KALENDAR DOGAĐANJA 2014. godina

Sve je samo simbolizam, niti jedan recept nije dobar za sve, ali su znakovi jed- naki za svih.

Misao je to koju autorica isprepliće u mrežu znakova lova, čišćenja, spre- manja, serviranja, jedenja, bacanja, pa nanovo ulova, pripremanja, hranjenja, odbacivanja. Opetovanih znakova koji tako umreženi, stvaraju sliku o krugu ribe kojeg ona vječno prolazi- sliku koju autorica promatra od malena.

Polazeći od polisemantičnosti znaka, loop videom split screen formata ost- varenom na paus papiru, autorica nam nudi mogućnost dekodiranja znako- va iz više različitih rakursa, ovisno o kojima isti dobivaju svoje značenje. Ribar tako ribi pridaje značenje ulova, kuhar spremanja jela, gost restorana ukusne delicije i trenutačnog hedonizama. Za neke ona predstavlja egzistenciju i posao, za druge svakodnevnicu, a ponekima samo prolaznost trenutka.

Ova lokalna slika, odnosno specifično mikro iskustvo, kroz autoričin video rad -><- , iz 2012. godine, poprima univerzalistički okvir, kroz koji se jednosta- van i svakidašnji prikaz životnog kruga ribe može iščitati kao neprestano kruženje materije i vječne energije, utkane u univerzum u koji smo svi up- isani. Kao kruženje temeljeno na dvosmjernoj kauzalnosti gdje uzrok uvijek implicira posljedicu, koja pak u određenom trenutku i sama postaje uzro- kom, implicirajući naposljetku i novu posljedicu.

Ideja vječnog kruženja prenesena je ovdje i na formu rada, ostvarenog kao loop video split screen formata, koji s lijeve strane ekrana ide unaprijed, a s desne unazad, neprestano se ponavljajući i ispreplićući, markirajući svoj sadržaj uvijek iznova ponavljajuće priče. Jednako tako je i nama kao gle- dateljima omogućeno promatranje rada s obje strane, čime u potrazi za rakursom promatranja i tumačenja, i sami, fizički doživljavamo kruženje, pri čemu video možemo shvatiti kao objekt, prošireno i direktno potencirano doživljajno iskustvo za nas same.

Iskustvo vječnog kruženja, potaknuto energijom koja neprestano pokreće mnogostruke forme života, nestalne i prolazne, koje se po svom kraju vraćaju u onu istu materiju iz koje su proizašli, dobiva značenje nestalnosti i prolaznosti onog čemu svakodnevno dajemo formu. Onog materijalnog ko- jemu smo često usmjereni. Sastavljeno od sasvim jednostavnih znakova, kao da nas neprestano podsjeća da svoj životni krug usmjerimo na ono što nas stvara i pokreće, na onu energiju, kojoj možemo pridati značenje moralnog i misaonog, jer ono je jedino vječno i nepromjenjivo.

Postavljeni naposljetku pred ovakve pojmove, stvaramo osjećaj malen- kosti, koju kako autorica navodi: možemo poistovjetiti i s osjećajem strahopoštovanja kojeg gajimo prema moru. Jer more je sila, veličina koju ne možemo kontrolirati i snaga koju ne smijemo zanemariti. Mi možemo preva- riti more, uloviti mu ribu, staviti mu brane i pokoravati njegove valove našim brodovima, no u svom lukavstvu moramo biti puni poštovanja i mjere, jer će ono uvijek biti moćnije i jače od nas.

Anita Zelić Tomaš

Životopis:Ida Skoko rođena je 1988. godine u Puli. 2012. godine završava prediploski studij na Royal Academy of Art u Den Haagu, smjer Fine Arts. Trenutno je na diplomskom studiju Medijske umjetnosti na Umjetničkoj akademiji u Splitu.

