog oka koje se zaustavlja i temeljitije promatra sliku. Obraćamo li pozornost samo na ono što je oku „neugodno“ vidjeti, na neželjene efekte? Kojim se epitetima služiti pri opisivanju hipnotičkog rezultata ovako pomnog „istraživanja boje“ i temeljitog rada? Svakako, kombiniranje i preklapanje linija vodi apstrakciji te raznolikom tumačenju i analizi." Laura Kujundžić
Božo Balov je rođen 19.5.1995 u Splitu. 2014. godine završava Preddiplomski studij slikarstva završava 2014. godine na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutačno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. profesora Viktora Popopvića. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

Vrijeme održavanja: Svaki posljednji utorak u mjesecu u 20.00, svaki mjesec osim srpnja i kolovoza.
Opis programa: Program se bazira na ideji da jedna javnosti znana osoba, ne nužno vezana za filmsku djelatnost, publici predstavlja film po svom izboru. Izbor naslova, kao i izlaganje koje mu prethodi, temelji se na osobnoj priči vezanoj uz njega, i publici prezentira neku vrstu intimne filmske povijesti.
Niz je načina na koji je medij filma uklopljen u nečiju privatnu biografiju, bilo kroz povezanost uz neki životni period, uspomenu na prve filmske fascinacije, izlaske i konverzacije s ljudima koji su mu/joj mnogo značili, kao nadahnuće za neki potez ili razmišljanje koji su se kasnije u životu pokazali značajnima. Takva se priča razvija kroz uvodno izlaganje, u kojem izbornik „otkriva“ film, izdvaja elemente koji su ga naveli da baš njega odabere, i povezuje te elemente sa vlastitim iskustvom i razmišljanjima. Publika je slobodna postavljati pitanja i nakon izlaganja i nakon pogledanog filma. Dijaloška forma se ohrabruje od strane organizatora i izbornika.
Izbornik može biti bilo koja javnosti znana osoba, kako iz područja kulturnih djelatnosti, tako i politike, znanosti, sporta, gospodarstva... pod uvjetom da je filmofil i ima volje i sposobnosti da publici u formi slobodne (ne čitane) priče prenese svoja iskustva, ljubavi i znanja vezana uz temu večeri.
Program je započeo u listopadu 2016., gostovanjem novinara i književnika Predraga Lucića, svima znanog kao jednog od urednika Feral Tribunea, a manje poznatog kao filmofila i filmskog znalca.

"Ljudsko je oko vidni organ koji prima najveći broj informacija. Pojavnosti iz vanjskog svijeta vidimo u njihovim dimenzijama i osobinama među kojima je i boja. Definira se kao osobina predmeta koju oko percipira kad je predmet izložen izvoru svjetla, koji može biti prirodan ili umjetan, ali je svakako neizostavan čimbenik boje. Ton, zasićenje i svjetlina atributi su kojima se boja opisuje. Ipak, promatrajući sliku, ponekad ćemo se upitati: Je li baš sve onako kako vidimo? Mane, ili pak prednosti, oka stvorit će neke neželjene efekte, ali time pridonijeti zanimljivosti i uzbudljivosti promatranja.
Zbijeni geometrijski elementi, u ovom slučaju linije, čine formu radova. Boje subtraktivnog spektra – magenta, plava i žuta te „crna“ kao produkt miješanja spomenutih – omogućile su postizanje univerzalnosti. Međusobnim preklapanjem linija boja izazvan je, često nepoželjan, Moire uzorak. Autor je u radu sintetizirao elemente minimalizma i op-arta čiji su umjetnici na njega imali snažan utjecaj. Od minimalista nasljeđuje mehaničku čistinu eliminiranjem osobne geste ruke i metodičnu uporabu boje, koja je ograničena na bazično. Op-artisti potakli su ga na konstruiranje same forme rada, koja po svojoj geometričnosti provocira oko promatrača preispitujući stvarnost koja se vidi. „Istraživanje boje“ autorov je glavni izazov kojim razotkriva njezina fizička svojstva – sposobnost subtraktiranja valnih duljina svjetla. Na početku se postavio zadatak pronalaženja načina nanošenja boje na medij na kojem bi propuštala svjetlo. U ruci se, kao i svakom slikaru, ponajprije našao kist, kojim se postigao donekle željeni efekt, no neurednost takvog procesa nije donijela zamišljeni cilj – čistina tona boje, nužna za rad kako bi se ostvarila jasna definicija boje i geometrije.
Radom i posvećivanjem pozornosti, autor nas uvodi u svoje okvire slikarstva spretno kombinirajući boju i formu. Dominantna geometrizacija slika učinila je percepciju koliko jasnom, toliko i zbunjujućom u kojoj se rađa Moire uzorak. Igrajući se miješanjem boja, izazvana je provokacija promatračevog oka koje se zaustavlja i temeljitije promatra sliku. Obraćamo li pozornost samo na ono što je oku „neugodno“ vidjeti, na neželjene efekte? Kojim se epitetima služiti pri opisivanju hipnotičkog rezultata ovako pomnog „istraživanja boje“ i temeljitog rada? Svakako, kombiniranje i preklapanje linija vodi apstrakciji te raznolikom tumačenju i analizi." Laura Kujundžić
Božo Balov je rođen 19.5.1995 u Splitu. 2014. godine završava Preddiplomski studij slikarstva završava 2014. godine na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutačno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. profesora Viktora Popopvića. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

"Ljudsko je oko vidni organ koji prima najveći broj informacija. Pojavnosti iz vanjskog svijeta vidimo u njihovim dimenzijama i osobinama među kojima je i boja. Definira se kao osobina predmeta koju oko percipira kad je predmet izložen izvoru svjetla, koji može biti prirodan ili umjetan, ali je svakako neizostavan čimbenik boje. Ton, zasićenje i svjetlina atributi su kojima se boja opisuje. Ipak, promatrajući sliku, ponekad ćemo se upitati: Je li baš sve onako kako vidimo? Mane, ili pak prednosti, oka stvorit će neke neželjene efekte, ali time pridonijeti zanimljivosti i uzbudljivosti promatranja.
Zbijeni geometrijski elementi, u ovom slučaju linije, čine formu radova. Boje subtraktivnog spektra – magenta, plava i žuta te „crna“ kao produkt miješanja spomenutih – omogućile su postizanje univerzalnosti. Međusobnim preklapanjem linija boja izazvan je, često nepoželjan, Moire uzorak. Autor je u radu sintetizirao elemente minimalizma i op-arta čiji su umjetnici na njega imali snažan utjecaj. Od minimalista nasljeđuje mehaničku čistinu eliminiranjem osobne geste ruke i metodičnu uporabu boje, koja je ograničena na bazično. Op-artisti potakli su ga na konstruiranje same forme rada, koja po svojoj geometričnosti provocira oko promatrača preispitujući stvarnost koja se vidi. „Istraživanje boje“ autorov je glavni izazov kojim razotkriva njezina fizička svojstva – sposobnost subtraktiranja valnih duljina svjetla. Na početku se postavio zadatak pronalaženja načina nanošenja boje na medij na kojem bi propuštala svjetlo. U ruci se, kao i svakom slikaru, ponajprije našao kist, kojim se postigao donekle željeni efekt, no neurednost takvog procesa nije donijela zamišljeni cilj – čistina tona boje, nužna za rad kako bi se ostvarila jasna definicija boje i geometrije.
Radom i posvećivanjem pozornosti, autor nas uvodi u svoje okvire slikarstva spretno kombinirajući boju i formu. Dominantna geometrizacija slika učinila je percepciju koliko jasnom, toliko i zbunjujućom u kojoj se rađa Moire uzorak. Igrajući se miješanjem boja, izazvana je provokacija promatračevog oka koje se zaustavlja i temeljitije promatra sliku. Obraćamo li pozornost samo na ono što je oku „neugodno“ vidjeti, na neželjene efekte? Kojim se epitetima služiti pri opisivanju hipnotičkog rezultata ovako pomnog „istraživanja boje“ i temeljitog rada? Svakako, kombiniranje i preklapanje linija vodi apstrakciji te raznolikom tumačenju i analizi." Laura Kujundžić
Božo Balov je rođen 19.5.1995 u Splitu. 2014. godine završava Preddiplomski studij slikarstva završava 2014. godine na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutačno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. profesora Viktora Popopvića. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

"Ljudsko je oko vidni organ koji prima najveći broj informacija. Pojavnosti iz vanjskog svijeta vidimo u njihovim dimenzijama i osobinama među kojima je i boja. Definira se kao osobina predmeta koju oko percipira kad je predmet izložen izvoru svjetla, koji može biti prirodan ili umjetan, ali je svakako neizostavan čimbenik boje. Ton, zasićenje i svjetlina atributi su kojima se boja opisuje. Ipak, promatrajući sliku, ponekad ćemo se upitati: Je li baš sve onako kako vidimo? Mane, ili pak prednosti, oka stvorit će neke neželjene efekte, ali time pridonijeti zanimljivosti i uzbudljivosti promatranja.
Zbijeni geometrijski elementi, u ovom slučaju linije, čine formu radova. Boje subtraktivnog spektra – magenta, plava i žuta te „crna“ kao produkt miješanja spomenutih – omogućile su postizanje univerzalnosti. Međusobnim preklapanjem linija boja izazvan je, često nepoželjan, Moire uzorak. Autor je u radu sintetizirao elemente minimalizma i op-arta čiji su umjetnici na njega imali snažan utjecaj. Od minimalista nasljeđuje mehaničku čistinu eliminiranjem osobne geste ruke i metodičnu uporabu boje, koja je ograničena na bazično. Op-artisti potakli su ga na konstruiranje same forme rada, koja po svojoj geometričnosti provocira oko promatrača preispitujući stvarnost koja se vidi. „Istraživanje boje“ autorov je glavni izazov kojim razotkriva njezina fizička svojstva – sposobnost subtraktiranja valnih duljina svjetla. Na početku se postavio zadatak pronalaženja načina nanošenja boje na medij na kojem bi propuštala svjetlo. U ruci se, kao i svakom slikaru, ponajprije našao kist, kojim se postigao donekle željeni efekt, no neurednost takvog procesa nije donijela zamišljeni cilj – čistina tona boje, nužna za rad kako bi se ostvarila jasna definicija boje i geometrije.
Radom i posvećivanjem pozornosti, autor nas uvodi u svoje okvire slikarstva spretno kombinirajući boju i formu. Dominantna geometrizacija slika učinila je percepciju koliko jasnom, toliko i zbunjujućom u kojoj se rađa Moire uzorak. Igrajući se miješanjem boja, izazvana je provokacija promatračevog oka koje se zaustavlja i temeljitije promatra sliku. Obraćamo li pozornost samo na ono što je oku „neugodno“ vidjeti, na neželjene efekte? Kojim se epitetima služiti pri opisivanju hipnotičkog rezultata ovako pomnog „istraživanja boje“ i temeljitog rada? Svakako, kombiniranje i preklapanje linija vodi apstrakciji te raznolikom tumačenju i analizi." Laura Kujundžić
Božo Balov je rođen 19.5.1995 u Splitu. 2014. godine završava Preddiplomski studij slikarstva završava 2014. godine na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutačno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. profesora Viktora Popopvića. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

U četvrtak, 5. srpnja 2018. u 20:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 66 / Lidija Nikčević.
Izložba ostaje otvorena do 13. srpnja 2018.
—
Postaviti formu iznad sadržaja nekima je trn u oku ali isto tako se može efikasno koristiti, naglašavajući stilsko formalno do te mjere da postane vizualno pamtljivo.
Na ovoj izložbi je funkcija stila primarna, jer kako autorica kaže „pročišćenjem, reduciranjem i stiliziranjem tj. slikarskom transformacijom fotografskog predloška u sliku, motivi moderne arhitekture bivaju pogodno sredstvo za ispitivanje osnovnih elemenata jezika likovnosti: odnosa boja, tekstura i oblika na platnu“. Preko njih autorica želi istaći 'naklonost' skladnim i stabilnim, strogo geometrijskim formama. Jedan od ciljeva slikarice je „naizgled neinteresantne prizore učiniti likovno relevantnim“, a to je i počinjeno uz odabir čistih jarkih boja, geometrijski skladnih oblika i vidno naglašenih dijagonalnih i vertikalnih perspektiva.
Drugi aspekt koji autorica nikako ne želi zapostaviti je osobni doživljaj atmosfere i ambijenta odabranog urbanog prostora koji prenosi kroz djela. „Split 3“ je stanovnicima grada pod Marjanom sinonim za socijalističku, modernu arhitekturu, te zadnji prostorno-planirani urbani segment grada Splita. Njegove su velike građevine kontrast tipičnom poimanju Splita – moru i obali. Stoga su građevine tog razdoblja odličan predložak obzirom na njihov status, to jest, obzirom na njihovu estetsku prepoznatljvost. Autorica je te građevine interpretirala kao opresivne i toliko velike da idu van okvira slike, a navodi ih kao „postapokaliptične, melankolične i hladne“.
Lidija Nikčević je uvela pojam „patologije grada“ – njezine slike istovremeno nude suptilan komentar gradova u kakvima živimo prikazom građevina koje djeluju lišene stanovnika i gradnjom dojma neživog objekta koji samom pojavom paradoksalno može djelovati zastrašujuće živo. Upravo tim drugim pogledom na stvarno i poznato odabranu arhitekturu kao motiv gledatelj poistovjećuje poigravanjem sa stilom.
Jakov Andro Škomrlj
—
Životopis:
Lidija Nikčević rođena je 1992. godine u Nikšiću / Crna Gora. Osnovni i postdiplomski-specijalistički studij slikarstva završila je na Fakultetu likovnih umjetnosti Univerziteta Crne Gore u Cetinju, u klasi profesora Branislava Sekulića. Trenutno polazi magistarski studij na istom fakultetu, u klasi profesora Ratka Odalovića. Studijski je boravila u Slovačkoj na Akademiji lijepih umjetnosti i dizajna u Bratislavi. Trenutno preko CEEPUS programa studijski boravi na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, na 1. godini diplomskog studija Slikarskog odsjeka u klasi red. prof. Viktora Popovića. Imala je sedam samostalnih i više skupnih izložbi od kojih izdvajamo samostalnu izložbu Estetika urbanog ambijenta u Centru Savremene umjetnosti Crne Gore (2016.), kao i skupnu izložbu “Prieskum” u Bratislavi (2017.). Dobitnica je brojnih studentskih nagrada među kojima su: Godišnja nagrada FLU Cetinje, Plaketa Univerziteta Crne Gore, Atlas stipendija i druge.
www.lidijanikcevic.weebly.com
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov

U četvrtak, 5. srpnja 2018. u 20:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 66 / Lidija Nikčević.
Izložba ostaje otvorena do 13. srpnja 2018.
—
Postaviti formu iznad sadržaja nekima je trn u oku ali isto tako se može efikasno koristiti, naglašavajući stilsko formalno do te mjere da postane vizualno pamtljivo.
Na ovoj izložbi je funkcija stila primarna, jer kako autorica kaže „pročišćenjem, reduciranjem i stiliziranjem tj. slikarskom transformacijom fotografskog predloška u sliku, motivi moderne arhitekture bivaju pogodno sredstvo za ispitivanje osnovnih elemenata jezika likovnosti: odnosa boja, tekstura i oblika na platnu“. Preko njih autorica želi istaći 'naklonost' skladnim i stabilnim, strogo geometrijskim formama. Jedan od ciljeva slikarice je „naizgled neinteresantne prizore učiniti likovno relevantnim“, a to je i počinjeno uz odabir čistih jarkih boja, geometrijski skladnih oblika i vidno naglašenih dijagonalnih i vertikalnih perspektiva.
Drugi aspekt koji autorica nikako ne želi zapostaviti je osobni doživljaj atmosfere i ambijenta odabranog urbanog prostora koji prenosi kroz djela. „Split 3“ je stanovnicima grada pod Marjanom sinonim za socijalističku, modernu arhitekturu, te zadnji prostorno-planirani urbani segment grada Splita. Njegove su velike građevine kontrast tipičnom poimanju Splita – moru i obali. Stoga su građevine tog razdoblja odličan predložak obzirom na njihov status, to jest, obzirom na njihovu estetsku prepoznatljvost. Autorica je te građevine interpretirala kao opresivne i toliko velike da idu van okvira slike, a navodi ih kao „postapokaliptične, melankolične i hladne“.
Lidija Nikčević je uvela pojam „patologije grada“ – njezine slike istovremeno nude suptilan komentar gradova u kakvima živimo prikazom građevina koje djeluju lišene stanovnika i gradnjom dojma neživog objekta koji samom pojavom paradoksalno može djelovati zastrašujuće živo. Upravo tim drugim pogledom na stvarno i poznato odabranu arhitekturu kao motiv gledatelj poistovjećuje poigravanjem sa stilom.
Jakov Andro Škomrlj
—
Životopis:
Lidija Nikčević rođena je 1992. godine u Nikšiću / Crna Gora. Osnovni i postdiplomski-specijalistički studij slikarstva završila je na Fakultetu likovnih umjetnosti Univerziteta Crne Gore u Cetinju, u klasi profesora Branislava Sekulića. Trenutno polazi magistarski studij na istom fakultetu, u klasi profesora Ratka Odalovića. Studijski je boravila u Slovačkoj na Akademiji lijepih umjetnosti i dizajna u Bratislavi. Trenutno preko CEEPUS programa studijski boravi na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, na 1. godini diplomskog studija Slikarskog odsjeka u klasi red. prof. Viktora Popovića. Imala je sedam samostalnih i više skupnih izložbi od kojih izdvajamo samostalnu izložbu Estetika urbanog ambijenta u Centru Savremene umjetnosti Crne Gore (2016.), kao i skupnu izložbu “Prieskum” u Bratislavi (2017.). Dobitnica je brojnih studentskih nagrada među kojima su: Godišnja nagrada FLU Cetinje, Plaketa Univerziteta Crne Gore, Atlas stipendija i druge.
www.lidijanikcevic.weebly.com
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov

U četvrtak, 5. srpnja 2018. u 20:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 66 / Lidija Nikčević.
Izložba ostaje otvorena do 13. srpnja 2018.
—
Postaviti formu iznad sadržaja nekima je trn u oku ali isto tako se može efikasno koristiti, naglašavajući stilsko formalno do te mjere da postane vizualno pamtljivo.
Na ovoj izložbi je funkcija stila primarna, jer kako autorica kaže „pročišćenjem, reduciranjem i stiliziranjem tj. slikarskom transformacijom fotografskog predloška u sliku, motivi moderne arhitekture bivaju pogodno sredstvo za ispitivanje osnovnih elemenata jezika likovnosti: odnosa boja, tekstura i oblika na platnu“. Preko njih autorica želi istaći 'naklonost' skladnim i stabilnim, strogo geometrijskim formama. Jedan od ciljeva slikarice je „naizgled neinteresantne prizore učiniti likovno relevantnim“, a to je i počinjeno uz odabir čistih jarkih boja, geometrijski skladnih oblika i vidno naglašenih dijagonalnih i vertikalnih perspektiva.
Drugi aspekt koji autorica nikako ne želi zapostaviti je osobni doživljaj atmosfere i ambijenta odabranog urbanog prostora koji prenosi kroz djela. „Split 3“ je stanovnicima grada pod Marjanom sinonim za socijalističku, modernu arhitekturu, te zadnji prostorno-planirani urbani segment grada Splita. Njegove su velike građevine kontrast tipičnom poimanju Splita – moru i obali. Stoga su građevine tog razdoblja odličan predložak obzirom na njihov status, to jest, obzirom na njihovu estetsku prepoznatljvost. Autorica je te građevine interpretirala kao opresivne i toliko velike da idu van okvira slike, a navodi ih kao „postapokaliptične, melankolične i hladne“.
Lidija Nikčević je uvela pojam „patologije grada“ – njezine slike istovremeno nude suptilan komentar gradova u kakvima živimo prikazom građevina koje djeluju lišene stanovnika i gradnjom dojma neživog objekta koji samom pojavom paradoksalno može djelovati zastrašujuće živo. Upravo tim drugim pogledom na stvarno i poznato odabranu arhitekturu kao motiv gledatelj poistovjećuje poigravanjem sa stilom.
Jakov Andro Škomrlj
—
Životopis:
Lidija Nikčević rođena je 1992. godine u Nikšiću / Crna Gora. Osnovni i postdiplomski-specijalistički studij slikarstva završila je na Fakultetu likovnih umjetnosti Univerziteta Crne Gore u Cetinju, u klasi profesora Branislava Sekulića. Trenutno polazi magistarski studij na istom fakultetu, u klasi profesora Ratka Odalovića. Studijski je boravila u Slovačkoj na Akademiji lijepih umjetnosti i dizajna u Bratislavi. Trenutno preko CEEPUS programa studijski boravi na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, na 1. godini diplomskog studija Slikarskog odsjeka u klasi red. prof. Viktora Popovića. Imala je sedam samostalnih i više skupnih izložbi od kojih izdvajamo samostalnu izložbu Estetika urbanog ambijenta u Centru Savremene umjetnosti Crne Gore (2016.), kao i skupnu izložbu “Prieskum” u Bratislavi (2017.). Dobitnica je brojnih studentskih nagrada među kojima su: Godišnja nagrada FLU Cetinje, Plaketa Univerziteta Crne Gore, Atlas stipendija i druge.
www.lidijanikcevic.weebly.com
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov

U četvrtak, 5. srpnja 2018. u 20:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 66 / Lidija Nikčević.
Izložba ostaje otvorena do 13. srpnja 2018.
—
Postaviti formu iznad sadržaja nekima je trn u oku ali isto tako se može efikasno koristiti, naglašavajući stilsko formalno do te mjere da postane vizualno pamtljivo.
Na ovoj izložbi je funkcija stila primarna, jer kako autorica kaže „pročišćenjem, reduciranjem i stiliziranjem tj. slikarskom transformacijom fotografskog predloška u sliku, motivi moderne arhitekture bivaju pogodno sredstvo za ispitivanje osnovnih elemenata jezika likovnosti: odnosa boja, tekstura i oblika na platnu“. Preko njih autorica želi istaći 'naklonost' skladnim i stabilnim, strogo geometrijskim formama. Jedan od ciljeva slikarice je „naizgled neinteresantne prizore učiniti likovno relevantnim“, a to je i počinjeno uz odabir čistih jarkih boja, geometrijski skladnih oblika i vidno naglašenih dijagonalnih i vertikalnih perspektiva.
Drugi aspekt koji autorica nikako ne želi zapostaviti je osobni doživljaj atmosfere i ambijenta odabranog urbanog prostora koji prenosi kroz djela. „Split 3“ je stanovnicima grada pod Marjanom sinonim za socijalističku, modernu arhitekturu, te zadnji prostorno-planirani urbani segment grada Splita. Njegove su velike građevine kontrast tipičnom poimanju Splita – moru i obali. Stoga su građevine tog razdoblja odličan predložak obzirom na njihov status, to jest, obzirom na njihovu estetsku prepoznatljvost. Autorica je te građevine interpretirala kao opresivne i toliko velike da idu van okvira slike, a navodi ih kao „postapokaliptične, melankolične i hladne“.
Lidija Nikčević je uvela pojam „patologije grada“ – njezine slike istovremeno nude suptilan komentar gradova u kakvima živimo prikazom građevina koje djeluju lišene stanovnika i gradnjom dojma neživog objekta koji samom pojavom paradoksalno može djelovati zastrašujuće živo. Upravo tim drugim pogledom na stvarno i poznato odabranu arhitekturu kao motiv gledatelj poistovjećuje poigravanjem sa stilom.
Jakov Andro Škomrlj
—
Životopis:
Lidija Nikčević rođena je 1992. godine u Nikšiću / Crna Gora. Osnovni i postdiplomski-specijalistički studij slikarstva završila je na Fakultetu likovnih umjetnosti Univerziteta Crne Gore u Cetinju, u klasi profesora Branislava Sekulića. Trenutno polazi magistarski studij na istom fakultetu, u klasi profesora Ratka Odalovića. Studijski je boravila u Slovačkoj na Akademiji lijepih umjetnosti i dizajna u Bratislavi. Trenutno preko CEEPUS programa studijski boravi na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, na 1. godini diplomskog studija Slikarskog odsjeka u klasi red. prof. Viktora Popovića. Imala je sedam samostalnih i više skupnih izložbi od kojih izdvajamo samostalnu izložbu Estetika urbanog ambijenta u Centru Savremene umjetnosti Crne Gore (2016.), kao i skupnu izložbu “Prieskum” u Bratislavi (2017.). Dobitnica je brojnih studentskih nagrada među kojima su: Godišnja nagrada FLU Cetinje, Plaketa Univerziteta Crne Gore, Atlas stipendija i druge.
www.lidijanikcevic.weebly.com
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov

U četvrtak, 5. srpnja 2018. u 20:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 66 / Lidija Nikčević.
Izložba ostaje otvorena do 13. srpnja 2018.
—
Postaviti formu iznad sadržaja nekima je trn u oku ali isto tako se može efikasno koristiti, naglašavajući stilsko formalno do te mjere da postane vizualno pamtljivo.
Na ovoj izložbi je funkcija stila primarna, jer kako autorica kaže „pročišćenjem, reduciranjem i stiliziranjem tj. slikarskom transformacijom fotografskog predloška u sliku, motivi moderne arhitekture bivaju pogodno sredstvo za ispitivanje osnovnih elemenata jezika likovnosti: odnosa boja, tekstura i oblika na platnu“. Preko njih autorica želi istaći 'naklonost' skladnim i stabilnim, strogo geometrijskim formama. Jedan od ciljeva slikarice je „naizgled neinteresantne prizore učiniti likovno relevantnim“, a to je i počinjeno uz odabir čistih jarkih boja, geometrijski skladnih oblika i vidno naglašenih dijagonalnih i vertikalnih perspektiva.
Drugi aspekt koji autorica nikako ne želi zapostaviti je osobni doživljaj atmosfere i ambijenta odabranog urbanog prostora koji prenosi kroz djela. „Split 3“ je stanovnicima grada pod Marjanom sinonim za socijalističku, modernu arhitekturu, te zadnji prostorno-planirani urbani segment grada Splita. Njegove su velike građevine kontrast tipičnom poimanju Splita – moru i obali. Stoga su građevine tog razdoblja odličan predložak obzirom na njihov status, to jest, obzirom na njihovu estetsku prepoznatljvost. Autorica je te građevine interpretirala kao opresivne i toliko velike da idu van okvira slike, a navodi ih kao „postapokaliptične, melankolične i hladne“.
Lidija Nikčević je uvela pojam „patologije grada“ – njezine slike istovremeno nude suptilan komentar gradova u kakvima živimo prikazom građevina koje djeluju lišene stanovnika i gradnjom dojma neživog objekta koji samom pojavom paradoksalno može djelovati zastrašujuće živo. Upravo tim drugim pogledom na stvarno i poznato odabranu arhitekturu kao motiv gledatelj poistovjećuje poigravanjem sa stilom.
Jakov Andro Škomrlj
—
Životopis:
Lidija Nikčević rođena je 1992. godine u Nikšiću / Crna Gora. Osnovni i postdiplomski-specijalistički studij slikarstva završila je na Fakultetu likovnih umjetnosti Univerziteta Crne Gore u Cetinju, u klasi profesora Branislava Sekulića. Trenutno polazi magistarski studij na istom fakultetu, u klasi profesora Ratka Odalovića. Studijski je boravila u Slovačkoj na Akademiji lijepih umjetnosti i dizajna u Bratislavi. Trenutno preko CEEPUS programa studijski boravi na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, na 1. godini diplomskog studija Slikarskog odsjeka u klasi red. prof. Viktora Popovića. Imala je sedam samostalnih i više skupnih izložbi od kojih izdvajamo samostalnu izložbu Estetika urbanog ambijenta u Centru Savremene umjetnosti Crne Gore (2016.), kao i skupnu izložbu “Prieskum” u Bratislavi (2017.). Dobitnica je brojnih studentskih nagrada među kojima su: Godišnja nagrada FLU Cetinje, Plaketa Univerziteta Crne Gore, Atlas stipendija i druge.
www.lidijanikcevic.weebly.com
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov

U četvrtak, 5. srpnja 2018. u 20:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 66 / Lidija Nikčević.
Izložba ostaje otvorena do 13. srpnja 2018.
—
Postaviti formu iznad sadržaja nekima je trn u oku ali isto tako se može efikasno koristiti, naglašavajući stilsko formalno do te mjere da postane vizualno pamtljivo.
Na ovoj izložbi je funkcija stila primarna, jer kako autorica kaže „pročišćenjem, reduciranjem i stiliziranjem tj. slikarskom transformacijom fotografskog predloška u sliku, motivi moderne arhitekture bivaju pogodno sredstvo za ispitivanje osnovnih elemenata jezika likovnosti: odnosa boja, tekstura i oblika na platnu“. Preko njih autorica želi istaći 'naklonost' skladnim i stabilnim, strogo geometrijskim formama. Jedan od ciljeva slikarice je „naizgled neinteresantne prizore učiniti likovno relevantnim“, a to je i počinjeno uz odabir čistih jarkih boja, geometrijski skladnih oblika i vidno naglašenih dijagonalnih i vertikalnih perspektiva.
Drugi aspekt koji autorica nikako ne želi zapostaviti je osobni doživljaj atmosfere i ambijenta odabranog urbanog prostora koji prenosi kroz djela. „Split 3“ je stanovnicima grada pod Marjanom sinonim za socijalističku, modernu arhitekturu, te zadnji prostorno-planirani urbani segment grada Splita. Njegove su velike građevine kontrast tipičnom poimanju Splita – moru i obali. Stoga su građevine tog razdoblja odličan predložak obzirom na njihov status, to jest, obzirom na njihovu estetsku prepoznatljvost. Autorica je te građevine interpretirala kao opresivne i toliko velike da idu van okvira slike, a navodi ih kao „postapokaliptične, melankolične i hladne“.
Lidija Nikčević je uvela pojam „patologije grada“ – njezine slike istovremeno nude suptilan komentar gradova u kakvima živimo prikazom građevina koje djeluju lišene stanovnika i gradnjom dojma neživog objekta koji samom pojavom paradoksalno može djelovati zastrašujuće živo. Upravo tim drugim pogledom na stvarno i poznato odabranu arhitekturu kao motiv gledatelj poistovjećuje poigravanjem sa stilom.
Jakov Andro Škomrlj
—
Životopis:
Lidija Nikčević rođena je 1992. godine u Nikšiću / Crna Gora. Osnovni i postdiplomski-specijalistički studij slikarstva završila je na Fakultetu likovnih umjetnosti Univerziteta Crne Gore u Cetinju, u klasi profesora Branislava Sekulića. Trenutno polazi magistarski studij na istom fakultetu, u klasi profesora Ratka Odalovića. Studijski je boravila u Slovačkoj na Akademiji lijepih umjetnosti i dizajna u Bratislavi. Trenutno preko CEEPUS programa studijski boravi na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, na 1. godini diplomskog studija Slikarskog odsjeka u klasi red. prof. Viktora Popovića. Imala je sedam samostalnih i više skupnih izložbi od kojih izdvajamo samostalnu izložbu Estetika urbanog ambijenta u Centru Savremene umjetnosti Crne Gore (2016.), kao i skupnu izložbu “Prieskum” u Bratislavi (2017.). Dobitnica je brojnih studentskih nagrada među kojima su: Godišnja nagrada FLU Cetinje, Plaketa Univerziteta Crne Gore, Atlas stipendija i druge.
www.lidijanikcevic.weebly.com
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov

U četvrtak, 5. srpnja 2018. u 20:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 66 / Lidija Nikčević.
Izložba ostaje otvorena do 13. srpnja 2018.
—
Postaviti formu iznad sadržaja nekima je trn u oku ali isto tako se može efikasno koristiti, naglašavajući stilsko formalno do te mjere da postane vizualno pamtljivo.
Na ovoj izložbi je funkcija stila primarna, jer kako autorica kaže „pročišćenjem, reduciranjem i stiliziranjem tj. slikarskom transformacijom fotografskog predloška u sliku, motivi moderne arhitekture bivaju pogodno sredstvo za ispitivanje osnovnih elemenata jezika likovnosti: odnosa boja, tekstura i oblika na platnu“. Preko njih autorica želi istaći 'naklonost' skladnim i stabilnim, strogo geometrijskim formama. Jedan od ciljeva slikarice je „naizgled neinteresantne prizore učiniti likovno relevantnim“, a to je i počinjeno uz odabir čistih jarkih boja, geometrijski skladnih oblika i vidno naglašenih dijagonalnih i vertikalnih perspektiva.
Drugi aspekt koji autorica nikako ne želi zapostaviti je osobni doživljaj atmosfere i ambijenta odabranog urbanog prostora koji prenosi kroz djela. „Split 3“ je stanovnicima grada pod Marjanom sinonim za socijalističku, modernu arhitekturu, te zadnji prostorno-planirani urbani segment grada Splita. Njegove su velike građevine kontrast tipičnom poimanju Splita – moru i obali. Stoga su građevine tog razdoblja odličan predložak obzirom na njihov status, to jest, obzirom na njihovu estetsku prepoznatljvost. Autorica je te građevine interpretirala kao opresivne i toliko velike da idu van okvira slike, a navodi ih kao „postapokaliptične, melankolične i hladne“.
Lidija Nikčević je uvela pojam „patologije grada“ – njezine slike istovremeno nude suptilan komentar gradova u kakvima živimo prikazom građevina koje djeluju lišene stanovnika i gradnjom dojma neživog objekta koji samom pojavom paradoksalno može djelovati zastrašujuće živo. Upravo tim drugim pogledom na stvarno i poznato odabranu arhitekturu kao motiv gledatelj poistovjećuje poigravanjem sa stilom.
Jakov Andro Škomrlj
—
Životopis:
Lidija Nikčević rođena je 1992. godine u Nikšiću / Crna Gora. Osnovni i postdiplomski-specijalistički studij slikarstva završila je na Fakultetu likovnih umjetnosti Univerziteta Crne Gore u Cetinju, u klasi profesora Branislava Sekulića. Trenutno polazi magistarski studij na istom fakultetu, u klasi profesora Ratka Odalovića. Studijski je boravila u Slovačkoj na Akademiji lijepih umjetnosti i dizajna u Bratislavi. Trenutno preko CEEPUS programa studijski boravi na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, na 1. godini diplomskog studija Slikarskog odsjeka u klasi red. prof. Viktora Popovića. Imala je sedam samostalnih i više skupnih izložbi od kojih izdvajamo samostalnu izložbu Estetika urbanog ambijenta u Centru Savremene umjetnosti Crne Gore (2016.), kao i skupnu izložbu “Prieskum” u Bratislavi (2017.). Dobitnica je brojnih studentskih nagrada među kojima su: Godišnja nagrada FLU Cetinje, Plaketa Univerziteta Crne Gore, Atlas stipendija i druge.
www.lidijanikcevic.weebly.com
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov

A MOMENT IN TIME
Dora Derado
(IZLOŽBA JE OTVORENA OD 8.00 DO 15.00 SVAKI DAN, OSIM SUBOTE I NEDJELJE U PERIODU OD 16.7.-28.7.)

A MOMENT IN TIME
Dora Derado
(IZLOŽBA JE OTVORENA OD 8.00 DO 15.00 SVAKI DAN, OSIM SUBOTE I NEDJELJE U PERIODU OD 16.7.-28.7.)

A MOMENT IN TIME
Dora Derado
(IZLOŽBA JE OTVORENA OD 8.00 DO 15.00 SVAKI DAN, OSIM SUBOTE I NEDJELJE U PERIODU OD 16.7.-28.7.)

A MOMENT IN TIME
Dora Derado
(IZLOŽBA JE OTVORENA OD 8.00 DO 15.00 SVAKI DAN, OSIM SUBOTE I NEDJELJE U PERIODU OD 16.7.-28.7.)

A MOMENT IN TIME
Dora Derado
(IZLOŽBA JE OTVORENA OD 8.00 DO 15.00 SVAKI DAN, OSIM SUBOTE I NEDJELJE U PERIODU OD 16.7.-28.7.)

A MOMENT IN TIME
Dora Derado
(IZLOŽBA JE OTVORENA OD 8.00 DO 15.00 SVAKI DAN, OSIM SUBOTE I NEDJELJE U PERIODU OD 16.7.-28.7.)

A MOMENT IN TIME
Dora Derado
(IZLOŽBA JE OTVORENA OD 8.00 DO 15.00 SVAKI DAN, OSIM SUBOTE I NEDJELJE U PERIODU OD 16.7.-28.7.)

A MOMENT IN TIME
Dora Derado
(IZLOŽBA JE OTVORENA OD 8.00 DO 15.00 SVAKI DAN, OSIM SUBOTE I NEDJELJE U PERIODU OD 16.7.-28.7.)

A MOMENT IN TIME
Dora Derado
(IZLOŽBA JE OTVORENA OD 8.00 DO 15.00 SVAKI DAN, OSIM SUBOTE I NEDJELJE U PERIODU OD 16.7.-28.7.)

A MOMENT IN TIME
Dora Derado
(IZLOŽBA JE OTVORENA OD 8.00 DO 15.00 SVAKI DAN, OSIM SUBOTE I NEDJELJE U PERIODU OD 16.7.-28.7.)

Nastupit će i duo "DUP REGINA" u sastavu: Regine Roslaniec Bavčević i Joška Bavčevića. Nakon projekcije, pozivamo vas na čašu vina.
Projekcije će trajati sve do 3. listopada. Ulaz na svečano otvorenje festivala i projekcije su besplatni!
Program:
17.9. 19.00 ŽELIM ŽIVJETI, Maciej Pieprzyca
18.9. 20.15 BOGOVI, Łukasz Palkowski
19.9. 20.15 NAJBOLJI, Łukasz Palkowski
26.9. 20.15 PLANET SAMACA, Mitja Okorn
1.10. 20.15 UMJETNOST LJUBAVI, Maria Sadowska
2.10. 20.15 JACK STRONG, Władysław Pasikowski
3.10. 20.15 POSLJEDNJA OBITELJ, Jan P. Matuszyński
Cijeli program i opisi svih filmova možete pronaći na: www.festiwalwisla.pl

Vrijeme održavanja: Svaki posljednji utorak u mjesecu u 20.00, svaki mjesec osim srpnja i kolovoza.
Opis programa: Program se bazira na ideji da jedna javnosti znana osoba, ne nužno vezana za filmsku djelatnost, publici predstavlja film po svom izboru. Izbor naslova, kao i izlaganje koje mu prethodi, temelji se na osobnoj priči vezanoj uz njega, i publici prezentira neku vrstu intimne filmske povijesti.
Niz je načina na koji je medij filma uklopljen u nečiju privatnu biografiju, bilo kroz povezanost uz neki životni period, uspomenu na prve filmske fascinacije, izlaske i konverzacije s ljudima koji su mu/joj mnogo značili, kao nadahnuće za neki potez ili razmišljanje koji su se kasnije u životu pokazali značajnima. Takva se priča razvija kroz uvodno izlaganje, u kojem izbornik „otkriva“ film, izdvaja elemente koji su ga naveli da baš njega odabere, i povezuje te elemente sa vlastitim iskustvom i razmišljanjima. Publika je slobodna postavljati pitanja i nakon izlaganja i nakon pogledanog filma. Dijaloška forma se ohrabruje od strane organizatora i izbornika.
Izbornik može biti bilo koja javnosti znana osoba, kako iz područja kulturnih djelatnosti, tako i politike, znanosti, sporta, gospodarstva... pod uvjetom da je filmofil i ima volje i sposobnosti da publici u formi slobodne (ne čitane) priče prenese svoja iskustva, ljubavi i znanja vezana uz temu večeri.
Program je započeo u listopadu 2016., gostovanjem novinara i književnika Predraga Lucića, svima znanog kao jednog od urednika Feral Tribunea, a manje poznatog kao filmofila i filmskog znalca.
Film i diskusija
tribina
predavanje
predavanje
12.00-14.00
edran Romac je dipl. socijalni radnik i predani aktivist za prava životinja koji već godinama osvaja svojim snažnim i nadahnutim predavanjima koja ulaze u kategoriju onih koja se ne smiju propustiti i koja se s nestrpljenjem iščekuju. Vedran po prvi put gostuje u Splitu (Zlatna vrata, dvorana na 1. katu). Ulaz je besplatan. Pozovite svoje prijatelje!
Predavanje „NEVIDLJIVI LJUDI, NEVIDLJIVE ŽIVOTINJE“ govori o tome kako životinje žive u našoj ljudskoj kolektivnoj svijesti te kako su njihovi životi i njihove kolektivne sudbine određene njom, prezentirajući tri tragična modela odnosa prema životinjama u prehrambenoj industriji, vezana uz tri „strateške“ namirnice – meso, mlijeko i jaja.
No, predavanje ne govori samo o mijenjanju odnosa prema životinjama iz kuta moralnosti i etike, već i o tome kako je prva stepenica naše ljudske promjene prema svemu što nas okružuje, a osobito našeg međusobnog, ljudskog odnosa, upravo promjena odnosa prema njima, životinjama.
Predavanje je usmjereno na pojedinca na motivirajući način i prikazuje suosjećanje i empatiju kao put osobne promjene i osobnog rasta, u čemu osobna priča samog predavača također ima bitnu ulogu.
„S čežnjom promatramo Svemir u potrazi za drugim inteligentnim oblicima života dok smo u isto vrijeme okruženi tisućama životnih oblika čiju svjesnost, sposobnosti i subjektivna iskustva još nismo počeli shvaćati, niti cijeniti.“ Will Tuttle, Hrana za mir
Budimo promjena koju želimo vidjeti.
ŽIVOTOPIS
Vedran Romac, rođen 1972., dipl. socijalni radnik, s dvadesetogodišnjim iskustvom rada s djecom i mladima s poremećajima u ponašanju, aktivan od 2009. kao predavač u raznim temama iz područja prava životinja, te drugim aktivnostima unutar tog područja.
Dražen Vega
predavanje
FILMSKI KLUB: ODABRALA UMJESTO ĐELE HADŽISELIMOVIĆA... JADRANKA KOSOR
20:15 satiFilmski klub kinoteke Zlatna vrata
Vrijeme održavanja: Svaki posljednji utorak u mjesecu u 20.00, svaki mjesec osim srpnja i kolovoza.
Opis programa: Program se bazira na ideji da jedna javnosti znana osoba, ne nužno vezana za filmsku djelatnost, publici predstavlja film po svom izboru. Izbor naslova, kao i izlaganje koje mu prethodi, temelji se na osobnoj priči vezanoj uz njega, i publici prezentira neku vrstu intimne filmske povijesti.
Niz je načina na koji je medij filma uklopljen u nečiju privatnu biografiju, bilo kroz povezanost uz neki životni period, uspomenu na prve filmske fascinacije, izlaske i konverzacije s ljudima koji su mu/joj mnogo značili, kao nadahnuće za neki potez ili razmišljanje koji su se kasnije u životu pokazali značajnima. Takva se priča razvija kroz uvodno izlaganje, u kojem izbornik „otkriva“ film, izdvaja elemente koji su ga naveli da baš njega odabere, i povezuje te elemente sa vlastitim iskustvom i razmišljanjima. Publika je slobodna postavljati pitanja i nakon izlaganja i nakon pogledanog filma. Dijaloška forma se ohrabruje od strane organizatora i izbornika.
Izbornik može biti bilo koja javnosti znana osoba, kako iz područja kulturnih djelatnosti, tako i politike, znanosti, sporta, gospodarstva... pod uvjetom da je filmofil i ima volje i sposobnosti da publici u formi slobodne (ne čitane) priče prenese svoja iskustva, ljubavi i znanja vezana uz temu večeri.
Program je započeo u listopadu 2016., gostovanjem novinara i književnika Predraga Lucića, svima znanog kao jednog od urednika Feral Tribunea, a manje poznatog kao filmofila i filmskog znalca...
Udruga Dalmatinski potrošač Split, Centar za mirenje medijaciju i razvoj komunikacija Split, i Ekonomsko birotehnička škola Split, pozivaju na konferenciju o savjetovanju potrošača i mirenju u potrošačkim sporovima. Cilj je konferencije približiti građanima postupke mirenja, i omogućiti njihovu praktičnu primjenu, prvenstveno u potrošačkim, ali i ostalim sporovima. Svoja iskustva u savjetovanju potrošača i postupcima mirenja predstaviti će predavači: dr. sc. Vanja Bilić (Ministarstvo pravosuđa, član Hrvatske udruge miritelja), Martina Meglić (Europski potrošački centar Hrvatska) i Ines Budrović (Hrvatska gospodarska komora).

Hrabra Poljakinja Irena Sendler, živjela je u Varšavi (rođena je 15. veljače 1910. – umrla je 12. svibnja 2008.). Jedna je od prvih Pravednica među narodima. Bila je i kandidat za Nobelovu nagradu za mir. Proglašena je počasnom građankom države Izrael i službeno je proglašena nacionalnom heroinom Poljske.
Irena Sendler je tijekom Drugog svjetskog rata spasila 2500 židovske djece iz varšavskog geta od sigurne smrti.
Ona je, naime, u vrijeme njemačke okupacije Poljske bila socijalna radnica i jedna od glavnih aktivistica poljske ilegalne organizacije za pomoć Židovima pod imenom Žegota. Krijumčarila je iz geta židovske bebe i djecu, najčešće u paketima, koferima, torbama za alat, vrećama ili kako god bi se dosjetila.
Vodila je detaljnu evidenciju o svakom djetetu. Cilj joj je bio jednog dana iskopati staklenke, locirati svu djecu, informirati ih o njihovoj prošlosti i spojiti s obitelji.
I poslije rata ova heroina nastavila je pomagati. Kao socijalna radnica sudjelovala je u osnivanjima brojnih sirotišta.
Parlament Republike Poljske je proglasio 2018. godinu Godinom Irene Sendlerowe.
Projekt realizira Poljska kulturna udruga "Polonez" iz Splita.

Zlatna vrata i Festival mediteranskog filma Split organiziraju projekciju filma "Priče s asfalta" prihod od koje će biti proslijeđen udruzi "Deseti život". Riječ je o volonterima koji brinu o uličnim životinjama, priskaču im u pomoć kada su ozlijeđene, gladne ili bolesne, steriliziraju ih, udomljavaju, ukratko, poklanjaju im svoje vrijeme, svoj prostor, a počesto i svoj novac. Ovo je sjajna prilika da se podružimo, pogledamo dobar, duhovit film, i usput pomognemo pokriti bar dio stalno rastućih veterinarskih troškova.
Što se filma tiče, nismo ga odabrali slučajno. Priče s asfalta priče su o isprepletenim sudbinama i onome što nas čini ljudskim bićima: manama, vrlinama, snovima i nadama. Zgrada u planskom naselju. Jedan pokvaren lift. Tri susreta. Šest lica. Hoće li Sternkowitz ustati iz invalidskih kolica kako bi se udvarao medicinskoj sestri iz noćne smjene? Hoće li usamljeni tinejdžer pronaći ulogu za pomalo zaboravljanu glumicu iz 80-ih? Što će biti s astronautom kojeg je nakon povratka na Zemlju udomila gospođa Hamida? U glavnim su ulogama Isabelle Huppert, Gustave Kervern i Valeria Bruni Tedeschi.

"Disku(r)sija ovog puta predstavlja dvoje umjetnika iz Slovenije i Hrvatske, Vinka Monderferd i Dan Okija.
Goste predstavlja, kao i obično, naš moderator Marijo Glavaš."

Seriju predavanja o mitskoj 1968. (Inoslav Bešker, Zlatko Gall, Hrvoje Klasić, Aleksandar Glavaš) privodimo kraju gostovanjem Jurice Pavičića koji će nas vratiti u filmsku '68.

Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.
Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.
Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.
Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Splitska ekskluzivna premijera talijanskog filma Taranta on the Road/ Tarantula na putu održat će se 22. studenog 2018. u 20.15 sati u Kinoteci Zlatna vrata!
Film Taranta on the road, u prijevodu Tarantula na putu, donosi priču o Amiri i Tareku, tuniškim migrantima koji su se našli na talijanskoj obali netom nakon Arapskog proljeća. U potrazi za prijevozom do Francuske susreću lokalni bend koji svoju sreću traži na festivalima i vjenčanjima. Članovi benda ih dožive kao bračni par koji očekuje bebu i odluče im pomoći.
Putovanje, strah, ljubav prema glazbi, neizvjesna budućnost i želja za uspjehom je ono što ih povezuje u iskustvu koje će ih zauvijek promijeniti. Smijeh i suze zagarantirani!
TARANTA ON THE ROAD / TARANTULA NA PUTU
Salvatore Allocca I 2017 I Italija I Marvin Film Partners, Emma Film, Vega’s Project I Igrani I 80 min
Projekcija je u sklopu tematskog programa Secret Arts Cinema koji prikazuje filmove o umjetnosti, dizajnu, arhitekturi i zanatima. Više informacija o ostatku programa saznajte na Secret Arts Cinema - Jesen 2018!

Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.
Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.
Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.
Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.
Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Filmski kritičar Slobodne Dalmacije, autor "Filmoteke" Marko Njegić odabrao je film kojeg ćete gledati u Zlatnim vratima u utorak, 27. studenog 2018.
Filmski klub kinoteke Zlatna vrata
Vrijeme održavanja: Svaki posljednji utorak u mjesecu u 20.00, svaki mjesec osim srpnja i kolovoza.
Opis programa: Program se bazira na ideji da jedna javnosti znana osoba, ne nužno vezana za filmsku djelatnost, publici predstavlja film po svom izboru. Izbor naslova, kao i izlaganje koje mu prethodi, temelji se na osobnoj priči vezanoj uz njega, i publici prezentira neku vrstu intimne filmske povijesti.
Niz je načina na koji je medij filma uklopljen u nečiju privatnu biografiju, bilo kroz povezanost uz neki životni period, uspomenu na prve filmske fascinacije, izlaske i konverzacije s ljudima koji su mu/joj mnogo značili, kao nadahnuće za neki potez ili razmišljanje koji su se kasnije u životu pokazali značajnima. Takva se priča razvija kroz uvodno izlaganje, u kojem izbornik „otkriva“ film, izdvaja elemente koji su ga naveli da baš njega odabere, i povezuje te elemente sa vlastitim iskustvom i razmišljanjima. Publika je slobodna postavljati pitanja i nakon izlaganja i nakon pogledanog filma. Dijaloška forma se ohrabruje od strane organizatora i izbornika.
Izbornik može biti bilo koja javnosti znana osoba, kako iz područja kulturnih djelatnosti, tako i politike, znanosti, sporta, gospodarstva... pod uvjetom da je filmofil i ima volje i sposobnosti da publici u formi slobodne (ne čitane) priče prenese svoja iskustva, ljubavi i znanja vezana uz temu večeri.
Program je započeo u listopadu 2016., gostovanjem novinara i književnika Predraga Lucića, svima znanog kao jednog od urednika Feral Tribunea, a manje poznatog kao filmofila i filmskog znalca...

Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.
Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.
Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.
Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

"Predavanje Vesne Prljić Ćalušić.
Tema: „Vrijeme darivanja“
Zašto darujemo druge?
Zašto to činimo, naročito, u vrijeme blagdana?
Što je dar?
Što vrijeme ima sa tim? Pitanja o svemu što činimo nužna su ako želimo promijeniti uzroke svega što smatramo smetnjom vlastitom kvalitetnom življenju."
Izložba ostaje otvorena do 8.12.2018.
2018. Stipe Ercegović, 48 min. HR
predavanje

Tajanstveni život strip crtača koji je 30-ih iz Osijeka došao u Beograd, gdje je 1944. strijeljan bez suđenja.
Drugo izdanje Secret Arts Cinema približava se kraju. Najbolje stvari uvijek dolaze na kraju, pa je tako vrijeme i za jednu međunarodnu premijeru. Radi se o filmu u kojem su autorski sudjelovali i hrvatski filmaši. Glavni je protagonist filma svjetski prepoznat, kultni srpski strip crtač Aleksandar Zograf koji otkriva neobičan strip iz perioda Drugog svjetskog rata. Njegov je junak Kaktusić – mali kaktus zarobljen u tegli. Zaintrigiran tim pronalaskom, Zograf istražuje tajanstveni život autora Kaktusića – nedovoljno poznatog umjetnika Veljka Kockara. Riječ je o pothvatu kojim je Zograf saznao da crtež doslovce može biti važniji od života.
Veljko Kockar je bio mladi umjetnik koji se služio svojim crtačkim talentom i stripovskim umijećem u pogrešno vrijeme i sasvim sigurno na pogrešnom mjestu. Pogrešnom jer karikatura i slobodna misao rijetko kada postoje u ispravnom vremenu i prostoru. To nam je nedavno iznova potvrdila tragedija u Charlie Hebdou, baš kao i redovne vijesti o otkazima karikaturistima po cijelome svijetu...
promocija knjige

Rad Tonča Crnkovića proizlazi iz opservacije svakodnevnice, i na stanovit način predstavlja većinu današnje populacije. Krećući se gradom primjećuje da je većina prolaznika „zadubljena“ u sadržaj reproduciran na ekranima njihovog smartphonea, i nije svjesna onoga što se događa oko njih. Tu spoznaju odlučuje iskoristiti kao glavnu, ali ne i jedinu referencu za svoj rad. Djelo se sastoji od skulpture osobe prirodne veličine, načinjene od poliester smole, u položaju kontraposta. Ona u ruci drži smartphone uređaj, a u pozadini se nalazi crni monolit. Danas gotovo svatko posjeduje smartphone, uređaj koji nam omogućava pristup obilnom sadržaju interneta i olakšava dolazak do informacija te razrješavanje određenih nedoumica. Unatoč tome, istraživanja su pokazala da većina korisnika uređaj upotrebljava za pristup nekolicini društvenih mreža i popularnim mrežnim stranicama poput Youtube-a. Provođenje takvih akcija iskorištava vrlo mali postotak potencijala ovog predmeta, a osim toga, prema umjetnikovom mišljenju, uvelike povećava mogućnost manipuliranja njegovih korisnika slanjem subliminalnih poruka. Drugu referencu preuzima od remek djela Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru iz 1968. godine. Riječ je o monolitu koji se pojavljuje nekoliko puta kroz film, a predstavlja svojevrsni evolucijski napredak. Prema Crnkoviću monolit njegovog rada ima dva značenja koja se međusobno isprepleću. Naime, njegovo prvo značenje je da predstavlja ljudsku podsvijest, dok je drugo preuzeto od samog Kubricka. Drugo značenje zapravo u relaciju dovodi smartphone uređaj i monolit te ih međusobno uspoređuje, mogli bi smo reći i poistovjećuje. Osim što imaju dosta slične fizičke karakteristike, jedan predmet je direktan produkt drugog tj. smartphone uređaj direktno proizlazi iz evolucijskog napretka, a koriste ga njegovi proizvođači (ljudi). Na taj način umjetnik vješto fuzira sva tri dijela skulpture. Crnković ovim radom želi reći da nemaju sve sfere evolucijskog napretka pozitivne aspekte, ali on ne kritizira, niti generalizira, već daje realnu sliku današnjice i potiče na razmišljanje i kritičko propitivanje.
Lea Cvetko
Izložba se otvara u utorak, 11. prosinca 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 21. prosinca 2018.
Tonći Crnković rođen je 1990. godine u Trogiru. Preddiplomski studij kiparstva završava 2016. godine u klasi red. prof. (T) Matka Mijića na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje je trenutno apsolvent diplomskog studija kiparstva u klasi izv. prof. Nikole Džaje. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Lea Cvetko // Fotografija: Ivan Kolovrat // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Rad Tonča Crnkovića proizlazi iz opservacije svakodnevnice, i na stanovit način predstavlja većinu današnje populacije. Krećući se gradom primjećuje da je većina prolaznika „zadubljena“ u sadržaj reproduciran na ekranima njihovog smartphonea, i nije svjesna onoga što se događa oko njih. Tu spoznaju odlučuje iskoristiti kao glavnu, ali ne i jedinu referencu za svoj rad. Djelo se sastoji od skulpture osobe prirodne veličine, načinjene od poliester smole, u položaju kontraposta. Ona u ruci drži smartphone uređaj, a u pozadini se nalazi crni monolit. Danas gotovo svatko posjeduje smartphone, uređaj koji nam omogućava pristup obilnom sadržaju interneta i olakšava dolazak do informacija te razrješavanje određenih nedoumica. Unatoč tome, istraživanja su pokazala da većina korisnika uređaj upotrebljava za pristup nekolicini društvenih mreža i popularnim mrežnim stranicama poput Youtube-a. Provođenje takvih akcija iskorištava vrlo mali postotak potencijala ovog predmeta, a osim toga, prema umjetnikovom mišljenju, uvelike povećava mogućnost manipuliranja njegovih korisnika slanjem subliminalnih poruka. Drugu referencu preuzima od remek djela Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru iz 1968. godine. Riječ je o monolitu koji se pojavljuje nekoliko puta kroz film, a predstavlja svojevrsni evolucijski napredak. Prema Crnkoviću monolit njegovog rada ima dva značenja koja se međusobno isprepleću. Naime, njegovo prvo značenje je da predstavlja ljudsku podsvijest, dok je drugo preuzeto od samog Kubricka. Drugo značenje zapravo u relaciju dovodi smartphone uređaj i monolit te ih međusobno uspoređuje, mogli bi smo reći i poistovjećuje. Osim što imaju dosta slične fizičke karakteristike, jedan predmet je direktan produkt drugog tj. smartphone uređaj direktno proizlazi iz evolucijskog napretka, a koriste ga njegovi proizvođači (ljudi). Na taj način umjetnik vješto fuzira sva tri dijela skulpture. Crnković ovim radom želi reći da nemaju sve sfere evolucijskog napretka pozitivne aspekte, ali on ne kritizira, niti generalizira, već daje realnu sliku današnjice i potiče na razmišljanje i kritičko propitivanje.
Lea Cvetko
Izložba se otvara u utorak, 11. prosinca 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 21. prosinca 2018.
Tonći Crnković rođen je 1990. godine u Trogiru. Preddiplomski studij kiparstva završava 2016. godine u klasi red. prof. (T) Matka Mijića na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje je trenutno apsolvent diplomskog studija kiparstva u klasi izv. prof. Nikole Džaje. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Lea Cvetko // Fotografija: Ivan Kolovrat // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Rad Tonča Crnkovića proizlazi iz opservacije svakodnevnice, i na stanovit način predstavlja većinu današnje populacije. Krećući se gradom primjećuje da je većina prolaznika „zadubljena“ u sadržaj reproduciran na ekranima njihovog smartphonea, i nije svjesna onoga što se događa oko njih. Tu spoznaju odlučuje iskoristiti kao glavnu, ali ne i jedinu referencu za svoj rad. Djelo se sastoji od skulpture osobe prirodne veličine, načinjene od poliester smole, u položaju kontraposta. Ona u ruci drži smartphone uređaj, a u pozadini se nalazi crni monolit. Danas gotovo svatko posjeduje smartphone, uređaj koji nam omogućava pristup obilnom sadržaju interneta i olakšava dolazak do informacija te razrješavanje određenih nedoumica. Unatoč tome, istraživanja su pokazala da većina korisnika uređaj upotrebljava za pristup nekolicini društvenih mreža i popularnim mrežnim stranicama poput Youtube-a. Provođenje takvih akcija iskorištava vrlo mali postotak potencijala ovog predmeta, a osim toga, prema umjetnikovom mišljenju, uvelike povećava mogućnost manipuliranja njegovih korisnika slanjem subliminalnih poruka. Drugu referencu preuzima od remek djela Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru iz 1968. godine. Riječ je o monolitu koji se pojavljuje nekoliko puta kroz film, a predstavlja svojevrsni evolucijski napredak. Prema Crnkoviću monolit njegovog rada ima dva značenja koja se međusobno isprepleću. Naime, njegovo prvo značenje je da predstavlja ljudsku podsvijest, dok je drugo preuzeto od samog Kubricka. Drugo značenje zapravo u relaciju dovodi smartphone uređaj i monolit te ih međusobno uspoređuje, mogli bi smo reći i poistovjećuje. Osim što imaju dosta slične fizičke karakteristike, jedan predmet je direktan produkt drugog tj. smartphone uređaj direktno proizlazi iz evolucijskog napretka, a koriste ga njegovi proizvođači (ljudi). Na taj način umjetnik vješto fuzira sva tri dijela skulpture. Crnković ovim radom želi reći da nemaju sve sfere evolucijskog napretka pozitivne aspekte, ali on ne kritizira, niti generalizira, već daje realnu sliku današnjice i potiče na razmišljanje i kritičko propitivanje.
Lea Cvetko
Izložba se otvara u utorak, 11. prosinca 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 21. prosinca 2018.
Tonći Crnković rođen je 1990. godine u Trogiru. Preddiplomski studij kiparstva završava 2016. godine u klasi red. prof. (T) Matka Mijića na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje je trenutno apsolvent diplomskog studija kiparstva u klasi izv. prof. Nikole Džaje. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Lea Cvetko // Fotografija: Ivan Kolovrat // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Rad Tonča Crnkovića proizlazi iz opservacije svakodnevnice, i na stanovit način predstavlja većinu današnje populacije. Krećući se gradom primjećuje da je većina prolaznika „zadubljena“ u sadržaj reproduciran na ekranima njihovog smartphonea, i nije svjesna onoga što se događa oko njih. Tu spoznaju odlučuje iskoristiti kao glavnu, ali ne i jedinu referencu za svoj rad. Djelo se sastoji od skulpture osobe prirodne veličine, načinjene od poliester smole, u položaju kontraposta. Ona u ruci drži smartphone uređaj, a u pozadini se nalazi crni monolit. Danas gotovo svatko posjeduje smartphone, uređaj koji nam omogućava pristup obilnom sadržaju interneta i olakšava dolazak do informacija te razrješavanje određenih nedoumica. Unatoč tome, istraživanja su pokazala da većina korisnika uređaj upotrebljava za pristup nekolicini društvenih mreža i popularnim mrežnim stranicama poput Youtube-a. Provođenje takvih akcija iskorištava vrlo mali postotak potencijala ovog predmeta, a osim toga, prema umjetnikovom mišljenju, uvelike povećava mogućnost manipuliranja njegovih korisnika slanjem subliminalnih poruka. Drugu referencu preuzima od remek djela Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru iz 1968. godine. Riječ je o monolitu koji se pojavljuje nekoliko puta kroz film, a predstavlja svojevrsni evolucijski napredak. Prema Crnkoviću monolit njegovog rada ima dva značenja koja se međusobno isprepleću. Naime, njegovo prvo značenje je da predstavlja ljudsku podsvijest, dok je drugo preuzeto od samog Kubricka. Drugo značenje zapravo u relaciju dovodi smartphone uređaj i monolit te ih međusobno uspoređuje, mogli bi smo reći i poistovjećuje. Osim što imaju dosta slične fizičke karakteristike, jedan predmet je direktan produkt drugog tj. smartphone uređaj direktno proizlazi iz evolucijskog napretka, a koriste ga njegovi proizvođači (ljudi). Na taj način umjetnik vješto fuzira sva tri dijela skulpture. Crnković ovim radom želi reći da nemaju sve sfere evolucijskog napretka pozitivne aspekte, ali on ne kritizira, niti generalizira, već daje realnu sliku današnjice i potiče na razmišljanje i kritičko propitivanje.
Lea Cvetko
Izložba se otvara u utorak, 11. prosinca 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 21. prosinca 2018.
Tonći Crnković rođen je 1990. godine u Trogiru. Preddiplomski studij kiparstva završava 2016. godine u klasi red. prof. (T) Matka Mijića na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje je trenutno apsolvent diplomskog studija kiparstva u klasi izv. prof. Nikole Džaje. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Lea Cvetko // Fotografija: Ivan Kolovrat // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Rad Tonča Crnkovića proizlazi iz opservacije svakodnevnice, i na stanovit način predstavlja većinu današnje populacije. Krećući se gradom primjećuje da je većina prolaznika „zadubljena“ u sadržaj reproduciran na ekranima njihovog smartphonea, i nije svjesna onoga što se događa oko njih. Tu spoznaju odlučuje iskoristiti kao glavnu, ali ne i jedinu referencu za svoj rad. Djelo se sastoji od skulpture osobe prirodne veličine, načinjene od poliester smole, u položaju kontraposta. Ona u ruci drži smartphone uređaj, a u pozadini se nalazi crni monolit. Danas gotovo svatko posjeduje smartphone, uređaj koji nam omogućava pristup obilnom sadržaju interneta i olakšava dolazak do informacija te razrješavanje određenih nedoumica. Unatoč tome, istraživanja su pokazala da većina korisnika uređaj upotrebljava za pristup nekolicini društvenih mreža i popularnim mrežnim stranicama poput Youtube-a. Provođenje takvih akcija iskorištava vrlo mali postotak potencijala ovog predmeta, a osim toga, prema umjetnikovom mišljenju, uvelike povećava mogućnost manipuliranja njegovih korisnika slanjem subliminalnih poruka. Drugu referencu preuzima od remek djela Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru iz 1968. godine. Riječ je o monolitu koji se pojavljuje nekoliko puta kroz film, a predstavlja svojevrsni evolucijski napredak. Prema Crnkoviću monolit njegovog rada ima dva značenja koja se međusobno isprepleću. Naime, njegovo prvo značenje je da predstavlja ljudsku podsvijest, dok je drugo preuzeto od samog Kubricka. Drugo značenje zapravo u relaciju dovodi smartphone uređaj i monolit te ih međusobno uspoređuje, mogli bi smo reći i poistovjećuje. Osim što imaju dosta slične fizičke karakteristike, jedan predmet je direktan produkt drugog tj. smartphone uređaj direktno proizlazi iz evolucijskog napretka, a koriste ga njegovi proizvođači (ljudi). Na taj način umjetnik vješto fuzira sva tri dijela skulpture. Crnković ovim radom želi reći da nemaju sve sfere evolucijskog napretka pozitivne aspekte, ali on ne kritizira, niti generalizira, već daje realnu sliku današnjice i potiče na razmišljanje i kritičko propitivanje.
Lea Cvetko
Izložba se otvara u utorak, 11. prosinca 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 21. prosinca 2018.
Tonći Crnković rođen je 1990. godine u Trogiru. Preddiplomski studij kiparstva završava 2016. godine u klasi red. prof. (T) Matka Mijića na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje je trenutno apsolvent diplomskog studija kiparstva u klasi izv. prof. Nikole Džaje. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Lea Cvetko // Fotografija: Ivan Kolovrat // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Rad Tonča Crnkovića proizlazi iz opservacije svakodnevnice, i na stanovit način predstavlja većinu današnje populacije. Krećući se gradom primjećuje da je većina prolaznika „zadubljena“ u sadržaj reproduciran na ekranima njihovog smartphonea, i nije svjesna onoga što se događa oko njih. Tu spoznaju odlučuje iskoristiti kao glavnu, ali ne i jedinu referencu za svoj rad. Djelo se sastoji od skulpture osobe prirodne veličine, načinjene od poliester smole, u položaju kontraposta. Ona u ruci drži smartphone uređaj, a u pozadini se nalazi crni monolit. Danas gotovo svatko posjeduje smartphone, uređaj koji nam omogućava pristup obilnom sadržaju interneta i olakšava dolazak do informacija te razrješavanje određenih nedoumica. Unatoč tome, istraživanja su pokazala da većina korisnika uređaj upotrebljava za pristup nekolicini društvenih mreža i popularnim mrežnim stranicama poput Youtube-a. Provođenje takvih akcija iskorištava vrlo mali postotak potencijala ovog predmeta, a osim toga, prema umjetnikovom mišljenju, uvelike povećava mogućnost manipuliranja njegovih korisnika slanjem subliminalnih poruka. Drugu referencu preuzima od remek djela Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru iz 1968. godine. Riječ je o monolitu koji se pojavljuje nekoliko puta kroz film, a predstavlja svojevrsni evolucijski napredak. Prema Crnkoviću monolit njegovog rada ima dva značenja koja se međusobno isprepleću. Naime, njegovo prvo značenje je da predstavlja ljudsku podsvijest, dok je drugo preuzeto od samog Kubricka. Drugo značenje zapravo u relaciju dovodi smartphone uređaj i monolit te ih međusobno uspoređuje, mogli bi smo reći i poistovjećuje. Osim što imaju dosta slične fizičke karakteristike, jedan predmet je direktan produkt drugog tj. smartphone uređaj direktno proizlazi iz evolucijskog napretka, a koriste ga njegovi proizvođači (ljudi). Na taj način umjetnik vješto fuzira sva tri dijela skulpture. Crnković ovim radom želi reći da nemaju sve sfere evolucijskog napretka pozitivne aspekte, ali on ne kritizira, niti generalizira, već daje realnu sliku današnjice i potiče na razmišljanje i kritičko propitivanje.
Lea Cvetko
Izložba se otvara u utorak, 11. prosinca 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 21. prosinca 2018.
Tonći Crnković rođen je 1990. godine u Trogiru. Preddiplomski studij kiparstva završava 2016. godine u klasi red. prof. (T) Matka Mijića na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje je trenutno apsolvent diplomskog studija kiparstva u klasi izv. prof. Nikole Džaje. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Lea Cvetko // Fotografija: Ivan Kolovrat // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

U ponedjeljak (17. prosinca) u dvorani Kinoteke Zlatna vrata (Dioklecijanova 7, Split), s početkom u 20 sati, bit će predstavljen komplet knjiga Robija K. Viktora Ivančića. Uz autora, o Robiju K. će govoriti Boris Dežulović, Emir Imamović Pirke i Zoran Grozdanov, a razgovor će moderirati Vladimir Matijanić.

Rad Tonča Crnkovića proizlazi iz opservacije svakodnevnice, i na stanovit način predstavlja većinu današnje populacije. Krećući se gradom primjećuje da je većina prolaznika „zadubljena“ u sadržaj reproduciran na ekranima njihovog smartphonea, i nije svjesna onoga što se događa oko njih. Tu spoznaju odlučuje iskoristiti kao glavnu, ali ne i jedinu referencu za svoj rad. Djelo se sastoji od skulpture osobe prirodne veličine, načinjene od poliester smole, u položaju kontraposta. Ona u ruci drži smartphone uređaj, a u pozadini se nalazi crni monolit. Danas gotovo svatko posjeduje smartphone, uređaj koji nam omogućava pristup obilnom sadržaju interneta i olakšava dolazak do informacija te razrješavanje određenih nedoumica. Unatoč tome, istraživanja su pokazala da većina korisnika uređaj upotrebljava za pristup nekolicini društvenih mreža i popularnim mrežnim stranicama poput Youtube-a. Provođenje takvih akcija iskorištava vrlo mali postotak potencijala ovog predmeta, a osim toga, prema umjetnikovom mišljenju, uvelike povećava mogućnost manipuliranja njegovih korisnika slanjem subliminalnih poruka. Drugu referencu preuzima od remek djela Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru iz 1968. godine. Riječ je o monolitu koji se pojavljuje nekoliko puta kroz film, a predstavlja svojevrsni evolucijski napredak. Prema Crnkoviću monolit njegovog rada ima dva značenja koja se međusobno isprepleću. Naime, njegovo prvo značenje je da predstavlja ljudsku podsvijest, dok je drugo preuzeto od samog Kubricka. Drugo značenje zapravo u relaciju dovodi smartphone uređaj i monolit te ih međusobno uspoređuje, mogli bi smo reći i poistovjećuje. Osim što imaju dosta slične fizičke karakteristike, jedan predmet je direktan produkt drugog tj. smartphone uređaj direktno proizlazi iz evolucijskog napretka, a koriste ga njegovi proizvođači (ljudi). Na taj način umjetnik vješto fuzira sva tri dijela skulpture. Crnković ovim radom želi reći da nemaju sve sfere evolucijskog napretka pozitivne aspekte, ali on ne kritizira, niti generalizira, već daje realnu sliku današnjice i potiče na razmišljanje i kritičko propitivanje.
Lea Cvetko
Izložba se otvara u utorak, 11. prosinca 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 21. prosinca 2018.
Tonći Crnković rođen je 1990. godine u Trogiru. Preddiplomski studij kiparstva završava 2016. godine u klasi red. prof. (T) Matka Mijića na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje je trenutno apsolvent diplomskog studija kiparstva u klasi izv. prof. Nikole Džaje. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Lea Cvetko // Fotografija: Ivan Kolovrat // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Mnogo je Božidar Maljković postigao u životu, trenirao je najveće evropske klubove, osvajao medalje, naslove, prvenstva i kupove, ali za Splićane on će uvijek ostati - trener Jugoplastike. Onaj s kojim je klub osvojio tri uzastopna naslova košarkaškog prvaka Europe.
O Maljkoviću i Splitu najbolje govore njegove vlastite riječi: "Bio je rat, a krvi je bilo do koljena. S Panathinaikosom gostujem tamo negdje 1995. godine u Splitu i ne znam što će biti. Kažem tada mojim igračima, Split je moj klub, ali hoću pobjedu. Utakmica završi, moji Grci pobjede s 12 razlike i krenem prema izlazu. No, vidim nitko od gledatelja se ne miče, nitko ne ide. Počinje pljesak. Buran pljesak. Mislio sam da je došao u dvoranu Goran Ivanišević ili možda netko od nogometaša Hajduka, ali ne. Netko mi je rekao, Božidare tebi plješću! Cijela dvorana. Ostao sam zapanjen. To je tada bilo više od sporta, to je bilo ljudski. To je taj Split, to vam je takav grad".

Rad Tonča Crnkovića proizlazi iz opservacije svakodnevnice, i na stanovit način predstavlja većinu današnje populacije. Krećući se gradom primjećuje da je većina prolaznika „zadubljena“ u sadržaj reproduciran na ekranima njihovog smartphonea, i nije svjesna onoga što se događa oko njih. Tu spoznaju odlučuje iskoristiti kao glavnu, ali ne i jedinu referencu za svoj rad. Djelo se sastoji od skulpture osobe prirodne veličine, načinjene od poliester smole, u položaju kontraposta. Ona u ruci drži smartphone uređaj, a u pozadini se nalazi crni monolit. Danas gotovo svatko posjeduje smartphone, uređaj koji nam omogućava pristup obilnom sadržaju interneta i olakšava dolazak do informacija te razrješavanje određenih nedoumica. Unatoč tome, istraživanja su pokazala da većina korisnika uređaj upotrebljava za pristup nekolicini društvenih mreža i popularnim mrežnim stranicama poput Youtube-a. Provođenje takvih akcija iskorištava vrlo mali postotak potencijala ovog predmeta, a osim toga, prema umjetnikovom mišljenju, uvelike povećava mogućnost manipuliranja njegovih korisnika slanjem subliminalnih poruka. Drugu referencu preuzima od remek djela Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru iz 1968. godine. Riječ je o monolitu koji se pojavljuje nekoliko puta kroz film, a predstavlja svojevrsni evolucijski napredak. Prema Crnkoviću monolit njegovog rada ima dva značenja koja se međusobno isprepleću. Naime, njegovo prvo značenje je da predstavlja ljudsku podsvijest, dok je drugo preuzeto od samog Kubricka. Drugo značenje zapravo u relaciju dovodi smartphone uređaj i monolit te ih međusobno uspoređuje, mogli bi smo reći i poistovjećuje. Osim što imaju dosta slične fizičke karakteristike, jedan predmet je direktan produkt drugog tj. smartphone uređaj direktno proizlazi iz evolucijskog napretka, a koriste ga njegovi proizvođači (ljudi). Na taj način umjetnik vješto fuzira sva tri dijela skulpture. Crnković ovim radom želi reći da nemaju sve sfere evolucijskog napretka pozitivne aspekte, ali on ne kritizira, niti generalizira, već daje realnu sliku današnjice i potiče na razmišljanje i kritičko propitivanje.
Lea Cvetko
Izložba se otvara u utorak, 11. prosinca 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 21. prosinca 2018.
Tonći Crnković rođen je 1990. godine u Trogiru. Preddiplomski studij kiparstva završava 2016. godine u klasi red. prof. (T) Matka Mijića na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje je trenutno apsolvent diplomskog studija kiparstva u klasi izv. prof. Nikole Džaje. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Lea Cvetko // Fotografija: Ivan Kolovrat // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Rad Tonča Crnkovića proizlazi iz opservacije svakodnevnice, i na stanovit način predstavlja većinu današnje populacije. Krećući se gradom primjećuje da je većina prolaznika „zadubljena“ u sadržaj reproduciran na ekranima njihovog smartphonea, i nije svjesna onoga što se događa oko njih. Tu spoznaju odlučuje iskoristiti kao glavnu, ali ne i jedinu referencu za svoj rad. Djelo se sastoji od skulpture osobe prirodne veličine, načinjene od poliester smole, u položaju kontraposta. Ona u ruci drži smartphone uređaj, a u pozadini se nalazi crni monolit. Danas gotovo svatko posjeduje smartphone, uređaj koji nam omogućava pristup obilnom sadržaju interneta i olakšava dolazak do informacija te razrješavanje određenih nedoumica. Unatoč tome, istraživanja su pokazala da većina korisnika uređaj upotrebljava za pristup nekolicini društvenih mreža i popularnim mrežnim stranicama poput Youtube-a. Provođenje takvih akcija iskorištava vrlo mali postotak potencijala ovog predmeta, a osim toga, prema umjetnikovom mišljenju, uvelike povećava mogućnost manipuliranja njegovih korisnika slanjem subliminalnih poruka. Drugu referencu preuzima od remek djela Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru iz 1968. godine. Riječ je o monolitu koji se pojavljuje nekoliko puta kroz film, a predstavlja svojevrsni evolucijski napredak. Prema Crnkoviću monolit njegovog rada ima dva značenja koja se međusobno isprepleću. Naime, njegovo prvo značenje je da predstavlja ljudsku podsvijest, dok je drugo preuzeto od samog Kubricka. Drugo značenje zapravo u relaciju dovodi smartphone uređaj i monolit te ih međusobno uspoređuje, mogli bi smo reći i poistovjećuje. Osim što imaju dosta slične fizičke karakteristike, jedan predmet je direktan produkt drugog tj. smartphone uređaj direktno proizlazi iz evolucijskog napretka, a koriste ga njegovi proizvođači (ljudi). Na taj način umjetnik vješto fuzira sva tri dijela skulpture. Crnković ovim radom želi reći da nemaju sve sfere evolucijskog napretka pozitivne aspekte, ali on ne kritizira, niti generalizira, već daje realnu sliku današnjice i potiče na razmišljanje i kritičko propitivanje.
Lea Cvetko
Izložba se otvara u utorak, 11. prosinca 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 21. prosinca 2018.
Tonći Crnković rođen je 1990. godine u Trogiru. Preddiplomski studij kiparstva završava 2016. godine u klasi red. prof. (T) Matka Mijića na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje je trenutno apsolvent diplomskog studija kiparstva u klasi izv. prof. Nikole Džaje. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Lea Cvetko // Fotografija: Ivan Kolovrat // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Rad Tonča Crnkovića proizlazi iz opservacije svakodnevnice, i na stanovit način predstavlja većinu današnje populacije. Krećući se gradom primjećuje da je većina prolaznika „zadubljena“ u sadržaj reproduciran na ekranima njihovog smartphonea, i nije svjesna onoga što se događa oko njih. Tu spoznaju odlučuje iskoristiti kao glavnu, ali ne i jedinu referencu za svoj rad. Djelo se sastoji od skulpture osobe prirodne veličine, načinjene od poliester smole, u položaju kontraposta. Ona u ruci drži smartphone uređaj, a u pozadini se nalazi crni monolit. Danas gotovo svatko posjeduje smartphone, uređaj koji nam omogućava pristup obilnom sadržaju interneta i olakšava dolazak do informacija te razrješavanje određenih nedoumica. Unatoč tome, istraživanja su pokazala da većina korisnika uređaj upotrebljava za pristup nekolicini društvenih mreža i popularnim mrežnim stranicama poput Youtube-a. Provođenje takvih akcija iskorištava vrlo mali postotak potencijala ovog predmeta, a osim toga, prema umjetnikovom mišljenju, uvelike povećava mogućnost manipuliranja njegovih korisnika slanjem subliminalnih poruka. Drugu referencu preuzima od remek djela Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru iz 1968. godine. Riječ je o monolitu koji se pojavljuje nekoliko puta kroz film, a predstavlja svojevrsni evolucijski napredak. Prema Crnkoviću monolit njegovog rada ima dva značenja koja se međusobno isprepleću. Naime, njegovo prvo značenje je da predstavlja ljudsku podsvijest, dok je drugo preuzeto od samog Kubricka. Drugo značenje zapravo u relaciju dovodi smartphone uređaj i monolit te ih međusobno uspoređuje, mogli bi smo reći i poistovjećuje. Osim što imaju dosta slične fizičke karakteristike, jedan predmet je direktan produkt drugog tj. smartphone uređaj direktno proizlazi iz evolucijskog napretka, a koriste ga njegovi proizvođači (ljudi). Na taj način umjetnik vješto fuzira sva tri dijela skulpture. Crnković ovim radom želi reći da nemaju sve sfere evolucijskog napretka pozitivne aspekte, ali on ne kritizira, niti generalizira, već daje realnu sliku današnjice i potiče na razmišljanje i kritičko propitivanje.
Lea Cvetko
Izložba se otvara u utorak, 11. prosinca 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 21. prosinca 2018.
Tonći Crnković rođen je 1990. godine u Trogiru. Preddiplomski studij kiparstva završava 2016. godine u klasi red. prof. (T) Matka Mijića na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje je trenutno apsolvent diplomskog studija kiparstva u klasi izv. prof. Nikole Džaje. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Lea Cvetko // Fotografija: Ivan Kolovrat // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Astrofotografije na ovoj izložbi rezultat su višegodišnjeg rada članova Astronomskog društva Beskraj iz Zagreba.
Iako aktivnosti astronomskog društva još uključuju vizualna promatranja teleskopom i popularizaciju astronomije kroz javna promatranja i predavanja, upravo astrofotografije gledateljima na najatraktivniji način približavaju ljepote noćnog neba. Neobični oblici maglica pobuđuju maštu, a snimke galaksija, dalekih zvjezdanih otoka u beskraju svemira daju potpuno drugačiju perspektivu našoj vladavini na ovom planetu. Mnogi od tih struktura na našem nebu zauzimaju veliku površinu, ali su previše tamne da bi ih se vidjelo golim okom. Čak ni uz pomoć velikih teleskopa golim okom nismo u mogućnosti vidjeti detalje i boje koje tek na snimkama dolaze do izražaja.
Neke, na prvi pogled jednostavne, fotografije rezultat su pomnog planiranja te odabira lokacije i vremena snimanja kako bi se u pravom trenutku objektivom uhvatila nebeska pojava poput pomrčine Sunca ili Mjeseca. Snimke maglica i galaksija traže, pak, putovanje od stotinjak kilometara da bi se stiglo pod tamno nebo poput onoga na Petrovoj Gori, gdje svjetlosno onečišćenje najmanje negativno utječe na svjetlost udaljenih svemirskih objekata.
Snimanje astrofotografija spor je proces, a iskustva se polako skupljaju godinama. Iza svake uspjele fotografije niz je neuspjelih pokušaja - no svaka sljedeća snimka obogaćena iskustvom postaje sve bolja, a fotografije ugodnije gledatelju.

Astrofotografije na ovoj izložbi rezultat su višegodišnjeg rada članova Astronomskog društva Beskraj iz Zagreba.
Iako aktivnosti astronomskog društva još uključuju vizualna promatranja teleskopom i popularizaciju astronomije kroz javna promatranja i predavanja, upravo astrofotografije gledateljima na najatraktivniji način približavaju ljepote noćnog neba. Neobični oblici maglica pobuđuju maštu, a snimke galaksija, dalekih zvjezdanih otoka u beskraju svemira daju potpuno drugačiju perspektivu našoj vladavini na ovom planetu. Mnogi od tih struktura na našem nebu zauzimaju veliku površinu, ali su previše tamne da bi ih se vidjelo golim okom. Čak ni uz pomoć velikih teleskopa golim okom nismo u mogućnosti vidjeti detalje i boje koje tek na snimkama dolaze do izražaja.
Neke, na prvi pogled jednostavne, fotografije rezultat su pomnog planiranja te odabira lokacije i vremena snimanja kako bi se u pravom trenutku objektivom uhvatila nebeska pojava poput pomrčine Sunca ili Mjeseca. Snimke maglica i galaksija traže, pak, putovanje od stotinjak kilometara da bi se stiglo pod tamno nebo poput onoga na Petrovoj Gori, gdje svjetlosno onečišćenje najmanje negativno utječe na svjetlost udaljenih svemirskih objekata.
Snimanje astrofotografija spor je proces, a iskustva se polako skupljaju godinama. Iza svake uspjele fotografije niz je neuspjelih pokušaja - no svaka sljedeća snimka obogaćena iskustvom postaje sve bolja, a fotografije ugodnije gledatelju.

Astrofotografije na ovoj izložbi rezultat su višegodišnjeg rada članova Astronomskog društva Beskraj iz Zagreba.
Iako aktivnosti astronomskog društva još uključuju vizualna promatranja teleskopom i popularizaciju astronomije kroz javna promatranja i predavanja, upravo astrofotografije gledateljima na najatraktivniji način približavaju ljepote noćnog neba. Neobični oblici maglica pobuđuju maštu, a snimke galaksija, dalekih zvjezdanih otoka u beskraju svemira daju potpuno drugačiju perspektivu našoj vladavini na ovom planetu. Mnogi od tih struktura na našem nebu zauzimaju veliku površinu, ali su previše tamne da bi ih se vidjelo golim okom. Čak ni uz pomoć velikih teleskopa golim okom nismo u mogućnosti vidjeti detalje i boje koje tek na snimkama dolaze do izražaja.
Neke, na prvi pogled jednostavne, fotografije rezultat su pomnog planiranja te odabira lokacije i vremena snimanja kako bi se u pravom trenutku objektivom uhvatila nebeska pojava poput pomrčine Sunca ili Mjeseca. Snimke maglica i galaksija traže, pak, putovanje od stotinjak kilometara da bi se stiglo pod tamno nebo poput onoga na Petrovoj Gori, gdje svjetlosno onečišćenje najmanje negativno utječe na svjetlost udaljenih svemirskih objekata.
Snimanje astrofotografija spor je proces, a iskustva se polako skupljaju godinama. Iza svake uspjele fotografije niz je neuspjelih pokušaja - no svaka sljedeća snimka obogaćena iskustvom postaje sve bolja, a fotografije ugodnije gledatelju.

Predavanje Put prema rubu svemira amaterskom astrofotografijom
Predavač: Saša Nuić, AD Beskraj Zagreb
Nevjerojatan je sklad zvjezdanog neba, boja maglica, galaksija. Svemirska estetika budi u nama ushit. Ali, amaterska astrofotografija nije samo estetika. Svaki prikupljeni foton daje informaciju o svemiru koji nas okružuje, a više njih, pretočenih u fotografiju, nosi vrijedne spoznaje koje će autor predavanja podijeliti s posjetiteljima. Pridružite mu se na putu slikom i riječima – od Sunčevog sustava, preko objekata iz naše galaktičke okoline, sve do vrlo udaljenih galaksija.
Rođen 1969. godine, Saša Nuić se amaterski bavi astronomijom od 2008. godine i aktivni je član Astronomskog društva Beskraj iz Zagreba. Godine 2009. snima svoje prve astrofotografije, a njegove su fotografije izlagane na više izložbi u Hrvatskoj. Autor je i više članaka na astronomskom portalu www.zvjezdarnica.com. Velika većina odnosi se na popularno-znanstveno objašnjavanje amaterskih astrofotografija, što je i bila inspiracija za ovo predavanje. S njim je uspješno gostovao na dvadesetak znanstveno – popularnih i astronomskih događanja, a ovo je prvo predavanje u koje drži u rodnom Splitu.

Premijere – Irene Reichart – Petra Radošević
The interconnectedness of people and nature is what this exhibition is to remind us of. In creating this exhibition, Irene Reichart has decided to show just how much in common nature has with what we experience in our lives. Starting with seven poems, we are cast into an emotional vortex of the artist. They unravel an intimate path woven with emotions of disbelief and fear, patience, and finally finding strength. The video we reach next visualises this movement. It shows how our emotions can be correlated with natural processes. These processes show us how dissolution can be constructive, and that even a void can be a creation. Similarly, for us to grow we first have to crumble to pieces and let go of what we thought was truth and the striking woollen installation represents threads of processes composing and decomposing us as individuals.
Ova izložba ukazuje na međusobnu povezanost ljudi i prirode. U stvaranju ove izložbe, Irene Reichart odlučila nam je pokazati koliko sličnosti ima priroda s onim što mi proživljavamo. Počevši sa sedam pjesama, bačeni smo u emocionalni vrtlog umjetnice. One raspliću intimni put isprepleten osjećajima nevjerice i straha, strepljenja i konačnog pronalaska snage. Video do kojeg tada dolazimo oslikava ovaj put. Pokazuje kako naši osjećaji mogu biti povezani s prirodnim procesima. Ovi procesi pokazuju da raspadanje može biti konstruktivno te da rupa može biti kreacija. Slično tome i mi da bismo rasli trebamo se raspasti i ispustiti ono što smo mislili da je istina, a upečatljiva vunena instalacija predstavlja niti procesa koji nas kao individualce pletu i raspliću.

Premijere – Irene Reichart – Petra Radošević
The interconnectedness of people and nature is what this exhibition is to remind us of. In creating this exhibition, Irene Reichart has decided to show just how much in common nature has with what we experience in our lives. Starting with seven poems, we are cast into an emotional vortex of the artist. They unravel an intimate path woven with emotions of disbelief and fear, patience, and finally finding strength. The video we reach next visualises this movement. It shows how our emotions can be correlated with natural processes. These processes show us how dissolution can be constructive, and that even a void can be a creation. Similarly, for us to grow we first have to crumble to pieces and let go of what we thought was truth and the striking woollen installation represents threads of processes composing and decomposing us as individuals.
Ova izložba ukazuje na međusobnu povezanost ljudi i prirode. U stvaranju ove izložbe, Irene Reichart odlučila nam je pokazati koliko sličnosti ima priroda s onim što mi proživljavamo. Počevši sa sedam pjesama, bačeni smo u emocionalni vrtlog umjetnice. One raspliću intimni put isprepleten osjećajima nevjerice i straha, strepljenja i konačnog pronalaska snage. Video do kojeg tada dolazimo oslikava ovaj put. Pokazuje kako naši osjećaji mogu biti povezani s prirodnim procesima. Ovi procesi pokazuju da raspadanje može biti konstruktivno te da rupa može biti kreacija. Slično tome i mi da bismo rasli trebamo se raspasti i ispustiti ono što smo mislili da je istina, a upečatljiva vunena instalacija predstavlja niti procesa koji nas kao individualce pletu i raspliću.

Premijere – Irene Reichart – Petra Radošević
The interconnectedness of people and nature is what this exhibition is to remind us of. In creating this exhibition, Irene Reichart has decided to show just how much in common nature has with what we experience in our lives. Starting with seven poems, we are cast into an emotional vortex of the artist. They unravel an intimate path woven with emotions of disbelief and fear, patience, and finally finding strength. The video we reach next visualises this movement. It shows how our emotions can be correlated with natural processes. These processes show us how dissolution can be constructive, and that even a void can be a creation. Similarly, for us to grow we first have to crumble to pieces and let go of what we thought was truth and the striking woollen installation represents threads of processes composing and decomposing us as individuals.
Ova izložba ukazuje na međusobnu povezanost ljudi i prirode. U stvaranju ove izložbe, Irene Reichart odlučila nam je pokazati koliko sličnosti ima priroda s onim što mi proživljavamo. Počevši sa sedam pjesama, bačeni smo u emocionalni vrtlog umjetnice. One raspliću intimni put isprepleten osjećajima nevjerice i straha, strepljenja i konačnog pronalaska snage. Video do kojeg tada dolazimo oslikava ovaj put. Pokazuje kako naši osjećaji mogu biti povezani s prirodnim procesima. Ovi procesi pokazuju da raspadanje može biti konstruktivno te da rupa može biti kreacija. Slično tome i mi da bismo rasli trebamo se raspasti i ispustiti ono što smo mislili da je istina, a upečatljiva vunena instalacija predstavlja niti procesa koji nas kao individualce pletu i raspliću.

Premijere – Irene Reichart – Petra Radošević
The interconnectedness of people and nature is what this exhibition is to remind us of. In creating this exhibition, Irene Reichart has decided to show just how much in common nature has with what we experience in our lives. Starting with seven poems, we are cast into an emotional vortex of the artist. They unravel an intimate path woven with emotions of disbelief and fear, patience, and finally finding strength. The video we reach next visualises this movement. It shows how our emotions can be correlated with natural processes. These processes show us how dissolution can be constructive, and that even a void can be a creation. Similarly, for us to grow we first have to crumble to pieces and let go of what we thought was truth and the striking woollen installation represents threads of processes composing and decomposing us as individuals.
Ova izložba ukazuje na međusobnu povezanost ljudi i prirode. U stvaranju ove izložbe, Irene Reichart odlučila nam je pokazati koliko sličnosti ima priroda s onim što mi proživljavamo. Počevši sa sedam pjesama, bačeni smo u emocionalni vrtlog umjetnice. One raspliću intimni put isprepleten osjećajima nevjerice i straha, strepljenja i konačnog pronalaska snage. Video do kojeg tada dolazimo oslikava ovaj put. Pokazuje kako naši osjećaji mogu biti povezani s prirodnim procesima. Ovi procesi pokazuju da raspadanje može biti konstruktivno te da rupa može biti kreacija. Slično tome i mi da bismo rasli trebamo se raspasti i ispustiti ono što smo mislili da je istina, a upečatljiva vunena instalacija predstavlja niti procesa koji nas kao individualce pletu i raspliću.

Premijere – Irene Reichart – Petra Radošević
The interconnectedness of people and nature is what this exhibition is to remind us of. In creating this exhibition, Irene Reichart has decided to show just how much in common nature has with what we experience in our lives. Starting with seven poems, we are cast into an emotional vortex of the artist. They unravel an intimate path woven with emotions of disbelief and fear, patience, and finally finding strength. The video we reach next visualises this movement. It shows how our emotions can be correlated with natural processes. These processes show us how dissolution can be constructive, and that even a void can be a creation. Similarly, for us to grow we first have to crumble to pieces and let go of what we thought was truth and the striking woollen installation represents threads of processes composing and decomposing us as individuals.
Ova izložba ukazuje na međusobnu povezanost ljudi i prirode. U stvaranju ove izložbe, Irene Reichart odlučila nam je pokazati koliko sličnosti ima priroda s onim što mi proživljavamo. Počevši sa sedam pjesama, bačeni smo u emocionalni vrtlog umjetnice. One raspliću intimni put isprepleten osjećajima nevjerice i straha, strepljenja i konačnog pronalaska snage. Video do kojeg tada dolazimo oslikava ovaj put. Pokazuje kako naši osjećaji mogu biti povezani s prirodnim procesima. Ovi procesi pokazuju da raspadanje može biti konstruktivno te da rupa može biti kreacija. Slično tome i mi da bismo rasli trebamo se raspasti i ispustiti ono što smo mislili da je istina, a upečatljiva vunena instalacija predstavlja niti procesa koji nas kao individualce pletu i raspliću.

Premijere – Irene Reichart – Petra Radošević
The interconnectedness of people and nature is what this exhibition is to remind us of. In creating this exhibition, Irene Reichart has decided to show just how much in common nature has with what we experience in our lives. Starting with seven poems, we are cast into an emotional vortex of the artist. They unravel an intimate path woven with emotions of disbelief and fear, patience, and finally finding strength. The video we reach next visualises this movement. It shows how our emotions can be correlated with natural processes. These processes show us how dissolution can be constructive, and that even a void can be a creation. Similarly, for us to grow we first have to crumble to pieces and let go of what we thought was truth and the striking woollen installation represents threads of processes composing and decomposing us as individuals.
Ova izložba ukazuje na međusobnu povezanost ljudi i prirode. U stvaranju ove izložbe, Irene Reichart odlučila nam je pokazati koliko sličnosti ima priroda s onim što mi proživljavamo. Počevši sa sedam pjesama, bačeni smo u emocionalni vrtlog umjetnice. One raspliću intimni put isprepleten osjećajima nevjerice i straha, strepljenja i konačnog pronalaska snage. Video do kojeg tada dolazimo oslikava ovaj put. Pokazuje kako naši osjećaji mogu biti povezani s prirodnim procesima. Ovi procesi pokazuju da raspadanje može biti konstruktivno te da rupa može biti kreacija. Slično tome i mi da bismo rasli trebamo se raspasti i ispustiti ono što smo mislili da je istina, a upečatljiva vunena instalacija predstavlja niti procesa koji nas kao individualce pletu i raspliću.

Filmski klub kinoteke Zlatna vrata
Vrijeme održavanja: Svaki posljednji utorak u mjesecu u 20.15, svaki mjesec osim srpnja i kolovoza.
Opis programa: Program se bazira na ideji da jedna javnosti znana osoba, ne nužno vezana za filmsku djelatnost, publici predstavlja film po svom izboru. Izbor naslova, kao i izlaganje koje mu prethodi, temelji se na osobnoj priči vezanoj uz njega, i publici prezentira neku vrstu intimne filmske povijesti.
Niz je načina na koji je medij filma uklopljen u nečiju privatnu biografiju, bilo kroz povezanost uz neki životni period, uspomenu na prve filmske fascinacije, izlaske i konverzacije s ljudima koji su mu/joj mnogo značili, kao nadahnuće za neki potez ili razmišljanje koji su se kasnije u životu pokazali značajnima. Takva se priča razvija kroz uvodno izlaganje, u kojem izbornik „otkriva“ film, izdvaja elemente koji su ga naveli da baš njega odabere, i povezuje te elemente sa vlastitim iskustvom i razmišljanjima. Publika je slobodna postavljati pitanja i nakon izlaganja i nakon pogledanog filma. Dijaloška forma se ohrabruje od strane organizatora i izbornika.
Izbornik može biti bilo koja javnosti znana osoba, kako iz područja kulturnih djelatnosti, tako i politike, znanosti, sporta, gospodarstva... pod uvjetom da je filmofil i ima volje i sposobnosti da publici u formi slobodne (ne čitane) priče prenese svoja iskustva, ljubavi i znanja vezana uz temu večeri.
Program je započeo u listopadu 2016., gostovanjem novinara i književnika Predraga Lucića, svima znanog kao jednog od urednika Feral Tribunea, a manje poznatog kao filmofila i filmskog znalca...
UTO 25.10. 2016. 20.00 PREDRAG LUCIĆ
UTO 29.11. 2016. 20.00 MLADEN BADOVINAC
UTO 27.12. 2016. 20.00 LANA BARIĆ
UTO 31.1. 2017. 20.00 IVICA IVANIŠEVIĆ
UTO 28.2. 2017. 20.00 BORIS DEŽULOVIĆ
UTO 28.3. 2017. 20.00 DEAN KOTIGA
UTO 25.4. 2017. 20.00 TANJA MRAVAK
UTO 30.5. 2017. 20.00 MATE MATIŠIĆ
UTO 26.9. 2017. 20.00 SAŠA ANTIĆ
UTO 31.10. 2017. 20.00 ĐELO HADŽISELIMOVIĆ
UTO 28.11. 2017. 20.00 ANTE TOMIĆ
UTO 19.12. 2017. 20.00 STIPE BOŽIĆ
UTO 30.1. 2018. 20.00 ZORAN ČUTURA
UTO 27.2. 2018. 20.00 OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ
UTO 27.3. 2018. 20.15 MORANA ZIBAR
UTO 24.4. 2018. 20.15 DAMIR PILIĆ
UTO 29.5. 2018. 20.15 RENATO BARETIĆ
UTO 26.6. 2018. 20.15 ZORAN PREDIN
UTO 25.9. 2018. 20.15 MARINKO BIŠKIĆ
UTO 30.10. 2018. 20.15 JADRANKA KOSOR (odsutna)
UTO 27.11. 2018. 20.15 MARKO NJEGIĆ
UT0 18.12. 2018. 20.15 BOŽIDAR MALJKOVIĆ
Agar Pata nekadašnja je voditeljica filmskih programa u zagrebačkom Tuškancu. Danas je u zasluženoj mirovini, a zahvaljujući njoj, njenoj potpori i njenim programima i mi smo (splitska Kinoteka) postali „bolje“ kino koje se toliko često „naslanjalo“ na njen izbor.

Premijere – Irene Reichart – Petra Radošević
The interconnectedness of people and nature is what this exhibition is to remind us of. In creating this exhibition, Irene Reichart has decided to show just how much in common nature has with what we experience in our lives. Starting with seven poems, we are cast into an emotional vortex of the artist. They unravel an intimate path woven with emotions of disbelief and fear, patience, and finally finding strength. The video we reach next visualises this movement. It shows how our emotions can be correlated with natural processes. These processes show us how dissolution can be constructive, and that even a void can be a creation. Similarly, for us to grow we first have to crumble to pieces and let go of what we thought was truth and the striking woollen installation represents threads of processes composing and decomposing us as individuals.
Ova izložba ukazuje na međusobnu povezanost ljudi i prirode. U stvaranju ove izložbe, Irene Reichart odlučila nam je pokazati koliko sličnosti ima priroda s onim što mi proživljavamo. Počevši sa sedam pjesama, bačeni smo u emocionalni vrtlog umjetnice. One raspliću intimni put isprepleten osjećajima nevjerice i straha, strepljenja i konačnog pronalaska snage. Video do kojeg tada dolazimo oslikava ovaj put. Pokazuje kako naši osjećaji mogu biti povezani s prirodnim procesima. Ovi procesi pokazuju da raspadanje može biti konstruktivno te da rupa može biti kreacija. Slično tome i mi da bismo rasli trebamo se raspasti i ispustiti ono što smo mislili da je istina, a upečatljiva vunena instalacija predstavlja niti procesa koji nas kao individualce pletu i raspliću.

Premijere – Irene Reichart – Petra Radošević
The interconnectedness of people and nature is what this exhibition is to remind us of. In creating this exhibition, Irene Reichart has decided to show just how much in common nature has with what we experience in our lives. Starting with seven poems, we are cast into an emotional vortex of the artist. They unravel an intimate path woven with emotions of disbelief and fear, patience, and finally finding strength. The video we reach next visualises this movement. It shows how our emotions can be correlated with natural processes. These processes show us how dissolution can be constructive, and that even a void can be a creation. Similarly, for us to grow we first have to crumble to pieces and let go of what we thought was truth and the striking woollen installation represents threads of processes composing and decomposing us as individuals.
Ova izložba ukazuje na međusobnu povezanost ljudi i prirode. U stvaranju ove izložbe, Irene Reichart odlučila nam je pokazati koliko sličnosti ima priroda s onim što mi proživljavamo. Počevši sa sedam pjesama, bačeni smo u emocionalni vrtlog umjetnice. One raspliću intimni put isprepleten osjećajima nevjerice i straha, strepljenja i konačnog pronalaska snage. Video do kojeg tada dolazimo oslikava ovaj put. Pokazuje kako naši osjećaji mogu biti povezani s prirodnim procesima. Ovi procesi pokazuju da raspadanje može biti konstruktivno te da rupa može biti kreacija. Slično tome i mi da bismo rasli trebamo se raspasti i ispustiti ono što smo mislili da je istina, a upečatljiva vunena instalacija predstavlja niti procesa koji nas kao individualce pletu i raspliću.

Premijere – Irene Reichart – Petra Radošević
The interconnectedness of people and nature is what this exhibition is to remind us of. In creating this exhibition, Irene Reichart has decided to show just how much in common nature has with what we experience in our lives. Starting with seven poems, we are cast into an emotional vortex of the artist. They unravel an intimate path woven with emotions of disbelief and fear, patience, and finally finding strength. The video we reach next visualises this movement. It shows how our emotions can be correlated with natural processes. These processes show us how dissolution can be constructive, and that even a void can be a creation. Similarly, for us to grow we first have to crumble to pieces and let go of what we thought was truth and the striking woollen installation represents threads of processes composing and decomposing us as individuals.
Ova izložba ukazuje na međusobnu povezanost ljudi i prirode. U stvaranju ove izložbe, Irene Reichart odlučila nam je pokazati koliko sličnosti ima priroda s onim što mi proživljavamo. Počevši sa sedam pjesama, bačeni smo u emocionalni vrtlog umjetnice. One raspliću intimni put isprepleten osjećajima nevjerice i straha, strepljenja i konačnog pronalaska snage. Video do kojeg tada dolazimo oslikava ovaj put. Pokazuje kako naši osjećaji mogu biti povezani s prirodnim procesima. Ovi procesi pokazuju da raspadanje može biti konstruktivno te da rupa može biti kreacija. Slično tome i mi da bismo rasli trebamo se raspasti i ispustiti ono što smo mislili da je istina, a upečatljiva vunena instalacija predstavlja niti procesa koji nas kao individualce pletu i raspliću.

Promocija knjige "1968. Kratki vodič" (priredio: Vlado Ercegović) održat će se u ponedjeljak, 25.2.2019. u 19:00 sati.
Promotori su novinar Ivica Ivanišević, te urednik TV kalendara (HRT), Leon Rizmaul. Promocijom ove knjige završavamo ciklus posvećen 1968. godini kojeg smo započeli u siječnju 2018.
Nakon promocije knjige planirana je projekcija filma "Who's That Knocking at My Door", 1968. Martina Scorsesea.
Više na:
https://www.facebook.com/events/1984042181903404/
http://www.zlatnavrata.hr/dogadaj/tko-to-kuca-na-moja-vrata/1137

Agar Pata nekadašnja je voditeljica filmskih programa zagrebačkog kina Tuškanac. Danas je u zasluženoj mirovini, a zahvaljujući njoj, njenoj potpori i njenim programima i mi smo postajali sve bolje kino, koje se često naslanjalo na njen izbor. Film kojeg ćemo gledati je rijetko prikazivani klasik hrvatske kinematografije, svojedobno prikazan u konkurenciji festivala u Veneciji, gdje je bio, ni manje ni više, nego nominiran za Zlatnog lava. Uvod će nam dati Agar Pata, istinska poznavateljica filma

Svečano otvaranje Mjeseca norveškog filma. Na programu će biti nagrađivani film "Redoslijed nestanka" redatelja Hansa Pettera Molanda.
Veleposlanostvo Kraljevine Norveške i Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata

Tijekom čitave 2019. godine obilježavat ćemo 50-godišnjicu malog koraka za čovjeka a velikog za čovječanstvo, prikazujući kako filmove vezane direktno uz tu temu, tako i one vezane uz istraživanja svemira i drugih planeta. Drugi film na redu je četverostruki dobitnik Oscara, klasik u pravom smislu riječi - "The Right Stuff". Film Philipa Kaufmana iz 1983. podsjetnik je na živote izgubljene u svemirskoj utrci, ali i na to kako je svemirski program metamorfozirao od tajnog vojnog poduhvata do PR predstave. U vrijeme kada se pojavio uživao je veliku potporu kritike, koja ga je često isticala kao najbolji film te godine, no kod publike je prošao osrednje, vjerojatno zbog toga što prije 36 godina široka publika još nije bila spremna "probaviti" skepsu, ironiju i humor u obradi jedne herojske, nacionalno važne teme. No upravo te osobine film su održale svježim i zanimljivim generacijama koje su uslijedile. Film je u 19.00, a prije projekcije, u 18.00, dr.sc. Nikola Godinović, redoviti profesor na splitskom FESB-u, ispričat će nam nešto o svemirskim glasnicima, detekcijom kojih gradimo cjelovitiju i koherentniju sliku evolucije svemira.

Dajana Džafo rođena je 1988. godine u Splitu. Na Umjetničkoj akademiji u Splitu upisuje smjer Likovne kulture i likovne umjetnosti gdje 2016. završava preddiplomski studij u klasu profesora Slobodana Tomića sa završnim radom iz grafike. Trenutno je apsolventica diplomskog studija sa specijalizacijom iz grafike u klasi profesora Edvina Dragičevića. Voditeljica je nekoliko grafičkih projekata, te je sudjelovala na nekoliko nacionalnih i međunarodnih skupnih izložbi. Od 2019. članice je Hrvatske udruge likovnih umjetnika u Splitu.

Dajana Džafo rođena je 1988. godine u Splitu. Na Umjetničkoj akademiji u Splitu upisuje smjer Likovne kulture i likovne umjetnosti gdje 2016. završava preddiplomski studij u klasu profesora Slobodana Tomića sa završnim radom iz grafike. Trenutno je apsolventica diplomskog studija sa specijalizacijom iz grafike u klasi profesora Edvina Dragičevića. Voditeljica je nekoliko grafičkih projekata, te je sudjelovala na nekoliko nacionalnih i međunarodnih skupnih izložbi. Od 2019. članice je Hrvatske udruge likovnih umjetnika u Splitu.

Dajana Džafo rođena je 1988. godine u Splitu. Na Umjetničkoj akademiji u Splitu upisuje smjer Likovne kulture i likovne umjetnosti gdje 2016. završava preddiplomski studij u klasu profesora Slobodana Tomića sa završnim radom iz grafike. Trenutno je apsolventica diplomskog studija sa specijalizacijom iz grafike u klasi profesora Edvina Dragičevića. Voditeljica je nekoliko grafičkih projekata, te je sudjelovala na nekoliko nacionalnih i međunarodnih skupnih izložbi. Od 2019. članice je Hrvatske udruge likovnih umjetnika u Splitu.

Dajana Džafo rođena je 1988. godine u Splitu. Na Umjetničkoj akademiji u Splitu upisuje smjer Likovne kulture i likovne umjetnosti gdje 2016. završava preddiplomski studij u klasu profesora Slobodana Tomića sa završnim radom iz grafike. Trenutno je apsolventica diplomskog studija sa specijalizacijom iz grafike u klasi profesora Edvina Dragičevića. Voditeljica je nekoliko grafičkih projekata, te je sudjelovala na nekoliko nacionalnih i međunarodnih skupnih izložbi. Od 2019. članice je Hrvatske udruge likovnih umjetnika u Splitu.

PRIKAZIVANJE NOVIH FILMOVA IZ PRODUKCIJE FADE IN – POD NAZIVOM:
2 LICA MEDITERANA
Kinoteka Zlatna vrata, Split
od 22. do 27. ožujka 2019.
Povodom svjetskog Dana voda (22. ožujka), u kinoteci Zlatna vrata(Dioklecijanova ulica 7, Split), u 20:15 sati prikazat će se 2 dokumentarna filma iz produkcije FadeIn iz Zagreba – «Zabava» (BojanMrđenović, 10', 2018.) i «Pusti Dobre, pusti» (VlatkaVorkapić, 57', 2018.).
"Pusti Dobre, pusti" govori o živopisnom kapetanu i njegovoj posadi te o brodu koji donosi vodu na otoke, a "Zabava" promatra ljudsku komunikaciju i proces zavođenja - na Zrću.
"Pusti Dobre, pusti" premijerno je prikazan u lipnju 2018. na Festivalu Mediteranskog Filma Split, a osvojio je i nagradu publike. Publika ga je nagradila i na Liburnija Film Festivalu u Opatiji, a prikazan je na festivalima u Lisabonu, Jihlavi i Leipzigu. Otkupila ga je televizija u Portugalu. Originalnu glazbu za film izvode Marijan Ban, IvankaMazurkijević i StankoKovačić.
“Zabava” je debitantski film fotografa, snimatelja i filmskog autora Bojana Mrđenovića. Premijerno je prikazan u kolovozu 2018. u sklopu Liburnija Film Festivala u Opatiji, a prikazan je i na festivalu UNSEEN u Cavtatu.
KONTEKST PROGRAMA U OKVIRU DANA VODA
Svjetski dan zaštite voda obilježava se, već dvadeset šestu godinu za redom, 22. ožujka s ciljem podizanja svijesti javnosti i skretanja globalne pozornosti na značaj i važnost vode te promicanja održivog korištenja postojećih vodnih resursa. Svake godine Svjetski dan voda naglašava po jedan specifični aspekt vode pa se ovogodišnji obilježava pod motom„Voda za sve“.Iako voda pokriva 70% površine Zemlje, čak 2,1 milijarda ljudi danas nema pristup pitkoj vodi.
Od 718 otoka u Hrvatskoj, naseljenih je tek 67. Glavni razlog nenaseljenosti jest upravo nedostatak pitke vode. Dovod vode na otoke je skupte se oni i dalje raseljavaju – primjerice,troškovi vode na Krku su već godinama najviši u državi, a na neke otoke se voda doprema i posebnim brodovima jer oni nisu infrastrukturalno povezani.
Upravo zbog svega navedenog, smatramo da je naš film “Pusti Dobre, pusti” idealan film za obilježavanje Dana voda, a “Zabava”pruža sasvim drugi pogled na otočki život.
KONTEKST PROGRAMA U OKVIRU SPLITA I OKOLICE
Film “Pusti Dobre, pusti” sniman je na nekoliko otočnih lokacija Kvarnera i Srednje Dalmacije, a posada broda Boćac većinom je iz Splita.
Film “Zabava” sniman je na popularnom Zrću i posebno će biti zanimljiv mlađoj splitskoj publici.
VIŠE O FILMOVIMA / “2 LICA MEDITERANA”
KRATAK SADRŽAJ FILMA “ZABAVA”
Koliko smo podložni utjecaju mase i koje emocije nas usmjeravaju u anonimnosti noćnog kluba? Film nas vodi na jedan od najpoznatijih party plaža na Mediteranu - Zrće na Pagu. Mase mladih ljudi slijevaju se na Pag u potrazi za ljetnom zabavom i avanturama. Film ulazi u prostore intimnosti koji nastaju unutar dinamike grupe. Stanje pojačanih emocija je prirodni procjep za ulaz u paralelnu realnost koja se kroz noć razvija na plaži.
ŽIVOTOPIS REDATELJA
Bojan Mrđenović rođen je 1987. godine u Virovitici. 2011. godine diplomirao je na preddiplomskom studiju povijesti umjetnosti i informacijskih znanosti u Zagrebu. 2012. godine diplomirao je na preddiplomskom, a 2015. godine na diplomskom studiju filmskog i TV snimanje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a na istom odsjeku od 2017. godine radi kao asistent. Bavi se filmom i fotografijom.
KRATAK SADRŽAJ FILMA “PUSTI DOBRE, PUSTI”
Hrvatska ima 718 otoka te 467 hridi. Samo 9 otoka ima vodu pogodnu za piće. Na brojnim se otocima sakuplja kišnica, a ostalima se ona doprema s kopna posebnim brodovima - vodonoscima. "Pusti Dobre, pusti" je mediteranska komedija o jednom takvom brodu i njegovoj posadi. Kapetanov mladi nećak pridružuje se posadi po prvi put te tako započinje borba generacija. Ipak, to nije jedina borba koja se vodi na tim morskim valovima. Kapetan je suočen s neprestanom borbom protiv birokracije i lošeg menadžmenta, a poseban su izazov – bahati turisti.
ŽIVOTOPIS REDATELJICE
Vlatka Vorkapić je hrvatska redateljica i scenaristica. Diplomirala je film i televizijsku režiju na Akademiji dramskih umjetnosti te komparativnu književnost i češki jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Režira i piše za film, televiziju i kazalište. Njen debitantski igrani film "Sonja i bik" bio je kino hit u Hrvatskoj u 2012. i 2013. godini te je osvojio Zlatnu Arenu za najbolji scenarij na Pula Film Festivalu.
Filmografija (izbor): Odgođena revolucija (2017.), Transmania (2016.), Besplatno (2015.), Na tri kralja (Omnibus Zagrebačke priče vol. 3 - 2015.), Gabrijel (2010.), Akvarel (2009.).

Dajana Džafo rođena je 1988. godine u Splitu. Na Umjetničkoj akademiji u Splitu upisuje smjer Likovne kulture i likovne umjetnosti gdje 2016. završava preddiplomski studij u klasu profesora Slobodana Tomića sa završnim radom iz grafike. Trenutno je apsolventica diplomskog studija sa specijalizacijom iz grafike u klasi profesora Edvina Dragičevića. Voditeljica je nekoliko grafičkih projekata, te je sudjelovala na nekoliko nacionalnih i međunarodnih skupnih izložbi. Od 2019. članice je Hrvatske udruge likovnih umjetnika u Splitu.

Dajana Džafo rođena je 1988. godine u Splitu. Na Umjetničkoj akademiji u Splitu upisuje smjer Likovne kulture i likovne umjetnosti gdje 2016. završava preddiplomski studij u klasu profesora Slobodana Tomića sa završnim radom iz grafike. Trenutno je apsolventica diplomskog studija sa specijalizacijom iz grafike u klasi profesora Edvina Dragičevića. Voditeljica je nekoliko grafičkih projekata, te je sudjelovala na nekoliko nacionalnih i međunarodnih skupnih izložbi. Od 2019. članice je Hrvatske udruge likovnih umjetnika u Splitu.

Dajana Džafo rođena je 1988. godine u Splitu. Na Umjetničkoj akademiji u Splitu upisuje smjer Likovne kulture i likovne umjetnosti gdje 2016. završava preddiplomski studij u klasu profesora Slobodana Tomića sa završnim radom iz grafike. Trenutno je apsolventica diplomskog studija sa specijalizacijom iz grafike u klasi profesora Edvina Dragičevića. Voditeljica je nekoliko grafičkih projekata, te je sudjelovala na nekoliko nacionalnih i međunarodnih skupnih izložbi. Od 2019. članice je Hrvatske udruge likovnih umjetnika u Splitu.

Naš gost/domaćin u ožujku je Alem Ćurin, grafički dizajner, ilustrator, slikar, skulptor, prozni pisac, esejist, Hvaranin s Bačvica, u čijoj se nekonvencionalnoj biografiji kaže da je „prije svega drugog strip-crtač koji se sprema da nacrta strip svoga života“ (sanjamknjige.hr). Predstavit će nam jedan od filmova svog života, klasik u punom smislu te riječi, djelo talijanskog majstora kojega splitska kinoteka ima i na sjedalima, i na zidovima, a najviše u srcu.
FILMSKI KLUB KINOTEKE ZLATNA VRATA
Odabrao/la umjesto Đele Hadžiselimovića
Vrijeme održavanja: Svaki posljednji utorak u mjesecu u 20.00, svaki mjesec osim srpnja i kolovoza.
Opis programa: Program se bazira na ideji da jedna javnosti znana osoba, ne nužno vezana za filmsku djelatnost, publici predstavlja film po svom izboru. Izbor naslova, kao i izlaganje koje mu prethodi, temelji se na osobnoj priči vezanoj uz njega, i publici prezentira neku vrstu intimne filmske povijesti.
Niz je načina na koji je medij filma uklopljen u nečiju privatnu biografiju, bilo kroz povezanost uz neki životni period, uspomenu na prve filmske fascinacije, izlaske i konverzacije s ljudima koji su mu/joj mnogo značili, kao nadahnuće za neki potez ili razmišljanje koji su se kasnije u životu pokazali značajnima. Takva se priča razvija kroz uvodno izlaganje, u kojem izbornik „otkriva“ film, izdvaja elemente koji su ga naveli da baš njega odabere, i povezuje te elemente sa vlastitim iskustvom i razmišljanjima. Publika je slobodna postavljati pitanja i nakon izlaganja i nakon pogledanog filma. Dijaloška forma se ohrabruje od strane organizatora i izbornika.
Izbornik može biti bilo koja javnosti znana osoba, kako iz područja kulturnih djelatnosti, tako i politike, znanosti, sporta, gospodarstva... pod uvjetom da je filmofil i ima volje i sposobnosti da publici u formi slobodne (ne čitane) priče prenese svoja iskustva, ljubavi i znanja vezana uz temu večeri.
Program je započeo u listopadu 2016., gostovanjem novinara i književnika Predraga Lucića, svima znanog kao jednog od urednika Feral Tribunea, a manje poznatog kao filmofila i filmskog znalca.

Dajana Džafo rođena je 1988. godine u Splitu. Na Umjetničkoj akademiji u Splitu upisuje smjer Likovne kulture i likovne umjetnosti gdje 2016. završava preddiplomski studij u klasu profesora Slobodana Tomića sa završnim radom iz grafike. Trenutno je apsolventica diplomskog studija sa specijalizacijom iz grafike u klasi profesora Edvina Dragičevića. Voditeljica je nekoliko grafičkih projekata, te je sudjelovala na nekoliko nacionalnih i međunarodnih skupnih izložbi. Od 2019. članice je Hrvatske udruge likovnih umjetnika u Splitu.

Dajana Džafo rođena je 1988. godine u Splitu. Na Umjetničkoj akademiji u Splitu upisuje smjer Likovne kulture i likovne umjetnosti gdje 2016. završava preddiplomski studij u klasu profesora Slobodana Tomića sa završnim radom iz grafike. Trenutno je apsolventica diplomskog studija sa specijalizacijom iz grafike u klasi profesora Edvina Dragičevića. Voditeljica je nekoliko grafičkih projekata, te je sudjelovala na nekoliko nacionalnih i međunarodnih skupnih izložbi. Od 2019. članice je Hrvatske udruge likovnih umjetnika u Splitu.

Dani frankofonije u Zlatnim vratima započinju projekcijom marokanskog filma "Božji konji" u četvrtak, 28.3.2019. u 20.15 sati.
Prije projekcije, u 19.30 sati u lođi Zlatnih vrata marokansko veleposlanstvo će vam ponuditi izbor marokanskih specijaliteta.
Program:
Četvrtak, 28.ožujka - LES CHEVAUX DE DIEU
Petak, 29.ožujka - HAYAT
Subota, 30. ožujka - SWEET GIRLS

Dajana Džafo rođena je 1988. godine u Splitu. Na Umjetničkoj akademiji u Splitu upisuje smjer Likovne kulture i likovne umjetnosti gdje 2016. završava preddiplomski studij u klasu profesora Slobodana Tomića sa završnim radom iz grafike. Trenutno je apsolventica diplomskog studija sa specijalizacijom iz grafike u klasi profesora Edvina Dragičevića. Voditeljica je nekoliko grafičkih projekata, te je sudjelovala na nekoliko nacionalnih i međunarodnih skupnih izložbi. Od 2019. članice je Hrvatske udruge likovnih umjetnika u Splitu.

2.5.
17.30 USELJENIK; PASJI ŽIVOT; DOKOLIČAR
20.15 STANLIO I OLIO
3.5.
17.30 STANLIO I OLIO
20.15 MALIŠAN
4.5.
17.30 SVJETLA VELEGRADA
20.15 STANLIO I OLIO
U organizaciji Kino mreže i Hrvatskog audiovizualnog centra, 2. Dani smijeha održat će se od 2. do 5. svibnja u 30 neovisnih kina u 27 gradova diljem Hrvatske. Od petka do nedjelje, u tri dana posvećena smijehu, gledamo četiri Chaplinova filma od kojih su neki snimljeni i prije više od stotinu godina, u rasponu od 1917. do 1921. godine, i u kojima se redom u glavnoj ulozi pojavljuje njegov najpopularniji lik i filmski alter-ego Skitnica. U tijesnom odijelu prekrivenom zakrpama, prevelikim cipelama i sa smiješnim cilindrom na glavi, Skitnica je odavno ušao u popularnu kulturu i postao njezina kultna figura.
Mališan, prvi Chaplinov dugometražni igrani film koji je režirao, producirao, napisao scenarij, skladao glazbu i odigrao glavnu ulogu, odmah je postao hit u kinima, a danas se smatra najslavnijim filmom iz ere nijemoga filma. Radnja prati Skitnicu u najnovijoj dogodovštini, kad preuzima brigu o malenom napuštenom dječaku. Skitnica uvodi dječaka u tajne džeparenja sve dok mu u dobi od pet godina ne postane ravnopravni poslovni suradnik. U ulozi dječaka našao se maleni Jackie Coogan, kojeg je uloga prometnula u prvu pravu dječju glumačku zvijezdu.
Legendarni Pasji život iz 1918. godine također prati priču o Skitnici koji ovoga puta spašava psa lutalicu. On će mu kasnije pomoći da na razne kreativne načine dođe do hrane, pića i novca. Glavnu žensku ulogu, pjevačicu u noćnom baru u koju se Skitnica zaljubljuje, tumači Edna Purviance, stalna Chaplinova filmska partnerica koja je s njim odigrala 30 uloga. U Dokoličaru (1921.) Chaplin ismijava bogatu klasu i njezin dekadentni stil života. Skitnica se ovaj put ušuljao u golf klub, gdje upoznaje besramno bogatu Ednu koja se svađa sa svojim pijanim mužem. Bogataš i Skitnica slučajno zamijene uloge i Skitnica završi u naručju bogataševe žene. Chaplin, naravno, tumači obje uloge. Useljenik (1917.), najcjenjeniji Chaplinov kratkometražni film, označio je autorski pomak od žanra slapstick komedije prema društvenoj kritici, koja će ostati prisutna u većini njegovih sljedećih filmova.

Premijera filma DUBOKI REZOVI.
Kinoteka Zlatna vrata. Ulaz na premijeru je slobodan. Broj mjesta je ograničen.

Filmski klub kinoteke Zlatna vrata
Vrijeme održavanja: Svaki posljednji utorak u mjesecu u 20.15, svaki mjesec osim srpnja i kolovoza.
Opis programa: Program se bazira na ideji da jedna javnosti znana osoba, ne nužno vezana za filmsku djelatnost, publici predstavlja film po svom izboru. Izbor naslova, kao i izlaganje koje mu prethodi, temelji se na osobnoj priči vezanoj uz njega, i publici prezentira neku vrstu intimne filmske povijesti.
Niz je načina na koji je medij filma uklopljen u nečiju privatnu biografiju, bilo kroz povezanost uz neki životni period, uspomenu na prve filmske fascinacije, izlaske i konverzacije s ljudima koji su mu/joj mnogo značili, kao nadahnuće za neki potez ili razmišljanje koji su se kasnije u životu pokazali značajnima. Takva se priča razvija kroz uvodno izlaganje, u kojem izbornik „otkriva“ film, izdvaja elemente koji su ga naveli da baš njega odabere, i povezuje te elemente sa vlastitim iskustvom i razmišljanjima. Publika je slobodna postavljati pitanja i nakon izlaganja i nakon pogledanog filma. Dijaloška forma se ohrabruje od strane organizatora i izbornika.
Izbornik može biti bilo koja javnosti znana osoba, kako iz područja kulturnih djelatnosti, tako i politike, znanosti, sporta, gospodarstva... pod uvjetom da je filmofil i ima volje i sposobnosti da publici u formi slobodne (ne čitane) priče prenese svoja iskustva, ljubavi i znanja vezana uz temu večeri.
Program je započeo u listopadu 2016., gostovanjem novinara i književnika Predraga Lucića, svima znanog kao jednog od urednika Feral Tribunea, a manje poznatog kao filmofila i filmskog znalca.

2.5.
17.30 USELJENIK; PASJI ŽIVOT; DOKOLIČAR
20.15 STANLIO I OLIO
3.5.
17.30 STANLIO I OLIO
20.15 MALIŠAN
4.5.
17.30 SVJETLA VELEGRADA
20.15 STANLIO I OLIO
U organizaciji Kino mreže i Hrvatskog audiovizualnog centra, 2. Dani smijeha održat će se od 2. do 5. svibnja u 30 neovisnih kina u 27 gradova diljem Hrvatske. Od petka do nedjelje, u tri dana posvećena smijehu, gledamo četiri Chaplinova filma od kojih su neki snimljeni i prije više od stotinu godina, u rasponu od 1917. do 1921. godine, i u kojima se redom u glavnoj ulozi pojavljuje njegov najpopularniji lik i filmski alter-ego Skitnica. U tijesnom odijelu prekrivenom zakrpama, prevelikim cipelama i sa smiješnim cilindrom na glavi, Skitnica je odavno ušao u popularnu kulturu i postao njezina kultna figura.
Mališan, prvi Chaplinov dugometražni igrani film koji je režirao, producirao, napisao scenarij, skladao glazbu i odigrao glavnu ulogu, odmah je postao hit u kinima, a danas se smatra najslavnijim filmom iz ere nijemoga filma. Radnja prati Skitnicu u najnovijoj dogodovštini, kad preuzima brigu o malenom napuštenom dječaku. Skitnica uvodi dječaka u tajne džeparenja sve dok mu u dobi od pet godina ne postane ravnopravni poslovni suradnik. U ulozi dječaka našao se maleni Jackie Coogan, kojeg je uloga prometnula u prvu pravu dječju glumačku zvijezdu.
Legendarni Pasji život iz 1918. godine također prati priču o Skitnici koji ovoga puta spašava psa lutalicu. On će mu kasnije pomoći da na razne kreativne načine dođe do hrane, pića i novca. Glavnu žensku ulogu, pjevačicu u noćnom baru u koju se Skitnica zaljubljuje, tumači Edna Purviance, stalna Chaplinova filmska partnerica koja je s njim odigrala 30 uloga. U Dokoličaru (1921.) Chaplin ismijava bogatu klasu i njezin dekadentni stil života. Skitnica se ovaj put ušuljao u golf klub, gdje upoznaje besramno bogatu Ednu koja se svađa sa svojim pijanim mužem. Bogataš i Skitnica slučajno zamijene uloge i Skitnica završi u naručju bogataševe žene. Chaplin, naravno, tumači obje uloge. Useljenik (1917.), najcjenjeniji Chaplinov kratkometražni film, označio je autorski pomak od žanra slapstick komedije prema društvenoj kritici, koja će ostati prisutna u većini njegovih sljedećih filmova.

2.5.
17.30 USELJENIK; PASJI ŽIVOT; DOKOLIČAR
20.15 STANLIO I OLIO
3.5.
17.30 STANLIO I OLIO
20.15 MALIŠAN
4.5.
17.30 SVJETLA VELEGRADA
20.15 STANLIO I OLIO
U organizaciji Kino mreže i Hrvatskog audiovizualnog centra, 2. Dani smijeha održat će se od 2. do 5. svibnja u 30 neovisnih kina u 27 gradova diljem Hrvatske. Od petka do nedjelje, u tri dana posvećena smijehu, gledamo četiri Chaplinova filma od kojih su neki snimljeni i prije više od stotinu godina, u rasponu od 1917. do 1921. godine, i u kojima se redom u glavnoj ulozi pojavljuje njegov najpopularniji lik i filmski alter-ego Skitnica. U tijesnom odijelu prekrivenom zakrpama, prevelikim cipelama i sa smiješnim cilindrom na glavi, Skitnica je odavno ušao u popularnu kulturu i postao njezina kultna figura.
Mališan, prvi Chaplinov dugometražni igrani film koji je režirao, producirao, napisao scenarij, skladao glazbu i odigrao glavnu ulogu, odmah je postao hit u kinima, a danas se smatra najslavnijim filmom iz ere nijemoga filma. Radnja prati Skitnicu u najnovijoj dogodovštini, kad preuzima brigu o malenom napuštenom dječaku. Skitnica uvodi dječaka u tajne džeparenja sve dok mu u dobi od pet godina ne postane ravnopravni poslovni suradnik. U ulozi dječaka našao se maleni Jackie Coogan, kojeg je uloga prometnula u prvu pravu dječju glumačku zvijezdu.
Legendarni Pasji život iz 1918. godine također prati priču o Skitnici koji ovoga puta spašava psa lutalicu. On će mu kasnije pomoći da na razne kreativne načine dođe do hrane, pića i novca. Glavnu žensku ulogu, pjevačicu u noćnom baru u koju se Skitnica zaljubljuje, tumači Edna Purviance, stalna Chaplinova filmska partnerica koja je s njim odigrala 30 uloga. U Dokoličaru (1921.) Chaplin ismijava bogatu klasu i njezin dekadentni stil života. Skitnica se ovaj put ušuljao u golf klub, gdje upoznaje besramno bogatu Ednu koja se svađa sa svojim pijanim mužem. Bogataš i Skitnica slučajno zamijene uloge i Skitnica završi u naručju bogataševe žene. Chaplin, naravno, tumači obje uloge. Useljenik (1917.), najcjenjeniji Chaplinov kratkometražni film, označio je autorski pomak od žanra slapstick komedije prema društvenoj kritici, koja će ostati prisutna u većini njegovih sljedećih filmova.

2.5.
17.30 USELJENIK; PASJI ŽIVOT; DOKOLIČAR
20.15 STANLIO I OLIO
3.5.
17.30 STANLIO I OLIO
20.15 MALIŠAN
4.5.
17.30 SVJETLA VELEGRADA
20.15 STANLIO I OLIO
U organizaciji Kino mreže i Hrvatskog audiovizualnog centra, 2. Dani smijeha održat će se od 2. do 5. svibnja u 30 neovisnih kina u 27 gradova diljem Hrvatske. Od petka do nedjelje, u tri dana posvećena smijehu, gledamo četiri Chaplinova filma od kojih su neki snimljeni i prije više od stotinu godina, u rasponu od 1917. do 1921. godine, i u kojima se redom u glavnoj ulozi pojavljuje njegov najpopularniji lik i filmski alter-ego Skitnica. U tijesnom odijelu prekrivenom zakrpama, prevelikim cipelama i sa smiješnim cilindrom na glavi, Skitnica je odavno ušao u popularnu kulturu i postao njezina kultna figura.
Mališan, prvi Chaplinov dugometražni igrani film koji je režirao, producirao, napisao scenarij, skladao glazbu i odigrao glavnu ulogu, odmah je postao hit u kinima, a danas se smatra najslavnijim filmom iz ere nijemoga filma. Radnja prati Skitnicu u najnovijoj dogodovštini, kad preuzima brigu o malenom napuštenom dječaku. Skitnica uvodi dječaka u tajne džeparenja sve dok mu u dobi od pet godina ne postane ravnopravni poslovni suradnik. U ulozi dječaka našao se maleni Jackie Coogan, kojeg je uloga prometnula u prvu pravu dječju glumačku zvijezdu.
Legendarni Pasji život iz 1918. godine također prati priču o Skitnici koji ovoga puta spašava psa lutalicu. On će mu kasnije pomoći da na razne kreativne načine dođe do hrane, pića i novca. Glavnu žensku ulogu, pjevačicu u noćnom baru u koju se Skitnica zaljubljuje, tumači Edna Purviance, stalna Chaplinova filmska partnerica koja je s njim odigrala 30 uloga. U Dokoličaru (1921.) Chaplin ismijava bogatu klasu i njezin dekadentni stil života. Skitnica se ovaj put ušuljao u golf klub, gdje upoznaje besramno bogatu Ednu koja se svađa sa svojim pijanim mužem. Bogataš i Skitnica slučajno zamijene uloge i Skitnica završi u naručju bogataševe žene. Chaplin, naravno, tumači obje uloge. Useljenik (1917.), najcjenjeniji Chaplinov kratkometražni film, označio je autorski pomak od žanra slapstick komedije prema društvenoj kritici, koja će ostati prisutna u većini njegovih sljedećih filmova.
Odsjek za film i video obrazuje svoje studente u području filma i novih medija sa svrhom povezivanja umjetničkog izražavanja i razvijanja autorstva. Pomno odabrana najbolja studentska ostvarenja izbor su cijenjenoga filmskog kritičara doc.dr.sc. Jurice Pavičića.
Projekcija Revija UMAS 2019. održat će se 06.05. u prostorijama kinoteke Zlatna vrata s početkom u 19h.
Popis filmova:
LIFT (Nadja Fatović) 4'
SILVIO ZMAJ (Lucija Bosančić) 13'
BONACA (Josipa Vulić) 4'
DEFINICIJE (Dino Perić) 5'
TUTASPUTA (Ana Marija Fabijanić) 4'
GONE WRONG (Josip Bojčić) 13'
MEATHEAD (Paula Rosan) 2'
SVEN (Ida Slavić) 10'
BABIN SAT (Krešimir Štulina) 3'
CTRL+Z (Luka Eterović) 13'
PALMAS (Bruna Radelja) 6'
UTORAK (Eugen Bilankov) 10'
ALOS (Ratko Ilijić) 4'
LJULJE (Velimir Ujević)'17
PONEKAD JE LAKŠE UBITI NEKOGA DRUGOGA (Elizabeta Ružić) 7'
TAKSIMETAR (Krešimir Štulina) 14'

Program:
13.5. u 19:00 TRENEROVA KĆI
14.5. u 20:15 VUKODLAK
15.5. u 20:15 KAMERDINER
20.5. u 20:15 ESKADRILA 303. ISTINITA PRICA
21.5. u 20:15 PREOKRET

Program:
13.5. u 19:00 TRENEROVA KĆI
14.5. u 20:15 VUKODLAK
15.5. u 20:15 KAMERDINER
20.5. u 20:15 ESKADRILA 303. ISTINITA PRICA
21.5. u 20:15 PREOKRET

Program:
13.5. u 19:00 TRENEROVA KĆI
14.5. u 20:15 VUKODLAK
15.5. u 20:15 KAMERDINER
20.5. u 20:15 ESKADRILA 303. ISTINITA PRICA
21.5. u 20:15 PREOKRET

Program:
13.5. u 19:00 TRENEROVA KĆI
14.5. u 20:15 VUKODLAK
15.5. u 20:15 KAMERDINER
20.5. u 20:15 ESKADRILA 303. ISTINITA PRICA
21.5. u 20:15 PREOKRET
Serija slika naslovljena „Dopusti da pretpostavljam - Ključna riječ promjena“ nastala je postupkom prijenosa fotografija pomoću indiga na slikarsko platno, a tvore ju prikazi prostora koje umjetnica doživljava kao privatna mjesta ženskog identiteta. Autorica zadire u intimne dijelove osobnog prostora i fotografijom bilježi isječke, zamrzavajući tako sjećanje u vremenu u kojem je tanka granica između prošlosti i sadašnjosti, zbilje i imaginacije. Naizgled nespojive domene vremena i prostora stapaju se u zabilježenom trenutku, a medij fotografije djeluje kao most koji ih povezuje. No, ti su prikazi sve osim mimetički − oni su iskaz kontemplacije o materijalnom i duhovnom koji čine ideju doma. Potaknuta iskustvom, umjetnica propituje vezanost identiteta uz prostor i faktore koji ga čine domom, njegovu prolaznost, krhkost i uvjetovanost kontekstom. Što i tko ga čini našim utočištem? Ovisi li identitet o prostoru, ili pak obrnuto?
U seriji radova „Tijelo“, koju čine fotografije otisnute na prozirnoj grafofoliji, umjetnica se u drugačijem kontekstu dotiče prirode čovjeka i njegovih odnosa prikazima fragmenata ljudskog tijela popraćenim stihovima ruske spisateljice Anastasie Tsvetayeve. Krhkost stakla koje štiti fotografije simbolički je iskaz nestabilnosti identiteta, a fragmentacija tijela jednaka je fragmentaciji duše. Koliko je toga previše, a koliko premalo? Dajemo li sebe dovoljno, a koliko pak zauzvrat primamo? Poput doma, identitet ne pripada nama − to je odraz drugih u nama i skup stalno promjenjivih odnosa. Umjetnica, stoga, negira ideju identiteta kao nečeg apsolutnog i prikazuje ga kao dinamičnu pojavu ovisnu o spletu okolnosti u kojima se nalazi, a faktor relativnosti upravo je ono što povezuje ove dvije serije radova.
Lucija EčimSerijom izložbi Premijere početkom 2008. godine započela je suradnja Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata i Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu. Premijerne izložbe umjetničkog stvaralaštva mladih autora splitske Akademije nastavak su tradicije naše Ustanove u kojoj su svoj kreativni rad započeli brojni, danas poznati slikari, pjesnici, književnici, glumci, glazbenici i filmski stvaratelji.. Kroz seriju izložbi izmjenjuju se studenti i eksponati Odjela za slikarstvo, kiparstvo i nove medije UMAS-a. Organizacijom ovih izložbi želja nam je da naša Ustanova postane još jedan razlog za okupljanje mladih Splita, a mladim umjetnicima poticaj za daljnji umjetnički izričaj.

Program:
13.5. u 19:00 TRENEROVA KĆI
14.5. u 20:15 VUKODLAK
15.5. u 20:15 KAMERDINER
20.5. u 20:15 ESKADRILA 303. ISTINITA PRICA
21.5. u 20:15 PREOKRET
tribina
Serija slika naslovljena „Dopusti da pretpostavljam - Ključna riječ promjena“ nastala je postupkom prijenosa fotografija pomoću indiga na slikarsko platno, a tvore ju prikazi prostora koje umjetnica doživljava kao privatna mjesta ženskog identiteta. Autorica zadire u intimne dijelove osobnog prostora i fotografijom bilježi isječke, zamrzavajući tako sjećanje u vremenu u kojem je tanka granica između prošlosti i sadašnjosti, zbilje i imaginacije. Naizgled nespojive domene vremena i prostora stapaju se u zabilježenom trenutku, a medij fotografije djeluje kao most koji ih povezuje. No, ti su prikazi sve osim mimetički − oni su iskaz kontemplacije o materijalnom i duhovnom koji čine ideju doma. Potaknuta iskustvom, umjetnica propituje vezanost identiteta uz prostor i faktore koji ga čine domom, njegovu prolaznost, krhkost i uvjetovanost kontekstom. Što i tko ga čini našim utočištem? Ovisi li identitet o prostoru, ili pak obrnuto?
U seriji radova „Tijelo“, koju čine fotografije otisnute na prozirnoj grafofoliji, umjetnica se u drugačijem kontekstu dotiče prirode čovjeka i njegovih odnosa prikazima fragmenata ljudskog tijela popraćenim stihovima ruske spisateljice Anastasie Tsvetayeve. Krhkost stakla koje štiti fotografije simbolički je iskaz nestabilnosti identiteta, a fragmentacija tijela jednaka je fragmentaciji duše. Koliko je toga previše, a koliko premalo? Dajemo li sebe dovoljno, a koliko pak zauzvrat primamo? Poput doma, identitet ne pripada nama − to je odraz drugih u nama i skup stalno promjenjivih odnosa. Umjetnica, stoga, negira ideju identiteta kao nečeg apsolutnog i prikazuje ga kao dinamičnu pojavu ovisnu o spletu okolnosti u kojima se nalazi, a faktor relativnosti upravo je ono što povezuje ove dvije serije radova.
Lucija EčimSerijom izložbi Premijere početkom 2008. godine započela je suradnja Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata i Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu. Premijerne izložbe umjetničkog stvaralaštva mladih autora splitske Akademije nastavak su tradicije naše Ustanove u kojoj su svoj kreativni rad započeli brojni, danas poznati slikari, pjesnici, književnici, glumci, glazbenici i filmski stvaratelji.. Kroz seriju izložbi izmjenjuju se studenti i eksponati Odjela za slikarstvo, kiparstvo i nove medije UMAS-a. Organizacijom ovih izložbi želja nam je da naša Ustanova postane još jedan razlog za okupljanje mladih Splita, a mladim umjetnicima poticaj za daljnji umjetnički izričaj.
tribina
Serija slika naslovljena „Dopusti da pretpostavljam - Ključna riječ promjena“ nastala je postupkom prijenosa fotografija pomoću indiga na slikarsko platno, a tvore ju prikazi prostora koje umjetnica doživljava kao privatna mjesta ženskog identiteta. Autorica zadire u intimne dijelove osobnog prostora i fotografijom bilježi isječke, zamrzavajući tako sjećanje u vremenu u kojem je tanka granica između prošlosti i sadašnjosti, zbilje i imaginacije. Naizgled nespojive domene vremena i prostora stapaju se u zabilježenom trenutku, a medij fotografije djeluje kao most koji ih povezuje. No, ti su prikazi sve osim mimetički − oni su iskaz kontemplacije o materijalnom i duhovnom koji čine ideju doma. Potaknuta iskustvom, umjetnica propituje vezanost identiteta uz prostor i faktore koji ga čine domom, njegovu prolaznost, krhkost i uvjetovanost kontekstom. Što i tko ga čini našim utočištem? Ovisi li identitet o prostoru, ili pak obrnuto?
U seriji radova „Tijelo“, koju čine fotografije otisnute na prozirnoj grafofoliji, umjetnica se u drugačijem kontekstu dotiče prirode čovjeka i njegovih odnosa prikazima fragmenata ljudskog tijela popraćenim stihovima ruske spisateljice Anastasie Tsvetayeve. Krhkost stakla koje štiti fotografije simbolički je iskaz nestabilnosti identiteta, a fragmentacija tijela jednaka je fragmentaciji duše. Koliko je toga previše, a koliko premalo? Dajemo li sebe dovoljno, a koliko pak zauzvrat primamo? Poput doma, identitet ne pripada nama − to je odraz drugih u nama i skup stalno promjenjivih odnosa. Umjetnica, stoga, negira ideju identiteta kao nečeg apsolutnog i prikazuje ga kao dinamičnu pojavu ovisnu o spletu okolnosti u kojima se nalazi, a faktor relativnosti upravo je ono što povezuje ove dvije serije radova.
Lucija EčimSerijom izložbi Premijere početkom 2008. godine započela je suradnja Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata i Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu. Premijerne izložbe umjetničkog stvaralaštva mladih autora splitske Akademije nastavak su tradicije naše Ustanove u kojoj su svoj kreativni rad započeli brojni, danas poznati slikari, pjesnici, književnici, glumci, glazbenici i filmski stvaratelji.. Kroz seriju izložbi izmjenjuju se studenti i eksponati Odjela za slikarstvo, kiparstvo i nove medije UMAS-a. Organizacijom ovih izložbi želja nam je da naša Ustanova postane još jedan razlog za okupljanje mladih Splita, a mladim umjetnicima poticaj za daljnji umjetnički izričaj.
Serija slika naslovljena „Dopusti da pretpostavljam - Ključna riječ promjena“ nastala je postupkom prijenosa fotografija pomoću indiga na slikarsko platno, a tvore ju prikazi prostora koje umjetnica doživljava kao privatna mjesta ženskog identiteta. Autorica zadire u intimne dijelove osobnog prostora i fotografijom bilježi isječke, zamrzavajući tako sjećanje u vremenu u kojem je tanka granica između prošlosti i sadašnjosti, zbilje i imaginacije. Naizgled nespojive domene vremena i prostora stapaju se u zabilježenom trenutku, a medij fotografije djeluje kao most koji ih povezuje. No, ti su prikazi sve osim mimetički − oni su iskaz kontemplacije o materijalnom i duhovnom koji čine ideju doma. Potaknuta iskustvom, umjetnica propituje vezanost identiteta uz prostor i faktore koji ga čine domom, njegovu prolaznost, krhkost i uvjetovanost kontekstom. Što i tko ga čini našim utočištem? Ovisi li identitet o prostoru, ili pak obrnuto?
U seriji radova „Tijelo“, koju čine fotografije otisnute na prozirnoj grafofoliji, umjetnica se u drugačijem kontekstu dotiče prirode čovjeka i njegovih odnosa prikazima fragmenata ljudskog tijela popraćenim stihovima ruske spisateljice Anastasie Tsvetayeve. Krhkost stakla koje štiti fotografije simbolički je iskaz nestabilnosti identiteta, a fragmentacija tijela jednaka je fragmentaciji duše. Koliko je toga previše, a koliko premalo? Dajemo li sebe dovoljno, a koliko pak zauzvrat primamo? Poput doma, identitet ne pripada nama − to je odraz drugih u nama i skup stalno promjenjivih odnosa. Umjetnica, stoga, negira ideju identiteta kao nečeg apsolutnog i prikazuje ga kao dinamičnu pojavu ovisnu o spletu okolnosti u kojima se nalazi, a faktor relativnosti upravo je ono što povezuje ove dvije serije radova.
Lucija EčimSerijom izložbi Premijere početkom 2008. godine započela je suradnja Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata i Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu. Premijerne izložbe umjetničkog stvaralaštva mladih autora splitske Akademije nastavak su tradicije naše Ustanove u kojoj su svoj kreativni rad započeli brojni, danas poznati slikari, pjesnici, književnici, glumci, glazbenici i filmski stvaratelji.. Kroz seriju izložbi izmjenjuju se studenti i eksponati Odjela za slikarstvo, kiparstvo i nove medije UMAS-a. Organizacijom ovih izložbi želja nam je da naša Ustanova postane još jedan razlog za okupljanje mladih Splita, a mladim umjetnicima poticaj za daljnji umjetnički izričaj.
Serija slika naslovljena „Dopusti da pretpostavljam - Ključna riječ promjena“ nastala je postupkom prijenosa fotografija pomoću indiga na slikarsko platno, a tvore ju prikazi prostora koje umjetnica doživljava kao privatna mjesta ženskog identiteta. Autorica zadire u intimne dijelove osobnog prostora i fotografijom bilježi isječke, zamrzavajući tako sjećanje u vremenu u kojem je tanka granica između prošlosti i sadašnjosti, zbilje i imaginacije. Naizgled nespojive domene vremena i prostora stapaju se u zabilježenom trenutku, a medij fotografije djeluje kao most koji ih povezuje. No, ti su prikazi sve osim mimetički − oni su iskaz kontemplacije o materijalnom i duhovnom koji čine ideju doma. Potaknuta iskustvom, umjetnica propituje vezanost identiteta uz prostor i faktore koji ga čine domom, njegovu prolaznost, krhkost i uvjetovanost kontekstom. Što i tko ga čini našim utočištem? Ovisi li identitet o prostoru, ili pak obrnuto?
U seriji radova „Tijelo“, koju čine fotografije otisnute na prozirnoj grafofoliji, umjetnica se u drugačijem kontekstu dotiče prirode čovjeka i njegovih odnosa prikazima fragmenata ljudskog tijela popraćenim stihovima ruske spisateljice Anastasie Tsvetayeve. Krhkost stakla koje štiti fotografije simbolički je iskaz nestabilnosti identiteta, a fragmentacija tijela jednaka je fragmentaciji duše. Koliko je toga previše, a koliko premalo? Dajemo li sebe dovoljno, a koliko pak zauzvrat primamo? Poput doma, identitet ne pripada nama − to je odraz drugih u nama i skup stalno promjenjivih odnosa. Umjetnica, stoga, negira ideju identiteta kao nečeg apsolutnog i prikazuje ga kao dinamičnu pojavu ovisnu o spletu okolnosti u kojima se nalazi, a faktor relativnosti upravo je ono što povezuje ove dvije serije radova.
Lucija EčimSerijom izložbi Premijere početkom 2008. godine započela je suradnja Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata i Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu. Premijerne izložbe umjetničkog stvaralaštva mladih autora splitske Akademije nastavak su tradicije naše Ustanove u kojoj su svoj kreativni rad započeli brojni, danas poznati slikari, pjesnici, književnici, glumci, glazbenici i filmski stvaratelji.. Kroz seriju izložbi izmjenjuju se studenti i eksponati Odjela za slikarstvo, kiparstvo i nove medije UMAS-a. Organizacijom ovih izložbi želja nam je da naša Ustanova postane još jedan razlog za okupljanje mladih Splita, a mladim umjetnicima poticaj za daljnji umjetnički izričaj.
Serija slika naslovljena „Dopusti da pretpostavljam - Ključna riječ promjena“ nastala je postupkom prijenosa fotografija pomoću indiga na slikarsko platno, a tvore ju prikazi prostora koje umjetnica doživljava kao privatna mjesta ženskog identiteta. Autorica zadire u intimne dijelove osobnog prostora i fotografijom bilježi isječke, zamrzavajući tako sjećanje u vremenu u kojem je tanka granica između prošlosti i sadašnjosti, zbilje i imaginacije. Naizgled nespojive domene vremena i prostora stapaju se u zabilježenom trenutku, a medij fotografije djeluje kao most koji ih povezuje. No, ti su prikazi sve osim mimetički − oni su iskaz kontemplacije o materijalnom i duhovnom koji čine ideju doma. Potaknuta iskustvom, umjetnica propituje vezanost identiteta uz prostor i faktore koji ga čine domom, njegovu prolaznost, krhkost i uvjetovanost kontekstom. Što i tko ga čini našim utočištem? Ovisi li identitet o prostoru, ili pak obrnuto?
U seriji radova „Tijelo“, koju čine fotografije otisnute na prozirnoj grafofoliji, umjetnica se u drugačijem kontekstu dotiče prirode čovjeka i njegovih odnosa prikazima fragmenata ljudskog tijela popraćenim stihovima ruske spisateljice Anastasie Tsvetayeve. Krhkost stakla koje štiti fotografije simbolički je iskaz nestabilnosti identiteta, a fragmentacija tijela jednaka je fragmentaciji duše. Koliko je toga previše, a koliko premalo? Dajemo li sebe dovoljno, a koliko pak zauzvrat primamo? Poput doma, identitet ne pripada nama − to je odraz drugih u nama i skup stalno promjenjivih odnosa. Umjetnica, stoga, negira ideju identiteta kao nečeg apsolutnog i prikazuje ga kao dinamičnu pojavu ovisnu o spletu okolnosti u kojima se nalazi, a faktor relativnosti upravo je ono što povezuje ove dvije serije radova.
Lucija EčimSerijom izložbi Premijere početkom 2008. godine započela je suradnja Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata i Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu. Premijerne izložbe umjetničkog stvaralaštva mladih autora splitske Akademije nastavak su tradicije naše Ustanove u kojoj su svoj kreativni rad započeli brojni, danas poznati slikari, pjesnici, književnici, glumci, glazbenici i filmski stvaratelji.. Kroz seriju izložbi izmjenjuju se studenti i eksponati Odjela za slikarstvo, kiparstvo i nove medije UMAS-a. Organizacijom ovih izložbi želja nam je da naša Ustanova postane još jedan razlog za okupljanje mladih Splita, a mladim umjetnicima poticaj za daljnji umjetnički izričaj.
Serija slika naslovljena „Dopusti da pretpostavljam - Ključna riječ promjena“ nastala je postupkom prijenosa fotografija pomoću indiga na slikarsko platno, a tvore ju prikazi prostora koje umjetnica doživljava kao privatna mjesta ženskog identiteta. Autorica zadire u intimne dijelove osobnog prostora i fotografijom bilježi isječke, zamrzavajući tako sjećanje u vremenu u kojem je tanka granica između prošlosti i sadašnjosti, zbilje i imaginacije. Naizgled nespojive domene vremena i prostora stapaju se u zabilježenom trenutku, a medij fotografije djeluje kao most koji ih povezuje. No, ti su prikazi sve osim mimetički − oni su iskaz kontemplacije o materijalnom i duhovnom koji čine ideju doma. Potaknuta iskustvom, umjetnica propituje vezanost identiteta uz prostor i faktore koji ga čine domom, njegovu prolaznost, krhkost i uvjetovanost kontekstom. Što i tko ga čini našim utočištem? Ovisi li identitet o prostoru, ili pak obrnuto?
U seriji radova „Tijelo“, koju čine fotografije otisnute na prozirnoj grafofoliji, umjetnica se u drugačijem kontekstu dotiče prirode čovjeka i njegovih odnosa prikazima fragmenata ljudskog tijela popraćenim stihovima ruske spisateljice Anastasie Tsvetayeve. Krhkost stakla koje štiti fotografije simbolički je iskaz nestabilnosti identiteta, a fragmentacija tijela jednaka je fragmentaciji duše. Koliko je toga previše, a koliko premalo? Dajemo li sebe dovoljno, a koliko pak zauzvrat primamo? Poput doma, identitet ne pripada nama − to je odraz drugih u nama i skup stalno promjenjivih odnosa. Umjetnica, stoga, negira ideju identiteta kao nečeg apsolutnog i prikazuje ga kao dinamičnu pojavu ovisnu o spletu okolnosti u kojima se nalazi, a faktor relativnosti upravo je ono što povezuje ove dvije serije radova.
Lucija EčimSerijom izložbi Premijere početkom 2008. godine započela je suradnja Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata i Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu. Premijerne izložbe umjetničkog stvaralaštva mladih autora splitske Akademije nastavak su tradicije naše Ustanove u kojoj su svoj kreativni rad započeli brojni, danas poznati slikari, pjesnici, književnici, glumci, glazbenici i filmski stvaratelji.. Kroz seriju izložbi izmjenjuju se studenti i eksponati Odjela za slikarstvo, kiparstvo i nove medije UMAS-a. Organizacijom ovih izložbi želja nam je da naša Ustanova postane još jedan razlog za okupljanje mladih Splita, a mladim umjetnicima poticaj za daljnji umjetnički izričaj.