Već tradicionalno, povodom Međunarodnog dana žena Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata i Udruga Domine organiziraju manifestaciju Dani žena u Zlatnim vratima koja se sastoji od sljedećeg:
1  Filmski ciklus In memoriam:
Četvrtak 6.3. 20.00 IN MEMORIAM SARITA MONTIEL: CARMEN IZ GRANADE / Carmen la de Ronda, 1959. Tulio Demicheli, 106 min
Petak 7.3. 20.00 IN MEMORIAM ELEANOR PARKER: DETEKTIVSKA PRIČA / Detective Story, 1951. William Wyler, 103 min.
Subota 8.3. 20.00 IN MEMORIAM JOANNE FONTAINE: PISMO NEPOZNATE ŽENE / Letter from an Unknown Woman, 1948. Max Ophüls, 86 m.
2. Izložbeni program:
U vremenu od 7. do 15. ožujka 2014. u izložbenoj loggi Centra, u Dioklecijanovoj 7 biti će postavljena izložba akvarela PRIMAVERA slikarske grupe „Iz bića boje“ koje djeluju u udruzi Domine.
3. Radionica i sajam ručnog rada Uradi sama udruge Liga za prevenciju ovisnosti

''Everybody gets so much information all day long that they lose their common sense''

-Gertrude Stein

           Djelo Lov ''novina'' plod je razmišljanja autorice o temi Strukturalnost. Skulptura od armature i lima formira udicu i limene plohe različitih oblika zakačene na nju. Limene plohe predstavljaju različite oblike novinskog papira na kojima je otisnut simboličan tekst koji nosi priču skulpture: Zadržimo kritičnost u potrazi za informacijama. Isti tekst se ponavlja na svim limenim plohama, otisnut s jedne strane, dok druga ostaje prazna.

Strukturalno-funkcionalna teorija sustava, teoretski je okvir za analizu društvenih uvjeta i posljedica djeovanja masovnih medija. Autorica želi istaknuti da strukturalno-funkcionalna analiza pretpostavlja postojanje sustavu imanentne potrebe za samoodržanjem, dakle za integracijom i kontinuitetom, koji je odgovoran za stvaranje metoda prilagodbe koje se ponavljaju.

             Svaki oblik vlasti u povijesti imao je  temeljnu bajku, legendu, mit, jednu priču koja se ponavlja u svim oblicima i formama. Najsuptilniji vid manipulacije najlakše nam promakne. Ponavljanje jedne priče opet i opet.

  Novinar je u ovom slučaju na višem položaju, iz razloga što ima moć usmjeravanja čitatelja, te ga provlači kroz vodu pažljivo sugeriranih zaključaka. Odjednom svijet u kojem radimo, živimo, mislimo i djelujemo postaje manji. Nesvjesno smo postavili granice vlastitoj svijesti. Jedna priča postaje jedina priča.

 Jedna priča nije nužno pogrešna, već nepotpuna, prikazuje samo jednu stranu, jedan identitet. Kao i limene plohe. Ukoliko naš pristup nije kritičke prirode, izlažemo se opasnostima iskrivljene percepcije stvarnosti. U podsvjesti našeg uma razvijaju se nametnuti stereotipi, koji ograničavaju našu spoznaju novog i zatvaraju vrata neispričanim pričama.

BOŽIDARKA ŠĆERBE HAUPT

Slikarica Božidarka Šćerbe Haupt koja se potpisuje Darka, kako ćemo je nadalje zvati, započela se baviti kineskom kaligrafijom kod umjetnice Joe Ellis u Sarajevu 2004. godine, gdje će naučiti poteze kistom i vještinu kaligrafije, uz samoinicijativnu i spontanu primjenu akvarela na svojim prvim radovima kojima počinje da se izražava bojom. (Mrtve prirode s cvijećem). Zapravo, svoje slobodno vrijeme za slikanje Darka nalazi od 2005. kada joj se otvaraju novi vidici prema okruženju u kojemu nalazi svoje teme za likovno istraživanje, sve do sada.

Kreativno slikarsko razmišljanje Darka je povezala i s pisanjem, kada se predstavila na prvoj samostalnoj izložbi u Splitu, 2009. godine, pod nazivom „Iz kale u mahalu“ uz promociju svoje prve knjige „Priča o Sarajevu“ u Etnografskom muzeju.