Program se bazira na ideji da jedna javnosti znana osoba, ne nužno vezana za filmsku djelatnost, publici predstavlja film po svom izboru. Izbor naslova, kao i izlaganje koje mu prethodi, temelji se na osobnoj priči vezanoj uz njega, i publici prezentira neku vrstu intimne filmske povijesti.
Niz je načina na koji je medij filma uklopljen u nečiju privatnu biografiju, bilo kroz povezanost uz neki životni period, uspomenu na prve filmske fascinacije, izlaske i konverzacije s ljudima koji su mu/joj mnogo značili, kao nadahnuće za neki potez ili razmišljanje koji su se kasnije u životu pokazali značajnima. Takva se priča razvija kroz uvodno izlaganje, u kojem izbornik „otkriva“ film, izdvaja elemente koji su ga naveli da baš njega odabere, i povezuje te elemente sa vlastitim iskustvom i razmišljanjima. Publika je slobodna postavljati pitanja i nakon izlaganja i nakon pogledanog filma. Dijaloška forma se ohrabruje od strane organizatora i izbornika.
Izbornik može biti bilo koja javnosti znana osoba, kako iz područja kulturnih djelatnosti, tako i politike, znanosti, sporta, gospodarstva... pod uvjetom da je filmofil i ima volje i sposobnosti da publici u formi slobodne (ne čitane) priče prenese svoja iskustva, ljubavi i znanja vezana uz temu večeri.
Program je započeo u listopadu 2016., gostovanjem novinara i književnika Predraga Lucića, svima znanog kao jednog od urednika Feral Tribunea, a manje poznatog kao filmofila i filmskog znalca...
Serija slika naslovljena „Dopusti da pretpostavljam - Ključna riječ promjena“ nastala je postupkom prijenosa fotografija pomoću indiga na slikarsko platno, a tvore ju prikazi prostora koje umjetnica doživljava kao privatna mjesta ženskog identiteta. Autorica zadire u intimne dijelove osobnog prostora i fotografijom bilježi isječke, zamrzavajući tako sjećanje u vremenu u kojem je tanka granica između prošlosti i sadašnjosti, zbilje i imaginacije. Naizgled nespojive domene vremena i prostora stapaju se u zabilježenom trenutku, a medij fotografije djeluje kao most koji ih povezuje. No, ti su prikazi sve osim mimetički − oni su iskaz kontemplacije o materijalnom i duhovnom koji čine ideju doma. Potaknuta iskustvom, umjetnica propituje vezanost identiteta uz prostor i faktore koji ga čine domom, njegovu prolaznost, krhkost i uvjetovanost kontekstom. Što i tko ga čini našim utočištem? Ovisi li identitet o prostoru, ili pak obrnuto?
U seriji radova „Tijelo“, koju čine fotografije otisnute na prozirnoj grafofoliji, umjetnica se u drugačijem kontekstu dotiče prirode čovjeka i njegovih odnosa prikazima fragmenata ljudskog tijela popraćenim stihovima ruske spisateljice Anastasie Tsvetayeve. Krhkost stakla koje štiti fotografije simbolički je iskaz nestabilnosti identiteta, a fragmentacija tijela jednaka je fragmentaciji duše. Koliko je toga previše, a koliko premalo? Dajemo li sebe dovoljno, a koliko pak zauzvrat primamo? Poput doma, identitet ne pripada nama − to je odraz drugih u nama i skup stalno promjenjivih odnosa. Umjetnica, stoga, negira ideju identiteta kao nečeg apsolutnog i prikazuje ga kao dinamičnu pojavu ovisnu o spletu okolnosti u kojima se nalazi, a faktor relativnosti upravo je ono što povezuje ove dvije serije radova.
Lucija EčimSerijom izložbi Premijere početkom 2008. godine započela je suradnja Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata i Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu. Premijerne izložbe umjetničkog stvaralaštva mladih autora splitske Akademije nastavak su tradicije naše Ustanove u kojoj su svoj kreativni rad započeli brojni, danas poznati slikari, pjesnici, književnici, glumci, glazbenici i filmski stvaratelji.. Kroz seriju izložbi izmjenjuju se studenti i eksponati Odjela za slikarstvo, kiparstvo i nove medije UMAS-a. Organizacijom ovih izložbi želja nam je da naša Ustanova postane još jedan razlog za okupljanje mladih Splita, a mladim umjetnicima poticaj za daljnji umjetnički izričaj.

Projekciji dokumentarnog filma "Okus cementa", koja će se održati u srijedu 29. svibnja 2019 u 17:30 sati u Kinoteci, prisustvovat će autor Ziad Kalthoum.
'Okus cementa' Ziada Kalthouma prati živote građevinskih radnika iz Sirije koji žive između neba i zemlje, u neprekinutom krugu rušenja i gradnje. Dok oni u Beirutu grade neboder, njihove kuće stradavaju u bombardiranju. Struktura filma je repetitivna i ciklična, radnici se ustaju zorom, izlaze iz podruma, iz dana u dan penjući se na skele nebodera, obavljajući unedogled repetitivne radnje na prekrasnoj kulisi grada na obali mora, da bi se u sumrak vratili u svoj zatvor. Jedini kontakt tih ljudi s vanjskim svijetom je otvor kroz koji ujutro izlaze u novi radni dan.
Film je osvojio dug niz festivalskih nagrada, među kojima Grand Prix festivala Visions du Réel, nagradu Harrell Međunarodnog filmskog festivala u Camdenu, a bio je nominiran za Cinema Eye, te prednominiran za Europsku filmsku nagradu.
Ziad Kalthoum je Sirijac koji već pet godina živi u Berlinu. Dok je služio obvezni vojni rok u Siriji, započeo je rat. Pobjegao je iz vojske, ne želeći sudjelovati u sirijskom pokolju.
Serija slika naslovljena „Dopusti da pretpostavljam - Ključna riječ promjena“ nastala je postupkom prijenosa fotografija pomoću indiga na slikarsko platno, a tvore ju prikazi prostora koje umjetnica doživljava kao privatna mjesta ženskog identiteta. Autorica zadire u intimne dijelove osobnog prostora i fotografijom bilježi isječke, zamrzavajući tako sjećanje u vremenu u kojem je tanka granica između prošlosti i sadašnjosti, zbilje i imaginacije. Naizgled nespojive domene vremena i prostora stapaju se u zabilježenom trenutku, a medij fotografije djeluje kao most koji ih povezuje. No, ti su prikazi sve osim mimetički − oni su iskaz kontemplacije o materijalnom i duhovnom koji čine ideju doma. Potaknuta iskustvom, umjetnica propituje vezanost identiteta uz prostor i faktore koji ga čine domom, njegovu prolaznost, krhkost i uvjetovanost kontekstom. Što i tko ga čini našim utočištem? Ovisi li identitet o prostoru, ili pak obrnuto?
U seriji radova „Tijelo“, koju čine fotografije otisnute na prozirnoj grafofoliji, umjetnica se u drugačijem kontekstu dotiče prirode čovjeka i njegovih odnosa prikazima fragmenata ljudskog tijela popraćenim stihovima ruske spisateljice Anastasie Tsvetayeve. Krhkost stakla koje štiti fotografije simbolički je iskaz nestabilnosti identiteta, a fragmentacija tijela jednaka je fragmentaciji duše. Koliko je toga previše, a koliko premalo? Dajemo li sebe dovoljno, a koliko pak zauzvrat primamo? Poput doma, identitet ne pripada nama − to je odraz drugih u nama i skup stalno promjenjivih odnosa. Umjetnica, stoga, negira ideju identiteta kao nečeg apsolutnog i prikazuje ga kao dinamičnu pojavu ovisnu o spletu okolnosti u kojima se nalazi, a faktor relativnosti upravo je ono što povezuje ove dvije serije radova.
Lucija EčimSerijom izložbi Premijere početkom 2008. godine započela je suradnja Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata i Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu. Premijerne izložbe umjetničkog stvaralaštva mladih autora splitske Akademije nastavak su tradicije naše Ustanove u kojoj su svoj kreativni rad započeli brojni, danas poznati slikari, pjesnici, književnici, glumci, glazbenici i filmski stvaratelji.. Kroz seriju izložbi izmjenjuju se studenti i eksponati Odjela za slikarstvo, kiparstvo i nove medije UMAS-a. Organizacijom ovih izložbi želja nam je da naša Ustanova postane još jedan razlog za okupljanje mladih Splita, a mladim umjetnicima poticaj za daljnji umjetnički izričaj.
Serija slika naslovljena „Dopusti da pretpostavljam - Ključna riječ promjena“ nastala je postupkom prijenosa fotografija pomoću indiga na slikarsko platno, a tvore ju prikazi prostora koje umjetnica doživljava kao privatna mjesta ženskog identiteta. Autorica zadire u intimne dijelove osobnog prostora i fotografijom bilježi isječke, zamrzavajući tako sjećanje u vremenu u kojem je tanka granica između prošlosti i sadašnjosti, zbilje i imaginacije. Naizgled nespojive domene vremena i prostora stapaju se u zabilježenom trenutku, a medij fotografije djeluje kao most koji ih povezuje. No, ti su prikazi sve osim mimetički − oni su iskaz kontemplacije o materijalnom i duhovnom koji čine ideju doma. Potaknuta iskustvom, umjetnica propituje vezanost identiteta uz prostor i faktore koji ga čine domom, njegovu prolaznost, krhkost i uvjetovanost kontekstom. Što i tko ga čini našim utočištem? Ovisi li identitet o prostoru, ili pak obrnuto?
U seriji radova „Tijelo“, koju čine fotografije otisnute na prozirnoj grafofoliji, umjetnica se u drugačijem kontekstu dotiče prirode čovjeka i njegovih odnosa prikazima fragmenata ljudskog tijela popraćenim stihovima ruske spisateljice Anastasie Tsvetayeve. Krhkost stakla koje štiti fotografije simbolički je iskaz nestabilnosti identiteta, a fragmentacija tijela jednaka je fragmentaciji duše. Koliko je toga previše, a koliko premalo? Dajemo li sebe dovoljno, a koliko pak zauzvrat primamo? Poput doma, identitet ne pripada nama − to je odraz drugih u nama i skup stalno promjenjivih odnosa. Umjetnica, stoga, negira ideju identiteta kao nečeg apsolutnog i prikazuje ga kao dinamičnu pojavu ovisnu o spletu okolnosti u kojima se nalazi, a faktor relativnosti upravo je ono što povezuje ove dvije serije radova.
Lucija EčimSerijom izložbi Premijere početkom 2008. godine započela je suradnja Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata i Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu. Premijerne izložbe umjetničkog stvaralaštva mladih autora splitske Akademije nastavak su tradicije naše Ustanove u kojoj su svoj kreativni rad započeli brojni, danas poznati slikari, pjesnici, književnici, glumci, glazbenici i filmski stvaratelji.. Kroz seriju izložbi izmjenjuju se studenti i eksponati Odjela za slikarstvo, kiparstvo i nove medije UMAS-a. Organizacijom ovih izložbi želja nam je da naša Ustanova postane još jedan razlog za okupljanje mladih Splita, a mladim umjetnicima poticaj za daljnji umjetnički izričaj.

O programu:
Vrijeme održavanja: Svaki posljednji utorak u mjesecu, svaki mjesec osim srpnja i kolovoza.
Opis programa: Program se bazira na ideji da jedna javnosti znana osoba, ne nužno vezana za filmsku djelatnost, publici predstavlja film po svom izboru. Izbor naslova, kao i izlaganje koje mu prethodi, temelji se na osobnoj priči vezanoj uz njega, i publici prezentira neku vrstu intimne filmske povijesti.
Niz je načina na koji je medij filma uklopljen u nečiju privatnu biografiju, bilo kroz povezanost uz neki životni period, uspomenu na prve filmske fascinacije, izlaske i konverzacije s ljudima koji su mu/joj mnogo značili, kao nadahnuće za neki potez ili razmišljanje koji su se kasnije u životu pokazali značajnima. Takva se priča razvija kroz uvodno izlaganje, u kojem izbornik „otkriva“ film, izdvaja elemente koji su ga naveli da baš njega odabere, i povezuje te elemente sa vlastitim iskustvom i razmišljanjima. Publika je slobodna postavljati pitanja i nakon izlaganja i nakon pogledanog filma. Dijaloška forma se ohrabruje od strane organizatora i izbornika.
Izbornik može biti bilo koja javnosti znana osoba, kako iz područja kulturnih djelatnosti, tako i politike, znanosti, sporta, gospodarstva... pod uvjetom da je filmofil i ima volje i sposobnosti da publici u formi slobodne (ne čitane) priče prenese svoja iskustva, ljubavi i znanja vezana uz temu večeri.
Program je započeo u listopadu 2016., gostovanjem novinara i književnika Predraga Lucića, svima znanog kao jednog od urednika Feral Tribunea, a manje poznatog kao filmofila i filmskog znalca.

IFCC je kratica za Independent Festival of Creative Communication. Primarni cilj festivala je promicanje autorstva i stvaranja kroz obrazovanje i nagrađivanje, posebno u području umjetnosti i dizajna, zabavne industrije, izdavaštva i oglašavanja. Publika festivala uključuje profesionalce koji rade u industriji filma i video igara: koncept umjetnici, 3D umjetnici, instruktori, specijalisti za zapošljavanje, predstavnici studija i stotine gostiju koji se pridružuju zabavama, izložbama i ostalim slobodnim dijelovima programa.
Mijenjamo se, što znači da će IFSeaSea 2019 biti drugačiji nego bilo koji drugi IFCC prije njega. Prva stvar - lokacija. Umjesto u Zagrebu, festival će se održati u prekrasnom gradu Splitu. Ovo znači - more.
Druga promjena je datum. Počinje 24. lipnja i trajat će do 29. lipnja. To znači - sunce.
Treća velika promjena te najvažnija od njih je koncept događaja. Umjesto 60 vrhunskih govornika iz cijelog svijeta,na festivalu će biti 25 vrhunskih instruktora i demo umjetnika. To znači manje glavobolje za one koji bi željeli vidjeti gotovo sve što festival može ponuditi. Nema više istovremenih prezentacija i trčanja od jednog mjesta do drugog samo da bi vidjeli barem polovicu nečijeg predavanja. Istina, imalo je i to svoj šarm, ali organizator festivala je konačno odlučio poštovati činjenicu da neke stvari imaju prioritet nad nekim drugim stvarima, i prva takva stvar na popisu je dati sudionicima ono po što su uopće došli - znanje. Budimo iskreni oko jedne stvari - nije moguće organizirati pravi masterclass na takvom događaju sa svakim od 25 instruktora i demo umjetnika. Gledajući proračun to niti nema mnogo smisla. To bi također bio preveliki pritisak i za instruktore i za studente. No ipak, za cijenu ulaznice, sudionici dobivaju više od toga što smo isporučivali od 2015. Mnogo više. Da, kraća predavanja inspiriraju i motiviraju, te planiramo imati i nekoliko njih, ali prava vrijednost je znanje koje odnesete kući.
Što očekivati? Prije svega, nekoliko riječi o novoj lokaciji. Grad Split je najveći grad na hrvatskoj strani dalmatinske obale (da, ljepša strana). Samo to je vrijedno putovanja. More i ostatak krajolika jednostavno su zapanjujući. Mnogo predivnih otoka, manjih gradova i drugih fantastičnih mjesta nalazi se veoma blizu. Pogledajte samo Brač, Bol, Hvar, Vis, Šibenik, Trogir, Plitvička Jezera, Slapovi Krke. Naravno, postoje tu i mnoga druga uzbudljiva mjesta zbog kojih ćete često posezati za ruksakom i vaditi blok za crtanje.
Što reći o gradu Splitu? Neki ga nazivaju „najluđim gradom na svijetu“, dok drugi kažu da je to „najljepši grad na svijetu “. Sigurno ništa od toga ne može biti 100% istinito, ali puno govori o tom mjestu sa samo 300 000 stanovnika. Jako je strastveno mjesto, ljudi su vrlo dragi, ali s vremena na vrijeme znaju biti i vrlo grubi. Za one koji su već prije posjetili IFCC, Split je definitivno potpuno drugačiji od Zagreba. Puno je manji i puno napetiji. Svoje ljeto 2019. godine, sigurno nećete zaboraviti, to možemo obećati.
.Kako se pripremiti za festival? Sve radionice će trajati između dva i četiri sata. Neke bi mogle trajati cijeli dan. Sve ovisi o tematici koja se obrađuje. Nismo zaboravili ni tradicionalne tehnike, pa se mogu očekivati i sati crtanja i kiparstva. Preporučamo vam da ponesete prijenosna računala ili barem blokove za crtanje ilii tablete za crtanje.
Vidimo se u lipnju!
Živjeli,
Marko Prpić Zets i ostatak IFCC tima
-----------
IFCC is short for Independent Festival of Creative Communication. Its primary goal is to promote authorship and creativity through education and rewarding, especially in the field of art and design within the entertainment industry, publishing and advertising. The festival crowd includes professionals working in films and games industries: concept artists, 3D artists, instructors, recruiters, studio representatives and hundreds of guest who join parties, exhibitions and other “free-4-all” parts of the festival.
IFSeaSea 2019 Dates: 24th -29th of June 2019 Location: Split, Croatia
We are changing, which means that the IFSeaSea 2019 will be different than any other IFCC before it. First, the location. Instead of Zagreb, the event will take place in the beautiful city of Split. This means - the sea. The second change is the date. It will start on 24th of June and it will last until the 29th of June. This means - the sun. The third big change and the most important one is the concept of the event. Instead of 60 top speakers from all over the world, there will be 25 top instructors and demo artists. This means less headache for those who would want to see almost everything that such an event might offer. No more simultaneous presentations and no more running from one venue to another just to see at least half of someone’s talk. True, that also had its charm but the event organizers have finally decided to respect the fact that some things have priority over some other things, and the first such thing on the list is to give the attendees what they came for in the first place - the knowledge. Now let’s be honest about one thing. It is not possible to organize a real (master)class at such an event with each of the 25 instructors and demo artists. That doesn’t make much sense budget-wise. It would also be too much pressure for both instructors and students. But still, for the ticket price, the attendees are getting more then what we were delivering since 2015. So much more. Yes, talks inspire and motivate, and we do plan to have a few of those, but the real value is the knowledge you take home with you. What to expect? First of all, let’s say a few words about the new location. The city of Split is the largest settlement on the Croatian side of Dalmatian coast (yes, that prettier side of it). This alone is worth the travel. The sea and the rest of the landscape are just stunning. Many beautiful islands, smaller towns, and other fantastic sites are very near. Just look up Brač, Bol, Hvar, Vis, Šibenik, Trogir, Plitvice Lakes, Krka Waterfalls. Of course, there are many other breathtaking locations which will often make you want to take that sketch- book out of your bag. What to say about the city of Split? Some call it “the world’s craziest city” while others say it is the world’s “most beautiful city”. Surely none of it can’t be 100% true but it says a lot about the place with only 300 000 inhabitants. There’s a lot of passion going on there. People are very nice but can also be very rough from time to time. For those of you who have visited IFCC in the past, Split is definitely totally different than Zagreb. It is a lot smaller and a lot more in- tense. You will definitely never forget your 2019 summer, we can promise you that. How to prepare for the event? All the sessions will last between two and four hours. Some might last the whole day. It all depends on the topic that’s being covered. We haven’t forgotten about traditional techniques so expect some live drawing and sculpting. We encourage you to bring your laptops or at least sketchbooks and drawing tablets. See you all in June! Cheers, Marko Prpic Zets and the rest of the IFCC Team

IFCC je kratica za Independent Festival of Creative Communication. Primarni cilj festivala je promicanje autorstva i stvaranja kroz obrazovanje i nagrađivanje, posebno u području umjetnosti i dizajna, zabavne industrije, izdavaštva i oglašavanja. Publika festivala uključuje profesionalce koji rade u industriji filma i video igara: koncept umjetnici, 3D umjetnici, instruktori, specijalisti za zapošljavanje, predstavnici studija i stotine gostiju koji se pridružuju zabavama, izložbama i ostalim slobodnim dijelovima programa.
Mijenjamo se, što znači da će IFSeaSea 2019 biti drugačiji nego bilo koji drugi IFCC prije njega. Prva stvar - lokacija. Umjesto u Zagrebu, festival će se održati u prekrasnom gradu Splitu. Ovo znači - more.
Druga promjena je datum. Počinje 24. lipnja i trajat će do 29. lipnja. To znači - sunce.
Treća velika promjena te najvažnija od njih je koncept događaja. Umjesto 60 vrhunskih govornika iz cijelog svijeta,na festivalu će biti 25 vrhunskih instruktora i demo umjetnika. To znači manje glavobolje za one koji bi željeli vidjeti gotovo sve što festival može ponuditi. Nema više istovremenih prezentacija i trčanja od jednog mjesta do drugog samo da bi vidjeli barem polovicu nečijeg predavanja. Istina, imalo je i to svoj šarm, ali organizator festivala je konačno odlučio poštovati činjenicu da neke stvari imaju prioritet nad nekim drugim stvarima, i prva takva stvar na popisu je dati sudionicima ono po što su uopće došli - znanje. Budimo iskreni oko jedne stvari - nije moguće organizirati pravi masterclass na takvom događaju sa svakim od 25 instruktora i demo umjetnika. Gledajući proračun to niti nema mnogo smisla. To bi također bio preveliki pritisak i za instruktore i za studente. No ipak, za cijenu ulaznice, sudionici dobivaju više od toga što smo isporučivali od 2015. Mnogo više. Da, kraća predavanja inspiriraju i motiviraju, te planiramo imati i nekoliko njih, ali prava vrijednost je znanje koje odnesete kući.
Što očekivati? Prije svega, nekoliko riječi o novoj lokaciji. Grad Split je najveći grad na hrvatskoj strani dalmatinske obale (da, ljepša strana). Samo to je vrijedno putovanja. More i ostatak krajolika jednostavno su zapanjujući. Mnogo predivnih otoka, manjih gradova i drugih fantastičnih mjesta nalazi se veoma blizu. Pogledajte samo Brač, Bol, Hvar, Vis, Šibenik, Trogir, Plitvička Jezera, Slapovi Krke. Naravno, postoje tu i mnoga druga uzbudljiva mjesta zbog kojih ćete često posezati za ruksakom i vaditi blok za crtanje.
Što reći o gradu Splitu? Neki ga nazivaju „najluđim gradom na svijetu“, dok drugi kažu da je to „najljepši grad na svijetu “. Sigurno ništa od toga ne može biti 100% istinito, ali puno govori o tom mjestu sa samo 300 000 stanovnika. Jako je strastveno mjesto, ljudi su vrlo dragi, ali s vremena na vrijeme znaju biti i vrlo grubi. Za one koji su već prije posjetili IFCC, Split je definitivno potpuno drugačiji od Zagreba. Puno je manji i puno napetiji. Svoje ljeto 2019. godine, sigurno nećete zaboraviti, to možemo obećati.
.Kako se pripremiti za festival? Sve radionice će trajati između dva i četiri sata. Neke bi mogle trajati cijeli dan. Sve ovisi o tematici koja se obrađuje. Nismo zaboravili ni tradicionalne tehnike, pa se mogu očekivati i sati crtanja i kiparstva. Preporučamo vam da ponesete prijenosna računala ili barem blokove za crtanje ilii tablete za crtanje.
Vidimo se u lipnju!
Živjeli,
Marko Prpić Zets i ostatak IFCC tima
-----------
IFCC is short for Independent Festival of Creative Communication. Its primary goal is to promote authorship and creativity through education and rewarding, especially in the field of art and design within the entertainment industry, publishing and advertising. The festival crowd includes professionals working in films and games industries: concept artists, 3D artists, instructors, recruiters, studio representatives and hundreds of guest who join parties, exhibitions and other “free-4-all” parts of the festival.
IFSeaSea 2019 Dates: 24th -29th of June 2019 Location: Split, Croatia
We are changing, which means that the IFSeaSea 2019 will be different than any other IFCC before it. First, the location. Instead of Zagreb, the event will take place in the beautiful city of Split. This means - the sea. The second change is the date. It will start on 24th of June and it will last until the 29th of June. This means - the sun. The third big change and the most important one is the concept of the event. Instead of 60 top speakers from all over the world, there will be 25 top instructors and demo artists. This means less headache for those who would want to see almost everything that such an event might offer. No more simultaneous presentations and no more running from one venue to another just to see at least half of someone’s talk. True, that also had its charm but the event organizers have finally decided to respect the fact that some things have priority over some other things, and the first such thing on the list is to give the attendees what they came for in the first place - the knowledge. Now let’s be honest about one thing. It is not possible to organize a real (master)class at such an event with each of the 25 instructors and demo artists. That doesn’t make much sense budget-wise. It would also be too much pressure for both instructors and students. But still, for the ticket price, the attendees are getting more then what we were delivering since 2015. So much more. Yes, talks inspire and motivate, and we do plan to have a few of those, but the real value is the knowledge you take home with you. What to expect? First of all, let’s say a few words about the new location. The city of Split is the largest settlement on the Croatian side of Dalmatian coast (yes, that prettier side of it). This alone is worth the travel. The sea and the rest of the landscape are just stunning. Many beautiful islands, smaller towns, and other fantastic sites are very near. Just look up Brač, Bol, Hvar, Vis, Šibenik, Trogir, Plitvice Lakes, Krka Waterfalls. Of course, there are many other breathtaking locations which will often make you want to take that sketch- book out of your bag. What to say about the city of Split? Some call it “the world’s craziest city” while others say it is the world’s “most beautiful city”. Surely none of it can’t be 100% true but it says a lot about the place with only 300 000 inhabitants. There’s a lot of passion going on there. People are very nice but can also be very rough from time to time. For those of you who have visited IFCC in the past, Split is definitely totally different than Zagreb. It is a lot smaller and a lot more in- tense. You will definitely never forget your 2019 summer, we can promise you that. How to prepare for the event? All the sessions will last between two and four hours. Some might last the whole day. It all depends on the topic that’s being covered. We haven’t forgotten about traditional techniques so expect some live drawing and sculpting. We encourage you to bring your laptops or at least sketchbooks and drawing tablets. See you all in June! Cheers, Marko Prpic Zets and the rest of the IFCC Team

IFCC je kratica za Independent Festival of Creative Communication. Primarni cilj festivala je promicanje autorstva i stvaranja kroz obrazovanje i nagrađivanje, posebno u području umjetnosti i dizajna, zabavne industrije, izdavaštva i oglašavanja. Publika festivala uključuje profesionalce koji rade u industriji filma i video igara: koncept umjetnici, 3D umjetnici, instruktori, specijalisti za zapošljavanje, predstavnici studija i stotine gostiju koji se pridružuju zabavama, izložbama i ostalim slobodnim dijelovima programa.
Mijenjamo se, što znači da će IFSeaSea 2019 biti drugačiji nego bilo koji drugi IFCC prije njega. Prva stvar - lokacija. Umjesto u Zagrebu, festival će se održati u prekrasnom gradu Splitu. Ovo znači - more.
Druga promjena je datum. Počinje 24. lipnja i trajat će do 29. lipnja. To znači - sunce.
Treća velika promjena te najvažnija od njih je koncept događaja. Umjesto 60 vrhunskih govornika iz cijelog svijeta,na festivalu će biti 25 vrhunskih instruktora i demo umjetnika. To znači manje glavobolje za one koji bi željeli vidjeti gotovo sve što festival može ponuditi. Nema više istovremenih prezentacija i trčanja od jednog mjesta do drugog samo da bi vidjeli barem polovicu nečijeg predavanja. Istina, imalo je i to svoj šarm, ali organizator festivala je konačno odlučio poštovati činjenicu da neke stvari imaju prioritet nad nekim drugim stvarima, i prva takva stvar na popisu je dati sudionicima ono po što su uopće došli - znanje. Budimo iskreni oko jedne stvari - nije moguće organizirati pravi masterclass na takvom događaju sa svakim od 25 instruktora i demo umjetnika. Gledajući proračun to niti nema mnogo smisla. To bi također bio preveliki pritisak i za instruktore i za studente. No ipak, za cijenu ulaznice, sudionici dobivaju više od toga što smo isporučivali od 2015. Mnogo više. Da, kraća predavanja inspiriraju i motiviraju, te planiramo imati i nekoliko njih, ali prava vrijednost je znanje koje odnesete kući.
Što očekivati? Prije svega, nekoliko riječi o novoj lokaciji. Grad Split je najveći grad na hrvatskoj strani dalmatinske obale (da, ljepša strana). Samo to je vrijedno putovanja. More i ostatak krajolika jednostavno su zapanjujući. Mnogo predivnih otoka, manjih gradova i drugih fantastičnih mjesta nalazi se veoma blizu. Pogledajte samo Brač, Bol, Hvar, Vis, Šibenik, Trogir, Plitvička Jezera, Slapovi Krke. Naravno, postoje tu i mnoga druga uzbudljiva mjesta zbog kojih ćete često posezati za ruksakom i vaditi blok za crtanje.
Što reći o gradu Splitu? Neki ga nazivaju „najluđim gradom na svijetu“, dok drugi kažu da je to „najljepši grad na svijetu “. Sigurno ništa od toga ne može biti 100% istinito, ali puno govori o tom mjestu sa samo 300 000 stanovnika. Jako je strastveno mjesto, ljudi su vrlo dragi, ali s vremena na vrijeme znaju biti i vrlo grubi. Za one koji su već prije posjetili IFCC, Split je definitivno potpuno drugačiji od Zagreba. Puno je manji i puno napetiji. Svoje ljeto 2019. godine, sigurno nećete zaboraviti, to možemo obećati.
.Kako se pripremiti za festival? Sve radionice će trajati između dva i četiri sata. Neke bi mogle trajati cijeli dan. Sve ovisi o tematici koja se obrađuje. Nismo zaboravili ni tradicionalne tehnike, pa se mogu očekivati i sati crtanja i kiparstva. Preporučamo vam da ponesete prijenosna računala ili barem blokove za crtanje ilii tablete za crtanje.
Vidimo se u lipnju!
Živjeli,
Marko Prpić Zets i ostatak IFCC tima
-----------
IFCC is short for Independent Festival of Creative Communication. Its primary goal is to promote authorship and creativity through education and rewarding, especially in the field of art and design within the entertainment industry, publishing and advertising. The festival crowd includes professionals working in films and games industries: concept artists, 3D artists, instructors, recruiters, studio representatives and hundreds of guest who join parties, exhibitions and other “free-4-all” parts of the festival.
IFSeaSea 2019 Dates: 24th -29th of June 2019 Location: Split, Croatia
We are changing, which means that the IFSeaSea 2019 will be different than any other IFCC before it. First, the location. Instead of Zagreb, the event will take place in the beautiful city of Split. This means - the sea. The second change is the date. It will start on 24th of June and it will last until the 29th of June. This means - the sun. The third big change and the most important one is the concept of the event. Instead of 60 top speakers from all over the world, there will be 25 top instructors and demo artists. This means less headache for those who would want to see almost everything that such an event might offer. No more simultaneous presentations and no more running from one venue to another just to see at least half of someone’s talk. True, that also had its charm but the event organizers have finally decided to respect the fact that some things have priority over some other things, and the first such thing on the list is to give the attendees what they came for in the first place - the knowledge. Now let’s be honest about one thing. It is not possible to organize a real (master)class at such an event with each of the 25 instructors and demo artists. That doesn’t make much sense budget-wise. It would also be too much pressure for both instructors and students. But still, for the ticket price, the attendees are getting more then what we were delivering since 2015. So much more. Yes, talks inspire and motivate, and we do plan to have a few of those, but the real value is the knowledge you take home with you. What to expect? First of all, let’s say a few words about the new location. The city of Split is the largest settlement on the Croatian side of Dalmatian coast (yes, that prettier side of it). This alone is worth the travel. The sea and the rest of the landscape are just stunning. Many beautiful islands, smaller towns, and other fantastic sites are very near. Just look up Brač, Bol, Hvar, Vis, Šibenik, Trogir, Plitvice Lakes, Krka Waterfalls. Of course, there are many other breathtaking locations which will often make you want to take that sketch- book out of your bag. What to say about the city of Split? Some call it “the world’s craziest city” while others say it is the world’s “most beautiful city”. Surely none of it can’t be 100% true but it says a lot about the place with only 300 000 inhabitants. There’s a lot of passion going on there. People are very nice but can also be very rough from time to time. For those of you who have visited IFCC in the past, Split is definitely totally different than Zagreb. It is a lot smaller and a lot more in- tense. You will definitely never forget your 2019 summer, we can promise you that. How to prepare for the event? All the sessions will last between two and four hours. Some might last the whole day. It all depends on the topic that’s being covered. We haven’t forgotten about traditional techniques so expect some live drawing and sculpting. We encourage you to bring your laptops or at least sketchbooks and drawing tablets. See you all in June! Cheers, Marko Prpic Zets and the rest of the IFCC Team

Od 26. lipnja 2019. do 5.srpnja 2019. u Zlatnim vratima održava se ciklus filmova o hrani „Nešto se kuha“ i radionice pripremanja hrane.
(raspored filmova na početnoj stranici)
Raspored radionica:
SRIJEDA, 26.6.
19:15 PREDAVANJE O KAVI I DEGUSTACIJA
Prije projekcije filma „Uživanje u Kavi“ Marin Rimac, vlasnik Coffee Shopa, ispričat će vam priču o povijesti kave, njenom razvoju, te o načinima spravljanja kave, a i imat ćete priliku i kušati različite vrste kave u Lođi Centra. Ulaz na druženje je slobodan.
SRIJEDA, 3.7.
16:00 DALMACIJA U MOM NJOKU- radionica domaćih njoka
Pripremanje tradicionalnih domaćih njoka za vas više neće biti problem. Uz našu kuharicu Zdenku naučit ćete u tren oka pripremiti njoke s umakom baš onako kako ih je pravila vaša baka. Objed koji skuhamo zajedno namjenjen je beskućnicima grada Splita. Sudjelovanje je besplatno. Budući da je broj mjesta ograničen, prijavite se na vrijeme. Prijave do popunjavanja grupe, a najkasnje do 1.7.2019.
20.15 projekcija filma TEATAR ŽIVOTA / Theater of life, 2016. Peter Svatek, 93 min. CA
PETAK, 5.7.
17:00 RADIONICA VEGETARIJANSKE KUHINJE
Malo mašte i umijeća i od jednostavnih namirnica pripremite gurmanska vegetarijanska jela. Kuharica Zdenka uvest će vas u svijet vegetarijanske kuhinje kratkim uvodom i odgovorima na vaša pitanja, a zatim ćete zajedno kreativnim pristupom kuhanju pripremiti zanimljiva jela kombinirajuću žitarice, mliječne proizvode, povrće i druge zdrave namirnice.Cijena radionice je 300,00 kn. Prijave do popunjavanja grupe, a najkasnije do 3.7. Ulaz na projekciju filma „Mravi na škampu“ u 20.15. je slobodan za polaznike radionicea.
20.15 projekcija filma MRAVI NA ŠKAMPU: NOMA U TOKYJU / Ants on a Shrimp, 2016. Maurice Dekkers, 95 min. NL
Ulaznice za filmove možete kupiti na blagajni Kinoteke Zlatna vrata. Blagajna otvara sat vremena prije prve projekcije. Raspored programa i informacije o filmovima na na www.zlatnavrata.hr. Rezervacije ne primamo. Cijena ulaznice 20,00 kn, za članove 10,00 kn.
Rezervacije i informacije o radionicama na 021 361 524, info@zlatnavrata.hr (mailto:info@zlatnavrata.hr) ili osobno u Dioklecijanovoj 7, Split.

IFCC je kratica za Independent Festival of Creative Communication. Primarni cilj festivala je promicanje autorstva i stvaranja kroz obrazovanje i nagrađivanje, posebno u području umjetnosti i dizajna, zabavne industrije, izdavaštva i oglašavanja. Publika festivala uključuje profesionalce koji rade u industriji filma i video igara: koncept umjetnici, 3D umjetnici, instruktori, specijalisti za zapošljavanje, predstavnici studija i stotine gostiju koji se pridružuju zabavama, izložbama i ostalim slobodnim dijelovima programa.
Mijenjamo se, što znači da će IFSeaSea 2019 biti drugačiji nego bilo koji drugi IFCC prije njega. Prva stvar - lokacija. Umjesto u Zagrebu, festival će se održati u prekrasnom gradu Splitu. Ovo znači - more.
Druga promjena je datum. Počinje 24. lipnja i trajat će do 29. lipnja. To znači - sunce.
Treća velika promjena te najvažnija od njih je koncept događaja. Umjesto 60 vrhunskih govornika iz cijelog svijeta,na festivalu će biti 25 vrhunskih instruktora i demo umjetnika. To znači manje glavobolje za one koji bi željeli vidjeti gotovo sve što festival može ponuditi. Nema više istovremenih prezentacija i trčanja od jednog mjesta do drugog samo da bi vidjeli barem polovicu nečijeg predavanja. Istina, imalo je i to svoj šarm, ali organizator festivala je konačno odlučio poštovati činjenicu da neke stvari imaju prioritet nad nekim drugim stvarima, i prva takva stvar na popisu je dati sudionicima ono po što su uopće došli - znanje. Budimo iskreni oko jedne stvari - nije moguće organizirati pravi masterclass na takvom događaju sa svakim od 25 instruktora i demo umjetnika. Gledajući proračun to niti nema mnogo smisla. To bi također bio preveliki pritisak i za instruktore i za studente. No ipak, za cijenu ulaznice, sudionici dobivaju više od toga što smo isporučivali od 2015. Mnogo više. Da, kraća predavanja inspiriraju i motiviraju, te planiramo imati i nekoliko njih, ali prava vrijednost je znanje koje odnesete kući.
Što očekivati? Prije svega, nekoliko riječi o novoj lokaciji. Grad Split je najveći grad na hrvatskoj strani dalmatinske obale (da, ljepša strana). Samo to je vrijedno putovanja. More i ostatak krajolika jednostavno su zapanjujući. Mnogo predivnih otoka, manjih gradova i drugih fantastičnih mjesta nalazi se veoma blizu. Pogledajte samo Brač, Bol, Hvar, Vis, Šibenik, Trogir, Plitvička Jezera, Slapovi Krke. Naravno, postoje tu i mnoga druga uzbudljiva mjesta zbog kojih ćete često posezati za ruksakom i vaditi blok za crtanje.
Što reći o gradu Splitu? Neki ga nazivaju „najluđim gradom na svijetu“, dok drugi kažu da je to „najljepši grad na svijetu “. Sigurno ništa od toga ne može biti 100% istinito, ali puno govori o tom mjestu sa samo 300 000 stanovnika. Jako je strastveno mjesto, ljudi su vrlo dragi, ali s vremena na vrijeme znaju biti i vrlo grubi. Za one koji su već prije posjetili IFCC, Split je definitivno potpuno drugačiji od Zagreba. Puno je manji i puno napetiji. Svoje ljeto 2019. godine, sigurno nećete zaboraviti, to možemo obećati.
.Kako se pripremiti za festival? Sve radionice će trajati između dva i četiri sata. Neke bi mogle trajati cijeli dan. Sve ovisi o tematici koja se obrađuje. Nismo zaboravili ni tradicionalne tehnike, pa se mogu očekivati i sati crtanja i kiparstva. Preporučamo vam da ponesete prijenosna računala ili barem blokove za crtanje ilii tablete za crtanje.
Vidimo se u lipnju!
Živjeli,
Marko Prpić Zets i ostatak IFCC tima
-----------
IFCC is short for Independent Festival of Creative Communication. Its primary goal is to promote authorship and creativity through education and rewarding, especially in the field of art and design within the entertainment industry, publishing and advertising. The festival crowd includes professionals working in films and games industries: concept artists, 3D artists, instructors, recruiters, studio representatives and hundreds of guest who join parties, exhibitions and other “free-4-all” parts of the festival.
IFSeaSea 2019 Dates: 24th -29th of June 2019 Location: Split, Croatia
We are changing, which means that the IFSeaSea 2019 will be different than any other IFCC before it. First, the location. Instead of Zagreb, the event will take place in the beautiful city of Split. This means - the sea. The second change is the date. It will start on 24th of June and it will last until the 29th of June. This means - the sun. The third big change and the most important one is the concept of the event. Instead of 60 top speakers from all over the world, there will be 25 top instructors and demo artists. This means less headache for those who would want to see almost everything that such an event might offer. No more simultaneous presentations and no more running from one venue to another just to see at least half of someone’s talk. True, that also had its charm but the event organizers have finally decided to respect the fact that some things have priority over some other things, and the first such thing on the list is to give the attendees what they came for in the first place - the knowledge. Now let’s be honest about one thing. It is not possible to organize a real (master)class at such an event with each of the 25 instructors and demo artists. That doesn’t make much sense budget-wise. It would also be too much pressure for both instructors and students. But still, for the ticket price, the attendees are getting more then what we were delivering since 2015. So much more. Yes, talks inspire and motivate, and we do plan to have a few of those, but the real value is the knowledge you take home with you. What to expect? First of all, let’s say a few words about the new location. The city of Split is the largest settlement on the Croatian side of Dalmatian coast (yes, that prettier side of it). This alone is worth the travel. The sea and the rest of the landscape are just stunning. Many beautiful islands, smaller towns, and other fantastic sites are very near. Just look up Brač, Bol, Hvar, Vis, Šibenik, Trogir, Plitvice Lakes, Krka Waterfalls. Of course, there are many other breathtaking locations which will often make you want to take that sketch- book out of your bag. What to say about the city of Split? Some call it “the world’s craziest city” while others say it is the world’s “most beautiful city”. Surely none of it can’t be 100% true but it says a lot about the place with only 300 000 inhabitants. There’s a lot of passion going on there. People are very nice but can also be very rough from time to time. For those of you who have visited IFCC in the past, Split is definitely totally different than Zagreb. It is a lot smaller and a lot more in- tense. You will definitely never forget your 2019 summer, we can promise you that. How to prepare for the event? All the sessions will last between two and four hours. Some might last the whole day. It all depends on the topic that’s being covered. We haven’t forgotten about traditional techniques so expect some live drawing and sculpting. We encourage you to bring your laptops or at least sketchbooks and drawing tablets. See you all in June! Cheers, Marko Prpic Zets and the rest of the IFCC Team

IFCC je kratica za Independent Festival of Creative Communication. Primarni cilj festivala je promicanje autorstva i stvaranja kroz obrazovanje i nagrađivanje, posebno u području umjetnosti i dizajna, zabavne industrije, izdavaštva i oglašavanja. Publika festivala uključuje profesionalce koji rade u industriji filma i video igara: koncept umjetnici, 3D umjetnici, instruktori, specijalisti za zapošljavanje, predstavnici studija i stotine gostiju koji se pridružuju zabavama, izložbama i ostalim slobodnim dijelovima programa.
Mijenjamo se, što znači da će IFSeaSea 2019 biti drugačiji nego bilo koji drugi IFCC prije njega. Prva stvar - lokacija. Umjesto u Zagrebu, festival će se održati u prekrasnom gradu Splitu. Ovo znači - more.
Druga promjena je datum. Počinje 24. lipnja i trajat će do 29. lipnja. To znači - sunce.
Treća velika promjena te najvažnija od njih je koncept događaja. Umjesto 60 vrhunskih govornika iz cijelog svijeta,na festivalu će biti 25 vrhunskih instruktora i demo umjetnika. To znači manje glavobolje za one koji bi željeli vidjeti gotovo sve što festival može ponuditi. Nema više istovremenih prezentacija i trčanja od jednog mjesta do drugog samo da bi vidjeli barem polovicu nečijeg predavanja. Istina, imalo je i to svoj šarm, ali organizator festivala je konačno odlučio poštovati činjenicu da neke stvari imaju prioritet nad nekim drugim stvarima, i prva takva stvar na popisu je dati sudionicima ono po što su uopće došli - znanje. Budimo iskreni oko jedne stvari - nije moguće organizirati pravi masterclass na takvom događaju sa svakim od 25 instruktora i demo umjetnika. Gledajući proračun to niti nema mnogo smisla. To bi također bio preveliki pritisak i za instruktore i za studente. No ipak, za cijenu ulaznice, sudionici dobivaju više od toga što smo isporučivali od 2015. Mnogo više. Da, kraća predavanja inspiriraju i motiviraju, te planiramo imati i nekoliko njih, ali prava vrijednost je znanje koje odnesete kući.
Što očekivati? Prije svega, nekoliko riječi o novoj lokaciji. Grad Split je najveći grad na hrvatskoj strani dalmatinske obale (da, ljepša strana). Samo to je vrijedno putovanja. More i ostatak krajolika jednostavno su zapanjujući. Mnogo predivnih otoka, manjih gradova i drugih fantastičnih mjesta nalazi se veoma blizu. Pogledajte samo Brač, Bol, Hvar, Vis, Šibenik, Trogir, Plitvička Jezera, Slapovi Krke. Naravno, postoje tu i mnoga druga uzbudljiva mjesta zbog kojih ćete često posezati za ruksakom i vaditi blok za crtanje.
Što reći o gradu Splitu? Neki ga nazivaju „najluđim gradom na svijetu“, dok drugi kažu da je to „najljepši grad na svijetu “. Sigurno ništa od toga ne može biti 100% istinito, ali puno govori o tom mjestu sa samo 300 000 stanovnika. Jako je strastveno mjesto, ljudi su vrlo dragi, ali s vremena na vrijeme znaju biti i vrlo grubi. Za one koji su već prije posjetili IFCC, Split je definitivno potpuno drugačiji od Zagreba. Puno je manji i puno napetiji. Svoje ljeto 2019. godine, sigurno nećete zaboraviti, to možemo obećati.
.Kako se pripremiti za festival? Sve radionice će trajati između dva i četiri sata. Neke bi mogle trajati cijeli dan. Sve ovisi o tematici koja se obrađuje. Nismo zaboravili ni tradicionalne tehnike, pa se mogu očekivati i sati crtanja i kiparstva. Preporučamo vam da ponesete prijenosna računala ili barem blokove za crtanje ilii tablete za crtanje.
Vidimo se u lipnju!
Živjeli,
Marko Prpić Zets i ostatak IFCC tima
-----------
IFCC is short for Independent Festival of Creative Communication. Its primary goal is to promote authorship and creativity through education and rewarding, especially in the field of art and design within the entertainment industry, publishing and advertising. The festival crowd includes professionals working in films and games industries: concept artists, 3D artists, instructors, recruiters, studio representatives and hundreds of guest who join parties, exhibitions and other “free-4-all” parts of the festival.
IFSeaSea 2019 Dates: 24th -29th of June 2019 Location: Split, Croatia
We are changing, which means that the IFSeaSea 2019 will be different than any other IFCC before it. First, the location. Instead of Zagreb, the event will take place in the beautiful city of Split. This means - the sea. The second change is the date. It will start on 24th of June and it will last until the 29th of June. This means - the sun. The third big change and the most important one is the concept of the event. Instead of 60 top speakers from all over the world, there will be 25 top instructors and demo artists. This means less headache for those who would want to see almost everything that such an event might offer. No more simultaneous presentations and no more running from one venue to another just to see at least half of someone’s talk. True, that also had its charm but the event organizers have finally decided to respect the fact that some things have priority over some other things, and the first such thing on the list is to give the attendees what they came for in the first place - the knowledge. Now let’s be honest about one thing. It is not possible to organize a real (master)class at such an event with each of the 25 instructors and demo artists. That doesn’t make much sense budget-wise. It would also be too much pressure for both instructors and students. But still, for the ticket price, the attendees are getting more then what we were delivering since 2015. So much more. Yes, talks inspire and motivate, and we do plan to have a few of those, but the real value is the knowledge you take home with you. What to expect? First of all, let’s say a few words about the new location. The city of Split is the largest settlement on the Croatian side of Dalmatian coast (yes, that prettier side of it). This alone is worth the travel. The sea and the rest of the landscape are just stunning. Many beautiful islands, smaller towns, and other fantastic sites are very near. Just look up Brač, Bol, Hvar, Vis, Šibenik, Trogir, Plitvice Lakes, Krka Waterfalls. Of course, there are many other breathtaking locations which will often make you want to take that sketch- book out of your bag. What to say about the city of Split? Some call it “the world’s craziest city” while others say it is the world’s “most beautiful city”. Surely none of it can’t be 100% true but it says a lot about the place with only 300 000 inhabitants. There’s a lot of passion going on there. People are very nice but can also be very rough from time to time. For those of you who have visited IFCC in the past, Split is definitely totally different than Zagreb. It is a lot smaller and a lot more in- tense. You will definitely never forget your 2019 summer, we can promise you that. How to prepare for the event? All the sessions will last between two and four hours. Some might last the whole day. It all depends on the topic that’s being covered. We haven’t forgotten about traditional techniques so expect some live drawing and sculpting. We encourage you to bring your laptops or at least sketchbooks and drawing tablets. See you all in June! Cheers, Marko Prpic Zets and the rest of the IFCC Team

IFCC je kratica za Independent Festival of Creative Communication. Primarni cilj festivala je promicanje autorstva i stvaranja kroz obrazovanje i nagrađivanje, posebno u području umjetnosti i dizajna, zabavne industrije, izdavaštva i oglašavanja. Publika festivala uključuje profesionalce koji rade u industriji filma i video igara: koncept umjetnici, 3D umjetnici, instruktori, specijalisti za zapošljavanje, predstavnici studija i stotine gostiju koji se pridružuju zabavama, izložbama i ostalim slobodnim dijelovima programa.
Mijenjamo se, što znači da će IFSeaSea 2019 biti drugačiji nego bilo koji drugi IFCC prije njega. Prva stvar - lokacija. Umjesto u Zagrebu, festival će se održati u prekrasnom gradu Splitu. Ovo znači - more.
Druga promjena je datum. Počinje 24. lipnja i trajat će do 29. lipnja. To znači - sunce.
Treća velika promjena te najvažnija od njih je koncept događaja. Umjesto 60 vrhunskih govornika iz cijelog svijeta,na festivalu će biti 25 vrhunskih instruktora i demo umjetnika. To znači manje glavobolje za one koji bi željeli vidjeti gotovo sve što festival može ponuditi. Nema više istovremenih prezentacija i trčanja od jednog mjesta do drugog samo da bi vidjeli barem polovicu nečijeg predavanja. Istina, imalo je i to svoj šarm, ali organizator festivala je konačno odlučio poštovati činjenicu da neke stvari imaju prioritet nad nekim drugim stvarima, i prva takva stvar na popisu je dati sudionicima ono po što su uopće došli - znanje. Budimo iskreni oko jedne stvari - nije moguće organizirati pravi masterclass na takvom događaju sa svakim od 25 instruktora i demo umjetnika. Gledajući proračun to niti nema mnogo smisla. To bi također bio preveliki pritisak i za instruktore i za studente. No ipak, za cijenu ulaznice, sudionici dobivaju više od toga što smo isporučivali od 2015. Mnogo više. Da, kraća predavanja inspiriraju i motiviraju, te planiramo imati i nekoliko njih, ali prava vrijednost je znanje koje odnesete kući.
Što očekivati? Prije svega, nekoliko riječi o novoj lokaciji. Grad Split je najveći grad na hrvatskoj strani dalmatinske obale (da, ljepša strana). Samo to je vrijedno putovanja. More i ostatak krajolika jednostavno su zapanjujući. Mnogo predivnih otoka, manjih gradova i drugih fantastičnih mjesta nalazi se veoma blizu. Pogledajte samo Brač, Bol, Hvar, Vis, Šibenik, Trogir, Plitvička Jezera, Slapovi Krke. Naravno, postoje tu i mnoga druga uzbudljiva mjesta zbog kojih ćete često posezati za ruksakom i vaditi blok za crtanje.
Što reći o gradu Splitu? Neki ga nazivaju „najluđim gradom na svijetu“, dok drugi kažu da je to „najljepši grad na svijetu “. Sigurno ništa od toga ne može biti 100% istinito, ali puno govori o tom mjestu sa samo 300 000 stanovnika. Jako je strastveno mjesto, ljudi su vrlo dragi, ali s vremena na vrijeme znaju biti i vrlo grubi. Za one koji su već prije posjetili IFCC, Split je definitivno potpuno drugačiji od Zagreba. Puno je manji i puno napetiji. Svoje ljeto 2019. godine, sigurno nećete zaboraviti, to možemo obećati.
.Kako se pripremiti za festival? Sve radionice će trajati između dva i četiri sata. Neke bi mogle trajati cijeli dan. Sve ovisi o tematici koja se obrađuje. Nismo zaboravili ni tradicionalne tehnike, pa se mogu očekivati i sati crtanja i kiparstva. Preporučamo vam da ponesete prijenosna računala ili barem blokove za crtanje ilii tablete za crtanje.
Vidimo se u lipnju!
Živjeli,
Marko Prpić Zets i ostatak IFCC tima
-----------
IFCC is short for Independent Festival of Creative Communication. Its primary goal is to promote authorship and creativity through education and rewarding, especially in the field of art and design within the entertainment industry, publishing and advertising. The festival crowd includes professionals working in films and games industries: concept artists, 3D artists, instructors, recruiters, studio representatives and hundreds of guest who join parties, exhibitions and other “free-4-all” parts of the festival.
IFSeaSea 2019 Dates: 24th -29th of June 2019 Location: Split, Croatia
We are changing, which means that the IFSeaSea 2019 will be different than any other IFCC before it. First, the location. Instead of Zagreb, the event will take place in the beautiful city of Split. This means - the sea. The second change is the date. It will start on 24th of June and it will last until the 29th of June. This means - the sun. The third big change and the most important one is the concept of the event. Instead of 60 top speakers from all over the world, there will be 25 top instructors and demo artists. This means less headache for those who would want to see almost everything that such an event might offer. No more simultaneous presentations and no more running from one venue to another just to see at least half of someone’s talk. True, that also had its charm but the event organizers have finally decided to respect the fact that some things have priority over some other things, and the first such thing on the list is to give the attendees what they came for in the first place - the knowledge. Now let’s be honest about one thing. It is not possible to organize a real (master)class at such an event with each of the 25 instructors and demo artists. That doesn’t make much sense budget-wise. It would also be too much pressure for both instructors and students. But still, for the ticket price, the attendees are getting more then what we were delivering since 2015. So much more. Yes, talks inspire and motivate, and we do plan to have a few of those, but the real value is the knowledge you take home with you. What to expect? First of all, let’s say a few words about the new location. The city of Split is the largest settlement on the Croatian side of Dalmatian coast (yes, that prettier side of it). This alone is worth the travel. The sea and the rest of the landscape are just stunning. Many beautiful islands, smaller towns, and other fantastic sites are very near. Just look up Brač, Bol, Hvar, Vis, Šibenik, Trogir, Plitvice Lakes, Krka Waterfalls. Of course, there are many other breathtaking locations which will often make you want to take that sketch- book out of your bag. What to say about the city of Split? Some call it “the world’s craziest city” while others say it is the world’s “most beautiful city”. Surely none of it can’t be 100% true but it says a lot about the place with only 300 000 inhabitants. There’s a lot of passion going on there. People are very nice but can also be very rough from time to time. For those of you who have visited IFCC in the past, Split is definitely totally different than Zagreb. It is a lot smaller and a lot more in- tense. You will definitely never forget your 2019 summer, we can promise you that. How to prepare for the event? All the sessions will last between two and four hours. Some might last the whole day. It all depends on the topic that’s being covered. We haven’t forgotten about traditional techniques so expect some live drawing and sculpting. We encourage you to bring your laptops or at least sketchbooks and drawing tablets. See you all in June! Cheers, Marko Prpic Zets and the rest of the IFCC Team

Ciklus radova Površina sastoji se od niza fotografija fiktivne stvarnosti nastalih u digitalnom mediju, preciznije 3D softveru, a koje predstavljaju sintezu triju tendencija kojima umjetnik teži kroz prethodne serije radova. Naime, serija nastaje kao plod istraživanja u tri smjera: mogućnosti generiranja slike u 3D softverima, nastavak radova s geometrijskom odrednicom i ponovno propitivanje memorije. Pitanje koje ova serija postavlja jest: Zašto renderi i dalje imaju diskontinuitet prema stvarnosti unatoč fotorealističnom izračunu kompjuterskog softvera? Uz mogućnosti koje nudi 3D modeliranje, cilj je ukazati na konstrukciju stvarnost, odnosno pamćenja te njihove slojevitost, koja u konačnici implicira zaboravnošću i jednostavnim obrisima. Materijalni oblik slike zamijenjen je čistom kompjuterskom vizualnošću. Iako je u ovim radovima učinjen prijelaz u digitalni medij, ne oduzima se značaj analognom, materijalnom pristupu.
Riječ je o svojevrsnom vidu fotorealizma, i to ponajviše u smislu u kojem o njemu progovara Krešimir Purgar: kao problemu teorije reprezentacije, gdje svako umjetničko djelo nastoji uspostaviti namjerni diskontinuitet između znaka i značenja kako bi skrenulo pozornost na sebe i odvojilo se kao zasebna kategorija. Nadalje, Purgar ističe kako je riječ o diskontinuitetu između stvarnosti svijeta i stvarnosti umjetničkog djela, gdje umjetničko djelo nastoji ostvariti svoju autonomiju i emancipirati se od svijeta u kojem je nastalo u svijet za sebe. Naravno, problematičnost reprezentacije se nadovezuju na problematiku konstitucije ljudske spoznaje, konteksta promatranja i načina pojavnosti samoga objekta. Međutim, slika se ne definira putem onoga što prikazuje, na što se referira ili što pobuđuje već na temelju relacije prema onom što je prikazano, referirano ili pobuđeno. Slika je time definirana razlikom koja je njoj imanentna i vidljiva.1
Fiktivni svijet računalnog medija, prepoznajemo i kreiramo isključivo na temelju empirijskog iskustva iz svijeta koji nas okružuje i time tvori konvenciju gledanja. Tako sjećanje predstavlja ključan element u sagledavanju kreirane stvarnosti jer odražava diskontinuitet stvarnoga i konstruiranog svijeta. Konvencija gledanja uključuje subjektivni kontekst doživljaja i reinterpretacije. Protkana je kroz osobna previranja, misli i procese obrade. Gledanje, sjećanje i prijenos, unutar doživljaja i kreacije, distancirani su procesi, prožeti zasebnim filterima, koji u konačnici rezultiraju distinkcijom između kreiranog i stvarnog. Međutim, subjektivni elementi dolaze u kontradikciju s medijem izvođenja, odnosno računalom koje u potpunoj preciznosti niže oblike, a kontrast niza geometrijskih oblika u crnoj i žutoj boji pojačava efektnost i dojam.
Ana Bratić
1 Purgar, Krešimir, Značenje hiperrealizma danas. Realitet, ikonička razlika i percepcija hipertranspaetnih slika, Potrga za stvarnošću, Jadranka Fatur i hiperrealno, Munivrana, Martina (ur.), Zagreb, Muzej suvremene umjetnosti, 2018., str. 88.-107.
Izložba se otvara u utorak, 2. srpnja 2019. u 20:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 12. srpnja 2019.
Davor Drčelić rođen je 1995. godine u Slavonskom Brodu. Završio je gimnaziju Matije Mesića u Slavonskom Brodu i preddiplomski studij Slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića Toumina. Trenutno je student prve godine diplomskog studija na odsjeku za slikarstvo Umjetničke akademije u Splitu u klasi Vedrana Perkova. Sudjelovao je na više skupnih izložbi, ističemo izložbu Otvaranje pogleda održanu u Slavonskom Brodu.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Daniela Ćukušić // Tekst: Ana Bratić // Fotografija: Davor Drčelić // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Loggia / Centar Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split 2. – 12. srpnja 2019.

Ciklus radova Površina sastoji se od niza fotografija fiktivne stvarnosti nastalih u digitalnom mediju, preciznije 3D softveru, a koje predstavljaju sintezu triju tendencija kojima umjetnik teži kroz prethodne serije radova. Naime, serija nastaje kao plod istraživanja u tri smjera: mogućnosti generiranja slike u 3D softverima, nastavak radova s geometrijskom odrednicom i ponovno propitivanje memorije. Pitanje koje ova serija postavlja jest: Zašto renderi i dalje imaju diskontinuitet prema stvarnosti unatoč fotorealističnom izračunu kompjuterskog softvera? Uz mogućnosti koje nudi 3D modeliranje, cilj je ukazati na konstrukciju stvarnost, odnosno pamćenja te njihove slojevitost, koja u konačnici implicira zaboravnošću i jednostavnim obrisima. Materijalni oblik slike zamijenjen je čistom kompjuterskom vizualnošću. Iako je u ovim radovima učinjen prijelaz u digitalni medij, ne oduzima se značaj analognom, materijalnom pristupu.
Riječ je o svojevrsnom vidu fotorealizma, i to ponajviše u smislu u kojem o njemu progovara Krešimir Purgar: kao problemu teorije reprezentacije, gdje svako umjetničko djelo nastoji uspostaviti namjerni diskontinuitet između znaka i značenja kako bi skrenulo pozornost na sebe i odvojilo se kao zasebna kategorija. Nadalje, Purgar ističe kako je riječ o diskontinuitetu između stvarnosti svijeta i stvarnosti umjetničkog djela, gdje umjetničko djelo nastoji ostvariti svoju autonomiju i emancipirati se od svijeta u kojem je nastalo u svijet za sebe. Naravno, problematičnost reprezentacije se nadovezuju na problematiku konstitucije ljudske spoznaje, konteksta promatranja i načina pojavnosti samoga objekta. Međutim, slika se ne definira putem onoga što prikazuje, na što se referira ili što pobuđuje već na temelju relacije prema onom što je prikazano, referirano ili pobuđeno. Slika je time definirana razlikom koja je njoj imanentna i vidljiva.1
Fiktivni svijet računalnog medija, prepoznajemo i kreiramo isključivo na temelju empirijskog iskustva iz svijeta koji nas okružuje i time tvori konvenciju gledanja. Tako sjećanje predstavlja ključan element u sagledavanju kreirane stvarnosti jer odražava diskontinuitet stvarnoga i konstruiranog svijeta. Konvencija gledanja uključuje subjektivni kontekst doživljaja i reinterpretacije. Protkana je kroz osobna previranja, misli i procese obrade. Gledanje, sjećanje i prijenos, unutar doživljaja i kreacije, distancirani su procesi, prožeti zasebnim filterima, koji u konačnici rezultiraju distinkcijom između kreiranog i stvarnog. Međutim, subjektivni elementi dolaze u kontradikciju s medijem izvođenja, odnosno računalom koje u potpunoj preciznosti niže oblike, a kontrast niza geometrijskih oblika u crnoj i žutoj boji pojačava efektnost i dojam.
Ana Bratić
1 Purgar, Krešimir, Značenje hiperrealizma danas. Realitet, ikonička razlika i percepcija hipertranspaetnih slika, Potrga za stvarnošću, Jadranka Fatur i hiperrealno, Munivrana, Martina (ur.), Zagreb, Muzej suvremene umjetnosti, 2018., str. 88.-107.
Izložba se otvara u utorak, 2. srpnja 2019. u 20:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 12. srpnja 2019.
Davor Drčelić rođen je 1995. godine u Slavonskom Brodu. Završio je gimnaziju Matije Mesića u Slavonskom Brodu i preddiplomski studij Slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića Toumina. Trenutno je student prve godine diplomskog studija na odsjeku za slikarstvo Umjetničke akademije u Splitu u klasi Vedrana Perkova. Sudjelovao je na više skupnih izložbi, ističemo izložbu Otvaranje pogleda održanu u Slavonskom Brodu.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Daniela Ćukušić // Tekst: Ana Bratić // Fotografija: Davor Drčelić // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Loggia / Centar Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split 2. – 12. srpnja 2019.

16:00 DALMACIJA U MOM NJOKU- radionica domaćih njoka
Pripremanje tradicionalnih domaćih njoka za vas više neće biti problem. Uz našu kuharicu Zdenku naučit ćete u tren oka pripremiti njoke s umakom baš onako kako ih je pravila vaša baka. Objed koji skuhamo zajedno namjenjen je beskućnicima grada Splita. Sudjelovanje je besplatno. Budući da je broj mjesta ograničen, prijavite se na vrijeme. Prijave do popunjavanja grupe, a najkasnje do 1.7.2019.
Rezervacije i informacije o radionicama na 021 361 524, info@zlatnavrata.hr (mailto:info@zlatnavrata.hr) ili osobno u Dioklecijanovoj 7, Split.

Ciklus radova Površina sastoji se od niza fotografija fiktivne stvarnosti nastalih u digitalnom mediju, preciznije 3D softveru, a koje predstavljaju sintezu triju tendencija kojima umjetnik teži kroz prethodne serije radova. Naime, serija nastaje kao plod istraživanja u tri smjera: mogućnosti generiranja slike u 3D softverima, nastavak radova s geometrijskom odrednicom i ponovno propitivanje memorije. Pitanje koje ova serija postavlja jest: Zašto renderi i dalje imaju diskontinuitet prema stvarnosti unatoč fotorealističnom izračunu kompjuterskog softvera? Uz mogućnosti koje nudi 3D modeliranje, cilj je ukazati na konstrukciju stvarnost, odnosno pamćenja te njihove slojevitost, koja u konačnici implicira zaboravnošću i jednostavnim obrisima. Materijalni oblik slike zamijenjen je čistom kompjuterskom vizualnošću. Iako je u ovim radovima učinjen prijelaz u digitalni medij, ne oduzima se značaj analognom, materijalnom pristupu.
Riječ je o svojevrsnom vidu fotorealizma, i to ponajviše u smislu u kojem o njemu progovara Krešimir Purgar: kao problemu teorije reprezentacije, gdje svako umjetničko djelo nastoji uspostaviti namjerni diskontinuitet između znaka i značenja kako bi skrenulo pozornost na sebe i odvojilo se kao zasebna kategorija. Nadalje, Purgar ističe kako je riječ o diskontinuitetu između stvarnosti svijeta i stvarnosti umjetničkog djela, gdje umjetničko djelo nastoji ostvariti svoju autonomiju i emancipirati se od svijeta u kojem je nastalo u svijet za sebe. Naravno, problematičnost reprezentacije se nadovezuju na problematiku konstitucije ljudske spoznaje, konteksta promatranja i načina pojavnosti samoga objekta. Međutim, slika se ne definira putem onoga što prikazuje, na što se referira ili što pobuđuje već na temelju relacije prema onom što je prikazano, referirano ili pobuđeno. Slika je time definirana razlikom koja je njoj imanentna i vidljiva.1
Fiktivni svijet računalnog medija, prepoznajemo i kreiramo isključivo na temelju empirijskog iskustva iz svijeta koji nas okružuje i time tvori konvenciju gledanja. Tako sjećanje predstavlja ključan element u sagledavanju kreirane stvarnosti jer odražava diskontinuitet stvarnoga i konstruiranog svijeta. Konvencija gledanja uključuje subjektivni kontekst doživljaja i reinterpretacije. Protkana je kroz osobna previranja, misli i procese obrade. Gledanje, sjećanje i prijenos, unutar doživljaja i kreacije, distancirani su procesi, prožeti zasebnim filterima, koji u konačnici rezultiraju distinkcijom između kreiranog i stvarnog. Međutim, subjektivni elementi dolaze u kontradikciju s medijem izvođenja, odnosno računalom koje u potpunoj preciznosti niže oblike, a kontrast niza geometrijskih oblika u crnoj i žutoj boji pojačava efektnost i dojam.
Ana Bratić
1 Purgar, Krešimir, Značenje hiperrealizma danas. Realitet, ikonička razlika i percepcija hipertranspaetnih slika, Potrga za stvarnošću, Jadranka Fatur i hiperrealno, Munivrana, Martina (ur.), Zagreb, Muzej suvremene umjetnosti, 2018., str. 88.-107.
Izložba se otvara u utorak, 2. srpnja 2019. u 20:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 12. srpnja 2019.
Davor Drčelić rođen je 1995. godine u Slavonskom Brodu. Završio je gimnaziju Matije Mesića u Slavonskom Brodu i preddiplomski studij Slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića Toumina. Trenutno je student prve godine diplomskog studija na odsjeku za slikarstvo Umjetničke akademije u Splitu u klasi Vedrana Perkova. Sudjelovao je na više skupnih izložbi, ističemo izložbu Otvaranje pogleda održanu u Slavonskom Brodu.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Daniela Ćukušić // Tekst: Ana Bratić // Fotografija: Davor Drčelić // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Loggia / Centar Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split 2. – 12. srpnja 2019.

Ciklus radova Površina sastoji se od niza fotografija fiktivne stvarnosti nastalih u digitalnom mediju, preciznije 3D softveru, a koje predstavljaju sintezu triju tendencija kojima umjetnik teži kroz prethodne serije radova. Naime, serija nastaje kao plod istraživanja u tri smjera: mogućnosti generiranja slike u 3D softverima, nastavak radova s geometrijskom odrednicom i ponovno propitivanje memorije. Pitanje koje ova serija postavlja jest: Zašto renderi i dalje imaju diskontinuitet prema stvarnosti unatoč fotorealističnom izračunu kompjuterskog softvera? Uz mogućnosti koje nudi 3D modeliranje, cilj je ukazati na konstrukciju stvarnost, odnosno pamćenja te njihove slojevitost, koja u konačnici implicira zaboravnošću i jednostavnim obrisima. Materijalni oblik slike zamijenjen je čistom kompjuterskom vizualnošću. Iako je u ovim radovima učinjen prijelaz u digitalni medij, ne oduzima se značaj analognom, materijalnom pristupu.
Riječ je o svojevrsnom vidu fotorealizma, i to ponajviše u smislu u kojem o njemu progovara Krešimir Purgar: kao problemu teorije reprezentacije, gdje svako umjetničko djelo nastoji uspostaviti namjerni diskontinuitet između znaka i značenja kako bi skrenulo pozornost na sebe i odvojilo se kao zasebna kategorija. Nadalje, Purgar ističe kako je riječ o diskontinuitetu između stvarnosti svijeta i stvarnosti umjetničkog djela, gdje umjetničko djelo nastoji ostvariti svoju autonomiju i emancipirati se od svijeta u kojem je nastalo u svijet za sebe. Naravno, problematičnost reprezentacije se nadovezuju na problematiku konstitucije ljudske spoznaje, konteksta promatranja i načina pojavnosti samoga objekta. Međutim, slika se ne definira putem onoga što prikazuje, na što se referira ili što pobuđuje već na temelju relacije prema onom što je prikazano, referirano ili pobuđeno. Slika je time definirana razlikom koja je njoj imanentna i vidljiva.1
Fiktivni svijet računalnog medija, prepoznajemo i kreiramo isključivo na temelju empirijskog iskustva iz svijeta koji nas okružuje i time tvori konvenciju gledanja. Tako sjećanje predstavlja ključan element u sagledavanju kreirane stvarnosti jer odražava diskontinuitet stvarnoga i konstruiranog svijeta. Konvencija gledanja uključuje subjektivni kontekst doživljaja i reinterpretacije. Protkana je kroz osobna previranja, misli i procese obrade. Gledanje, sjećanje i prijenos, unutar doživljaja i kreacije, distancirani su procesi, prožeti zasebnim filterima, koji u konačnici rezultiraju distinkcijom između kreiranog i stvarnog. Međutim, subjektivni elementi dolaze u kontradikciju s medijem izvođenja, odnosno računalom koje u potpunoj preciznosti niže oblike, a kontrast niza geometrijskih oblika u crnoj i žutoj boji pojačava efektnost i dojam.
Ana Bratić
1 Purgar, Krešimir, Značenje hiperrealizma danas. Realitet, ikonička razlika i percepcija hipertranspaetnih slika, Potrga za stvarnošću, Jadranka Fatur i hiperrealno, Munivrana, Martina (ur.), Zagreb, Muzej suvremene umjetnosti, 2018., str. 88.-107.
Izložba se otvara u utorak, 2. srpnja 2019. u 20:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 12. srpnja 2019.
Davor Drčelić rođen je 1995. godine u Slavonskom Brodu. Završio je gimnaziju Matije Mesića u Slavonskom Brodu i preddiplomski studij Slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića Toumina. Trenutno je student prve godine diplomskog studija na odsjeku za slikarstvo Umjetničke akademije u Splitu u klasi Vedrana Perkova. Sudjelovao je na više skupnih izložbi, ističemo izložbu Otvaranje pogleda održanu u Slavonskom Brodu.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Daniela Ćukušić // Tekst: Ana Bratić // Fotografija: Davor Drčelić // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Loggia / Centar Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split 2. – 12. srpnja 2019.

Ciklus radova Površina sastoji se od niza fotografija fiktivne stvarnosti nastalih u digitalnom mediju, preciznije 3D softveru, a koje predstavljaju sintezu triju tendencija kojima umjetnik teži kroz prethodne serije radova. Naime, serija nastaje kao plod istraživanja u tri smjera: mogućnosti generiranja slike u 3D softverima, nastavak radova s geometrijskom odrednicom i ponovno propitivanje memorije. Pitanje koje ova serija postavlja jest: Zašto renderi i dalje imaju diskontinuitet prema stvarnosti unatoč fotorealističnom izračunu kompjuterskog softvera? Uz mogućnosti koje nudi 3D modeliranje, cilj je ukazati na konstrukciju stvarnost, odnosno pamćenja te njihove slojevitost, koja u konačnici implicira zaboravnošću i jednostavnim obrisima. Materijalni oblik slike zamijenjen je čistom kompjuterskom vizualnošću. Iako je u ovim radovima učinjen prijelaz u digitalni medij, ne oduzima se značaj analognom, materijalnom pristupu.
Riječ je o svojevrsnom vidu fotorealizma, i to ponajviše u smislu u kojem o njemu progovara Krešimir Purgar: kao problemu teorije reprezentacije, gdje svako umjetničko djelo nastoji uspostaviti namjerni diskontinuitet između znaka i značenja kako bi skrenulo pozornost na sebe i odvojilo se kao zasebna kategorija. Nadalje, Purgar ističe kako je riječ o diskontinuitetu između stvarnosti svijeta i stvarnosti umjetničkog djela, gdje umjetničko djelo nastoji ostvariti svoju autonomiju i emancipirati se od svijeta u kojem je nastalo u svijet za sebe. Naravno, problematičnost reprezentacije se nadovezuju na problematiku konstitucije ljudske spoznaje, konteksta promatranja i načina pojavnosti samoga objekta. Međutim, slika se ne definira putem onoga što prikazuje, na što se referira ili što pobuđuje već na temelju relacije prema onom što je prikazano, referirano ili pobuđeno. Slika je time definirana razlikom koja je njoj imanentna i vidljiva.1
Fiktivni svijet računalnog medija, prepoznajemo i kreiramo isključivo na temelju empirijskog iskustva iz svijeta koji nas okružuje i time tvori konvenciju gledanja. Tako sjećanje predstavlja ključan element u sagledavanju kreirane stvarnosti jer odražava diskontinuitet stvarnoga i konstruiranog svijeta. Konvencija gledanja uključuje subjektivni kontekst doživljaja i reinterpretacije. Protkana je kroz osobna previranja, misli i procese obrade. Gledanje, sjećanje i prijenos, unutar doživljaja i kreacije, distancirani su procesi, prožeti zasebnim filterima, koji u konačnici rezultiraju distinkcijom između kreiranog i stvarnog. Međutim, subjektivni elementi dolaze u kontradikciju s medijem izvođenja, odnosno računalom koje u potpunoj preciznosti niže oblike, a kontrast niza geometrijskih oblika u crnoj i žutoj boji pojačava efektnost i dojam.
Ana Bratić
1 Purgar, Krešimir, Značenje hiperrealizma danas. Realitet, ikonička razlika i percepcija hipertranspaetnih slika, Potrga za stvarnošću, Jadranka Fatur i hiperrealno, Munivrana, Martina (ur.), Zagreb, Muzej suvremene umjetnosti, 2018., str. 88.-107.
Izložba se otvara u utorak, 2. srpnja 2019. u 20:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 12. srpnja 2019.
Davor Drčelić rođen je 1995. godine u Slavonskom Brodu. Završio je gimnaziju Matije Mesića u Slavonskom Brodu i preddiplomski studij Slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića Toumina. Trenutno je student prve godine diplomskog studija na odsjeku za slikarstvo Umjetničke akademije u Splitu u klasi Vedrana Perkova. Sudjelovao je na više skupnih izložbi, ističemo izložbu Otvaranje pogleda održanu u Slavonskom Brodu.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Daniela Ćukušić // Tekst: Ana Bratić // Fotografija: Davor Drčelić // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Loggia / Centar Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split 2. – 12. srpnja 2019.

Ciklus radova Površina sastoji se od niza fotografija fiktivne stvarnosti nastalih u digitalnom mediju, preciznije 3D softveru, a koje predstavljaju sintezu triju tendencija kojima umjetnik teži kroz prethodne serije radova. Naime, serija nastaje kao plod istraživanja u tri smjera: mogućnosti generiranja slike u 3D softverima, nastavak radova s geometrijskom odrednicom i ponovno propitivanje memorije. Pitanje koje ova serija postavlja jest: Zašto renderi i dalje imaju diskontinuitet prema stvarnosti unatoč fotorealističnom izračunu kompjuterskog softvera? Uz mogućnosti koje nudi 3D modeliranje, cilj je ukazati na konstrukciju stvarnost, odnosno pamćenja te njihove slojevitost, koja u konačnici implicira zaboravnošću i jednostavnim obrisima. Materijalni oblik slike zamijenjen je čistom kompjuterskom vizualnošću. Iako je u ovim radovima učinjen prijelaz u digitalni medij, ne oduzima se značaj analognom, materijalnom pristupu.
Riječ je o svojevrsnom vidu fotorealizma, i to ponajviše u smislu u kojem o njemu progovara Krešimir Purgar: kao problemu teorije reprezentacije, gdje svako umjetničko djelo nastoji uspostaviti namjerni diskontinuitet između znaka i značenja kako bi skrenulo pozornost na sebe i odvojilo se kao zasebna kategorija. Nadalje, Purgar ističe kako je riječ o diskontinuitetu između stvarnosti svijeta i stvarnosti umjetničkog djela, gdje umjetničko djelo nastoji ostvariti svoju autonomiju i emancipirati se od svijeta u kojem je nastalo u svijet za sebe. Naravno, problematičnost reprezentacije se nadovezuju na problematiku konstitucije ljudske spoznaje, konteksta promatranja i načina pojavnosti samoga objekta. Međutim, slika se ne definira putem onoga što prikazuje, na što se referira ili što pobuđuje već na temelju relacije prema onom što je prikazano, referirano ili pobuđeno. Slika je time definirana razlikom koja je njoj imanentna i vidljiva.1
Fiktivni svijet računalnog medija, prepoznajemo i kreiramo isključivo na temelju empirijskog iskustva iz svijeta koji nas okružuje i time tvori konvenciju gledanja. Tako sjećanje predstavlja ključan element u sagledavanju kreirane stvarnosti jer odražava diskontinuitet stvarnoga i konstruiranog svijeta. Konvencija gledanja uključuje subjektivni kontekst doživljaja i reinterpretacije. Protkana je kroz osobna previranja, misli i procese obrade. Gledanje, sjećanje i prijenos, unutar doživljaja i kreacije, distancirani su procesi, prožeti zasebnim filterima, koji u konačnici rezultiraju distinkcijom između kreiranog i stvarnog. Međutim, subjektivni elementi dolaze u kontradikciju s medijem izvođenja, odnosno računalom koje u potpunoj preciznosti niže oblike, a kontrast niza geometrijskih oblika u crnoj i žutoj boji pojačava efektnost i dojam.
Ana Bratić
1 Purgar, Krešimir, Značenje hiperrealizma danas. Realitet, ikonička razlika i percepcija hipertranspaetnih slika, Potrga za stvarnošću, Jadranka Fatur i hiperrealno, Munivrana, Martina (ur.), Zagreb, Muzej suvremene umjetnosti, 2018., str. 88.-107.
Izložba se otvara u utorak, 2. srpnja 2019. u 20:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 12. srpnja 2019.
Davor Drčelić rođen je 1995. godine u Slavonskom Brodu. Završio je gimnaziju Matije Mesića u Slavonskom Brodu i preddiplomski studij Slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića Toumina. Trenutno je student prve godine diplomskog studija na odsjeku za slikarstvo Umjetničke akademije u Splitu u klasi Vedrana Perkova. Sudjelovao je na više skupnih izložbi, ističemo izložbu Otvaranje pogleda održanu u Slavonskom Brodu.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Daniela Ćukušić // Tekst: Ana Bratić // Fotografija: Davor Drčelić // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Loggia / Centar Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split 2. – 12. srpnja 2019.

Ciklus radova Površina sastoji se od niza fotografija fiktivne stvarnosti nastalih u digitalnom mediju, preciznije 3D softveru, a koje predstavljaju sintezu triju tendencija kojima umjetnik teži kroz prethodne serije radova. Naime, serija nastaje kao plod istraživanja u tri smjera: mogućnosti generiranja slike u 3D softverima, nastavak radova s geometrijskom odrednicom i ponovno propitivanje memorije. Pitanje koje ova serija postavlja jest: Zašto renderi i dalje imaju diskontinuitet prema stvarnosti unatoč fotorealističnom izračunu kompjuterskog softvera? Uz mogućnosti koje nudi 3D modeliranje, cilj je ukazati na konstrukciju stvarnost, odnosno pamćenja te njihove slojevitost, koja u konačnici implicira zaboravnošću i jednostavnim obrisima. Materijalni oblik slike zamijenjen je čistom kompjuterskom vizualnošću. Iako je u ovim radovima učinjen prijelaz u digitalni medij, ne oduzima se značaj analognom, materijalnom pristupu.
Riječ je o svojevrsnom vidu fotorealizma, i to ponajviše u smislu u kojem o njemu progovara Krešimir Purgar: kao problemu teorije reprezentacije, gdje svako umjetničko djelo nastoji uspostaviti namjerni diskontinuitet između znaka i značenja kako bi skrenulo pozornost na sebe i odvojilo se kao zasebna kategorija. Nadalje, Purgar ističe kako je riječ o diskontinuitetu između stvarnosti svijeta i stvarnosti umjetničkog djela, gdje umjetničko djelo nastoji ostvariti svoju autonomiju i emancipirati se od svijeta u kojem je nastalo u svijet za sebe. Naravno, problematičnost reprezentacije se nadovezuju na problematiku konstitucije ljudske spoznaje, konteksta promatranja i načina pojavnosti samoga objekta. Međutim, slika se ne definira putem onoga što prikazuje, na što se referira ili što pobuđuje već na temelju relacije prema onom što je prikazano, referirano ili pobuđeno. Slika je time definirana razlikom koja je njoj imanentna i vidljiva.1
Fiktivni svijet računalnog medija, prepoznajemo i kreiramo isključivo na temelju empirijskog iskustva iz svijeta koji nas okružuje i time tvori konvenciju gledanja. Tako sjećanje predstavlja ključan element u sagledavanju kreirane stvarnosti jer odražava diskontinuitet stvarnoga i konstruiranog svijeta. Konvencija gledanja uključuje subjektivni kontekst doživljaja i reinterpretacije. Protkana je kroz osobna previranja, misli i procese obrade. Gledanje, sjećanje i prijenos, unutar doživljaja i kreacije, distancirani su procesi, prožeti zasebnim filterima, koji u konačnici rezultiraju distinkcijom između kreiranog i stvarnog. Međutim, subjektivni elementi dolaze u kontradikciju s medijem izvođenja, odnosno računalom koje u potpunoj preciznosti niže oblike, a kontrast niza geometrijskih oblika u crnoj i žutoj boji pojačava efektnost i dojam.
Ana Bratić
1 Purgar, Krešimir, Značenje hiperrealizma danas. Realitet, ikonička razlika i percepcija hipertranspaetnih slika, Potrga za stvarnošću, Jadranka Fatur i hiperrealno, Munivrana, Martina (ur.), Zagreb, Muzej suvremene umjetnosti, 2018., str. 88.-107.
Izložba se otvara u utorak, 2. srpnja 2019. u 20:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 12. srpnja 2019.
Davor Drčelić rođen je 1995. godine u Slavonskom Brodu. Završio je gimnaziju Matije Mesića u Slavonskom Brodu i preddiplomski studij Slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića Toumina. Trenutno je student prve godine diplomskog studija na odsjeku za slikarstvo Umjetničke akademije u Splitu u klasi Vedrana Perkova. Sudjelovao je na više skupnih izložbi, ističemo izložbu Otvaranje pogleda održanu u Slavonskom Brodu.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Daniela Ćukušić // Tekst: Ana Bratić // Fotografija: Davor Drčelić // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Loggia / Centar Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split 2. – 12. srpnja 2019.

Ciklus radova Površina sastoji se od niza fotografija fiktivne stvarnosti nastalih u digitalnom mediju, preciznije 3D softveru, a koje predstavljaju sintezu triju tendencija kojima umjetnik teži kroz prethodne serije radova. Naime, serija nastaje kao plod istraživanja u tri smjera: mogućnosti generiranja slike u 3D softverima, nastavak radova s geometrijskom odrednicom i ponovno propitivanje memorije. Pitanje koje ova serija postavlja jest: Zašto renderi i dalje imaju diskontinuitet prema stvarnosti unatoč fotorealističnom izračunu kompjuterskog softvera? Uz mogućnosti koje nudi 3D modeliranje, cilj je ukazati na konstrukciju stvarnost, odnosno pamćenja te njihove slojevitost, koja u konačnici implicira zaboravnošću i jednostavnim obrisima. Materijalni oblik slike zamijenjen je čistom kompjuterskom vizualnošću. Iako je u ovim radovima učinjen prijelaz u digitalni medij, ne oduzima se značaj analognom, materijalnom pristupu.
Riječ je o svojevrsnom vidu fotorealizma, i to ponajviše u smislu u kojem o njemu progovara Krešimir Purgar: kao problemu teorije reprezentacije, gdje svako umjetničko djelo nastoji uspostaviti namjerni diskontinuitet između znaka i značenja kako bi skrenulo pozornost na sebe i odvojilo se kao zasebna kategorija. Nadalje, Purgar ističe kako je riječ o diskontinuitetu između stvarnosti svijeta i stvarnosti umjetničkog djela, gdje umjetničko djelo nastoji ostvariti svoju autonomiju i emancipirati se od svijeta u kojem je nastalo u svijet za sebe. Naravno, problematičnost reprezentacije se nadovezuju na problematiku konstitucije ljudske spoznaje, konteksta promatranja i načina pojavnosti samoga objekta. Međutim, slika se ne definira putem onoga što prikazuje, na što se referira ili što pobuđuje već na temelju relacije prema onom što je prikazano, referirano ili pobuđeno. Slika je time definirana razlikom koja je njoj imanentna i vidljiva.1
Fiktivni svijet računalnog medija, prepoznajemo i kreiramo isključivo na temelju empirijskog iskustva iz svijeta koji nas okružuje i time tvori konvenciju gledanja. Tako sjećanje predstavlja ključan element u sagledavanju kreirane stvarnosti jer odražava diskontinuitet stvarnoga i konstruiranog svijeta. Konvencija gledanja uključuje subjektivni kontekst doživljaja i reinterpretacije. Protkana je kroz osobna previranja, misli i procese obrade. Gledanje, sjećanje i prijenos, unutar doživljaja i kreacije, distancirani su procesi, prožeti zasebnim filterima, koji u konačnici rezultiraju distinkcijom između kreiranog i stvarnog. Međutim, subjektivni elementi dolaze u kontradikciju s medijem izvođenja, odnosno računalom koje u potpunoj preciznosti niže oblike, a kontrast niza geometrijskih oblika u crnoj i žutoj boji pojačava efektnost i dojam.
Ana Bratić
1 Purgar, Krešimir, Značenje hiperrealizma danas. Realitet, ikonička razlika i percepcija hipertranspaetnih slika, Potrga za stvarnošću, Jadranka Fatur i hiperrealno, Munivrana, Martina (ur.), Zagreb, Muzej suvremene umjetnosti, 2018., str. 88.-107.
Izložba se otvara u utorak, 2. srpnja 2019. u 20:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 12. srpnja 2019.
Davor Drčelić rođen je 1995. godine u Slavonskom Brodu. Završio je gimnaziju Matije Mesića u Slavonskom Brodu i preddiplomski studij Slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića Toumina. Trenutno je student prve godine diplomskog studija na odsjeku za slikarstvo Umjetničke akademije u Splitu u klasi Vedrana Perkova. Sudjelovao je na više skupnih izložbi, ističemo izložbu Otvaranje pogleda održanu u Slavonskom Brodu.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Daniela Ćukušić // Tekst: Ana Bratić // Fotografija: Davor Drčelić // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Loggia / Centar Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split 2. – 12. srpnja 2019.

Ciklus radova Površina sastoji se od niza fotografija fiktivne stvarnosti nastalih u digitalnom mediju, preciznije 3D softveru, a koje predstavljaju sintezu triju tendencija kojima umjetnik teži kroz prethodne serije radova. Naime, serija nastaje kao plod istraživanja u tri smjera: mogućnosti generiranja slike u 3D softverima, nastavak radova s geometrijskom odrednicom i ponovno propitivanje memorije. Pitanje koje ova serija postavlja jest: Zašto renderi i dalje imaju diskontinuitet prema stvarnosti unatoč fotorealističnom izračunu kompjuterskog softvera? Uz mogućnosti koje nudi 3D modeliranje, cilj je ukazati na konstrukciju stvarnost, odnosno pamćenja te njihove slojevitost, koja u konačnici implicira zaboravnošću i jednostavnim obrisima. Materijalni oblik slike zamijenjen je čistom kompjuterskom vizualnošću. Iako je u ovim radovima učinjen prijelaz u digitalni medij, ne oduzima se značaj analognom, materijalnom pristupu.
Riječ je o svojevrsnom vidu fotorealizma, i to ponajviše u smislu u kojem o njemu progovara Krešimir Purgar: kao problemu teorije reprezentacije, gdje svako umjetničko djelo nastoji uspostaviti namjerni diskontinuitet između znaka i značenja kako bi skrenulo pozornost na sebe i odvojilo se kao zasebna kategorija. Nadalje, Purgar ističe kako je riječ o diskontinuitetu između stvarnosti svijeta i stvarnosti umjetničkog djela, gdje umjetničko djelo nastoji ostvariti svoju autonomiju i emancipirati se od svijeta u kojem je nastalo u svijet za sebe. Naravno, problematičnost reprezentacije se nadovezuju na problematiku konstitucije ljudske spoznaje, konteksta promatranja i načina pojavnosti samoga objekta. Međutim, slika se ne definira putem onoga što prikazuje, na što se referira ili što pobuđuje već na temelju relacije prema onom što je prikazano, referirano ili pobuđeno. Slika je time definirana razlikom koja je njoj imanentna i vidljiva.1
Fiktivni svijet računalnog medija, prepoznajemo i kreiramo isključivo na temelju empirijskog iskustva iz svijeta koji nas okružuje i time tvori konvenciju gledanja. Tako sjećanje predstavlja ključan element u sagledavanju kreirane stvarnosti jer odražava diskontinuitet stvarnoga i konstruiranog svijeta. Konvencija gledanja uključuje subjektivni kontekst doživljaja i reinterpretacije. Protkana je kroz osobna previranja, misli i procese obrade. Gledanje, sjećanje i prijenos, unutar doživljaja i kreacije, distancirani su procesi, prožeti zasebnim filterima, koji u konačnici rezultiraju distinkcijom između kreiranog i stvarnog. Međutim, subjektivni elementi dolaze u kontradikciju s medijem izvođenja, odnosno računalom koje u potpunoj preciznosti niže oblike, a kontrast niza geometrijskih oblika u crnoj i žutoj boji pojačava efektnost i dojam.
Ana Bratić
1 Purgar, Krešimir, Značenje hiperrealizma danas. Realitet, ikonička razlika i percepcija hipertranspaetnih slika, Potrga za stvarnošću, Jadranka Fatur i hiperrealno, Munivrana, Martina (ur.), Zagreb, Muzej suvremene umjetnosti, 2018., str. 88.-107.
Izložba se otvara u utorak, 2. srpnja 2019. u 20:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 12. srpnja 2019.
Davor Drčelić rođen je 1995. godine u Slavonskom Brodu. Završio je gimnaziju Matije Mesića u Slavonskom Brodu i preddiplomski studij Slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića Toumina. Trenutno je student prve godine diplomskog studija na odsjeku za slikarstvo Umjetničke akademije u Splitu u klasi Vedrana Perkova. Sudjelovao je na više skupnih izložbi, ističemo izložbu Otvaranje pogleda održanu u Slavonskom Brodu.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Daniela Ćukušić // Tekst: Ana Bratić // Fotografija: Davor Drčelić // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Loggia / Centar Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split 2. – 12. srpnja 2019.

Ciklus radova Površina sastoji se od niza fotografija fiktivne stvarnosti nastalih u digitalnom mediju, preciznije 3D softveru, a koje predstavljaju sintezu triju tendencija kojima umjetnik teži kroz prethodne serije radova. Naime, serija nastaje kao plod istraživanja u tri smjera: mogućnosti generiranja slike u 3D softverima, nastavak radova s geometrijskom odrednicom i ponovno propitivanje memorije. Pitanje koje ova serija postavlja jest: Zašto renderi i dalje imaju diskontinuitet prema stvarnosti unatoč fotorealističnom izračunu kompjuterskog softvera? Uz mogućnosti koje nudi 3D modeliranje, cilj je ukazati na konstrukciju stvarnost, odnosno pamćenja te njihove slojevitost, koja u konačnici implicira zaboravnošću i jednostavnim obrisima. Materijalni oblik slike zamijenjen je čistom kompjuterskom vizualnošću. Iako je u ovim radovima učinjen prijelaz u digitalni medij, ne oduzima se značaj analognom, materijalnom pristupu.
Riječ je o svojevrsnom vidu fotorealizma, i to ponajviše u smislu u kojem o njemu progovara Krešimir Purgar: kao problemu teorije reprezentacije, gdje svako umjetničko djelo nastoji uspostaviti namjerni diskontinuitet između znaka i značenja kako bi skrenulo pozornost na sebe i odvojilo se kao zasebna kategorija. Nadalje, Purgar ističe kako je riječ o diskontinuitetu između stvarnosti svijeta i stvarnosti umjetničkog djela, gdje umjetničko djelo nastoji ostvariti svoju autonomiju i emancipirati se od svijeta u kojem je nastalo u svijet za sebe. Naravno, problematičnost reprezentacije se nadovezuju na problematiku konstitucije ljudske spoznaje, konteksta promatranja i načina pojavnosti samoga objekta. Međutim, slika se ne definira putem onoga što prikazuje, na što se referira ili što pobuđuje već na temelju relacije prema onom što je prikazano, referirano ili pobuđeno. Slika je time definirana razlikom koja je njoj imanentna i vidljiva.1
Fiktivni svijet računalnog medija, prepoznajemo i kreiramo isključivo na temelju empirijskog iskustva iz svijeta koji nas okružuje i time tvori konvenciju gledanja. Tako sjećanje predstavlja ključan element u sagledavanju kreirane stvarnosti jer odražava diskontinuitet stvarnoga i konstruiranog svijeta. Konvencija gledanja uključuje subjektivni kontekst doživljaja i reinterpretacije. Protkana je kroz osobna previranja, misli i procese obrade. Gledanje, sjećanje i prijenos, unutar doživljaja i kreacije, distancirani su procesi, prožeti zasebnim filterima, koji u konačnici rezultiraju distinkcijom između kreiranog i stvarnog. Međutim, subjektivni elementi dolaze u kontradikciju s medijem izvođenja, odnosno računalom koje u potpunoj preciznosti niže oblike, a kontrast niza geometrijskih oblika u crnoj i žutoj boji pojačava efektnost i dojam.
Ana Bratić
1 Purgar, Krešimir, Značenje hiperrealizma danas. Realitet, ikonička razlika i percepcija hipertranspaetnih slika, Potrga za stvarnošću, Jadranka Fatur i hiperrealno, Munivrana, Martina (ur.), Zagreb, Muzej suvremene umjetnosti, 2018., str. 88.-107.
Izložba se otvara u utorak, 2. srpnja 2019. u 20:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 12. srpnja 2019.
Davor Drčelić rođen je 1995. godine u Slavonskom Brodu. Završio je gimnaziju Matije Mesića u Slavonskom Brodu i preddiplomski studij Slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića Toumina. Trenutno je student prve godine diplomskog studija na odsjeku za slikarstvo Umjetničke akademije u Splitu u klasi Vedrana Perkova. Sudjelovao je na više skupnih izložbi, ističemo izložbu Otvaranje pogleda održanu u Slavonskom Brodu.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Daniela Ćukušić // Tekst: Ana Bratić // Fotografija: Davor Drčelić // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Loggia / Centar Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split 2. – 12. srpnja 2019.

U četvrtak, 18. srpnja, 2019. u 18:00 sati u Centru za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split (Kinoteka Zlatna vrata) održat će se svečana dodjela diploma polaznicima programa besplatnih edukacija koji su se proveli u sklopu projekta „UKLJUČI SE! - Edukacijom u turizmu i ugostiteljstvu protiv socijalne isključivosti“ financiran iz Europskog socijalnog fonda (UP.02.2.2.03.0023).
predavanje
predavanje

Otvorenje u četvrtak 24.10.2019. u 18.00 sati
JAGLENKA BURIĆ GRANDIS
NADA BUKVIĆ DELIĆ
JASENKA IVANIŠEVIĆ
MERI KATUNARIĆ
VLASTA RONČEVIĆ
gost:
ZAGORKA ŽIVKOVIĆ PERIĆ
tribina

U organizaciji Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata i Udruge za edukaciju građana (UZEG) Split dana 27.11.2019. u 12:00 sati u prostorijama Centra održana je prva edukacija o odvajanju otpada u sklopu projekta "Čisti okoliš", sufinanciran od Grada Splita.
Predavač je bio stručni specijalist ing. zaštite okoliša Mate Herceg u ime Udruge za edukaciju građana.
Teme koje su obrađene:
kako spriječiti nastanak otpada
kako ponovno upotrijebiti otpad
kako reciklirati
Na edukaciji je podijeljena veća količina vreća za odvajanje (žute i plave).
Sljedeća edukacjia na temu "Plastika u moru" planirana je 18.12.2019.
"70 godina od smrti Vladimira Nazora"
Dražen Markotić Vega

U utorak, 17. prosinca 2019. u 19:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 73 / Anna Perlain.
—
Kada vidimo fotografiju voljenih, što čujemo? Kada čujemo ispisivanje toplih riječi, što vidimo? Autorica u svome radu vješto isprepliće vizualno i auditivno, propitujući međuodnos dvaju podražaja, te relativnost intenziteta tog odnosa. Na svojoj prvoj samostalnoj izložbi ona uistinu otvara portal u svoju intimu, s radom vrlo izražene emotivnosti. Dugovječnost predmeta svakodnevne upotrebe i slojevi značenja koji se na njima talože u kontrastu su s našom kratkovječnošću, a svaki segment instalacije odražava upravo taj sentiment. Veze minulog i aktualnog u samoj su srži koncepta: čvrsta glazbena veza u genetskome kodu autorice i njezina djeda, materijalne veze osnovnog oblika – putem radnoga stola koji je nekoć pripadao i služio autoričinom djedu, zatim njenoj majci, i naposljetku njoj samoj. Nasljedstvu pripada i povećalo, s jedne strane trag djedove sakupljačke navike, a s druge odraz čiste redundancije vizualnoga pomagala kada se od nas traži da slušamo. Konačna je veza ona koja savija vrijeme i prostor – imortalizirana u zvučnom efektu pisane riječi.
U poznoj životnoj dobi, potpuno izgubljenog osjeta vida, djed unuci na poleđini vlastite fotografije za dokumente piše Prisloni na uho i čut ćeš sretan ti rođendan. Pritom koristi isključivo mišićnu memoriju, uspijevajući impresivno čitko ispisati cijelu misao sitnim slovima. Umjetnica odlučuje kreirati harmoniju s njegovim zvukom dodajući svoj, nastao ispisivanjem istih riječi, no ovoga puta izrazito uvećanih. Dvije generacije udaljeni, oboje ozvučavaju vizualno, a šum linija nastalih velikim, nesuzdržanim potezima spaja se s onima vidljivima, izloženima na stolu, rubno, vječno.
Lea Tomić
—
Životopisi:
Anna Perlain rođena je u Mistelbachu 1991. godine. Studentica je treće godine preddiplomskoga studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Završila je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, kao i srednju Glazbenu školu Josipa Hatzea, točnije solo pjevanje i klavir. Svestrana umjetnica dosad je sudjelovala na nekoliko skupnih izložbi, a ovo joj je prvo samostalno izlaganje.
Lea Tomić rođena je u Splitu 1992. godine. Studira povijest umjetnosti i anglistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Uz studij bavi se prevođenjem, a stručnu praksu trenutno odrađuje u splitskoj Galeriji umjetnina.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

U organizaciji Centra Zlatna vrata i udruge za edukaciju građana Split dana 18.12.2019. u 12:00 sati u prostorijama Centra Zlatna vrata održana je 2. edukacija na temu "Plastika u moru".
Predavač je bio stručni specijalist ing. zaštite okoliša Mate Herceg u ime udruge za edukaciju građana UZEG.
Teme o kojima smo raspravljali i educirali građane bile su:
ï‚· Kako spriječiti nastanak plastičnog otpada?
ï‚· Kako ponovno upotrijebiti plastični otpad?
ï‚· Kako reciklirati?
ï‚· Ostale teme o smanjenju plastičnog otpada
Polaznici su stekli visoku motivaciju na temu samog sprječavanja plastičnog otpada, oporabe i recikliranja.
Edukacija je bila jako uspješna što smo mogli čuti iz povratnih informacija polaznika, te je planirano da se održi još jedna dodatna edukacija na istu tematiku.Na edukaciji je podijeljena veća količina vreća za odvajanje plastike i letci koji daju jasne upute kako smanjiti uporabu plastike.

U utorak, 21. siječnja 2020. u 19:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 74 / Lucia Mrakovčić.
Izložba ostaje otvorena do 31. siječnja 2020.
—
Ne postoji jedan dogmatski, vidljiv radni obrazac ili linearan način razmišljanja kojim se može pristupiti izloženoj instalaciji. Umjetnica kroz zaigranu improvizaciju, repetitivnu i meditativnu gestu, vođena šansom, intuicijom, sinkronošću, intenzivnom osobnom refleksijom i sporadičnom logikom, istražuje i propituje vlastite pristupe plastici i mogućnosti njezina oblikovanja. Koristeći se različitim materijalima i tehnikama, ona u svom radu stvara kontraste individualnog i univerzalnog, brzog i usporenog, sakralnog i profanog ili pak prirodnog i kulturnog. Intuitivnim istraživanjem plastike umjetnica želi provoditi transformativnu moć umjetničkog procesa, geste, prostora i samog objekta. Ovakvom strujom misli i bez predodređenog plana i ideje, umjetnica propituje razinu područja nesvjesnog sakupljajući objekte na koje slučajno naiđe, a oni joj zaokupe pažnju, prepoznajući mogućnosti njihova novog supostojanja. Univerzalni predmeti sada postaju dijelom spontanog procesa u kojemu se povezuju s osobnim na potpuno nesvjesnoj razini, i poput postavljenih niti balansiraju u zraku između sigurnih uporišta i pozitivnih oslonaca, kao što su to u ovom slučaju kamenja na podu ili zlatni listići na stropu. Spona kamena i uzorka zlatnih listića nosi i svojevrsnu kulturno umjetničku referencu i zapravo reflektira umjetničinu zadivljenost bizantskim mozaicima, stvarajući solidno uporište koje povezuje niti i predmete na njima, a koji nalikuju našem biću unutar kojega slobodno lutaju sjećanja i misli. Na različitim udaljenostima predmeti koegzistiraju, svojim oblikom, veličinom i težinom, testirajući otpornost i izdržljivost svake od niti. Upravo je to način na koji umjetnica opisuje svoj doživljaj svijeta i testira granice tog doživljaja. Od nedodirljivih i nematerijalnih stanja artikulira se tenzija doživljaja koja nije statična nego u permanentnoj mijeni.
Umjetnica tvori balans između poznatog, opipljivog i razumljivog te nepoznatog, nematerijalnog i nerazumljivog aspekta života. Svaka naizgled racionalna pojava u trenutku može pokazati potencijal razotkrivanja dubljih procesa koji na prvu nisu vidljivi. Pa tako ostvarena materijalna reprezentacija onog spiritualnog u ovom radu postavlja pitanje do koje granice mislimo da je naša prava istina u određenom trenutku dostižna, a koliko je odraz nečeg suspregnutog ili davno već zaboravljenog.
Karla Čudina
—
Životopisi:
Lucia Mrakovčić rođena je u Antwerpenu, Belgija 1982. godine. Studira Kiparstvo na Kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti u Antwerpenu a trenutno preko Erasmus programa studijski boravi na 1. godini diplomskog studija Kiparskog odsjeka Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, u klasi izvanrednog profesora Lorena Živkovića Kuliša.
Karla Čudina studentica je prve godine diplomskog studija povijesti umjetnosti i povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Sudjelovala je na projektu publikacije Pisma Vladimira Ardalića Luji Marunu (1893. – 1917.) 2019. i na radionici Skulptura kao kultura 2020. u sklopu istraživačkog projekta Hrvatske zaklade za znanost Pojavnosti moderne skulpture u Hrvatskoj: skulptura na razmeđima društveno-političkog pragmatizma, ekonomskih mogućnosti i estetske kontemplacije.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

U utorak, 21. siječnja 2020. u 19:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 74 / Lucia Mrakovčić.
Izložba ostaje otvorena do 31. siječnja 2020.
—
Ne postoji jedan dogmatski, vidljiv radni obrazac ili linearan način razmišljanja kojim se može pristupiti izloženoj instalaciji. Umjetnica kroz zaigranu improvizaciju, repetitivnu i meditativnu gestu, vođena šansom, intuicijom, sinkronošću, intenzivnom osobnom refleksijom i sporadičnom logikom, istražuje i propituje vlastite pristupe plastici i mogućnosti njezina oblikovanja. Koristeći se različitim materijalima i tehnikama, ona u svom radu stvara kontraste individualnog i univerzalnog, brzog i usporenog, sakralnog i profanog ili pak prirodnog i kulturnog. Intuitivnim istraživanjem plastike umjetnica želi provoditi transformativnu moć umjetničkog procesa, geste, prostora i samog objekta. Ovakvom strujom misli i bez predodređenog plana i ideje, umjetnica propituje razinu područja nesvjesnog sakupljajući objekte na koje slučajno naiđe, a oni joj zaokupe pažnju, prepoznajući mogućnosti njihova novog supostojanja. Univerzalni predmeti sada postaju dijelom spontanog procesa u kojemu se povezuju s osobnim na potpuno nesvjesnoj razini, i poput postavljenih niti balansiraju u zraku između sigurnih uporišta i pozitivnih oslonaca, kao što su to u ovom slučaju kamenja na podu ili zlatni listići na stropu. Spona kamena i uzorka zlatnih listića nosi i svojevrsnu kulturno umjetničku referencu i zapravo reflektira umjetničinu zadivljenost bizantskim mozaicima, stvarajući solidno uporište koje povezuje niti i predmete na njima, a koji nalikuju našem biću unutar kojega slobodno lutaju sjećanja i misli. Na različitim udaljenostima predmeti koegzistiraju, svojim oblikom, veličinom i težinom, testirajući otpornost i izdržljivost svake od niti. Upravo je to način na koji umjetnica opisuje svoj doživljaj svijeta i testira granice tog doživljaja. Od nedodirljivih i nematerijalnih stanja artikulira se tenzija doživljaja koja nije statična nego u permanentnoj mijeni.
Umjetnica tvori balans između poznatog, opipljivog i razumljivog te nepoznatog, nematerijalnog i nerazumljivog aspekta života. Svaka naizgled racionalna pojava u trenutku može pokazati potencijal razotkrivanja dubljih procesa koji na prvu nisu vidljivi. Pa tako ostvarena materijalna reprezentacija onog spiritualnog u ovom radu postavlja pitanje do koje granice mislimo da je naša prava istina u određenom trenutku dostižna, a koliko je odraz nečeg suspregnutog ili davno već zaboravljenog.
Karla Čudina
—
Životopisi:
Lucia Mrakovčić rođena je u Antwerpenu, Belgija 1982. godine. Studira Kiparstvo na Kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti u Antwerpenu a trenutno preko Erasmus programa studijski boravi na 1. godini diplomskog studija Kiparskog odsjeka Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, u klasi izvanrednog profesora Lorena Živkovića Kuliša.
Karla Čudina studentica je prve godine diplomskog studija povijesti umjetnosti i povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Sudjelovala je na projektu publikacije Pisma Vladimira Ardalića Luji Marunu (1893. – 1917.) 2019. i na radionici Skulptura kao kultura 2020. u sklopu istraživačkog projekta Hrvatske zaklade za znanost Pojavnosti moderne skulpture u Hrvatskoj: skulptura na razmeđima društveno-političkog pragmatizma, ekonomskih mogućnosti i estetske kontemplacije.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

U utorak, 21. siječnja 2020. u 19:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 74 / Lucia Mrakovčić.
Izložba ostaje otvorena do 31. siječnja 2020.
—
Ne postoji jedan dogmatski, vidljiv radni obrazac ili linearan način razmišljanja kojim se može pristupiti izloženoj instalaciji. Umjetnica kroz zaigranu improvizaciju, repetitivnu i meditativnu gestu, vođena šansom, intuicijom, sinkronošću, intenzivnom osobnom refleksijom i sporadičnom logikom, istražuje i propituje vlastite pristupe plastici i mogućnosti njezina oblikovanja. Koristeći se različitim materijalima i tehnikama, ona u svom radu stvara kontraste individualnog i univerzalnog, brzog i usporenog, sakralnog i profanog ili pak prirodnog i kulturnog. Intuitivnim istraživanjem plastike umjetnica želi provoditi transformativnu moć umjetničkog procesa, geste, prostora i samog objekta. Ovakvom strujom misli i bez predodređenog plana i ideje, umjetnica propituje razinu područja nesvjesnog sakupljajući objekte na koje slučajno naiđe, a oni joj zaokupe pažnju, prepoznajući mogućnosti njihova novog supostojanja. Univerzalni predmeti sada postaju dijelom spontanog procesa u kojemu se povezuju s osobnim na potpuno nesvjesnoj razini, i poput postavljenih niti balansiraju u zraku između sigurnih uporišta i pozitivnih oslonaca, kao što su to u ovom slučaju kamenja na podu ili zlatni listići na stropu. Spona kamena i uzorka zlatnih listića nosi i svojevrsnu kulturno umjetničku referencu i zapravo reflektira umjetničinu zadivljenost bizantskim mozaicima, stvarajući solidno uporište koje povezuje niti i predmete na njima, a koji nalikuju našem biću unutar kojega slobodno lutaju sjećanja i misli. Na različitim udaljenostima predmeti koegzistiraju, svojim oblikom, veličinom i težinom, testirajući otpornost i izdržljivost svake od niti. Upravo je to način na koji umjetnica opisuje svoj doživljaj svijeta i testira granice tog doživljaja. Od nedodirljivih i nematerijalnih stanja artikulira se tenzija doživljaja koja nije statična nego u permanentnoj mijeni.
Umjetnica tvori balans između poznatog, opipljivog i razumljivog te nepoznatog, nematerijalnog i nerazumljivog aspekta života. Svaka naizgled racionalna pojava u trenutku može pokazati potencijal razotkrivanja dubljih procesa koji na prvu nisu vidljivi. Pa tako ostvarena materijalna reprezentacija onog spiritualnog u ovom radu postavlja pitanje do koje granice mislimo da je naša prava istina u određenom trenutku dostižna, a koliko je odraz nečeg suspregnutog ili davno već zaboravljenog.
Karla Čudina
—
Životopisi:
Lucia Mrakovčić rođena je u Antwerpenu, Belgija 1982. godine. Studira Kiparstvo na Kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti u Antwerpenu a trenutno preko Erasmus programa studijski boravi na 1. godini diplomskog studija Kiparskog odsjeka Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, u klasi izvanrednog profesora Lorena Živkovića Kuliša.
Karla Čudina studentica je prve godine diplomskog studija povijesti umjetnosti i povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Sudjelovala je na projektu publikacije Pisma Vladimira Ardalića Luji Marunu (1893. – 1917.) 2019. i na radionici Skulptura kao kultura 2020. u sklopu istraživačkog projekta Hrvatske zaklade za znanost Pojavnosti moderne skulpture u Hrvatskoj: skulptura na razmeđima društveno-političkog pragmatizma, ekonomskih mogućnosti i estetske kontemplacije.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

U utorak, 21. siječnja 2020. u 19:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 74 / Lucia Mrakovčić.
Izložba ostaje otvorena do 31. siječnja 2020.
—
Ne postoji jedan dogmatski, vidljiv radni obrazac ili linearan način razmišljanja kojim se može pristupiti izloženoj instalaciji. Umjetnica kroz zaigranu improvizaciju, repetitivnu i meditativnu gestu, vođena šansom, intuicijom, sinkronošću, intenzivnom osobnom refleksijom i sporadičnom logikom, istražuje i propituje vlastite pristupe plastici i mogućnosti njezina oblikovanja. Koristeći se različitim materijalima i tehnikama, ona u svom radu stvara kontraste individualnog i univerzalnog, brzog i usporenog, sakralnog i profanog ili pak prirodnog i kulturnog. Intuitivnim istraživanjem plastike umjetnica želi provoditi transformativnu moć umjetničkog procesa, geste, prostora i samog objekta. Ovakvom strujom misli i bez predodređenog plana i ideje, umjetnica propituje razinu područja nesvjesnog sakupljajući objekte na koje slučajno naiđe, a oni joj zaokupe pažnju, prepoznajući mogućnosti njihova novog supostojanja. Univerzalni predmeti sada postaju dijelom spontanog procesa u kojemu se povezuju s osobnim na potpuno nesvjesnoj razini, i poput postavljenih niti balansiraju u zraku između sigurnih uporišta i pozitivnih oslonaca, kao što su to u ovom slučaju kamenja na podu ili zlatni listići na stropu. Spona kamena i uzorka zlatnih listića nosi i svojevrsnu kulturno umjetničku referencu i zapravo reflektira umjetničinu zadivljenost bizantskim mozaicima, stvarajući solidno uporište koje povezuje niti i predmete na njima, a koji nalikuju našem biću unutar kojega slobodno lutaju sjećanja i misli. Na različitim udaljenostima predmeti koegzistiraju, svojim oblikom, veličinom i težinom, testirajući otpornost i izdržljivost svake od niti. Upravo je to način na koji umjetnica opisuje svoj doživljaj svijeta i testira granice tog doživljaja. Od nedodirljivih i nematerijalnih stanja artikulira se tenzija doživljaja koja nije statična nego u permanentnoj mijeni.
Umjetnica tvori balans između poznatog, opipljivog i razumljivog te nepoznatog, nematerijalnog i nerazumljivog aspekta života. Svaka naizgled racionalna pojava u trenutku može pokazati potencijal razotkrivanja dubljih procesa koji na prvu nisu vidljivi. Pa tako ostvarena materijalna reprezentacija onog spiritualnog u ovom radu postavlja pitanje do koje granice mislimo da je naša prava istina u određenom trenutku dostižna, a koliko je odraz nečeg suspregnutog ili davno već zaboravljenog.
Karla Čudina
—
Životopisi:
Lucia Mrakovčić rođena je u Antwerpenu, Belgija 1982. godine. Studira Kiparstvo na Kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti u Antwerpenu a trenutno preko Erasmus programa studijski boravi na 1. godini diplomskog studija Kiparskog odsjeka Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, u klasi izvanrednog profesora Lorena Živkovića Kuliša.
Karla Čudina studentica je prve godine diplomskog studija povijesti umjetnosti i povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Sudjelovala je na projektu publikacije Pisma Vladimira Ardalića Luji Marunu (1893. – 1917.) 2019. i na radionici Skulptura kao kultura 2020. u sklopu istraživačkog projekta Hrvatske zaklade za znanost Pojavnosti moderne skulpture u Hrvatskoj: skulptura na razmeđima društveno-političkog pragmatizma, ekonomskih mogućnosti i estetske kontemplacije.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

U utorak, 21. siječnja 2020. u 19:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 74 / Lucia Mrakovčić.
Izložba ostaje otvorena do 31. siječnja 2020.
—
Ne postoji jedan dogmatski, vidljiv radni obrazac ili linearan način razmišljanja kojim se može pristupiti izloženoj instalaciji. Umjetnica kroz zaigranu improvizaciju, repetitivnu i meditativnu gestu, vođena šansom, intuicijom, sinkronošću, intenzivnom osobnom refleksijom i sporadičnom logikom, istražuje i propituje vlastite pristupe plastici i mogućnosti njezina oblikovanja. Koristeći se različitim materijalima i tehnikama, ona u svom radu stvara kontraste individualnog i univerzalnog, brzog i usporenog, sakralnog i profanog ili pak prirodnog i kulturnog. Intuitivnim istraživanjem plastike umjetnica želi provoditi transformativnu moć umjetničkog procesa, geste, prostora i samog objekta. Ovakvom strujom misli i bez predodređenog plana i ideje, umjetnica propituje razinu područja nesvjesnog sakupljajući objekte na koje slučajno naiđe, a oni joj zaokupe pažnju, prepoznajući mogućnosti njihova novog supostojanja. Univerzalni predmeti sada postaju dijelom spontanog procesa u kojemu se povezuju s osobnim na potpuno nesvjesnoj razini, i poput postavljenih niti balansiraju u zraku između sigurnih uporišta i pozitivnih oslonaca, kao što su to u ovom slučaju kamenja na podu ili zlatni listići na stropu. Spona kamena i uzorka zlatnih listića nosi i svojevrsnu kulturno umjetničku referencu i zapravo reflektira umjetničinu zadivljenost bizantskim mozaicima, stvarajući solidno uporište koje povezuje niti i predmete na njima, a koji nalikuju našem biću unutar kojega slobodno lutaju sjećanja i misli. Na različitim udaljenostima predmeti koegzistiraju, svojim oblikom, veličinom i težinom, testirajući otpornost i izdržljivost svake od niti. Upravo je to način na koji umjetnica opisuje svoj doživljaj svijeta i testira granice tog doživljaja. Od nedodirljivih i nematerijalnih stanja artikulira se tenzija doživljaja koja nije statična nego u permanentnoj mijeni.
Umjetnica tvori balans između poznatog, opipljivog i razumljivog te nepoznatog, nematerijalnog i nerazumljivog aspekta života. Svaka naizgled racionalna pojava u trenutku može pokazati potencijal razotkrivanja dubljih procesa koji na prvu nisu vidljivi. Pa tako ostvarena materijalna reprezentacija onog spiritualnog u ovom radu postavlja pitanje do koje granice mislimo da je naša prava istina u određenom trenutku dostižna, a koliko je odraz nečeg suspregnutog ili davno već zaboravljenog.
Karla Čudina
—
Životopisi:
Lucia Mrakovčić rođena je u Antwerpenu, Belgija 1982. godine. Studira Kiparstvo na Kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti u Antwerpenu a trenutno preko Erasmus programa studijski boravi na 1. godini diplomskog studija Kiparskog odsjeka Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, u klasi izvanrednog profesora Lorena Živkovića Kuliša.
Karla Čudina studentica je prve godine diplomskog studija povijesti umjetnosti i povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Sudjelovala je na projektu publikacije Pisma Vladimira Ardalića Luji Marunu (1893. – 1917.) 2019. i na radionici Skulptura kao kultura 2020. u sklopu istraživačkog projekta Hrvatske zaklade za znanost Pojavnosti moderne skulpture u Hrvatskoj: skulptura na razmeđima društveno-političkog pragmatizma, ekonomskih mogućnosti i estetske kontemplacije.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

U utorak, 21. siječnja 2020. u 19:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 74 / Lucia Mrakovčić.
Izložba ostaje otvorena do 31. siječnja 2020.
—
Ne postoji jedan dogmatski, vidljiv radni obrazac ili linearan način razmišljanja kojim se može pristupiti izloženoj instalaciji. Umjetnica kroz zaigranu improvizaciju, repetitivnu i meditativnu gestu, vođena šansom, intuicijom, sinkronošću, intenzivnom osobnom refleksijom i sporadičnom logikom, istražuje i propituje vlastite pristupe plastici i mogućnosti njezina oblikovanja. Koristeći se različitim materijalima i tehnikama, ona u svom radu stvara kontraste individualnog i univerzalnog, brzog i usporenog, sakralnog i profanog ili pak prirodnog i kulturnog. Intuitivnim istraživanjem plastike umjetnica želi provoditi transformativnu moć umjetničkog procesa, geste, prostora i samog objekta. Ovakvom strujom misli i bez predodređenog plana i ideje, umjetnica propituje razinu područja nesvjesnog sakupljajući objekte na koje slučajno naiđe, a oni joj zaokupe pažnju, prepoznajući mogućnosti njihova novog supostojanja. Univerzalni predmeti sada postaju dijelom spontanog procesa u kojemu se povezuju s osobnim na potpuno nesvjesnoj razini, i poput postavljenih niti balansiraju u zraku između sigurnih uporišta i pozitivnih oslonaca, kao što su to u ovom slučaju kamenja na podu ili zlatni listići na stropu. Spona kamena i uzorka zlatnih listića nosi i svojevrsnu kulturno umjetničku referencu i zapravo reflektira umjetničinu zadivljenost bizantskim mozaicima, stvarajući solidno uporište koje povezuje niti i predmete na njima, a koji nalikuju našem biću unutar kojega slobodno lutaju sjećanja i misli. Na različitim udaljenostima predmeti koegzistiraju, svojim oblikom, veličinom i težinom, testirajući otpornost i izdržljivost svake od niti. Upravo je to način na koji umjetnica opisuje svoj doživljaj svijeta i testira granice tog doživljaja. Od nedodirljivih i nematerijalnih stanja artikulira se tenzija doživljaja koja nije statična nego u permanentnoj mijeni.
Umjetnica tvori balans između poznatog, opipljivog i razumljivog te nepoznatog, nematerijalnog i nerazumljivog aspekta života. Svaka naizgled racionalna pojava u trenutku može pokazati potencijal razotkrivanja dubljih procesa koji na prvu nisu vidljivi. Pa tako ostvarena materijalna reprezentacija onog spiritualnog u ovom radu postavlja pitanje do koje granice mislimo da je naša prava istina u određenom trenutku dostižna, a koliko je odraz nečeg suspregnutog ili davno već zaboravljenog.
Karla Čudina
—
Životopisi:
Lucia Mrakovčić rođena je u Antwerpenu, Belgija 1982. godine. Studira Kiparstvo na Kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti u Antwerpenu a trenutno preko Erasmus programa studijski boravi na 1. godini diplomskog studija Kiparskog odsjeka Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, u klasi izvanrednog profesora Lorena Živkovića Kuliša.
Karla Čudina studentica je prve godine diplomskog studija povijesti umjetnosti i povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Sudjelovala je na projektu publikacije Pisma Vladimira Ardalića Luji Marunu (1893. – 1917.) 2019. i na radionici Skulptura kao kultura 2020. u sklopu istraživačkog projekta Hrvatske zaklade za znanost Pojavnosti moderne skulpture u Hrvatskoj: skulptura na razmeđima društveno-političkog pragmatizma, ekonomskih mogućnosti i estetske kontemplacije.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

U utorak, 21. siječnja 2020. u 19:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 74 / Lucia Mrakovčić.
Izložba ostaje otvorena do 31. siječnja 2020.
—
Ne postoji jedan dogmatski, vidljiv radni obrazac ili linearan način razmišljanja kojim se može pristupiti izloženoj instalaciji. Umjetnica kroz zaigranu improvizaciju, repetitivnu i meditativnu gestu, vođena šansom, intuicijom, sinkronošću, intenzivnom osobnom refleksijom i sporadičnom logikom, istražuje i propituje vlastite pristupe plastici i mogućnosti njezina oblikovanja. Koristeći se različitim materijalima i tehnikama, ona u svom radu stvara kontraste individualnog i univerzalnog, brzog i usporenog, sakralnog i profanog ili pak prirodnog i kulturnog. Intuitivnim istraživanjem plastike umjetnica želi provoditi transformativnu moć umjetničkog procesa, geste, prostora i samog objekta. Ovakvom strujom misli i bez predodređenog plana i ideje, umjetnica propituje razinu područja nesvjesnog sakupljajući objekte na koje slučajno naiđe, a oni joj zaokupe pažnju, prepoznajući mogućnosti njihova novog supostojanja. Univerzalni predmeti sada postaju dijelom spontanog procesa u kojemu se povezuju s osobnim na potpuno nesvjesnoj razini, i poput postavljenih niti balansiraju u zraku između sigurnih uporišta i pozitivnih oslonaca, kao što su to u ovom slučaju kamenja na podu ili zlatni listići na stropu. Spona kamena i uzorka zlatnih listića nosi i svojevrsnu kulturno umjetničku referencu i zapravo reflektira umjetničinu zadivljenost bizantskim mozaicima, stvarajući solidno uporište koje povezuje niti i predmete na njima, a koji nalikuju našem biću unutar kojega slobodno lutaju sjećanja i misli. Na različitim udaljenostima predmeti koegzistiraju, svojim oblikom, veličinom i težinom, testirajući otpornost i izdržljivost svake od niti. Upravo je to način na koji umjetnica opisuje svoj doživljaj svijeta i testira granice tog doživljaja. Od nedodirljivih i nematerijalnih stanja artikulira se tenzija doživljaja koja nije statična nego u permanentnoj mijeni.
Umjetnica tvori balans između poznatog, opipljivog i razumljivog te nepoznatog, nematerijalnog i nerazumljivog aspekta života. Svaka naizgled racionalna pojava u trenutku može pokazati potencijal razotkrivanja dubljih procesa koji na prvu nisu vidljivi. Pa tako ostvarena materijalna reprezentacija onog spiritualnog u ovom radu postavlja pitanje do koje granice mislimo da je naša prava istina u određenom trenutku dostižna, a koliko je odraz nečeg suspregnutog ili davno već zaboravljenog.
Karla Čudina
—
Životopisi:
Lucia Mrakovčić rođena je u Antwerpenu, Belgija 1982. godine. Studira Kiparstvo na Kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti u Antwerpenu a trenutno preko Erasmus programa studijski boravi na 1. godini diplomskog studija Kiparskog odsjeka Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, u klasi izvanrednog profesora Lorena Živkovića Kuliša.
Karla Čudina studentica je prve godine diplomskog studija povijesti umjetnosti i povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Sudjelovala je na projektu publikacije Pisma Vladimira Ardalića Luji Marunu (1893. – 1917.) 2019. i na radionici Skulptura kao kultura 2020. u sklopu istraživačkog projekta Hrvatske zaklade za znanost Pojavnosti moderne skulpture u Hrvatskoj: skulptura na razmeđima društveno-političkog pragmatizma, ekonomskih mogućnosti i estetske kontemplacije.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

U utorak, 21. siječnja 2020. u 19:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 74 / Lucia Mrakovčić.
Izložba ostaje otvorena do 31. siječnja 2020.
—
Ne postoji jedan dogmatski, vidljiv radni obrazac ili linearan način razmišljanja kojim se može pristupiti izloženoj instalaciji. Umjetnica kroz zaigranu improvizaciju, repetitivnu i meditativnu gestu, vođena šansom, intuicijom, sinkronošću, intenzivnom osobnom refleksijom i sporadičnom logikom, istražuje i propituje vlastite pristupe plastici i mogućnosti njezina oblikovanja. Koristeći se različitim materijalima i tehnikama, ona u svom radu stvara kontraste individualnog i univerzalnog, brzog i usporenog, sakralnog i profanog ili pak prirodnog i kulturnog. Intuitivnim istraživanjem plastike umjetnica želi provoditi transformativnu moć umjetničkog procesa, geste, prostora i samog objekta. Ovakvom strujom misli i bez predodređenog plana i ideje, umjetnica propituje razinu područja nesvjesnog sakupljajući objekte na koje slučajno naiđe, a oni joj zaokupe pažnju, prepoznajući mogućnosti njihova novog supostojanja. Univerzalni predmeti sada postaju dijelom spontanog procesa u kojemu se povezuju s osobnim na potpuno nesvjesnoj razini, i poput postavljenih niti balansiraju u zraku između sigurnih uporišta i pozitivnih oslonaca, kao što su to u ovom slučaju kamenja na podu ili zlatni listići na stropu. Spona kamena i uzorka zlatnih listića nosi i svojevrsnu kulturno umjetničku referencu i zapravo reflektira umjetničinu zadivljenost bizantskim mozaicima, stvarajući solidno uporište koje povezuje niti i predmete na njima, a koji nalikuju našem biću unutar kojega slobodno lutaju sjećanja i misli. Na različitim udaljenostima predmeti koegzistiraju, svojim oblikom, veličinom i težinom, testirajući otpornost i izdržljivost svake od niti. Upravo je to način na koji umjetnica opisuje svoj doživljaj svijeta i testira granice tog doživljaja. Od nedodirljivih i nematerijalnih stanja artikulira se tenzija doživljaja koja nije statična nego u permanentnoj mijeni.
Umjetnica tvori balans između poznatog, opipljivog i razumljivog te nepoznatog, nematerijalnog i nerazumljivog aspekta života. Svaka naizgled racionalna pojava u trenutku može pokazati potencijal razotkrivanja dubljih procesa koji na prvu nisu vidljivi. Pa tako ostvarena materijalna reprezentacija onog spiritualnog u ovom radu postavlja pitanje do koje granice mislimo da je naša prava istina u određenom trenutku dostižna, a koliko je odraz nečeg suspregnutog ili davno već zaboravljenog.
Karla Čudina
—
Životopisi:
Lucia Mrakovčić rođena je u Antwerpenu, Belgija 1982. godine. Studira Kiparstvo na Kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti u Antwerpenu a trenutno preko Erasmus programa studijski boravi na 1. godini diplomskog studija Kiparskog odsjeka Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, u klasi izvanrednog profesora Lorena Živkovića Kuliša.
Karla Čudina studentica je prve godine diplomskog studija povijesti umjetnosti i povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Sudjelovala je na projektu publikacije Pisma Vladimira Ardalića Luji Marunu (1893. – 1917.) 2019. i na radionici Skulptura kao kultura 2020. u sklopu istraživačkog projekta Hrvatske zaklade za znanost Pojavnosti moderne skulpture u Hrvatskoj: skulptura na razmeđima društveno-političkog pragmatizma, ekonomskih mogućnosti i estetske kontemplacije.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

U utorak, 21. siječnja 2020. u 19:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 74 / Lucia Mrakovčić.
Izložba ostaje otvorena do 31. siječnja 2020.
—
Ne postoji jedan dogmatski, vidljiv radni obrazac ili linearan način razmišljanja kojim se može pristupiti izloženoj instalaciji. Umjetnica kroz zaigranu improvizaciju, repetitivnu i meditativnu gestu, vođena šansom, intuicijom, sinkronošću, intenzivnom osobnom refleksijom i sporadičnom logikom, istražuje i propituje vlastite pristupe plastici i mogućnosti njezina oblikovanja. Koristeći se različitim materijalima i tehnikama, ona u svom radu stvara kontraste individualnog i univerzalnog, brzog i usporenog, sakralnog i profanog ili pak prirodnog i kulturnog. Intuitivnim istraživanjem plastike umjetnica želi provoditi transformativnu moć umjetničkog procesa, geste, prostora i samog objekta. Ovakvom strujom misli i bez predodređenog plana i ideje, umjetnica propituje razinu područja nesvjesnog sakupljajući objekte na koje slučajno naiđe, a oni joj zaokupe pažnju, prepoznajući mogućnosti njihova novog supostojanja. Univerzalni predmeti sada postaju dijelom spontanog procesa u kojemu se povezuju s osobnim na potpuno nesvjesnoj razini, i poput postavljenih niti balansiraju u zraku između sigurnih uporišta i pozitivnih oslonaca, kao što su to u ovom slučaju kamenja na podu ili zlatni listići na stropu. Spona kamena i uzorka zlatnih listića nosi i svojevrsnu kulturno umjetničku referencu i zapravo reflektira umjetničinu zadivljenost bizantskim mozaicima, stvarajući solidno uporište koje povezuje niti i predmete na njima, a koji nalikuju našem biću unutar kojega slobodno lutaju sjećanja i misli. Na različitim udaljenostima predmeti koegzistiraju, svojim oblikom, veličinom i težinom, testirajući otpornost i izdržljivost svake od niti. Upravo je to način na koji umjetnica opisuje svoj doživljaj svijeta i testira granice tog doživljaja. Od nedodirljivih i nematerijalnih stanja artikulira se tenzija doživljaja koja nije statična nego u permanentnoj mijeni.
Umjetnica tvori balans između poznatog, opipljivog i razumljivog te nepoznatog, nematerijalnog i nerazumljivog aspekta života. Svaka naizgled racionalna pojava u trenutku može pokazati potencijal razotkrivanja dubljih procesa koji na prvu nisu vidljivi. Pa tako ostvarena materijalna reprezentacija onog spiritualnog u ovom radu postavlja pitanje do koje granice mislimo da je naša prava istina u određenom trenutku dostižna, a koliko je odraz nečeg suspregnutog ili davno već zaboravljenog.
Karla Čudina
—
Životopisi:
Lucia Mrakovčić rođena je u Antwerpenu, Belgija 1982. godine. Studira Kiparstvo na Kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti u Antwerpenu a trenutno preko Erasmus programa studijski boravi na 1. godini diplomskog studija Kiparskog odsjeka Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, u klasi izvanrednog profesora Lorena Živkovića Kuliša.
Karla Čudina studentica je prve godine diplomskog studija povijesti umjetnosti i povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Sudjelovala je na projektu publikacije Pisma Vladimira Ardalića Luji Marunu (1893. – 1917.) 2019. i na radionici Skulptura kao kultura 2020. u sklopu istraživačkog projekta Hrvatske zaklade za znanost Pojavnosti moderne skulpture u Hrvatskoj: skulptura na razmeđima društveno-političkog pragmatizma, ekonomskih mogućnosti i estetske kontemplacije.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Udruga Alumni Ekonomskog fakulteta u Splitu
Filmska večer s gostom - uvodničarom Alenom Munitićem, direktorom Festivala mediteranskog filma u Splitu.
dokumentarni film OVO MIJENJA SVE
Redatelj: Avi Lewis, 2015., SAD/Kanada, 89 min.
Kako egzistencijalnu krizu klimatskih promjena možemo upotrijebiti za poboljšanje ekonomskog sustava.

Grafička mapa zbir je grafičkih listova realiziranih propitkivanjem međuodnosa i mogućnosti tradicionalnih i suvremenih grafičkih tehnika. Eksperimentirajući u domeni matrice, umjetnica ostvaruje tehničke, estetske i emocionalne kvalitete rada. Arhitektura vlastitoga grada te njegovi devastirani i opustošeni interijeri fokalna su točka autoričina interesa. Odsustvo naziva same mape esencijalno je povezano sa semantičkim vrijednostima djela. Ruinirani ambijenti, otuđeni od svakodnevice grada, simbolički evociraju društveno ozračje i kolektivne obrasce ponašanja. Jukstapozicijom grafičkih izraza, umjetnica istražuje diskurs društva i gradske baštine, pri čemu je mogućnost prepoznavanja i reinterpretacije prezentiranih prostora svjesno ostavljena na promišljanje samome promatraču. Neizbježno pitanje koje ova socijalno angažirana tematika svakako nastoji postaviti jest – što se to događa društvu i njegovu poimanju baštine, kao i kulture općenito, da nas je dovelo do ovakve slike grada? Odabrani derutni interijeri gube svoj identitet te se postepeno povlače iz kolektivne gradske memorije. Radovi Ane Marie Delalle suptilno pozivaju na revalorizaciju baštine, mahom one socijalističke i industrijske, kao manje „turistički dopadljive", te ujedno današnjom slikom grada provociraju pojedinca na kontemplaciju udjela individualne inertnosti u kreiranju iste.
Koncipirani kao mapa kružnih kompozicija, ovi grafički listovi afirmiraju umjetničine vještine tradicionalnog interveniranja unutar grafičkog medija, kao i istančan smisao za manipulaciju modusima novih digitalnih medija. Osobnim fotografiranjem selektiranih interijera, dodatnom obradom fotografije u programu „Adobe Photoshop" te naposlijetku, digitalnim UV printom, priređuje se cinčana matrica, spremna za jetkanje u kiselini. Jetkana se matrica u prvoj fazi premazuje crnom bojom, a zatim se, uz pomoć maski, otiskuju kolorizirani segmenti, kreirajući pritom jednostavne geometrijske forme. Grafička mapa tako postaje produktom kombiniranih grafičkih tehnika dubokog tiska fotogravure, suhe igle te autoričinog eksperimentalnog, ali minucioznog idioma unutar grafičkog medija.
Tihana Ćuk
—
Životopisi:
Ana Maria Delalle rođena je u Splitu 1990. godine. Po završetku srednje škole za dizajn, grafiku i održivu gradnju upisala je Umjetničku akademiju u Splitu, na kojoj 2017. godine sa završnim radom iz grafike pod mentorstvom profesora Edvina Dragičevića zaokružuje preddiplomski studij. Sa specijalizacijom u grafici, upravo je i diplomirala na Odsjeku za likovnu kulturu i likovnu umjetnost pod mentorstvom profesorice Maje Zemunik Khoualdi na splitskoj Akademiji. Umjetnica je dosada sudjelovala na nekoliko nacionalnih i međunarodnih skupnih izložbi, a ovo joj je prvo samostalno izlaganje.
Tihana Ćuk, rođena u Splitu 1998. godine, studentica je treće godine preddiplomskog studija povijesti umjetnosti i anglistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Trenutno odrađuje stručnu praksu u Konzervatorskom odjelu Uprave za zaštitu kulturne baštine.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Grafička mapa zbir je grafičkih listova realiziranih propitkivanjem međuodnosa i mogućnosti tradicionalnih i suvremenih grafičkih tehnika. Eksperimentirajući u domeni matrice, umjetnica ostvaruje tehničke, estetske i emocionalne kvalitete rada. Arhitektura vlastitoga grada te njegovi devastirani i opustošeni interijeri fokalna su točka autoričina interesa. Odsustvo naziva same mape esencijalno je povezano sa semantičkim vrijednostima djela. Ruinirani ambijenti, otuđeni od svakodnevice grada, simbolički evociraju društveno ozračje i kolektivne obrasce ponašanja. Jukstapozicijom grafičkih izraza, umjetnica istražuje diskurs društva i gradske baštine, pri čemu je mogućnost prepoznavanja i reinterpretacije prezentiranih prostora svjesno ostavljena na promišljanje samome promatraču. Neizbježno pitanje koje ova socijalno angažirana tematika svakako nastoji postaviti jest – što se to događa društvu i njegovu poimanju baštine, kao i kulture općenito, da nas je dovelo do ovakve slike grada? Odabrani derutni interijeri gube svoj identitet te se postepeno povlače iz kolektivne gradske memorije. Radovi Ane Marie Delalle suptilno pozivaju na revalorizaciju baštine, mahom one socijalističke i industrijske, kao manje „turistički dopadljive", te ujedno današnjom slikom grada provociraju pojedinca na kontemplaciju udjela individualne inertnosti u kreiranju iste.
Koncipirani kao mapa kružnih kompozicija, ovi grafički listovi afirmiraju umjetničine vještine tradicionalnog interveniranja unutar grafičkog medija, kao i istančan smisao za manipulaciju modusima novih digitalnih medija. Osobnim fotografiranjem selektiranih interijera, dodatnom obradom fotografije u programu „Adobe Photoshop" te naposlijetku, digitalnim UV printom, priređuje se cinčana matrica, spremna za jetkanje u kiselini. Jetkana se matrica u prvoj fazi premazuje crnom bojom, a zatim se, uz pomoć maski, otiskuju kolorizirani segmenti, kreirajući pritom jednostavne geometrijske forme. Grafička mapa tako postaje produktom kombiniranih grafičkih tehnika dubokog tiska fotogravure, suhe igle te autoričinog eksperimentalnog, ali minucioznog idioma unutar grafičkog medija.
Tihana Ćuk
—
Životopisi:
Ana Maria Delalle rođena je u Splitu 1990. godine. Po završetku srednje škole za dizajn, grafiku i održivu gradnju upisala je Umjetničku akademiju u Splitu, na kojoj 2017. godine sa završnim radom iz grafike pod mentorstvom profesora Edvina Dragičevića zaokružuje preddiplomski studij. Sa specijalizacijom u grafici, upravo je i diplomirala na Odsjeku za likovnu kulturu i likovnu umjetnost pod mentorstvom profesorice Maje Zemunik Khoualdi na splitskoj Akademiji. Umjetnica je dosada sudjelovala na nekoliko nacionalnih i međunarodnih skupnih izložbi, a ovo joj je prvo samostalno izlaganje.
Tihana Ćuk, rođena u Splitu 1998. godine, studentica je treće godine preddiplomskog studija povijesti umjetnosti i anglistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Trenutno odrađuje stručnu praksu u Konzervatorskom odjelu Uprave za zaštitu kulturne baštine.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Grafička mapa zbir je grafičkih listova realiziranih propitkivanjem međuodnosa i mogućnosti tradicionalnih i suvremenih grafičkih tehnika. Eksperimentirajući u domeni matrice, umjetnica ostvaruje tehničke, estetske i emocionalne kvalitete rada. Arhitektura vlastitoga grada te njegovi devastirani i opustošeni interijeri fokalna su točka autoričina interesa. Odsustvo naziva same mape esencijalno je povezano sa semantičkim vrijednostima djela. Ruinirani ambijenti, otuđeni od svakodnevice grada, simbolički evociraju društveno ozračje i kolektivne obrasce ponašanja. Jukstapozicijom grafičkih izraza, umjetnica istražuje diskurs društva i gradske baštine, pri čemu je mogućnost prepoznavanja i reinterpretacije prezentiranih prostora svjesno ostavljena na promišljanje samome promatraču. Neizbježno pitanje koje ova socijalno angažirana tematika svakako nastoji postaviti jest – što se to događa društvu i njegovu poimanju baštine, kao i kulture općenito, da nas je dovelo do ovakve slike grada? Odabrani derutni interijeri gube svoj identitet te se postepeno povlače iz kolektivne gradske memorije. Radovi Ane Marie Delalle suptilno pozivaju na revalorizaciju baštine, mahom one socijalističke i industrijske, kao manje „turistički dopadljive", te ujedno današnjom slikom grada provociraju pojedinca na kontemplaciju udjela individualne inertnosti u kreiranju iste.
Koncipirani kao mapa kružnih kompozicija, ovi grafički listovi afirmiraju umjetničine vještine tradicionalnog interveniranja unutar grafičkog medija, kao i istančan smisao za manipulaciju modusima novih digitalnih medija. Osobnim fotografiranjem selektiranih interijera, dodatnom obradom fotografije u programu „Adobe Photoshop" te naposlijetku, digitalnim UV printom, priređuje se cinčana matrica, spremna za jetkanje u kiselini. Jetkana se matrica u prvoj fazi premazuje crnom bojom, a zatim se, uz pomoć maski, otiskuju kolorizirani segmenti, kreirajući pritom jednostavne geometrijske forme. Grafička mapa tako postaje produktom kombiniranih grafičkih tehnika dubokog tiska fotogravure, suhe igle te autoričinog eksperimentalnog, ali minucioznog idioma unutar grafičkog medija.
Tihana Ćuk
—
Životopisi:
Ana Maria Delalle rođena je u Splitu 1990. godine. Po završetku srednje škole za dizajn, grafiku i održivu gradnju upisala je Umjetničku akademiju u Splitu, na kojoj 2017. godine sa završnim radom iz grafike pod mentorstvom profesora Edvina Dragičevića zaokružuje preddiplomski studij. Sa specijalizacijom u grafici, upravo je i diplomirala na Odsjeku za likovnu kulturu i likovnu umjetnost pod mentorstvom profesorice Maje Zemunik Khoualdi na splitskoj Akademiji. Umjetnica je dosada sudjelovala na nekoliko nacionalnih i međunarodnih skupnih izložbi, a ovo joj je prvo samostalno izlaganje.
Tihana Ćuk, rođena u Splitu 1998. godine, studentica je treće godine preddiplomskog studija povijesti umjetnosti i anglistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Trenutno odrađuje stručnu praksu u Konzervatorskom odjelu Uprave za zaštitu kulturne baštine.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Grafička mapa zbir je grafičkih listova realiziranih propitkivanjem međuodnosa i mogućnosti tradicionalnih i suvremenih grafičkih tehnika. Eksperimentirajući u domeni matrice, umjetnica ostvaruje tehničke, estetske i emocionalne kvalitete rada. Arhitektura vlastitoga grada te njegovi devastirani i opustošeni interijeri fokalna su točka autoričina interesa. Odsustvo naziva same mape esencijalno je povezano sa semantičkim vrijednostima djela. Ruinirani ambijenti, otuđeni od svakodnevice grada, simbolički evociraju društveno ozračje i kolektivne obrasce ponašanja. Jukstapozicijom grafičkih izraza, umjetnica istražuje diskurs društva i gradske baštine, pri čemu je mogućnost prepoznavanja i reinterpretacije prezentiranih prostora svjesno ostavljena na promišljanje samome promatraču. Neizbježno pitanje koje ova socijalno angažirana tematika svakako nastoji postaviti jest – što se to događa društvu i njegovu poimanju baštine, kao i kulture općenito, da nas je dovelo do ovakve slike grada? Odabrani derutni interijeri gube svoj identitet te se postepeno povlače iz kolektivne gradske memorije. Radovi Ane Marie Delalle suptilno pozivaju na revalorizaciju baštine, mahom one socijalističke i industrijske, kao manje „turistički dopadljive", te ujedno današnjom slikom grada provociraju pojedinca na kontemplaciju udjela individualne inertnosti u kreiranju iste.
Koncipirani kao mapa kružnih kompozicija, ovi grafički listovi afirmiraju umjetničine vještine tradicionalnog interveniranja unutar grafičkog medija, kao i istančan smisao za manipulaciju modusima novih digitalnih medija. Osobnim fotografiranjem selektiranih interijera, dodatnom obradom fotografije u programu „Adobe Photoshop" te naposlijetku, digitalnim UV printom, priređuje se cinčana matrica, spremna za jetkanje u kiselini. Jetkana se matrica u prvoj fazi premazuje crnom bojom, a zatim se, uz pomoć maski, otiskuju kolorizirani segmenti, kreirajući pritom jednostavne geometrijske forme. Grafička mapa tako postaje produktom kombiniranih grafičkih tehnika dubokog tiska fotogravure, suhe igle te autoričinog eksperimentalnog, ali minucioznog idioma unutar grafičkog medija.
Tihana Ćuk
—
Životopisi:
Ana Maria Delalle rođena je u Splitu 1990. godine. Po završetku srednje škole za dizajn, grafiku i održivu gradnju upisala je Umjetničku akademiju u Splitu, na kojoj 2017. godine sa završnim radom iz grafike pod mentorstvom profesora Edvina Dragičevića zaokružuje preddiplomski studij. Sa specijalizacijom u grafici, upravo je i diplomirala na Odsjeku za likovnu kulturu i likovnu umjetnost pod mentorstvom profesorice Maje Zemunik Khoualdi na splitskoj Akademiji. Umjetnica je dosada sudjelovala na nekoliko nacionalnih i međunarodnih skupnih izložbi, a ovo joj je prvo samostalno izlaganje.
Tihana Ćuk, rođena u Splitu 1998. godine, studentica je treće godine preddiplomskog studija povijesti umjetnosti i anglistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Trenutno odrađuje stručnu praksu u Konzervatorskom odjelu Uprave za zaštitu kulturne baštine.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Grafička mapa zbir je grafičkih listova realiziranih propitkivanjem međuodnosa i mogućnosti tradicionalnih i suvremenih grafičkih tehnika. Eksperimentirajući u domeni matrice, umjetnica ostvaruje tehničke, estetske i emocionalne kvalitete rada. Arhitektura vlastitoga grada te njegovi devastirani i opustošeni interijeri fokalna su točka autoričina interesa. Odsustvo naziva same mape esencijalno je povezano sa semantičkim vrijednostima djela. Ruinirani ambijenti, otuđeni od svakodnevice grada, simbolički evociraju društveno ozračje i kolektivne obrasce ponašanja. Jukstapozicijom grafičkih izraza, umjetnica istražuje diskurs društva i gradske baštine, pri čemu je mogućnost prepoznavanja i reinterpretacije prezentiranih prostora svjesno ostavljena na promišljanje samome promatraču. Neizbježno pitanje koje ova socijalno angažirana tematika svakako nastoji postaviti jest – što se to događa društvu i njegovu poimanju baštine, kao i kulture općenito, da nas je dovelo do ovakve slike grada? Odabrani derutni interijeri gube svoj identitet te se postepeno povlače iz kolektivne gradske memorije. Radovi Ane Marie Delalle suptilno pozivaju na revalorizaciju baštine, mahom one socijalističke i industrijske, kao manje „turistički dopadljive", te ujedno današnjom slikom grada provociraju pojedinca na kontemplaciju udjela individualne inertnosti u kreiranju iste.
Koncipirani kao mapa kružnih kompozicija, ovi grafički listovi afirmiraju umjetničine vještine tradicionalnog interveniranja unutar grafičkog medija, kao i istančan smisao za manipulaciju modusima novih digitalnih medija. Osobnim fotografiranjem selektiranih interijera, dodatnom obradom fotografije u programu „Adobe Photoshop" te naposlijetku, digitalnim UV printom, priređuje se cinčana matrica, spremna za jetkanje u kiselini. Jetkana se matrica u prvoj fazi premazuje crnom bojom, a zatim se, uz pomoć maski, otiskuju kolorizirani segmenti, kreirajući pritom jednostavne geometrijske forme. Grafička mapa tako postaje produktom kombiniranih grafičkih tehnika dubokog tiska fotogravure, suhe igle te autoričinog eksperimentalnog, ali minucioznog idioma unutar grafičkog medija.
Tihana Ćuk
—
Životopisi:
Ana Maria Delalle rođena je u Splitu 1990. godine. Po završetku srednje škole za dizajn, grafiku i održivu gradnju upisala je Umjetničku akademiju u Splitu, na kojoj 2017. godine sa završnim radom iz grafike pod mentorstvom profesora Edvina Dragičevića zaokružuje preddiplomski studij. Sa specijalizacijom u grafici, upravo je i diplomirala na Odsjeku za likovnu kulturu i likovnu umjetnost pod mentorstvom profesorice Maje Zemunik Khoualdi na splitskoj Akademiji. Umjetnica je dosada sudjelovala na nekoliko nacionalnih i međunarodnih skupnih izložbi, a ovo joj je prvo samostalno izlaganje.
Tihana Ćuk, rođena u Splitu 1998. godine, studentica je treće godine preddiplomskog studija povijesti umjetnosti i anglistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Trenutno odrađuje stručnu praksu u Konzervatorskom odjelu Uprave za zaštitu kulturne baštine.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Grafička mapa zbir je grafičkih listova realiziranih propitkivanjem međuodnosa i mogućnosti tradicionalnih i suvremenih grafičkih tehnika. Eksperimentirajući u domeni matrice, umjetnica ostvaruje tehničke, estetske i emocionalne kvalitete rada. Arhitektura vlastitoga grada te njegovi devastirani i opustošeni interijeri fokalna su točka autoričina interesa. Odsustvo naziva same mape esencijalno je povezano sa semantičkim vrijednostima djela. Ruinirani ambijenti, otuđeni od svakodnevice grada, simbolički evociraju društveno ozračje i kolektivne obrasce ponašanja. Jukstapozicijom grafičkih izraza, umjetnica istražuje diskurs društva i gradske baštine, pri čemu je mogućnost prepoznavanja i reinterpretacije prezentiranih prostora svjesno ostavljena na promišljanje samome promatraču. Neizbježno pitanje koje ova socijalno angažirana tematika svakako nastoji postaviti jest – što se to događa društvu i njegovu poimanju baštine, kao i kulture općenito, da nas je dovelo do ovakve slike grada? Odabrani derutni interijeri gube svoj identitet te se postepeno povlače iz kolektivne gradske memorije. Radovi Ane Marie Delalle suptilno pozivaju na revalorizaciju baštine, mahom one socijalističke i industrijske, kao manje „turistički dopadljive", te ujedno današnjom slikom grada provociraju pojedinca na kontemplaciju udjela individualne inertnosti u kreiranju iste.
Koncipirani kao mapa kružnih kompozicija, ovi grafički listovi afirmiraju umjetničine vještine tradicionalnog interveniranja unutar grafičkog medija, kao i istančan smisao za manipulaciju modusima novih digitalnih medija. Osobnim fotografiranjem selektiranih interijera, dodatnom obradom fotografije u programu „Adobe Photoshop" te naposlijetku, digitalnim UV printom, priređuje se cinčana matrica, spremna za jetkanje u kiselini. Jetkana se matrica u prvoj fazi premazuje crnom bojom, a zatim se, uz pomoć maski, otiskuju kolorizirani segmenti, kreirajući pritom jednostavne geometrijske forme. Grafička mapa tako postaje produktom kombiniranih grafičkih tehnika dubokog tiska fotogravure, suhe igle te autoričinog eksperimentalnog, ali minucioznog idioma unutar grafičkog medija.
Tihana Ćuk
—
Životopisi:
Ana Maria Delalle rođena je u Splitu 1990. godine. Po završetku srednje škole za dizajn, grafiku i održivu gradnju upisala je Umjetničku akademiju u Splitu, na kojoj 2017. godine sa završnim radom iz grafike pod mentorstvom profesora Edvina Dragičevića zaokružuje preddiplomski studij. Sa specijalizacijom u grafici, upravo je i diplomirala na Odsjeku za likovnu kulturu i likovnu umjetnost pod mentorstvom profesorice Maje Zemunik Khoualdi na splitskoj Akademiji. Umjetnica je dosada sudjelovala na nekoliko nacionalnih i međunarodnih skupnih izložbi, a ovo joj je prvo samostalno izlaganje.
Tihana Ćuk, rođena u Splitu 1998. godine, studentica je treće godine preddiplomskog studija povijesti umjetnosti i anglistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Trenutno odrađuje stručnu praksu u Konzervatorskom odjelu Uprave za zaštitu kulturne baštine.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Grafička mapa zbir je grafičkih listova realiziranih propitkivanjem međuodnosa i mogućnosti tradicionalnih i suvremenih grafičkih tehnika. Eksperimentirajući u domeni matrice, umjetnica ostvaruje tehničke, estetske i emocionalne kvalitete rada. Arhitektura vlastitoga grada te njegovi devastirani i opustošeni interijeri fokalna su točka autoričina interesa. Odsustvo naziva same mape esencijalno je povezano sa semantičkim vrijednostima djela. Ruinirani ambijenti, otuđeni od svakodnevice grada, simbolički evociraju društveno ozračje i kolektivne obrasce ponašanja. Jukstapozicijom grafičkih izraza, umjetnica istražuje diskurs društva i gradske baštine, pri čemu je mogućnost prepoznavanja i reinterpretacije prezentiranih prostora svjesno ostavljena na promišljanje samome promatraču. Neizbježno pitanje koje ova socijalno angažirana tematika svakako nastoji postaviti jest – što se to događa društvu i njegovu poimanju baštine, kao i kulture općenito, da nas je dovelo do ovakve slike grada? Odabrani derutni interijeri gube svoj identitet te se postepeno povlače iz kolektivne gradske memorije. Radovi Ane Marie Delalle suptilno pozivaju na revalorizaciju baštine, mahom one socijalističke i industrijske, kao manje „turistički dopadljive", te ujedno današnjom slikom grada provociraju pojedinca na kontemplaciju udjela individualne inertnosti u kreiranju iste.
Koncipirani kao mapa kružnih kompozicija, ovi grafički listovi afirmiraju umjetničine vještine tradicionalnog interveniranja unutar grafičkog medija, kao i istančan smisao za manipulaciju modusima novih digitalnih medija. Osobnim fotografiranjem selektiranih interijera, dodatnom obradom fotografije u programu „Adobe Photoshop" te naposlijetku, digitalnim UV printom, priređuje se cinčana matrica, spremna za jetkanje u kiselini. Jetkana se matrica u prvoj fazi premazuje crnom bojom, a zatim se, uz pomoć maski, otiskuju kolorizirani segmenti, kreirajući pritom jednostavne geometrijske forme. Grafička mapa tako postaje produktom kombiniranih grafičkih tehnika dubokog tiska fotogravure, suhe igle te autoričinog eksperimentalnog, ali minucioznog idioma unutar grafičkog medija.
Tihana Ćuk
—
Životopisi:
Ana Maria Delalle rođena je u Splitu 1990. godine. Po završetku srednje škole za dizajn, grafiku i održivu gradnju upisala je Umjetničku akademiju u Splitu, na kojoj 2017. godine sa završnim radom iz grafike pod mentorstvom profesora Edvina Dragičevića zaokružuje preddiplomski studij. Sa specijalizacijom u grafici, upravo je i diplomirala na Odsjeku za likovnu kulturu i likovnu umjetnost pod mentorstvom profesorice Maje Zemunik Khoualdi na splitskoj Akademiji. Umjetnica je dosada sudjelovala na nekoliko nacionalnih i međunarodnih skupnih izložbi, a ovo joj je prvo samostalno izlaganje.
Tihana Ćuk, rođena u Splitu 1998. godine, studentica je treće godine preddiplomskog studija povijesti umjetnosti i anglistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Trenutno odrađuje stručnu praksu u Konzervatorskom odjelu Uprave za zaštitu kulturne baštine.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Grafička mapa zbir je grafičkih listova realiziranih propitkivanjem međuodnosa i mogućnosti tradicionalnih i suvremenih grafičkih tehnika. Eksperimentirajući u domeni matrice, umjetnica ostvaruje tehničke, estetske i emocionalne kvalitete rada. Arhitektura vlastitoga grada te njegovi devastirani i opustošeni interijeri fokalna su točka autoričina interesa. Odsustvo naziva same mape esencijalno je povezano sa semantičkim vrijednostima djela. Ruinirani ambijenti, otuđeni od svakodnevice grada, simbolički evociraju društveno ozračje i kolektivne obrasce ponašanja. Jukstapozicijom grafičkih izraza, umjetnica istražuje diskurs društva i gradske baštine, pri čemu je mogućnost prepoznavanja i reinterpretacije prezentiranih prostora svjesno ostavljena na promišljanje samome promatraču. Neizbježno pitanje koje ova socijalno angažirana tematika svakako nastoji postaviti jest – što se to događa društvu i njegovu poimanju baštine, kao i kulture općenito, da nas je dovelo do ovakve slike grada? Odabrani derutni interijeri gube svoj identitet te se postepeno povlače iz kolektivne gradske memorije. Radovi Ane Marie Delalle suptilno pozivaju na revalorizaciju baštine, mahom one socijalističke i industrijske, kao manje „turistički dopadljive", te ujedno današnjom slikom grada provociraju pojedinca na kontemplaciju udjela individualne inertnosti u kreiranju iste.
Koncipirani kao mapa kružnih kompozicija, ovi grafički listovi afirmiraju umjetničine vještine tradicionalnog interveniranja unutar grafičkog medija, kao i istančan smisao za manipulaciju modusima novih digitalnih medija. Osobnim fotografiranjem selektiranih interijera, dodatnom obradom fotografije u programu „Adobe Photoshop" te naposlijetku, digitalnim UV printom, priređuje se cinčana matrica, spremna za jetkanje u kiselini. Jetkana se matrica u prvoj fazi premazuje crnom bojom, a zatim se, uz pomoć maski, otiskuju kolorizirani segmenti, kreirajući pritom jednostavne geometrijske forme. Grafička mapa tako postaje produktom kombiniranih grafičkih tehnika dubokog tiska fotogravure, suhe igle te autoričinog eksperimentalnog, ali minucioznog idioma unutar grafičkog medija.
Tihana Ćuk
—
Životopisi:
Ana Maria Delalle rođena je u Splitu 1990. godine. Po završetku srednje škole za dizajn, grafiku i održivu gradnju upisala je Umjetničku akademiju u Splitu, na kojoj 2017. godine sa završnim radom iz grafike pod mentorstvom profesora Edvina Dragičevića zaokružuje preddiplomski studij. Sa specijalizacijom u grafici, upravo je i diplomirala na Odsjeku za likovnu kulturu i likovnu umjetnost pod mentorstvom profesorice Maje Zemunik Khoualdi na splitskoj Akademiji. Umjetnica je dosada sudjelovala na nekoliko nacionalnih i međunarodnih skupnih izložbi, a ovo joj je prvo samostalno izlaganje.
Tihana Ćuk, rođena u Splitu 1998. godine, studentica je treće godine preddiplomskog studija povijesti umjetnosti i anglistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Trenutno odrađuje stručnu praksu u Konzervatorskom odjelu Uprave za zaštitu kulturne baštine.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Grafička mapa zbir je grafičkih listova realiziranih propitkivanjem međuodnosa i mogućnosti tradicionalnih i suvremenih grafičkih tehnika. Eksperimentirajući u domeni matrice, umjetnica ostvaruje tehničke, estetske i emocionalne kvalitete rada. Arhitektura vlastitoga grada te njegovi devastirani i opustošeni interijeri fokalna su točka autoričina interesa. Odsustvo naziva same mape esencijalno je povezano sa semantičkim vrijednostima djela. Ruinirani ambijenti, otuđeni od svakodnevice grada, simbolički evociraju društveno ozračje i kolektivne obrasce ponašanja. Jukstapozicijom grafičkih izraza, umjetnica istražuje diskurs društva i gradske baštine, pri čemu je mogućnost prepoznavanja i reinterpretacije prezentiranih prostora svjesno ostavljena na promišljanje samome promatraču. Neizbježno pitanje koje ova socijalno angažirana tematika svakako nastoji postaviti jest – što se to događa društvu i njegovu poimanju baštine, kao i kulture općenito, da nas je dovelo do ovakve slike grada? Odabrani derutni interijeri gube svoj identitet te se postepeno povlače iz kolektivne gradske memorije. Radovi Ane Marie Delalle suptilno pozivaju na revalorizaciju baštine, mahom one socijalističke i industrijske, kao manje „turistički dopadljive", te ujedno današnjom slikom grada provociraju pojedinca na kontemplaciju udjela individualne inertnosti u kreiranju iste.
Koncipirani kao mapa kružnih kompozicija, ovi grafički listovi afirmiraju umjetničine vještine tradicionalnog interveniranja unutar grafičkog medija, kao i istančan smisao za manipulaciju modusima novih digitalnih medija. Osobnim fotografiranjem selektiranih interijera, dodatnom obradom fotografije u programu „Adobe Photoshop" te naposlijetku, digitalnim UV printom, priređuje se cinčana matrica, spremna za jetkanje u kiselini. Jetkana se matrica u prvoj fazi premazuje crnom bojom, a zatim se, uz pomoć maski, otiskuju kolorizirani segmenti, kreirajući pritom jednostavne geometrijske forme. Grafička mapa tako postaje produktom kombiniranih grafičkih tehnika dubokog tiska fotogravure, suhe igle te autoričinog eksperimentalnog, ali minucioznog idioma unutar grafičkog medija.
Tihana Ćuk
—
Životopisi:
Ana Maria Delalle rođena je u Splitu 1990. godine. Po završetku srednje škole za dizajn, grafiku i održivu gradnju upisala je Umjetničku akademiju u Splitu, na kojoj 2017. godine sa završnim radom iz grafike pod mentorstvom profesora Edvina Dragičevića zaokružuje preddiplomski studij. Sa specijalizacijom u grafici, upravo je i diplomirala na Odsjeku za likovnu kulturu i likovnu umjetnost pod mentorstvom profesorice Maje Zemunik Khoualdi na splitskoj Akademiji. Umjetnica je dosada sudjelovala na nekoliko nacionalnih i međunarodnih skupnih izložbi, a ovo joj je prvo samostalno izlaganje.
Tihana Ćuk, rođena u Splitu 1998. godine, studentica je treće godine preddiplomskog studija povijesti umjetnosti i anglistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Trenutno odrađuje stručnu praksu u Konzervatorskom odjelu Uprave za zaštitu kulturne baštine.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Izložba ostaje je otvorena od 17.6.2020. do 27.6.2020. Možete je razgledati svaki dan od 8.00 do 20.00 sati, osim subotom od 17.00 do 20.00 sati. Nedjeljom i praznikom ne radimo.
Izložbom „Oni/They“ se obilježava Svjetski dan izbjeglica.
Izložba je postavljena u sklopu projekta Udruge „MI“- Split „Izgradnja društva dobrodošlice“ kojim se doprinosi stvaranju uvjeta za kvalitetniju integraciju izbjeglica.
Riječ je o gostujućoj izložbi koja je nastala na inicijativu Festivala suvremenog židovskog filma Zagreb – JFF Zagreb u suradnji sa Isusovačkom službom za izbjeglice. Poznati hrvatski fotografi Ana Opalić, Mare Milin, Stanko Herceg i Ivan Posavec napravili su portrete četvero izbjeglica iz Sirije, Iraka i Irana. Izložba je inspirirana projektom Studija Aleppa pod nazivom Picturing (new) European citizens, a organizirana pod pokroviteljstvom UNHCR-a Hrvatska.
Na otvaranju svoje iskustvo predstavit će djelatnica Gradskog društva crvenog križa Split, volonter Abdul Mhamid Mostafa, Anita Lunić s Filozofskog fakulteta Odsjek za filozofiju u Splitu te predstavnici Udruge „MI“- Split.
Program: Otvorenje izložbe „Oni/They“
10:30 - 11:00 Izjave za medije
11:00 - 11:10 Uvodno izlaganje - Dana Jurman Jakus, Udruga „MI“- Split
11:10 -11:20 Korak po korak do pune integracije – Abdul Hamid Mostafa, volonter
11:20 - 11:30 Integracija kroz volontiranje - Mirela Zorić, Gradsko društvo crvenog križa Split
11:30 - 11:45 Politike prema migrantima - Anita Lunić- Filozofski fakultet u Splitu
11:45 – 12.00 O izložbi „Oni/They“ - Dana Jurman Jakus, Udruga „MI“- Split
12:00 Osvježenje