 S obzirom da je podrijetlom iz pomorske obitelji Šćerbe sa otoka Raba, iz njenog ateljea izviru slike u ciklusima na temu Mediterana, Jadrana i Normandije, a prenose nam njezino kreativno likovno razmišljanje o lukama i obalama uz koje nailazi na motive kao što su lađe, zvonici, plastovi sijena, znameniti vrt slikara Clauda Moneta, te urbana arhitektura općenito. Uz impresije s Mediterana učestalo se javlja tematika Bosne i Hercegovine: sarajevski krajolici sa Kovača, Alifakovca, Vilsonovo šetalište i predjeli Bjelašnice, Crepoljskog i dr. Uz spomenute teme neprekidno slika vegetaciju i cvijeće iz stvarnoga okruženja pri čemu joj je česta tema njen vlastiti vrt.

2008. godine, na Uskrsnoj izložbi HKD Napredak u Sarajevu, prikazana je njezina slika „Za križem“, koja sada zauzima vidno mjesto kao jedina slika izrazito geometrijske orijentacije prema energiji crteža i čiste boje kojom su izraženi simboli procesije posute ljudskim suzama.

U ostalim radovima Darkin je crtež interpretiran dvojako: ili su to obrisne dimenzije oblika ili je to strukturna crta za naznaku detalja i ritma slike. Njezine su kompozicije uvijek kolorističke i pretežno slobodne, najčešće slikane u prvom planu i plošnom konceptu, kromatski. Različite su čvrstine, od razlivenih kontura akvarela i drugih specifičnih odlika ove tehnike koju varira u prozračnosti i čvrstoći pomoću nanosa boje i potezima akvarel olovke. Služi se i drugim slikarskim efektima u kombiniranoj tehnici radi svojih istraživanja, odnosno, putem likovnih poruka koje su ispunjene Darkinim senzibilitetom za nježni iskaz crtežom i bojom, skicama i studijama predmetnoga, ili za stamene – simboličke kompozicije.

Snježana Mutapčić

Lovorka Begović i Kajo Milišić, oboje glazbenici, prvi se put predstavljaju publici u novom vidu umjetnosti, likovnom.

Uzimajući elemente glazbenog i likovnog svijeta, umjetnici pred nas stavljaju zanimljive uratke velike intimne vrijednosti. Nadahnuće za svoja djela pronalaze u Mediteranu i njegovim neiscrpnim motivima, ali i materijalima karakterističnim za to podneblje. Iako su nastajali u potpuno različitim gradovima i vremenima, radovi ovih dvoje umjetnika amatera imaju brojne dodirne točke u izboru motiva, ali i koloritu.

            Lovorka oblikuje palmine grane, minimalno intervenirajući kako bi sačuvala autentičnost prirodnog materijala. Na taj jednostavan način stvara zanimljive instrumente od kojih je svaki poklon nekoj bliskoj osobi.

Iako svima poznati, ti su instrumenti prvenstveno plod Lovorkine mašte i glazbena senzibiliteta. Neki podsjećaju na indijske ili afričke narodne instrumente, a drugi se oblikom približavaju suvremenim jazz ili rock glazbalima.

U Lovorkinu stvaralaštvu sve djeluje gotovo djetinje lako, od stvaranja instrumenta do imaginarne zvučne ideje. Upravo ta lakoća svjedoči o neraskidivoj vezi s glazbom, njezinom prvom ljubavi.

Svi su njezini radovi nastajali usput, potaknuti samim trenutkom i oblikovani su iz u tom času dostupnih materijala i boja. Ostali izlošci, ribe i brodice, pokazuju duboku povezanost ne samo s glazbom, već i s mediteranskim ambijentom u kojemu umjetnica živi, radi i doživljava svoju umjetnost.

            Čak i kad ne bismo znali da je Kajo Milišić glazbenik, o njegovoj bi muzikalnosti svjedočili njegovi pasteli vibrantnog kolorita i sigurne, svježe kompozicije. Sve je na njima ispunjeno ritmom, razigrano u ornamentu, sve se giba i isijava u valovima, katkad onim morskim, a katkad nešto apstraktnijim valovima svjetlosti, zvuka i emocije. Slojeviti nanosi boje, a zatim skidanje gornjeg sloja kako bi se otkrila ona donja, svjetlija, svojstveni su Milišićevoj tehnici. Tim pomalo grafičkim pristupom Milišić živo i iskreno slavi bliske morske motive. Nostalgični prikaz malog mjesta na makarskoj rivijeri i prepoznatljivi obrisi Hvara i Pelješca govore o autorovoj snažnoj povezanosti s krajem iz kojega izvire njegovo likovno stvaralaštvo.