Izložba ostaje je otvorena od 17.6.2020. do 27.6.2020. Možete je razgledati svaki dan od 8.00 do 20.00 sati, osim subotom od 17.00 do 20.00 sati. Nedjeljom i praznikom ne radimo.
Izložbom „Oni/They“ se obilježava Svjetski dan izbjeglica.
Izložba je postavljena u sklopu projekta Udruge „MI“- Split „Izgradnja društva dobrodošlice“ kojim se doprinosi stvaranju uvjeta za kvalitetniju integraciju izbjeglica.
Riječ je o gostujućoj izložbi koja je nastala na inicijativu Festivala suvremenog židovskog filma Zagreb – JFF Zagreb u suradnji sa Isusovačkom službom za izbjeglice. Poznati hrvatski fotografi Ana Opalić, Mare Milin, Stanko Herceg i Ivan Posavec napravili su portrete četvero izbjeglica iz Sirije, Iraka i Irana. Izložba je inspirirana projektom Studija Aleppa pod nazivom Picturing (new) European citizens, a organizirana pod pokroviteljstvom UNHCR-a Hrvatska.
Na otvaranju svoje iskustvo predstavit će djelatnica Gradskog društva crvenog križa Split, volonter Abdul Mhamid Mostafa, Anita Lunić s Filozofskog fakulteta Odsjek za filozofiju u Splitu te predstavnici Udruge „MI“- Split.
Program: Otvorenje izložbe „Oni/They“
10:30 - 11:00 Izjave za medije
11:00 - 11:10 Uvodno izlaganje - Dana Jurman Jakus, Udruga „MI“- Split
11:10 -11:20 Korak po korak do pune integracije – Abdul Hamid Mostafa, volonter
11:20 - 11:30 Integracija kroz volontiranje - Mirela Zorić, Gradsko društvo crvenog križa Split
11:30 - 11:45 Politike prema migrantima - Anita Lunić- Filozofski fakultet u Splitu
11:45 – 12.00 O izložbi „Oni/They“ - Dana Jurman Jakus, Udruga „MI“- Split
12:00 Osvježenje

Izložba ostaje je otvorena od 17.6.2020. do 27.6.2020. Možete je razgledati svaki dan od 8.00 do 20.00 sati, osim subotom od 17.00 do 20.00 sati. Nedjeljom i praznikom ne radimo.
Izložbom „Oni/They“ se obilježava Svjetski dan izbjeglica.
Izložba je postavljena u sklopu projekta Udruge „MI“- Split „Izgradnja društva dobrodošlice“ kojim se doprinosi stvaranju uvjeta za kvalitetniju integraciju izbjeglica.
Riječ je o gostujućoj izložbi koja je nastala na inicijativu Festivala suvremenog židovskog filma Zagreb – JFF Zagreb u suradnji sa Isusovačkom službom za izbjeglice. Poznati hrvatski fotografi Ana Opalić, Mare Milin, Stanko Herceg i Ivan Posavec napravili su portrete četvero izbjeglica iz Sirije, Iraka i Irana. Izložba je inspirirana projektom Studija Aleppa pod nazivom Picturing (new) European citizens, a organizirana pod pokroviteljstvom UNHCR-a Hrvatska.
Na otvaranju svoje iskustvo predstavit će djelatnica Gradskog društva crvenog križa Split, volonter Abdul Mhamid Mostafa, Anita Lunić s Filozofskog fakulteta Odsjek za filozofiju u Splitu te predstavnici Udruge „MI“- Split.
Program: Otvorenje izložbe „Oni/They“
10:30 - 11:00 Izjave za medije
11:00 - 11:10 Uvodno izlaganje - Dana Jurman Jakus, Udruga „MI“- Split
11:10 -11:20 Korak po korak do pune integracije – Abdul Hamid Mostafa, volonter
11:20 - 11:30 Integracija kroz volontiranje - Mirela Zorić, Gradsko društvo crvenog križa Split
11:30 - 11:45 Politike prema migrantima - Anita Lunić- Filozofski fakultet u Splitu
11:45 – 12.00 O izložbi „Oni/They“ - Dana Jurman Jakus, Udruga „MI“- Split
12:00 Osvježenje

Izložba ostaje je otvorena od 17.6.2020. do 27.6.2020. Možete je razgledati svaki dan od 8.00 do 20.00 sati, osim subotom od 17.00 do 20.00 sati. Nedjeljom i praznikom ne radimo.
Izložbom „Oni/They“ se obilježava Svjetski dan izbjeglica.
Izložba je postavljena u sklopu projekta Udruge „MI“- Split „Izgradnja društva dobrodošlice“ kojim se doprinosi stvaranju uvjeta za kvalitetniju integraciju izbjeglica.
Riječ je o gostujućoj izložbi koja je nastala na inicijativu Festivala suvremenog židovskog filma Zagreb – JFF Zagreb u suradnji sa Isusovačkom službom za izbjeglice. Poznati hrvatski fotografi Ana Opalić, Mare Milin, Stanko Herceg i Ivan Posavec napravili su portrete četvero izbjeglica iz Sirije, Iraka i Irana. Izložba je inspirirana projektom Studija Aleppa pod nazivom Picturing (new) European citizens, a organizirana pod pokroviteljstvom UNHCR-a Hrvatska.
Na otvaranju svoje iskustvo predstavit će djelatnica Gradskog društva crvenog križa Split, volonter Abdul Mhamid Mostafa, Anita Lunić s Filozofskog fakulteta Odsjek za filozofiju u Splitu te predstavnici Udruge „MI“- Split.
Program: Otvorenje izložbe „Oni/They“
10:30 - 11:00 Izjave za medije
11:00 - 11:10 Uvodno izlaganje - Dana Jurman Jakus, Udruga „MI“- Split
11:10 -11:20 Korak po korak do pune integracije – Abdul Hamid Mostafa, volonter
11:20 - 11:30 Integracija kroz volontiranje - Mirela Zorić, Gradsko društvo crvenog križa Split
11:30 - 11:45 Politike prema migrantima - Anita Lunić- Filozofski fakultet u Splitu
11:45 – 12.00 O izložbi „Oni/They“ - Dana Jurman Jakus, Udruga „MI“- Split
12:00 Osvježenje

Izložba ostaje je otvorena od 17.6.2020. do 27.6.2020. Možete je razgledati svaki dan od 8.00 do 20.00 sati, osim subotom od 17.00 do 20.00 sati. Nedjeljom i praznikom ne radimo.
Izložbom „Oni/They“ se obilježava Svjetski dan izbjeglica.
Izložba je postavljena u sklopu projekta Udruge „MI“- Split „Izgradnja društva dobrodošlice“ kojim se doprinosi stvaranju uvjeta za kvalitetniju integraciju izbjeglica.
Riječ je o gostujućoj izložbi koja je nastala na inicijativu Festivala suvremenog židovskog filma Zagreb – JFF Zagreb u suradnji sa Isusovačkom službom za izbjeglice. Poznati hrvatski fotografi Ana Opalić, Mare Milin, Stanko Herceg i Ivan Posavec napravili su portrete četvero izbjeglica iz Sirije, Iraka i Irana. Izložba je inspirirana projektom Studija Aleppa pod nazivom Picturing (new) European citizens, a organizirana pod pokroviteljstvom UNHCR-a Hrvatska.
Na otvaranju svoje iskustvo predstavit će djelatnica Gradskog društva crvenog križa Split, volonter Abdul Mhamid Mostafa, Anita Lunić s Filozofskog fakulteta Odsjek za filozofiju u Splitu te predstavnici Udruge „MI“- Split.
Program: Otvorenje izložbe „Oni/They“
10:30 - 11:00 Izjave za medije
11:00 - 11:10 Uvodno izlaganje - Dana Jurman Jakus, Udruga „MI“- Split
11:10 -11:20 Korak po korak do pune integracije – Abdul Hamid Mostafa, volonter
11:20 - 11:30 Integracija kroz volontiranje - Mirela Zorić, Gradsko društvo crvenog križa Split
11:30 - 11:45 Politike prema migrantima - Anita Lunić- Filozofski fakultet u Splitu
11:45 – 12.00 O izložbi „Oni/They“ - Dana Jurman Jakus, Udruga „MI“- Split
12:00 Osvježenje

Izložba ostaje je otvorena od 17.6.2020. do 27.6.2020. Možete je razgledati svaki dan od 8.00 do 20.00 sati, osim subotom od 17.00 do 20.00 sati. Nedjeljom i praznikom ne radimo.
Izložbom „Oni/They“ se obilježava Svjetski dan izbjeglica.
Izložba je postavljena u sklopu projekta Udruge „MI“- Split „Izgradnja društva dobrodošlice“ kojim se doprinosi stvaranju uvjeta za kvalitetniju integraciju izbjeglica.
Riječ je o gostujućoj izložbi koja je nastala na inicijativu Festivala suvremenog židovskog filma Zagreb – JFF Zagreb u suradnji sa Isusovačkom službom za izbjeglice. Poznati hrvatski fotografi Ana Opalić, Mare Milin, Stanko Herceg i Ivan Posavec napravili su portrete četvero izbjeglica iz Sirije, Iraka i Irana. Izložba je inspirirana projektom Studija Aleppa pod nazivom Picturing (new) European citizens, a organizirana pod pokroviteljstvom UNHCR-a Hrvatska.
Na otvaranju svoje iskustvo predstavit će djelatnica Gradskog društva crvenog križa Split, volonter Abdul Mhamid Mostafa, Anita Lunić s Filozofskog fakulteta Odsjek za filozofiju u Splitu te predstavnici Udruge „MI“- Split.
Program: Otvorenje izložbe „Oni/They“
10:30 - 11:00 Izjave za medije
11:00 - 11:10 Uvodno izlaganje - Dana Jurman Jakus, Udruga „MI“- Split
11:10 -11:20 Korak po korak do pune integracije – Abdul Hamid Mostafa, volonter
11:20 - 11:30 Integracija kroz volontiranje - Mirela Zorić, Gradsko društvo crvenog križa Split
11:30 - 11:45 Politike prema migrantima - Anita Lunić- Filozofski fakultet u Splitu
11:45 – 12.00 O izložbi „Oni/They“ - Dana Jurman Jakus, Udruga „MI“- Split
12:00 Osvježenje

Izložba ostaje je otvorena od 17.6.2020. do 27.6.2020. Možete je razgledati svaki dan od 8.00 do 20.00 sati, osim subotom od 17.00 do 20.00 sati. Nedjeljom i praznikom ne radimo.
Izložbom „Oni/They“ se obilježava Svjetski dan izbjeglica.
Izložba je postavljena u sklopu projekta Udruge „MI“- Split „Izgradnja društva dobrodošlice“ kojim se doprinosi stvaranju uvjeta za kvalitetniju integraciju izbjeglica.
Riječ je o gostujućoj izložbi koja je nastala na inicijativu Festivala suvremenog židovskog filma Zagreb – JFF Zagreb u suradnji sa Isusovačkom službom za izbjeglice. Poznati hrvatski fotografi Ana Opalić, Mare Milin, Stanko Herceg i Ivan Posavec napravili su portrete četvero izbjeglica iz Sirije, Iraka i Irana. Izložba je inspirirana projektom Studija Aleppa pod nazivom Picturing (new) European citizens, a organizirana pod pokroviteljstvom UNHCR-a Hrvatska.
Na otvaranju svoje iskustvo predstavit će djelatnica Gradskog društva crvenog križa Split, volonter Abdul Mhamid Mostafa, Anita Lunić s Filozofskog fakulteta Odsjek za filozofiju u Splitu te predstavnici Udruge „MI“- Split.
Program: Otvorenje izložbe „Oni/They“
10:30 - 11:00 Izjave za medije
11:00 - 11:10 Uvodno izlaganje - Dana Jurman Jakus, Udruga „MI“- Split
11:10 -11:20 Korak po korak do pune integracije – Abdul Hamid Mostafa, volonter
11:20 - 11:30 Integracija kroz volontiranje - Mirela Zorić, Gradsko društvo crvenog križa Split
11:30 - 11:45 Politike prema migrantima - Anita Lunić- Filozofski fakultet u Splitu
11:45 – 12.00 O izložbi „Oni/They“ - Dana Jurman Jakus, Udruga „MI“- Split
12:00 Osvježenje

Izložba ostaje je otvorena od 17.6.2020. do 27.6.2020. Možete je razgledati svaki dan od 8.00 do 20.00 sati, osim subotom od 17.00 do 20.00 sati. Nedjeljom i praznikom ne radimo.
Izložbom „Oni/They“ se obilježava Svjetski dan izbjeglica.
Izložba je postavljena u sklopu projekta Udruge „MI“- Split „Izgradnja društva dobrodošlice“ kojim se doprinosi stvaranju uvjeta za kvalitetniju integraciju izbjeglica.
Riječ je o gostujućoj izložbi koja je nastala na inicijativu Festivala suvremenog židovskog filma Zagreb – JFF Zagreb u suradnji sa Isusovačkom službom za izbjeglice. Poznati hrvatski fotografi Ana Opalić, Mare Milin, Stanko Herceg i Ivan Posavec napravili su portrete četvero izbjeglica iz Sirije, Iraka i Irana. Izložba je inspirirana projektom Studija Aleppa pod nazivom Picturing (new) European citizens, a organizirana pod pokroviteljstvom UNHCR-a Hrvatska.
Na otvaranju svoje iskustvo predstavit će djelatnica Gradskog društva crvenog križa Split, volonter Abdul Mhamid Mostafa, Anita Lunić s Filozofskog fakulteta Odsjek za filozofiju u Splitu te predstavnici Udruge „MI“- Split.
Program: Otvorenje izložbe „Oni/They“
10:30 - 11:00 Izjave za medije
11:00 - 11:10 Uvodno izlaganje - Dana Jurman Jakus, Udruga „MI“- Split
11:10 -11:20 Korak po korak do pune integracije – Abdul Hamid Mostafa, volonter
11:20 - 11:30 Integracija kroz volontiranje - Mirela Zorić, Gradsko društvo crvenog križa Split
11:30 - 11:45 Politike prema migrantima - Anita Lunić- Filozofski fakultet u Splitu
11:45 – 12.00 O izložbi „Oni/They“ - Dana Jurman Jakus, Udruga „MI“- Split
12:00 Osvježenje

Izložba ostaje je otvorena od 17.6.2020. do 27.6.2020. Možete je razgledati svaki dan od 8.00 do 20.00 sati, osim subotom od 17.00 do 20.00 sati. Nedjeljom i praznikom ne radimo.
Izložbom „Oni/They“ se obilježava Svjetski dan izbjeglica.
Izložba je postavljena u sklopu projekta Udruge „MI“- Split „Izgradnja društva dobrodošlice“ kojim se doprinosi stvaranju uvjeta za kvalitetniju integraciju izbjeglica.
Riječ je o gostujućoj izložbi koja je nastala na inicijativu Festivala suvremenog židovskog filma Zagreb – JFF Zagreb u suradnji sa Isusovačkom službom za izbjeglice. Poznati hrvatski fotografi Ana Opalić, Mare Milin, Stanko Herceg i Ivan Posavec napravili su portrete četvero izbjeglica iz Sirije, Iraka i Irana. Izložba je inspirirana projektom Studija Aleppa pod nazivom Picturing (new) European citizens, a organizirana pod pokroviteljstvom UNHCR-a Hrvatska.
Na otvaranju svoje iskustvo predstavit će djelatnica Gradskog društva crvenog križa Split, volonter Abdul Mhamid Mostafa, Anita Lunić s Filozofskog fakulteta Odsjek za filozofiju u Splitu te predstavnici Udruge „MI“- Split.
Program: Otvorenje izložbe „Oni/They“
10:30 - 11:00 Izjave za medije
11:00 - 11:10 Uvodno izlaganje - Dana Jurman Jakus, Udruga „MI“- Split
11:10 -11:20 Korak po korak do pune integracije – Abdul Hamid Mostafa, volonter
11:20 - 11:30 Integracija kroz volontiranje - Mirela Zorić, Gradsko društvo crvenog križa Split
11:30 - 11:45 Politike prema migrantima - Anita Lunić- Filozofski fakultet u Splitu
11:45 – 12.00 O izložbi „Oni/They“ - Dana Jurman Jakus, Udruga „MI“- Split
12:00 Osvježenje

U utorak, 30. lipnja 2020. u 20:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata otvara se izložba PREMIJERE 76 / Mia Minigo.
Otvorenje će se održati na otvorenom prostoru, u atriju restorana Kinoteka - Majstora Jurja 8, uz propisane epidemiološke mjere u svrhu sprječavanja zaraze COVID-19. Iz atrija restorana će se u ograničenom broju ulaziti u izložbeni prostor.
Izložba ostaje otvorena do 10. srpnja 2020.
—
Izložbom Ostavljeno po strani Mia Minigo teži ukazati na stanje koje ovladava ne samo njezinim rodnim mjestom Podstranom, već i svim ostalim priobalnim područjima Jadrana za pustih zimskih dana. Umjetnica kroz svojih 18 radova vrsno opisuje duh dalmatinskih ljudi i gradova u doba godine kada ulice ne vrve turistima, kada su lokali prazni, plaže mirnije nego ikad, urbani pejzaž lijep i zamuknut. Predmeti koje ona odabire i prikazuje, nekoć neobično važni i korisni, postaju tek mali dio prostora, gotovo utopljeni u njihove pozadine. Naime, koristeći fotografije stvarnih mjesta i događaja koje je sama napravila, autorica vizualnim jezikom bez suvišnih detalja i dodatne naracije izdvaja pojedine predmete iz njihova zimskog okruženja te ih tehnikom sitotiska prenosi na potpuno čistu, bijelu i neutralnu plohu otvarajući ih interpretaciji promatrača i dajući drugačije značenje. Uvelike joj pomaže i ritmično ponavljanje motiva, kojima, mijenjajući boju, daje potpuno novo ruho od onog izvornog, istrošenog od svakodnevnog habanja tijekom sezone. Iako autorica eksplicite ne naginje ni pozitivnoj niti negativnoj kritici samog turizma i njegove pojave, zanimljivo je kako nas ovim radom potiče na promišljanje o nužnosti tih predmeta i o njihovoj funkciji te ukazuje na sve ono što je nju odmalena okruživalo i sada, na koncu, potaknulo nastanak ove serije radova. Osim samog premještanja iz jednog konteksta u drugi, ova djela upečatljiva su po svojoj jednostavnosti, minucioznosti, jasnoći i plastičnosti prikaza stvarnih ali posve običnih predmeta koji su tek prije par mjeseci svjedočili drugačijoj energiji mjesta. Činjenica je da se autoričino rodno mjesto oduvijek borilo s prevelikom razlikom društvene fluktuacije zimi i ljeti, pa ona na ovaj način suptilno ovjekovječuje surovu realnost i pomalo tragičnu sudbinu odloženih predmeta koji čekaju svoju sljedeću smjenu turista.
„Tek turizam stvara spomenike, kroz njegov pogled neprestana mijena gradske svakodnevice postaje slikom vječnosti. Razvoj turizma znači i brže stvaranje spomenika.” – ustvrdit će Boris Groys
Prikazani kroz najviše tri boje i uglavnom u istome spektru, ovi industrijski predmeti i finalni produkti masovne proizvodnje postat će ni više ni manje nego spomenici suvremenog turizma. Dok ćemo na radovima primijetiti razne zapuštene i po strani ostavljene pitare, ležaljke, stolce, držače za suncobrane kao i ostali inventar obližnjih ugostiteljskih objekata na plaži, Mia nam pokazuje kako ovi otuđeni predmeti dobivaju nov intenzitet bivanja premještanjem najprije na neutralnu pozadinu umjetničkog djela, pa onda i u sam prostor izlaganja kao mjesto njihova novog privremenog boravišta.
Viktorija Meštrović Galunić
—
Životopisi:
Mia Minigo rođena je u Splitu 1996. godine. Završila je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2015. godine, smjer grafički dizajner. Preddiplomski studij Slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu završila je u klasi prof. Deana Jokanovića Toumina. Trenutno je studentica druge godine diplomskog studija Slikarstva u klasi prof. Vedrana Perkova.
Viktorija Meštrović Galunić, rođena u Zagrebu 1998. godine, studentica je treće godine preddiplomskog studija povijesti umjetnosti i anglistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Trenutno odrađuje stručnu praksu u udruzi Zdravi Grad radeći na projektu Knin – grad s pričom.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

U utorak, 30. lipnja 2020. u 20:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata otvara se izložba PREMIJERE 76 / Mia Minigo.
Otvorenje će se održati na otvorenom prostoru, u atriju restorana Kinoteka - Majstora Jurja 8, uz propisane epidemiološke mjere u svrhu sprječavanja zaraze COVID-19. Iz atrija restorana će se u ograničenom broju ulaziti u izložbeni prostor.
Izložba ostaje otvorena do 10. srpnja 2020.
—
Izložbom Ostavljeno po strani Mia Minigo teži ukazati na stanje koje ovladava ne samo njezinim rodnim mjestom Podstranom, već i svim ostalim priobalnim područjima Jadrana za pustih zimskih dana. Umjetnica kroz svojih 18 radova vrsno opisuje duh dalmatinskih ljudi i gradova u doba godine kada ulice ne vrve turistima, kada su lokali prazni, plaže mirnije nego ikad, urbani pejzaž lijep i zamuknut. Predmeti koje ona odabire i prikazuje, nekoć neobično važni i korisni, postaju tek mali dio prostora, gotovo utopljeni u njihove pozadine. Naime, koristeći fotografije stvarnih mjesta i događaja koje je sama napravila, autorica vizualnim jezikom bez suvišnih detalja i dodatne naracije izdvaja pojedine predmete iz njihova zimskog okruženja te ih tehnikom sitotiska prenosi na potpuno čistu, bijelu i neutralnu plohu otvarajući ih interpretaciji promatrača i dajući drugačije značenje. Uvelike joj pomaže i ritmično ponavljanje motiva, kojima, mijenjajući boju, daje potpuno novo ruho od onog izvornog, istrošenog od svakodnevnog habanja tijekom sezone. Iako autorica eksplicite ne naginje ni pozitivnoj niti negativnoj kritici samog turizma i njegove pojave, zanimljivo je kako nas ovim radom potiče na promišljanje o nužnosti tih predmeta i o njihovoj funkciji te ukazuje na sve ono što je nju odmalena okruživalo i sada, na koncu, potaknulo nastanak ove serije radova. Osim samog premještanja iz jednog konteksta u drugi, ova djela upečatljiva su po svojoj jednostavnosti, minucioznosti, jasnoći i plastičnosti prikaza stvarnih ali posve običnih predmeta koji su tek prije par mjeseci svjedočili drugačijoj energiji mjesta. Činjenica je da se autoričino rodno mjesto oduvijek borilo s prevelikom razlikom društvene fluktuacije zimi i ljeti, pa ona na ovaj način suptilno ovjekovječuje surovu realnost i pomalo tragičnu sudbinu odloženih predmeta koji čekaju svoju sljedeću smjenu turista.
„Tek turizam stvara spomenike, kroz njegov pogled neprestana mijena gradske svakodnevice postaje slikom vječnosti. Razvoj turizma znači i brže stvaranje spomenika.” – ustvrdit će Boris Groys
Prikazani kroz najviše tri boje i uglavnom u istome spektru, ovi industrijski predmeti i finalni produkti masovne proizvodnje postat će ni više ni manje nego spomenici suvremenog turizma. Dok ćemo na radovima primijetiti razne zapuštene i po strani ostavljene pitare, ležaljke, stolce, držače za suncobrane kao i ostali inventar obližnjih ugostiteljskih objekata na plaži, Mia nam pokazuje kako ovi otuđeni predmeti dobivaju nov intenzitet bivanja premještanjem najprije na neutralnu pozadinu umjetničkog djela, pa onda i u sam prostor izlaganja kao mjesto njihova novog privremenog boravišta.
Viktorija Meštrović Galunić
—
Životopisi:
Mia Minigo rođena je u Splitu 1996. godine. Završila je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2015. godine, smjer grafički dizajner. Preddiplomski studij Slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu završila je u klasi prof. Deana Jokanovića Toumina. Trenutno je studentica druge godine diplomskog studija Slikarstva u klasi prof. Vedrana Perkova.
Viktorija Meštrović Galunić, rođena u Zagrebu 1998. godine, studentica je treće godine preddiplomskog studija povijesti umjetnosti i anglistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Trenutno odrađuje stručnu praksu u udruzi Zdravi Grad radeći na projektu Knin – grad s pričom.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

U utorak, 30. lipnja 2020. u 20:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata otvara se izložba PREMIJERE 76 / Mia Minigo.
Otvorenje će se održati na otvorenom prostoru, u atriju restorana Kinoteka - Majstora Jurja 8, uz propisane epidemiološke mjere u svrhu sprječavanja zaraze COVID-19. Iz atrija restorana će se u ograničenom broju ulaziti u izložbeni prostor.
Izložba ostaje otvorena do 10. srpnja 2020.
—
Izložbom Ostavljeno po strani Mia Minigo teži ukazati na stanje koje ovladava ne samo njezinim rodnim mjestom Podstranom, već i svim ostalim priobalnim područjima Jadrana za pustih zimskih dana. Umjetnica kroz svojih 18 radova vrsno opisuje duh dalmatinskih ljudi i gradova u doba godine kada ulice ne vrve turistima, kada su lokali prazni, plaže mirnije nego ikad, urbani pejzaž lijep i zamuknut. Predmeti koje ona odabire i prikazuje, nekoć neobično važni i korisni, postaju tek mali dio prostora, gotovo utopljeni u njihove pozadine. Naime, koristeći fotografije stvarnih mjesta i događaja koje je sama napravila, autorica vizualnim jezikom bez suvišnih detalja i dodatne naracije izdvaja pojedine predmete iz njihova zimskog okruženja te ih tehnikom sitotiska prenosi na potpuno čistu, bijelu i neutralnu plohu otvarajući ih interpretaciji promatrača i dajući drugačije značenje. Uvelike joj pomaže i ritmično ponavljanje motiva, kojima, mijenjajući boju, daje potpuno novo ruho od onog izvornog, istrošenog od svakodnevnog habanja tijekom sezone. Iako autorica eksplicite ne naginje ni pozitivnoj niti negativnoj kritici samog turizma i njegove pojave, zanimljivo je kako nas ovim radom potiče na promišljanje o nužnosti tih predmeta i o njihovoj funkciji te ukazuje na sve ono što je nju odmalena okruživalo i sada, na koncu, potaknulo nastanak ove serije radova. Osim samog premještanja iz jednog konteksta u drugi, ova djela upečatljiva su po svojoj jednostavnosti, minucioznosti, jasnoći i plastičnosti prikaza stvarnih ali posve običnih predmeta koji su tek prije par mjeseci svjedočili drugačijoj energiji mjesta. Činjenica je da se autoričino rodno mjesto oduvijek borilo s prevelikom razlikom društvene fluktuacije zimi i ljeti, pa ona na ovaj način suptilno ovjekovječuje surovu realnost i pomalo tragičnu sudbinu odloženih predmeta koji čekaju svoju sljedeću smjenu turista.
„Tek turizam stvara spomenike, kroz njegov pogled neprestana mijena gradske svakodnevice postaje slikom vječnosti. Razvoj turizma znači i brže stvaranje spomenika.” – ustvrdit će Boris Groys
Prikazani kroz najviše tri boje i uglavnom u istome spektru, ovi industrijski predmeti i finalni produkti masovne proizvodnje postat će ni više ni manje nego spomenici suvremenog turizma. Dok ćemo na radovima primijetiti razne zapuštene i po strani ostavljene pitare, ležaljke, stolce, držače za suncobrane kao i ostali inventar obližnjih ugostiteljskih objekata na plaži, Mia nam pokazuje kako ovi otuđeni predmeti dobivaju nov intenzitet bivanja premještanjem najprije na neutralnu pozadinu umjetničkog djela, pa onda i u sam prostor izlaganja kao mjesto njihova novog privremenog boravišta.
Viktorija Meštrović Galunić
—
Životopisi:
Mia Minigo rođena je u Splitu 1996. godine. Završila je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2015. godine, smjer grafički dizajner. Preddiplomski studij Slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu završila je u klasi prof. Deana Jokanovića Toumina. Trenutno je studentica druge godine diplomskog studija Slikarstva u klasi prof. Vedrana Perkova.
Viktorija Meštrović Galunić, rođena u Zagrebu 1998. godine, studentica je treće godine preddiplomskog studija povijesti umjetnosti i anglistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Trenutno odrađuje stručnu praksu u udruzi Zdravi Grad radeći na projektu Knin – grad s pričom.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

U utorak, 30. lipnja 2020. u 20:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata otvara se izložba PREMIJERE 76 / Mia Minigo.
Otvorenje će se održati na otvorenom prostoru, u atriju restorana Kinoteka - Majstora Jurja 8, uz propisane epidemiološke mjere u svrhu sprječavanja zaraze COVID-19. Iz atrija restorana će se u ograničenom broju ulaziti u izložbeni prostor.
Izložba ostaje otvorena do 10. srpnja 2020.
—
Izložbom Ostavljeno po strani Mia Minigo teži ukazati na stanje koje ovladava ne samo njezinim rodnim mjestom Podstranom, već i svim ostalim priobalnim područjima Jadrana za pustih zimskih dana. Umjetnica kroz svojih 18 radova vrsno opisuje duh dalmatinskih ljudi i gradova u doba godine kada ulice ne vrve turistima, kada su lokali prazni, plaže mirnije nego ikad, urbani pejzaž lijep i zamuknut. Predmeti koje ona odabire i prikazuje, nekoć neobično važni i korisni, postaju tek mali dio prostora, gotovo utopljeni u njihove pozadine. Naime, koristeći fotografije stvarnih mjesta i događaja koje je sama napravila, autorica vizualnim jezikom bez suvišnih detalja i dodatne naracije izdvaja pojedine predmete iz njihova zimskog okruženja te ih tehnikom sitotiska prenosi na potpuno čistu, bijelu i neutralnu plohu otvarajući ih interpretaciji promatrača i dajući drugačije značenje. Uvelike joj pomaže i ritmično ponavljanje motiva, kojima, mijenjajući boju, daje potpuno novo ruho od onog izvornog, istrošenog od svakodnevnog habanja tijekom sezone. Iako autorica eksplicite ne naginje ni pozitivnoj niti negativnoj kritici samog turizma i njegove pojave, zanimljivo je kako nas ovim radom potiče na promišljanje o nužnosti tih predmeta i o njihovoj funkciji te ukazuje na sve ono što je nju odmalena okruživalo i sada, na koncu, potaknulo nastanak ove serije radova. Osim samog premještanja iz jednog konteksta u drugi, ova djela upečatljiva su po svojoj jednostavnosti, minucioznosti, jasnoći i plastičnosti prikaza stvarnih ali posve običnih predmeta koji su tek prije par mjeseci svjedočili drugačijoj energiji mjesta. Činjenica je da se autoričino rodno mjesto oduvijek borilo s prevelikom razlikom društvene fluktuacije zimi i ljeti, pa ona na ovaj način suptilno ovjekovječuje surovu realnost i pomalo tragičnu sudbinu odloženih predmeta koji čekaju svoju sljedeću smjenu turista.
„Tek turizam stvara spomenike, kroz njegov pogled neprestana mijena gradske svakodnevice postaje slikom vječnosti. Razvoj turizma znači i brže stvaranje spomenika.” – ustvrdit će Boris Groys
Prikazani kroz najviše tri boje i uglavnom u istome spektru, ovi industrijski predmeti i finalni produkti masovne proizvodnje postat će ni više ni manje nego spomenici suvremenog turizma. Dok ćemo na radovima primijetiti razne zapuštene i po strani ostavljene pitare, ležaljke, stolce, držače za suncobrane kao i ostali inventar obližnjih ugostiteljskih objekata na plaži, Mia nam pokazuje kako ovi otuđeni predmeti dobivaju nov intenzitet bivanja premještanjem najprije na neutralnu pozadinu umjetničkog djela, pa onda i u sam prostor izlaganja kao mjesto njihova novog privremenog boravišta.
Viktorija Meštrović Galunić
—
Životopisi:
Mia Minigo rođena je u Splitu 1996. godine. Završila je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2015. godine, smjer grafički dizajner. Preddiplomski studij Slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu završila je u klasi prof. Deana Jokanovića Toumina. Trenutno je studentica druge godine diplomskog studija Slikarstva u klasi prof. Vedrana Perkova.
Viktorija Meštrović Galunić, rođena u Zagrebu 1998. godine, studentica je treće godine preddiplomskog studija povijesti umjetnosti i anglistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Trenutno odrađuje stručnu praksu u udruzi Zdravi Grad radeći na projektu Knin – grad s pričom.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

U utorak, 30. lipnja 2020. u 20:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata otvara se izložba PREMIJERE 76 / Mia Minigo.
Otvorenje će se održati na otvorenom prostoru, u atriju restorana Kinoteka - Majstora Jurja 8, uz propisane epidemiološke mjere u svrhu sprječavanja zaraze COVID-19. Iz atrija restorana će se u ograničenom broju ulaziti u izložbeni prostor.
Izložba ostaje otvorena do 10. srpnja 2020.
—
Izložbom Ostavljeno po strani Mia Minigo teži ukazati na stanje koje ovladava ne samo njezinim rodnim mjestom Podstranom, već i svim ostalim priobalnim područjima Jadrana za pustih zimskih dana. Umjetnica kroz svojih 18 radova vrsno opisuje duh dalmatinskih ljudi i gradova u doba godine kada ulice ne vrve turistima, kada su lokali prazni, plaže mirnije nego ikad, urbani pejzaž lijep i zamuknut. Predmeti koje ona odabire i prikazuje, nekoć neobično važni i korisni, postaju tek mali dio prostora, gotovo utopljeni u njihove pozadine. Naime, koristeći fotografije stvarnih mjesta i događaja koje je sama napravila, autorica vizualnim jezikom bez suvišnih detalja i dodatne naracije izdvaja pojedine predmete iz njihova zimskog okruženja te ih tehnikom sitotiska prenosi na potpuno čistu, bijelu i neutralnu plohu otvarajući ih interpretaciji promatrača i dajući drugačije značenje. Uvelike joj pomaže i ritmično ponavljanje motiva, kojima, mijenjajući boju, daje potpuno novo ruho od onog izvornog, istrošenog od svakodnevnog habanja tijekom sezone. Iako autorica eksplicite ne naginje ni pozitivnoj niti negativnoj kritici samog turizma i njegove pojave, zanimljivo je kako nas ovim radom potiče na promišljanje o nužnosti tih predmeta i o njihovoj funkciji te ukazuje na sve ono što je nju odmalena okruživalo i sada, na koncu, potaknulo nastanak ove serije radova. Osim samog premještanja iz jednog konteksta u drugi, ova djela upečatljiva su po svojoj jednostavnosti, minucioznosti, jasnoći i plastičnosti prikaza stvarnih ali posve običnih predmeta koji su tek prije par mjeseci svjedočili drugačijoj energiji mjesta. Činjenica je da se autoričino rodno mjesto oduvijek borilo s prevelikom razlikom društvene fluktuacije zimi i ljeti, pa ona na ovaj način suptilno ovjekovječuje surovu realnost i pomalo tragičnu sudbinu odloženih predmeta koji čekaju svoju sljedeću smjenu turista.
„Tek turizam stvara spomenike, kroz njegov pogled neprestana mijena gradske svakodnevice postaje slikom vječnosti. Razvoj turizma znači i brže stvaranje spomenika.” – ustvrdit će Boris Groys
Prikazani kroz najviše tri boje i uglavnom u istome spektru, ovi industrijski predmeti i finalni produkti masovne proizvodnje postat će ni više ni manje nego spomenici suvremenog turizma. Dok ćemo na radovima primijetiti razne zapuštene i po strani ostavljene pitare, ležaljke, stolce, držače za suncobrane kao i ostali inventar obližnjih ugostiteljskih objekata na plaži, Mia nam pokazuje kako ovi otuđeni predmeti dobivaju nov intenzitet bivanja premještanjem najprije na neutralnu pozadinu umjetničkog djela, pa onda i u sam prostor izlaganja kao mjesto njihova novog privremenog boravišta.
Viktorija Meštrović Galunić
—
Životopisi:
Mia Minigo rođena je u Splitu 1996. godine. Završila je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2015. godine, smjer grafički dizajner. Preddiplomski studij Slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu završila je u klasi prof. Deana Jokanovića Toumina. Trenutno je studentica druge godine diplomskog studija Slikarstva u klasi prof. Vedrana Perkova.
Viktorija Meštrović Galunić, rođena u Zagrebu 1998. godine, studentica je treće godine preddiplomskog studija povijesti umjetnosti i anglistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Trenutno odrađuje stručnu praksu u udruzi Zdravi Grad radeći na projektu Knin – grad s pričom.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

U utorak, 30. lipnja 2020. u 20:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata otvara se izložba PREMIJERE 76 / Mia Minigo.
Otvorenje će se održati na otvorenom prostoru, u atriju restorana Kinoteka - Majstora Jurja 8, uz propisane epidemiološke mjere u svrhu sprječavanja zaraze COVID-19. Iz atrija restorana će se u ograničenom broju ulaziti u izložbeni prostor.
Izložba ostaje otvorena do 10. srpnja 2020.
—
Izložbom Ostavljeno po strani Mia Minigo teži ukazati na stanje koje ovladava ne samo njezinim rodnim mjestom Podstranom, već i svim ostalim priobalnim područjima Jadrana za pustih zimskih dana. Umjetnica kroz svojih 18 radova vrsno opisuje duh dalmatinskih ljudi i gradova u doba godine kada ulice ne vrve turistima, kada su lokali prazni, plaže mirnije nego ikad, urbani pejzaž lijep i zamuknut. Predmeti koje ona odabire i prikazuje, nekoć neobično važni i korisni, postaju tek mali dio prostora, gotovo utopljeni u njihove pozadine. Naime, koristeći fotografije stvarnih mjesta i događaja koje je sama napravila, autorica vizualnim jezikom bez suvišnih detalja i dodatne naracije izdvaja pojedine predmete iz njihova zimskog okruženja te ih tehnikom sitotiska prenosi na potpuno čistu, bijelu i neutralnu plohu otvarajući ih interpretaciji promatrača i dajući drugačije značenje. Uvelike joj pomaže i ritmično ponavljanje motiva, kojima, mijenjajući boju, daje potpuno novo ruho od onog izvornog, istrošenog od svakodnevnog habanja tijekom sezone. Iako autorica eksplicite ne naginje ni pozitivnoj niti negativnoj kritici samog turizma i njegove pojave, zanimljivo je kako nas ovim radom potiče na promišljanje o nužnosti tih predmeta i o njihovoj funkciji te ukazuje na sve ono što je nju odmalena okruživalo i sada, na koncu, potaknulo nastanak ove serije radova. Osim samog premještanja iz jednog konteksta u drugi, ova djela upečatljiva su po svojoj jednostavnosti, minucioznosti, jasnoći i plastičnosti prikaza stvarnih ali posve običnih predmeta koji su tek prije par mjeseci svjedočili drugačijoj energiji mjesta. Činjenica je da se autoričino rodno mjesto oduvijek borilo s prevelikom razlikom društvene fluktuacije zimi i ljeti, pa ona na ovaj način suptilno ovjekovječuje surovu realnost i pomalo tragičnu sudbinu odloženih predmeta koji čekaju svoju sljedeću smjenu turista.
„Tek turizam stvara spomenike, kroz njegov pogled neprestana mijena gradske svakodnevice postaje slikom vječnosti. Razvoj turizma znači i brže stvaranje spomenika.” – ustvrdit će Boris Groys
Prikazani kroz najviše tri boje i uglavnom u istome spektru, ovi industrijski predmeti i finalni produkti masovne proizvodnje postat će ni više ni manje nego spomenici suvremenog turizma. Dok ćemo na radovima primijetiti razne zapuštene i po strani ostavljene pitare, ležaljke, stolce, držače za suncobrane kao i ostali inventar obližnjih ugostiteljskih objekata na plaži, Mia nam pokazuje kako ovi otuđeni predmeti dobivaju nov intenzitet bivanja premještanjem najprije na neutralnu pozadinu umjetničkog djela, pa onda i u sam prostor izlaganja kao mjesto njihova novog privremenog boravišta.
Viktorija Meštrović Galunić
—
Životopisi:
Mia Minigo rođena je u Splitu 1996. godine. Završila je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2015. godine, smjer grafički dizajner. Preddiplomski studij Slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu završila je u klasi prof. Deana Jokanovića Toumina. Trenutno je studentica druge godine diplomskog studija Slikarstva u klasi prof. Vedrana Perkova.
Viktorija Meštrović Galunić, rođena u Zagrebu 1998. godine, studentica je treće godine preddiplomskog studija povijesti umjetnosti i anglistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Trenutno odrađuje stručnu praksu u udruzi Zdravi Grad radeći na projektu Knin – grad s pričom.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

U utorak, 30. lipnja 2020. u 20:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata otvara se izložba PREMIJERE 76 / Mia Minigo.
Otvorenje će se održati na otvorenom prostoru, u atriju restorana Kinoteka - Majstora Jurja 8, uz propisane epidemiološke mjere u svrhu sprječavanja zaraze COVID-19. Iz atrija restorana će se u ograničenom broju ulaziti u izložbeni prostor.
Izložba ostaje otvorena do 10. srpnja 2020.
—
Izložbom Ostavljeno po strani Mia Minigo teži ukazati na stanje koje ovladava ne samo njezinim rodnim mjestom Podstranom, već i svim ostalim priobalnim područjima Jadrana za pustih zimskih dana. Umjetnica kroz svojih 18 radova vrsno opisuje duh dalmatinskih ljudi i gradova u doba godine kada ulice ne vrve turistima, kada su lokali prazni, plaže mirnije nego ikad, urbani pejzaž lijep i zamuknut. Predmeti koje ona odabire i prikazuje, nekoć neobično važni i korisni, postaju tek mali dio prostora, gotovo utopljeni u njihove pozadine. Naime, koristeći fotografije stvarnih mjesta i događaja koje je sama napravila, autorica vizualnim jezikom bez suvišnih detalja i dodatne naracije izdvaja pojedine predmete iz njihova zimskog okruženja te ih tehnikom sitotiska prenosi na potpuno čistu, bijelu i neutralnu plohu otvarajući ih interpretaciji promatrača i dajući drugačije značenje. Uvelike joj pomaže i ritmično ponavljanje motiva, kojima, mijenjajući boju, daje potpuno novo ruho od onog izvornog, istrošenog od svakodnevnog habanja tijekom sezone. Iako autorica eksplicite ne naginje ni pozitivnoj niti negativnoj kritici samog turizma i njegove pojave, zanimljivo je kako nas ovim radom potiče na promišljanje o nužnosti tih predmeta i o njihovoj funkciji te ukazuje na sve ono što je nju odmalena okruživalo i sada, na koncu, potaknulo nastanak ove serije radova. Osim samog premještanja iz jednog konteksta u drugi, ova djela upečatljiva su po svojoj jednostavnosti, minucioznosti, jasnoći i plastičnosti prikaza stvarnih ali posve običnih predmeta koji su tek prije par mjeseci svjedočili drugačijoj energiji mjesta. Činjenica je da se autoričino rodno mjesto oduvijek borilo s prevelikom razlikom društvene fluktuacije zimi i ljeti, pa ona na ovaj način suptilno ovjekovječuje surovu realnost i pomalo tragičnu sudbinu odloženih predmeta koji čekaju svoju sljedeću smjenu turista.
„Tek turizam stvara spomenike, kroz njegov pogled neprestana mijena gradske svakodnevice postaje slikom vječnosti. Razvoj turizma znači i brže stvaranje spomenika.” – ustvrdit će Boris Groys
Prikazani kroz najviše tri boje i uglavnom u istome spektru, ovi industrijski predmeti i finalni produkti masovne proizvodnje postat će ni više ni manje nego spomenici suvremenog turizma. Dok ćemo na radovima primijetiti razne zapuštene i po strani ostavljene pitare, ležaljke, stolce, držače za suncobrane kao i ostali inventar obližnjih ugostiteljskih objekata na plaži, Mia nam pokazuje kako ovi otuđeni predmeti dobivaju nov intenzitet bivanja premještanjem najprije na neutralnu pozadinu umjetničkog djela, pa onda i u sam prostor izlaganja kao mjesto njihova novog privremenog boravišta.
Viktorija Meštrović Galunić
—
Životopisi:
Mia Minigo rođena je u Splitu 1996. godine. Završila je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2015. godine, smjer grafički dizajner. Preddiplomski studij Slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu završila je u klasi prof. Deana Jokanovića Toumina. Trenutno je studentica druge godine diplomskog studija Slikarstva u klasi prof. Vedrana Perkova.
Viktorija Meštrović Galunić, rođena u Zagrebu 1998. godine, studentica je treće godine preddiplomskog studija povijesti umjetnosti i anglistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Trenutno odrađuje stručnu praksu u udruzi Zdravi Grad radeći na projektu Knin – grad s pričom.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

U utorak, 30. lipnja 2020. u 20:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata otvara se izložba PREMIJERE 76 / Mia Minigo.
Otvorenje će se održati na otvorenom prostoru, u atriju restorana Kinoteka - Majstora Jurja 8, uz propisane epidemiološke mjere u svrhu sprječavanja zaraze COVID-19. Iz atrija restorana će se u ograničenom broju ulaziti u izložbeni prostor.
Izložba ostaje otvorena do 10. srpnja 2020.
—
Izložbom Ostavljeno po strani Mia Minigo teži ukazati na stanje koje ovladava ne samo njezinim rodnim mjestom Podstranom, već i svim ostalim priobalnim područjima Jadrana za pustih zimskih dana. Umjetnica kroz svojih 18 radova vrsno opisuje duh dalmatinskih ljudi i gradova u doba godine kada ulice ne vrve turistima, kada su lokali prazni, plaže mirnije nego ikad, urbani pejzaž lijep i zamuknut. Predmeti koje ona odabire i prikazuje, nekoć neobično važni i korisni, postaju tek mali dio prostora, gotovo utopljeni u njihove pozadine. Naime, koristeći fotografije stvarnih mjesta i događaja koje je sama napravila, autorica vizualnim jezikom bez suvišnih detalja i dodatne naracije izdvaja pojedine predmete iz njihova zimskog okruženja te ih tehnikom sitotiska prenosi na potpuno čistu, bijelu i neutralnu plohu otvarajući ih interpretaciji promatrača i dajući drugačije značenje. Uvelike joj pomaže i ritmično ponavljanje motiva, kojima, mijenjajući boju, daje potpuno novo ruho od onog izvornog, istrošenog od svakodnevnog habanja tijekom sezone. Iako autorica eksplicite ne naginje ni pozitivnoj niti negativnoj kritici samog turizma i njegove pojave, zanimljivo je kako nas ovim radom potiče na promišljanje o nužnosti tih predmeta i o njihovoj funkciji te ukazuje na sve ono što je nju odmalena okruživalo i sada, na koncu, potaknulo nastanak ove serije radova. Osim samog premještanja iz jednog konteksta u drugi, ova djela upečatljiva su po svojoj jednostavnosti, minucioznosti, jasnoći i plastičnosti prikaza stvarnih ali posve običnih predmeta koji su tek prije par mjeseci svjedočili drugačijoj energiji mjesta. Činjenica je da se autoričino rodno mjesto oduvijek borilo s prevelikom razlikom društvene fluktuacije zimi i ljeti, pa ona na ovaj način suptilno ovjekovječuje surovu realnost i pomalo tragičnu sudbinu odloženih predmeta koji čekaju svoju sljedeću smjenu turista.
„Tek turizam stvara spomenike, kroz njegov pogled neprestana mijena gradske svakodnevice postaje slikom vječnosti. Razvoj turizma znači i brže stvaranje spomenika.” – ustvrdit će Boris Groys
Prikazani kroz najviše tri boje i uglavnom u istome spektru, ovi industrijski predmeti i finalni produkti masovne proizvodnje postat će ni više ni manje nego spomenici suvremenog turizma. Dok ćemo na radovima primijetiti razne zapuštene i po strani ostavljene pitare, ležaljke, stolce, držače za suncobrane kao i ostali inventar obližnjih ugostiteljskih objekata na plaži, Mia nam pokazuje kako ovi otuđeni predmeti dobivaju nov intenzitet bivanja premještanjem najprije na neutralnu pozadinu umjetničkog djela, pa onda i u sam prostor izlaganja kao mjesto njihova novog privremenog boravišta.
Viktorija Meštrović Galunić
—
Životopisi:
Mia Minigo rođena je u Splitu 1996. godine. Završila je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2015. godine, smjer grafički dizajner. Preddiplomski studij Slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu završila je u klasi prof. Deana Jokanovića Toumina. Trenutno je studentica druge godine diplomskog studija Slikarstva u klasi prof. Vedrana Perkova.
Viktorija Meštrović Galunić, rođena u Zagrebu 1998. godine, studentica je treće godine preddiplomskog studija povijesti umjetnosti i anglistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Trenutno odrađuje stručnu praksu u udruzi Zdravi Grad radeći na projektu Knin – grad s pričom.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

U utorak, 30. lipnja 2020. u 20:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata otvara se izložba PREMIJERE 76 / Mia Minigo.
Otvorenje će se održati na otvorenom prostoru, u atriju restorana Kinoteka - Majstora Jurja 8, uz propisane epidemiološke mjere u svrhu sprječavanja zaraze COVID-19. Iz atrija restorana će se u ograničenom broju ulaziti u izložbeni prostor.
Izložba ostaje otvorena do 10. srpnja 2020.
—
Izložbom Ostavljeno po strani Mia Minigo teži ukazati na stanje koje ovladava ne samo njezinim rodnim mjestom Podstranom, već i svim ostalim priobalnim područjima Jadrana za pustih zimskih dana. Umjetnica kroz svojih 18 radova vrsno opisuje duh dalmatinskih ljudi i gradova u doba godine kada ulice ne vrve turistima, kada su lokali prazni, plaže mirnije nego ikad, urbani pejzaž lijep i zamuknut. Predmeti koje ona odabire i prikazuje, nekoć neobično važni i korisni, postaju tek mali dio prostora, gotovo utopljeni u njihove pozadine. Naime, koristeći fotografije stvarnih mjesta i događaja koje je sama napravila, autorica vizualnim jezikom bez suvišnih detalja i dodatne naracije izdvaja pojedine predmete iz njihova zimskog okruženja te ih tehnikom sitotiska prenosi na potpuno čistu, bijelu i neutralnu plohu otvarajući ih interpretaciji promatrača i dajući drugačije značenje. Uvelike joj pomaže i ritmično ponavljanje motiva, kojima, mijenjajući boju, daje potpuno novo ruho od onog izvornog, istrošenog od svakodnevnog habanja tijekom sezone. Iako autorica eksplicite ne naginje ni pozitivnoj niti negativnoj kritici samog turizma i njegove pojave, zanimljivo je kako nas ovim radom potiče na promišljanje o nužnosti tih predmeta i o njihovoj funkciji te ukazuje na sve ono što je nju odmalena okruživalo i sada, na koncu, potaknulo nastanak ove serije radova. Osim samog premještanja iz jednog konteksta u drugi, ova djela upečatljiva su po svojoj jednostavnosti, minucioznosti, jasnoći i plastičnosti prikaza stvarnih ali posve običnih predmeta koji su tek prije par mjeseci svjedočili drugačijoj energiji mjesta. Činjenica je da se autoričino rodno mjesto oduvijek borilo s prevelikom razlikom društvene fluktuacije zimi i ljeti, pa ona na ovaj način suptilno ovjekovječuje surovu realnost i pomalo tragičnu sudbinu odloženih predmeta koji čekaju svoju sljedeću smjenu turista.
„Tek turizam stvara spomenike, kroz njegov pogled neprestana mijena gradske svakodnevice postaje slikom vječnosti. Razvoj turizma znači i brže stvaranje spomenika.” – ustvrdit će Boris Groys
Prikazani kroz najviše tri boje i uglavnom u istome spektru, ovi industrijski predmeti i finalni produkti masovne proizvodnje postat će ni više ni manje nego spomenici suvremenog turizma. Dok ćemo na radovima primijetiti razne zapuštene i po strani ostavljene pitare, ležaljke, stolce, držače za suncobrane kao i ostali inventar obližnjih ugostiteljskih objekata na plaži, Mia nam pokazuje kako ovi otuđeni predmeti dobivaju nov intenzitet bivanja premještanjem najprije na neutralnu pozadinu umjetničkog djela, pa onda i u sam prostor izlaganja kao mjesto njihova novog privremenog boravišta.
Viktorija Meštrović Galunić
—
Životopisi:
Mia Minigo rođena je u Splitu 1996. godine. Završila je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2015. godine, smjer grafički dizajner. Preddiplomski studij Slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu završila je u klasi prof. Deana Jokanovića Toumina. Trenutno je studentica druge godine diplomskog studija Slikarstva u klasi prof. Vedrana Perkova.
Viktorija Meštrović Galunić, rođena u Zagrebu 1998. godine, studentica je treće godine preddiplomskog studija povijesti umjetnosti i anglistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Trenutno odrađuje stručnu praksu u udruzi Zdravi Grad radeći na projektu Knin – grad s pričom.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

U utorak, 30. lipnja 2020. u 20:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata otvara se izložba PREMIJERE 76 / Mia Minigo.
Otvorenje će se održati na otvorenom prostoru, u atriju restorana Kinoteka - Majstora Jurja 8, uz propisane epidemiološke mjere u svrhu sprječavanja zaraze COVID-19. Iz atrija restorana će se u ograničenom broju ulaziti u izložbeni prostor.
Izložba ostaje otvorena do 10. srpnja 2020.
—
Izložbom Ostavljeno po strani Mia Minigo teži ukazati na stanje koje ovladava ne samo njezinim rodnim mjestom Podstranom, već i svim ostalim priobalnim područjima Jadrana za pustih zimskih dana. Umjetnica kroz svojih 18 radova vrsno opisuje duh dalmatinskih ljudi i gradova u doba godine kada ulice ne vrve turistima, kada su lokali prazni, plaže mirnije nego ikad, urbani pejzaž lijep i zamuknut. Predmeti koje ona odabire i prikazuje, nekoć neobično važni i korisni, postaju tek mali dio prostora, gotovo utopljeni u njihove pozadine. Naime, koristeći fotografije stvarnih mjesta i događaja koje je sama napravila, autorica vizualnim jezikom bez suvišnih detalja i dodatne naracije izdvaja pojedine predmete iz njihova zimskog okruženja te ih tehnikom sitotiska prenosi na potpuno čistu, bijelu i neutralnu plohu otvarajući ih interpretaciji promatrača i dajući drugačije značenje. Uvelike joj pomaže i ritmično ponavljanje motiva, kojima, mijenjajući boju, daje potpuno novo ruho od onog izvornog, istrošenog od svakodnevnog habanja tijekom sezone. Iako autorica eksplicite ne naginje ni pozitivnoj niti negativnoj kritici samog turizma i njegove pojave, zanimljivo je kako nas ovim radom potiče na promišljanje o nužnosti tih predmeta i o njihovoj funkciji te ukazuje na sve ono što je nju odmalena okruživalo i sada, na koncu, potaknulo nastanak ove serije radova. Osim samog premještanja iz jednog konteksta u drugi, ova djela upečatljiva su po svojoj jednostavnosti, minucioznosti, jasnoći i plastičnosti prikaza stvarnih ali posve običnih predmeta koji su tek prije par mjeseci svjedočili drugačijoj energiji mjesta. Činjenica je da se autoričino rodno mjesto oduvijek borilo s prevelikom razlikom društvene fluktuacije zimi i ljeti, pa ona na ovaj način suptilno ovjekovječuje surovu realnost i pomalo tragičnu sudbinu odloženih predmeta koji čekaju svoju sljedeću smjenu turista.
„Tek turizam stvara spomenike, kroz njegov pogled neprestana mijena gradske svakodnevice postaje slikom vječnosti. Razvoj turizma znači i brže stvaranje spomenika.” – ustvrdit će Boris Groys
Prikazani kroz najviše tri boje i uglavnom u istome spektru, ovi industrijski predmeti i finalni produkti masovne proizvodnje postat će ni više ni manje nego spomenici suvremenog turizma. Dok ćemo na radovima primijetiti razne zapuštene i po strani ostavljene pitare, ležaljke, stolce, držače za suncobrane kao i ostali inventar obližnjih ugostiteljskih objekata na plaži, Mia nam pokazuje kako ovi otuđeni predmeti dobivaju nov intenzitet bivanja premještanjem najprije na neutralnu pozadinu umjetničkog djela, pa onda i u sam prostor izlaganja kao mjesto njihova novog privremenog boravišta.
Viktorija Meštrović Galunić
—
Životopisi:
Mia Minigo rođena je u Splitu 1996. godine. Završila je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2015. godine, smjer grafički dizajner. Preddiplomski studij Slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu završila je u klasi prof. Deana Jokanovića Toumina. Trenutno je studentica druge godine diplomskog studija Slikarstva u klasi prof. Vedrana Perkova.
Viktorija Meštrović Galunić, rođena u Zagrebu 1998. godine, studentica je treće godine preddiplomskog studija povijesti umjetnosti i anglistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Trenutno odrađuje stručnu praksu u udruzi Zdravi Grad radeći na projektu Knin – grad s pričom.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Izložba:
KARAM NATOUR
BLURRED LINES
ZLATNA VRATA, Dioklecijanova 7, Split
Trajanje: 13. srpnja - 27. srpnja 2020.
Radno vrijeme: ponedjeljak-petak 10:00-13:00 i 18:00-21:00
Zadovoljstvo nam je obavijestiti Vas da Hrvatska udruga likovnih umjetnika Split u suradnji s Centrom za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organizira međunarodnu izložbu „Blurred lines“ arapsko-izraelskog umjetnika Karama Natoura. Ulaz je slobodan.
_______________
KARAM NATOUR
ZAMAGLJENE GRANICE / BLURRED LINES
_______________
Kustosica: Olga Stefan
_______________
ZAMAGLJENE GRANICE / BLURRED LINES
_______________
Blurred lines izložba je arapsko-izraelskog umjetnika Karama Natoura čije djelovanje odražava dinamiku struktura moći unutar društva. Natour, mladi umjetnik i profesor na Akademiji za umjetnost i dizajn u Bezalelu (Jeruzalem, Izrael) uglavnom djeluje u mediju videa, na koje se onda nadovezuju i njegovi crteži i instalacije. U svom umjetničkom radu, Karam Natour istražuje složenost identiteta, njegove karakteristike, fluidnost, kulturu nasljeđa, rodna pitanja i političko i nacionalno okruženje. Karam Natour se u svojim radovima poigrava i s humorom i ironijom te često uključuje sebe i svoju obitelj. Kustosica projekta je Olga Stefan.
IZ PREDGOVORA ZA IZLOŽBU
_______________
Rad Karama Natoura, nalik samom umjetniku, boravi u međuprostoru. Natour stvara videe, ali i digitalne crteže. Videi su mu ponekad kinematografski, a u drugim trenucima rudimentarni. Lingvistički, on lebdi između hebrejskog, njegovog materinjeg arapskog i globalnog engleskog jezika čije se znanje očekuje od svakog umjetnika. Dijalog je skriptiran i improviziran, metaforičan i konkretan. Maleni događaji i trenuci otvaraju put ka univerzalnim istinama. Kroz humor, Natour nam pokazuje koliko je egzistencija u ovom svijetu dvosmislenosti i neizvjesnosti zapravo ozbiljna. On je ujedno Arapin i Izraelac, umjetnik i građanin, a uvijek pripadnik manjine.
Centralni dio rada je upravo ovaj promjenjiv odnos moći, tema koju on istražuje kroz mizanscenu situacija koje pokušava kontrolirati, ali kojima uvijek prijeti opasnost okončanja u kaosu. U prvim videima koje je napravio, počevši s radom Yoman (2014.) i nastavljajući s Gori mi u glavi (Heat in My Head, 2015.), koristio je svoju bližu i potom širu obitelj. Ključni trenutak u potonjem videu koji bi nam mogao pomoći razumjeti razmjenu moći koja ga zaokuplja nalazi se na početku kada Karam govori svojoj majci: „Govori na hebrejskom, ne na arapskom, i reci nešto inteligentno kako bi mi impresionirala prijatelje“. Ovi prijatelji su zapravo njegove kolege sa Sveučilišta Bezalel, redom izraelski Židovi koji ne govore arapski. Njegova majka ispočetka, izgledajući kao da joj je dosadno, napušta kadar. Onda iznosi neke truizme koje Karam ismijava kao „sramotne“. Ovaj incident se može interpretirati kao tipičan za odnos između majke i sina, ali postavlja se pitanje: tko je nadređen u ovoj razmjeni? Karam kao režiser, njegova majka koja subvertira proces kojeg je on uspostavio ili promatrači za koje je video snimljen na hebrejskom, a kamoli mi, globalna publika, za koju je video kasnije titlovan na engleskom usprkos tome što Karam jasno izjavljuje kako ne želi da ljudi moraju čitati prijevod?
Za Karama je jezik sastavni dio odnosa moći. On je sredstvo kontrole, ali isto tako sredstvo povezivanja i često uzrok nesporazuma. Stoga se njegova funkcija uvijek tematizira u njegovim djelima. Uzmimo video Ništa osobno (Nothing Personal) u kojem umjetnik režira događaj u svom studiju u kojem igra ulogu nepokretnog umjetnika kojemu je potrebna hitna pomoć. Naglo mijenjajući pravce, od stvarnosti prema fikciji, krećući se između metafore i svakidašnjeg govora, Natour istražuje stanje umjetnika kojemu zapravo treba pomoći eksternih sila kako bi dovršio svoje djelo. Ležeći u krevetu u sredini kadra i snimajući cijeli događaj video kamerom s računala, Natour zove hitnu pomoć jer se „ne može pomaknuti i jako ga je strah“, komunicirajući s telefonskim operaterom na engleskom, a ne hebrejskom. I operater i on nabadaju engleski. Nijednom nije u potpunosti ugodno, što ih se dovodi na isti nivo i neutralizira moć većine koja se također manifestira kroz jezik. Snimano u stvarnom vremenu, video prikazuje djelatnike hitne službe kako stižu otprilike nakon tri minute, i to u dva tima (ne samo jednom) čime demonstriraju ekstremnu brigu za misteriozni slučaj nepokretnog umjetnika. „Nešto je u meni što ne mogu izbaciti iz sebe“, Natour jauče. Nakon nekoliko minuta, jedan od paramedicinskih djelatnika primjećuje kameru koja ih snima i spominje to na hebrejskom, ali čini se da ovaj podatak ne uznemiruje ostale. Kratko nakon ovoga, Natour se počinje osjećati bolje. Može se micati i disati normalno. „Ovo je tipični stres“, objašnjava jedan paramedik. Prije odlaska, netko uzima Natourov OIB i podatke zdravstvenog osiguranja te mu poželi brz oporavak. Natour je snimio ovaj video tjedan prije samostalne izložbe kada je bio pod ekstremnim stresom, ne znajući što točno da pripremi za nju. Mnoštvo je slojeva značenja moguće iščitati iz ovog djela, počevši od ograničene slobode pokreta umjetnika koji ovisi o raznim dobroćudnim eksternim silama, publike i sudionika, pa do galerijskih institucija i donatora. Ali naravno, tu je također tema tenzija između manjine i većine koju ublažava obostrano korištenje engleskog, a možda čak i tema etike: što je u redu činiti u ime umjetnosti? Natour se izložio rizicima preuzevši na sebe potencijalne posljedice svojih djela. Možda je čak doveo život bolesne osobe u opasnost u slučaju da druga kola hitne pomoći nisu mogla doći njih. A postojala je naravno i opasnost da paramedici otkriju da je inscenirao situaciju.
Karam Natour je umjetnik koji poduzima ponekad poetske, ponekad besramne analize identiteta, državljanstva, intimnosti i odnosa moći, poigravajući se jezikom i izvodeći akcije uz pomoć ponavljanja, humora i obostranog povjerenja. Ne iznosi nikakve apsolutne političke tvrdnje, a ipak, koristeći sebe i svoju obitelj u svojim videima, on postaje oličenje političkog tijela kroz kojeg možemo shvatiti egzistencijalne konflikte s kojima se on i drugi pripadnici manjina moraju nositi.
Iz predgovora Olga Stefan
KARAM NATOUR
_______________
Rođen u Nazaretu, 1992
Živi i radi u Tel-Avivu
Obrazovanje
2015-2017 MFA with honors, Bezalel Academy of Art & Design, Tel Aviv
2011-2015 BFA with honors, Bezalel Academy of Art & Design, Jerusalem
2013 Fall Semester at The University of the Arts, Philadelphia, USA
Predavač
2018-Today Lecturer, Bezalel Academy of Art & Design, Jerusalem
2018-Today Lecturer, Musrara School of Photography, Jerusalem
2018-Today Lecturer, Tel Aviv Museum of Art, Tel Aviv
2019 Visiting Lecturer, Shenkar College, Ramat Gan
2019 Visiting Lecturer, Hamidrasha Art School, Beit Berl College
2019 Visiting Lecturer, Institute for Israeli Art at the Academic College of Tel Aviv-Yafo, Tel Aviv
Samostalne izložbe
2019 “Confessions”, Inta Hotel Gallery, Tel-Aviv, Israel
2018 “Body Following Spirit”, Rosenfeld Gallery, Tel-Aviv, Israel
2018 “Repeat After Me”, Umm El Fahem Gallery, Umm al-Fahm, Israel
2016 “Following No Mythologies”, Rosenfeld Gallery, Tel-Aviv, Israel
Grupne izložbe
2020 “Bodyscapes”, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2020 “Best Interest”, Koresh14, Jerusalem, Israel
2019 “Time Construction”, Jerusalem Boulevarder,Tel Aviv, Israel
2019 “Love in the Time of Social Media”, Londohome, Bucharest, Romania
2019 “Nurse, Nurse”, Manofim Festival Main Exhibition, Jeursalem, Israel
2019 “Family Stories”, Kunstmuseum Bochum, Bochum, Germany
2019 “Drop Dead Funny”, The Brno House of Arts, Brno, Czech Republic
2019 “Spiritualism”, Tel Aviv Museum of Art, Tel Aviv, Israel
2019 “Illuminations”, Yeltsin Center Yekaterinburg, Yekaterinburg, Russia
2019 “Heights”, Binyamin Gallery, Tel Aviv, Israel
2019 “Illuminations”,Yeltsin Center Yekaterinburg, Yekaterinburg, Russia
2019 “Proud To Present”, Beit Romano, Tel Aviv, Israel
2019 “Out of The Box”, Street Gallery of Old Jaffa, Jaffa, Israel
2019 “Fake News – Fake Truth”, Haifa Museum of Art, Haifa, Israel
2019 “Drywall”, Binyamin Gallery, Tel Aviv, Israel
2019 “Love in the Time of Social Media”, Kunstraum Waldhaus, Zürich, Switzerland
2019 “Personal Expressions”, Mormon University, Jerusalem, Israel
2019 “Illuminations”, Smena Gallery, Kazan, Russia
2018 “Locally”, Modi’in Artist's House, Modi’in, Israel
2018 “Illuminations”, Triumph Gallery, Moscow, Russia
2018 “Plaster 6”, Minus 1 Gallery, Tel Aviv, Israel
2018 “Outside the Mold”, Hangar 26, Tel Aviv, Israel
2018 “Corridor discourse”, Pasáž, Tel Aviv, Israel
2018 “Seven Rituals to Change the Mood”, Hayarkon 19 Gallery, Tel Aviv, Israel
2018 “Looper”, Tel Aviv Museum of Art, Tel Aviv, Israel
2018 “Shopping”, Haifa Museum of Art, Haifa, Israel
2018 “Pyramid Platform”. Pyramida Center for Contemporary Art, Haifa, Israel
2018 “I to Eye”, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2018 “Into The Bush”, Office in Tel Aviv Gallery, Tel Aviv, Israel
2018 “ShowReal”, The Photography Gallery of Bezalel Academy, Jerusalem, Israel
2018 “P=0.5”, The Social Gallery, Musrara Mix #18, Jerusalem, Israel
2018 “30x5x5”, Teder, Tel Aviv, Israel
2018 “70/70/70”, The Santa Barbara Center for Art, California, USA
2018 “Hide and Seek”, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2018 “Mixed Chromosome”, MOM ART SPACE, Hamburg, Germany
2017 “Current Affairs”, Tel Aviv Museum, Tel Aviv, Israel
2017 “Masterpiss”, Janco Dada Museum, Ein Hod, Israel
2017 “Yerucham”, ZUMU Museum, Yerucham, Israel
2017 “VOID”, Veinti4/Siete Galería, San José, Costa Rica
2017 “MFA Graduate Show”, Bezalel Academy of Art & Design, Tel Aviv, Israel
2017 “Fresh Paint 9”, The Young Israeli Art Fair, Tel Aviv, Israel
2017 “Aiming for Touch”, P8 Gallery, Tel Aviv, Israel
2017 “The Kids Are All Right”, Oranim College, Tivon, Israel
2016 “Summer 2016”, Rosenfeld Gallery, Tel Aviv, Israel
2016 “Pride”, Under1000 Gallery, Tel-Aviv, Israel
2016 “Center of Gravity”, The Djanogly Visual Arts Center, Jerusalem, Israel
2015 “NY Art Book Fair”, Sternthal Booth, MoMa PS1, New York, USA
2015 “Voice of the Word”, HaZira. Jerusalem, Israel
2015 “Danalouge”. Warehouse 2, Jaffa Port. Tel Aviv, Israel
2015 “BFA Graduate show”. Bezalel Academy, Jerusalem, Israel
2015 “Touch Me Baby”. Warehouse 2, Jaffa Port. Tel Aviv, Israel
2015 “Correspondences”. Gershman Hall Gallery. Philadelphia, USA
2015 “Wire Tapping”. Barbur Gallery. Jerusalem, Israel
2015 “Exchange Exhibition”. International Gallery, University of the Arts, Philadelphia, USA
2015 “Memorial to the Goyim”. Hanina Gallery. Tel Aviv, Israel
Projekcije filmskih festivala
2018 ART in Oost, QRU Amsterdam, Netherlands
2018 Bucharest International Experimental Film Festival BIEFF 2018, Bucharest, Romania
2017 15th Tabor Film Festival, Dvor Veliki Tabor, Croatia
2017 63rd International Short Film Festival Oberhausen, Oberhausen, Germany
2017 Street film festival, Tel Aviv, Israel
2016 Jerusalem Film Festival, Jerusalem, Israel
Razgovori i konferencije o umjetnicima
2019 Artist Talk, The Garagd Design, Jerusalem, Israel
2018 Panel Discussion, “Current Affairs” with Doron Rabina, Tel Aviv Museum of Art, Israel
2018 Artist Talk, Thelma-Yellin High School of Art, Givatayim, Israel
2017 Artist Talk, Hamidrasha Art School, Beit Berl College, Israel
2017 No Place Like Home Symposium, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2017 Artist Talk, Video Art Series, The Basis Art School, Herzliya, Israel
Nagrade i dotacije
2020 Young Video Artist Award, Ministry of Science Culture and Sport, Jerusalem
2020 Artport Residency Program Grant, Tel Aviv
2019 La Maison Residency, France
2019 Artis Grant Program, Residency Grant
2019 Ostrovsky Family Fund, Video Grant
2018 The Yehoshua Rabinovich Foundatione Art School, Tel Aviv, Israel
2019 Artist Talk, Bezalel Academy of Art an for the Arts
2018 The Pais Council for Culture and Art, Exhibition Catalogue Grant
2018 Special Mention of the Jury Award, Bucharest International Experimental Film Festival
2017 The Pais Council for Culture and Art, Exhibition Grant
2017 Academic Excellence Award, MFA program, Bezalel Academy of Art and Design
2015 10X10 Prize for Academic Excellence, Bezalel Academy of Art and Design
2012 Revital Serri Z.L. Award, Excellence scholarship, Bezalel Academy of Art and Design
Umjetničke rezidencije
2019 La Maison in Bourgogne, France
2019 Jerusalem Print Workshop, Jerusalem, Israel
Zbirke
Tel Aviv Museum Collection
Haaretz Collection
Janco Dada Museum Collection
Electra Company Collection
Private Collection
_______________
Izložba je organizirana uz potporu Ministarstva kulture, Zaklade Kultura nova, Grada Splita i medijskih pokrovitelja Dalmatinski portal i Radio Sunce.
HŽPP će svima koji žele doći u Split razgledati izložbu osigurati 40% popusta na povratne karte vlakom.
HULU Split – Hrvatska udruga likovnih umjetnika
Obala hrvatskog narodnog preporoda 24 / I
21000 Split
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Dioklecijanova 7
21000 Split
+38521361524
info@zlatnavrata.hr
Galerija Zlatna vrata
Dioklecijanova 7
radno vrijeme:
ponedjeljak-subota 10:00-13:00 i 18:00-21:00

Izložba:
KARAM NATOUR
BLURRED LINES
ZLATNA VRATA, Dioklecijanova 7, Split
Trajanje: 13. srpnja - 27. srpnja 2020.
Radno vrijeme: ponedjeljak-petak 10:00-13:00 i 18:00-21:00
Zadovoljstvo nam je obavijestiti Vas da Hrvatska udruga likovnih umjetnika Split u suradnji s Centrom za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organizira međunarodnu izložbu „Blurred lines“ arapsko-izraelskog umjetnika Karama Natoura. Ulaz je slobodan.
_______________
KARAM NATOUR
ZAMAGLJENE GRANICE / BLURRED LINES
_______________
Kustosica: Olga Stefan
_______________
ZAMAGLJENE GRANICE / BLURRED LINES
_______________
Blurred lines izložba je arapsko-izraelskog umjetnika Karama Natoura čije djelovanje odražava dinamiku struktura moći unutar društva. Natour, mladi umjetnik i profesor na Akademiji za umjetnost i dizajn u Bezalelu (Jeruzalem, Izrael) uglavnom djeluje u mediju videa, na koje se onda nadovezuju i njegovi crteži i instalacije. U svom umjetničkom radu, Karam Natour istražuje složenost identiteta, njegove karakteristike, fluidnost, kulturu nasljeđa, rodna pitanja i političko i nacionalno okruženje. Karam Natour se u svojim radovima poigrava i s humorom i ironijom te često uključuje sebe i svoju obitelj. Kustosica projekta je Olga Stefan.
IZ PREDGOVORA ZA IZLOŽBU
_______________
Rad Karama Natoura, nalik samom umjetniku, boravi u međuprostoru. Natour stvara videe, ali i digitalne crteže. Videi su mu ponekad kinematografski, a u drugim trenucima rudimentarni. Lingvistički, on lebdi između hebrejskog, njegovog materinjeg arapskog i globalnog engleskog jezika čije se znanje očekuje od svakog umjetnika. Dijalog je skriptiran i improviziran, metaforičan i konkretan. Maleni događaji i trenuci otvaraju put ka univerzalnim istinama. Kroz humor, Natour nam pokazuje koliko je egzistencija u ovom svijetu dvosmislenosti i neizvjesnosti zapravo ozbiljna. On je ujedno Arapin i Izraelac, umjetnik i građanin, a uvijek pripadnik manjine.
Centralni dio rada je upravo ovaj promjenjiv odnos moći, tema koju on istražuje kroz mizanscenu situacija koje pokušava kontrolirati, ali kojima uvijek prijeti opasnost okončanja u kaosu. U prvim videima koje je napravio, počevši s radom Yoman (2014.) i nastavljajući s Gori mi u glavi (Heat in My Head, 2015.), koristio je svoju bližu i potom širu obitelj. Ključni trenutak u potonjem videu koji bi nam mogao pomoći razumjeti razmjenu moći koja ga zaokuplja nalazi se na početku kada Karam govori svojoj majci: „Govori na hebrejskom, ne na arapskom, i reci nešto inteligentno kako bi mi impresionirala prijatelje“. Ovi prijatelji su zapravo njegove kolege sa Sveučilišta Bezalel, redom izraelski Židovi koji ne govore arapski. Njegova majka ispočetka, izgledajući kao da joj je dosadno, napušta kadar. Onda iznosi neke truizme koje Karam ismijava kao „sramotne“. Ovaj incident se može interpretirati kao tipičan za odnos između majke i sina, ali postavlja se pitanje: tko je nadređen u ovoj razmjeni? Karam kao režiser, njegova majka koja subvertira proces kojeg je on uspostavio ili promatrači za koje je video snimljen na hebrejskom, a kamoli mi, globalna publika, za koju je video kasnije titlovan na engleskom usprkos tome što Karam jasno izjavljuje kako ne želi da ljudi moraju čitati prijevod?
Za Karama je jezik sastavni dio odnosa moći. On je sredstvo kontrole, ali isto tako sredstvo povezivanja i često uzrok nesporazuma. Stoga se njegova funkcija uvijek tematizira u njegovim djelima. Uzmimo video Ništa osobno (Nothing Personal) u kojem umjetnik režira događaj u svom studiju u kojem igra ulogu nepokretnog umjetnika kojemu je potrebna hitna pomoć. Naglo mijenjajući pravce, od stvarnosti prema fikciji, krećući se između metafore i svakidašnjeg govora, Natour istražuje stanje umjetnika kojemu zapravo treba pomoći eksternih sila kako bi dovršio svoje djelo. Ležeći u krevetu u sredini kadra i snimajući cijeli događaj video kamerom s računala, Natour zove hitnu pomoć jer se „ne može pomaknuti i jako ga je strah“, komunicirajući s telefonskim operaterom na engleskom, a ne hebrejskom. I operater i on nabadaju engleski. Nijednom nije u potpunosti ugodno, što ih se dovodi na isti nivo i neutralizira moć većine koja se također manifestira kroz jezik. Snimano u stvarnom vremenu, video prikazuje djelatnike hitne službe kako stižu otprilike nakon tri minute, i to u dva tima (ne samo jednom) čime demonstriraju ekstremnu brigu za misteriozni slučaj nepokretnog umjetnika. „Nešto je u meni što ne mogu izbaciti iz sebe“, Natour jauče. Nakon nekoliko minuta, jedan od paramedicinskih djelatnika primjećuje kameru koja ih snima i spominje to na hebrejskom, ali čini se da ovaj podatak ne uznemiruje ostale. Kratko nakon ovoga, Natour se počinje osjećati bolje. Može se micati i disati normalno. „Ovo je tipični stres“, objašnjava jedan paramedik. Prije odlaska, netko uzima Natourov OIB i podatke zdravstvenog osiguranja te mu poželi brz oporavak. Natour je snimio ovaj video tjedan prije samostalne izložbe kada je bio pod ekstremnim stresom, ne znajući što točno da pripremi za nju. Mnoštvo je slojeva značenja moguće iščitati iz ovog djela, počevši od ograničene slobode pokreta umjetnika koji ovisi o raznim dobroćudnim eksternim silama, publike i sudionika, pa do galerijskih institucija i donatora. Ali naravno, tu je također tema tenzija između manjine i većine koju ublažava obostrano korištenje engleskog, a možda čak i tema etike: što je u redu činiti u ime umjetnosti? Natour se izložio rizicima preuzevši na sebe potencijalne posljedice svojih djela. Možda je čak doveo život bolesne osobe u opasnost u slučaju da druga kola hitne pomoći nisu mogla doći njih. A postojala je naravno i opasnost da paramedici otkriju da je inscenirao situaciju.
Karam Natour je umjetnik koji poduzima ponekad poetske, ponekad besramne analize identiteta, državljanstva, intimnosti i odnosa moći, poigravajući se jezikom i izvodeći akcije uz pomoć ponavljanja, humora i obostranog povjerenja. Ne iznosi nikakve apsolutne političke tvrdnje, a ipak, koristeći sebe i svoju obitelj u svojim videima, on postaje oličenje političkog tijela kroz kojeg možemo shvatiti egzistencijalne konflikte s kojima se on i drugi pripadnici manjina moraju nositi.
Iz predgovora Olga Stefan
KARAM NATOUR
_______________
Rođen u Nazaretu, 1992
Živi i radi u Tel-Avivu
Obrazovanje
2015-2017 MFA with honors, Bezalel Academy of Art & Design, Tel Aviv
2011-2015 BFA with honors, Bezalel Academy of Art & Design, Jerusalem
2013 Fall Semester at The University of the Arts, Philadelphia, USA
Predavač
2018-Today Lecturer, Bezalel Academy of Art & Design, Jerusalem
2018-Today Lecturer, Musrara School of Photography, Jerusalem
2018-Today Lecturer, Tel Aviv Museum of Art, Tel Aviv
2019 Visiting Lecturer, Shenkar College, Ramat Gan
2019 Visiting Lecturer, Hamidrasha Art School, Beit Berl College
2019 Visiting Lecturer, Institute for Israeli Art at the Academic College of Tel Aviv-Yafo, Tel Aviv
Samostalne izložbe
2019 “Confessions”, Inta Hotel Gallery, Tel-Aviv, Israel
2018 “Body Following Spirit”, Rosenfeld Gallery, Tel-Aviv, Israel
2018 “Repeat After Me”, Umm El Fahem Gallery, Umm al-Fahm, Israel
2016 “Following No Mythologies”, Rosenfeld Gallery, Tel-Aviv, Israel
Grupne izložbe
2020 “Bodyscapes”, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2020 “Best Interest”, Koresh14, Jerusalem, Israel
2019 “Time Construction”, Jerusalem Boulevarder,Tel Aviv, Israel
2019 “Love in the Time of Social Media”, Londohome, Bucharest, Romania
2019 “Nurse, Nurse”, Manofim Festival Main Exhibition, Jeursalem, Israel
2019 “Family Stories”, Kunstmuseum Bochum, Bochum, Germany
2019 “Drop Dead Funny”, The Brno House of Arts, Brno, Czech Republic
2019 “Spiritualism”, Tel Aviv Museum of Art, Tel Aviv, Israel
2019 “Illuminations”, Yeltsin Center Yekaterinburg, Yekaterinburg, Russia
2019 “Heights”, Binyamin Gallery, Tel Aviv, Israel
2019 “Illuminations”,Yeltsin Center Yekaterinburg, Yekaterinburg, Russia
2019 “Proud To Present”, Beit Romano, Tel Aviv, Israel
2019 “Out of The Box”, Street Gallery of Old Jaffa, Jaffa, Israel
2019 “Fake News – Fake Truth”, Haifa Museum of Art, Haifa, Israel
2019 “Drywall”, Binyamin Gallery, Tel Aviv, Israel
2019 “Love in the Time of Social Media”, Kunstraum Waldhaus, Zürich, Switzerland
2019 “Personal Expressions”, Mormon University, Jerusalem, Israel
2019 “Illuminations”, Smena Gallery, Kazan, Russia
2018 “Locally”, Modi’in Artist's House, Modi’in, Israel
2018 “Illuminations”, Triumph Gallery, Moscow, Russia
2018 “Plaster 6”, Minus 1 Gallery, Tel Aviv, Israel
2018 “Outside the Mold”, Hangar 26, Tel Aviv, Israel
2018 “Corridor discourse”, Pasáž, Tel Aviv, Israel
2018 “Seven Rituals to Change the Mood”, Hayarkon 19 Gallery, Tel Aviv, Israel
2018 “Looper”, Tel Aviv Museum of Art, Tel Aviv, Israel
2018 “Shopping”, Haifa Museum of Art, Haifa, Israel
2018 “Pyramid Platform”. Pyramida Center for Contemporary Art, Haifa, Israel
2018 “I to Eye”, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2018 “Into The Bush”, Office in Tel Aviv Gallery, Tel Aviv, Israel
2018 “ShowReal”, The Photography Gallery of Bezalel Academy, Jerusalem, Israel
2018 “P=0.5”, The Social Gallery, Musrara Mix #18, Jerusalem, Israel
2018 “30x5x5”, Teder, Tel Aviv, Israel
2018 “70/70/70”, The Santa Barbara Center for Art, California, USA
2018 “Hide and Seek”, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2018 “Mixed Chromosome”, MOM ART SPACE, Hamburg, Germany
2017 “Current Affairs”, Tel Aviv Museum, Tel Aviv, Israel
2017 “Masterpiss”, Janco Dada Museum, Ein Hod, Israel
2017 “Yerucham”, ZUMU Museum, Yerucham, Israel
2017 “VOID”, Veinti4/Siete Galería, San José, Costa Rica
2017 “MFA Graduate Show”, Bezalel Academy of Art & Design, Tel Aviv, Israel
2017 “Fresh Paint 9”, The Young Israeli Art Fair, Tel Aviv, Israel
2017 “Aiming for Touch”, P8 Gallery, Tel Aviv, Israel
2017 “The Kids Are All Right”, Oranim College, Tivon, Israel
2016 “Summer 2016”, Rosenfeld Gallery, Tel Aviv, Israel
2016 “Pride”, Under1000 Gallery, Tel-Aviv, Israel
2016 “Center of Gravity”, The Djanogly Visual Arts Center, Jerusalem, Israel
2015 “NY Art Book Fair”, Sternthal Booth, MoMa PS1, New York, USA
2015 “Voice of the Word”, HaZira. Jerusalem, Israel
2015 “Danalouge”. Warehouse 2, Jaffa Port. Tel Aviv, Israel
2015 “BFA Graduate show”. Bezalel Academy, Jerusalem, Israel
2015 “Touch Me Baby”. Warehouse 2, Jaffa Port. Tel Aviv, Israel
2015 “Correspondences”. Gershman Hall Gallery. Philadelphia, USA
2015 “Wire Tapping”. Barbur Gallery. Jerusalem, Israel
2015 “Exchange Exhibition”. International Gallery, University of the Arts, Philadelphia, USA
2015 “Memorial to the Goyim”. Hanina Gallery. Tel Aviv, Israel
Projekcije filmskih festivala
2018 ART in Oost, QRU Amsterdam, Netherlands
2018 Bucharest International Experimental Film Festival BIEFF 2018, Bucharest, Romania
2017 15th Tabor Film Festival, Dvor Veliki Tabor, Croatia
2017 63rd International Short Film Festival Oberhausen, Oberhausen, Germany
2017 Street film festival, Tel Aviv, Israel
2016 Jerusalem Film Festival, Jerusalem, Israel
Razgovori i konferencije o umjetnicima
2019 Artist Talk, The Garagd Design, Jerusalem, Israel
2018 Panel Discussion, “Current Affairs” with Doron Rabina, Tel Aviv Museum of Art, Israel
2018 Artist Talk, Thelma-Yellin High School of Art, Givatayim, Israel
2017 Artist Talk, Hamidrasha Art School, Beit Berl College, Israel
2017 No Place Like Home Symposium, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2017 Artist Talk, Video Art Series, The Basis Art School, Herzliya, Israel
Nagrade i dotacije
2020 Young Video Artist Award, Ministry of Science Culture and Sport, Jerusalem
2020 Artport Residency Program Grant, Tel Aviv
2019 La Maison Residency, France
2019 Artis Grant Program, Residency Grant
2019 Ostrovsky Family Fund, Video Grant
2018 The Yehoshua Rabinovich Foundatione Art School, Tel Aviv, Israel
2019 Artist Talk, Bezalel Academy of Art an for the Arts
2018 The Pais Council for Culture and Art, Exhibition Catalogue Grant
2018 Special Mention of the Jury Award, Bucharest International Experimental Film Festival
2017 The Pais Council for Culture and Art, Exhibition Grant
2017 Academic Excellence Award, MFA program, Bezalel Academy of Art and Design
2015 10X10 Prize for Academic Excellence, Bezalel Academy of Art and Design
2012 Revital Serri Z.L. Award, Excellence scholarship, Bezalel Academy of Art and Design
Umjetničke rezidencije
2019 La Maison in Bourgogne, France
2019 Jerusalem Print Workshop, Jerusalem, Israel
Zbirke
Tel Aviv Museum Collection
Haaretz Collection
Janco Dada Museum Collection
Electra Company Collection
Private Collection
_______________
Izložba je organizirana uz potporu Ministarstva kulture, Zaklade Kultura nova, Grada Splita i medijskih pokrovitelja Dalmatinski portal i Radio Sunce.
HŽPP će svima koji žele doći u Split razgledati izložbu osigurati 40% popusta na povratne karte vlakom.
HULU Split – Hrvatska udruga likovnih umjetnika
Obala hrvatskog narodnog preporoda 24 / I
21000 Split
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Dioklecijanova 7
21000 Split
+38521361524
info@zlatnavrata.hr
Galerija Zlatna vrata
Dioklecijanova 7
radno vrijeme:
ponedjeljak-subota 10:00-13:00 i 18:00-21:00

Izložba:
KARAM NATOUR
BLURRED LINES
ZLATNA VRATA, Dioklecijanova 7, Split
Trajanje: 13. srpnja - 27. srpnja 2020.
Radno vrijeme: ponedjeljak-petak 10:00-13:00 i 18:00-21:00
Zadovoljstvo nam je obavijestiti Vas da Hrvatska udruga likovnih umjetnika Split u suradnji s Centrom za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organizira međunarodnu izložbu „Blurred lines“ arapsko-izraelskog umjetnika Karama Natoura. Ulaz je slobodan.
_______________
KARAM NATOUR
ZAMAGLJENE GRANICE / BLURRED LINES
_______________
Kustosica: Olga Stefan
_______________
ZAMAGLJENE GRANICE / BLURRED LINES
_______________
Blurred lines izložba je arapsko-izraelskog umjetnika Karama Natoura čije djelovanje odražava dinamiku struktura moći unutar društva. Natour, mladi umjetnik i profesor na Akademiji za umjetnost i dizajn u Bezalelu (Jeruzalem, Izrael) uglavnom djeluje u mediju videa, na koje se onda nadovezuju i njegovi crteži i instalacije. U svom umjetničkom radu, Karam Natour istražuje složenost identiteta, njegove karakteristike, fluidnost, kulturu nasljeđa, rodna pitanja i političko i nacionalno okruženje. Karam Natour se u svojim radovima poigrava i s humorom i ironijom te često uključuje sebe i svoju obitelj. Kustosica projekta je Olga Stefan.
IZ PREDGOVORA ZA IZLOŽBU
_______________
Rad Karama Natoura, nalik samom umjetniku, boravi u međuprostoru. Natour stvara videe, ali i digitalne crteže. Videi su mu ponekad kinematografski, a u drugim trenucima rudimentarni. Lingvistički, on lebdi između hebrejskog, njegovog materinjeg arapskog i globalnog engleskog jezika čije se znanje očekuje od svakog umjetnika. Dijalog je skriptiran i improviziran, metaforičan i konkretan. Maleni događaji i trenuci otvaraju put ka univerzalnim istinama. Kroz humor, Natour nam pokazuje koliko je egzistencija u ovom svijetu dvosmislenosti i neizvjesnosti zapravo ozbiljna. On je ujedno Arapin i Izraelac, umjetnik i građanin, a uvijek pripadnik manjine.
Centralni dio rada je upravo ovaj promjenjiv odnos moći, tema koju on istražuje kroz mizanscenu situacija koje pokušava kontrolirati, ali kojima uvijek prijeti opasnost okončanja u kaosu. U prvim videima koje je napravio, počevši s radom Yoman (2014.) i nastavljajući s Gori mi u glavi (Heat in My Head, 2015.), koristio je svoju bližu i potom širu obitelj. Ključni trenutak u potonjem videu koji bi nam mogao pomoći razumjeti razmjenu moći koja ga zaokuplja nalazi se na početku kada Karam govori svojoj majci: „Govori na hebrejskom, ne na arapskom, i reci nešto inteligentno kako bi mi impresionirala prijatelje“. Ovi prijatelji su zapravo njegove kolege sa Sveučilišta Bezalel, redom izraelski Židovi koji ne govore arapski. Njegova majka ispočetka, izgledajući kao da joj je dosadno, napušta kadar. Onda iznosi neke truizme koje Karam ismijava kao „sramotne“. Ovaj incident se može interpretirati kao tipičan za odnos između majke i sina, ali postavlja se pitanje: tko je nadređen u ovoj razmjeni? Karam kao režiser, njegova majka koja subvertira proces kojeg je on uspostavio ili promatrači za koje je video snimljen na hebrejskom, a kamoli mi, globalna publika, za koju je video kasnije titlovan na engleskom usprkos tome što Karam jasno izjavljuje kako ne želi da ljudi moraju čitati prijevod?
Za Karama je jezik sastavni dio odnosa moći. On je sredstvo kontrole, ali isto tako sredstvo povezivanja i često uzrok nesporazuma. Stoga se njegova funkcija uvijek tematizira u njegovim djelima. Uzmimo video Ništa osobno (Nothing Personal) u kojem umjetnik režira događaj u svom studiju u kojem igra ulogu nepokretnog umjetnika kojemu je potrebna hitna pomoć. Naglo mijenjajući pravce, od stvarnosti prema fikciji, krećući se između metafore i svakidašnjeg govora, Natour istražuje stanje umjetnika kojemu zapravo treba pomoći eksternih sila kako bi dovršio svoje djelo. Ležeći u krevetu u sredini kadra i snimajući cijeli događaj video kamerom s računala, Natour zove hitnu pomoć jer se „ne može pomaknuti i jako ga je strah“, komunicirajući s telefonskim operaterom na engleskom, a ne hebrejskom. I operater i on nabadaju engleski. Nijednom nije u potpunosti ugodno, što ih se dovodi na isti nivo i neutralizira moć većine koja se također manifestira kroz jezik. Snimano u stvarnom vremenu, video prikazuje djelatnike hitne službe kako stižu otprilike nakon tri minute, i to u dva tima (ne samo jednom) čime demonstriraju ekstremnu brigu za misteriozni slučaj nepokretnog umjetnika. „Nešto je u meni što ne mogu izbaciti iz sebe“, Natour jauče. Nakon nekoliko minuta, jedan od paramedicinskih djelatnika primjećuje kameru koja ih snima i spominje to na hebrejskom, ali čini se da ovaj podatak ne uznemiruje ostale. Kratko nakon ovoga, Natour se počinje osjećati bolje. Može se micati i disati normalno. „Ovo je tipični stres“, objašnjava jedan paramedik. Prije odlaska, netko uzima Natourov OIB i podatke zdravstvenog osiguranja te mu poželi brz oporavak. Natour je snimio ovaj video tjedan prije samostalne izložbe kada je bio pod ekstremnim stresom, ne znajući što točno da pripremi za nju. Mnoštvo je slojeva značenja moguće iščitati iz ovog djela, počevši od ograničene slobode pokreta umjetnika koji ovisi o raznim dobroćudnim eksternim silama, publike i sudionika, pa do galerijskih institucija i donatora. Ali naravno, tu je također tema tenzija između manjine i većine koju ublažava obostrano korištenje engleskog, a možda čak i tema etike: što je u redu činiti u ime umjetnosti? Natour se izložio rizicima preuzevši na sebe potencijalne posljedice svojih djela. Možda je čak doveo život bolesne osobe u opasnost u slučaju da druga kola hitne pomoći nisu mogla doći njih. A postojala je naravno i opasnost da paramedici otkriju da je inscenirao situaciju.
Karam Natour je umjetnik koji poduzima ponekad poetske, ponekad besramne analize identiteta, državljanstva, intimnosti i odnosa moći, poigravajući se jezikom i izvodeći akcije uz pomoć ponavljanja, humora i obostranog povjerenja. Ne iznosi nikakve apsolutne političke tvrdnje, a ipak, koristeći sebe i svoju obitelj u svojim videima, on postaje oličenje političkog tijela kroz kojeg možemo shvatiti egzistencijalne konflikte s kojima se on i drugi pripadnici manjina moraju nositi.
Iz predgovora Olga Stefan
KARAM NATOUR
_______________
Rođen u Nazaretu, 1992
Živi i radi u Tel-Avivu
Obrazovanje
2015-2017 MFA with honors, Bezalel Academy of Art & Design, Tel Aviv
2011-2015 BFA with honors, Bezalel Academy of Art & Design, Jerusalem
2013 Fall Semester at The University of the Arts, Philadelphia, USA
Predavač
2018-Today Lecturer, Bezalel Academy of Art & Design, Jerusalem
2018-Today Lecturer, Musrara School of Photography, Jerusalem
2018-Today Lecturer, Tel Aviv Museum of Art, Tel Aviv
2019 Visiting Lecturer, Shenkar College, Ramat Gan
2019 Visiting Lecturer, Hamidrasha Art School, Beit Berl College
2019 Visiting Lecturer, Institute for Israeli Art at the Academic College of Tel Aviv-Yafo, Tel Aviv
Samostalne izložbe
2019 “Confessions”, Inta Hotel Gallery, Tel-Aviv, Israel
2018 “Body Following Spirit”, Rosenfeld Gallery, Tel-Aviv, Israel
2018 “Repeat After Me”, Umm El Fahem Gallery, Umm al-Fahm, Israel
2016 “Following No Mythologies”, Rosenfeld Gallery, Tel-Aviv, Israel
Grupne izložbe
2020 “Bodyscapes”, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2020 “Best Interest”, Koresh14, Jerusalem, Israel
2019 “Time Construction”, Jerusalem Boulevarder,Tel Aviv, Israel
2019 “Love in the Time of Social Media”, Londohome, Bucharest, Romania
2019 “Nurse, Nurse”, Manofim Festival Main Exhibition, Jeursalem, Israel
2019 “Family Stories”, Kunstmuseum Bochum, Bochum, Germany
2019 “Drop Dead Funny”, The Brno House of Arts, Brno, Czech Republic
2019 “Spiritualism”, Tel Aviv Museum of Art, Tel Aviv, Israel
2019 “Illuminations”, Yeltsin Center Yekaterinburg, Yekaterinburg, Russia
2019 “Heights”, Binyamin Gallery, Tel Aviv, Israel
2019 “Illuminations”,Yeltsin Center Yekaterinburg, Yekaterinburg, Russia
2019 “Proud To Present”, Beit Romano, Tel Aviv, Israel
2019 “Out of The Box”, Street Gallery of Old Jaffa, Jaffa, Israel
2019 “Fake News – Fake Truth”, Haifa Museum of Art, Haifa, Israel
2019 “Drywall”, Binyamin Gallery, Tel Aviv, Israel
2019 “Love in the Time of Social Media”, Kunstraum Waldhaus, Zürich, Switzerland
2019 “Personal Expressions”, Mormon University, Jerusalem, Israel
2019 “Illuminations”, Smena Gallery, Kazan, Russia
2018 “Locally”, Modi’in Artist's House, Modi’in, Israel
2018 “Illuminations”, Triumph Gallery, Moscow, Russia
2018 “Plaster 6”, Minus 1 Gallery, Tel Aviv, Israel
2018 “Outside the Mold”, Hangar 26, Tel Aviv, Israel
2018 “Corridor discourse”, Pasáž, Tel Aviv, Israel
2018 “Seven Rituals to Change the Mood”, Hayarkon 19 Gallery, Tel Aviv, Israel
2018 “Looper”, Tel Aviv Museum of Art, Tel Aviv, Israel
2018 “Shopping”, Haifa Museum of Art, Haifa, Israel
2018 “Pyramid Platform”. Pyramida Center for Contemporary Art, Haifa, Israel
2018 “I to Eye”, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2018 “Into The Bush”, Office in Tel Aviv Gallery, Tel Aviv, Israel
2018 “ShowReal”, The Photography Gallery of Bezalel Academy, Jerusalem, Israel
2018 “P=0.5”, The Social Gallery, Musrara Mix #18, Jerusalem, Israel
2018 “30x5x5”, Teder, Tel Aviv, Israel
2018 “70/70/70”, The Santa Barbara Center for Art, California, USA
2018 “Hide and Seek”, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2018 “Mixed Chromosome”, MOM ART SPACE, Hamburg, Germany
2017 “Current Affairs”, Tel Aviv Museum, Tel Aviv, Israel
2017 “Masterpiss”, Janco Dada Museum, Ein Hod, Israel
2017 “Yerucham”, ZUMU Museum, Yerucham, Israel
2017 “VOID”, Veinti4/Siete Galería, San José, Costa Rica
2017 “MFA Graduate Show”, Bezalel Academy of Art & Design, Tel Aviv, Israel
2017 “Fresh Paint 9”, The Young Israeli Art Fair, Tel Aviv, Israel
2017 “Aiming for Touch”, P8 Gallery, Tel Aviv, Israel
2017 “The Kids Are All Right”, Oranim College, Tivon, Israel
2016 “Summer 2016”, Rosenfeld Gallery, Tel Aviv, Israel
2016 “Pride”, Under1000 Gallery, Tel-Aviv, Israel
2016 “Center of Gravity”, The Djanogly Visual Arts Center, Jerusalem, Israel
2015 “NY Art Book Fair”, Sternthal Booth, MoMa PS1, New York, USA
2015 “Voice of the Word”, HaZira. Jerusalem, Israel
2015 “Danalouge”. Warehouse 2, Jaffa Port. Tel Aviv, Israel
2015 “BFA Graduate show”. Bezalel Academy, Jerusalem, Israel
2015 “Touch Me Baby”. Warehouse 2, Jaffa Port. Tel Aviv, Israel
2015 “Correspondences”. Gershman Hall Gallery. Philadelphia, USA
2015 “Wire Tapping”. Barbur Gallery. Jerusalem, Israel
2015 “Exchange Exhibition”. International Gallery, University of the Arts, Philadelphia, USA
2015 “Memorial to the Goyim”. Hanina Gallery. Tel Aviv, Israel
Projekcije filmskih festivala
2018 ART in Oost, QRU Amsterdam, Netherlands
2018 Bucharest International Experimental Film Festival BIEFF 2018, Bucharest, Romania
2017 15th Tabor Film Festival, Dvor Veliki Tabor, Croatia
2017 63rd International Short Film Festival Oberhausen, Oberhausen, Germany
2017 Street film festival, Tel Aviv, Israel
2016 Jerusalem Film Festival, Jerusalem, Israel
Razgovori i konferencije o umjetnicima
2019 Artist Talk, The Garagd Design, Jerusalem, Israel
2018 Panel Discussion, “Current Affairs” with Doron Rabina, Tel Aviv Museum of Art, Israel
2018 Artist Talk, Thelma-Yellin High School of Art, Givatayim, Israel
2017 Artist Talk, Hamidrasha Art School, Beit Berl College, Israel
2017 No Place Like Home Symposium, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2017 Artist Talk, Video Art Series, The Basis Art School, Herzliya, Israel
Nagrade i dotacije
2020 Young Video Artist Award, Ministry of Science Culture and Sport, Jerusalem
2020 Artport Residency Program Grant, Tel Aviv
2019 La Maison Residency, France
2019 Artis Grant Program, Residency Grant
2019 Ostrovsky Family Fund, Video Grant
2018 The Yehoshua Rabinovich Foundatione Art School, Tel Aviv, Israel
2019 Artist Talk, Bezalel Academy of Art an for the Arts
2018 The Pais Council for Culture and Art, Exhibition Catalogue Grant
2018 Special Mention of the Jury Award, Bucharest International Experimental Film Festival
2017 The Pais Council for Culture and Art, Exhibition Grant
2017 Academic Excellence Award, MFA program, Bezalel Academy of Art and Design
2015 10X10 Prize for Academic Excellence, Bezalel Academy of Art and Design
2012 Revital Serri Z.L. Award, Excellence scholarship, Bezalel Academy of Art and Design
Umjetničke rezidencije
2019 La Maison in Bourgogne, France
2019 Jerusalem Print Workshop, Jerusalem, Israel
Zbirke
Tel Aviv Museum Collection
Haaretz Collection
Janco Dada Museum Collection
Electra Company Collection
Private Collection
_______________
Izložba je organizirana uz potporu Ministarstva kulture, Zaklade Kultura nova, Grada Splita i medijskih pokrovitelja Dalmatinski portal i Radio Sunce.
HŽPP će svima koji žele doći u Split razgledati izložbu osigurati 40% popusta na povratne karte vlakom.
HULU Split – Hrvatska udruga likovnih umjetnika
Obala hrvatskog narodnog preporoda 24 / I
21000 Split
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Dioklecijanova 7
21000 Split
+38521361524
info@zlatnavrata.hr
Galerija Zlatna vrata
Dioklecijanova 7
radno vrijeme:
ponedjeljak-subota 10:00-13:00 i 18:00-21:00

Izložba:
KARAM NATOUR
BLURRED LINES
ZLATNA VRATA, Dioklecijanova 7, Split
Trajanje: 13. srpnja - 27. srpnja 2020.
Radno vrijeme: ponedjeljak-petak 10:00-13:00 i 18:00-21:00
Zadovoljstvo nam je obavijestiti Vas da Hrvatska udruga likovnih umjetnika Split u suradnji s Centrom za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organizira međunarodnu izložbu „Blurred lines“ arapsko-izraelskog umjetnika Karama Natoura. Ulaz je slobodan.
_______________
KARAM NATOUR
ZAMAGLJENE GRANICE / BLURRED LINES
_______________
Kustosica: Olga Stefan
_______________
ZAMAGLJENE GRANICE / BLURRED LINES
_______________
Blurred lines izložba je arapsko-izraelskog umjetnika Karama Natoura čije djelovanje odražava dinamiku struktura moći unutar društva. Natour, mladi umjetnik i profesor na Akademiji za umjetnost i dizajn u Bezalelu (Jeruzalem, Izrael) uglavnom djeluje u mediju videa, na koje se onda nadovezuju i njegovi crteži i instalacije. U svom umjetničkom radu, Karam Natour istražuje složenost identiteta, njegove karakteristike, fluidnost, kulturu nasljeđa, rodna pitanja i političko i nacionalno okruženje. Karam Natour se u svojim radovima poigrava i s humorom i ironijom te često uključuje sebe i svoju obitelj. Kustosica projekta je Olga Stefan.
IZ PREDGOVORA ZA IZLOŽBU
_______________
Rad Karama Natoura, nalik samom umjetniku, boravi u međuprostoru. Natour stvara videe, ali i digitalne crteže. Videi su mu ponekad kinematografski, a u drugim trenucima rudimentarni. Lingvistički, on lebdi između hebrejskog, njegovog materinjeg arapskog i globalnog engleskog jezika čije se znanje očekuje od svakog umjetnika. Dijalog je skriptiran i improviziran, metaforičan i konkretan. Maleni događaji i trenuci otvaraju put ka univerzalnim istinama. Kroz humor, Natour nam pokazuje koliko je egzistencija u ovom svijetu dvosmislenosti i neizvjesnosti zapravo ozbiljna. On je ujedno Arapin i Izraelac, umjetnik i građanin, a uvijek pripadnik manjine.
Centralni dio rada je upravo ovaj promjenjiv odnos moći, tema koju on istražuje kroz mizanscenu situacija koje pokušava kontrolirati, ali kojima uvijek prijeti opasnost okončanja u kaosu. U prvim videima koje je napravio, počevši s radom Yoman (2014.) i nastavljajući s Gori mi u glavi (Heat in My Head, 2015.), koristio je svoju bližu i potom širu obitelj. Ključni trenutak u potonjem videu koji bi nam mogao pomoći razumjeti razmjenu moći koja ga zaokuplja nalazi se na početku kada Karam govori svojoj majci: „Govori na hebrejskom, ne na arapskom, i reci nešto inteligentno kako bi mi impresionirala prijatelje“. Ovi prijatelji su zapravo njegove kolege sa Sveučilišta Bezalel, redom izraelski Židovi koji ne govore arapski. Njegova majka ispočetka, izgledajući kao da joj je dosadno, napušta kadar. Onda iznosi neke truizme koje Karam ismijava kao „sramotne“. Ovaj incident se može interpretirati kao tipičan za odnos između majke i sina, ali postavlja se pitanje: tko je nadređen u ovoj razmjeni? Karam kao režiser, njegova majka koja subvertira proces kojeg je on uspostavio ili promatrači za koje je video snimljen na hebrejskom, a kamoli mi, globalna publika, za koju je video kasnije titlovan na engleskom usprkos tome što Karam jasno izjavljuje kako ne želi da ljudi moraju čitati prijevod?
Za Karama je jezik sastavni dio odnosa moći. On je sredstvo kontrole, ali isto tako sredstvo povezivanja i često uzrok nesporazuma. Stoga se njegova funkcija uvijek tematizira u njegovim djelima. Uzmimo video Ništa osobno (Nothing Personal) u kojem umjetnik režira događaj u svom studiju u kojem igra ulogu nepokretnog umjetnika kojemu je potrebna hitna pomoć. Naglo mijenjajući pravce, od stvarnosti prema fikciji, krećući se između metafore i svakidašnjeg govora, Natour istražuje stanje umjetnika kojemu zapravo treba pomoći eksternih sila kako bi dovršio svoje djelo. Ležeći u krevetu u sredini kadra i snimajući cijeli događaj video kamerom s računala, Natour zove hitnu pomoć jer se „ne može pomaknuti i jako ga je strah“, komunicirajući s telefonskim operaterom na engleskom, a ne hebrejskom. I operater i on nabadaju engleski. Nijednom nije u potpunosti ugodno, što ih se dovodi na isti nivo i neutralizira moć većine koja se također manifestira kroz jezik. Snimano u stvarnom vremenu, video prikazuje djelatnike hitne službe kako stižu otprilike nakon tri minute, i to u dva tima (ne samo jednom) čime demonstriraju ekstremnu brigu za misteriozni slučaj nepokretnog umjetnika. „Nešto je u meni što ne mogu izbaciti iz sebe“, Natour jauče. Nakon nekoliko minuta, jedan od paramedicinskih djelatnika primjećuje kameru koja ih snima i spominje to na hebrejskom, ali čini se da ovaj podatak ne uznemiruje ostale. Kratko nakon ovoga, Natour se počinje osjećati bolje. Može se micati i disati normalno. „Ovo je tipični stres“, objašnjava jedan paramedik. Prije odlaska, netko uzima Natourov OIB i podatke zdravstvenog osiguranja te mu poželi brz oporavak. Natour je snimio ovaj video tjedan prije samostalne izložbe kada je bio pod ekstremnim stresom, ne znajući što točno da pripremi za nju. Mnoštvo je slojeva značenja moguće iščitati iz ovog djela, počevši od ograničene slobode pokreta umjetnika koji ovisi o raznim dobroćudnim eksternim silama, publike i sudionika, pa do galerijskih institucija i donatora. Ali naravno, tu je također tema tenzija između manjine i većine koju ublažava obostrano korištenje engleskog, a možda čak i tema etike: što je u redu činiti u ime umjetnosti? Natour se izložio rizicima preuzevši na sebe potencijalne posljedice svojih djela. Možda je čak doveo život bolesne osobe u opasnost u slučaju da druga kola hitne pomoći nisu mogla doći njih. A postojala je naravno i opasnost da paramedici otkriju da je inscenirao situaciju.
Karam Natour je umjetnik koji poduzima ponekad poetske, ponekad besramne analize identiteta, državljanstva, intimnosti i odnosa moći, poigravajući se jezikom i izvodeći akcije uz pomoć ponavljanja, humora i obostranog povjerenja. Ne iznosi nikakve apsolutne političke tvrdnje, a ipak, koristeći sebe i svoju obitelj u svojim videima, on postaje oličenje političkog tijela kroz kojeg možemo shvatiti egzistencijalne konflikte s kojima se on i drugi pripadnici manjina moraju nositi.
Iz predgovora Olga Stefan
KARAM NATOUR
_______________
Rođen u Nazaretu, 1992
Živi i radi u Tel-Avivu
Obrazovanje
2015-2017 MFA with honors, Bezalel Academy of Art & Design, Tel Aviv
2011-2015 BFA with honors, Bezalel Academy of Art & Design, Jerusalem
2013 Fall Semester at The University of the Arts, Philadelphia, USA
Predavač
2018-Today Lecturer, Bezalel Academy of Art & Design, Jerusalem
2018-Today Lecturer, Musrara School of Photography, Jerusalem
2018-Today Lecturer, Tel Aviv Museum of Art, Tel Aviv
2019 Visiting Lecturer, Shenkar College, Ramat Gan
2019 Visiting Lecturer, Hamidrasha Art School, Beit Berl College
2019 Visiting Lecturer, Institute for Israeli Art at the Academic College of Tel Aviv-Yafo, Tel Aviv
Samostalne izložbe
2019 “Confessions”, Inta Hotel Gallery, Tel-Aviv, Israel
2018 “Body Following Spirit”, Rosenfeld Gallery, Tel-Aviv, Israel
2018 “Repeat After Me”, Umm El Fahem Gallery, Umm al-Fahm, Israel
2016 “Following No Mythologies”, Rosenfeld Gallery, Tel-Aviv, Israel
Grupne izložbe
2020 “Bodyscapes”, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2020 “Best Interest”, Koresh14, Jerusalem, Israel
2019 “Time Construction”, Jerusalem Boulevarder,Tel Aviv, Israel
2019 “Love in the Time of Social Media”, Londohome, Bucharest, Romania
2019 “Nurse, Nurse”, Manofim Festival Main Exhibition, Jeursalem, Israel
2019 “Family Stories”, Kunstmuseum Bochum, Bochum, Germany
2019 “Drop Dead Funny”, The Brno House of Arts, Brno, Czech Republic
2019 “Spiritualism”, Tel Aviv Museum of Art, Tel Aviv, Israel
2019 “Illuminations”, Yeltsin Center Yekaterinburg, Yekaterinburg, Russia
2019 “Heights”, Binyamin Gallery, Tel Aviv, Israel
2019 “Illuminations”,Yeltsin Center Yekaterinburg, Yekaterinburg, Russia
2019 “Proud To Present”, Beit Romano, Tel Aviv, Israel
2019 “Out of The Box”, Street Gallery of Old Jaffa, Jaffa, Israel
2019 “Fake News – Fake Truth”, Haifa Museum of Art, Haifa, Israel
2019 “Drywall”, Binyamin Gallery, Tel Aviv, Israel
2019 “Love in the Time of Social Media”, Kunstraum Waldhaus, Zürich, Switzerland
2019 “Personal Expressions”, Mormon University, Jerusalem, Israel
2019 “Illuminations”, Smena Gallery, Kazan, Russia
2018 “Locally”, Modi’in Artist's House, Modi’in, Israel
2018 “Illuminations”, Triumph Gallery, Moscow, Russia
2018 “Plaster 6”, Minus 1 Gallery, Tel Aviv, Israel
2018 “Outside the Mold”, Hangar 26, Tel Aviv, Israel
2018 “Corridor discourse”, Pasáž, Tel Aviv, Israel
2018 “Seven Rituals to Change the Mood”, Hayarkon 19 Gallery, Tel Aviv, Israel
2018 “Looper”, Tel Aviv Museum of Art, Tel Aviv, Israel
2018 “Shopping”, Haifa Museum of Art, Haifa, Israel
2018 “Pyramid Platform”. Pyramida Center for Contemporary Art, Haifa, Israel
2018 “I to Eye”, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2018 “Into The Bush”, Office in Tel Aviv Gallery, Tel Aviv, Israel
2018 “ShowReal”, The Photography Gallery of Bezalel Academy, Jerusalem, Israel
2018 “P=0.5”, The Social Gallery, Musrara Mix #18, Jerusalem, Israel
2018 “30x5x5”, Teder, Tel Aviv, Israel
2018 “70/70/70”, The Santa Barbara Center for Art, California, USA
2018 “Hide and Seek”, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2018 “Mixed Chromosome”, MOM ART SPACE, Hamburg, Germany
2017 “Current Affairs”, Tel Aviv Museum, Tel Aviv, Israel
2017 “Masterpiss”, Janco Dada Museum, Ein Hod, Israel
2017 “Yerucham”, ZUMU Museum, Yerucham, Israel
2017 “VOID”, Veinti4/Siete Galería, San José, Costa Rica
2017 “MFA Graduate Show”, Bezalel Academy of Art & Design, Tel Aviv, Israel
2017 “Fresh Paint 9”, The Young Israeli Art Fair, Tel Aviv, Israel
2017 “Aiming for Touch”, P8 Gallery, Tel Aviv, Israel
2017 “The Kids Are All Right”, Oranim College, Tivon, Israel
2016 “Summer 2016”, Rosenfeld Gallery, Tel Aviv, Israel
2016 “Pride”, Under1000 Gallery, Tel-Aviv, Israel
2016 “Center of Gravity”, The Djanogly Visual Arts Center, Jerusalem, Israel
2015 “NY Art Book Fair”, Sternthal Booth, MoMa PS1, New York, USA
2015 “Voice of the Word”, HaZira. Jerusalem, Israel
2015 “Danalouge”. Warehouse 2, Jaffa Port. Tel Aviv, Israel
2015 “BFA Graduate show”. Bezalel Academy, Jerusalem, Israel
2015 “Touch Me Baby”. Warehouse 2, Jaffa Port. Tel Aviv, Israel
2015 “Correspondences”. Gershman Hall Gallery. Philadelphia, USA
2015 “Wire Tapping”. Barbur Gallery. Jerusalem, Israel
2015 “Exchange Exhibition”. International Gallery, University of the Arts, Philadelphia, USA
2015 “Memorial to the Goyim”. Hanina Gallery. Tel Aviv, Israel
Projekcije filmskih festivala
2018 ART in Oost, QRU Amsterdam, Netherlands
2018 Bucharest International Experimental Film Festival BIEFF 2018, Bucharest, Romania
2017 15th Tabor Film Festival, Dvor Veliki Tabor, Croatia
2017 63rd International Short Film Festival Oberhausen, Oberhausen, Germany
2017 Street film festival, Tel Aviv, Israel
2016 Jerusalem Film Festival, Jerusalem, Israel
Razgovori i konferencije o umjetnicima
2019 Artist Talk, The Garagd Design, Jerusalem, Israel
2018 Panel Discussion, “Current Affairs” with Doron Rabina, Tel Aviv Museum of Art, Israel
2018 Artist Talk, Thelma-Yellin High School of Art, Givatayim, Israel
2017 Artist Talk, Hamidrasha Art School, Beit Berl College, Israel
2017 No Place Like Home Symposium, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2017 Artist Talk, Video Art Series, The Basis Art School, Herzliya, Israel
Nagrade i dotacije
2020 Young Video Artist Award, Ministry of Science Culture and Sport, Jerusalem
2020 Artport Residency Program Grant, Tel Aviv
2019 La Maison Residency, France
2019 Artis Grant Program, Residency Grant
2019 Ostrovsky Family Fund, Video Grant
2018 The Yehoshua Rabinovich Foundatione Art School, Tel Aviv, Israel
2019 Artist Talk, Bezalel Academy of Art an for the Arts
2018 The Pais Council for Culture and Art, Exhibition Catalogue Grant
2018 Special Mention of the Jury Award, Bucharest International Experimental Film Festival
2017 The Pais Council for Culture and Art, Exhibition Grant
2017 Academic Excellence Award, MFA program, Bezalel Academy of Art and Design
2015 10X10 Prize for Academic Excellence, Bezalel Academy of Art and Design
2012 Revital Serri Z.L. Award, Excellence scholarship, Bezalel Academy of Art and Design
Umjetničke rezidencije
2019 La Maison in Bourgogne, France
2019 Jerusalem Print Workshop, Jerusalem, Israel
Zbirke
Tel Aviv Museum Collection
Haaretz Collection
Janco Dada Museum Collection
Electra Company Collection
Private Collection
_______________
Izložba je organizirana uz potporu Ministarstva kulture, Zaklade Kultura nova, Grada Splita i medijskih pokrovitelja Dalmatinski portal i Radio Sunce.
HŽPP će svima koji žele doći u Split razgledati izložbu osigurati 40% popusta na povratne karte vlakom.
HULU Split – Hrvatska udruga likovnih umjetnika
Obala hrvatskog narodnog preporoda 24 / I
21000 Split
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Dioklecijanova 7
21000 Split
+38521361524
info@zlatnavrata.hr
Galerija Zlatna vrata
Dioklecijanova 7
radno vrijeme:
ponedjeljak-subota 10:00-13:00 i 18:00-21:00

Izložba:
KARAM NATOUR
BLURRED LINES
ZLATNA VRATA, Dioklecijanova 7, Split
Trajanje: 13. srpnja - 27. srpnja 2020.
Radno vrijeme: ponedjeljak-petak 10:00-13:00 i 18:00-21:00
Zadovoljstvo nam je obavijestiti Vas da Hrvatska udruga likovnih umjetnika Split u suradnji s Centrom za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organizira međunarodnu izložbu „Blurred lines“ arapsko-izraelskog umjetnika Karama Natoura. Ulaz je slobodan.
_______________
KARAM NATOUR
ZAMAGLJENE GRANICE / BLURRED LINES
_______________
Kustosica: Olga Stefan
_______________
ZAMAGLJENE GRANICE / BLURRED LINES
_______________
Blurred lines izložba je arapsko-izraelskog umjetnika Karama Natoura čije djelovanje odražava dinamiku struktura moći unutar društva. Natour, mladi umjetnik i profesor na Akademiji za umjetnost i dizajn u Bezalelu (Jeruzalem, Izrael) uglavnom djeluje u mediju videa, na koje se onda nadovezuju i njegovi crteži i instalacije. U svom umjetničkom radu, Karam Natour istražuje složenost identiteta, njegove karakteristike, fluidnost, kulturu nasljeđa, rodna pitanja i političko i nacionalno okruženje. Karam Natour se u svojim radovima poigrava i s humorom i ironijom te često uključuje sebe i svoju obitelj. Kustosica projekta je Olga Stefan.
IZ PREDGOVORA ZA IZLOŽBU
_______________
Rad Karama Natoura, nalik samom umjetniku, boravi u međuprostoru. Natour stvara videe, ali i digitalne crteže. Videi su mu ponekad kinematografski, a u drugim trenucima rudimentarni. Lingvistički, on lebdi između hebrejskog, njegovog materinjeg arapskog i globalnog engleskog jezika čije se znanje očekuje od svakog umjetnika. Dijalog je skriptiran i improviziran, metaforičan i konkretan. Maleni događaji i trenuci otvaraju put ka univerzalnim istinama. Kroz humor, Natour nam pokazuje koliko je egzistencija u ovom svijetu dvosmislenosti i neizvjesnosti zapravo ozbiljna. On je ujedno Arapin i Izraelac, umjetnik i građanin, a uvijek pripadnik manjine.
Centralni dio rada je upravo ovaj promjenjiv odnos moći, tema koju on istražuje kroz mizanscenu situacija koje pokušava kontrolirati, ali kojima uvijek prijeti opasnost okončanja u kaosu. U prvim videima koje je napravio, počevši s radom Yoman (2014.) i nastavljajući s Gori mi u glavi (Heat in My Head, 2015.), koristio je svoju bližu i potom širu obitelj. Ključni trenutak u potonjem videu koji bi nam mogao pomoći razumjeti razmjenu moći koja ga zaokuplja nalazi se na početku kada Karam govori svojoj majci: „Govori na hebrejskom, ne na arapskom, i reci nešto inteligentno kako bi mi impresionirala prijatelje“. Ovi prijatelji su zapravo njegove kolege sa Sveučilišta Bezalel, redom izraelski Židovi koji ne govore arapski. Njegova majka ispočetka, izgledajući kao da joj je dosadno, napušta kadar. Onda iznosi neke truizme koje Karam ismijava kao „sramotne“. Ovaj incident se može interpretirati kao tipičan za odnos između majke i sina, ali postavlja se pitanje: tko je nadređen u ovoj razmjeni? Karam kao režiser, njegova majka koja subvertira proces kojeg je on uspostavio ili promatrači za koje je video snimljen na hebrejskom, a kamoli mi, globalna publika, za koju je video kasnije titlovan na engleskom usprkos tome što Karam jasno izjavljuje kako ne želi da ljudi moraju čitati prijevod?
Za Karama je jezik sastavni dio odnosa moći. On je sredstvo kontrole, ali isto tako sredstvo povezivanja i često uzrok nesporazuma. Stoga se njegova funkcija uvijek tematizira u njegovim djelima. Uzmimo video Ništa osobno (Nothing Personal) u kojem umjetnik režira događaj u svom studiju u kojem igra ulogu nepokretnog umjetnika kojemu je potrebna hitna pomoć. Naglo mijenjajući pravce, od stvarnosti prema fikciji, krećući se između metafore i svakidašnjeg govora, Natour istražuje stanje umjetnika kojemu zapravo treba pomoći eksternih sila kako bi dovršio svoje djelo. Ležeći u krevetu u sredini kadra i snimajući cijeli događaj video kamerom s računala, Natour zove hitnu pomoć jer se „ne može pomaknuti i jako ga je strah“, komunicirajući s telefonskim operaterom na engleskom, a ne hebrejskom. I operater i on nabadaju engleski. Nijednom nije u potpunosti ugodno, što ih se dovodi na isti nivo i neutralizira moć većine koja se također manifestira kroz jezik. Snimano u stvarnom vremenu, video prikazuje djelatnike hitne službe kako stižu otprilike nakon tri minute, i to u dva tima (ne samo jednom) čime demonstriraju ekstremnu brigu za misteriozni slučaj nepokretnog umjetnika. „Nešto je u meni što ne mogu izbaciti iz sebe“, Natour jauče. Nakon nekoliko minuta, jedan od paramedicinskih djelatnika primjećuje kameru koja ih snima i spominje to na hebrejskom, ali čini se da ovaj podatak ne uznemiruje ostale. Kratko nakon ovoga, Natour se počinje osjećati bolje. Može se micati i disati normalno. „Ovo je tipični stres“, objašnjava jedan paramedik. Prije odlaska, netko uzima Natourov OIB i podatke zdravstvenog osiguranja te mu poželi brz oporavak. Natour je snimio ovaj video tjedan prije samostalne izložbe kada je bio pod ekstremnim stresom, ne znajući što točno da pripremi za nju. Mnoštvo je slojeva značenja moguće iščitati iz ovog djela, počevši od ograničene slobode pokreta umjetnika koji ovisi o raznim dobroćudnim eksternim silama, publike i sudionika, pa do galerijskih institucija i donatora. Ali naravno, tu je također tema tenzija između manjine i većine koju ublažava obostrano korištenje engleskog, a možda čak i tema etike: što je u redu činiti u ime umjetnosti? Natour se izložio rizicima preuzevši na sebe potencijalne posljedice svojih djela. Možda je čak doveo život bolesne osobe u opasnost u slučaju da druga kola hitne pomoći nisu mogla doći njih. A postojala je naravno i opasnost da paramedici otkriju da je inscenirao situaciju.
Karam Natour je umjetnik koji poduzima ponekad poetske, ponekad besramne analize identiteta, državljanstva, intimnosti i odnosa moći, poigravajući se jezikom i izvodeći akcije uz pomoć ponavljanja, humora i obostranog povjerenja. Ne iznosi nikakve apsolutne političke tvrdnje, a ipak, koristeći sebe i svoju obitelj u svojim videima, on postaje oličenje političkog tijela kroz kojeg možemo shvatiti egzistencijalne konflikte s kojima se on i drugi pripadnici manjina moraju nositi.
Iz predgovora Olga Stefan
KARAM NATOUR
_______________
Rođen u Nazaretu, 1992
Živi i radi u Tel-Avivu
Obrazovanje
2015-2017 MFA with honors, Bezalel Academy of Art & Design, Tel Aviv
2011-2015 BFA with honors, Bezalel Academy of Art & Design, Jerusalem
2013 Fall Semester at The University of the Arts, Philadelphia, USA
Predavač
2018-Today Lecturer, Bezalel Academy of Art & Design, Jerusalem
2018-Today Lecturer, Musrara School of Photography, Jerusalem
2018-Today Lecturer, Tel Aviv Museum of Art, Tel Aviv
2019 Visiting Lecturer, Shenkar College, Ramat Gan
2019 Visiting Lecturer, Hamidrasha Art School, Beit Berl College
2019 Visiting Lecturer, Institute for Israeli Art at the Academic College of Tel Aviv-Yafo, Tel Aviv
Samostalne izložbe
2019 “Confessions”, Inta Hotel Gallery, Tel-Aviv, Israel
2018 “Body Following Spirit”, Rosenfeld Gallery, Tel-Aviv, Israel
2018 “Repeat After Me”, Umm El Fahem Gallery, Umm al-Fahm, Israel
2016 “Following No Mythologies”, Rosenfeld Gallery, Tel-Aviv, Israel
Grupne izložbe
2020 “Bodyscapes”, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2020 “Best Interest”, Koresh14, Jerusalem, Israel
2019 “Time Construction”, Jerusalem Boulevarder,Tel Aviv, Israel
2019 “Love in the Time of Social Media”, Londohome, Bucharest, Romania
2019 “Nurse, Nurse”, Manofim Festival Main Exhibition, Jeursalem, Israel
2019 “Family Stories”, Kunstmuseum Bochum, Bochum, Germany
2019 “Drop Dead Funny”, The Brno House of Arts, Brno, Czech Republic
2019 “Spiritualism”, Tel Aviv Museum of Art, Tel Aviv, Israel
2019 “Illuminations”, Yeltsin Center Yekaterinburg, Yekaterinburg, Russia
2019 “Heights”, Binyamin Gallery, Tel Aviv, Israel
2019 “Illuminations”,Yeltsin Center Yekaterinburg, Yekaterinburg, Russia
2019 “Proud To Present”, Beit Romano, Tel Aviv, Israel
2019 “Out of The Box”, Street Gallery of Old Jaffa, Jaffa, Israel
2019 “Fake News – Fake Truth”, Haifa Museum of Art, Haifa, Israel
2019 “Drywall”, Binyamin Gallery, Tel Aviv, Israel
2019 “Love in the Time of Social Media”, Kunstraum Waldhaus, Zürich, Switzerland
2019 “Personal Expressions”, Mormon University, Jerusalem, Israel
2019 “Illuminations”, Smena Gallery, Kazan, Russia
2018 “Locally”, Modi’in Artist's House, Modi’in, Israel
2018 “Illuminations”, Triumph Gallery, Moscow, Russia
2018 “Plaster 6”, Minus 1 Gallery, Tel Aviv, Israel
2018 “Outside the Mold”, Hangar 26, Tel Aviv, Israel
2018 “Corridor discourse”, Pasáž, Tel Aviv, Israel
2018 “Seven Rituals to Change the Mood”, Hayarkon 19 Gallery, Tel Aviv, Israel
2018 “Looper”, Tel Aviv Museum of Art, Tel Aviv, Israel
2018 “Shopping”, Haifa Museum of Art, Haifa, Israel
2018 “Pyramid Platform”. Pyramida Center for Contemporary Art, Haifa, Israel
2018 “I to Eye”, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2018 “Into The Bush”, Office in Tel Aviv Gallery, Tel Aviv, Israel
2018 “ShowReal”, The Photography Gallery of Bezalel Academy, Jerusalem, Israel
2018 “P=0.5”, The Social Gallery, Musrara Mix #18, Jerusalem, Israel
2018 “30x5x5”, Teder, Tel Aviv, Israel
2018 “70/70/70”, The Santa Barbara Center for Art, California, USA
2018 “Hide and Seek”, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2018 “Mixed Chromosome”, MOM ART SPACE, Hamburg, Germany
2017 “Current Affairs”, Tel Aviv Museum, Tel Aviv, Israel
2017 “Masterpiss”, Janco Dada Museum, Ein Hod, Israel
2017 “Yerucham”, ZUMU Museum, Yerucham, Israel
2017 “VOID”, Veinti4/Siete Galería, San José, Costa Rica
2017 “MFA Graduate Show”, Bezalel Academy of Art & Design, Tel Aviv, Israel
2017 “Fresh Paint 9”, The Young Israeli Art Fair, Tel Aviv, Israel
2017 “Aiming for Touch”, P8 Gallery, Tel Aviv, Israel
2017 “The Kids Are All Right”, Oranim College, Tivon, Israel
2016 “Summer 2016”, Rosenfeld Gallery, Tel Aviv, Israel
2016 “Pride”, Under1000 Gallery, Tel-Aviv, Israel
2016 “Center of Gravity”, The Djanogly Visual Arts Center, Jerusalem, Israel
2015 “NY Art Book Fair”, Sternthal Booth, MoMa PS1, New York, USA
2015 “Voice of the Word”, HaZira. Jerusalem, Israel
2015 “Danalouge”. Warehouse 2, Jaffa Port. Tel Aviv, Israel
2015 “BFA Graduate show”. Bezalel Academy, Jerusalem, Israel
2015 “Touch Me Baby”. Warehouse 2, Jaffa Port. Tel Aviv, Israel
2015 “Correspondences”. Gershman Hall Gallery. Philadelphia, USA
2015 “Wire Tapping”. Barbur Gallery. Jerusalem, Israel
2015 “Exchange Exhibition”. International Gallery, University of the Arts, Philadelphia, USA
2015 “Memorial to the Goyim”. Hanina Gallery. Tel Aviv, Israel
Projekcije filmskih festivala
2018 ART in Oost, QRU Amsterdam, Netherlands
2018 Bucharest International Experimental Film Festival BIEFF 2018, Bucharest, Romania
2017 15th Tabor Film Festival, Dvor Veliki Tabor, Croatia
2017 63rd International Short Film Festival Oberhausen, Oberhausen, Germany
2017 Street film festival, Tel Aviv, Israel
2016 Jerusalem Film Festival, Jerusalem, Israel
Razgovori i konferencije o umjetnicima
2019 Artist Talk, The Garagd Design, Jerusalem, Israel
2018 Panel Discussion, “Current Affairs” with Doron Rabina, Tel Aviv Museum of Art, Israel
2018 Artist Talk, Thelma-Yellin High School of Art, Givatayim, Israel
2017 Artist Talk, Hamidrasha Art School, Beit Berl College, Israel
2017 No Place Like Home Symposium, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2017 Artist Talk, Video Art Series, The Basis Art School, Herzliya, Israel
Nagrade i dotacije
2020 Young Video Artist Award, Ministry of Science Culture and Sport, Jerusalem
2020 Artport Residency Program Grant, Tel Aviv
2019 La Maison Residency, France
2019 Artis Grant Program, Residency Grant
2019 Ostrovsky Family Fund, Video Grant
2018 The Yehoshua Rabinovich Foundatione Art School, Tel Aviv, Israel
2019 Artist Talk, Bezalel Academy of Art an for the Arts
2018 The Pais Council for Culture and Art, Exhibition Catalogue Grant
2018 Special Mention of the Jury Award, Bucharest International Experimental Film Festival
2017 The Pais Council for Culture and Art, Exhibition Grant
2017 Academic Excellence Award, MFA program, Bezalel Academy of Art and Design
2015 10X10 Prize for Academic Excellence, Bezalel Academy of Art and Design
2012 Revital Serri Z.L. Award, Excellence scholarship, Bezalel Academy of Art and Design
Umjetničke rezidencije
2019 La Maison in Bourgogne, France
2019 Jerusalem Print Workshop, Jerusalem, Israel
Zbirke
Tel Aviv Museum Collection
Haaretz Collection
Janco Dada Museum Collection
Electra Company Collection
Private Collection
_______________
Izložba je organizirana uz potporu Ministarstva kulture, Zaklade Kultura nova, Grada Splita i medijskih pokrovitelja Dalmatinski portal i Radio Sunce.
HŽPP će svima koji žele doći u Split razgledati izložbu osigurati 40% popusta na povratne karte vlakom.
HULU Split – Hrvatska udruga likovnih umjetnika
Obala hrvatskog narodnog preporoda 24 / I
21000 Split
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Dioklecijanova 7
21000 Split
+38521361524
info@zlatnavrata.hr
Galerija Zlatna vrata
Dioklecijanova 7
radno vrijeme:
ponedjeljak-subota 10:00-13:00 i 18:00-21:00