            Kajo Milišić i Lovorka Begović pripadaju nevelikom broju umjetnika koji su i likovno i glazbeno nadareni. Njihova znatiželja, volja za istraživanjem vlastitih talenata i zadiranjem dublje u svoju nutrinu dovele su ovih dvoje glazbenika – likovnih amatera -  i do njihove prve izložbe u kojoj posjetiteljima daruju ulaz u svoju iskrenu umjetnost, pokrenutu velikom ljubavlju prema moru i Dalmaciji.

Budućnost će pokazati čemu će posvetiti glavninu svoje pozornosti. Možda će se pak odvažiti i na paralelnu karijeru, koja im oboma zasigurno obećava plodna iskustva. A mi se nadamo da nećemo dugo čekati novu, zanimljivu glazbeno-likovnu priču.

Ante Duraković predstavlja se serijom grafika izvedenih akvatintom. Riječ je o neparnom
broju crnih kvadrata na bijeloj podlozi, čiju statičnost remeti tek linija što preuzima
ulogu protagonista vizualnog događaja,pretvarajući mirne površine kvadrata u
reljefe.
Na taj način linija postaje glavno sredstvo umjetničkog izraza; ukoliko pratimo njeno
djelovanje od središnjeg kvadrata prema krajevima, uočit ćemo pravilno kretanje:
plitko izdignuta linija koja presijeca centralnu grafiku na dvije jednake polovine pojavljuje
se i na ostalim grafikama ali označava drugačije odnose ploha; približavajući
se lijevom i desnom kraju cjelokupne kompozicije s vremenom stvara niz koji teži
prostoru izvan djela.
Duraković geometrijski komponira prostor umjetničkog djela, bez opterećujućeg
konteksta misli. Elementi likovne forme, odnosno njegov osobni estetski sadržaj su
kompozicija, kanon i raster. Pomicanjem linije kvadrati postaju dokument pokreta,
kojeg možemo čitati slijeva ili zdesna.
U trenutku promatranja Durakovićevih grafika razumljiva je gotovo trenutna asocijacija
na djela Maljevičeve geometrijske apstrakcije ili pak američkog apstraktnog ekspresionizma
u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata. Treba spomenuti kako, dok
Durakovićeva pažnja zaista jest usmjerena geometrijskom promišljanju prostora slike,
njegov postupak lišen je bilo kakve duhovnosti i simbolike u tom procesu. Istodobno,
kao što Barnett Newman i cijeli niz slikara istog reda koriste plohu kao izražajno sredstvo,
kod Durakovića to je isključivo linija, koja stvara pokret i posljedično ritam, po
čemu je sličniji Kniferu.
Durakovićeva umjetnička cjelina estetski je prijatna likovna pojavnost; nije rezultat
redukcije figurativnog oblika, niti reprezentacija apstraktnog pojma već je u
svojoj naravi eksperimentalna. Time bi se mogla približiti definiciji autonomnog
umjetničkog djela, nečemu što bi se zasigurno svidjelo Clementu Greenbergu, jednom
od najpoznatijih teoretičara umjetnosti dvadesetog stoljeća.
U zaključku, prvotna Durakovićeva težnja bila je uspostaviti likovni događaj bez
slučajnosti i podariti svom djelu geometrijsku zakonitost.
No, usprkos tome na pojedinim mjestima vidljive su crne mrlje. Može se reći kako je
zahtjevna i iscrpljujuća tehnika izvedbe znatno otežala realizaciju ciklusa. Ipak, novonastala
situacija omogućuje prostor za diskusiju.

Nastojeći izbjeći slojevitost tona i eliminirati efekt dubine u crnim
kvadratima, došlo je do „grešaka“. Treba se upitati: je li to obezvrijedilo
prvotnu umjetnikovu ideju? Je li Duraković trebao prepravljati
„greške“, samim time, bi li takvo umjetničko djelo bilo vjerno originalnoj
umjetničkoj strategiji (je li svako pojedino umjetničko djelo
uopće neponovljivo?)? Pružaju li novonastale okolnosti mogućnosti
novih interpretacija ovog umjetničkog djela?
Nama je dana sloboda dalje raspravljati…
Božo Kesić

Projekt "Učionica demokre(a)cije" provodi udruga "Domine" Split u suradnji sa Ženskom grupom Donji Lapac.