Izložba:
KARAM NATOUR
BLURRED LINES
ZLATNA VRATA, Dioklecijanova 7, Split
Trajanje: 13. srpnja - 27. srpnja 2020.
Radno vrijeme: ponedjeljak-petak 10:00-13:00 i 18:00-21:00
Zadovoljstvo nam je obavijestiti Vas da Hrvatska udruga likovnih umjetnika Split u suradnji s Centrom za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organizira međunarodnu izložbu „Blurred lines“ arapsko-izraelskog umjetnika Karama Natoura. Ulaz je slobodan.
_______________
KARAM NATOUR
ZAMAGLJENE GRANICE / BLURRED LINES
_______________
Kustosica: Olga Stefan
_______________
ZAMAGLJENE GRANICE / BLURRED LINES
_______________
Blurred lines izložba je arapsko-izraelskog umjetnika Karama Natoura čije djelovanje odražava dinamiku struktura moći unutar društva. Natour, mladi umjetnik i profesor na Akademiji za umjetnost i dizajn u Bezalelu (Jeruzalem, Izrael) uglavnom djeluje u mediju videa, na koje se onda nadovezuju i njegovi crteži i instalacije. U svom umjetničkom radu, Karam Natour istražuje složenost identiteta, njegove karakteristike, fluidnost, kulturu nasljeđa, rodna pitanja i političko i nacionalno okruženje. Karam Natour se u svojim radovima poigrava i s humorom i ironijom te često uključuje sebe i svoju obitelj. Kustosica projekta je Olga Stefan.
IZ PREDGOVORA ZA IZLOŽBU
_______________
Rad Karama Natoura, nalik samom umjetniku, boravi u međuprostoru. Natour stvara videe, ali i digitalne crteže. Videi su mu ponekad kinematografski, a u drugim trenucima rudimentarni. Lingvistički, on lebdi između hebrejskog, njegovog materinjeg arapskog i globalnog engleskog jezika čije se znanje očekuje od svakog umjetnika. Dijalog je skriptiran i improviziran, metaforičan i konkretan. Maleni događaji i trenuci otvaraju put ka univerzalnim istinama. Kroz humor, Natour nam pokazuje koliko je egzistencija u ovom svijetu dvosmislenosti i neizvjesnosti zapravo ozbiljna. On je ujedno Arapin i Izraelac, umjetnik i građanin, a uvijek pripadnik manjine.
Centralni dio rada je upravo ovaj promjenjiv odnos moći, tema koju on istražuje kroz mizanscenu situacija koje pokušava kontrolirati, ali kojima uvijek prijeti opasnost okončanja u kaosu. U prvim videima koje je napravio, počevši s radom Yoman (2014.) i nastavljajući s Gori mi u glavi (Heat in My Head, 2015.), koristio je svoju bližu i potom širu obitelj. Ključni trenutak u potonjem videu koji bi nam mogao pomoći razumjeti razmjenu moći koja ga zaokuplja nalazi se na početku kada Karam govori svojoj majci: „Govori na hebrejskom, ne na arapskom, i reci nešto inteligentno kako bi mi impresionirala prijatelje“. Ovi prijatelji su zapravo njegove kolege sa Sveučilišta Bezalel, redom izraelski Židovi koji ne govore arapski. Njegova majka ispočetka, izgledajući kao da joj je dosadno, napušta kadar. Onda iznosi neke truizme koje Karam ismijava kao „sramotne“. Ovaj incident se može interpretirati kao tipičan za odnos između majke i sina, ali postavlja se pitanje: tko je nadređen u ovoj razmjeni? Karam kao režiser, njegova majka koja subvertira proces kojeg je on uspostavio ili promatrači za koje je video snimljen na hebrejskom, a kamoli mi, globalna publika, za koju je video kasnije titlovan na engleskom usprkos tome što Karam jasno izjavljuje kako ne želi da ljudi moraju čitati prijevod?
Za Karama je jezik sastavni dio odnosa moći. On je sredstvo kontrole, ali isto tako sredstvo povezivanja i često uzrok nesporazuma. Stoga se njegova funkcija uvijek tematizira u njegovim djelima. Uzmimo video Ništa osobno (Nothing Personal) u kojem umjetnik režira događaj u svom studiju u kojem igra ulogu nepokretnog umjetnika kojemu je potrebna hitna pomoć. Naglo mijenjajući pravce, od stvarnosti prema fikciji, krećući se između metafore i svakidašnjeg govora, Natour istražuje stanje umjetnika kojemu zapravo treba pomoći eksternih sila kako bi dovršio svoje djelo. Ležeći u krevetu u sredini kadra i snimajući cijeli događaj video kamerom s računala, Natour zove hitnu pomoć jer se „ne može pomaknuti i jako ga je strah“, komunicirajući s telefonskim operaterom na engleskom, a ne hebrejskom. I operater i on nabadaju engleski. Nijednom nije u potpunosti ugodno, što ih se dovodi na isti nivo i neutralizira moć većine koja se također manifestira kroz jezik. Snimano u stvarnom vremenu, video prikazuje djelatnike hitne službe kako stižu otprilike nakon tri minute, i to u dva tima (ne samo jednom) čime demonstriraju ekstremnu brigu za misteriozni slučaj nepokretnog umjetnika. „Nešto je u meni što ne mogu izbaciti iz sebe“, Natour jauče. Nakon nekoliko minuta, jedan od paramedicinskih djelatnika primjećuje kameru koja ih snima i spominje to na hebrejskom, ali čini se da ovaj podatak ne uznemiruje ostale. Kratko nakon ovoga, Natour se počinje osjećati bolje. Može se micati i disati normalno. „Ovo je tipični stres“, objašnjava jedan paramedik. Prije odlaska, netko uzima Natourov OIB i podatke zdravstvenog osiguranja te mu poželi brz oporavak. Natour je snimio ovaj video tjedan prije samostalne izložbe kada je bio pod ekstremnim stresom, ne znajući što točno da pripremi za nju. Mnoštvo je slojeva značenja moguće iščitati iz ovog djela, počevši od ograničene slobode pokreta umjetnika koji ovisi o raznim dobroćudnim eksternim silama, publike i sudionika, pa do galerijskih institucija i donatora. Ali naravno, tu je također tema tenzija između manjine i većine koju ublažava obostrano korištenje engleskog, a možda čak i tema etike: što je u redu činiti u ime umjetnosti? Natour se izložio rizicima preuzevši na sebe potencijalne posljedice svojih djela. Možda je čak doveo život bolesne osobe u opasnost u slučaju da druga kola hitne pomoći nisu mogla doći njih. A postojala je naravno i opasnost da paramedici otkriju da je inscenirao situaciju.
Karam Natour je umjetnik koji poduzima ponekad poetske, ponekad besramne analize identiteta, državljanstva, intimnosti i odnosa moći, poigravajući se jezikom i izvodeći akcije uz pomoć ponavljanja, humora i obostranog povjerenja. Ne iznosi nikakve apsolutne političke tvrdnje, a ipak, koristeći sebe i svoju obitelj u svojim videima, on postaje oličenje političkog tijela kroz kojeg možemo shvatiti egzistencijalne konflikte s kojima se on i drugi pripadnici manjina moraju nositi.
Iz predgovora Olga Stefan
KARAM NATOUR
_______________
Rođen u Nazaretu, 1992
Živi i radi u Tel-Avivu
Obrazovanje
2015-2017 MFA with honors, Bezalel Academy of Art & Design, Tel Aviv
2011-2015 BFA with honors, Bezalel Academy of Art & Design, Jerusalem
2013 Fall Semester at The University of the Arts, Philadelphia, USA
Predavač
2018-Today Lecturer, Bezalel Academy of Art & Design, Jerusalem
2018-Today Lecturer, Musrara School of Photography, Jerusalem
2018-Today Lecturer, Tel Aviv Museum of Art, Tel Aviv
2019 Visiting Lecturer, Shenkar College, Ramat Gan
2019 Visiting Lecturer, Hamidrasha Art School, Beit Berl College
2019 Visiting Lecturer, Institute for Israeli Art at the Academic College of Tel Aviv-Yafo, Tel Aviv
Samostalne izložbe
2019 “Confessions”, Inta Hotel Gallery, Tel-Aviv, Israel
2018 “Body Following Spirit”, Rosenfeld Gallery, Tel-Aviv, Israel
2018 “Repeat After Me”, Umm El Fahem Gallery, Umm al-Fahm, Israel
2016 “Following No Mythologies”, Rosenfeld Gallery, Tel-Aviv, Israel
Grupne izložbe
2020 “Bodyscapes”, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2020 “Best Interest”, Koresh14, Jerusalem, Israel
2019 “Time Construction”, Jerusalem Boulevarder,Tel Aviv, Israel
2019 “Love in the Time of Social Media”, Londohome, Bucharest, Romania
2019 “Nurse, Nurse”, Manofim Festival Main Exhibition, Jeursalem, Israel
2019 “Family Stories”, Kunstmuseum Bochum, Bochum, Germany
2019 “Drop Dead Funny”, The Brno House of Arts, Brno, Czech Republic
2019 “Spiritualism”, Tel Aviv Museum of Art, Tel Aviv, Israel
2019 “Illuminations”, Yeltsin Center Yekaterinburg, Yekaterinburg, Russia
2019 “Heights”, Binyamin Gallery, Tel Aviv, Israel
2019 “Illuminations”,Yeltsin Center Yekaterinburg, Yekaterinburg, Russia
2019 “Proud To Present”, Beit Romano, Tel Aviv, Israel
2019 “Out of The Box”, Street Gallery of Old Jaffa, Jaffa, Israel
2019 “Fake News – Fake Truth”, Haifa Museum of Art, Haifa, Israel
2019 “Drywall”, Binyamin Gallery, Tel Aviv, Israel
2019 “Love in the Time of Social Media”, Kunstraum Waldhaus, Zürich, Switzerland
2019 “Personal Expressions”, Mormon University, Jerusalem, Israel
2019 “Illuminations”, Smena Gallery, Kazan, Russia
2018 “Locally”, Modi’in Artist's House, Modi’in, Israel
2018 “Illuminations”, Triumph Gallery, Moscow, Russia
2018 “Plaster 6”, Minus 1 Gallery, Tel Aviv, Israel
2018 “Outside the Mold”, Hangar 26, Tel Aviv, Israel
2018 “Corridor discourse”, Pasáž, Tel Aviv, Israel
2018 “Seven Rituals to Change the Mood”, Hayarkon 19 Gallery, Tel Aviv, Israel
2018 “Looper”, Tel Aviv Museum of Art, Tel Aviv, Israel
2018 “Shopping”, Haifa Museum of Art, Haifa, Israel
2018 “Pyramid Platform”. Pyramida Center for Contemporary Art, Haifa, Israel
2018 “I to Eye”, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2018 “Into The Bush”, Office in Tel Aviv Gallery, Tel Aviv, Israel
2018 “ShowReal”, The Photography Gallery of Bezalel Academy, Jerusalem, Israel
2018 “P=0.5”, The Social Gallery, Musrara Mix #18, Jerusalem, Israel
2018 “30x5x5”, Teder, Tel Aviv, Israel
2018 “70/70/70”, The Santa Barbara Center for Art, California, USA
2018 “Hide and Seek”, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2018 “Mixed Chromosome”, MOM ART SPACE, Hamburg, Germany
2017 “Current Affairs”, Tel Aviv Museum, Tel Aviv, Israel
2017 “Masterpiss”, Janco Dada Museum, Ein Hod, Israel
2017 “Yerucham”, ZUMU Museum, Yerucham, Israel
2017 “VOID”, Veinti4/Siete Galería, San José, Costa Rica
2017 “MFA Graduate Show”, Bezalel Academy of Art & Design, Tel Aviv, Israel
2017 “Fresh Paint 9”, The Young Israeli Art Fair, Tel Aviv, Israel
2017 “Aiming for Touch”, P8 Gallery, Tel Aviv, Israel
2017 “The Kids Are All Right”, Oranim College, Tivon, Israel
2016 “Summer 2016”, Rosenfeld Gallery, Tel Aviv, Israel
2016 “Pride”, Under1000 Gallery, Tel-Aviv, Israel
2016 “Center of Gravity”, The Djanogly Visual Arts Center, Jerusalem, Israel
2015 “NY Art Book Fair”, Sternthal Booth, MoMa PS1, New York, USA
2015 “Voice of the Word”, HaZira. Jerusalem, Israel
2015 “Danalouge”. Warehouse 2, Jaffa Port. Tel Aviv, Israel
2015 “BFA Graduate show”. Bezalel Academy, Jerusalem, Israel
2015 “Touch Me Baby”. Warehouse 2, Jaffa Port. Tel Aviv, Israel
2015 “Correspondences”. Gershman Hall Gallery. Philadelphia, USA
2015 “Wire Tapping”. Barbur Gallery. Jerusalem, Israel
2015 “Exchange Exhibition”. International Gallery, University of the Arts, Philadelphia, USA
2015 “Memorial to the Goyim”. Hanina Gallery. Tel Aviv, Israel
Projekcije filmskih festivala
2018 ART in Oost, QRU Amsterdam, Netherlands
2018 Bucharest International Experimental Film Festival BIEFF 2018, Bucharest, Romania
2017 15th Tabor Film Festival, Dvor Veliki Tabor, Croatia
2017 63rd International Short Film Festival Oberhausen, Oberhausen, Germany
2017 Street film festival, Tel Aviv, Israel
2016 Jerusalem Film Festival, Jerusalem, Israel
Razgovori i konferencije o umjetnicima
2019 Artist Talk, The Garagd Design, Jerusalem, Israel
2018 Panel Discussion, “Current Affairs” with Doron Rabina, Tel Aviv Museum of Art, Israel
2018 Artist Talk, Thelma-Yellin High School of Art, Givatayim, Israel
2017 Artist Talk, Hamidrasha Art School, Beit Berl College, Israel
2017 No Place Like Home Symposium, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2017 Artist Talk, Video Art Series, The Basis Art School, Herzliya, Israel
Nagrade i dotacije
2020 Young Video Artist Award, Ministry of Science Culture and Sport, Jerusalem
2020 Artport Residency Program Grant, Tel Aviv
2019 La Maison Residency, France
2019 Artis Grant Program, Residency Grant
2019 Ostrovsky Family Fund, Video Grant
2018 The Yehoshua Rabinovich Foundatione Art School, Tel Aviv, Israel
2019 Artist Talk, Bezalel Academy of Art an for the Arts
2018 The Pais Council for Culture and Art, Exhibition Catalogue Grant
2018 Special Mention of the Jury Award, Bucharest International Experimental Film Festival
2017 The Pais Council for Culture and Art, Exhibition Grant
2017 Academic Excellence Award, MFA program, Bezalel Academy of Art and Design
2015 10X10 Prize for Academic Excellence, Bezalel Academy of Art and Design
2012 Revital Serri Z.L. Award, Excellence scholarship, Bezalel Academy of Art and Design
Umjetničke rezidencije
2019 La Maison in Bourgogne, France
2019 Jerusalem Print Workshop, Jerusalem, Israel
Zbirke
Tel Aviv Museum Collection
Haaretz Collection
Janco Dada Museum Collection
Electra Company Collection
Private Collection
_______________
Izložba je organizirana uz potporu Ministarstva kulture, Zaklade Kultura nova, Grada Splita i medijskih pokrovitelja Dalmatinski portal i Radio Sunce.
HŽPP će svima koji žele doći u Split razgledati izložbu osigurati 40% popusta na povratne karte vlakom.
HULU Split – Hrvatska udruga likovnih umjetnika
Obala hrvatskog narodnog preporoda 24 / I
21000 Split
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Dioklecijanova 7
21000 Split
+38521361524
info@zlatnavrata.hr
Galerija Zlatna vrata
Dioklecijanova 7
radno vrijeme:
ponedjeljak-subota 10:00-13:00 i 18:00-21:00

Izložba:
KARAM NATOUR
BLURRED LINES
ZLATNA VRATA, Dioklecijanova 7, Split
Trajanje: 13. srpnja - 27. srpnja 2020.
Radno vrijeme: ponedjeljak-petak 10:00-13:00 i 18:00-21:00
Zadovoljstvo nam je obavijestiti Vas da Hrvatska udruga likovnih umjetnika Split u suradnji s Centrom za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organizira međunarodnu izložbu „Blurred lines“ arapsko-izraelskog umjetnika Karama Natoura. Ulaz je slobodan.
_______________
KARAM NATOUR
ZAMAGLJENE GRANICE / BLURRED LINES
_______________
Kustosica: Olga Stefan
_______________
ZAMAGLJENE GRANICE / BLURRED LINES
_______________
Blurred lines izložba je arapsko-izraelskog umjetnika Karama Natoura čije djelovanje odražava dinamiku struktura moći unutar društva. Natour, mladi umjetnik i profesor na Akademiji za umjetnost i dizajn u Bezalelu (Jeruzalem, Izrael) uglavnom djeluje u mediju videa, na koje se onda nadovezuju i njegovi crteži i instalacije. U svom umjetničkom radu, Karam Natour istražuje složenost identiteta, njegove karakteristike, fluidnost, kulturu nasljeđa, rodna pitanja i političko i nacionalno okruženje. Karam Natour se u svojim radovima poigrava i s humorom i ironijom te često uključuje sebe i svoju obitelj. Kustosica projekta je Olga Stefan.
IZ PREDGOVORA ZA IZLOŽBU
_______________
Rad Karama Natoura, nalik samom umjetniku, boravi u međuprostoru. Natour stvara videe, ali i digitalne crteže. Videi su mu ponekad kinematografski, a u drugim trenucima rudimentarni. Lingvistički, on lebdi između hebrejskog, njegovog materinjeg arapskog i globalnog engleskog jezika čije se znanje očekuje od svakog umjetnika. Dijalog je skriptiran i improviziran, metaforičan i konkretan. Maleni događaji i trenuci otvaraju put ka univerzalnim istinama. Kroz humor, Natour nam pokazuje koliko je egzistencija u ovom svijetu dvosmislenosti i neizvjesnosti zapravo ozbiljna. On je ujedno Arapin i Izraelac, umjetnik i građanin, a uvijek pripadnik manjine.
Centralni dio rada je upravo ovaj promjenjiv odnos moći, tema koju on istražuje kroz mizanscenu situacija koje pokušava kontrolirati, ali kojima uvijek prijeti opasnost okončanja u kaosu. U prvim videima koje je napravio, počevši s radom Yoman (2014.) i nastavljajući s Gori mi u glavi (Heat in My Head, 2015.), koristio je svoju bližu i potom širu obitelj. Ključni trenutak u potonjem videu koji bi nam mogao pomoći razumjeti razmjenu moći koja ga zaokuplja nalazi se na početku kada Karam govori svojoj majci: „Govori na hebrejskom, ne na arapskom, i reci nešto inteligentno kako bi mi impresionirala prijatelje“. Ovi prijatelji su zapravo njegove kolege sa Sveučilišta Bezalel, redom izraelski Židovi koji ne govore arapski. Njegova majka ispočetka, izgledajući kao da joj je dosadno, napušta kadar. Onda iznosi neke truizme koje Karam ismijava kao „sramotne“. Ovaj incident se može interpretirati kao tipičan za odnos između majke i sina, ali postavlja se pitanje: tko je nadređen u ovoj razmjeni? Karam kao režiser, njegova majka koja subvertira proces kojeg je on uspostavio ili promatrači za koje je video snimljen na hebrejskom, a kamoli mi, globalna publika, za koju je video kasnije titlovan na engleskom usprkos tome što Karam jasno izjavljuje kako ne želi da ljudi moraju čitati prijevod?
Za Karama je jezik sastavni dio odnosa moći. On je sredstvo kontrole, ali isto tako sredstvo povezivanja i često uzrok nesporazuma. Stoga se njegova funkcija uvijek tematizira u njegovim djelima. Uzmimo video Ništa osobno (Nothing Personal) u kojem umjetnik režira događaj u svom studiju u kojem igra ulogu nepokretnog umjetnika kojemu je potrebna hitna pomoć. Naglo mijenjajući pravce, od stvarnosti prema fikciji, krećući se između metafore i svakidašnjeg govora, Natour istražuje stanje umjetnika kojemu zapravo treba pomoći eksternih sila kako bi dovršio svoje djelo. Ležeći u krevetu u sredini kadra i snimajući cijeli događaj video kamerom s računala, Natour zove hitnu pomoć jer se „ne može pomaknuti i jako ga je strah“, komunicirajući s telefonskim operaterom na engleskom, a ne hebrejskom. I operater i on nabadaju engleski. Nijednom nije u potpunosti ugodno, što ih se dovodi na isti nivo i neutralizira moć većine koja se također manifestira kroz jezik. Snimano u stvarnom vremenu, video prikazuje djelatnike hitne službe kako stižu otprilike nakon tri minute, i to u dva tima (ne samo jednom) čime demonstriraju ekstremnu brigu za misteriozni slučaj nepokretnog umjetnika. „Nešto je u meni što ne mogu izbaciti iz sebe“, Natour jauče. Nakon nekoliko minuta, jedan od paramedicinskih djelatnika primjećuje kameru koja ih snima i spominje to na hebrejskom, ali čini se da ovaj podatak ne uznemiruje ostale. Kratko nakon ovoga, Natour se počinje osjećati bolje. Može se micati i disati normalno. „Ovo je tipični stres“, objašnjava jedan paramedik. Prije odlaska, netko uzima Natourov OIB i podatke zdravstvenog osiguranja te mu poželi brz oporavak. Natour je snimio ovaj video tjedan prije samostalne izložbe kada je bio pod ekstremnim stresom, ne znajući što točno da pripremi za nju. Mnoštvo je slojeva značenja moguće iščitati iz ovog djela, počevši od ograničene slobode pokreta umjetnika koji ovisi o raznim dobroćudnim eksternim silama, publike i sudionika, pa do galerijskih institucija i donatora. Ali naravno, tu je također tema tenzija između manjine i većine koju ublažava obostrano korištenje engleskog, a možda čak i tema etike: što je u redu činiti u ime umjetnosti? Natour se izložio rizicima preuzevši na sebe potencijalne posljedice svojih djela. Možda je čak doveo život bolesne osobe u opasnost u slučaju da druga kola hitne pomoći nisu mogla doći njih. A postojala je naravno i opasnost da paramedici otkriju da je inscenirao situaciju.
Karam Natour je umjetnik koji poduzima ponekad poetske, ponekad besramne analize identiteta, državljanstva, intimnosti i odnosa moći, poigravajući se jezikom i izvodeći akcije uz pomoć ponavljanja, humora i obostranog povjerenja. Ne iznosi nikakve apsolutne političke tvrdnje, a ipak, koristeći sebe i svoju obitelj u svojim videima, on postaje oličenje političkog tijela kroz kojeg možemo shvatiti egzistencijalne konflikte s kojima se on i drugi pripadnici manjina moraju nositi.
Iz predgovora Olga Stefan
KARAM NATOUR
_______________
Rođen u Nazaretu, 1992
Živi i radi u Tel-Avivu
Obrazovanje
2015-2017 MFA with honors, Bezalel Academy of Art & Design, Tel Aviv
2011-2015 BFA with honors, Bezalel Academy of Art & Design, Jerusalem
2013 Fall Semester at The University of the Arts, Philadelphia, USA
Predavač
2018-Today Lecturer, Bezalel Academy of Art & Design, Jerusalem
2018-Today Lecturer, Musrara School of Photography, Jerusalem
2018-Today Lecturer, Tel Aviv Museum of Art, Tel Aviv
2019 Visiting Lecturer, Shenkar College, Ramat Gan
2019 Visiting Lecturer, Hamidrasha Art School, Beit Berl College
2019 Visiting Lecturer, Institute for Israeli Art at the Academic College of Tel Aviv-Yafo, Tel Aviv
Samostalne izložbe
2019 “Confessions”, Inta Hotel Gallery, Tel-Aviv, Israel
2018 “Body Following Spirit”, Rosenfeld Gallery, Tel-Aviv, Israel
2018 “Repeat After Me”, Umm El Fahem Gallery, Umm al-Fahm, Israel
2016 “Following No Mythologies”, Rosenfeld Gallery, Tel-Aviv, Israel
Grupne izložbe
2020 “Bodyscapes”, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2020 “Best Interest”, Koresh14, Jerusalem, Israel
2019 “Time Construction”, Jerusalem Boulevarder,Tel Aviv, Israel
2019 “Love in the Time of Social Media”, Londohome, Bucharest, Romania
2019 “Nurse, Nurse”, Manofim Festival Main Exhibition, Jeursalem, Israel
2019 “Family Stories”, Kunstmuseum Bochum, Bochum, Germany
2019 “Drop Dead Funny”, The Brno House of Arts, Brno, Czech Republic
2019 “Spiritualism”, Tel Aviv Museum of Art, Tel Aviv, Israel
2019 “Illuminations”, Yeltsin Center Yekaterinburg, Yekaterinburg, Russia
2019 “Heights”, Binyamin Gallery, Tel Aviv, Israel
2019 “Illuminations”,Yeltsin Center Yekaterinburg, Yekaterinburg, Russia
2019 “Proud To Present”, Beit Romano, Tel Aviv, Israel
2019 “Out of The Box”, Street Gallery of Old Jaffa, Jaffa, Israel
2019 “Fake News – Fake Truth”, Haifa Museum of Art, Haifa, Israel
2019 “Drywall”, Binyamin Gallery, Tel Aviv, Israel
2019 “Love in the Time of Social Media”, Kunstraum Waldhaus, Zürich, Switzerland
2019 “Personal Expressions”, Mormon University, Jerusalem, Israel
2019 “Illuminations”, Smena Gallery, Kazan, Russia
2018 “Locally”, Modi’in Artist's House, Modi’in, Israel
2018 “Illuminations”, Triumph Gallery, Moscow, Russia
2018 “Plaster 6”, Minus 1 Gallery, Tel Aviv, Israel
2018 “Outside the Mold”, Hangar 26, Tel Aviv, Israel
2018 “Corridor discourse”, Pasáž, Tel Aviv, Israel
2018 “Seven Rituals to Change the Mood”, Hayarkon 19 Gallery, Tel Aviv, Israel
2018 “Looper”, Tel Aviv Museum of Art, Tel Aviv, Israel
2018 “Shopping”, Haifa Museum of Art, Haifa, Israel
2018 “Pyramid Platform”. Pyramida Center for Contemporary Art, Haifa, Israel
2018 “I to Eye”, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2018 “Into The Bush”, Office in Tel Aviv Gallery, Tel Aviv, Israel
2018 “ShowReal”, The Photography Gallery of Bezalel Academy, Jerusalem, Israel
2018 “P=0.5”, The Social Gallery, Musrara Mix #18, Jerusalem, Israel
2018 “30x5x5”, Teder, Tel Aviv, Israel
2018 “70/70/70”, The Santa Barbara Center for Art, California, USA
2018 “Hide and Seek”, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2018 “Mixed Chromosome”, MOM ART SPACE, Hamburg, Germany
2017 “Current Affairs”, Tel Aviv Museum, Tel Aviv, Israel
2017 “Masterpiss”, Janco Dada Museum, Ein Hod, Israel
2017 “Yerucham”, ZUMU Museum, Yerucham, Israel
2017 “VOID”, Veinti4/Siete Galería, San José, Costa Rica
2017 “MFA Graduate Show”, Bezalel Academy of Art & Design, Tel Aviv, Israel
2017 “Fresh Paint 9”, The Young Israeli Art Fair, Tel Aviv, Israel
2017 “Aiming for Touch”, P8 Gallery, Tel Aviv, Israel
2017 “The Kids Are All Right”, Oranim College, Tivon, Israel
2016 “Summer 2016”, Rosenfeld Gallery, Tel Aviv, Israel
2016 “Pride”, Under1000 Gallery, Tel-Aviv, Israel
2016 “Center of Gravity”, The Djanogly Visual Arts Center, Jerusalem, Israel
2015 “NY Art Book Fair”, Sternthal Booth, MoMa PS1, New York, USA
2015 “Voice of the Word”, HaZira. Jerusalem, Israel
2015 “Danalouge”. Warehouse 2, Jaffa Port. Tel Aviv, Israel
2015 “BFA Graduate show”. Bezalel Academy, Jerusalem, Israel
2015 “Touch Me Baby”. Warehouse 2, Jaffa Port. Tel Aviv, Israel
2015 “Correspondences”. Gershman Hall Gallery. Philadelphia, USA
2015 “Wire Tapping”. Barbur Gallery. Jerusalem, Israel
2015 “Exchange Exhibition”. International Gallery, University of the Arts, Philadelphia, USA
2015 “Memorial to the Goyim”. Hanina Gallery. Tel Aviv, Israel
Projekcije filmskih festivala
2018 ART in Oost, QRU Amsterdam, Netherlands
2018 Bucharest International Experimental Film Festival BIEFF 2018, Bucharest, Romania
2017 15th Tabor Film Festival, Dvor Veliki Tabor, Croatia
2017 63rd International Short Film Festival Oberhausen, Oberhausen, Germany
2017 Street film festival, Tel Aviv, Israel
2016 Jerusalem Film Festival, Jerusalem, Israel
Razgovori i konferencije o umjetnicima
2019 Artist Talk, The Garagd Design, Jerusalem, Israel
2018 Panel Discussion, “Current Affairs” with Doron Rabina, Tel Aviv Museum of Art, Israel
2018 Artist Talk, Thelma-Yellin High School of Art, Givatayim, Israel
2017 Artist Talk, Hamidrasha Art School, Beit Berl College, Israel
2017 No Place Like Home Symposium, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2017 Artist Talk, Video Art Series, The Basis Art School, Herzliya, Israel
Nagrade i dotacije
2020 Young Video Artist Award, Ministry of Science Culture and Sport, Jerusalem
2020 Artport Residency Program Grant, Tel Aviv
2019 La Maison Residency, France
2019 Artis Grant Program, Residency Grant
2019 Ostrovsky Family Fund, Video Grant
2018 The Yehoshua Rabinovich Foundatione Art School, Tel Aviv, Israel
2019 Artist Talk, Bezalel Academy of Art an for the Arts
2018 The Pais Council for Culture and Art, Exhibition Catalogue Grant
2018 Special Mention of the Jury Award, Bucharest International Experimental Film Festival
2017 The Pais Council for Culture and Art, Exhibition Grant
2017 Academic Excellence Award, MFA program, Bezalel Academy of Art and Design
2015 10X10 Prize for Academic Excellence, Bezalel Academy of Art and Design
2012 Revital Serri Z.L. Award, Excellence scholarship, Bezalel Academy of Art and Design
Umjetničke rezidencije
2019 La Maison in Bourgogne, France
2019 Jerusalem Print Workshop, Jerusalem, Israel
Zbirke
Tel Aviv Museum Collection
Haaretz Collection
Janco Dada Museum Collection
Electra Company Collection
Private Collection
_______________
Izložba je organizirana uz potporu Ministarstva kulture, Zaklade Kultura nova, Grada Splita i medijskih pokrovitelja Dalmatinski portal i Radio Sunce.
HŽPP će svima koji žele doći u Split razgledati izložbu osigurati 40% popusta na povratne karte vlakom.
HULU Split – Hrvatska udruga likovnih umjetnika
Obala hrvatskog narodnog preporoda 24 / I
21000 Split
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Dioklecijanova 7
21000 Split
+38521361524
info@zlatnavrata.hr
Galerija Zlatna vrata
Dioklecijanova 7
radno vrijeme:
ponedjeljak-subota 10:00-13:00 i 18:00-21:00

Izložba:
KARAM NATOUR
BLURRED LINES
ZLATNA VRATA, Dioklecijanova 7, Split
Trajanje: 13. srpnja - 27. srpnja 2020.
Radno vrijeme: ponedjeljak-petak 10:00-13:00 i 18:00-21:00
Zadovoljstvo nam je obavijestiti Vas da Hrvatska udruga likovnih umjetnika Split u suradnji s Centrom za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organizira međunarodnu izložbu „Blurred lines“ arapsko-izraelskog umjetnika Karama Natoura. Ulaz je slobodan.
_______________
KARAM NATOUR
ZAMAGLJENE GRANICE / BLURRED LINES
_______________
Kustosica: Olga Stefan
_______________
ZAMAGLJENE GRANICE / BLURRED LINES
_______________
Blurred lines izložba je arapsko-izraelskog umjetnika Karama Natoura čije djelovanje odražava dinamiku struktura moći unutar društva. Natour, mladi umjetnik i profesor na Akademiji za umjetnost i dizajn u Bezalelu (Jeruzalem, Izrael) uglavnom djeluje u mediju videa, na koje se onda nadovezuju i njegovi crteži i instalacije. U svom umjetničkom radu, Karam Natour istražuje složenost identiteta, njegove karakteristike, fluidnost, kulturu nasljeđa, rodna pitanja i političko i nacionalno okruženje. Karam Natour se u svojim radovima poigrava i s humorom i ironijom te često uključuje sebe i svoju obitelj. Kustosica projekta je Olga Stefan.
IZ PREDGOVORA ZA IZLOŽBU
_______________
Rad Karama Natoura, nalik samom umjetniku, boravi u međuprostoru. Natour stvara videe, ali i digitalne crteže. Videi su mu ponekad kinematografski, a u drugim trenucima rudimentarni. Lingvistički, on lebdi između hebrejskog, njegovog materinjeg arapskog i globalnog engleskog jezika čije se znanje očekuje od svakog umjetnika. Dijalog je skriptiran i improviziran, metaforičan i konkretan. Maleni događaji i trenuci otvaraju put ka univerzalnim istinama. Kroz humor, Natour nam pokazuje koliko je egzistencija u ovom svijetu dvosmislenosti i neizvjesnosti zapravo ozbiljna. On je ujedno Arapin i Izraelac, umjetnik i građanin, a uvijek pripadnik manjine.
Centralni dio rada je upravo ovaj promjenjiv odnos moći, tema koju on istražuje kroz mizanscenu situacija koje pokušava kontrolirati, ali kojima uvijek prijeti opasnost okončanja u kaosu. U prvim videima koje je napravio, počevši s radom Yoman (2014.) i nastavljajući s Gori mi u glavi (Heat in My Head, 2015.), koristio je svoju bližu i potom širu obitelj. Ključni trenutak u potonjem videu koji bi nam mogao pomoći razumjeti razmjenu moći koja ga zaokuplja nalazi se na početku kada Karam govori svojoj majci: „Govori na hebrejskom, ne na arapskom, i reci nešto inteligentno kako bi mi impresionirala prijatelje“. Ovi prijatelji su zapravo njegove kolege sa Sveučilišta Bezalel, redom izraelski Židovi koji ne govore arapski. Njegova majka ispočetka, izgledajući kao da joj je dosadno, napušta kadar. Onda iznosi neke truizme koje Karam ismijava kao „sramotne“. Ovaj incident se može interpretirati kao tipičan za odnos između majke i sina, ali postavlja se pitanje: tko je nadređen u ovoj razmjeni? Karam kao režiser, njegova majka koja subvertira proces kojeg je on uspostavio ili promatrači za koje je video snimljen na hebrejskom, a kamoli mi, globalna publika, za koju je video kasnije titlovan na engleskom usprkos tome što Karam jasno izjavljuje kako ne želi da ljudi moraju čitati prijevod?
Za Karama je jezik sastavni dio odnosa moći. On je sredstvo kontrole, ali isto tako sredstvo povezivanja i često uzrok nesporazuma. Stoga se njegova funkcija uvijek tematizira u njegovim djelima. Uzmimo video Ništa osobno (Nothing Personal) u kojem umjetnik režira događaj u svom studiju u kojem igra ulogu nepokretnog umjetnika kojemu je potrebna hitna pomoć. Naglo mijenjajući pravce, od stvarnosti prema fikciji, krećući se između metafore i svakidašnjeg govora, Natour istražuje stanje umjetnika kojemu zapravo treba pomoći eksternih sila kako bi dovršio svoje djelo. Ležeći u krevetu u sredini kadra i snimajući cijeli događaj video kamerom s računala, Natour zove hitnu pomoć jer se „ne može pomaknuti i jako ga je strah“, komunicirajući s telefonskim operaterom na engleskom, a ne hebrejskom. I operater i on nabadaju engleski. Nijednom nije u potpunosti ugodno, što ih se dovodi na isti nivo i neutralizira moć većine koja se također manifestira kroz jezik. Snimano u stvarnom vremenu, video prikazuje djelatnike hitne službe kako stižu otprilike nakon tri minute, i to u dva tima (ne samo jednom) čime demonstriraju ekstremnu brigu za misteriozni slučaj nepokretnog umjetnika. „Nešto je u meni što ne mogu izbaciti iz sebe“, Natour jauče. Nakon nekoliko minuta, jedan od paramedicinskih djelatnika primjećuje kameru koja ih snima i spominje to na hebrejskom, ali čini se da ovaj podatak ne uznemiruje ostale. Kratko nakon ovoga, Natour se počinje osjećati bolje. Može se micati i disati normalno. „Ovo je tipični stres“, objašnjava jedan paramedik. Prije odlaska, netko uzima Natourov OIB i podatke zdravstvenog osiguranja te mu poželi brz oporavak. Natour je snimio ovaj video tjedan prije samostalne izložbe kada je bio pod ekstremnim stresom, ne znajući što točno da pripremi za nju. Mnoštvo je slojeva značenja moguće iščitati iz ovog djela, počevši od ograničene slobode pokreta umjetnika koji ovisi o raznim dobroćudnim eksternim silama, publike i sudionika, pa do galerijskih institucija i donatora. Ali naravno, tu je također tema tenzija između manjine i većine koju ublažava obostrano korištenje engleskog, a možda čak i tema etike: što je u redu činiti u ime umjetnosti? Natour se izložio rizicima preuzevši na sebe potencijalne posljedice svojih djela. Možda je čak doveo život bolesne osobe u opasnost u slučaju da druga kola hitne pomoći nisu mogla doći njih. A postojala je naravno i opasnost da paramedici otkriju da je inscenirao situaciju.
Karam Natour je umjetnik koji poduzima ponekad poetske, ponekad besramne analize identiteta, državljanstva, intimnosti i odnosa moći, poigravajući se jezikom i izvodeći akcije uz pomoć ponavljanja, humora i obostranog povjerenja. Ne iznosi nikakve apsolutne političke tvrdnje, a ipak, koristeći sebe i svoju obitelj u svojim videima, on postaje oličenje političkog tijela kroz kojeg možemo shvatiti egzistencijalne konflikte s kojima se on i drugi pripadnici manjina moraju nositi.
Iz predgovora Olga Stefan
KARAM NATOUR
_______________
Rođen u Nazaretu, 1992
Živi i radi u Tel-Avivu
Obrazovanje
2015-2017 MFA with honors, Bezalel Academy of Art & Design, Tel Aviv
2011-2015 BFA with honors, Bezalel Academy of Art & Design, Jerusalem
2013 Fall Semester at The University of the Arts, Philadelphia, USA
Predavač
2018-Today Lecturer, Bezalel Academy of Art & Design, Jerusalem
2018-Today Lecturer, Musrara School of Photography, Jerusalem
2018-Today Lecturer, Tel Aviv Museum of Art, Tel Aviv
2019 Visiting Lecturer, Shenkar College, Ramat Gan
2019 Visiting Lecturer, Hamidrasha Art School, Beit Berl College
2019 Visiting Lecturer, Institute for Israeli Art at the Academic College of Tel Aviv-Yafo, Tel Aviv
Samostalne izložbe
2019 “Confessions”, Inta Hotel Gallery, Tel-Aviv, Israel
2018 “Body Following Spirit”, Rosenfeld Gallery, Tel-Aviv, Israel
2018 “Repeat After Me”, Umm El Fahem Gallery, Umm al-Fahm, Israel
2016 “Following No Mythologies”, Rosenfeld Gallery, Tel-Aviv, Israel
Grupne izložbe
2020 “Bodyscapes”, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2020 “Best Interest”, Koresh14, Jerusalem, Israel
2019 “Time Construction”, Jerusalem Boulevarder,Tel Aviv, Israel
2019 “Love in the Time of Social Media”, Londohome, Bucharest, Romania
2019 “Nurse, Nurse”, Manofim Festival Main Exhibition, Jeursalem, Israel
2019 “Family Stories”, Kunstmuseum Bochum, Bochum, Germany
2019 “Drop Dead Funny”, The Brno House of Arts, Brno, Czech Republic
2019 “Spiritualism”, Tel Aviv Museum of Art, Tel Aviv, Israel
2019 “Illuminations”, Yeltsin Center Yekaterinburg, Yekaterinburg, Russia
2019 “Heights”, Binyamin Gallery, Tel Aviv, Israel
2019 “Illuminations”,Yeltsin Center Yekaterinburg, Yekaterinburg, Russia
2019 “Proud To Present”, Beit Romano, Tel Aviv, Israel
2019 “Out of The Box”, Street Gallery of Old Jaffa, Jaffa, Israel
2019 “Fake News – Fake Truth”, Haifa Museum of Art, Haifa, Israel
2019 “Drywall”, Binyamin Gallery, Tel Aviv, Israel
2019 “Love in the Time of Social Media”, Kunstraum Waldhaus, Zürich, Switzerland
2019 “Personal Expressions”, Mormon University, Jerusalem, Israel
2019 “Illuminations”, Smena Gallery, Kazan, Russia
2018 “Locally”, Modi’in Artist's House, Modi’in, Israel
2018 “Illuminations”, Triumph Gallery, Moscow, Russia
2018 “Plaster 6”, Minus 1 Gallery, Tel Aviv, Israel
2018 “Outside the Mold”, Hangar 26, Tel Aviv, Israel
2018 “Corridor discourse”, Pasáž, Tel Aviv, Israel
2018 “Seven Rituals to Change the Mood”, Hayarkon 19 Gallery, Tel Aviv, Israel
2018 “Looper”, Tel Aviv Museum of Art, Tel Aviv, Israel
2018 “Shopping”, Haifa Museum of Art, Haifa, Israel
2018 “Pyramid Platform”. Pyramida Center for Contemporary Art, Haifa, Israel
2018 “I to Eye”, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2018 “Into The Bush”, Office in Tel Aviv Gallery, Tel Aviv, Israel
2018 “ShowReal”, The Photography Gallery of Bezalel Academy, Jerusalem, Israel
2018 “P=0.5”, The Social Gallery, Musrara Mix #18, Jerusalem, Israel
2018 “30x5x5”, Teder, Tel Aviv, Israel
2018 “70/70/70”, The Santa Barbara Center for Art, California, USA
2018 “Hide and Seek”, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2018 “Mixed Chromosome”, MOM ART SPACE, Hamburg, Germany
2017 “Current Affairs”, Tel Aviv Museum, Tel Aviv, Israel
2017 “Masterpiss”, Janco Dada Museum, Ein Hod, Israel
2017 “Yerucham”, ZUMU Museum, Yerucham, Israel
2017 “VOID”, Veinti4/Siete Galería, San José, Costa Rica
2017 “MFA Graduate Show”, Bezalel Academy of Art & Design, Tel Aviv, Israel
2017 “Fresh Paint 9”, The Young Israeli Art Fair, Tel Aviv, Israel
2017 “Aiming for Touch”, P8 Gallery, Tel Aviv, Israel
2017 “The Kids Are All Right”, Oranim College, Tivon, Israel
2016 “Summer 2016”, Rosenfeld Gallery, Tel Aviv, Israel
2016 “Pride”, Under1000 Gallery, Tel-Aviv, Israel
2016 “Center of Gravity”, The Djanogly Visual Arts Center, Jerusalem, Israel
2015 “NY Art Book Fair”, Sternthal Booth, MoMa PS1, New York, USA
2015 “Voice of the Word”, HaZira. Jerusalem, Israel
2015 “Danalouge”. Warehouse 2, Jaffa Port. Tel Aviv, Israel
2015 “BFA Graduate show”. Bezalel Academy, Jerusalem, Israel
2015 “Touch Me Baby”. Warehouse 2, Jaffa Port. Tel Aviv, Israel
2015 “Correspondences”. Gershman Hall Gallery. Philadelphia, USA
2015 “Wire Tapping”. Barbur Gallery. Jerusalem, Israel
2015 “Exchange Exhibition”. International Gallery, University of the Arts, Philadelphia, USA
2015 “Memorial to the Goyim”. Hanina Gallery. Tel Aviv, Israel
Projekcije filmskih festivala
2018 ART in Oost, QRU Amsterdam, Netherlands
2018 Bucharest International Experimental Film Festival BIEFF 2018, Bucharest, Romania
2017 15th Tabor Film Festival, Dvor Veliki Tabor, Croatia
2017 63rd International Short Film Festival Oberhausen, Oberhausen, Germany
2017 Street film festival, Tel Aviv, Israel
2016 Jerusalem Film Festival, Jerusalem, Israel
Razgovori i konferencije o umjetnicima
2019 Artist Talk, The Garagd Design, Jerusalem, Israel
2018 Panel Discussion, “Current Affairs” with Doron Rabina, Tel Aviv Museum of Art, Israel
2018 Artist Talk, Thelma-Yellin High School of Art, Givatayim, Israel
2017 Artist Talk, Hamidrasha Art School, Beit Berl College, Israel
2017 No Place Like Home Symposium, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2017 Artist Talk, Video Art Series, The Basis Art School, Herzliya, Israel
Nagrade i dotacije
2020 Young Video Artist Award, Ministry of Science Culture and Sport, Jerusalem
2020 Artport Residency Program Grant, Tel Aviv
2019 La Maison Residency, France
2019 Artis Grant Program, Residency Grant
2019 Ostrovsky Family Fund, Video Grant
2018 The Yehoshua Rabinovich Foundatione Art School, Tel Aviv, Israel
2019 Artist Talk, Bezalel Academy of Art an for the Arts
2018 The Pais Council for Culture and Art, Exhibition Catalogue Grant
2018 Special Mention of the Jury Award, Bucharest International Experimental Film Festival
2017 The Pais Council for Culture and Art, Exhibition Grant
2017 Academic Excellence Award, MFA program, Bezalel Academy of Art and Design
2015 10X10 Prize for Academic Excellence, Bezalel Academy of Art and Design
2012 Revital Serri Z.L. Award, Excellence scholarship, Bezalel Academy of Art and Design
Umjetničke rezidencije
2019 La Maison in Bourgogne, France
2019 Jerusalem Print Workshop, Jerusalem, Israel
Zbirke
Tel Aviv Museum Collection
Haaretz Collection
Janco Dada Museum Collection
Electra Company Collection
Private Collection
_______________
Izložba je organizirana uz potporu Ministarstva kulture, Zaklade Kultura nova, Grada Splita i medijskih pokrovitelja Dalmatinski portal i Radio Sunce.
HŽPP će svima koji žele doći u Split razgledati izložbu osigurati 40% popusta na povratne karte vlakom.
HULU Split – Hrvatska udruga likovnih umjetnika
Obala hrvatskog narodnog preporoda 24 / I
21000 Split
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Dioklecijanova 7
21000 Split
+38521361524
info@zlatnavrata.hr
Galerija Zlatna vrata
Dioklecijanova 7
radno vrijeme:
ponedjeljak-subota 10:00-13:00 i 18:00-21:00

Izložba:
KARAM NATOUR
BLURRED LINES
ZLATNA VRATA, Dioklecijanova 7, Split
Trajanje: 13. srpnja - 27. srpnja 2020.
Radno vrijeme: ponedjeljak-petak 10:00-13:00 i 18:00-21:00
Zadovoljstvo nam je obavijestiti Vas da Hrvatska udruga likovnih umjetnika Split u suradnji s Centrom za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organizira međunarodnu izložbu „Blurred lines“ arapsko-izraelskog umjetnika Karama Natoura. Ulaz je slobodan.
_______________
KARAM NATOUR
ZAMAGLJENE GRANICE / BLURRED LINES
_______________
Kustosica: Olga Stefan
_______________
ZAMAGLJENE GRANICE / BLURRED LINES
_______________
Blurred lines izložba je arapsko-izraelskog umjetnika Karama Natoura čije djelovanje odražava dinamiku struktura moći unutar društva. Natour, mladi umjetnik i profesor na Akademiji za umjetnost i dizajn u Bezalelu (Jeruzalem, Izrael) uglavnom djeluje u mediju videa, na koje se onda nadovezuju i njegovi crteži i instalacije. U svom umjetničkom radu, Karam Natour istražuje složenost identiteta, njegove karakteristike, fluidnost, kulturu nasljeđa, rodna pitanja i političko i nacionalno okruženje. Karam Natour se u svojim radovima poigrava i s humorom i ironijom te često uključuje sebe i svoju obitelj. Kustosica projekta je Olga Stefan.
IZ PREDGOVORA ZA IZLOŽBU
_______________
Rad Karama Natoura, nalik samom umjetniku, boravi u međuprostoru. Natour stvara videe, ali i digitalne crteže. Videi su mu ponekad kinematografski, a u drugim trenucima rudimentarni. Lingvistički, on lebdi između hebrejskog, njegovog materinjeg arapskog i globalnog engleskog jezika čije se znanje očekuje od svakog umjetnika. Dijalog je skriptiran i improviziran, metaforičan i konkretan. Maleni događaji i trenuci otvaraju put ka univerzalnim istinama. Kroz humor, Natour nam pokazuje koliko je egzistencija u ovom svijetu dvosmislenosti i neizvjesnosti zapravo ozbiljna. On je ujedno Arapin i Izraelac, umjetnik i građanin, a uvijek pripadnik manjine.
Centralni dio rada je upravo ovaj promjenjiv odnos moći, tema koju on istražuje kroz mizanscenu situacija koje pokušava kontrolirati, ali kojima uvijek prijeti opasnost okončanja u kaosu. U prvim videima koje je napravio, počevši s radom Yoman (2014.) i nastavljajući s Gori mi u glavi (Heat in My Head, 2015.), koristio je svoju bližu i potom širu obitelj. Ključni trenutak u potonjem videu koji bi nam mogao pomoći razumjeti razmjenu moći koja ga zaokuplja nalazi se na početku kada Karam govori svojoj majci: „Govori na hebrejskom, ne na arapskom, i reci nešto inteligentno kako bi mi impresionirala prijatelje“. Ovi prijatelji su zapravo njegove kolege sa Sveučilišta Bezalel, redom izraelski Židovi koji ne govore arapski. Njegova majka ispočetka, izgledajući kao da joj je dosadno, napušta kadar. Onda iznosi neke truizme koje Karam ismijava kao „sramotne“. Ovaj incident se može interpretirati kao tipičan za odnos između majke i sina, ali postavlja se pitanje: tko je nadređen u ovoj razmjeni? Karam kao režiser, njegova majka koja subvertira proces kojeg je on uspostavio ili promatrači za koje je video snimljen na hebrejskom, a kamoli mi, globalna publika, za koju je video kasnije titlovan na engleskom usprkos tome što Karam jasno izjavljuje kako ne želi da ljudi moraju čitati prijevod?
Za Karama je jezik sastavni dio odnosa moći. On je sredstvo kontrole, ali isto tako sredstvo povezivanja i često uzrok nesporazuma. Stoga se njegova funkcija uvijek tematizira u njegovim djelima. Uzmimo video Ništa osobno (Nothing Personal) u kojem umjetnik režira događaj u svom studiju u kojem igra ulogu nepokretnog umjetnika kojemu je potrebna hitna pomoć. Naglo mijenjajući pravce, od stvarnosti prema fikciji, krećući se između metafore i svakidašnjeg govora, Natour istražuje stanje umjetnika kojemu zapravo treba pomoći eksternih sila kako bi dovršio svoje djelo. Ležeći u krevetu u sredini kadra i snimajući cijeli događaj video kamerom s računala, Natour zove hitnu pomoć jer se „ne može pomaknuti i jako ga je strah“, komunicirajući s telefonskim operaterom na engleskom, a ne hebrejskom. I operater i on nabadaju engleski. Nijednom nije u potpunosti ugodno, što ih se dovodi na isti nivo i neutralizira moć većine koja se također manifestira kroz jezik. Snimano u stvarnom vremenu, video prikazuje djelatnike hitne službe kako stižu otprilike nakon tri minute, i to u dva tima (ne samo jednom) čime demonstriraju ekstremnu brigu za misteriozni slučaj nepokretnog umjetnika. „Nešto je u meni što ne mogu izbaciti iz sebe“, Natour jauče. Nakon nekoliko minuta, jedan od paramedicinskih djelatnika primjećuje kameru koja ih snima i spominje to na hebrejskom, ali čini se da ovaj podatak ne uznemiruje ostale. Kratko nakon ovoga, Natour se počinje osjećati bolje. Može se micati i disati normalno. „Ovo je tipični stres“, objašnjava jedan paramedik. Prije odlaska, netko uzima Natourov OIB i podatke zdravstvenog osiguranja te mu poželi brz oporavak. Natour je snimio ovaj video tjedan prije samostalne izložbe kada je bio pod ekstremnim stresom, ne znajući što točno da pripremi za nju. Mnoštvo je slojeva značenja moguće iščitati iz ovog djela, počevši od ograničene slobode pokreta umjetnika koji ovisi o raznim dobroćudnim eksternim silama, publike i sudionika, pa do galerijskih institucija i donatora. Ali naravno, tu je također tema tenzija između manjine i većine koju ublažava obostrano korištenje engleskog, a možda čak i tema etike: što je u redu činiti u ime umjetnosti? Natour se izložio rizicima preuzevši na sebe potencijalne posljedice svojih djela. Možda je čak doveo život bolesne osobe u opasnost u slučaju da druga kola hitne pomoći nisu mogla doći njih. A postojala je naravno i opasnost da paramedici otkriju da je inscenirao situaciju.
Karam Natour je umjetnik koji poduzima ponekad poetske, ponekad besramne analize identiteta, državljanstva, intimnosti i odnosa moći, poigravajući se jezikom i izvodeći akcije uz pomoć ponavljanja, humora i obostranog povjerenja. Ne iznosi nikakve apsolutne političke tvrdnje, a ipak, koristeći sebe i svoju obitelj u svojim videima, on postaje oličenje političkog tijela kroz kojeg možemo shvatiti egzistencijalne konflikte s kojima se on i drugi pripadnici manjina moraju nositi.
Iz predgovora Olga Stefan
KARAM NATOUR
_______________
Rođen u Nazaretu, 1992
Živi i radi u Tel-Avivu
Obrazovanje
2015-2017 MFA with honors, Bezalel Academy of Art & Design, Tel Aviv
2011-2015 BFA with honors, Bezalel Academy of Art & Design, Jerusalem
2013 Fall Semester at The University of the Arts, Philadelphia, USA
Predavač
2018-Today Lecturer, Bezalel Academy of Art & Design, Jerusalem
2018-Today Lecturer, Musrara School of Photography, Jerusalem
2018-Today Lecturer, Tel Aviv Museum of Art, Tel Aviv
2019 Visiting Lecturer, Shenkar College, Ramat Gan
2019 Visiting Lecturer, Hamidrasha Art School, Beit Berl College
2019 Visiting Lecturer, Institute for Israeli Art at the Academic College of Tel Aviv-Yafo, Tel Aviv
Samostalne izložbe
2019 “Confessions”, Inta Hotel Gallery, Tel-Aviv, Israel
2018 “Body Following Spirit”, Rosenfeld Gallery, Tel-Aviv, Israel
2018 “Repeat After Me”, Umm El Fahem Gallery, Umm al-Fahm, Israel
2016 “Following No Mythologies”, Rosenfeld Gallery, Tel-Aviv, Israel
Grupne izložbe
2020 “Bodyscapes”, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2020 “Best Interest”, Koresh14, Jerusalem, Israel
2019 “Time Construction”, Jerusalem Boulevarder,Tel Aviv, Israel
2019 “Love in the Time of Social Media”, Londohome, Bucharest, Romania
2019 “Nurse, Nurse”, Manofim Festival Main Exhibition, Jeursalem, Israel
2019 “Family Stories”, Kunstmuseum Bochum, Bochum, Germany
2019 “Drop Dead Funny”, The Brno House of Arts, Brno, Czech Republic
2019 “Spiritualism”, Tel Aviv Museum of Art, Tel Aviv, Israel
2019 “Illuminations”, Yeltsin Center Yekaterinburg, Yekaterinburg, Russia
2019 “Heights”, Binyamin Gallery, Tel Aviv, Israel
2019 “Illuminations”,Yeltsin Center Yekaterinburg, Yekaterinburg, Russia
2019 “Proud To Present”, Beit Romano, Tel Aviv, Israel
2019 “Out of The Box”, Street Gallery of Old Jaffa, Jaffa, Israel
2019 “Fake News – Fake Truth”, Haifa Museum of Art, Haifa, Israel
2019 “Drywall”, Binyamin Gallery, Tel Aviv, Israel
2019 “Love in the Time of Social Media”, Kunstraum Waldhaus, Zürich, Switzerland
2019 “Personal Expressions”, Mormon University, Jerusalem, Israel
2019 “Illuminations”, Smena Gallery, Kazan, Russia
2018 “Locally”, Modi’in Artist's House, Modi’in, Israel
2018 “Illuminations”, Triumph Gallery, Moscow, Russia
2018 “Plaster 6”, Minus 1 Gallery, Tel Aviv, Israel
2018 “Outside the Mold”, Hangar 26, Tel Aviv, Israel
2018 “Corridor discourse”, Pasáž, Tel Aviv, Israel
2018 “Seven Rituals to Change the Mood”, Hayarkon 19 Gallery, Tel Aviv, Israel
2018 “Looper”, Tel Aviv Museum of Art, Tel Aviv, Israel
2018 “Shopping”, Haifa Museum of Art, Haifa, Israel
2018 “Pyramid Platform”. Pyramida Center for Contemporary Art, Haifa, Israel
2018 “I to Eye”, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2018 “Into The Bush”, Office in Tel Aviv Gallery, Tel Aviv, Israel
2018 “ShowReal”, The Photography Gallery of Bezalel Academy, Jerusalem, Israel
2018 “P=0.5”, The Social Gallery, Musrara Mix #18, Jerusalem, Israel
2018 “30x5x5”, Teder, Tel Aviv, Israel
2018 “70/70/70”, The Santa Barbara Center for Art, California, USA
2018 “Hide and Seek”, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2018 “Mixed Chromosome”, MOM ART SPACE, Hamburg, Germany
2017 “Current Affairs”, Tel Aviv Museum, Tel Aviv, Israel
2017 “Masterpiss”, Janco Dada Museum, Ein Hod, Israel
2017 “Yerucham”, ZUMU Museum, Yerucham, Israel
2017 “VOID”, Veinti4/Siete Galería, San José, Costa Rica
2017 “MFA Graduate Show”, Bezalel Academy of Art & Design, Tel Aviv, Israel
2017 “Fresh Paint 9”, The Young Israeli Art Fair, Tel Aviv, Israel
2017 “Aiming for Touch”, P8 Gallery, Tel Aviv, Israel
2017 “The Kids Are All Right”, Oranim College, Tivon, Israel
2016 “Summer 2016”, Rosenfeld Gallery, Tel Aviv, Israel
2016 “Pride”, Under1000 Gallery, Tel-Aviv, Israel
2016 “Center of Gravity”, The Djanogly Visual Arts Center, Jerusalem, Israel
2015 “NY Art Book Fair”, Sternthal Booth, MoMa PS1, New York, USA
2015 “Voice of the Word”, HaZira. Jerusalem, Israel
2015 “Danalouge”. Warehouse 2, Jaffa Port. Tel Aviv, Israel
2015 “BFA Graduate show”. Bezalel Academy, Jerusalem, Israel
2015 “Touch Me Baby”. Warehouse 2, Jaffa Port. Tel Aviv, Israel
2015 “Correspondences”. Gershman Hall Gallery. Philadelphia, USA
2015 “Wire Tapping”. Barbur Gallery. Jerusalem, Israel
2015 “Exchange Exhibition”. International Gallery, University of the Arts, Philadelphia, USA
2015 “Memorial to the Goyim”. Hanina Gallery. Tel Aviv, Israel
Projekcije filmskih festivala
2018 ART in Oost, QRU Amsterdam, Netherlands
2018 Bucharest International Experimental Film Festival BIEFF 2018, Bucharest, Romania
2017 15th Tabor Film Festival, Dvor Veliki Tabor, Croatia
2017 63rd International Short Film Festival Oberhausen, Oberhausen, Germany
2017 Street film festival, Tel Aviv, Israel
2016 Jerusalem Film Festival, Jerusalem, Israel
Razgovori i konferencije o umjetnicima
2019 Artist Talk, The Garagd Design, Jerusalem, Israel
2018 Panel Discussion, “Current Affairs” with Doron Rabina, Tel Aviv Museum of Art, Israel
2018 Artist Talk, Thelma-Yellin High School of Art, Givatayim, Israel
2017 Artist Talk, Hamidrasha Art School, Beit Berl College, Israel
2017 No Place Like Home Symposium, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2017 Artist Talk, Video Art Series, The Basis Art School, Herzliya, Israel
Nagrade i dotacije
2020 Young Video Artist Award, Ministry of Science Culture and Sport, Jerusalem
2020 Artport Residency Program Grant, Tel Aviv
2019 La Maison Residency, France
2019 Artis Grant Program, Residency Grant
2019 Ostrovsky Family Fund, Video Grant
2018 The Yehoshua Rabinovich Foundatione Art School, Tel Aviv, Israel
2019 Artist Talk, Bezalel Academy of Art an for the Arts
2018 The Pais Council for Culture and Art, Exhibition Catalogue Grant
2018 Special Mention of the Jury Award, Bucharest International Experimental Film Festival
2017 The Pais Council for Culture and Art, Exhibition Grant
2017 Academic Excellence Award, MFA program, Bezalel Academy of Art and Design
2015 10X10 Prize for Academic Excellence, Bezalel Academy of Art and Design
2012 Revital Serri Z.L. Award, Excellence scholarship, Bezalel Academy of Art and Design
Umjetničke rezidencije
2019 La Maison in Bourgogne, France
2019 Jerusalem Print Workshop, Jerusalem, Israel
Zbirke
Tel Aviv Museum Collection
Haaretz Collection
Janco Dada Museum Collection
Electra Company Collection
Private Collection
_______________
Izložba je organizirana uz potporu Ministarstva kulture, Zaklade Kultura nova, Grada Splita i medijskih pokrovitelja Dalmatinski portal i Radio Sunce.
HŽPP će svima koji žele doći u Split razgledati izložbu osigurati 40% popusta na povratne karte vlakom.
HULU Split – Hrvatska udruga likovnih umjetnika
Obala hrvatskog narodnog preporoda 24 / I
21000 Split
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Dioklecijanova 7
21000 Split
+38521361524
info@zlatnavrata.hr
Galerija Zlatna vrata
Dioklecijanova 7
radno vrijeme:
ponedjeljak-subota 10:00-13:00 i 18:00-21:00

Izložba:
KARAM NATOUR
BLURRED LINES
ZLATNA VRATA, Dioklecijanova 7, Split
Trajanje: 13. srpnja - 27. srpnja 2020.
Radno vrijeme: ponedjeljak-petak 10:00-13:00 i 18:00-21:00
Zadovoljstvo nam je obavijestiti Vas da Hrvatska udruga likovnih umjetnika Split u suradnji s Centrom za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organizira međunarodnu izložbu „Blurred lines“ arapsko-izraelskog umjetnika Karama Natoura. Ulaz je slobodan.
_______________
KARAM NATOUR
ZAMAGLJENE GRANICE / BLURRED LINES
_______________
Kustosica: Olga Stefan
_______________
ZAMAGLJENE GRANICE / BLURRED LINES
_______________
Blurred lines izložba je arapsko-izraelskog umjetnika Karama Natoura čije djelovanje odražava dinamiku struktura moći unutar društva. Natour, mladi umjetnik i profesor na Akademiji za umjetnost i dizajn u Bezalelu (Jeruzalem, Izrael) uglavnom djeluje u mediju videa, na koje se onda nadovezuju i njegovi crteži i instalacije. U svom umjetničkom radu, Karam Natour istražuje složenost identiteta, njegove karakteristike, fluidnost, kulturu nasljeđa, rodna pitanja i političko i nacionalno okruženje. Karam Natour se u svojim radovima poigrava i s humorom i ironijom te često uključuje sebe i svoju obitelj. Kustosica projekta je Olga Stefan.
IZ PREDGOVORA ZA IZLOŽBU
_______________
Rad Karama Natoura, nalik samom umjetniku, boravi u međuprostoru. Natour stvara videe, ali i digitalne crteže. Videi su mu ponekad kinematografski, a u drugim trenucima rudimentarni. Lingvistički, on lebdi između hebrejskog, njegovog materinjeg arapskog i globalnog engleskog jezika čije se znanje očekuje od svakog umjetnika. Dijalog je skriptiran i improviziran, metaforičan i konkretan. Maleni događaji i trenuci otvaraju put ka univerzalnim istinama. Kroz humor, Natour nam pokazuje koliko je egzistencija u ovom svijetu dvosmislenosti i neizvjesnosti zapravo ozbiljna. On je ujedno Arapin i Izraelac, umjetnik i građanin, a uvijek pripadnik manjine.
Centralni dio rada je upravo ovaj promjenjiv odnos moći, tema koju on istražuje kroz mizanscenu situacija koje pokušava kontrolirati, ali kojima uvijek prijeti opasnost okončanja u kaosu. U prvim videima koje je napravio, počevši s radom Yoman (2014.) i nastavljajući s Gori mi u glavi (Heat in My Head, 2015.), koristio je svoju bližu i potom širu obitelj. Ključni trenutak u potonjem videu koji bi nam mogao pomoći razumjeti razmjenu moći koja ga zaokuplja nalazi se na početku kada Karam govori svojoj majci: „Govori na hebrejskom, ne na arapskom, i reci nešto inteligentno kako bi mi impresionirala prijatelje“. Ovi prijatelji su zapravo njegove kolege sa Sveučilišta Bezalel, redom izraelski Židovi koji ne govore arapski. Njegova majka ispočetka, izgledajući kao da joj je dosadno, napušta kadar. Onda iznosi neke truizme koje Karam ismijava kao „sramotne“. Ovaj incident se može interpretirati kao tipičan za odnos između majke i sina, ali postavlja se pitanje: tko je nadređen u ovoj razmjeni? Karam kao režiser, njegova majka koja subvertira proces kojeg je on uspostavio ili promatrači za koje je video snimljen na hebrejskom, a kamoli mi, globalna publika, za koju je video kasnije titlovan na engleskom usprkos tome što Karam jasno izjavljuje kako ne želi da ljudi moraju čitati prijevod?
Za Karama je jezik sastavni dio odnosa moći. On je sredstvo kontrole, ali isto tako sredstvo povezivanja i često uzrok nesporazuma. Stoga se njegova funkcija uvijek tematizira u njegovim djelima. Uzmimo video Ništa osobno (Nothing Personal) u kojem umjetnik režira događaj u svom studiju u kojem igra ulogu nepokretnog umjetnika kojemu je potrebna hitna pomoć. Naglo mijenjajući pravce, od stvarnosti prema fikciji, krećući se između metafore i svakidašnjeg govora, Natour istražuje stanje umjetnika kojemu zapravo treba pomoći eksternih sila kako bi dovršio svoje djelo. Ležeći u krevetu u sredini kadra i snimajući cijeli događaj video kamerom s računala, Natour zove hitnu pomoć jer se „ne može pomaknuti i jako ga je strah“, komunicirajući s telefonskim operaterom na engleskom, a ne hebrejskom. I operater i on nabadaju engleski. Nijednom nije u potpunosti ugodno, što ih se dovodi na isti nivo i neutralizira moć većine koja se također manifestira kroz jezik. Snimano u stvarnom vremenu, video prikazuje djelatnike hitne službe kako stižu otprilike nakon tri minute, i to u dva tima (ne samo jednom) čime demonstriraju ekstremnu brigu za misteriozni slučaj nepokretnog umjetnika. „Nešto je u meni što ne mogu izbaciti iz sebe“, Natour jauče. Nakon nekoliko minuta, jedan od paramedicinskih djelatnika primjećuje kameru koja ih snima i spominje to na hebrejskom, ali čini se da ovaj podatak ne uznemiruje ostale. Kratko nakon ovoga, Natour se počinje osjećati bolje. Može se micati i disati normalno. „Ovo je tipični stres“, objašnjava jedan paramedik. Prije odlaska, netko uzima Natourov OIB i podatke zdravstvenog osiguranja te mu poželi brz oporavak. Natour je snimio ovaj video tjedan prije samostalne izložbe kada je bio pod ekstremnim stresom, ne znajući što točno da pripremi za nju. Mnoštvo je slojeva značenja moguće iščitati iz ovog djela, počevši od ograničene slobode pokreta umjetnika koji ovisi o raznim dobroćudnim eksternim silama, publike i sudionika, pa do galerijskih institucija i donatora. Ali naravno, tu je također tema tenzija između manjine i većine koju ublažava obostrano korištenje engleskog, a možda čak i tema etike: što je u redu činiti u ime umjetnosti? Natour se izložio rizicima preuzevši na sebe potencijalne posljedice svojih djela. Možda je čak doveo život bolesne osobe u opasnost u slučaju da druga kola hitne pomoći nisu mogla doći njih. A postojala je naravno i opasnost da paramedici otkriju da je inscenirao situaciju.
Karam Natour je umjetnik koji poduzima ponekad poetske, ponekad besramne analize identiteta, državljanstva, intimnosti i odnosa moći, poigravajući se jezikom i izvodeći akcije uz pomoć ponavljanja, humora i obostranog povjerenja. Ne iznosi nikakve apsolutne političke tvrdnje, a ipak, koristeći sebe i svoju obitelj u svojim videima, on postaje oličenje političkog tijela kroz kojeg možemo shvatiti egzistencijalne konflikte s kojima se on i drugi pripadnici manjina moraju nositi.
Iz predgovora Olga Stefan
KARAM NATOUR
_______________
Rođen u Nazaretu, 1992
Živi i radi u Tel-Avivu
Obrazovanje
2015-2017 MFA with honors, Bezalel Academy of Art & Design, Tel Aviv
2011-2015 BFA with honors, Bezalel Academy of Art & Design, Jerusalem
2013 Fall Semester at The University of the Arts, Philadelphia, USA
Predavač
2018-Today Lecturer, Bezalel Academy of Art & Design, Jerusalem
2018-Today Lecturer, Musrara School of Photography, Jerusalem
2018-Today Lecturer, Tel Aviv Museum of Art, Tel Aviv
2019 Visiting Lecturer, Shenkar College, Ramat Gan
2019 Visiting Lecturer, Hamidrasha Art School, Beit Berl College
2019 Visiting Lecturer, Institute for Israeli Art at the Academic College of Tel Aviv-Yafo, Tel Aviv
Samostalne izložbe
2019 “Confessions”, Inta Hotel Gallery, Tel-Aviv, Israel
2018 “Body Following Spirit”, Rosenfeld Gallery, Tel-Aviv, Israel
2018 “Repeat After Me”, Umm El Fahem Gallery, Umm al-Fahm, Israel
2016 “Following No Mythologies”, Rosenfeld Gallery, Tel-Aviv, Israel
Grupne izložbe
2020 “Bodyscapes”, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2020 “Best Interest”, Koresh14, Jerusalem, Israel
2019 “Time Construction”, Jerusalem Boulevarder,Tel Aviv, Israel
2019 “Love in the Time of Social Media”, Londohome, Bucharest, Romania
2019 “Nurse, Nurse”, Manofim Festival Main Exhibition, Jeursalem, Israel
2019 “Family Stories”, Kunstmuseum Bochum, Bochum, Germany
2019 “Drop Dead Funny”, The Brno House of Arts, Brno, Czech Republic
2019 “Spiritualism”, Tel Aviv Museum of Art, Tel Aviv, Israel
2019 “Illuminations”, Yeltsin Center Yekaterinburg, Yekaterinburg, Russia
2019 “Heights”, Binyamin Gallery, Tel Aviv, Israel
2019 “Illuminations”,Yeltsin Center Yekaterinburg, Yekaterinburg, Russia
2019 “Proud To Present”, Beit Romano, Tel Aviv, Israel
2019 “Out of The Box”, Street Gallery of Old Jaffa, Jaffa, Israel
2019 “Fake News – Fake Truth”, Haifa Museum of Art, Haifa, Israel
2019 “Drywall”, Binyamin Gallery, Tel Aviv, Israel
2019 “Love in the Time of Social Media”, Kunstraum Waldhaus, Zürich, Switzerland
2019 “Personal Expressions”, Mormon University, Jerusalem, Israel
2019 “Illuminations”, Smena Gallery, Kazan, Russia
2018 “Locally”, Modi’in Artist's House, Modi’in, Israel
2018 “Illuminations”, Triumph Gallery, Moscow, Russia
2018 “Plaster 6”, Minus 1 Gallery, Tel Aviv, Israel
2018 “Outside the Mold”, Hangar 26, Tel Aviv, Israel
2018 “Corridor discourse”, Pasáž, Tel Aviv, Israel
2018 “Seven Rituals to Change the Mood”, Hayarkon 19 Gallery, Tel Aviv, Israel
2018 “Looper”, Tel Aviv Museum of Art, Tel Aviv, Israel
2018 “Shopping”, Haifa Museum of Art, Haifa, Israel
2018 “Pyramid Platform”. Pyramida Center for Contemporary Art, Haifa, Israel
2018 “I to Eye”, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2018 “Into The Bush”, Office in Tel Aviv Gallery, Tel Aviv, Israel
2018 “ShowReal”, The Photography Gallery of Bezalel Academy, Jerusalem, Israel
2018 “P=0.5”, The Social Gallery, Musrara Mix #18, Jerusalem, Israel
2018 “30x5x5”, Teder, Tel Aviv, Israel
2018 “70/70/70”, The Santa Barbara Center for Art, California, USA
2018 “Hide and Seek”, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2018 “Mixed Chromosome”, MOM ART SPACE, Hamburg, Germany
2017 “Current Affairs”, Tel Aviv Museum, Tel Aviv, Israel
2017 “Masterpiss”, Janco Dada Museum, Ein Hod, Israel
2017 “Yerucham”, ZUMU Museum, Yerucham, Israel
2017 “VOID”, Veinti4/Siete Galería, San José, Costa Rica
2017 “MFA Graduate Show”, Bezalel Academy of Art & Design, Tel Aviv, Israel
2017 “Fresh Paint 9”, The Young Israeli Art Fair, Tel Aviv, Israel
2017 “Aiming for Touch”, P8 Gallery, Tel Aviv, Israel
2017 “The Kids Are All Right”, Oranim College, Tivon, Israel
2016 “Summer 2016”, Rosenfeld Gallery, Tel Aviv, Israel
2016 “Pride”, Under1000 Gallery, Tel-Aviv, Israel
2016 “Center of Gravity”, The Djanogly Visual Arts Center, Jerusalem, Israel
2015 “NY Art Book Fair”, Sternthal Booth, MoMa PS1, New York, USA
2015 “Voice of the Word”, HaZira. Jerusalem, Israel
2015 “Danalouge”. Warehouse 2, Jaffa Port. Tel Aviv, Israel
2015 “BFA Graduate show”. Bezalel Academy, Jerusalem, Israel
2015 “Touch Me Baby”. Warehouse 2, Jaffa Port. Tel Aviv, Israel
2015 “Correspondences”. Gershman Hall Gallery. Philadelphia, USA
2015 “Wire Tapping”. Barbur Gallery. Jerusalem, Israel
2015 “Exchange Exhibition”. International Gallery, University of the Arts, Philadelphia, USA
2015 “Memorial to the Goyim”. Hanina Gallery. Tel Aviv, Israel
Projekcije filmskih festivala
2018 ART in Oost, QRU Amsterdam, Netherlands
2018 Bucharest International Experimental Film Festival BIEFF 2018, Bucharest, Romania
2017 15th Tabor Film Festival, Dvor Veliki Tabor, Croatia
2017 63rd International Short Film Festival Oberhausen, Oberhausen, Germany
2017 Street film festival, Tel Aviv, Israel
2016 Jerusalem Film Festival, Jerusalem, Israel
Razgovori i konferencije o umjetnicima
2019 Artist Talk, The Garagd Design, Jerusalem, Israel
2018 Panel Discussion, “Current Affairs” with Doron Rabina, Tel Aviv Museum of Art, Israel
2018 Artist Talk, Thelma-Yellin High School of Art, Givatayim, Israel
2017 Artist Talk, Hamidrasha Art School, Beit Berl College, Israel
2017 No Place Like Home Symposium, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2017 Artist Talk, Video Art Series, The Basis Art School, Herzliya, Israel
Nagrade i dotacije
2020 Young Video Artist Award, Ministry of Science Culture and Sport, Jerusalem
2020 Artport Residency Program Grant, Tel Aviv
2019 La Maison Residency, France
2019 Artis Grant Program, Residency Grant
2019 Ostrovsky Family Fund, Video Grant
2018 The Yehoshua Rabinovich Foundatione Art School, Tel Aviv, Israel
2019 Artist Talk, Bezalel Academy of Art an for the Arts
2018 The Pais Council for Culture and Art, Exhibition Catalogue Grant
2018 Special Mention of the Jury Award, Bucharest International Experimental Film Festival
2017 The Pais Council for Culture and Art, Exhibition Grant
2017 Academic Excellence Award, MFA program, Bezalel Academy of Art and Design
2015 10X10 Prize for Academic Excellence, Bezalel Academy of Art and Design
2012 Revital Serri Z.L. Award, Excellence scholarship, Bezalel Academy of Art and Design
Umjetničke rezidencije
2019 La Maison in Bourgogne, France
2019 Jerusalem Print Workshop, Jerusalem, Israel
Zbirke
Tel Aviv Museum Collection
Haaretz Collection
Janco Dada Museum Collection
Electra Company Collection
Private Collection
_______________
Izložba je organizirana uz potporu Ministarstva kulture, Zaklade Kultura nova, Grada Splita i medijskih pokrovitelja Dalmatinski portal i Radio Sunce.
HŽPP će svima koji žele doći u Split razgledati izložbu osigurati 40% popusta na povratne karte vlakom.
HULU Split – Hrvatska udruga likovnih umjetnika
Obala hrvatskog narodnog preporoda 24 / I
21000 Split
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Dioklecijanova 7
21000 Split
+38521361524
info@zlatnavrata.hr
Galerija Zlatna vrata
Dioklecijanova 7
radno vrijeme:
ponedjeljak-subota 10:00-13:00 i 18:00-21:00