ARS ANIMAE / Željka Milošević Paro

Predstavljanje radova učenika srednje umjetničke gimnazije Ars Animae.

Izložba fotografija učenica Škole likovnih umjetnosti iz Splita Tine Štambuk i Lucije Vrkić

Različitost i raznovrsnost prije svega

"Izložba "Od stripa do animiranog filma (i natrag)" predstavlja 12 hrvatskih autora koji  su svoj rad posvetili stripu i animiranom filmu, ili bolje rečeno, koji su se posvetili  oživljavanju svjetova rođenih  tamo gdje se sastaju mašta i upornost, osobni senzibilitet i umijeće, talent i strpljenje. U Hrvatskoj djeluje 50-ak autora koji su se okušali u oba medija.

Hrvatski strip i hrvatski animirani film imaju tradiciju koja seže u 20-te, odnosno 30-te godine prošloga stoljeća i usko su vezani jedan uz drugoga od samih svojih početaka, pa sve do danas kada je to prožimanje najuočljivije. Animaciju, jer o animiranom autorskom filmu tada još ne možemo govoriti, donio je poljski emigrant iz Rusije, Sergij Tagatz, te 1922. godine započeo s radom na reklamnim filmovima te na animiranim sekvencama u dokumentarnim ostvarenjima. Iako se na žalost njegov rad nije sačuvao, čini se kako je animirani film, pa makar i reklamni, ipak prethodio stripu. Kada se, pak, pogleda ono što je sačuvano prvenstvo odnosi strip.

Velikan hrvatskoga stripa Andrija Maurović je 1935. nacrtao "Vjerenicu Mača" koja se drži prvim hrvatskim stripom, dok je prvi umjetnički animirani film nastao tek 1951. godine. Riječ je o "Velikom mitingu" braće Norberta i Waltera Neugebauera koji su svoj pečat dali i u stripovskom stvaralaštvu. Iako radovi pionira stripa i animacije, kao ni radovi nezaobilaznih Borivoja Dovnikovića Borde ili Nedeljka Dragića, ovaj put nisu zastupljeni na izložbi, potrebno ih je spomenuti kako bi se dobila što šira slika o vrijednosti i ulozi koju su ta dva medija imala i još uvijek imaju u hrvatskoj kulturi. U Hrvatskoj djeluje 50-ak autora koji su se okušali u oba medija, ali da bi na jednom mjestu predstavili sve osobnosti koje su povezane sa stripom i animacijom, na način na koji zaslužuju, bio bi nam zapravo potreban muzej - Muzej hrvatskoga stripa i animiranoga filma. No, dok se ta višedesetljetna ideja ne ostvari, izložba "Od stripa do animiranoga filma" donosi izbor radova, iz kojih nije moguće iščitati sve što je ostvareno na tom polju, ali je dovoljna za stjecanje uvida u važnost, ljepotu i raznovrsnost autorskoga pristupa i senzibiliteta.

Neki su se autori prije svega posvetili humoru (Dubravko Mataković, Dinko Kumanović, Marko Dješka, Matija Pisačić), drugi su se oslonili na poeziju i poetičnost (Krešimir Zimonić, Dušan Gačić), treći su pak odabrali pristup koji navodi na čitanje između redaka (Danijel Žeželj, Marko Maštrović) ili oni koji su kombinirali gotovo sve od navedenog (Milan Trenc). Hrvatski autori nisu zanemarili ni onaj vrlo važni segment, a to je rad za djecu (Darko Kreč, Ivana Guljašević), ali isto tako ni alternativne umjetničke pristupe (Irena Jukić-Pranjić). Tako ipak nastaje jedna šira slika koja obuhvaća više nego što bi se na prvi pogled moglo reći.

Table stripova i animirani filmovi koji su naselili prostor Kinoteke Zlatna vrata, gledatelju-čitatelju dat će prigodu vidjeti koliko su se autori približili samima sebi pretakanjem stripa u animirani film ili animiranoga filma u strip, te kako se zapravo snalaze u ta dva tako slična, ali za uzbuđenje ipak dovoljno različita vizualno pripovjedna medija.  "

 Božidar Trkulja

Humanitarna izlozba (Loggia).