Izložba:
KARAM NATOUR
BLURRED LINES
ZLATNA VRATA, Dioklecijanova 7, Split
Trajanje: 13. srpnja - 27. srpnja 2020.
Radno vrijeme: ponedjeljak-petak 10:00-13:00 i 18:00-21:00
Zadovoljstvo nam je obavijestiti Vas da Hrvatska udruga likovnih umjetnika Split u suradnji s Centrom za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organizira međunarodnu izložbu „Blurred lines“ arapsko-izraelskog umjetnika Karama Natoura. Ulaz je slobodan.
_______________
KARAM NATOUR
ZAMAGLJENE GRANICE / BLURRED LINES
_______________
Kustosica: Olga Stefan
_______________
ZAMAGLJENE GRANICE / BLURRED LINES
_______________
Blurred lines izložba je arapsko-izraelskog umjetnika Karama Natoura čije djelovanje odražava dinamiku struktura moći unutar društva. Natour, mladi umjetnik i profesor na Akademiji za umjetnost i dizajn u Bezalelu (Jeruzalem, Izrael) uglavnom djeluje u mediju videa, na koje se onda nadovezuju i njegovi crteži i instalacije. U svom umjetničkom radu, Karam Natour istražuje složenost identiteta, njegove karakteristike, fluidnost, kulturu nasljeđa, rodna pitanja i političko i nacionalno okruženje. Karam Natour se u svojim radovima poigrava i s humorom i ironijom te često uključuje sebe i svoju obitelj. Kustosica projekta je Olga Stefan.
IZ PREDGOVORA ZA IZLOŽBU
_______________
Rad Karama Natoura, nalik samom umjetniku, boravi u međuprostoru. Natour stvara videe, ali i digitalne crteže. Videi su mu ponekad kinematografski, a u drugim trenucima rudimentarni. Lingvistički, on lebdi između hebrejskog, njegovog materinjeg arapskog i globalnog engleskog jezika čije se znanje očekuje od svakog umjetnika. Dijalog je skriptiran i improviziran, metaforičan i konkretan. Maleni događaji i trenuci otvaraju put ka univerzalnim istinama. Kroz humor, Natour nam pokazuje koliko je egzistencija u ovom svijetu dvosmislenosti i neizvjesnosti zapravo ozbiljna. On je ujedno Arapin i Izraelac, umjetnik i građanin, a uvijek pripadnik manjine.
Centralni dio rada je upravo ovaj promjenjiv odnos moći, tema koju on istražuje kroz mizanscenu situacija koje pokušava kontrolirati, ali kojima uvijek prijeti opasnost okončanja u kaosu. U prvim videima koje je napravio, počevši s radom Yoman (2014.) i nastavljajući s Gori mi u glavi (Heat in My Head, 2015.), koristio je svoju bližu i potom širu obitelj. Ključni trenutak u potonjem videu koji bi nam mogao pomoći razumjeti razmjenu moći koja ga zaokuplja nalazi se na početku kada Karam govori svojoj majci: „Govori na hebrejskom, ne na arapskom, i reci nešto inteligentno kako bi mi impresionirala prijatelje“. Ovi prijatelji su zapravo njegove kolege sa Sveučilišta Bezalel, redom izraelski Židovi koji ne govore arapski. Njegova majka ispočetka, izgledajući kao da joj je dosadno, napušta kadar. Onda iznosi neke truizme koje Karam ismijava kao „sramotne“. Ovaj incident se može interpretirati kao tipičan za odnos između majke i sina, ali postavlja se pitanje: tko je nadređen u ovoj razmjeni? Karam kao režiser, njegova majka koja subvertira proces kojeg je on uspostavio ili promatrači za koje je video snimljen na hebrejskom, a kamoli mi, globalna publika, za koju je video kasnije titlovan na engleskom usprkos tome što Karam jasno izjavljuje kako ne želi da ljudi moraju čitati prijevod?
Za Karama je jezik sastavni dio odnosa moći. On je sredstvo kontrole, ali isto tako sredstvo povezivanja i često uzrok nesporazuma. Stoga se njegova funkcija uvijek tematizira u njegovim djelima. Uzmimo video Ništa osobno (Nothing Personal) u kojem umjetnik režira događaj u svom studiju u kojem igra ulogu nepokretnog umjetnika kojemu je potrebna hitna pomoć. Naglo mijenjajući pravce, od stvarnosti prema fikciji, krećući se između metafore i svakidašnjeg govora, Natour istražuje stanje umjetnika kojemu zapravo treba pomoći eksternih sila kako bi dovršio svoje djelo. Ležeći u krevetu u sredini kadra i snimajući cijeli događaj video kamerom s računala, Natour zove hitnu pomoć jer se „ne može pomaknuti i jako ga je strah“, komunicirajući s telefonskim operaterom na engleskom, a ne hebrejskom. I operater i on nabadaju engleski. Nijednom nije u potpunosti ugodno, što ih se dovodi na isti nivo i neutralizira moć većine koja se također manifestira kroz jezik. Snimano u stvarnom vremenu, video prikazuje djelatnike hitne službe kako stižu otprilike nakon tri minute, i to u dva tima (ne samo jednom) čime demonstriraju ekstremnu brigu za misteriozni slučaj nepokretnog umjetnika. „Nešto je u meni što ne mogu izbaciti iz sebe“, Natour jauče. Nakon nekoliko minuta, jedan od paramedicinskih djelatnika primjećuje kameru koja ih snima i spominje to na hebrejskom, ali čini se da ovaj podatak ne uznemiruje ostale. Kratko nakon ovoga, Natour se počinje osjećati bolje. Može se micati i disati normalno. „Ovo je tipični stres“, objašnjava jedan paramedik. Prije odlaska, netko uzima Natourov OIB i podatke zdravstvenog osiguranja te mu poželi brz oporavak. Natour je snimio ovaj video tjedan prije samostalne izložbe kada je bio pod ekstremnim stresom, ne znajući što točno da pripremi za nju. Mnoštvo je slojeva značenja moguće iščitati iz ovog djela, počevši od ograničene slobode pokreta umjetnika koji ovisi o raznim dobroćudnim eksternim silama, publike i sudionika, pa do galerijskih institucija i donatora. Ali naravno, tu je također tema tenzija između manjine i većine koju ublažava obostrano korištenje engleskog, a možda čak i tema etike: što je u redu činiti u ime umjetnosti? Natour se izložio rizicima preuzevši na sebe potencijalne posljedice svojih djela. Možda je čak doveo život bolesne osobe u opasnost u slučaju da druga kola hitne pomoći nisu mogla doći njih. A postojala je naravno i opasnost da paramedici otkriju da je inscenirao situaciju.
Karam Natour je umjetnik koji poduzima ponekad poetske, ponekad besramne analize identiteta, državljanstva, intimnosti i odnosa moći, poigravajući se jezikom i izvodeći akcije uz pomoć ponavljanja, humora i obostranog povjerenja. Ne iznosi nikakve apsolutne političke tvrdnje, a ipak, koristeći sebe i svoju obitelj u svojim videima, on postaje oličenje političkog tijela kroz kojeg možemo shvatiti egzistencijalne konflikte s kojima se on i drugi pripadnici manjina moraju nositi.
Iz predgovora Olga Stefan
KARAM NATOUR
_______________
Rođen u Nazaretu, 1992
Živi i radi u Tel-Avivu
Obrazovanje
2015-2017 MFA with honors, Bezalel Academy of Art & Design, Tel Aviv
2011-2015 BFA with honors, Bezalel Academy of Art & Design, Jerusalem
2013 Fall Semester at The University of the Arts, Philadelphia, USA
Predavač
2018-Today Lecturer, Bezalel Academy of Art & Design, Jerusalem
2018-Today Lecturer, Musrara School of Photography, Jerusalem
2018-Today Lecturer, Tel Aviv Museum of Art, Tel Aviv
2019 Visiting Lecturer, Shenkar College, Ramat Gan
2019 Visiting Lecturer, Hamidrasha Art School, Beit Berl College
2019 Visiting Lecturer, Institute for Israeli Art at the Academic College of Tel Aviv-Yafo, Tel Aviv
Samostalne izložbe
2019 “Confessions”, Inta Hotel Gallery, Tel-Aviv, Israel
2018 “Body Following Spirit”, Rosenfeld Gallery, Tel-Aviv, Israel
2018 “Repeat After Me”, Umm El Fahem Gallery, Umm al-Fahm, Israel
2016 “Following No Mythologies”, Rosenfeld Gallery, Tel-Aviv, Israel
Grupne izložbe
2020 “Bodyscapes”, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2020 “Best Interest”, Koresh14, Jerusalem, Israel
2019 “Time Construction”, Jerusalem Boulevarder,Tel Aviv, Israel
2019 “Love in the Time of Social Media”, Londohome, Bucharest, Romania
2019 “Nurse, Nurse”, Manofim Festival Main Exhibition, Jeursalem, Israel
2019 “Family Stories”, Kunstmuseum Bochum, Bochum, Germany
2019 “Drop Dead Funny”, The Brno House of Arts, Brno, Czech Republic
2019 “Spiritualism”, Tel Aviv Museum of Art, Tel Aviv, Israel
2019 “Illuminations”, Yeltsin Center Yekaterinburg, Yekaterinburg, Russia
2019 “Heights”, Binyamin Gallery, Tel Aviv, Israel
2019 “Illuminations”,Yeltsin Center Yekaterinburg, Yekaterinburg, Russia
2019 “Proud To Present”, Beit Romano, Tel Aviv, Israel
2019 “Out of The Box”, Street Gallery of Old Jaffa, Jaffa, Israel
2019 “Fake News – Fake Truth”, Haifa Museum of Art, Haifa, Israel
2019 “Drywall”, Binyamin Gallery, Tel Aviv, Israel
2019 “Love in the Time of Social Media”, Kunstraum Waldhaus, Zürich, Switzerland
2019 “Personal Expressions”, Mormon University, Jerusalem, Israel
2019 “Illuminations”, Smena Gallery, Kazan, Russia
2018 “Locally”, Modi’in Artist's House, Modi’in, Israel
2018 “Illuminations”, Triumph Gallery, Moscow, Russia
2018 “Plaster 6”, Minus 1 Gallery, Tel Aviv, Israel
2018 “Outside the Mold”, Hangar 26, Tel Aviv, Israel
2018 “Corridor discourse”, Pasáž, Tel Aviv, Israel
2018 “Seven Rituals to Change the Mood”, Hayarkon 19 Gallery, Tel Aviv, Israel
2018 “Looper”, Tel Aviv Museum of Art, Tel Aviv, Israel
2018 “Shopping”, Haifa Museum of Art, Haifa, Israel
2018 “Pyramid Platform”. Pyramida Center for Contemporary Art, Haifa, Israel
2018 “I to Eye”, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2018 “Into The Bush”, Office in Tel Aviv Gallery, Tel Aviv, Israel
2018 “ShowReal”, The Photography Gallery of Bezalel Academy, Jerusalem, Israel
2018 “P=0.5”, The Social Gallery, Musrara Mix #18, Jerusalem, Israel
2018 “30x5x5”, Teder, Tel Aviv, Israel
2018 “70/70/70”, The Santa Barbara Center for Art, California, USA
2018 “Hide and Seek”, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2018 “Mixed Chromosome”, MOM ART SPACE, Hamburg, Germany
2017 “Current Affairs”, Tel Aviv Museum, Tel Aviv, Israel
2017 “Masterpiss”, Janco Dada Museum, Ein Hod, Israel
2017 “Yerucham”, ZUMU Museum, Yerucham, Israel
2017 “VOID”, Veinti4/Siete Galería, San José, Costa Rica
2017 “MFA Graduate Show”, Bezalel Academy of Art & Design, Tel Aviv, Israel
2017 “Fresh Paint 9”, The Young Israeli Art Fair, Tel Aviv, Israel
2017 “Aiming for Touch”, P8 Gallery, Tel Aviv, Israel
2017 “The Kids Are All Right”, Oranim College, Tivon, Israel
2016 “Summer 2016”, Rosenfeld Gallery, Tel Aviv, Israel
2016 “Pride”, Under1000 Gallery, Tel-Aviv, Israel
2016 “Center of Gravity”, The Djanogly Visual Arts Center, Jerusalem, Israel
2015 “NY Art Book Fair”, Sternthal Booth, MoMa PS1, New York, USA
2015 “Voice of the Word”, HaZira. Jerusalem, Israel
2015 “Danalouge”. Warehouse 2, Jaffa Port. Tel Aviv, Israel
2015 “BFA Graduate show”. Bezalel Academy, Jerusalem, Israel
2015 “Touch Me Baby”. Warehouse 2, Jaffa Port. Tel Aviv, Israel
2015 “Correspondences”. Gershman Hall Gallery. Philadelphia, USA
2015 “Wire Tapping”. Barbur Gallery. Jerusalem, Israel
2015 “Exchange Exhibition”. International Gallery, University of the Arts, Philadelphia, USA
2015 “Memorial to the Goyim”. Hanina Gallery. Tel Aviv, Israel
Projekcije filmskih festivala
2018 ART in Oost, QRU Amsterdam, Netherlands
2018 Bucharest International Experimental Film Festival BIEFF 2018, Bucharest, Romania
2017 15th Tabor Film Festival, Dvor Veliki Tabor, Croatia
2017 63rd International Short Film Festival Oberhausen, Oberhausen, Germany
2017 Street film festival, Tel Aviv, Israel
2016 Jerusalem Film Festival, Jerusalem, Israel
Razgovori i konferencije o umjetnicima
2019 Artist Talk, The Garagd Design, Jerusalem, Israel
2018 Panel Discussion, “Current Affairs” with Doron Rabina, Tel Aviv Museum of Art, Israel
2018 Artist Talk, Thelma-Yellin High School of Art, Givatayim, Israel
2017 Artist Talk, Hamidrasha Art School, Beit Berl College, Israel
2017 No Place Like Home Symposium, The Israel Museum, Jerusalem, Israel
2017 Artist Talk, Video Art Series, The Basis Art School, Herzliya, Israel
Nagrade i dotacije
2020 Young Video Artist Award, Ministry of Science Culture and Sport, Jerusalem
2020 Artport Residency Program Grant, Tel Aviv
2019 La Maison Residency, France
2019 Artis Grant Program, Residency Grant
2019 Ostrovsky Family Fund, Video Grant
2018 The Yehoshua Rabinovich Foundatione Art School, Tel Aviv, Israel
2019 Artist Talk, Bezalel Academy of Art an for the Arts
2018 The Pais Council for Culture and Art, Exhibition Catalogue Grant
2018 Special Mention of the Jury Award, Bucharest International Experimental Film Festival
2017 The Pais Council for Culture and Art, Exhibition Grant
2017 Academic Excellence Award, MFA program, Bezalel Academy of Art and Design
2015 10X10 Prize for Academic Excellence, Bezalel Academy of Art and Design
2012 Revital Serri Z.L. Award, Excellence scholarship, Bezalel Academy of Art and Design
Umjetničke rezidencije
2019 La Maison in Bourgogne, France
2019 Jerusalem Print Workshop, Jerusalem, Israel
Zbirke
Tel Aviv Museum Collection
Haaretz Collection
Janco Dada Museum Collection
Electra Company Collection
Private Collection
_______________
Izložba je organizirana uz potporu Ministarstva kulture, Zaklade Kultura nova, Grada Splita i medijskih pokrovitelja Dalmatinski portal i Radio Sunce.
HŽPP će svima koji žele doći u Split razgledati izložbu osigurati 40% popusta na povratne karte vlakom.
HULU Split – Hrvatska udruga likovnih umjetnika
Obala hrvatskog narodnog preporoda 24 / I
21000 Split
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Dioklecijanova 7
21000 Split
+38521361524
info@zlatnavrata.hr
Galerija Zlatna vrata
Dioklecijanova 7
radno vrijeme:
ponedjeljak-subota 10:00-13:00 i 18:00-21:00

Veleposlanstvo Države Izrael u suradnji sa Splitsko-dalmatinskom županijom i Centrom za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organizira četvrte po redu „Dane izraelskog filma“ od 3. do 6. rujna 2020. godine. Ove će godine, u Ljetnom kinu Bačvice i u Kinoteci Zlatna vrata, posjetitelji imati priliku pogledati vrhunske izraelske filmove različitih žanrova i pobliže upoznati izraelsku kulturu.

Svjetski dan audiovizualne baštine
O PROGRAMU:
Zbog potrebe jačanja svijesti o važnosti očuvanja audiovizualne baštine od 26. do 31. listopada 2020. Kino mreža u partnerstvu s Hrvatskim državnim arhivom/Hrvatskom kinotekom po četvrti put održat će program povodom Svjetskog dana audiovizualne baštine koji se diljem svijeta tradicionalno obilježava od 2005. godine, kada ga je utemeljio UNESCO.
S obzirom na nepovoljnu situaciju s pandemijom uzrokovanom virusom COVID-19 cijeli program održat će se online, na Vimeo kanalu Kino mreže. Publika će tako moći besplatno pogledati četiri vrijedna filmska djela, arhivsko gradivo iz zbirki Hrvatskog državnog arhiva, dva srednjometražna i jedan dugometražni film za djecu te jedan omnibus za odraslu publiku.
Iako su vrijedan povijesni izvor, audiovizualni zapisi (pokretne slike i snimljeni zvuk) u stalnoj su opasnosti od propadanja. Brojni materijali nepovratno su izgubljeni zbog zanemarivanja, prirodnog propadanja i tehnološke zastarjelosti. Upravo s toga, posebna pažnja pridaje se podizanju svijesti o važnosti audiovizualnih dokumenata kao sastavnog dijela nacionalnog identiteta svake zemlje te se upozorava na hitnu potrebu njihove zaštite.
Jurnjava za motorom (1959.) redatelja Branka Majera srednjometražni je film koji prati radoznalog dječaka koji se uvali u nevolje kada prilikom posjete rođacima na selu sjedne na motocikl koji se iznenada upali. Film je nastao na priči za djecu Jurnjava na motoru hrvatskog književnika Slavka Kolara, koji je napisao scenarij.
Srednjometražni film Piko (1959.) Srećka Weynganda donosi priču o čežnji za roditeljskom nježnošću dječaka Pika čiji su roditelji stalno zaposleni i nemaju vremena za njega dovode do toga da Piko bježi od kuće u svijet gdje se realnost ulice isprepleće sa svijetom njegove mašte.
Sinji galeb (1953.) prvijenac Branka Bauera ekranizacija je romana Družina Sinjeg galeba (Bratovščina Sinjega galeba) slovenskog pisca Tone Seliškara u kojem ćemo pratiti pustolovine dječaka Ive koji uz pomoć prijatelja odlazi u avanturu čamcem na pučinu kako bi otplatio dug pokojnoga oca. Završivši u rukama krijumčara, dječaci preuzimaju brod na kojemu su zatočeni te im se uspješno suprotstave, pritom otkrivši tajnu iz prošlosti kapetana toga broda koja će Ivinog oca osloboditi duga.
Omnibus Ključ iz 1965. godine nastao je po ideji hrvatskog književnika, urednika, novinara i scenarista Fedora Vidasa u kojem su se po prvi puta u režiji igranog filma okušale tada mlade nade Antun Vrdoljak, Krsto Papić i Vanča Kljaković:
Duga ulica (Vanča Kljaković) - Shvativši kasno da je Vera izmislila priču o izgubljenom ključu, samo da bi bila u njegovoj blizini, Borisu ostaje samo sjećanje na jednu noć, tokom koje nije uspio uspostaviti kontakt s toliko željenom osobom; Čekati (Krsto Papić) - Smrću starice koja im je ostavila stan, Sanja i Ivan ne postižu sreću o kojoj su maštali dok su bili bez stana: postaje im jasno da su željeli smrt starice, koja ih je voljela…; Poslije predstave (r: Antun Vrdoljak) - Igrom slučaja ostavši bez ključa od stana, muž i žena prezauzeti svakodnevnim poslovima, doživljavaju u hotelskoj sobi, jednu izuzetnu ljubavnu noć, poslije koje je opet ujutro započeo svakodnevni život.
Program povodom Svjetskog dana audiovizualne baštine održava se u partnerstvu Kino mreže i Hrvatskog državnog arhiva/Hrvatske kinoteke uz financijsku podršku Zaklade Kultura nova i Hrvatskog audiovizualnog centra. Svi materijali koji se koriste za održavanje programa arhivsko su gradivo iz zbirke Hrvatskog državnog arhiva.

U utorak, 27. listopada 2020. u 19:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 77 / Mihael Frančić Minigo.
Zbog propisanih epidemioloških mjera u svrhu sprječavanja zaraze COVID-19 službenog otvorenja neće biti, a kontrolirani ulaz u izložbeni prostor posjetiteljima će biti omogućen kroz službeni ulaz Centra Zlatna vrata, Dioklecijanova 7.
Izložba ostaje otvorena do 6. studenog 2020.
Umjetnik Mihael Frančić svoj završni rad pod naslovom Satnica, ili u prijevodu na engleski jezik „Per Hour“, realizirao je 2020. godine kao student slikarstva na Umjetničkoj akademiji u klasi red. prof. art. Viktora Popovića i doc. art. Neli Ružić.
Uzimajući u razmatranje problematike kojima se bave suvremeni umjetnici u domeni postkonceptualne prakse, uspostavlja se kontinuitet tumačenja „degradacije“ 20. stoljeća. Naime, tema rada Satnica eksploatacija je radnika zemalja u razvoju koju provode modne kuće poznatih robnih marki. U eksplicitnom očitovanju umjetnika o evidentnom kršenju ljudskih prava, uviđamo njegovo predodređenje za ženski identitet i „SecondHand“ odjeću svjetski poznate robne marke H&M-a. U globalnom smislu, produkcija odjeće zasniva se na promišljanju koncepta ekonomske održivosti i posvemašnjeg liberalizma, što postaje pokretačem i ostalih društvenih trendova. Za aktere suvremenog doba, estetski kanon „zapadnjačke epohe“ može imati značaj plemenite pojave. Ipak, događa se nešto sasvim suprotno, jer se okolnosti loših financijskih uvjeta u kojima se nalaze lokalne zajednice zemalja u razvoju iskorištava isključivo za akt eksploatacije njihova rada i resursa.
Istraživanje i vizualno iskustvo rada Satnica umjetničke je naravi i djeluje kako dopadljivo, tako i transformativno, pri čemu je likovnost izražena u jeziku, odnosno, djelo je shvaćeno simbolički kroz konceptualno-lirski jezik vizualnih umjetnosti. U pozadini rada, eksplicira se kapitalistička ideja kulturne transformacije i pokazuje suosjećanje prema onima iskorištenima. Usto nailazimo na javni medijski prostor oprečnih kazivanja, izrazito emocionalno i socijalno obojen prostor u koji supostoji koncept tipičnog postmodernog kompanijskog PR-a u svijetu u kojem ideja nije doživljena kao kapital, a radnici koji se smatraju ljudskim kapitalom djeluju kao mehanizam. Riječ je o tzv. narodnim magazinima u proizvodnji jeftine „Fast fashion“ odjeće za tržište zapadnjačkog svijeta, što govori o financijskoj moći i simboličkom prostoru trgovačke komunikacije. U radu Satnica, Mihael Stančić poziva se na termin „Fast fashion“ koji koriste suvremeni umjetnici i redefinira isti „bedazzling“ kič-tehnikom koja na pomno poslaganoj ženskoj odjeći informira o vrijednosti radnog sata jedne radnice u zemljama kao što su: Indonezija, Bangladeš, Vijetnam i Kina.
Shvativši da slika ne bi imala istu djelotvornost za ono što je htio postići, umjetnik se odlučio izraziti 4D vizualnom instalacijom u mediju konceptualne skulpture kojom tumači kolektivni zaborav. Način ponašanja i ophođenja prema stanju stvari u aktualnoj zbilji u ekološki riskantnom okružju promiče nužnost promjene i drugog mišljenja.
Vanda Franičević
—
Životopisi:
Mihael Frančić rođen je u Splitu 1998. godine. Završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2017. godine, smjer Slikarski dizajner. Preddiplomski studij Slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu završio je 2020. godine u klasi red. prof. Viktora Popovića i doc. Neli Ružić, u čijoj je klasi je, na istoj instituciji student prve godine diplomskog studija Slikarstva.
Vanda Franičević rođena je 1992. godine. Studentica je diplomskog studija hrvatskog jezika i književnosti i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu. Sudjelovala je na projektu Fast Forward Galerije umjetnina u Splitu. Pod mentorstvom prof. dr. sc. Joška Božanića vodila je „Radionicu komiškoga jezika“ u sklopu projekta Rota Palagružona 2016. godine. Imala je priliku biti kustos Ribarskog muzeja Grada Komiže. Članica je Udruge za suvremenu umjetnost KVART.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Svjetski dan audiovizualne baštine
O PROGRAMU:
Zbog potrebe jačanja svijesti o važnosti očuvanja audiovizualne baštine od 26. do 31. listopada 2020. Kino mreža u partnerstvu s Hrvatskim državnim arhivom/Hrvatskom kinotekom po četvrti put održat će program povodom Svjetskog dana audiovizualne baštine koji se diljem svijeta tradicionalno obilježava od 2005. godine, kada ga je utemeljio UNESCO.
S obzirom na nepovoljnu situaciju s pandemijom uzrokovanom virusom COVID-19 cijeli program održat će se online, na Vimeo kanalu Kino mreže. Publika će tako moći besplatno pogledati četiri vrijedna filmska djela, arhivsko gradivo iz zbirki Hrvatskog državnog arhiva, dva srednjometražna i jedan dugometražni film za djecu te jedan omnibus za odraslu publiku.
Iako su vrijedan povijesni izvor, audiovizualni zapisi (pokretne slike i snimljeni zvuk) u stalnoj su opasnosti od propadanja. Brojni materijali nepovratno su izgubljeni zbog zanemarivanja, prirodnog propadanja i tehnološke zastarjelosti. Upravo s toga, posebna pažnja pridaje se podizanju svijesti o važnosti audiovizualnih dokumenata kao sastavnog dijela nacionalnog identiteta svake zemlje te se upozorava na hitnu potrebu njihove zaštite.
Jurnjava za motorom (1959.) redatelja Branka Majera srednjometražni je film koji prati radoznalog dječaka koji se uvali u nevolje kada prilikom posjete rođacima na selu sjedne na motocikl koji se iznenada upali. Film je nastao na priči za djecu Jurnjava na motoru hrvatskog književnika Slavka Kolara, koji je napisao scenarij.
Srednjometražni film Piko (1959.) Srećka Weynganda donosi priču o čežnji za roditeljskom nježnošću dječaka Pika čiji su roditelji stalno zaposleni i nemaju vremena za njega dovode do toga da Piko bježi od kuće u svijet gdje se realnost ulice isprepleće sa svijetom njegove mašte.
Sinji galeb (1953.) prvijenac Branka Bauera ekranizacija je romana Družina Sinjeg galeba (Bratovščina Sinjega galeba) slovenskog pisca Tone Seliškara u kojem ćemo pratiti pustolovine dječaka Ive koji uz pomoć prijatelja odlazi u avanturu čamcem na pučinu kako bi otplatio dug pokojnoga oca. Završivši u rukama krijumčara, dječaci preuzimaju brod na kojemu su zatočeni te im se uspješno suprotstave, pritom otkrivši tajnu iz prošlosti kapetana toga broda koja će Ivinog oca osloboditi duga.
Omnibus Ključ iz 1965. godine nastao je po ideji hrvatskog književnika, urednika, novinara i scenarista Fedora Vidasa u kojem su se po prvi puta u režiji igranog filma okušale tada mlade nade Antun Vrdoljak, Krsto Papić i Vanča Kljaković:
Duga ulica (Vanča Kljaković) - Shvativši kasno da je Vera izmislila priču o izgubljenom ključu, samo da bi bila u njegovoj blizini, Borisu ostaje samo sjećanje na jednu noć, tokom koje nije uspio uspostaviti kontakt s toliko željenom osobom; Čekati (Krsto Papić) - Smrću starice koja im je ostavila stan, Sanja i Ivan ne postižu sreću o kojoj su maštali dok su bili bez stana: postaje im jasno da su željeli smrt starice, koja ih je voljela…; Poslije predstave (r: Antun Vrdoljak) - Igrom slučaja ostavši bez ključa od stana, muž i žena prezauzeti svakodnevnim poslovima, doživljavaju u hotelskoj sobi, jednu izuzetnu ljubavnu noć, poslije koje je opet ujutro započeo svakodnevni život.
Program povodom Svjetskog dana audiovizualne baštine održava se u partnerstvu Kino mreže i Hrvatskog državnog arhiva/Hrvatske kinoteke uz financijsku podršku Zaklade Kultura nova i Hrvatskog audiovizualnog centra. Svi materijali koji se koriste za održavanje programa arhivsko su gradivo iz zbirke Hrvatskog državnog arhiva.

U utorak, 27. listopada 2020. u 19:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 77 / Mihael Frančić Minigo.
Zbog propisanih epidemioloških mjera u svrhu sprječavanja zaraze COVID-19 službenog otvorenja neće biti, a kontrolirani ulaz u izložbeni prostor posjetiteljima će biti omogućen kroz službeni ulaz Centra Zlatna vrata, Dioklecijanova 7.
Izložba ostaje otvorena do 6. studenog 2020.
Umjetnik Mihael Frančić svoj završni rad pod naslovom Satnica, ili u prijevodu na engleski jezik „Per Hour“, realizirao je 2020. godine kao student slikarstva na Umjetničkoj akademiji u klasi red. prof. art. Viktora Popovića i doc. art. Neli Ružić.
Uzimajući u razmatranje problematike kojima se bave suvremeni umjetnici u domeni postkonceptualne prakse, uspostavlja se kontinuitet tumačenja „degradacije“ 20. stoljeća. Naime, tema rada Satnica eksploatacija je radnika zemalja u razvoju koju provode modne kuće poznatih robnih marki. U eksplicitnom očitovanju umjetnika o evidentnom kršenju ljudskih prava, uviđamo njegovo predodređenje za ženski identitet i „SecondHand“ odjeću svjetski poznate robne marke H&M-a. U globalnom smislu, produkcija odjeće zasniva se na promišljanju koncepta ekonomske održivosti i posvemašnjeg liberalizma, što postaje pokretačem i ostalih društvenih trendova. Za aktere suvremenog doba, estetski kanon „zapadnjačke epohe“ može imati značaj plemenite pojave. Ipak, događa se nešto sasvim suprotno, jer se okolnosti loših financijskih uvjeta u kojima se nalaze lokalne zajednice zemalja u razvoju iskorištava isključivo za akt eksploatacije njihova rada i resursa.
Istraživanje i vizualno iskustvo rada Satnica umjetničke je naravi i djeluje kako dopadljivo, tako i transformativno, pri čemu je likovnost izražena u jeziku, odnosno, djelo je shvaćeno simbolički kroz konceptualno-lirski jezik vizualnih umjetnosti. U pozadini rada, eksplicira se kapitalistička ideja kulturne transformacije i pokazuje suosjećanje prema onima iskorištenima. Usto nailazimo na javni medijski prostor oprečnih kazivanja, izrazito emocionalno i socijalno obojen prostor u koji supostoji koncept tipičnog postmodernog kompanijskog PR-a u svijetu u kojem ideja nije doživljena kao kapital, a radnici koji se smatraju ljudskim kapitalom djeluju kao mehanizam. Riječ je o tzv. narodnim magazinima u proizvodnji jeftine „Fast fashion“ odjeće za tržište zapadnjačkog svijeta, što govori o financijskoj moći i simboličkom prostoru trgovačke komunikacije. U radu Satnica, Mihael Stančić poziva se na termin „Fast fashion“ koji koriste suvremeni umjetnici i redefinira isti „bedazzling“ kič-tehnikom koja na pomno poslaganoj ženskoj odjeći informira o vrijednosti radnog sata jedne radnice u zemljama kao što su: Indonezija, Bangladeš, Vijetnam i Kina.
Shvativši da slika ne bi imala istu djelotvornost za ono što je htio postići, umjetnik se odlučio izraziti 4D vizualnom instalacijom u mediju konceptualne skulpture kojom tumači kolektivni zaborav. Način ponašanja i ophođenja prema stanju stvari u aktualnoj zbilji u ekološki riskantnom okružju promiče nužnost promjene i drugog mišljenja.
Vanda Franičević
—
Životopisi:
Mihael Frančić rođen je u Splitu 1998. godine. Završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2017. godine, smjer Slikarski dizajner. Preddiplomski studij Slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu završio je 2020. godine u klasi red. prof. Viktora Popovića i doc. Neli Ružić, u čijoj je klasi je, na istoj instituciji student prve godine diplomskog studija Slikarstva.
Vanda Franičević rođena je 1992. godine. Studentica je diplomskog studija hrvatskog jezika i književnosti i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu. Sudjelovala je na projektu Fast Forward Galerije umjetnina u Splitu. Pod mentorstvom prof. dr. sc. Joška Božanića vodila je „Radionicu komiškoga jezika“ u sklopu projekta Rota Palagružona 2016. godine. Imala je priliku biti kustos Ribarskog muzeja Grada Komiže. Članica je Udruge za suvremenu umjetnost KVART.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Svjetski dan audiovizualne baštine
O PROGRAMU:
Zbog potrebe jačanja svijesti o važnosti očuvanja audiovizualne baštine od 26. do 31. listopada 2020. Kino mreža u partnerstvu s Hrvatskim državnim arhivom/Hrvatskom kinotekom po četvrti put održat će program povodom Svjetskog dana audiovizualne baštine koji se diljem svijeta tradicionalno obilježava od 2005. godine, kada ga je utemeljio UNESCO.
S obzirom na nepovoljnu situaciju s pandemijom uzrokovanom virusom COVID-19 cijeli program održat će se online, na Vimeo kanalu Kino mreže. Publika će tako moći besplatno pogledati četiri vrijedna filmska djela, arhivsko gradivo iz zbirki Hrvatskog državnog arhiva, dva srednjometražna i jedan dugometražni film za djecu te jedan omnibus za odraslu publiku.
Iako su vrijedan povijesni izvor, audiovizualni zapisi (pokretne slike i snimljeni zvuk) u stalnoj su opasnosti od propadanja. Brojni materijali nepovratno su izgubljeni zbog zanemarivanja, prirodnog propadanja i tehnološke zastarjelosti. Upravo s toga, posebna pažnja pridaje se podizanju svijesti o važnosti audiovizualnih dokumenata kao sastavnog dijela nacionalnog identiteta svake zemlje te se upozorava na hitnu potrebu njihove zaštite.
Jurnjava za motorom (1959.) redatelja Branka Majera srednjometražni je film koji prati radoznalog dječaka koji se uvali u nevolje kada prilikom posjete rođacima na selu sjedne na motocikl koji se iznenada upali. Film je nastao na priči za djecu Jurnjava na motoru hrvatskog književnika Slavka Kolara, koji je napisao scenarij.
Srednjometražni film Piko (1959.) Srećka Weynganda donosi priču o čežnji za roditeljskom nježnošću dječaka Pika čiji su roditelji stalno zaposleni i nemaju vremena za njega dovode do toga da Piko bježi od kuće u svijet gdje se realnost ulice isprepleće sa svijetom njegove mašte.
Sinji galeb (1953.) prvijenac Branka Bauera ekranizacija je romana Družina Sinjeg galeba (Bratovščina Sinjega galeba) slovenskog pisca Tone Seliškara u kojem ćemo pratiti pustolovine dječaka Ive koji uz pomoć prijatelja odlazi u avanturu čamcem na pučinu kako bi otplatio dug pokojnoga oca. Završivši u rukama krijumčara, dječaci preuzimaju brod na kojemu su zatočeni te im se uspješno suprotstave, pritom otkrivši tajnu iz prošlosti kapetana toga broda koja će Ivinog oca osloboditi duga.
Omnibus Ključ iz 1965. godine nastao je po ideji hrvatskog književnika, urednika, novinara i scenarista Fedora Vidasa u kojem su se po prvi puta u režiji igranog filma okušale tada mlade nade Antun Vrdoljak, Krsto Papić i Vanča Kljaković:
Duga ulica (Vanča Kljaković) - Shvativši kasno da je Vera izmislila priču o izgubljenom ključu, samo da bi bila u njegovoj blizini, Borisu ostaje samo sjećanje na jednu noć, tokom koje nije uspio uspostaviti kontakt s toliko željenom osobom; Čekati (Krsto Papić) - Smrću starice koja im je ostavila stan, Sanja i Ivan ne postižu sreću o kojoj su maštali dok su bili bez stana: postaje im jasno da su željeli smrt starice, koja ih je voljela…; Poslije predstave (r: Antun Vrdoljak) - Igrom slučaja ostavši bez ključa od stana, muž i žena prezauzeti svakodnevnim poslovima, doživljavaju u hotelskoj sobi, jednu izuzetnu ljubavnu noć, poslije koje je opet ujutro započeo svakodnevni život.
Program povodom Svjetskog dana audiovizualne baštine održava se u partnerstvu Kino mreže i Hrvatskog državnog arhiva/Hrvatske kinoteke uz financijsku podršku Zaklade Kultura nova i Hrvatskog audiovizualnog centra. Svi materijali koji se koriste za održavanje programa arhivsko su gradivo iz zbirke Hrvatskog državnog arhiva.

U utorak, 27. listopada 2020. u 19:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 77 / Mihael Frančić Minigo.
Zbog propisanih epidemioloških mjera u svrhu sprječavanja zaraze COVID-19 službenog otvorenja neće biti, a kontrolirani ulaz u izložbeni prostor posjetiteljima će biti omogućen kroz službeni ulaz Centra Zlatna vrata, Dioklecijanova 7.
Izložba ostaje otvorena do 6. studenog 2020.
Umjetnik Mihael Frančić svoj završni rad pod naslovom Satnica, ili u prijevodu na engleski jezik „Per Hour“, realizirao je 2020. godine kao student slikarstva na Umjetničkoj akademiji u klasi red. prof. art. Viktora Popovića i doc. art. Neli Ružić.
Uzimajući u razmatranje problematike kojima se bave suvremeni umjetnici u domeni postkonceptualne prakse, uspostavlja se kontinuitet tumačenja „degradacije“ 20. stoljeća. Naime, tema rada Satnica eksploatacija je radnika zemalja u razvoju koju provode modne kuće poznatih robnih marki. U eksplicitnom očitovanju umjetnika o evidentnom kršenju ljudskih prava, uviđamo njegovo predodređenje za ženski identitet i „SecondHand“ odjeću svjetski poznate robne marke H&M-a. U globalnom smislu, produkcija odjeće zasniva se na promišljanju koncepta ekonomske održivosti i posvemašnjeg liberalizma, što postaje pokretačem i ostalih društvenih trendova. Za aktere suvremenog doba, estetski kanon „zapadnjačke epohe“ može imati značaj plemenite pojave. Ipak, događa se nešto sasvim suprotno, jer se okolnosti loših financijskih uvjeta u kojima se nalaze lokalne zajednice zemalja u razvoju iskorištava isključivo za akt eksploatacije njihova rada i resursa.
Istraživanje i vizualno iskustvo rada Satnica umjetničke je naravi i djeluje kako dopadljivo, tako i transformativno, pri čemu je likovnost izražena u jeziku, odnosno, djelo je shvaćeno simbolički kroz konceptualno-lirski jezik vizualnih umjetnosti. U pozadini rada, eksplicira se kapitalistička ideja kulturne transformacije i pokazuje suosjećanje prema onima iskorištenima. Usto nailazimo na javni medijski prostor oprečnih kazivanja, izrazito emocionalno i socijalno obojen prostor u koji supostoji koncept tipičnog postmodernog kompanijskog PR-a u svijetu u kojem ideja nije doživljena kao kapital, a radnici koji se smatraju ljudskim kapitalom djeluju kao mehanizam. Riječ je o tzv. narodnim magazinima u proizvodnji jeftine „Fast fashion“ odjeće za tržište zapadnjačkog svijeta, što govori o financijskoj moći i simboličkom prostoru trgovačke komunikacije. U radu Satnica, Mihael Stančić poziva se na termin „Fast fashion“ koji koriste suvremeni umjetnici i redefinira isti „bedazzling“ kič-tehnikom koja na pomno poslaganoj ženskoj odjeći informira o vrijednosti radnog sata jedne radnice u zemljama kao što su: Indonezija, Bangladeš, Vijetnam i Kina.
Shvativši da slika ne bi imala istu djelotvornost za ono što je htio postići, umjetnik se odlučio izraziti 4D vizualnom instalacijom u mediju konceptualne skulpture kojom tumači kolektivni zaborav. Način ponašanja i ophođenja prema stanju stvari u aktualnoj zbilji u ekološki riskantnom okružju promiče nužnost promjene i drugog mišljenja.
Vanda Franičević
—
Životopisi:
Mihael Frančić rođen je u Splitu 1998. godine. Završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2017. godine, smjer Slikarski dizajner. Preddiplomski studij Slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu završio je 2020. godine u klasi red. prof. Viktora Popovića i doc. Neli Ružić, u čijoj je klasi je, na istoj instituciji student prve godine diplomskog studija Slikarstva.
Vanda Franičević rođena je 1992. godine. Studentica je diplomskog studija hrvatskog jezika i književnosti i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu. Sudjelovala je na projektu Fast Forward Galerije umjetnina u Splitu. Pod mentorstvom prof. dr. sc. Joška Božanića vodila je „Radionicu komiškoga jezika“ u sklopu projekta Rota Palagružona 2016. godine. Imala je priliku biti kustos Ribarskog muzeja Grada Komiže. Članica je Udruge za suvremenu umjetnost KVART.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Svjetski dan audiovizualne baštine
O PROGRAMU:
Zbog potrebe jačanja svijesti o važnosti očuvanja audiovizualne baštine od 26. do 31. listopada 2020. Kino mreža u partnerstvu s Hrvatskim državnim arhivom/Hrvatskom kinotekom po četvrti put održat će program povodom Svjetskog dana audiovizualne baštine koji se diljem svijeta tradicionalno obilježava od 2005. godine, kada ga je utemeljio UNESCO.
S obzirom na nepovoljnu situaciju s pandemijom uzrokovanom virusom COVID-19 cijeli program održat će se online, na Vimeo kanalu Kino mreže. Publika će tako moći besplatno pogledati četiri vrijedna filmska djela, arhivsko gradivo iz zbirki Hrvatskog državnog arhiva, dva srednjometražna i jedan dugometražni film za djecu te jedan omnibus za odraslu publiku.
Iako su vrijedan povijesni izvor, audiovizualni zapisi (pokretne slike i snimljeni zvuk) u stalnoj su opasnosti od propadanja. Brojni materijali nepovratno su izgubljeni zbog zanemarivanja, prirodnog propadanja i tehnološke zastarjelosti. Upravo s toga, posebna pažnja pridaje se podizanju svijesti o važnosti audiovizualnih dokumenata kao sastavnog dijela nacionalnog identiteta svake zemlje te se upozorava na hitnu potrebu njihove zaštite.
Jurnjava za motorom (1959.) redatelja Branka Majera srednjometražni je film koji prati radoznalog dječaka koji se uvali u nevolje kada prilikom posjete rođacima na selu sjedne na motocikl koji se iznenada upali. Film je nastao na priči za djecu Jurnjava na motoru hrvatskog književnika Slavka Kolara, koji je napisao scenarij.
Srednjometražni film Piko (1959.) Srećka Weynganda donosi priču o čežnji za roditeljskom nježnošću dječaka Pika čiji su roditelji stalno zaposleni i nemaju vremena za njega dovode do toga da Piko bježi od kuće u svijet gdje se realnost ulice isprepleće sa svijetom njegove mašte.
Sinji galeb (1953.) prvijenac Branka Bauera ekranizacija je romana Družina Sinjeg galeba (Bratovščina Sinjega galeba) slovenskog pisca Tone Seliškara u kojem ćemo pratiti pustolovine dječaka Ive koji uz pomoć prijatelja odlazi u avanturu čamcem na pučinu kako bi otplatio dug pokojnoga oca. Završivši u rukama krijumčara, dječaci preuzimaju brod na kojemu su zatočeni te im se uspješno suprotstave, pritom otkrivši tajnu iz prošlosti kapetana toga broda koja će Ivinog oca osloboditi duga.
Omnibus Ključ iz 1965. godine nastao je po ideji hrvatskog književnika, urednika, novinara i scenarista Fedora Vidasa u kojem su se po prvi puta u režiji igranog filma okušale tada mlade nade Antun Vrdoljak, Krsto Papić i Vanča Kljaković:
Duga ulica (Vanča Kljaković) - Shvativši kasno da je Vera izmislila priču o izgubljenom ključu, samo da bi bila u njegovoj blizini, Borisu ostaje samo sjećanje na jednu noć, tokom koje nije uspio uspostaviti kontakt s toliko željenom osobom; Čekati (Krsto Papić) - Smrću starice koja im je ostavila stan, Sanja i Ivan ne postižu sreću o kojoj su maštali dok su bili bez stana: postaje im jasno da su željeli smrt starice, koja ih je voljela…; Poslije predstave (r: Antun Vrdoljak) - Igrom slučaja ostavši bez ključa od stana, muž i žena prezauzeti svakodnevnim poslovima, doživljavaju u hotelskoj sobi, jednu izuzetnu ljubavnu noć, poslije koje je opet ujutro započeo svakodnevni život.
Program povodom Svjetskog dana audiovizualne baštine održava se u partnerstvu Kino mreže i Hrvatskog državnog arhiva/Hrvatske kinoteke uz financijsku podršku Zaklade Kultura nova i Hrvatskog audiovizualnog centra. Svi materijali koji se koriste za održavanje programa arhivsko su gradivo iz zbirke Hrvatskog državnog arhiva.

U utorak, 27. listopada 2020. u 19:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 77 / Mihael Frančić Minigo.
Zbog propisanih epidemioloških mjera u svrhu sprječavanja zaraze COVID-19 službenog otvorenja neće biti, a kontrolirani ulaz u izložbeni prostor posjetiteljima će biti omogućen kroz službeni ulaz Centra Zlatna vrata, Dioklecijanova 7.
Izložba ostaje otvorena do 6. studenog 2020.
Umjetnik Mihael Frančić svoj završni rad pod naslovom Satnica, ili u prijevodu na engleski jezik „Per Hour“, realizirao je 2020. godine kao student slikarstva na Umjetničkoj akademiji u klasi red. prof. art. Viktora Popovića i doc. art. Neli Ružić.
Uzimajući u razmatranje problematike kojima se bave suvremeni umjetnici u domeni postkonceptualne prakse, uspostavlja se kontinuitet tumačenja „degradacije“ 20. stoljeća. Naime, tema rada Satnica eksploatacija je radnika zemalja u razvoju koju provode modne kuće poznatih robnih marki. U eksplicitnom očitovanju umjetnika o evidentnom kršenju ljudskih prava, uviđamo njegovo predodređenje za ženski identitet i „SecondHand“ odjeću svjetski poznate robne marke H&M-a. U globalnom smislu, produkcija odjeće zasniva se na promišljanju koncepta ekonomske održivosti i posvemašnjeg liberalizma, što postaje pokretačem i ostalih društvenih trendova. Za aktere suvremenog doba, estetski kanon „zapadnjačke epohe“ može imati značaj plemenite pojave. Ipak, događa se nešto sasvim suprotno, jer se okolnosti loših financijskih uvjeta u kojima se nalaze lokalne zajednice zemalja u razvoju iskorištava isključivo za akt eksploatacije njihova rada i resursa.
Istraživanje i vizualno iskustvo rada Satnica umjetničke je naravi i djeluje kako dopadljivo, tako i transformativno, pri čemu je likovnost izražena u jeziku, odnosno, djelo je shvaćeno simbolički kroz konceptualno-lirski jezik vizualnih umjetnosti. U pozadini rada, eksplicira se kapitalistička ideja kulturne transformacije i pokazuje suosjećanje prema onima iskorištenima. Usto nailazimo na javni medijski prostor oprečnih kazivanja, izrazito emocionalno i socijalno obojen prostor u koji supostoji koncept tipičnog postmodernog kompanijskog PR-a u svijetu u kojem ideja nije doživljena kao kapital, a radnici koji se smatraju ljudskim kapitalom djeluju kao mehanizam. Riječ je o tzv. narodnim magazinima u proizvodnji jeftine „Fast fashion“ odjeće za tržište zapadnjačkog svijeta, što govori o financijskoj moći i simboličkom prostoru trgovačke komunikacije. U radu Satnica, Mihael Stančić poziva se na termin „Fast fashion“ koji koriste suvremeni umjetnici i redefinira isti „bedazzling“ kič-tehnikom koja na pomno poslaganoj ženskoj odjeći informira o vrijednosti radnog sata jedne radnice u zemljama kao što su: Indonezija, Bangladeš, Vijetnam i Kina.
Shvativši da slika ne bi imala istu djelotvornost za ono što je htio postići, umjetnik se odlučio izraziti 4D vizualnom instalacijom u mediju konceptualne skulpture kojom tumači kolektivni zaborav. Način ponašanja i ophođenja prema stanju stvari u aktualnoj zbilji u ekološki riskantnom okružju promiče nužnost promjene i drugog mišljenja.
Vanda Franičević
—
Životopisi:
Mihael Frančić rođen je u Splitu 1998. godine. Završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2017. godine, smjer Slikarski dizajner. Preddiplomski studij Slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu završio je 2020. godine u klasi red. prof. Viktora Popovića i doc. Neli Ružić, u čijoj je klasi je, na istoj instituciji student prve godine diplomskog studija Slikarstva.
Vanda Franičević rođena je 1992. godine. Studentica je diplomskog studija hrvatskog jezika i književnosti i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu. Sudjelovala je na projektu Fast Forward Galerije umjetnina u Splitu. Pod mentorstvom prof. dr. sc. Joška Božanića vodila je „Radionicu komiškoga jezika“ u sklopu projekta Rota Palagružona 2016. godine. Imala je priliku biti kustos Ribarskog muzeja Grada Komiže. Članica je Udruge za suvremenu umjetnost KVART.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Svjetski dan audiovizualne baštine
O PROGRAMU:
Zbog potrebe jačanja svijesti o važnosti očuvanja audiovizualne baštine od 26. do 31. listopada 2020. Kino mreža u partnerstvu s Hrvatskim državnim arhivom/Hrvatskom kinotekom po četvrti put održat će program povodom Svjetskog dana audiovizualne baštine koji se diljem svijeta tradicionalno obilježava od 2005. godine, kada ga je utemeljio UNESCO.
S obzirom na nepovoljnu situaciju s pandemijom uzrokovanom virusom COVID-19 cijeli program održat će se online, na Vimeo kanalu Kino mreže. Publika će tako moći besplatno pogledati četiri vrijedna filmska djela, arhivsko gradivo iz zbirki Hrvatskog državnog arhiva, dva srednjometražna i jedan dugometražni film za djecu te jedan omnibus za odraslu publiku.
Iako su vrijedan povijesni izvor, audiovizualni zapisi (pokretne slike i snimljeni zvuk) u stalnoj su opasnosti od propadanja. Brojni materijali nepovratno su izgubljeni zbog zanemarivanja, prirodnog propadanja i tehnološke zastarjelosti. Upravo s toga, posebna pažnja pridaje se podizanju svijesti o važnosti audiovizualnih dokumenata kao sastavnog dijela nacionalnog identiteta svake zemlje te se upozorava na hitnu potrebu njihove zaštite.
Jurnjava za motorom (1959.) redatelja Branka Majera srednjometražni je film koji prati radoznalog dječaka koji se uvali u nevolje kada prilikom posjete rođacima na selu sjedne na motocikl koji se iznenada upali. Film je nastao na priči za djecu Jurnjava na motoru hrvatskog književnika Slavka Kolara, koji je napisao scenarij.
Srednjometražni film Piko (1959.) Srećka Weynganda donosi priču o čežnji za roditeljskom nježnošću dječaka Pika čiji su roditelji stalno zaposleni i nemaju vremena za njega dovode do toga da Piko bježi od kuće u svijet gdje se realnost ulice isprepleće sa svijetom njegove mašte.
Sinji galeb (1953.) prvijenac Branka Bauera ekranizacija je romana Družina Sinjeg galeba (Bratovščina Sinjega galeba) slovenskog pisca Tone Seliškara u kojem ćemo pratiti pustolovine dječaka Ive koji uz pomoć prijatelja odlazi u avanturu čamcem na pučinu kako bi otplatio dug pokojnoga oca. Završivši u rukama krijumčara, dječaci preuzimaju brod na kojemu su zatočeni te im se uspješno suprotstave, pritom otkrivši tajnu iz prošlosti kapetana toga broda koja će Ivinog oca osloboditi duga.
Omnibus Ključ iz 1965. godine nastao je po ideji hrvatskog književnika, urednika, novinara i scenarista Fedora Vidasa u kojem su se po prvi puta u režiji igranog filma okušale tada mlade nade Antun Vrdoljak, Krsto Papić i Vanča Kljaković:
Duga ulica (Vanča Kljaković) - Shvativši kasno da je Vera izmislila priču o izgubljenom ključu, samo da bi bila u njegovoj blizini, Borisu ostaje samo sjećanje na jednu noć, tokom koje nije uspio uspostaviti kontakt s toliko željenom osobom; Čekati (Krsto Papić) - Smrću starice koja im je ostavila stan, Sanja i Ivan ne postižu sreću o kojoj su maštali dok su bili bez stana: postaje im jasno da su željeli smrt starice, koja ih je voljela…; Poslije predstave (r: Antun Vrdoljak) - Igrom slučaja ostavši bez ključa od stana, muž i žena prezauzeti svakodnevnim poslovima, doživljavaju u hotelskoj sobi, jednu izuzetnu ljubavnu noć, poslije koje je opet ujutro započeo svakodnevni život.
Program povodom Svjetskog dana audiovizualne baštine održava se u partnerstvu Kino mreže i Hrvatskog državnog arhiva/Hrvatske kinoteke uz financijsku podršku Zaklade Kultura nova i Hrvatskog audiovizualnog centra. Svi materijali koji se koriste za održavanje programa arhivsko su gradivo iz zbirke Hrvatskog državnog arhiva.

U utorak, 27. listopada 2020. u 19:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 77 / Mihael Frančić Minigo.
Zbog propisanih epidemioloških mjera u svrhu sprječavanja zaraze COVID-19 službenog otvorenja neće biti, a kontrolirani ulaz u izložbeni prostor posjetiteljima će biti omogućen kroz službeni ulaz Centra Zlatna vrata, Dioklecijanova 7.
Izložba ostaje otvorena do 6. studenog 2020.
Umjetnik Mihael Frančić svoj završni rad pod naslovom Satnica, ili u prijevodu na engleski jezik „Per Hour“, realizirao je 2020. godine kao student slikarstva na Umjetničkoj akademiji u klasi red. prof. art. Viktora Popovića i doc. art. Neli Ružić.
Uzimajući u razmatranje problematike kojima se bave suvremeni umjetnici u domeni postkonceptualne prakse, uspostavlja se kontinuitet tumačenja „degradacije“ 20. stoljeća. Naime, tema rada Satnica eksploatacija je radnika zemalja u razvoju koju provode modne kuće poznatih robnih marki. U eksplicitnom očitovanju umjetnika o evidentnom kršenju ljudskih prava, uviđamo njegovo predodređenje za ženski identitet i „SecondHand“ odjeću svjetski poznate robne marke H&M-a. U globalnom smislu, produkcija odjeće zasniva se na promišljanju koncepta ekonomske održivosti i posvemašnjeg liberalizma, što postaje pokretačem i ostalih društvenih trendova. Za aktere suvremenog doba, estetski kanon „zapadnjačke epohe“ može imati značaj plemenite pojave. Ipak, događa se nešto sasvim suprotno, jer se okolnosti loših financijskih uvjeta u kojima se nalaze lokalne zajednice zemalja u razvoju iskorištava isključivo za akt eksploatacije njihova rada i resursa.
Istraživanje i vizualno iskustvo rada Satnica umjetničke je naravi i djeluje kako dopadljivo, tako i transformativno, pri čemu je likovnost izražena u jeziku, odnosno, djelo je shvaćeno simbolički kroz konceptualno-lirski jezik vizualnih umjetnosti. U pozadini rada, eksplicira se kapitalistička ideja kulturne transformacije i pokazuje suosjećanje prema onima iskorištenima. Usto nailazimo na javni medijski prostor oprečnih kazivanja, izrazito emocionalno i socijalno obojen prostor u koji supostoji koncept tipičnog postmodernog kompanijskog PR-a u svijetu u kojem ideja nije doživljena kao kapital, a radnici koji se smatraju ljudskim kapitalom djeluju kao mehanizam. Riječ je o tzv. narodnim magazinima u proizvodnji jeftine „Fast fashion“ odjeće za tržište zapadnjačkog svijeta, što govori o financijskoj moći i simboličkom prostoru trgovačke komunikacije. U radu Satnica, Mihael Stančić poziva se na termin „Fast fashion“ koji koriste suvremeni umjetnici i redefinira isti „bedazzling“ kič-tehnikom koja na pomno poslaganoj ženskoj odjeći informira o vrijednosti radnog sata jedne radnice u zemljama kao što su: Indonezija, Bangladeš, Vijetnam i Kina.
Shvativši da slika ne bi imala istu djelotvornost za ono što je htio postići, umjetnik se odlučio izraziti 4D vizualnom instalacijom u mediju konceptualne skulpture kojom tumači kolektivni zaborav. Način ponašanja i ophođenja prema stanju stvari u aktualnoj zbilji u ekološki riskantnom okružju promiče nužnost promjene i drugog mišljenja.
Vanda Franičević
—
Životopisi:
Mihael Frančić rođen je u Splitu 1998. godine. Završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2017. godine, smjer Slikarski dizajner. Preddiplomski studij Slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu završio je 2020. godine u klasi red. prof. Viktora Popovića i doc. Neli Ružić, u čijoj je klasi je, na istoj instituciji student prve godine diplomskog studija Slikarstva.
Vanda Franičević rođena je 1992. godine. Studentica je diplomskog studija hrvatskog jezika i književnosti i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu. Sudjelovala je na projektu Fast Forward Galerije umjetnina u Splitu. Pod mentorstvom prof. dr. sc. Joška Božanića vodila je „Radionicu komiškoga jezika“ u sklopu projekta Rota Palagružona 2016. godine. Imala je priliku biti kustos Ribarskog muzeja Grada Komiže. Članica je Udruge za suvremenu umjetnost KVART.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

U utorak, 27. listopada 2020. u 19:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 77 / Mihael Frančić Minigo.
Zbog propisanih epidemioloških mjera u svrhu sprječavanja zaraze COVID-19 službenog otvorenja neće biti, a kontrolirani ulaz u izložbeni prostor posjetiteljima će biti omogućen kroz službeni ulaz Centra Zlatna vrata, Dioklecijanova 7.
Izložba ostaje otvorena do 6. studenog 2020.
Umjetnik Mihael Frančić svoj završni rad pod naslovom Satnica, ili u prijevodu na engleski jezik „Per Hour“, realizirao je 2020. godine kao student slikarstva na Umjetničkoj akademiji u klasi red. prof. art. Viktora Popovića i doc. art. Neli Ružić.
Uzimajući u razmatranje problematike kojima se bave suvremeni umjetnici u domeni postkonceptualne prakse, uspostavlja se kontinuitet tumačenja „degradacije“ 20. stoljeća. Naime, tema rada Satnica eksploatacija je radnika zemalja u razvoju koju provode modne kuće poznatih robnih marki. U eksplicitnom očitovanju umjetnika o evidentnom kršenju ljudskih prava, uviđamo njegovo predodređenje za ženski identitet i „SecondHand“ odjeću svjetski poznate robne marke H&M-a. U globalnom smislu, produkcija odjeće zasniva se na promišljanju koncepta ekonomske održivosti i posvemašnjeg liberalizma, što postaje pokretačem i ostalih društvenih trendova. Za aktere suvremenog doba, estetski kanon „zapadnjačke epohe“ može imati značaj plemenite pojave. Ipak, događa se nešto sasvim suprotno, jer se okolnosti loših financijskih uvjeta u kojima se nalaze lokalne zajednice zemalja u razvoju iskorištava isključivo za akt eksploatacije njihova rada i resursa.
Istraživanje i vizualno iskustvo rada Satnica umjetničke je naravi i djeluje kako dopadljivo, tako i transformativno, pri čemu je likovnost izražena u jeziku, odnosno, djelo je shvaćeno simbolički kroz konceptualno-lirski jezik vizualnih umjetnosti. U pozadini rada, eksplicira se kapitalistička ideja kulturne transformacije i pokazuje suosjećanje prema onima iskorištenima. Usto nailazimo na javni medijski prostor oprečnih kazivanja, izrazito emocionalno i socijalno obojen prostor u koji supostoji koncept tipičnog postmodernog kompanijskog PR-a u svijetu u kojem ideja nije doživljena kao kapital, a radnici koji se smatraju ljudskim kapitalom djeluju kao mehanizam. Riječ je o tzv. narodnim magazinima u proizvodnji jeftine „Fast fashion“ odjeće za tržište zapadnjačkog svijeta, što govori o financijskoj moći i simboličkom prostoru trgovačke komunikacije. U radu Satnica, Mihael Stančić poziva se na termin „Fast fashion“ koji koriste suvremeni umjetnici i redefinira isti „bedazzling“ kič-tehnikom koja na pomno poslaganoj ženskoj odjeći informira o vrijednosti radnog sata jedne radnice u zemljama kao što su: Indonezija, Bangladeš, Vijetnam i Kina.
Shvativši da slika ne bi imala istu djelotvornost za ono što je htio postići, umjetnik se odlučio izraziti 4D vizualnom instalacijom u mediju konceptualne skulpture kojom tumači kolektivni zaborav. Način ponašanja i ophođenja prema stanju stvari u aktualnoj zbilji u ekološki riskantnom okružju promiče nužnost promjene i drugog mišljenja.
Vanda Franičević
—
Životopisi:
Mihael Frančić rođen je u Splitu 1998. godine. Završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2017. godine, smjer Slikarski dizajner. Preddiplomski studij Slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu završio je 2020. godine u klasi red. prof. Viktora Popovića i doc. Neli Ružić, u čijoj je klasi je, na istoj instituciji student prve godine diplomskog studija Slikarstva.
Vanda Franičević rođena je 1992. godine. Studentica je diplomskog studija hrvatskog jezika i književnosti i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu. Sudjelovala je na projektu Fast Forward Galerije umjetnina u Splitu. Pod mentorstvom prof. dr. sc. Joška Božanića vodila je „Radionicu komiškoga jezika“ u sklopu projekta Rota Palagružona 2016. godine. Imala je priliku biti kustos Ribarskog muzeja Grada Komiže. Članica je Udruge za suvremenu umjetnost KVART.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

U utorak, 27. listopada 2020. u 19:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 77 / Mihael Frančić Minigo.
Zbog propisanih epidemioloških mjera u svrhu sprječavanja zaraze COVID-19 službenog otvorenja neće biti, a kontrolirani ulaz u izložbeni prostor posjetiteljima će biti omogućen kroz službeni ulaz Centra Zlatna vrata, Dioklecijanova 7.
Izložba ostaje otvorena do 6. studenog 2020.
Umjetnik Mihael Frančić svoj završni rad pod naslovom Satnica, ili u prijevodu na engleski jezik „Per Hour“, realizirao je 2020. godine kao student slikarstva na Umjetničkoj akademiji u klasi red. prof. art. Viktora Popovića i doc. art. Neli Ružić.
Uzimajući u razmatranje problematike kojima se bave suvremeni umjetnici u domeni postkonceptualne prakse, uspostavlja se kontinuitet tumačenja „degradacije“ 20. stoljeća. Naime, tema rada Satnica eksploatacija je radnika zemalja u razvoju koju provode modne kuće poznatih robnih marki. U eksplicitnom očitovanju umjetnika o evidentnom kršenju ljudskih prava, uviđamo njegovo predodređenje za ženski identitet i „SecondHand“ odjeću svjetski poznate robne marke H&M-a. U globalnom smislu, produkcija odjeće zasniva se na promišljanju koncepta ekonomske održivosti i posvemašnjeg liberalizma, što postaje pokretačem i ostalih društvenih trendova. Za aktere suvremenog doba, estetski kanon „zapadnjačke epohe“ može imati značaj plemenite pojave. Ipak, događa se nešto sasvim suprotno, jer se okolnosti loših financijskih uvjeta u kojima se nalaze lokalne zajednice zemalja u razvoju iskorištava isključivo za akt eksploatacije njihova rada i resursa.
Istraživanje i vizualno iskustvo rada Satnica umjetničke je naravi i djeluje kako dopadljivo, tako i transformativno, pri čemu je likovnost izražena u jeziku, odnosno, djelo je shvaćeno simbolički kroz konceptualno-lirski jezik vizualnih umjetnosti. U pozadini rada, eksplicira se kapitalistička ideja kulturne transformacije i pokazuje suosjećanje prema onima iskorištenima. Usto nailazimo na javni medijski prostor oprečnih kazivanja, izrazito emocionalno i socijalno obojen prostor u koji supostoji koncept tipičnog postmodernog kompanijskog PR-a u svijetu u kojem ideja nije doživljena kao kapital, a radnici koji se smatraju ljudskim kapitalom djeluju kao mehanizam. Riječ je o tzv. narodnim magazinima u proizvodnji jeftine „Fast fashion“ odjeće za tržište zapadnjačkog svijeta, što govori o financijskoj moći i simboličkom prostoru trgovačke komunikacije. U radu Satnica, Mihael Stančić poziva se na termin „Fast fashion“ koji koriste suvremeni umjetnici i redefinira isti „bedazzling“ kič-tehnikom koja na pomno poslaganoj ženskoj odjeći informira o vrijednosti radnog sata jedne radnice u zemljama kao što su: Indonezija, Bangladeš, Vijetnam i Kina.
Shvativši da slika ne bi imala istu djelotvornost za ono što je htio postići, umjetnik se odlučio izraziti 4D vizualnom instalacijom u mediju konceptualne skulpture kojom tumači kolektivni zaborav. Način ponašanja i ophođenja prema stanju stvari u aktualnoj zbilji u ekološki riskantnom okružju promiče nužnost promjene i drugog mišljenja.
Vanda Franičević
—
Životopisi:
Mihael Frančić rođen je u Splitu 1998. godine. Završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2017. godine, smjer Slikarski dizajner. Preddiplomski studij Slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu završio je 2020. godine u klasi red. prof. Viktora Popovića i doc. Neli Ružić, u čijoj je klasi je, na istoj instituciji student prve godine diplomskog studija Slikarstva.
Vanda Franičević rođena je 1992. godine. Studentica je diplomskog studija hrvatskog jezika i književnosti i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu. Sudjelovala je na projektu Fast Forward Galerije umjetnina u Splitu. Pod mentorstvom prof. dr. sc. Joška Božanića vodila je „Radionicu komiškoga jezika“ u sklopu projekta Rota Palagružona 2016. godine. Imala je priliku biti kustos Ribarskog muzeja Grada Komiže. Članica je Udruge za suvremenu umjetnost KVART.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

U utorak, 27. listopada 2020. u 19:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 77 / Mihael Frančić Minigo.
Zbog propisanih epidemioloških mjera u svrhu sprječavanja zaraze COVID-19 službenog otvorenja neće biti, a kontrolirani ulaz u izložbeni prostor posjetiteljima će biti omogućen kroz službeni ulaz Centra Zlatna vrata, Dioklecijanova 7.
Izložba ostaje otvorena do 6. studenog 2020.
Umjetnik Mihael Frančić svoj završni rad pod naslovom Satnica, ili u prijevodu na engleski jezik „Per Hour“, realizirao je 2020. godine kao student slikarstva na Umjetničkoj akademiji u klasi red. prof. art. Viktora Popovića i doc. art. Neli Ružić.
Uzimajući u razmatranje problematike kojima se bave suvremeni umjetnici u domeni postkonceptualne prakse, uspostavlja se kontinuitet tumačenja „degradacije“ 20. stoljeća. Naime, tema rada Satnica eksploatacija je radnika zemalja u razvoju koju provode modne kuće poznatih robnih marki. U eksplicitnom očitovanju umjetnika o evidentnom kršenju ljudskih prava, uviđamo njegovo predodređenje za ženski identitet i „SecondHand“ odjeću svjetski poznate robne marke H&M-a. U globalnom smislu, produkcija odjeće zasniva se na promišljanju koncepta ekonomske održivosti i posvemašnjeg liberalizma, što postaje pokretačem i ostalih društvenih trendova. Za aktere suvremenog doba, estetski kanon „zapadnjačke epohe“ može imati značaj plemenite pojave. Ipak, događa se nešto sasvim suprotno, jer se okolnosti loših financijskih uvjeta u kojima se nalaze lokalne zajednice zemalja u razvoju iskorištava isključivo za akt eksploatacije njihova rada i resursa.
Istraživanje i vizualno iskustvo rada Satnica umjetničke je naravi i djeluje kako dopadljivo, tako i transformativno, pri čemu je likovnost izražena u jeziku, odnosno, djelo je shvaćeno simbolički kroz konceptualno-lirski jezik vizualnih umjetnosti. U pozadini rada, eksplicira se kapitalistička ideja kulturne transformacije i pokazuje suosjećanje prema onima iskorištenima. Usto nailazimo na javni medijski prostor oprečnih kazivanja, izrazito emocionalno i socijalno obojen prostor u koji supostoji koncept tipičnog postmodernog kompanijskog PR-a u svijetu u kojem ideja nije doživljena kao kapital, a radnici koji se smatraju ljudskim kapitalom djeluju kao mehanizam. Riječ je o tzv. narodnim magazinima u proizvodnji jeftine „Fast fashion“ odjeće za tržište zapadnjačkog svijeta, što govori o financijskoj moći i simboličkom prostoru trgovačke komunikacije. U radu Satnica, Mihael Stančić poziva se na termin „Fast fashion“ koji koriste suvremeni umjetnici i redefinira isti „bedazzling“ kič-tehnikom koja na pomno poslaganoj ženskoj odjeći informira o vrijednosti radnog sata jedne radnice u zemljama kao što su: Indonezija, Bangladeš, Vijetnam i Kina.
Shvativši da slika ne bi imala istu djelotvornost za ono što je htio postići, umjetnik se odlučio izraziti 4D vizualnom instalacijom u mediju konceptualne skulpture kojom tumači kolektivni zaborav. Način ponašanja i ophođenja prema stanju stvari u aktualnoj zbilji u ekološki riskantnom okružju promiče nužnost promjene i drugog mišljenja.
Vanda Franičević
—
Životopisi:
Mihael Frančić rođen je u Splitu 1998. godine. Završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2017. godine, smjer Slikarski dizajner. Preddiplomski studij Slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu završio je 2020. godine u klasi red. prof. Viktora Popovića i doc. Neli Ružić, u čijoj je klasi je, na istoj instituciji student prve godine diplomskog studija Slikarstva.
Vanda Franičević rođena je 1992. godine. Studentica je diplomskog studija hrvatskog jezika i književnosti i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu. Sudjelovala je na projektu Fast Forward Galerije umjetnina u Splitu. Pod mentorstvom prof. dr. sc. Joška Božanića vodila je „Radionicu komiškoga jezika“ u sklopu projekta Rota Palagružona 2016. godine. Imala je priliku biti kustos Ribarskog muzeja Grada Komiže. Članica je Udruge za suvremenu umjetnost KVART.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

U utorak, 27. listopada 2020. u 19:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 77 / Mihael Frančić Minigo.
Zbog propisanih epidemioloških mjera u svrhu sprječavanja zaraze COVID-19 službenog otvorenja neće biti, a kontrolirani ulaz u izložbeni prostor posjetiteljima će biti omogućen kroz službeni ulaz Centra Zlatna vrata, Dioklecijanova 7.
Izložba ostaje otvorena do 6. studenog 2020.
Umjetnik Mihael Frančić svoj završni rad pod naslovom Satnica, ili u prijevodu na engleski jezik „Per Hour“, realizirao je 2020. godine kao student slikarstva na Umjetničkoj akademiji u klasi red. prof. art. Viktora Popovića i doc. art. Neli Ružić.
Uzimajući u razmatranje problematike kojima se bave suvremeni umjetnici u domeni postkonceptualne prakse, uspostavlja se kontinuitet tumačenja „degradacije“ 20. stoljeća. Naime, tema rada Satnica eksploatacija je radnika zemalja u razvoju koju provode modne kuće poznatih robnih marki. U eksplicitnom očitovanju umjetnika o evidentnom kršenju ljudskih prava, uviđamo njegovo predodređenje za ženski identitet i „SecondHand“ odjeću svjetski poznate robne marke H&M-a. U globalnom smislu, produkcija odjeće zasniva se na promišljanju koncepta ekonomske održivosti i posvemašnjeg liberalizma, što postaje pokretačem i ostalih društvenih trendova. Za aktere suvremenog doba, estetski kanon „zapadnjačke epohe“ može imati značaj plemenite pojave. Ipak, događa se nešto sasvim suprotno, jer se okolnosti loših financijskih uvjeta u kojima se nalaze lokalne zajednice zemalja u razvoju iskorištava isključivo za akt eksploatacije njihova rada i resursa.
Istraživanje i vizualno iskustvo rada Satnica umjetničke je naravi i djeluje kako dopadljivo, tako i transformativno, pri čemu je likovnost izražena u jeziku, odnosno, djelo je shvaćeno simbolički kroz konceptualno-lirski jezik vizualnih umjetnosti. U pozadini rada, eksplicira se kapitalistička ideja kulturne transformacije i pokazuje suosjećanje prema onima iskorištenima. Usto nailazimo na javni medijski prostor oprečnih kazivanja, izrazito emocionalno i socijalno obojen prostor u koji supostoji koncept tipičnog postmodernog kompanijskog PR-a u svijetu u kojem ideja nije doživljena kao kapital, a radnici koji se smatraju ljudskim kapitalom djeluju kao mehanizam. Riječ je o tzv. narodnim magazinima u proizvodnji jeftine „Fast fashion“ odjeće za tržište zapadnjačkog svijeta, što govori o financijskoj moći i simboličkom prostoru trgovačke komunikacije. U radu Satnica, Mihael Stančić poziva se na termin „Fast fashion“ koji koriste suvremeni umjetnici i redefinira isti „bedazzling“ kič-tehnikom koja na pomno poslaganoj ženskoj odjeći informira o vrijednosti radnog sata jedne radnice u zemljama kao što su: Indonezija, Bangladeš, Vijetnam i Kina.
Shvativši da slika ne bi imala istu djelotvornost za ono što je htio postići, umjetnik se odlučio izraziti 4D vizualnom instalacijom u mediju konceptualne skulpture kojom tumači kolektivni zaborav. Način ponašanja i ophođenja prema stanju stvari u aktualnoj zbilji u ekološki riskantnom okružju promiče nužnost promjene i drugog mišljenja.
Vanda Franičević
—
Životopisi:
Mihael Frančić rođen je u Splitu 1998. godine. Završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2017. godine, smjer Slikarski dizajner. Preddiplomski studij Slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu završio je 2020. godine u klasi red. prof. Viktora Popovića i doc. Neli Ružić, u čijoj je klasi je, na istoj instituciji student prve godine diplomskog studija Slikarstva.
Vanda Franičević rođena je 1992. godine. Studentica je diplomskog studija hrvatskog jezika i književnosti i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu. Sudjelovala je na projektu Fast Forward Galerije umjetnina u Splitu. Pod mentorstvom prof. dr. sc. Joška Božanića vodila je „Radionicu komiškoga jezika“ u sklopu projekta Rota Palagružona 2016. godine. Imala je priliku biti kustos Ribarskog muzeja Grada Komiže. Članica je Udruge za suvremenu umjetnost KVART.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

U utorak, 27. listopada 2020. u 19:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 77 / Mihael Frančić Minigo.
Zbog propisanih epidemioloških mjera u svrhu sprječavanja zaraze COVID-19 službenog otvorenja neće biti, a kontrolirani ulaz u izložbeni prostor posjetiteljima će biti omogućen kroz službeni ulaz Centra Zlatna vrata, Dioklecijanova 7.
Izložba ostaje otvorena do 6. studenog 2020.
Umjetnik Mihael Frančić svoj završni rad pod naslovom Satnica, ili u prijevodu na engleski jezik „Per Hour“, realizirao je 2020. godine kao student slikarstva na Umjetničkoj akademiji u klasi red. prof. art. Viktora Popovića i doc. art. Neli Ružić.
Uzimajući u razmatranje problematike kojima se bave suvremeni umjetnici u domeni postkonceptualne prakse, uspostavlja se kontinuitet tumačenja „degradacije“ 20. stoljeća. Naime, tema rada Satnica eksploatacija je radnika zemalja u razvoju koju provode modne kuće poznatih robnih marki. U eksplicitnom očitovanju umjetnika o evidentnom kršenju ljudskih prava, uviđamo njegovo predodređenje za ženski identitet i „SecondHand“ odjeću svjetski poznate robne marke H&M-a. U globalnom smislu, produkcija odjeće zasniva se na promišljanju koncepta ekonomske održivosti i posvemašnjeg liberalizma, što postaje pokretačem i ostalih društvenih trendova. Za aktere suvremenog doba, estetski kanon „zapadnjačke epohe“ može imati značaj plemenite pojave. Ipak, događa se nešto sasvim suprotno, jer se okolnosti loših financijskih uvjeta u kojima se nalaze lokalne zajednice zemalja u razvoju iskorištava isključivo za akt eksploatacije njihova rada i resursa.
Istraživanje i vizualno iskustvo rada Satnica umjetničke je naravi i djeluje kako dopadljivo, tako i transformativno, pri čemu je likovnost izražena u jeziku, odnosno, djelo je shvaćeno simbolički kroz konceptualno-lirski jezik vizualnih umjetnosti. U pozadini rada, eksplicira se kapitalistička ideja kulturne transformacije i pokazuje suosjećanje prema onima iskorištenima. Usto nailazimo na javni medijski prostor oprečnih kazivanja, izrazito emocionalno i socijalno obojen prostor u koji supostoji koncept tipičnog postmodernog kompanijskog PR-a u svijetu u kojem ideja nije doživljena kao kapital, a radnici koji se smatraju ljudskim kapitalom djeluju kao mehanizam. Riječ je o tzv. narodnim magazinima u proizvodnji jeftine „Fast fashion“ odjeće za tržište zapadnjačkog svijeta, što govori o financijskoj moći i simboličkom prostoru trgovačke komunikacije. U radu Satnica, Mihael Stančić poziva se na termin „Fast fashion“ koji koriste suvremeni umjetnici i redefinira isti „bedazzling“ kič-tehnikom koja na pomno poslaganoj ženskoj odjeći informira o vrijednosti radnog sata jedne radnice u zemljama kao što su: Indonezija, Bangladeš, Vijetnam i Kina.
Shvativši da slika ne bi imala istu djelotvornost za ono što je htio postići, umjetnik se odlučio izraziti 4D vizualnom instalacijom u mediju konceptualne skulpture kojom tumači kolektivni zaborav. Način ponašanja i ophođenja prema stanju stvari u aktualnoj zbilji u ekološki riskantnom okružju promiče nužnost promjene i drugog mišljenja.
Vanda Franičević
—
Životopisi:
Mihael Frančić rođen je u Splitu 1998. godine. Završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2017. godine, smjer Slikarski dizajner. Preddiplomski studij Slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu završio je 2020. godine u klasi red. prof. Viktora Popovića i doc. Neli Ružić, u čijoj je klasi je, na istoj instituciji student prve godine diplomskog studija Slikarstva.
Vanda Franičević rođena je 1992. godine. Studentica je diplomskog studija hrvatskog jezika i književnosti i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu. Sudjelovala je na projektu Fast Forward Galerije umjetnina u Splitu. Pod mentorstvom prof. dr. sc. Joška Božanića vodila je „Radionicu komiškoga jezika“ u sklopu projekta Rota Palagružona 2016. godine. Imala je priliku biti kustos Ribarskog muzeja Grada Komiže. Članica je Udruge za suvremenu umjetnost KVART.
—
Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
—
Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević
—
Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Svečano otvorenje tadašnjeg Pučkog sveučilišta održalo se 9.11.1925. u 10.00 sati u Hrvatskom narodnom kazalištu.
Na žalost, ove godine nismo u mogućnosti prirediti svečano obilježavanje dugogodišnjeg rada ustanove usljed nepovoljne sitacije uzorokovane pandemijom.
Isto ćemo obilježiti besplatnom projekcijom filma BEN-HUR: A TALE OF THE CHRIST iz 1925. (http://zlatnavrata.hr/dogadaj/95-godina-od-osnutka-ustanove-ben-hur/1535) u ponedjeljak 09.11. u 19:00 sati.
Budući da je broj mjesta u Kinoteci Zlatna vrata znatno smanjen zbog poštivanja mjera molimo da se predbilježite na mail info@zlatnavrata.hr ili na telefon 021 361 524.

Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević

Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević

Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević

Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević

Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević

Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević

Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević

Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević

Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević

Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević

Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević

Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević

Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević

Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević

Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević

Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević

Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević

Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević

Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević

Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević

Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević

Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti
Helena Petrinović, Tamara Visković, Viktor Popović, Vedran Perkov, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević