KALENDAR DOGAĐANJA 2024. godina

Dino Bićanić, 1993.g.

Josip Jurić, 1979.g.

Mario Franić, 1985.g.

Katarina Marović, 1982.g.

"Vojin Hraste u svijet umjetnosti ulazi leksikom pop arta, preispitujući fenomene modernog društva, progovarajući o kiču kao izokrenutom moralu, te o aktualnoj prob-lematici otuđenja i konzumerizma. Svojim radom on ne izgrađuje globalne projekte neke naše bolje budućnosti, ali se u njegovu sadržaju jasno uočava nastojanje da se odupre stanju današnje ravnodušnosti. U Vojinovu stvaralaštvu dominira igra i bez obzira na sve probleme kojima je čovjek svakodnevno okružen, on se kroz svoj rad voli šaliti. Uvijek je prisutan ironični odmak od ozbiljnosti zbilje. Tu veselu nonšalanciju koja karakterizira njegov rad moguće je prepoznati kao artikulirani stav. Odustaje od uzvišenih ili bilo kakvih drugih načela, metafizike ili mistifikacije i priklanja se užitku u poigravanju, duhovitosti i ironiziranju.Hrastina umjetnost je vrlo komunikativna. Količina umjetničkog predznanja za recepciju njegovih radova nije presudna. Njegova umjetnost podjednako dobro ko-municira s pripadnicima različitih slojeva društva, ne ostavlja nikoga ravnodušnim i ne izaziva prijezir. Njegov svijet, iako strogo individualno određen, nije hermetički za-tvoren, već naprotiv, teritorij je to na koji se dolazi čista srca i s velikom spremnošću i otvorenošću na dijalog.Vojin se ne oslanja na skulpturalne vrijednosti djela, već inzistira na utjecaju ambi-jenta kojim potcrtava duhovnost djela, a ne njegovo materijalno stanje. Kida granice između umjetničkog djela i fizičkog prostora u kojemu je on smješten, stvarajući pot-puno monokromni ambijent razbijen tek svjetlošću led dioda. Postavlja ih u obliku danas popularnih emotikona i pričvršćuje o skulpture psa i brda koje smješta jednu nasuprot drugoj. Zahvaljujući trodimenzionalnom pristupu autor izjednačava svijet promatrača sa svijetom u kojem se pojavljuje umjetnički objekt, čineći promatača ne svjedokom, već sudionikom, tako da i on sam postaje dio projekta, te je u mogućnosti razmisliti i o svom mjestu u problematici otuđenja i konzumerizma. Zastrašujući učinak koji je postignut ulaskom u zamračeni prostor galerije koja na prvi pogled sakriva sadržaj i ističe zloslutnost nedokučivog, polako nestaje uz topli i
pritajeni akcent svijetlećih „smajlića“. To je svjetlo koje tmini oduzima mrak, a tami daje utješan, pa čak i zaštitnički predznak. Za njegove skulpture može se reći da pripadaju sadašnjosti, a ne vječnosti i bezvre-menosti, one računaju s mentalnim sklopom reagiranja čovjeka današnjice, nudeći komunikaciju, a ne samozadovoljnu spomeničku, odnosno galerijsku izolaciju. Vojin je kipar koji slijedi isključivo vlastitu intuiciju i opredjeljenje, ali svaki put nanovo
iznenađuje neposrednošću, bezazlenom radošću i vitalnošću kroz stvaralački čin, te edrom „vibrom“ koja proizlazi ne samo iz radova, već i iz ponašanja ovog autora." Marija Stipišić Vuković

Životopis:
Vojin Hraste rođen je 10. kolovoza 1981. godine u Šibeniku. Godine 2000. maturirao
je u Prvoj gimnaziji u Splitu –klasični smjer. Iste godine upisuje kiparstvo na ALU u
Zagrebu. Diplomirao je kiparstvo u klasi prof. Slavomira Drinkovića 2006. godine.
Grupne Izložbe:
2001.   -Brucoši ALU, Gjuro II, Zagreb
2002.  -Pasionska baština, izložba studenata ALU, Zagreb
2003.  -Smotra Sveučilišta, Galerija SC, Zagreb
-Pasionska baština, izložba studenata ALU, Zagreb
-Studenti ALU u ministarstvu kulture,
ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Zagreb
2004.  -Brucoši ALU, Saloon, Zagreb
-Pasionska baština, izložba studenata ALU, Zagreb
-Universum Sacrum, Povijesni muzej Zagreb, Zagreb
2005.  - Izložba nagrađenih diplomanata ak.god. 2004./05. ,Galurija ALU, Zagreb
2006.  -IX. trijenale hrvatskog kiparstva, Gliptoteka, Zagreb
- Izložba nagrađenih diplomanata ak.god. 2005./06. ,Galurija ALU, Zagreb
2007. -Tu i tamo, Muzej Međimurja Čakovec- Izložbeni salon, Čakovec
-Kunst in der Stadt, Mainz, Njemačka
- “5 +”, Izložba povodom proslave stogodišnjice ALU, Gliptoteka HAZU, Zagreb
- 35. splitski salon, Podrumi Dioklecijanove palače, Split

Samostalne Izložbe:
2006.  -Gradski muzej Omiš, Omiš
2007  -Galerija Sv. Krševan, Šibenik
-Istočni dio podruma Dioklecijanove palače, Split
Javni radovi:
2002.  -Medalja i pokal za Sveučilišnu veslačku regatu
2003.  -Skulptura «digitron», Svijetle pruge, Bjelovar
2004.  -Skulptura «zlo», Svijetle pruge, Bjelovar
Nagrade i pohvale:
2004.    -Pohvala Akademije likovnih umjetnosti, ALU, Zagreb
2005.  -Nagrada hrvatske gospodarske komore za najbolji rad na završnoj izložbi studenata ALU.
2006.   -Nagrada za najbolje diplomante, ALU, Zagreb
2007.  -3.mjesto na nagradnoj izložbi «Kunst in der Stadt», Mainz, Njemačka

Anamarija Obradović, 1983.g.

Ivana Resić, 1982.g. (fotografije).

Igor Lušić, 1979.g.

Nina Podrug, 1983.g.

Zrinka Barbarić, 1985.g.

"Zrinka Barbarić izlaže seriju slika raličitih dimenzija u tehnici akrila, čiji se dojmljivi kolorit odvaja od realne postavke prirode..." Marija Stipišić Vuković

Milena Meštrović, 1985.g.

Marko Marković, 1983.g.

"...prijenos emocija u dokumentarnim fotografijama umjetnik naglašava intervencijom u njihovu strukturu agresivnim, pomalo i osesivnim grebanjem lica, te bušenjem fotografija..." Jasminka Babić

Izložba fotografija. Ova izložba rezultat je suradnje POUS-a i Talijanskog instituta za kulturu iz Zagreba (loggia POUS-a).

Damira Kalajdžić, video projekcija.

„BEZ NAZIVA / NO TITLE“  (videoinstalacija)

 "Već prvi susret s Damirom Kalajžić otkrio mi je mnogo više o njenom radu, nego rad sam po sebi, jer zaista odraz je, zrcalo već proživljenog, ali nezaboravljenog dijela njenog života, pomalo ću bit i patetična pa reći odraz jednog divnog i vječnog prijateljstva, nečeg što ju je izgradilo u osobu kakva je danas! Hrabro i oslobođeno nam otvara pogled u svoj razigrani svijet, svoje nesputano, toplo i pozitivno biće. Ovo je djelo duboke emotivne motivacije, prštavog senzibiliteta, bez suvišnih i zamršenih idejnih konstrukcija, uzvišenih filozofija, upravo jednostavno, inteligentno i iskreno. Svoj umjetnički koncept zasnovala je na tzv. novoj umjetničkoj praksi i primjeni novog medija – videa. Videoumjetnost je sve više u središtu istraživanja mladih umjetnika, a videoinstalacije su postale, prije svega zbog njihova vremenskog i prostornog učinka jedno od omiljenih područja umjetničkog djelovanja. Videoinstalaciju izložbe čine lopta obojano u bijelo, dva projektora, zvučnici te tri postamenta. Svojstveno konceptualnoj umjetnosti, Damira projekcijsko platno zamjenjuje košarkaškom loptom. Košarku je trenirala punih devet godina i lopta je bila ta koja je znala apsolutno svaki njen problem, bila uz nju apsolutno uvijek, njen najbolji prijatelj...U videu se izmjenjuju snimke košarkaške utakmice i operacije skočnog zgloba koja je u tom trenutku odredila njen daljnji životni put te projiciraju na loptu obojanu u bijelo uz zvuk košarkaške utakmice, čime koncept rada dobija još veći smisao. Postav sam po sebi govori dovoljno. Damira se potrudila osim videa ponuditi nam i prostornu instalaciju, oživjeti izložbeni prostor kako audio - vizualnom izvedbom, tako i kompozicijom postava. Prostorni smještaj košarkaške lopte na središnjem postamentu, dok se projektori nalaze jedan nasuprot drugog na istoj udaljenosti od lopte i na loptu projiciraju svaki svoj rad, semantički se preklapa s idejnom preokupacijom - košarkaškom loptom kao životno bitnim elementom i inspiracijom, polaznom točkom u promišljanju i stvaranju djela. U svakom slučaju, radi se o vrlo dobrom postavu, čija se subverzivna poanta iščitava polako i promišljeno. „ Sport ili umjetnost?! “ pitanje je sad...Komunikacija između nas i Damirinog rada, usprkos hladnoj medijskoj vezi topla je, neobično ljudska. 'Slika' putem koje želi komunicirati s nama i utjecati na same temelje naših bića trenutak je definiran u polju intimnosti, odnosno trenutak koji je odredio životni poziv mlade umjetnice, trenutak kada je sve ono u što je vjerovala i za što se borila jednostavno nestalo, srušilo se. Ali upravo to joj je davalo snage da vjeruje u sebe bez obzira na sve ono što se dogodilo i krene nekim novim putem. Damira Kalajžić svojom prvom samostalnom izložbom zrelo, odlučno i kreativno sjedinjuje ono najvrijednije, samu sebe. Dosljednost idejne koncepcije, te promišljanje umjetničkog stvaralačkog procesa vrijednost je izložbe u kojoj bi idealan, samosvojan posjetitelj tražio i pronalazio nešto više od umjetničkog iskustva, bio u stanju da odgovori na odjek njezine nutarnje poetike. Hvala ti Damira na probuđenoj spoznaji o važnosti i prihvaćanju svih životnih tragova, otisaka misli i srca u bezgraničnom krajoliku stvaranja i postojanja..." Kristina Ozretić

Sunčica Jerković, instalacija.

Suorganizacija POUS-a i Algoritma (loggia).

Izložbom se predstavilo tridesetak filmskih plakata renomiranih hrvatskih filmova nastalih od 1944. do 1961. godine (stubište POUS-a).

Loggia POUS-a

Suorganizacija POUS-a i Galerije Margarita (Kinoteka).

Sanja Burazin (instalacija).

Jedan od prvih događaja u obnovljenoj dvorani Kinoteke: premijera dokumentarnog filma Slavena Relje "Novinarov bijeg iz pakla droge".

Stipe Jakelić – slikar i pjesnik.

Nataša Pavlov (slike).

PROCES

STVARANJE TU SADA

INTUICIJA I SPONTANOST

"U stvaranju me zanima proces improvizacije (iako ova riječ nije najbolja za pojašnjenje, ali u nedostatku prave može poslužiti) u potrazi za nesmetanim
iskrenim ispoljavanjem nutrine ... Zatim praćenje tj. promatranje nastajanja samog rada te sve što se događa na tom putu (elementi unutar i izvan stvaranja) su od iznimne važnosti za samo djelo na koncu. Zauzimam interdisciplinarni pristup nastojeći procesom kreativnog stvaralaštva povezati forme, medije i same pristupe različitih jezika umjetničke komunikacije, te ih dovesti u poziciju zajedničkog djelovanja. U slikanju je ukomponirana glazba,
u glazbi pokret, u pokretu slika, u slici ritam, melodija, a sve vezano za prostor i sve u prostoru: vidljivo i nevidljivo. Sinestezija , sinkronicitet i percepcija su mos-tovi koji vezuju različita umjetnička izražavanja koja me zanimaju. Možda je dobar termin umjetnik Nomad koji dočarava biće čiji se senzibilitet ispoljava kako god i bilo gdje. On se seli s jednog područja stvaranja na drugo po slijedu unutarnjih zbivanja i upotrebljava elemente percepcije kao svoje oruđe u radu.Proces, kao što sām pojam govori, je nešto što ima trajanje, a također se i nepresta-no transformira. U stvaranju kojem je fokus na put kreiranja, a cilj nije samo krajnji proizvod tj. djelo, događaju se uvijek iznova novi pogledi na iste i različite elemente, a pristup prema djelu i rad se transformiraju. Ovako nastao rad ne gleda se na isti način kao radovi nastali sa ciljem prema rezul-tatu. Naime, atmosfera samog rada više govori nijemim jezikom tako da i sam go-vor izostaje kao dostatan za interpretaciju djela. Rječnik još ne sadrži riječi kojima se mogu govoriti slike, pokret, glazba, atmosfera, senzacije, doživljaji, ...Kad je rad gotov, bitan je element prostora te komunikacija s prostorom. Reagirati tu sada. Ispoljavanje tu sada ponekad nije prihvatljivo umu, nije očekivano, nije uvriježeno, nije prepoznatljivo, često je čudno; gdje ga svrstati kad za sobom nosi hrpu tereta tj. neprepoznatljivosti koje u standardnom poimanju svijeta ne igraju kao kodovi komunikacije. Međutim oni koji se igraju živopisnim tonovima prepoznaju pro-ces i djela proizašla improvizacijom. U polju improvizacije i spontanog kreiranja stvara se poseban jezik, atmosfera nijemog znanja, te polje senzibiliteta koje živo pulsira.
Stvaranju prilazim intuitivno, spontano, tragajući, otkrivajući. Otvorena sam prema slikanju prirodom samog bića. Prije slikanja ne znam što će nastati na slici. Slike su mi često apstraktne pune ekspresija bez figuracije. Krenem, bojam, komuniciram, pjevam, crtam, plešem ..., slikam. Inspiriraju me more, ljubav i život. Nije mi lako pi-sati o stvaranju jer se oslanjam na područja govora koja su okrenuta prema sličnim potragama, a u svemirski širokoj improvizaciji nema sličnosti niti istovjetnosti jer se život neprestano transformira i kreće. Jezik improvizacije ispunjen je nijemim prisustvom uživo bez razmišljanja, dodatne analize i razlučivanja.To što se pisana, teoretska, kritička strana djela vezuje za nastajanje djela smatram ograničavajućim s obzirom da jezik ne podržava i ne sadrži realne iskaze osjetil-nog, perceptivnog i intuitivnog iskustva i područja. Kreacija je komunikacija sama po sebi, dodatno pričanje nije nužno. U redu ako sam autor ima što za izjasniti, ali također uredu je ako i nema. Slika govori puno više od 1000 riječi, poslušajte ju samo.
‘’Uništit ću i riječ i ton i rečenicu, da mogu bez toga govoriti s tobom.’’ – Mewlana (13. st.)" Nataša Pavlov
___________________________________________________________________
Životopis:
Rođena 1976. godine u Splitu. Nakon završene Jezične gimnazije u Splitu i Više turističke
u Dubrovniku, upisuje UMAS . Trenutno je apsolvent u klasi profesora Gorkog Žuvela.
Osim slikanjem, izražava se još pokretom i zvukom. Ovo joj je prva samostalna izložba.
Skupne izložbe:
2008 . Izložba studenata UMAS, MKC, Split
2007 . Godišnja produkcija studenata UMAS, podrumi Dioklecijanove palače, Split
2006. Izložba umjetničke kolonije Svetionik, Begeč, Novi Sad

Suorganizacija POUS-a i Prijatelja šansone – Split (Kinoteka).

U Kinoteci Zlatna vrata održana je Tribina na temu Nove ribe Jadrana. Tribinu je održao prof. dr. sc. Jakov Dulčić, voditelj laboratorija za ihtiologiju i priobalni ribolov u Institutu za oceanografiju i ribarstvo.

Predrag Lucić. Suorganizacija POUS-a i Algoritma (loggia).

Marin Krstić - skulptura.

To je tekst poprilici. Naime radi se od dvije kocke, 30*30*30 ( mediapan ) u svakoj kocki je pumpa za vodu i posude u kojima je obojana voda. Jedna pumpa tjera vodu kroz svoju kocku prema drugoj, kroz drugu i natrag. Druga čini obrnuto. Jedna boja je plava, druga blijedo crvena, više roza, ali draže mi je reći blijedo crvena.
Životopis:
Rođen je 1985. godine u Splitu. 2006. godine upisuje Umjetničku akademiju u Splitu,
smjer slikarstvo. Trenutno je student treče godine.
Skupne izložbe:
2006. Godišnja produkcija studenata UMAS, podrumi Dioklecijanove palače, Split

Nejac Zaplotnik. Suorganizacija POUS-a i PD Mosor (Kinoteka).

Marija Vojković (loggia).

Gostovanje dramske skupine Scena Verticale iz Kalabrije. Suradnja POUS-a i Talijanskog instituta za kulturu (kinoteka).

Joe Filisco (Kinoteka).

Brita Veglin (Švedska), u sklopu Split grafic bienalea (loggia).

Josipa Šarić (grafike).

Loggia.

Viktorija Miletić - fotografije.

Marija Ančić (skulpture).

Upute za uporabu
"Ovaj rad je ilustracija mog razmišljanja o umjetnosti. Mislim da suvremena umjet-nost nudi nove načine doživljavanja skulpture, istražujući klasične probleme kroz nove medije, te se u samom procesu transformira i postaje bogatija. Mislim da je uvijek, a pogotovo danas, u umjetnosti bitan eksperiment i slučajnost prepozna-vanja momenta nastajanja umjetničkog djela. Eksperiment povezujem s igrom, pa se u samom procesu rada igram i želja mi je taj moment podjeliti sa svim pos-jetiteljima ove izložbe te im pružiti osjećaj rada, eksperimenta i igre u umjetnosti. Pozivam posjetitelje izložbe da iskoriste ove skulpture slijedeći moj primjer, pa se možda u procesu dogodi i nešto novo." Marija Ančić
Životopis:
Marija Ančić Rođena je 1982. godine u Sarajevu. Diplomirala 2006. godine restauraciju i konzervaciju na Umjetničkoj akademiji u Splitu, na istoj akademiji 2005. godine upisuje prediplomski, a potom i diplomski studij, smjer kiparstvo u klasi prof. Kažimir Hraste. Tjekom studija izlagala je na nekoliko skupnih izložbi.

Kino Sloboda (stubište).

ARSEN DEDIĆ

UDRUGA ŽIVOT - NOVO STVARANJE.

Izložba - Milan Stanić. 

Jure Šundov

Izložba - Josip Špika.

Frane Šitum

Ivica Puljak i Nikola Godinović

Vilim Halbarth

1. manifestacija (izložba, filmovi, predavanja) – suradnja s Udrugom DOMINE.

Izložba slika.

Luka Tomašević

dr.Ivan Đikić

Igor Longo, prof.

Odjel industrijskog dizajna.

dr. Zlatko Miliša

Izložba fotografija članova FOTOAKADEMIJE SPLIT (povodom sv. Dujma).

Ante Kuštre

Stipe Božić

Lana Stojičević 

Izložba vrgoračkih umjetnika Dijalog.

Izložba članova likovno – književne udruge Vlaho Bukovac, loggia POUS-a.

Izložba fotografija Vjekoslave Sošić.

Jakov Sedlar

Kazalište Mala scena - povodom Svjetskog dana štednje (kinoteka).

Udruga Život – novo stvaranje (učionica).

18.00 projekcija filma

POLJICA, prof. Mate Kuvačić – Ižepe

Gosti: akademski slikar Josip Botteri Dini, ravnateljica Muzeja grada Kaštela Ankica Babin te novinari Joško Čelan i Josip Jović.

Koncert TBF-a na zatvaranju "stare Kinoteke"

Odsjek za industrijski dizajn.

prof. dr. sc. Zdravko Tomac

Povodom Dana žena.

Manifestacija (izložba, filmovi, predavanja) – suradnja s Udrugom DOMINE.

Organizacija Udruge oboljelih od limfoma.

Grafički odsjek Škole likovnih umjetnosti.

Makedonski slikar Vlaho Brangjolic.

Ana Lončar

Likovno - književna udruga Vlaho Bukovac.

Dragoslav Dragičević

Vilma Reljić

Nikica Mrđen

V. SPLITGRAPHIC

Ranko Munitić

Vlado Ercegović

Izložba škole likovnih umjetnosti.

Izložba fotografija sa snimanja istoimenog filma.

Petar Katavić

Udruga Kajo Dadić.

Izložba AIH (Amnesty International Hrvatske). Izložba europskih fotografija na temu: zaštita ljudskih prava.

Maja Suvaljko

Povodom sv. Dujma.

Predstavljanje umjetničke gimnazije Ars animae.

Izložba likovno – književne udruge Vlaho Bukovac.

Izložba radova polaznika radionice Lige za prevenciju ovisnosti.

Suradnja sa Društvom prijatelja kulturne baštine.

Povodom Noći muzeja (Majić).

JAVNO DOGAĐANJE U OKVIRU EDUKATIVNOG PROGRAMA.

GRADSKO LITERARNO-DRAMSKO TAKMIČENJE

Javno predavanje (učionica).

Društvo prijatelja kulturne baštine Split (učionica).

Društvo prijatelja kulturne baštine – MAŠKARE.

Javno predavanje (učionica).

PENJATI SE MORA: HUMANITARNI PROJEKT / PROJEKCIJA DOKUM. FILMA.

Povodom Dana žena - prodajni sajam članova Lige za prevenciju ovisnosti

Povodom Dana žena - izložba članica Udruge Domine.

Manifestacija (izložbe, filmovi, predavanja) – suradnja s Udrugom DOMINE.

Javno predavanje.

PROJEKT – PRIPREMNE RADIONICE NAMIJENJENE EDUCIRANJU MLADIH ZNANSTVENIKA I STUDENATA.

PREDAVANJE POVODOM "TJEDNA MOZGA" (UČIONICA).

PROMOCIJA KNJIGE O PODMORNIČARIMA

SKUP ANTIFAŠISTA

Izložba slika Đorđa Radojčića

11. FESTIVAL ZNANOSTI

"Oliver Mišura u sklopu Tjedna Kulture izlaže seriju radova u tehnikama akrila i ulja na papiru pod nazivom „Lusteri: svjetlosna dimenzija postojanja“ te
skulpturu „Stol“.Uzimajući za temu lustere, umjetnik preispituje dimenzije temporalnosti, postojanja i simboličnosti svakodnevnih predmeta. Prisutnost lustera nam istovremeno može pružiti orijentir u prostoru nepoznatih dimen-zija, pomoći nam osjetiti svoj osobni prostor te odnos vlastitog tijela s udaljenošću. Nešto veliko, zastrašujuće, nepoznato odjednom više ni nije toliko strašno. On je medijator između statičnosti i dinamičnosti, udaljenosti
i blizine, vječnog i trenutnog, sjećanja i zaborava, svjetla i tame. Luster kao da je postao simbol vremena koje se događa izvan nas. No, nameću se pitanja: što ako vrijeme ne postoji, što ako postoji samo iluzija vremena, samo jedan beskonačni sadašnji trenutak? Luster potom postaje označitelj stvarnosti. Njegova svjetlost familijarizira nepoznati prostor: „U trenutku kada svjetlost ispuni Luster, mrak nestaje a prostor oko nas obuzme tišina. Tada Luster postaje naš spasitelj i zaštitnik.“Umjetnik doživljava stol kao medij, odnosno kao mjesto sastanka i interakci-je. Stol je svojevrsno polazište komunikacije. Kraj i početak svega. Izvodeći svoj „Stol“ u stiroduru, umjetnik „poništava“ njegovu funkciju; on je krhak, slab, osjetljiv na najobičniji dodir. Koliko dugo će se jedan takav predmet moći održati? Hoće li preživjeti? Koliko zapravo može podnijeti? Je li njegovo vrijeme sada?Umjetnik stol svodi na simboličnu razinu. Oduzimajući mu primarnu funkciju on prestaje biti stol i postaje puki prikaz stola, naznaka njegova postojanja. Kao i akrilni crtež stolice, Mišurin „Stol“ je podjednako prisutan i odsutan, nezamisliv i neprihvaćen. Jedno je sigurno gledajući djela Olivera Mišure, a to je da on uspijeva metafizičnost svojih „Lustera“ materijalizirati u prostoru i prenijeti u skulptu-ru, te nam pritom približava nestalnost i nestvarnost svojih radova, tjerajući nas na konstantno preispitivanje svega što znamo i u što smo sigurni.Kao i njegovom „Stolu“, možda nam stvarno još uvijek nije vrijeme." Lana Beović

Životopis:
Oliver Mišura rođen je 1960. godine u Šibeniku. Završio je Gim-naziju i Pravni fakultet u Splitu. Prediplomski studij slikarstva završio je u klasi kod red. prof. Gorkog Žuvele. Trenutno je stu-dent I. god diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Gorkog Žuvele. Izlagao je na više skupnih izložbi.

Arhitektica Katja Marasović.

" Koja je svrha ljudskog djelovanja, odnosno rada? Jesu li pojmovi rad i djelovanje istoznačni? U suvremenom društvu ljudsko djelovanje vrednuje se gotovo isključivo ako ispunjava društveno konstruirane uvjete za rad - ono tendenciozno, „konkretno” djelovanje u svrhu proizvodnje i stjecanja materijalnih dobara.

Od 18.00 do 20.00 sati.

Predstavljanje Umjetničke gimnazije Ars animae.

"Tko od nas nema policu ili kutiju u kojoj se nalaze predmeti koje brižno čuvamo iako ih više ne upotrebljavamo? Neovisno o njihovoj

Povodom ulaska Hrvatske u EU od 2.7.2013. do 20.72013. u Kinoteci Zlatna vrata prikazat će se program filmova Europo, dobar dan! 

Peter Knapp, 1931.g.

"Izložba ovih dvaju serija fotografija objedinjuje u sebi dvije vrsta cvjetova; s jedne strane promatrač susrećevizualnu raskoš linija, oblika i boja; a s duge strane mu se nudi minimalistički vizualni jezik. Priča koja pripada prošlom stoljeću sadrži u sebi lakoću, svijet odsutnosti i sna; dok ova recentna pripovijeda o emociji, etičkom promišljanju odnosa čovjeka i svijeta…"

Bazirajući se na koncept vremena i na ponavljajući motiv kvadrata kojim pokušava uhvatiti i zadržati trenutak u svojim djelima, Natali Mušić gradi dijalog s promatračem kroz seriju radova u kojoj dominantnu ulogu u njenom izražaju preuzima metal. Serija se sastoji od dvaju radova izrađenih od metala pod nazivom „Open letter on Adriatic“ i „Long conversation on the floor without consensus“ te rada od metala i akrila na platnu pod nazivom „To get a start“.
Kao središnja os same izložbe svojom impozantnom visinom nameće se skulptura „On this spot nothing happened“ izrađena od drveta i metala.

Ante Antunović, rođen je 1986. godine u Mostaru. Osnovnu školu završio je u Kaštel Gomilici, a nakon toga Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer kiparski dizajn. 2008. godine upisuje PDS-smjer kiparstvo na UMASu. Prediplomski studij kiparstva završio je u klasi kod prof. Matka Mijića 2011.godine.
Diplomirao je 2013. godine u klasi prof. Kuzme Kovačića.

"Skulptura je oduvijek bila živi umjetnički medij, puno realniji u ulozičovjeka ili nekog drugog predmeta kojeg predstavlja, nego li slika, riječi ili note. Rotiramo se oko nje kao Zemlja oko Sunca, doživljavajući je pritom iz mnogobrojnih perspektiva. Ona ima svoju dubinu, traje i zahtijeva prostor.
Pod kiparevim rukama materija postaje biće, život. Tako živu možemo je i dotaknuti, u nadi da će nam ona i uzvratiti, poput čovjeka koji bi odgovorio:
“oprostite, al’ zašto me Vi dirate?” Priupitajmo se onda zašto bi netko skulpturu sveo samo na plohu. Pravi razlog tomu pronalazimo u što snažnijem dočaravanju kvalitativne redukcije današnjeg društva u kojemu smo i mi sami sebi oduzeli jednu dimenziju, onu najvažniju zvanu ljudskost. Oduvijek je skulptura bila najneposrednije svjedočenje jednog društva. Gledajući te prazne idole na umjetnikovim akrilima zapravo gledamo refleksije jednako tako ispraznog društva, nas samih. Oni su mogli biti skulptura i mogli smo ih živjeti u prostoru i vremenu, no oni su sad slike, osakaćene skulpture, koje poput fotografije mogu tek probuditi sjetu na neke davno prošle trenutke. U ovom slučaju ne svojim sadržajem, već svojim antisadržajem. Ponavljajućom, distanciranom, akromatičnom sivom, na pijedestalu su uzdignute sve današnje zablude i ispraznosti. Nova skulptura postala je samo puka dekoracija bez ikakve želje da joj se udahne život. Pokoravanjem skulpture plošnosti podloge mi se polagano i plaho pokoravamo ovim novim idolima, našim novim junacima, uzorima i vodiljama kojima dajemo tako visoko mjesto u današnjem društvu. Mladi umjetnik Ante Antunović, žrtvovao je skulpturu rastočivši je u sumoran akril, kako bi opomenuo sve nas negirajući vrijednosti koje živimo; takvim življenjem mi smo pijedestal na kojemu se uzdižu te lažne vrijednosti."
Ines Nimac

Nakon skoro četiri godine iščekivanaja napokon je i do nas stigla nova oprema. Kvalitetnija slika i zvuk, veći izbor filmova, sve vas to čeka u vašoj Kinoteci.

Paralelno sa projekcijama Fellinijevih filmova, postavljena je i izložba (rijetko izlaganih) Fellinijevih crteža u lođi „Zlatnih vrata“ – Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje. Izložba  - i projekcije - su plod suradnje sa Talijanskim kulturnim centrom u Zagrebu (www.iiczagabria.esteri.it/IIC_Zagabria), a cijeli projekt realiziran je zahvaljujući i talijanskoj regiji Emilia-Romagna

Šesti jubilarni Splitgraphic Međunarodni grafički bijenale održava se ove godine od listopada do prosinca. U Loggi su izloženi studentski radovi.

2013. Leon Rizmaul, 53 min.

9. srpnja 2001. godine Goran Ivanišević je u finalu Wimbledona, svom četvrtom, svladao Patricka Raftera nakon neopisivog trilera na travnatom terenu i raspametio milijune navijača. Slavila je cijela Hrvatska, ali i veći dio teniske javnosti jer to nije bio samo običan meč između nekih Australaca i Hrvata.

12 godina kasnije vjerojatno nema sportskog zaljubljenika u Hrvatskoj koji se ne sjeća tog ponedjeljka. Vruće popodne, na ulicama skoro pa nigdje nikoga iako je radni dan i beskrajno duge minute. Suze, nervoza, očaj, pa čak i ljutnja, sa svakim odskokom loptice je bila veća. Neće valjda opet pasti? Ne mogu ovo gledati! Daj završi više! Bar jedna od ovih rečenica je izgovorena pred nebrojeno mnogo televizora kad je jedna nacija gledala jednog čovjeka.

Goran Ivanišević - pobjednik Wimbledona. Sjećate li se tog dana? Jeste li ga i vi tako proživljavali? Kako ga doživljavate danas? Zatitrate li još malo na onim zadnjim gemovima? Imao je hrvatski sport i prije Gorana i nakon njega mnogih uspjeha, vjerojatno i većih nego bi mnogi od nas to i očekivali, ali je li Goran ipak iznad svih?

O svemu ovome, sa mnogo gostiju (Srđan Ivanišević, Patrick Rafter, John McEnroe, Pete Sampras, Mišo Dušanović, Neven Bertičević, Davor Burazin...) progovara u svom dokumentarnom filmu Leon Rizmaul podsjećajući nas na možda najstresniji sportski meč koji smo gledali... Nikad nas nitko na sportskim terenima nije uspio tako iznervirati... ili kako je to netko rekao u momentu proslave... «Gorane, čestitan, ali više u moj tinel nećeš!»

(film je posvećen pokojnom Mosoru, koji je u filmu također dao svoje viđenje meča i Goranove karijere)

Petra Lušić rođena je 1990. godine u Splitu. Završila je opću gimnaziju „Marko Marulić“ 2008., a iste godine upisuje preddiplomski studij likovne kulture i lik-ovne umjetnosti na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Diplomski je studij završila 2013. godine. Diplomirala je pod mentorstvom izv. prof. Matea Perasovića za praktični diplomski rad te prof. dr. sc. Miroslava Prstačića za teorijski diplomski rad. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

"Potreba za ogledanjem omogućava nam potvrdu vlastite egzistencije. Zadatak kojeg svakodnevno pred sebe postavljamo jest prepoznati to stvorenje
u ogledalu kao sebe. Radoznalo se poigravajući vlastitim odrazom još od djet-injstva, suočavamo se s onim što očima ne možemo vidjeti – svojim licem.
Povijest ogledala ujedno je i povijest gledanja koje je promijenilo način na koji čovjek vidi sebe i svoju ulogu u svijetu. Zraka svjetlosti koja dolazi od objekta i reflektira se na glatkoj površini od davnina je dio mitova i legendi, prikazujući čarobne slike i događaje iz prošlosti ili budućnosti, počevši od mirne površine vode kao najstarijeg zrcala. Ova je pojava bila poznata, između ostalih, još i starim Egipćanima i mitologiji Japana. Srednjovjekovnoj je kršćanskoj Europi, pak, zrcalo bilo simbol taštine, dok se u renesansi očituje utjecaj na otkrivanje linearne perspektive i sve izraženiji individualizam (dovoljno je spomenuti au-toportrete Dürera, Parmigianina, Van Eycka) koji postaje i odrednica kasnijih razdoblja (primjerice kod Caravaggia i Rembrandta). Današnje ogledalo, staklo premazano srebrnim nitratom, odražava sve prema čemu je okrenuto i nema ga ako nema lica pred ogledalom. Portreti Petre Lušić upravo nam donose isječke tog dinamičnog procesa gledanja. Ulja na drvu oval-nog oblika i neutralna bijela pozadina sugeriraju ogledanje, i to tuđe. Suočivši se s njime, neizbježno smo uvučeni u nečiji intimni svijet. Na neusiljenim licima pomalo izobličene fizionomije očigledna je izravnost emocionalne ekspresije. Prodoran pogled prisutan prilikom obavljanja svakodnevnih rituala, kao što su češljanje ili šminkanje, u isto je vrijeme i kritičan i samopouzdan. Među licima u ogledalima pronaći ćemo i autoportret umjetnice, pogleda uperenog u nas u trenutku dok mi promatramo njezino djelo. Pripremajući masku za drugoga, prisiljeni smo otkriti i sakriti stvarnost. Sebe u odrazu promatramo izokrenuto, naše lijevo oko zapravo je desno, možda čak i umanjeno ili uvećano. Nastojimo li u varljivim sjenama zrcala vidjeti osobu kakva mislimo da jesmo, kakva bismo željeli biti, kakva zaista jesmo – ili ostajemo na razini vizualnog prikaza?Nalikuje li ono što vidimo na ono što mislimo o sebi ili pokazuje ono nezvano, prošlost ili budućnost?
Svako je gledanje neizbježno prošlost. Vrijeme potrebno za refleksiju svjetla i percepciju podataka iz osjetila je odmak – sve što mislimo da vidimo zapravo je već postalo prošlost u trenutku kada odraza postanemo svjesni. Uopće je nemoguće, čak ni na fotografijama ili slikama, vidjeti sebe onako kako nas vide drugi, zato neizbježno jedni drugima posta-jemo ogledala. Stavljeni u poziciju onoga tko gleda osobu na por-tretu koja gleda sebe u trenutku dok gleda sebe, uvučeni smo u međuigru u kojoj tek postupno postajemo svjesni svog gledanja, ali vrijedi i obrnuto - u ovoj smo igri i mi predmet gledanja. Ogledalo ne zadržava odraz samo za sebe već nam vraća ono što mu sami dajemo. Doživljaj sebe kao jedinstvenog i trajnog podrazumijeva uspostavljenje granice između identiteta i onoga što je izvanjsko.
Kome onda vjerovati, ogledalu ili sebi?" - Gabrijela Terze

Drugi singl splitske grupe Rokolomotiva s debitantskog albuma "Rudijev blef“. Kinoteka.

Edukacija za nositelje izvršne vlasti u gradovima/općinama/županijama

Dora Derado, izložba akrilika. Loggia.

Uz zabavno druženje tijekom dva dana uspješno je završen početni tečaj dekorativnog slikanja zanimjive tehnike One Stroke™ Paintinga.

Godišnja skupština TZ

Izložba slika Madone članica slikarske radionice Udruge DOMINE.

Izložba se organizira  u okviru projekta "Zaposlena žena - neovisna žena", koju se provodi od 01.siječnja do 31.prosinca 2013. godine uz financijsku potporu Grada Splita.
Radi se o prigodnoj izložbi akvarela pod nazivom "Madone" slikarske grupe "Iz bića boje", koja djeluje pri udruzi "Domine". Izložba, uz promociju ženskog poduzetništva (sajam Lige za prevenciju ovisnosti Split i buvljaka), predstavlja jednu od projektnih aktivnosti.

Novi način prikupljanja podataka o primicima, porezu na dohodak i prirezu, te doprinosima putem obrasca JOPPD.

Sve je samo simbolizam, niti jedan recept nije dobar za sve, ali su znakovi jed- naki za svih.

Misao je to koju autorica isprepliće u mrežu znakova lova, čišćenja, spre- manja, serviranja, jedenja, bacanja, pa nanovo ulova, pripremanja, hranjenja, odbacivanja. Opetovanih znakova koji tako umreženi, stvaraju sliku o krugu ribe kojeg ona vječno prolazi- sliku koju autorica promatra od malena.

Polazeći od polisemantičnosti znaka, loop videom split screen formata ost- varenom na paus papiru, autorica nam nudi mogućnost dekodiranja znako- va iz više različitih rakursa, ovisno o kojima isti dobivaju svoje značenje. Ribar tako ribi pridaje značenje ulova, kuhar spremanja jela, gost restorana ukusne delicije i trenutačnog hedonizama. Za neke ona predstavlja egzistenciju i posao, za druge svakodnevnicu, a ponekima samo prolaznost trenutka.

Ova lokalna slika, odnosno specifično mikro iskustvo, kroz autoričin video rad -><- , iz 2012. godine, poprima univerzalistički okvir, kroz koji se jednosta- van i svakidašnji prikaz životnog kruga ribe može iščitati kao neprestano kruženje materije i vječne energije, utkane u univerzum u koji smo svi up- isani. Kao kruženje temeljeno na dvosmjernoj kauzalnosti gdje uzrok uvijek implicira posljedicu, koja pak u određenom trenutku i sama postaje uzro- kom, implicirajući naposljetku i novu posljedicu.

Ideja vječnog kruženja prenesena je ovdje i na formu rada, ostvarenog kao loop video split screen formata, koji s lijeve strane ekrana ide unaprijed, a s desne unazad, neprestano se ponavljajući i ispreplićući, markirajući svoj sadržaj uvijek iznova ponavljajuće priče. Jednako tako je i nama kao gle- dateljima omogućeno promatranje rada s obje strane, čime u potrazi za rakursom promatranja i tumačenja, i sami, fizički doživljavamo kruženje, pri čemu video možemo shvatiti kao objekt, prošireno i direktno potencirano doživljajno iskustvo za nas same.

Iskustvo vječnog kruženja, potaknuto energijom koja neprestano pokreće mnogostruke forme života, nestalne i prolazne, koje se po svom kraju vraćaju u onu istu materiju iz koje su proizašli, dobiva značenje nestalnosti i prolaznosti onog čemu svakodnevno dajemo formu. Onog materijalnog ko- jemu smo često usmjereni. Sastavljeno od sasvim jednostavnih znakova, kao da nas neprestano podsjeća da svoj životni krug usmjerimo na ono što nas stvara i pokreće, na onu energiju, kojoj možemo pridati značenje moralnog i misaonog, jer ono je jedino vječno i nepromjenjivo.

Postavljeni naposljetku pred ovakve pojmove, stvaramo osjećaj malen- kosti, koju kako autorica navodi: možemo poistovjetiti i s osjećajem strahopoštovanja kojeg gajimo prema moru. Jer more je sila, veličina koju ne možemo kontrolirati i snaga koju ne smijemo zanemariti. Mi možemo preva- riti more, uloviti mu ribu, staviti mu brane i pokoravati njegove valove našim brodovima, no u svom lukavstvu moramo biti puni poštovanja i mjere, jer će ono uvijek biti moćnije i jače od nas.

Anita Zelić Tomaš

Životopis:Ida Skoko rođena je 1988. godine u Puli. 2012. godine završava prediploski studij na Royal Academy of Art u Den Haagu, smjer Fine Arts. Trenutno je na diplomskom studiju Medijske umjetnosti na Umjetničkoj akademiji u Splitu.

PROGRAM - NOĆ MUZEJA 2014

HRVATSKA PREMIJERA filma ISPOD KOŽE/Under the Skin u Kinoteci Zlatna vrata 5. veljače 2015. u 20:00 sati. 

Predstavljanje Program a EU Kreativna Europa – potprogram Kultura i Europ ske prijestolnice kulture. U organizaciji Deska Kreativne Europe Ministarstva kulture,Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata i Gradom Splitom.

„KINEMATOGRAFIJA U NDH“

PREDSTAVLJANJE KNJIGE DRAGE PILSELA „ARGENTINSKI ROMAN“

Već tradicionalno, povodom Međunarodnog dana žena Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata i Udruga Domine organiziraju manifestaciju Dani žena u Zlatnim vratima koja se sastoji od sljedećeg:
1  Filmski ciklus In memoriam:
Četvrtak 6.3. 20.00 IN MEMORIAM SARITA MONTIEL: CARMEN IZ GRANADE / Carmen la de Ronda, 1959. Tulio Demicheli, 106 min
Petak 7.3. 20.00 IN MEMORIAM ELEANOR PARKER: DETEKTIVSKA PRIČA / Detective Story, 1951. William Wyler, 103 min.
Subota 8.3. 20.00 IN MEMORIAM JOANNE FONTAINE: PISMO NEPOZNATE ŽENE / Letter from an Unknown Woman, 1948. Max Ophüls, 86 m.
2. Izložbeni program:
U vremenu od 7. do 15. ožujka 2014. u izložbenoj loggi Centra, u Dioklecijanovoj 7 biti će postavljena izložba akvarela PRIMAVERA slikarske grupe „Iz bića boje“ koje djeluju u udruzi Domine.
3. Radionica i sajam ručnog rada Uradi sama udruge Liga za prevenciju ovisnosti

Sutra, 14.ožujka 2014. u 20:00 sati u Kinoteci Zlatna vrata održat će se projekcija hrvatskog filma VIS-A-VIS na kojoj će prisustvovati redatelj Nevio Marasović i glumac Janko Popović Volarić koji će se predstaviti prije filma, te razgovarati sa zainteresiranima i nakon filma.

PREDSTAVLJANJE KNJIGE „O glazbi“ Zvonimira Berkovića

(priredila glazbena kritičarka Bosiljka Perić Kempf)

Livija Puljak

(Grozdan Kušpilić, Ivana Ujević, Slaven Jozić i Ivona Mladineo)

''Everybody gets so much information all day long that they lose their common sense''

-Gertrude Stein

           Djelo Lov ''novina'' plod je razmišljanja autorice o temi Strukturalnost. Skulptura od armature i lima formira udicu i limene plohe različitih oblika zakačene na nju. Limene plohe predstavljaju različite oblike novinskog papira na kojima je otisnut simboličan tekst koji nosi priču skulpture: Zadržimo kritičnost u potrazi za informacijama. Isti tekst se ponavlja na svim limenim plohama, otisnut s jedne strane, dok druga ostaje prazna.

Strukturalno-funkcionalna teorija sustava, teoretski je okvir za analizu društvenih uvjeta i posljedica djeovanja masovnih medija. Autorica želi istaknuti da strukturalno-funkcionalna analiza pretpostavlja postojanje sustavu imanentne potrebe za samoodržanjem, dakle za integracijom i kontinuitetom, koji je odgovoran za stvaranje metoda prilagodbe koje se ponavljaju.

             Svaki oblik vlasti u povijesti imao je  temeljnu bajku, legendu, mit, jednu priču koja se ponavlja u svim oblicima i formama. Najsuptilniji vid manipulacije najlakše nam promakne. Ponavljanje jedne priče opet i opet.

  Novinar je u ovom slučaju na višem položaju, iz razloga što ima moć usmjeravanja čitatelja, te ga provlači kroz vodu pažljivo sugeriranih zaključaka. Odjednom svijet u kojem radimo, živimo, mislimo i djelujemo postaje manji. Nesvjesno smo postavili granice vlastitoj svijesti. Jedna priča postaje jedina priča.

 Jedna priča nije nužno pogrešna, već nepotpuna, prikazuje samo jednu stranu, jedan identitet. Kao i limene plohe. Ukoliko naš pristup nije kritičke prirode, izlažemo se opasnostima iskrivljene percepcije stvarnosti. U podsvjesti našeg uma razvijaju se nametnuti stereotipi, koji ograničavaju našu spoznaju novog i zatvaraju vrata neispričanim pričama.

BOŽIDARKA ŠĆERBE HAUPT

Slikarica Božidarka Šćerbe Haupt koja se potpisuje Darka, kako ćemo je nadalje zvati, započela se baviti kineskom kaligrafijom kod umjetnice Joe Ellis u Sarajevu 2004. godine, gdje će naučiti poteze kistom i vještinu kaligrafije, uz samoinicijativnu i spontanu primjenu akvarela na svojim prvim radovima kojima počinje da se izražava bojom. (Mrtve prirode s cvijećem). Zapravo, svoje slobodno vrijeme za slikanje Darka nalazi od 2005. kada joj se otvaraju novi vidici prema okruženju u kojemu nalazi svoje teme za likovno istraživanje, sve do sada.

Kreativno slikarsko razmišljanje Darka je povezala i s pisanjem, kada se predstavila na prvoj samostalnoj izložbi u Splitu, 2009. godine, pod nazivom „Iz kale u mahalu“ uz promociju svoje prve knjige „Priča o Sarajevu“ u Etnografskom muzeju.

 S obzirom da je podrijetlom iz pomorske obitelji Šćerbe sa otoka Raba, iz njenog ateljea izviru slike u ciklusima na temu Mediterana, Jadrana i Normandije, a prenose nam njezino kreativno likovno razmišljanje o lukama i obalama uz koje nailazi na motive kao što su lađe, zvonici, plastovi sijena, znameniti vrt slikara Clauda Moneta, te urbana arhitektura općenito. Uz impresije s Mediterana učestalo se javlja tematika Bosne i Hercegovine: sarajevski krajolici sa Kovača, Alifakovca, Vilsonovo šetalište i predjeli Bjelašnice, Crepoljskog i dr. Uz spomenute teme neprekidno slika vegetaciju i cvijeće iz stvarnoga okruženja pri čemu joj je česta tema njen vlastiti vrt.

2008. godine, na Uskrsnoj izložbi HKD Napredak u Sarajevu, prikazana je njezina slika „Za križem“, koja sada zauzima vidno mjesto kao jedina slika izrazito geometrijske orijentacije prema energiji crteža i čiste boje kojom su izraženi simboli procesije posute ljudskim suzama.

U ostalim radovima Darkin je crtež interpretiran dvojako: ili su to obrisne dimenzije oblika ili je to strukturna crta za naznaku detalja i ritma slike. Njezine su kompozicije uvijek kolorističke i pretežno slobodne, najčešće slikane u prvom planu i plošnom konceptu, kromatski. Različite su čvrstine, od razlivenih kontura akvarela i drugih specifičnih odlika ove tehnike koju varira u prozračnosti i čvrstoći pomoću nanosa boje i potezima akvarel olovke. Služi se i drugim slikarskim efektima u kombiniranoj tehnici radi svojih istraživanja, odnosno, putem likovnih poruka koje su ispunjene Darkinim senzibilitetom za nježni iskaz crtežom i bojom, skicama i studijama predmetnoga, ili za stamene – simboličke kompozicije.

Snježana Mutapčić

U dodiru znanosti.

Javna studentska predavanja.

Voditelji: Natalija Dunić i Ivan Dević

Sastanak međunarodne grupe znanastvenika. Projekt Balmas.

FAMELAB - Labaratorija slave

Sastanak međunarodne grupe znanastvenika. Projekt Balmas.

Znanost u filmovima.

Predavanje /Kino

Livija Puljak, Damir Sapunar

Sastanak međunarodne grupe znanastvenika. Projekt Balmas.

Veljko Barbieri

Klimatske promjene.

Okrugli stol + tribina.

Lovorka Begović i Kajo Milišić, oboje glazbenici, prvi se put predstavljaju publici u novom vidu umjetnosti, likovnom.

Uzimajući elemente glazbenog i likovnog svijeta, umjetnici pred nas stavljaju zanimljive uratke velike intimne vrijednosti. Nadahnuće za svoja djela pronalaze u Mediteranu i njegovim neiscrpnim motivima, ali i materijalima karakterističnim za to podneblje. Iako su nastajali u potpuno različitim gradovima i vremenima, radovi ovih dvoje umjetnika amatera imaju brojne dodirne točke u izboru motiva, ali i koloritu.

            Lovorka oblikuje palmine grane, minimalno intervenirajući kako bi sačuvala autentičnost prirodnog materijala. Na taj jednostavan način stvara zanimljive instrumente od kojih je svaki poklon nekoj bliskoj osobi.

Iako svima poznati, ti su instrumenti prvenstveno plod Lovorkine mašte i glazbena senzibiliteta. Neki podsjećaju na indijske ili afričke narodne instrumente, a drugi se oblikom približavaju suvremenim jazz ili rock glazbalima.

U Lovorkinu stvaralaštvu sve djeluje gotovo djetinje lako, od stvaranja instrumenta do imaginarne zvučne ideje. Upravo ta lakoća svjedoči o neraskidivoj vezi s glazbom, njezinom prvom ljubavi.

Svi su njezini radovi nastajali usput, potaknuti samim trenutkom i oblikovani su iz u tom času dostupnih materijala i boja. Ostali izlošci, ribe i brodice, pokazuju duboku povezanost ne samo s glazbom, već i s mediteranskim ambijentom u kojemu umjetnica živi, radi i doživljava svoju umjetnost.

            Čak i kad ne bismo znali da je Kajo Milišić glazbenik, o njegovoj bi muzikalnosti svjedočili njegovi pasteli vibrantnog kolorita i sigurne, svježe kompozicije. Sve je na njima ispunjeno ritmom, razigrano u ornamentu, sve se giba i isijava u valovima, katkad onim morskim, a katkad nešto apstraktnijim valovima svjetlosti, zvuka i emocije. Slojeviti nanosi boje, a zatim skidanje gornjeg sloja kako bi se otkrila ona donja, svjetlija, svojstveni su Milišićevoj tehnici. Tim pomalo grafičkim pristupom Milišić živo i iskreno slavi bliske morske motive. Nostalgični prikaz malog mjesta na makarskoj rivijeri i prepoznatljivi obrisi Hvara i Pelješca govore o autorovoj snažnoj povezanosti s krajem iz kojega izvire njegovo likovno stvaralaštvo.

            Kajo Milišić i Lovorka Begović pripadaju nevelikom broju umjetnika koji su i likovno i glazbeno nadareni. Njihova znatiželja, volja za istraživanjem vlastitih talenata i zadiranjem dublje u svoju nutrinu dovele su ovih dvoje glazbenika – likovnih amatera -  i do njihove prve izložbe u kojoj posjetiteljima daruju ulaz u svoju iskrenu umjetnost, pokrenutu velikom ljubavlju prema moru i Dalmaciji.

Budućnost će pokazati čemu će posvetiti glavninu svoje pozornosti. Možda će se pak odvažiti i na paralelnu karijeru, koja im oboma zasigurno obećava plodna iskustva. A mi se nadamo da nećemo dugo čekati novu, zanimljivu glazbeno-likovnu priču.

GRAD SPLIT / SIMFONIJA RAZLIČITOSTI

OBILJEŽAVANJE NACIONALNOG DANA OSOBA SA CEREBRALNOM PARALIZOM: ODGOVOR JE LJUBAV – A PITANJE?, 2013. Matko Perić, 45 min.

Ante Duraković predstavlja se serijom grafika izvedenih akvatintom. Riječ je o neparnom
broju crnih kvadrata na bijeloj podlozi, čiju statičnost remeti tek linija što preuzima
ulogu protagonista vizualnog događaja,pretvarajući mirne površine kvadrata u
reljefe.
Na taj način linija postaje glavno sredstvo umjetničkog izraza; ukoliko pratimo njeno
djelovanje od središnjeg kvadrata prema krajevima, uočit ćemo pravilno kretanje:
plitko izdignuta linija koja presijeca centralnu grafiku na dvije jednake polovine pojavljuje
se i na ostalim grafikama ali označava drugačije odnose ploha; približavajući
se lijevom i desnom kraju cjelokupne kompozicije s vremenom stvara niz koji teži
prostoru izvan djela.
Duraković geometrijski komponira prostor umjetničkog djela, bez opterećujućeg
konteksta misli. Elementi likovne forme, odnosno njegov osobni estetski sadržaj su
kompozicija, kanon i raster. Pomicanjem linije kvadrati postaju dokument pokreta,
kojeg možemo čitati slijeva ili zdesna.
U trenutku promatranja Durakovićevih grafika razumljiva je gotovo trenutna asocijacija
na djela Maljevičeve geometrijske apstrakcije ili pak američkog apstraktnog ekspresionizma
u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata. Treba spomenuti kako, dok
Durakovićeva pažnja zaista jest usmjerena geometrijskom promišljanju prostora slike,
njegov postupak lišen je bilo kakve duhovnosti i simbolike u tom procesu. Istodobno,
kao što Barnett Newman i cijeli niz slikara istog reda koriste plohu kao izražajno sredstvo,
kod Durakovića to je isključivo linija, koja stvara pokret i posljedično ritam, po
čemu je sličniji Kniferu.
Durakovićeva umjetnička cjelina estetski je prijatna likovna pojavnost; nije rezultat
redukcije figurativnog oblika, niti reprezentacija apstraktnog pojma već je u
svojoj naravi eksperimentalna. Time bi se mogla približiti definiciji autonomnog
umjetničkog djela, nečemu što bi se zasigurno svidjelo Clementu Greenbergu, jednom
od najpoznatijih teoretičara umjetnosti dvadesetog stoljeća.
U zaključku, prvotna Durakovićeva težnja bila je uspostaviti likovni događaj bez
slučajnosti i podariti svom djelu geometrijsku zakonitost.
No, usprkos tome na pojedinim mjestima vidljive su crne mrlje. Može se reći kako je
zahtjevna i iscrpljujuća tehnika izvedbe znatno otežala realizaciju ciklusa. Ipak, novonastala
situacija omogućuje prostor za diskusiju.

Nastojeći izbjeći slojevitost tona i eliminirati efekt dubine u crnim
kvadratima, došlo je do „grešaka“. Treba se upitati: je li to obezvrijedilo
prvotnu umjetnikovu ideju? Je li Duraković trebao prepravljati
„greške“, samim time, bi li takvo umjetničko djelo bilo vjerno originalnoj
umjetničkoj strategiji (je li svako pojedino umjetničko djelo
uopće neponovljivo?)? Pružaju li novonastale okolnosti mogućnosti
novih interpretacija ovog umjetničkog djela?
Nama je dana sloboda dalje raspravljati…
Božo Kesić

Ponedjeljak nije baš neki dan. Dobro je pjevao Bob Geldof. E, taj dan koji baš nitko ne obožava možete provesti tako da nam se pridružite u Kinoteci Zlatna vrata i poslušate popularna predavanja splitskih znanstvenika.

PROMOCIJA KNJIGE

SAVEZ GLUHO-SLIJEPIH 

Projekt "Učionica demokre(a)cije" provodi udruga "Domine" Split u suradnji sa Ženskom grupom Donji Lapac.

U srijedu 21. svibnja, povodom Svjetskog dana kulturne raznolikosti za uspostavljanje dijaloga i doprinos razvoju, Centar za kulturu i cjeloživotno orazovanje Zlatna vrata otvara vam svoja vrata. 

Dođite i informirajte se o našim obrazovnim programima (srednjim školama, osposobljavanjima, tečajevima, seminarima...) i pogledajte projekcije koje smo vam pripremili.

ARS ANIMAE / Željka Milošević Paro

Uslijed katastrofa koje su pogodile istok naše zemlje i nezavisna kina se uključuju u akciju pomoći ugroženima na poplavljenim područjima. Riječ je o humanitarnoj projekciji filma 'Košnice' koji će se prikazivati u subotu, 31.svibnja, a riječ je o dugometražnom omnibusu studenata filmskih akademija iz Zagreba, Jeruzalema, Londona, Kölna i Praga. Glavni producent filma je Ivan Kelava koji je porijeklom iz Gunje.

Film će se prikazivati istovremeno u 23 nezavisna kina u Hrvatskoj.                       

Sav prihod od ulaznica namijenjen je financijskoj pomoći stanovnicima Gunje.

Projekcija „Košnica“ održat će se u subotu, 31. svibnja 2014.god u 20:00 sati u Kinoteci Zlatna vrata.

Četverodnevni posjet strukovnih profesora iz srednje turističko-ugostiteljske škole Centro Integrado de Formacion Profesional Costa de Azahar iz grada Castellon de la Plana (Španjolska) u sklopu programa EU, Leonardo da Vinci.

Predstavljanje radova učenika srednje umjetničke gimnazije Ars Animae.

MEDITERAN FILM FESTIVAL SPLIT

Izložba fotografija učenica Škole likovnih umjetnosti iz Splita Tine Štambuk i Lucije Vrkić

Oceanografski institut

Oceanografski institut

Oceanografski institut

Oceanografski institut

Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata želi puno uspjeha svojim konobarima i konobaricama kojima su jučer zasluženo dodijeljene diplome nakon završenog školovanja. 

U organizaciji Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata Split ugostio 200 europskih profesora prirodnih znanosti i tehnologije zajedno s predstavnicima najjačih tehnoloških svjetskih kompanija poput Nokie, Microsofta, Shella, Philipsa, Volvoa.

Film New Europe zajedno sa Europa Cinemas provodi projekt Kino mjeseca.

Uzimajući u obzir izazove s kojima se pojedino kino susreće te uspjehe koje postiže po jedno kino je odabrano iz pojedine zemlje svaki mjesec.

S ponosom objavljujemo kako je titula kina mjeseca u rujnu pripala Kinoteci Zlatna vrata.
Razgovor s ravnateljicom Snježanom Lisičić pročitajte na stranicama FNE Europa Cinemas.

SPLIT FILM FESTIVAL

Oceanografski institut

Oceanografski institut

25.09.2014. u 11:00 sati Euro Gastro Festival otvara svoja vrata na splitskoj Rivi na kojem Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata predstavlja njemačku, francusku i britansku gastronomiju.

S ponosom vas pozivamo da pogledate naše polaznike trogodišnjeg programa srednje škole za zanimanje Kuhar/Kuharica na djelu.

26.09.2014.g. u 18:00 u Marmontovoj ulici u Spitu otvara se manifestacija Europska noć istraživača u kojem Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata sudjeluje kao jedan od suradnika. 

The Venice Syndrome / Das Venedig Prinzip, 2012. Andreas Pichler, 82 min. 

   Dokumentarni film "Venecijanski sindrom" govori o utjecaju masovnog turizma, prije svega ogromnog broja posjetitelja/ki sa kruzera, na svakodnevni život preostalih Venecijanaca/ki.

   Film iznimno dojmljivo govori o utjecaju masovnog turizma, prije svega ogromnog broja posjetitelja s kruzera na svakodnevni život preostalih Venecijanaca kojih se broj od nekadašnjih 200 tisuća u proteklim desetljećima smanjio na svega 58000.

   Nestajemo. Unatrag trideset/četrdeset godina bilo nas je 200 tisuća, sada nas je ostalo samo 58000. Procjene kažu da do 2030. godine nas, Venecijanaca, ovdje neće biti. Pomalo odlazimo na kopno jer gotovo nitko od nas ovdje ne može platiti kvadrat stana od 10 do 12 tisuća eura. Oni koji tu sada imaju stanove i kuće otvaraju prozore za Božić i uoči Biennalea početkom ljeta. Ako ne radite u industriji turističkih usluga ovdje drugog posla gotovo i nema. Godišnje nas „preplavi“ više od 21,5 milijuna posjetitelja s kruzera, grad to više ne može podnijeti, gužve su neizdržive, ali će nam ti brodovi, koji će u budućnosti biti još veći, i dalje dolaziti…

   Film prikazujemo zahvaljujući dubrovačkim kolegama i udruzi „Kinookus“ koji su prikazali film u Dubrovniku u veljači 2014. u okviru projekta "Krajolik kao baština". Nakon projekcije, voditelj projekta Ivan Viđen, popričao je s građankama i građanima Dubrovnika o tome kako je na njihov svakodnevni život utjecao dolazak kruzera i posjetitelja s kruzerskih putovanja.

UDRUGA KURS

https://www.facebook.com/udruga.kurs/media_set?set=a.817167108326548.1073741865.100000997986990&type=1

Promocija knjige "Mjesec iznad Nila" -  Mišo Sučević.

Otvaranje ciklusa filmova "Rumunjski tjedan". Filmove predstavlja veleposlanik Rumunjske Cosmin Dinescu.

17:30 domjenak

20:00 film Filantropija

Koordinacije udruga stara gradska jezgra

Prezentaciju novog Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), koju organizira HUP u suradnji s Ministarstvom gospodarstva.

U utorak, 11.11.2014. u Kinoteci Zlatna vrata održat će se splitska premijera novog filma Bore Leeja "Teška tama".

Program:
20:00  Uvod
20:10  Dokumentarac ''Teška tama – Behind the scenes''
20:25  Film ''Teška tama''

Nakon 2 godine stanke samouki sinjski glumac i redatelj Bore Lee snimio je novi film. „Teška tama“ kao i ostali fimovi iz opusa popularnog (trash) glumca bazirana je na borilačkim vještinama, a inspirirana filmovima Bruce Leeja.

Radnja filma vrti se oko potrage Bore Lee-ja i njegovih prijatelja za nestalim prijateljem Tedijem, kojeg su članovi bande teško ranili i ostavili u šumi. Uoči sinjske premijere Bore Lee izjavio je kako je film napravljen za svega nekoliko dana, ističući kako je riječ o akcijskom filmu s komičnim elementima, nikako akcijskoj komediji.

Osim nekoliko dosadašnjih Borinih suradnika, na filmu je radila uglavnom mlada glumačka ekipa iz Sinja i Splita, a nastao je uz podršku sinjske udruge mladih SKUP. 

LA NOCHE ESPAÑOLA

VEČER ŠPANJOLSKE GLAZBE

"Udruga Academia Linguae osnovana je u travnju 2013. Članovi Udruge su naše kolegice, profesorice stranih jezika i sudski tumači. Cilj nam je promicanje kulturnih i umjetničkih dostignuća zemalja Europske unije i šire. Nadamo se potaknuti kulturno-umjetničko stvaralaštvo i jezično izražavanje kod mladih. Također želimo pokrenuti projekte s područja stranih jezika u suradnji s nadležnim institucijama te kulturnim organizacijama i drugim udrugama u cilju promicanja i unapređenja kulture, umjetnosti i jezika zemalja Europske unije.

Također radimo na:

- promicanju i unapređenju prevoditeljske struke;

- poticanju studenata i mladih stručnjaka da se bave proučavanjem jezične problematike;

- pomoć pri prevođenju;

- promicanju prirodnih, povijesnih i kulturnih ljepota Hrvatske;

- širienju svijesti o potrebi čuvanja kulturne baštine i sudjelovanja u njezinoj zaštiti;

- razvijanju programa međunarodne suradnje

- organiziranju kulturnih i umjetničkih događaja (priredbi, scenskih nastupa, izložbi);

- promicanju kulturnih i umjetničkih dostignuća i trendova zemalja Europske unije u Republici Hrvatskoj;

Grad Split svake je godine bogatiji za još jedan u nizu koncerata u sklopu tjedna talijanske kulture ili dana frankofonije s već svima poznatim večerima francuske šansone i talijanske kancone. Dvije mediternaske kulture koje nude pregršt autora za izvedbu i neiscrpno su vrelo glazbeno-scenske i uopće umjetničke inspiracije. Takvi i slični događaji toliko nadahnjuju i otvaraju vrata međunarodnoj suradnji koja nadilazi i same granice kulturne razmjene, te premosćuje sve one fizičke i metafizičke granice koje razdvajaju „ujedinjenu“ nam Europu.

Nadahnuti tim projektima, sjetili smo se jedne bliske nam zemlje, srodne našoj po mentalitetu njenih žitelja, gastronomiji i zvukovima prožetim strašću, zemlje poviješću premorene baš kao i što je naša Dalmacija opjevana u vječnim stihovima Ljube Stipišića Delmate. Takva zemlja zaslužila je da joj se posveti više od jedne večeri godišnje, ali i taj mali početak bio bi dobrodošao u paleti kulturnih događaja grada Splita.

Od maslinika Andaluzije plača, kako ju je slikovito opisao njezin najveći pjesnik Lorca, do zelenih brežuljaka kneževine Asturije na sjeveru i masivnih Pirineja na istoku, Španjolska je jednom riječju rudnik kulturnog bogatstva.

Novoosnovanoj udruzi Academia Linguae i našim članovima je golema čast i zadovoljstvo organizirati koncert španjolske glazbe u Splitu. Svjesni teške gospodarske i financijske situacije u kojoj se nalazi ne samo Hrvatska već i cijeli svijet, jedan dio koncerta je volonterskog karaktera.

Večer će biti obilježena tradicijonalnom španjolskom glazbom u suvremenom ruhu, od narodne pjesme El Vito u izvedbi sopranistice Alme Mimice, pjesme Jota de la Dolores, koja se može smatrati gotovo himnom Španjolske, u izvedbi Katice Marinović, dvije izuzetno zahtjevne flamenco pjesme u izvedbi Ane Juranović, pa sve do pjesama koje predstavljaju nerazdvojnu sponu koja povezuje Latinsku Ameriku sa Španjolskom u izvedbi Anete Matulić i Ane Rušinović. Sve te izvrsne mlade pjevačice bit će popračene glazbom klavira (Ivan Božičević), gitare (Miro Alduk) i gudača (Damira Bašić, Marica Vilibić, Svjetlana Mandić). Sve to ostvarit će se uz pomoć tehničke podrške Udruge Combo koja je ustupila svoj razglas.

Večer je organizirana pod pokroviteljstvom Splitsko-dalmatinske županije u prostorijama Kinonteke Zlatna vrata u srijedu 19.11.2014. s početkom u 20:30h i ovom prilikom se zahvaljujemo na ukazanom povjerenju, kako županiji tako i Zlatnim vratima, odnosno ravnateljici Snježani Lisičić koja je prepoznala naš entuzijazam i predanost u promicanju stranih jezika i kulture.

Ovo je prvi projekt udruge Academia Linguae, a u vidu imamo još mnogo jednako zanimljivih projekata. Do sada nismo primili nikakva novčana sredstva i prvi put smo tražili financijsku potporu Splitsko-dalmatinske županije.

Svi članovi naše udruge su visokoobrazovane i stručne osobe. I na kraju važno je naglasiti da posjedujemo stručnost, predanost i snažnu volju da dodatno kulturno obogatimo i osnažimo grad Split.

IZVOĐAČI:

1. KOREPETITOR: IVAN BOŽIČEVIĆ
2. GITARIST: MIRO ALDUK
3. GUDAČI (VIOLA I DVIJE VIOLINE): DAMIRA BAŠIĆ, MARICA VILIBIĆ, SVJETLANA MANDIĆ

PJEVAČICE:

1. ALMA MIMICA
2. ANA JURANOVIĆ
3. KATICA MARINOVIĆ
4. ANA RUŠINOVIĆ
5. ANETA MATULIĆ"

Različitost i raznovrsnost prije svega

"Izložba "Od stripa do animiranog filma (i natrag)" predstavlja 12 hrvatskih autora koji  su svoj rad posvetili stripu i animiranom filmu, ili bolje rečeno, koji su se posvetili  oživljavanju svjetova rođenih  tamo gdje se sastaju mašta i upornost, osobni senzibilitet i umijeće, talent i strpljenje. U Hrvatskoj djeluje 50-ak autora koji su se okušali u oba medija.

Hrvatski strip i hrvatski animirani film imaju tradiciju koja seže u 20-te, odnosno 30-te godine prošloga stoljeća i usko su vezani jedan uz drugoga od samih svojih početaka, pa sve do danas kada je to prožimanje najuočljivije. Animaciju, jer o animiranom autorskom filmu tada još ne možemo govoriti, donio je poljski emigrant iz Rusije, Sergij Tagatz, te 1922. godine započeo s radom na reklamnim filmovima te na animiranim sekvencama u dokumentarnim ostvarenjima. Iako se na žalost njegov rad nije sačuvao, čini se kako je animirani film, pa makar i reklamni, ipak prethodio stripu. Kada se, pak, pogleda ono što je sačuvano prvenstvo odnosi strip.

Velikan hrvatskoga stripa Andrija Maurović je 1935. nacrtao "Vjerenicu Mača" koja se drži prvim hrvatskim stripom, dok je prvi umjetnički animirani film nastao tek 1951. godine. Riječ je o "Velikom mitingu" braće Norberta i Waltera Neugebauera koji su svoj pečat dali i u stripovskom stvaralaštvu. Iako radovi pionira stripa i animacije, kao ni radovi nezaobilaznih Borivoja Dovnikovića Borde ili Nedeljka Dragića, ovaj put nisu zastupljeni na izložbi, potrebno ih je spomenuti kako bi se dobila što šira slika o vrijednosti i ulozi koju su ta dva medija imala i još uvijek imaju u hrvatskoj kulturi. U Hrvatskoj djeluje 50-ak autora koji su se okušali u oba medija, ali da bi na jednom mjestu predstavili sve osobnosti koje su povezane sa stripom i animacijom, na način na koji zaslužuju, bio bi nam zapravo potreban muzej - Muzej hrvatskoga stripa i animiranoga filma. No, dok se ta višedesetljetna ideja ne ostvari, izložba "Od stripa do animiranoga filma" donosi izbor radova, iz kojih nije moguće iščitati sve što je ostvareno na tom polju, ali je dovoljna za stjecanje uvida u važnost, ljepotu i raznovrsnost autorskoga pristupa i senzibiliteta.

Neki su se autori prije svega posvetili humoru (Dubravko Mataković, Dinko Kumanović, Marko Dješka, Matija Pisačić), drugi su se oslonili na poeziju i poetičnost (Krešimir Zimonić, Dušan Gačić), treći su pak odabrali pristup koji navodi na čitanje između redaka (Danijel Žeželj, Marko Maštrović) ili oni koji su kombinirali gotovo sve od navedenog (Milan Trenc). Hrvatski autori nisu zanemarili ni onaj vrlo važni segment, a to je rad za djecu (Darko Kreč, Ivana Guljašević), ali isto tako ni alternativne umjetničke pristupe (Irena Jukić-Pranjić). Tako ipak nastaje jedna šira slika koja obuhvaća više nego što bi se na prvi pogled moglo reći.

Table stripova i animirani filmovi koji su naselili prostor Kinoteke Zlatna vrata, gledatelju-čitatelju dat će prigodu vidjeti koliko su se autori približili samima sebi pretakanjem stripa u animirani film ili animiranoga filma u strip, te kako se zapravo snalaze u ta dva tako slična, ali za uzbuđenje ipak dovoljno različita vizualno pripovjedna medija.  "

 Božidar Trkulja

U dogovoru s Ministarstvom rada i mirovinskog sustavaHUP organizira savjetovanje na temu

novog Zakona o zaštiti na radu i do sada objavljenih pratećih pravilnika:

Pravilnika o ovlaštenjima za poslove zaštite na radu,

Pravilnika o osposobljavanju iz zaštite na radu i polaganju stručnog ispita, 

Pravilnika o izradi procjene rizika i 

Pravilnika o obavljanju poslova zaštite na radu.

Savjetovanje će se održati dana 24. studenoga 2014.g. (ponedjeljak)  u

kinoteci Zlatna Vrata – Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata

Dioklecijanova 7, Split s početkom u 11,00 sati.

 PROGRAM

11:00 – 12:15 Predstavljanje Zakona o zaštiti na radu

                      (rasprava/pitanja)

12:15 - 12:30 Pauza

12:30 – 14:00 Predstavljanje provedbenih propisa

                     (rasprava /pitanja)

Predavači na savjetovanju bit će predstavnici Ministarstva rada i mirovinskog sustava:

Zdravko Muratti, voditelj Službe za zaštitu na radu i Darko Orač, viši stručni savjetnik.

GIST / ST ŠUŠUR - splitska kvaka 22

"KAKO UPRAVLJATI POVIJESNIM GRADSKIM JEZGRAMA"

U Kinoteci O.Š. Špinut organizira proslavu 60. obljetnice postojanja. Početak je u 11:00.

U Loggia-i će od 3.12. do 7.12. biti i izložba starih fotografija.

Matematički znanstveni izazovi

"Večer matematike je skup interaktivnih radionica koje potiču izgradnju pozitivnog stava prema matematici. Sudjelovanje u zabavnim aktivnostima otkriva često zaboravljenu - zabavnu stranu matematike, stvara nove ideje o tome što matematika jest i čime se bavi te dokazuje da matematičke probleme, i bez da smo svjesni vlastitog talenta, svakodnevno svi uspješno rješavamo." (T. Soucie, prof.voditeljica nastavne sekcije Hrvatskog matematičkog društva, I. Katalenac, prof., potpredsjednica Hrvatskog matematičkog društva)

Povodom otvaranja ciklusa filmova Korejskog vikenda u Splitu u sklopu Turneje korejskog filma u Hrvatskoj 2014. Veleposlanstvo Republike Koreje, u suradnji s Centrom za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, imaju čast pozvati vas na projekciju filma Čovjek s planom (2014.) redatelja Si-heub Sunga u petak 12. prosinca 2014. u 20:00 sati u Kinoteci Zlatna vrata.

Ulaz je slobodan.
Zadovoljstvo nam je pozvati vas na piće dobrodošlice 30 minuta prije projekcije.

PROGRAM:

Dok je Kim Ki-duk provodio dane u osami izolirane planine, dokumentirajući svoju avanturu u Arirangu, neki drugi veliki korejski sineasti poput Chan-wook Parka (Stalker), Joon-ho Bonga (Snowpiercer) i Jee-woon Kima (The Last Stand) umjesto izolacije odabrali su migraciju. Nakon što su se već afirmirali na globalnoj festivalskoj sceni i postali 'it' face, bilo je pitanje dana kad će Hollywood prepoznati njihovu vitalnost. Jedino su tradicionalist Kwon-taek Im i modernist Sang-soo Hong, ti ultimativni miljenici festivalskih programera, ostali tvrdoglavo vjerni sebi. A ako se Zapad pojavljuje u Hongovim filmovima, to nikad neće biti Hollywood već Pariz kao hommage Jeanu Eustacheu (Noć i dan) ili Francuska u liku turistkinje Isabelle Huppert (U drugoj zemlji). Zato Turneja korejskog filma u Hrvatskoj 2014. više igra na u nas mahom nevidljivi korejski žanrovski mainstream, iako je riječ o komadima koji su imali veliki komercijalni uspjeh. Kultni Cheol-soo Jang (Supertajni zadatak), kojeg naša festivalska publika pamti po sjajnom horroru „Bedevilled“, nanovo dokazuje fini osjećaj za lokaciju, samo što izolirani otok sada zamjenjuje izolirani kvart s uskim uličicama u kojem se skriva prerušeni sjevernokorejski operativac čekajući naredbe i glumeći retarda (film je snimljen prema web stripu Jong-hun Choija iznimno popularnom među korejskim teensima). Sumanuti Chan-ik Lim (Policajac godine) slijedi najbolju tradiciju korejskih policijskih akcića garniranih finom dozom humora. A neodoljivi Si-heup Seong (Čovjek s planom) spaja rom-com estetiku s bizarnim gegovima u priči u kojoj se sučeljavaju red i kaos u slučajnom susretu opsesivno kompulzivnog muškarca i mlade glazbenice.(Dragan Rubeša - www.filmski-programi.hr)

20.00 ČOVJEK S PLANOM 

Peulraenmaen, 2014. Si-Heup Seong, 115 min.

17.30 SUPERTAJNI ZADATAK

Eun-mil-ha-gae eui-dae-ha-gae, 2013. Chul-soo Jang, 124 min.

Chae-po-wang, 2011. Lim Chan-ik, 117 min.

Humanitarna izlozba (Loggia).

http://stav.cenzura.hr/o-medijima-u-zlatnim-vratima/

Stručno usavršavanje učitelja matematike i praćenja online webinara održat će se u Kinoteci dana 30. siječnja 2015. od 11.30 do 16 sati u organizaciji Županijskog stručnog vijeća učitelja matematike Splitsko-dalmatinske županije.

PROGRAM
12:00 Antonela Czwyk Marić, viša savjetnica za matematiku (AZOO): Početak skupa, upute i informacije
12:30 Webinar: Razvoj elemenata kvalifikacija, programa i kurikuluma u dijelu računalne kompetencije u
osnovnoškolskom obrazovanju (projekt ICT Curiccula - novi digitalni sadržaji matematike)
13:30 prof. dr. sc. Andrina Granić: Dan sigurnijeg interneta i projekt VALERT
14:00 Webinar: Od čega se sastoji svemir? (ISE projekt, Ivica Puljak)
15:00 O Festivalu znanosti 2015
15:30 Razno

Izumi i otkrića - Nikola Tesla univerzalni um

Predavanje 'Pantane splitskog područja nekad i danas' održat će se u četvrtak, 5 veljače u 17:30 sati u Centru za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. O močvarnim područjima u okolici Splita govorit će Igor Belamarić, diplomirani inženjer arhitekture krajobraza zaposlen kao projektant u Parkovima i nasadima. Belamarić je studirao na Agronomskom fakultetu u Beču, a težište njegovih interesa su gradska ekologija i vegetacija. Organizator predavanja je BAŠ3BAŠ, udruga za promicanje baštinskih vrijednosti našega grada.

Loggia, Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7

Na izložbi Premijere 43 autorica Nina Dajak predstavlja se sa sljedećim radovima: dvije slike velikih dimenzija i mehanizmom koji producira automatski crtež. Prvu, naslovnu sliku, ovoga ciklusa konstituiraju tri temeljna elementa, koji su u trenutnom fokusu slikarice: žuta pozadina, čavli i veliki natpis „un mensonge“. Rad je vertikalno i horizontalno podijeljen na dvije cjeline. Gornjom lijevom polovicom dominira na žutoj pozadini metalna zavjesa plošnih čavala koji u pravilnom ritmu tvore pravokutnu plohu koja s bočne strane ide u dubinu. Ovi čavli svojom pravilnom, gotovo šablonskom, impostacijom na platnu stvaraju vibracije i jedno valovito presijavanje u oku promatrača dok isti pokušava sagledati varijacije u nijansama na žutoj pozadini. Središnje mjesto na desnoj strani rada zauzima sivi kvadrat na bijeloj podlozi kojem su u donjem lijevom uglu pretpostavljeni bijeli čavli, koji svojom dijagonalnošću prodiru u desnu sekciju slike i plošnost lijeve strane svojim zaokretom uvode u treću dimenziju. Ispod ovih dvaju dijelova rada proteže se natpis un mensonge odnosno jedna laž kao potencijalan odgovor na premisu o kvadratu i natpisu kao podsvjesnoj reakciji na Maljeviča i Magrittea.
Drugi rad nosi naziv Trauma i također počiva na tri elementa: žutoj pozadini, crvenom pravokutniku i sivoj mreži. Sredinom rada, vertikalno izveden, pruža se crveni pravokutnik kojeg s desne strane gotovo potpuno pokriva siva prozirna zavjesa koja poništava snagu crvenih i žutih tonova i njihovu dodirnu distopiju. Ovaj rad referenca je na traumu, tj. odnos traume i osobe, kroz odnos figuracije (realnog) prema apstrakciji prikazan geometrijskim zakonitostima.
Treći rad u seriji čini kvadratični mehanizam sastavljen od bijelih drvenih bočnih stranica i površine ispod koje djeluje elektromotor s magnetima na dvjema polovima. Na staklenoj površini se u jednom smjeru u repetitivnom ciklusu događa mehanički crtež.
Ovaj ciklus predstavlja kustosu i promatraču interpretacijski izazov. Naime, pri opservaciji ovih radova traganje za referencama i sličnostima prestaje sa Magritteom i Maljevičem i gubi se u ovim trima postajama Nininog slikarstva u jednoj sintagmi: istraživanju. Autorica proučava, studira odabrane subjekte: tehniku čavala, geometriju, traumu i automatski crtež. Revnosno se upušta u likovnu racionalizaciju znatiželje i potrebe za produkcijom i u svojem pristupu slikarica nije pomodarski analitična: bez puno razmišljanja o objašnjenju ne bježi u populističke i zvučne sintagme, već autentično reducira teoriju do minimuma i dopušta materijalima da ponude potrebne odgovore.
Anđelko Mihanović

Životopis
Nina Dajak, rođena je 1994. u Splitu. Završila je srednju školi likovnih umjetnosti u Splitu, smjer kiparstvo. Trenutno je na trećoj godini preddiplomskog studija Slikarstvo u klasi prof. Gorkog Žuvele.

Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje „Zlatna Vrata“, Split, Dioklecijanova 7 i Klub nezavisnih vijećnika za održivi razvoj Jadrana organiziraju tribinu pod nazivom: ZAŠTO SU VIJEĆNICI SA JADRANA PROTIV EKSPLATACIJE NAFTE NA ISTOME
Voditelj Vjeran Piršić, nezavisni vijećnik iz Omišlja na otoku Krku i Predsjednik Udruge „Eko Kvarner“
Tribina će se održati 21. Veljače 2015. Od 10 – 14 sati u prostorijama na 1. Katu Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje „Zlatna Vrata“, Split, Dioklecijanova 7

PORIN U ZLATNIM VRATIMA:

2.3. ponedjeljak 
18.00 JOY DIVISION, 2007. Gee Grant, 93 min. (UK/US)

3.3. utorak
18.00 CRE FOR PAIN: THE STORY OF MARK SANDMAN
2011. Rob Gordon Bralver & David Ferino, 86 min. (US)

4.3. srijeda
18.00 U2: FROM THE SKY DOWN, 2011. D.Guggenheim, (US/UK)

5.3. četvrtak
18.00 MAMA AFRIKA, 2011. M.Kaurismaki, 90 min. (FI/DE/ZA)

6.3. petak
18.00 U POTRAZI ZA SUGARMANOM, Searching for Sugar Man,
2012. Malik Bendjeloull, 86 min. (SE/UK/FI)

7.3. subota
18.00 BIJELO DUGME, 2010. Igor Stoimenov, 85 min. (RS)

Diskusija okuplja stručnjake iz različitih branši, a događa se u sklopu Tjedna Porina u Kinoteci Zlatna vrata.

Sudjeluju: 
Branka Tropp - Špancirfest TZ Varaždin 
Boris Kovaček - producent (Terraneo, Garden, Dolce Vita, Weekend Media Festival) 
Josip Čulić - Hotel Luxe Split 
Joe Bašić - Festival Ultra Nenad Marčec - HDS ZAMP
Moderatorica: Danni Matijaca

Liga za prevenciju ovisnosti Split.

Slikarska grupa "Iz bića boja", udruga DOMINE Split.

Izložba geometrijskih crteža Lovre Bakulića.

Povodom Svjetskog meteorološkog dana u kinu Zlatna vrata će se održati projekcija dokumentarnog filma "Crometeo - prvih 10 godina"
čiju produkciju potpisuje AS MEDIJA, a nakon filma će Rade Popadić, osnivač udruge 'Crometeo' održati predavanje pod nazivom "Osnove meteorologije i hrvatski lovci na oluje". Organizator programa je udruga BAŠ3BAŠ.

Predstavljanje monografije Borisa Pavelića 'Smijeh slobode - uvod u Feral Tribune', u organizaciji Udruge za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda Cenzura Plus i izdavačke kuće Adamić. Na predstavljanju će sudjelovati osnivači Ferala; Boris Dežulović, Viktor Ivančić i Predrag Lucić, autor B.Pavelić i  izdavač Dragan Ogurlić. Moderator: povjesničar Dragan Markovina.

http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/374630/Planula-knjiga-o-Feral-Tribuneu.html

Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata 27. i 28.ožujka te 10. i 11. travnja 2015.g. od 9 do 13 sati na svom štandu u Marmontovoj ulici (kraj Pirje) organizira besplatna savjetovanja o obrazovanju odraslih, te prezentira programe osposobljavanja, usavršavanja i prekvalifikacije.

Pozivaju se svi zainteresirani  (zaposleni i nezaposleni) da posjete info štand Centra Zlatna vrata i dobiju željene informacije.

IVICA BOŠNJAK (1950. - 2015.)

Povodom preranog odlaska Ivice Bošnjaka, održat će se komemoracija u petak, 3. travnja 2015. s početkom u 18 sati u Kinoteci Zlatna vrata, u organizaciji Kinokluba Split, Fotokluba Split i prijatelja.
Tom prilikom prikazat će se i film „Vlak“, autorsko djelo Ivice Bošnjaka.

   Nismo nikada mislili da je pisanje nekrologa lagan zadatak – mislili smo samo da pišući o osobama koje su nas formirale, koje smo gledali i kojima smo se divili izražavamo dužan pijetet. Ne samo zbog njih, već poštujući ono čime se bavimo...

     Pokušavali smo to obaviti što je moguće profesionalnije, nudeći kratki pregled biografije i karijere...
     No, ponekad biografske činjenice nisu dovoljne... Čak ni same riječi nisu dovoljne... Nisu dovoljne kada se opraštate od nekoga s kim ste bili bliski, tko je s vama surađivao, tko vam je pomagao, tko vas je obrazovao, tko vas je gurao naprijed... A upravo je sve to bio i radio Ivica Bošnjak.
     Uvijek je imao vremena za Kinoteku i uvijek je bio spreman na priču o filmu i konstruktivnu kritiku.
     I ne manje važno – on je volio film strašću koja ga nikada nije napustila... Gledao ih je toliko često i na svim splitskim lokacijama: mogli ste ga sresti na projekcijama u multipleksima, ali i manjim splitskim kinima, u Kino klubu i Kinoteci... Nije bilo važno da li je bila riječ o visokobudžetnom projektu, klasici, nezavisnom artu ili eksperimentalnom filmu! On je u punom smislu riječi živio pokretne slike...
     Redatelj, snimatelj, fotograf... naš prijatelj Ivica Bošnjak.

      „Kinoteka 70-tih imala je strašan status u gradu. U to je vrijeme dosta mladosti uživalo u gledanju filma. Često se događalo da je bila velika navala, a nerijetko se projekcija odgledala stajajući na nogama u prepunoj dvorani...

     Volio sam filmove, naročito crno bijele, jer se ti, pomno odabrani filmovi nisu mogli vidjeti nigdje drugdje. Čak ni televizija, koja je tada bila u povojima, nije prikazivala te filmove i te autore. Bila je to jedna lipa navika četvrtkom u 8 ipo: stvarno smo uživali na projekcijama i družili se nakon njih...
     Uvijek je netko, uglavnom članovi Kinoteke koji su imali znanja i volje, napisao par riječi o filmu ili autoru, i taj nas je list papira čekao na ulasku u dvoranu sa desne strane. Na taj smo način imali podatke i prije odgledane projekcije, i to je bila sjajna ideja. Volio bih da tako nešto postoji i danas...
     Još jedna stvar koja mi je ostala u ugodnom sjećanju: u jednom se trenutku dvorana malo renovirala – objektivno, bila je neuvjetna, ali meni draga – i netko se sjetio na stolice staviti zvijezdu (onu američku, holivudski simbol), te razna imena autora i glumaca. Tako da smo mi ulaskom u renoviranu dvoranu bili iznenađeni, netko dobro, netko loše... Ja zadovoljan, jer je mjesto na kojem sam uglavnom sjedio – a mjesta nisu bila numerirana nego je postojala markica za tu projekciju – dobilo zvijezdu i ime Akire Kurosawe, jednog od meni najdražih filmskih autora uopće...“
     (Ivica Bošnjak 2009. u intervjuu Miji Prkić povodom snimanja kratkog filma „Kinoteka Zlatna vrata“)

“...a jedina luč je u našim rukama.”
U sugestivnoj igri svjetla i sjene Dijana Šehić Pirner otkriva semantički potencijal za svoj novi rad, bezazleno nazvan ‘’Igra’’. Iza tog banalnog naziva krije se mnogo ozbiljniji umjetnički koncept koji preispitiva cjelokupni modus operandi povijesti umjetnosti kao institucionaliziranog kolektivnog sjećanja na estetske senzacije određenog historijskog momenta.
No paralelno sa etabliranom vremenskom lentom periodizacije umjetnosti čovječanstva, koegzistira i ‘’lenta odbačenih’’ – umjetnost na koju je stavljena svojevrsna damnatio memoriae, koja nije bila osuđena, ali nije bila ni odobrena. Umjetnost kojoj je vlastita ‘’osrednjost’’ širom otvorila vrata zaborava. Svojim radom Šehić Pirner revitalizira upravo galeriju odbačenih i ‘’nedovoljno
dobrih’’ radova, kako vlastitih, tako i kolega sa Akademije, koji smješteni u izložbeni prostor apstrahiraju naličje čitave povijesti umjetnosti – unutar povijesno inaugurirane umjetničke paradigme ne postoji mjesto za ‘’manje dobre’’. Njihovu umjetničku autonomiju autorica apsolutno dokida upotrebom osvjetljenja UV lampe, svodeći tako njihovo individualno nesavršenstvo na zajednički nazivnik ‘’umjetničkog otpada’’.
Osim toga, uporaba UV lampe naglašava izrazitu subjektivnost percepcije umjetničkog djela. Posjetitelj individualno ulazi u izložbeni prostor, i koristeći se UV lampom kao svojevrsnim kistom transponira izložbeni prostor u privatno slikarsko platno. Krhko carstvo svjetla i sjene stvara fluidno umjetničko djelo koje je u potpunosti ovisno o subjektivnoj intenciji i doživljaju promatrača. Dekonstrukcija kao metoda umjetničke
konstrukcije postaje nositelj umjetničkog creda – Umjetnost nije mrtva, jer umjetnost ne može umrijeti!
Čak i kada bi se nakon određenog momenta prestala stvarati nova umjetnička djela, dekonstrukcijom i rekonstrukcijom cjelokupne povijesti umjetnosti otvorio bi se prostor neograničenom broju permutacija i varijacija. Kao feniks, umjetnost bi izrasla iz umjetnosti. Korištenjem UV lampi umjetnica ‘’se poklanja’’ publici, ona parafrazira Pilatovo Evo čovjeka! i kaže – Evo umjetnosti!, pogledajte je, vaša je, vi odlučite što
ona jest. Razapnite je ili oslobodite.
Ana Žanko

Životopis:
Dijana Šehić (Trogir, 1989) završila je školu likovnih umjetnosti u Splitu. Nakon toga upisuje preddiplomski studij na Umjetničkoj akademiji u Splitu.
Trenutno je na drugoj godini diplomskog studija kiparstva. Izlagala je na studentskim izložbama u Dusseldorfu i Frankfurtu.
Samostalne izložbe:
2014. Nepoznati Netko, Nepoznati Ja
Fast Foward/Galerija umjetnina, Split

U Zlatnim vratima, u okviru Festivala znanosti, možete pogledati foto- izložbu „Meteorološki kontrasti IV“. U to ime, ovdje je jedna filmska posveta njemačkom meteorologu Alfredu Wegeneru. On je prije više od 100 godina iznio teoriju koja je promjenila način na koji razumijemo svijet. Tvrdio je da su svi kontinenti prvobitno bili jedno kopno – nazvao ga je “Pangea,”.
Priču o tome kako je meteorolog izmjenio osnove geologije, The New York Times je ispričao je u kratkom, iznimno lijepom animiranom filmu.

http://www.openculture.com/…/paper-animation-tells-curious-…

„Danas vas grlim“Svi u životu imamo trenutke kada nam treba zagrljaj, ali baš u takvim trenucimanajčešće ostajemo sami i nema nikoga kome bi se mogli obratiti.„Pomažući drugima, pomažemo i sebi“, opće je poznata izreka na koju se referira i koja je ključni koncept ovog djela.Rad Antonia Lazarevića pod nazivom „Danas vas grlim“ nastao jeupravo iz tog razloga, vjerujući da u Splitu postoje ljudi kojima bi trebalo uljepšati dan.Razbijajući monotonost i surovost svakodnevniceumjetnik pokušavazaintrigirati prolaznike i potaknuti ih da razmisle o tome kako provode svoje slobodno vrijeme, jer često ni sami nismo svjesni koliko su nam potrebni ti jednostavni trenuci u kojima dijelimo dio sebe s drugima.Rad je napravljen na mediju filma koji sam po sebi pripada jednom od novih medija vizualnih komunikacija, te ne uključuje samo slikovne već i zvukovne podražaje. Unatoč tome, rad je prvenstveno interakcija s društvom i performans zabilježen u video formatu. Djelo je moguće interpretirati na više načina, ali zanimljivo je to što ne zauzima niti isključivo pozitivno, niti isključivo negativno stajalište, već nastoji prikazati što realniju sliku kolektiva.

Budući da je baziran na vlastitom iskustvu, proučavajući različite uzorke ponašanja nasumično odabranih sudionika, umjetnik propituje vlastita razmišljanja, stanja i osjećaje. Time ovaj projekt ne samo da je socijalni eksperiment, već poprima i osobni karakter.
Umjetnik pristupa radu gotovo ironično ne znajući kakve će biti reakcije ljudi, te hoće li oni uistinu biti spremni prihvatiti nečiji altruizam i dobru volju bez skepticizma i predrasuda.
Cijeli projekt morao je biti izveden potajno. Maštovitom upotrebom kamere, te snimanjem iz zakrilja i skrivenih kutaka, ali i zahvaljujući kolektivnoj preokupiranosti sobom, umjetnik i njegov kamerman vješto bilježe reakcije sudionika neposredno prije, tijekom, ali i nakon izvedbe performansa. Na taj način ovaj video uradak postaje svojevrsna kritika suvremenog društva, te loše komunikacije koja je najveći uzročnik neostvarene potrebe za društvenom interakcijom među generacijama, ali i unutar istih generacija.
Petra Dajak

Životopis:
Antonio Lazarević (Split, 1993.) 2012 god. završio je Školu za dizajn grafiku i održivu gradnju – smjer: Medijski tehničar, iste godine upisuje studij Film i video na Umjetničkoj akademiji u Splitu.
Trenutno je student treće godine.
Umjetnički projekti:
Radionice

Dokumentarni film DRUGA STRANA WELLESA, Leona Rizmaula i Daniela Rafaelića bit će prikazan u Kinoteci 6. svibnja 2015. u 20:00 sati povodom obilježavanja stogodišnjice rođenja Orsona Wellesa. 

HUP

Obiteljsko filmovanje je stiglo u Split. Od 14. svibnja do 16. svibnja 2015. u Zlatnim vratima.

Povodom obilježavanja Međunarodnog dana obitelji Kino mreža u suradnji s Hrvatskim audiovizualnim centrom priprema filmsko slavlje od 15. do 17. svibnja. Riječ je o izboru od osam zanimljivih, nagrađivanih, pomaknutih i drugačijih obiteljskih filmova koji će vas zasigurno nagovoriti da obiteljski kauč zamijenite kino sjedalom. 

HRVATSKA PREMIJERA filma "TI MENE NOSIŠ" u Kinoteci Zlatna vrata 16.svibnja 2015. u 19:00 sati.

"Ti mene nosiš", 2015. Ivona Juka, 155 min. HR
Scenarij: Ivona Juka, Anita Juka
Uloge: Lana Barić, Vojislav Brajović, Nataša Janjić, Goran Hajduković, Nataša Dorčić
Dora je zanemarena djevojčica koja mašta postati nogometna menadžerica. U njezin se život iznenada vraća otac odmetnik s kojim uspostavlja blizak odnos. Ives, redateljica sapunica, brine se o ocu koji ima Alzheimer. Kako gubi oca, sve više gubi i tlo pod nogama. Nataša, uspješna producentica sapunice, očekuje dijete. Kad joj se uz nagomilane probleme iz prošlosti pojave još teži, želi se suočiti s ocem s kojim je prekinula sve veze...
Tri kćeri bore se za prihvaćanje, iskupljenje i nove prilike.

Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije i Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu organizatori su međunarodnog znanstvenog skupa ASMOSIA XI (Split,18. - 22. svibnja 2015.). ASMOSIA (Association for the Study of Marbles and Other Stones in Antiquity) međunarodna je neprofitna organizacija osnovana 1988. godine. Danas broji preko 250 članova različitih struka (arheolozi, povjesničari umjetnosti, arhitekti, geolozi, fizičari, kemičari, konzervatori i restauratori) iz 25 zemalja svijeta i slovi za najjači znanstveni autoritet koji njeguje interdisciplinarni pristup u proučavanju različitih vrsta kamena i mramora te njihove eksploatacije, transporta i uporabe u antici.

Od osnutka ASMOSIA trianalno organizira znanstvene skupove na kojima od početka sudjeluju i hrvatski znanstvenici: Il Ciocco, Italija 1988.; Leuven, Belgija 1990.; Atena, Grčka 1993.; Bordeaux, Francuska 1995.; Boston, SAD 1998.; Venecija, Italija 2000.; Limenas na Thasosu, Grčka 2003.; Aix-en-Provence, Francuska 2006.; Tarragona, Španjolska 2009. i Rim, Italija 2012.

Dodjeljivanje organizacije skupa ASMOSIA XI predstavlja izuzetnu čast i priznanje hrvatskim znanstvenicima. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, Ministarstvo kulture i Sveučilište u Splitu pokrovitelji su skupa. Ovaj skup najveći je međunarodni znanstveni skup s arheološkom tematikom organiziran u Splitu u posljednjih 30 godina. Sudjelovanje su potvrdila 204 znanstvenika (od koji je 168 stranih). Sudionici dolaze iz 28 zemalja sa 5 kontinenata.

Na skupu će se u posebnoj tematskoj sesiji po prvi put sustavno prezentirati tradicija i tehnike vađenja kamena, kvaliteta i vrste vapnenaca u antičkoj Dalmaciji i Istri, izvoz kamenih proizvoda u Mediteranski bazen te saznanja o korištenju uvoznih vrsta mramora na istom prostoru u antici i njihova reutilizacija u kasnijim povijesnim razdobljima.

U sklopu skupa sudionici će razgledati arheološki lokalitet Salone i povijesnu jezgru Splita s Dioklecijanovom palačom. Da bi što bolje predstavili neprekinutu tradiciju vađenja i obrade kamena, organizira se posjet otoku Braču koji obuhvaća posjet antičkom kamenolomu Rasohe, muzeju u Škripu, Klesarskoj školi u Pučišćima i kamenolomu Jadrankamena u Pučišćima. U suradnji s Muzejom grada Splita, Umjetnička akademija je organizirana je izložba "Marmore laudata Brattia" autora prof. Ive Donellia na kojoj će biti predstavljeni svi vapnenci otoka Brača, kamenolomi, tradicionalni alati i tehnike vađenja kamena. Tiskan je i dvojezični katalog izložbe (hrvatski – engleski).

Po održavanju skupa, do održavanja slijedećeg skupa ASMOSIA-e 2018., objavit će se Zbornik radova ASMOSIA XI. S obzirom na to da je službeni jezik ASMOSIA-e engleski, i da je odjek njenih znanstveni publikacija velik, hrvatska će se baština time predstaviti čitavom svijetu i, nadamo se, potaknuti daljnja međunarodna istraživanja.

U organizacijskom odboru zansntvenog skupa okupljeni su slijedeći splitski stračnjaci:

Akademik Nenad Cambj, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti

Prof. emeritus dr.sc. Tomislav Marasović, Sveučilište u Splitu

Prof.dr.sc. Branko Matulić, Prorektor za kvalitetu, kulturu i umjetnost, Sveučilište u Splitu

Izv.prof.dr.sc. Ivo Donelli, Umjetnička akademija, Sveučilište u Splitu

Dr. Daniela Matetić Poljak, Umjetnička akademija, Sveučilište u Splitu

Elvira Šarić Kostić, prof., ravnateljica Muzeja grada Splita

Damir Kliškić, prof., ravnatelj Areheološkog muzeja u Splitu

Mr.sc. Vedrana Delonga, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika

Suorganizatori skupa su:

Muzej grada Splita

Arheološki muzej u Splitu

Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna Vrata

Pokrovitelji skupa:

MINISTARSTVO KULTURE REPUBLIKE HRVATSKE

MINISTARSTVO ZNANOSTI, OBRAZOVANJA I SPORTA

SVEUČILIŠTE U SPLITU

SPONZORI SKUPA:

Grad Split

Hrvatska gospodarska komora

European Coastal Airlines

Zračna luka Split

Turistička zajednica grada Splita

Turistička zajednica Splitsko-dalmatinske županije

Predsjednica organizacijskog

Izv.prof.dr.sc. Katja Marasović 

Dokumentarni film "Pretežno vedro", javno zdravstvenog projekta koji ima za cilj zaštitu i unapređenje mentalnog zdravlja djece i mladih. Nakon projekcije je orgnizirana edukacija i degustacija za istim stolom uz izreku "Reci što jedeš, reći ću ti tko si" uz predstavljanje jedinstvenog tematskog menija učenika i djelatnika Turističko-ugostiteljske škole u Splitu. 

PREDAVANJE DRAŽENA RADMANA, PASTORA BAPTISTIČKE CRKVE SPLIT 

U Kinoteci 12. lipnja 2015. u 18:00 sati održat će se promocija knjige "FILMoteka" filmskog kritičara Marka Njegića. O knjizi će govoriti Daniel Rafaelić i Jurica Pavičić.

YOGA U SVAKODNEVNOM ŽIVOTU

U Kinoteci 16. i 17. lipnja 2015. (utorak i srijeda) - ANIMAFEST 2015. U SPLITU. 

UTORAK 16.6.

17.30 DJEČAK I SVIJET

20.00 KAMENJE U DŽEPOVIMA

SRIJEDA 17.6.

17.30 DJEČAK I SVIJET

20.00 KAMENJE U DŽEPOVIMA

IN MEMORIAM MALIK BENDJELLOU (1977 – 2014) - SUGARMAN

U POTRAZI ZA SUGARMANOM

RASPORED:

11 –  14.30                  ponedjeljak, 6. srpnja 2015.;

                                      Kinoteka Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split

                                 Uvodna izlaganja

11 – 11.15                  Milan F. Živković, Ministarstvo kulture

11.15 – 11.30             Ivica Profaca, slobodni novinar

11.30 – 11.45             Miroslav Ivić, direktor Slobodne Dalmacije, predsjednik Udruženja         novinskih izdavača u Hvatskoj udruzi poslodavaca

11.45 – 12                 Suzana Kunac, sociologinja, vijećnica za elektroničke medije

12 – 12.30                  Rasprava

12.30 – 13                  Stanka za kavu

                                      Uvodna izlaganja

13 – 13.15                  Boris Postnikov, Ministarstvo kulture

13.15 – 13.30             Željana Buntić Pejaković, izvršna direktorica Udruge za promicanje     ljudskih prava i medijskih sloboda – Cenzura plus

13.30 – 13.45             Ante Frankić, urednik radija KLFM

13.45 – 14                  Mišo Bijelić, vlasnik radija Ritam, Šibenik

14 – 14.30                  Rasprava

U ponedjeljak 6. srpnja 2015. u 20:00 sati u Kinoteci Zlatna vrata održat će se večer kratkih filmova - „u FOKUSu“, u suradnji Zlatnih vrata i Kino Kluba Split.

Otvaranje izložbe Premijere 47 Ankice Jovanović održat će se u utorak, 7.srpnja 2015. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 17.srpnja 2015. godine.

SPLIT FILM FESTIVAL 2015

SPLITSKA PREMIJERA "ZVIZDANA" U ZLATNIM VRATIMA 20.rujna 2015. u 21.00 sati

10 BLEOVARSKIH SALONA - fotografije "Šuma okom šumara" (retrospektivna izložba i predstavljanje monografije)

U sklopu Tjedna cjeloživotnog učenja danas, 29. rujna 2015., u našim prostorijama, organiziramo besplatna savjetovanja o obrazovanju odraslih, te prezentiramo programe osposobljavanja, usavršavanja i prekvalifikacije.
Pozivamo sve zainteresirani (zaposlene i nezaposlene) u Dioklecijanovu 7 da nas posjete i dobiju željene informacije.
 

Otvorenje izložbe "Naši vršnjaci" uz domjenak i glazbenu pratnju Veljka Popovića i Alena Čelića, splitska premijera dokumentarnog filma "Martinac" povodom 90. rođendana Centra.

PROGRAM:

PONEDJELJAK, 9. 11. 2015.
16.00 Filmska projekcija: ekranizacija remek djela svjetske književnosti - „Mali princ/The Little Prince“ Marka Osbornea iz 2015. (Dvorana  Kinoteke/ulaz  slobodan, broj mjesta ograničen) FILM JE SINKRONIZIRAN NA HRVATSKI JEZIK!
18.30 Otvaranje izložbe „Naši vršnjaci“ (splitski filmski repertoar 1925./filmovi snimljeni 1925.) uz glazbenu pratnju Veljka Popovića & Alena Čelića/New Gondoliers (Loggia Zlatna vrata/ulaz slobodan)
20.00 Filmska projekcija: dokumentarni film  „Martinac“ Zdravka Mustaća iz 2015. (Dvorana  Kinoteke/ulaz slobodan, broj mjesta ograničen) ... Svestrani umjetnik i intelektualac s naslovom 'majstora eksperimentalnog filma', splitski filmaš i pjesnik Ivan Martinac, arhitekt zvanjem, nezaobilazno je ime (ne samo) splitske filmske prošlosti. Kinoteka je njegov veliki dužnik jer je upravo Ivan Martinac ključni kreator programske orijentacije Kinoteke u njenim zlatnim vremenima, sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
 
UTORAK 10. 11. 2015.
16.00 Filmska projekcija: remek djelo animacije - „Princeza Mononoke/Mononoke -hime“ Hayao Miyazakiya (Dvorana  Kinoteke/ulaz slobodan, broj mjesta ograničen) FILM JE SA HRVATSKIM PODNASLOVIMA!
19.00 Predavanje prof.dr.sc. Ivice Puljka (Dvorana  Kinoteke/ulaz slobodan, broj mjesta ograničen)
Nakon predavanja filmska projekcija futurističkog klasika „Metropolis“ Fritza Langa iz 1927./započeo se snimati 1925. (Dvorana  Kinoteke/ulaz slobodan, broj mjesta ograničen)

U ponedjeljak, 9. studenoga 2015. u 20 sati u Kinoteci Zlatna vrata bit će prikazan najnoviji film iz produkcije Hrvatskog filmskog saveza, dokumentarni film Martinac, redatelja Zdravka Mustaća. 

Loggia  Hrvatsko-njemačko društvo Split: Otvorenje izložbe radova storyboard radionice i izložbe fotografija "Nostalgična" 

OBLJETNICA PADA BERLINSKOG ZIDA I FESTIVAL STRIPA I FIZIČKOG TEATRA

Razveselite vaše mališane za praznike i dovedite ih u Kinoteku Zlatna vrata na crtiće. Prije projekcija 28.prosinca 2015. u 10.15 sati te 7., 8. i 9. siječnja 2016. u 16.15 sati družit će se s Jakšom i zajedno stvarati atmosferu pročitane priče crtanjem, razgovorom, svojim malim glasićima i važnim komentarima, s lutkama i šuškalicama u veselo uređenom prostoru.

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.

Promocija knjige Dragana Markovine 'Povijest poraženih', održat će se u Kinoteci 'Zlatna vrata', u ponedjeljak, 29.02. u 19.30. Uz autora, na promociji će govoriti Boris Dežulović, Vladimir Matijanić i Predrag Lucić.
Iako se u društvenom imaginariju već duže vrijeme, kad je riječ o historiografiji, barata tvrdnjom kako povijest pišu pobjednici, na primjeru hrvatskog društva mogli bismo otići i korak dalje. Ovdje, naime, pobjednici znatno više brišu nego što pišu povijest. Čitav koncept nacionalističke mitologije, koja se upražnjava u masovnim medijima i obrazovnom sustavu, kojom se želi opravdati aktualno stanje svijesti, počiva na ideološkim mitovima i poluistinama u kojima nema mjesta za one procese, pojedince i pokrete koji se s njima nisu slagali, aktivno su im se suprotstavili, da bi na kraju bili poraženi.

I ove će se godine u nezavisnim kinima diljem Hrvatske održati 'Ženijalni vikend', filmska fešta povodom Međunarodnog dana žena koji se slavi 8. ožujka. Drugi 'Ženijalni vikend' održava se od 5. do 8. ožujka, a prikazuje ostvarenja koja ne smijete propustiti!

I ove će se godine u nezavisnim kinima diljem Hrvatske održati 'Ženijalni vikend', filmska fešta povodom Međunarodnog dana žena koji se slavi 8. ožujka. Drugi 'Ženijalni vikend' održava se od 5. do 8. ožujka, a prikazuje ostvarenja koja ne smijete propustiti!

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.

"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević

Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.

"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević

Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.

"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević

Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.

"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević

Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.

"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević

Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.

"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević

Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.

"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević

Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.

"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević

Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.

"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević

Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.

"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević

Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.

"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević

Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.

"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević

Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Izložba fotografija talijanskih glumaca i glumica, dobitnika nagrade Coppa Volpi od 1947. do 2015. u Loggi Centra Zlatna vrata tijekom travnja.

Coppa Volpi je nagrada koja se na Mostri dodjeljuje redovno od 1935. najboljoj glumici i glumcu. Fotografski materijal za izložbu ustupila je Talijanska državna kinoteka. 

Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata 
Talijanski Institut za Kulturu u Zagrebu 

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
 Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."  
Renata Busatto

Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.

Autori projekta: Helena Petrinović,  Gorki Žuvela, Ivana Poljak  

Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata                                            

Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica          

Web:  www.zlatnavrata.hr

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
 Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."  
Renata Busatto

Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.

Autori projekta: Helena Petrinović,  Gorki Žuvela, Ivana Poljak  

Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata                                            

Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica          

Web:  www.zlatnavrata.hr

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
 Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."  
Renata Busatto

Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.

Autori projekta: Helena Petrinović,  Gorki Žuvela, Ivana Poljak  

Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata                                            

Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica          

Web:  www.zlatnavrata.hr

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
 Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."  
Renata Busatto

Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.

Autori projekta: Helena Petrinović,  Gorki Žuvela, Ivana Poljak  

Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata                                            

Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica          

Web:  www.zlatnavrata.hr

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
 Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."  
Renata Busatto

Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.

Autori projekta: Helena Petrinović,  Gorki Žuvela, Ivana Poljak  

Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata                                            

Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica          

Web:  www.zlatnavrata.hr

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
 Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."  
Renata Busatto

Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.

Autori projekta: Helena Petrinović,  Gorki Žuvela, Ivana Poljak  

Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata                                            

Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica          

Web:  www.zlatnavrata.hr

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
 Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."  
Renata Busatto

Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.

Autori projekta: Helena Petrinović,  Gorki Žuvela, Ivana Poljak  

Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata                                            

Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica          

Web:  www.zlatnavrata.hr

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
 Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."  
Renata Busatto

Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.

Autori projekta: Helena Petrinović,  Gorki Žuvela, Ivana Poljak  

Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata                                            

Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica          

Web:  www.zlatnavrata.hr

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
 Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."  
Renata Busatto

Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.

Autori projekta: Helena Petrinović,  Gorki Žuvela, Ivana Poljak  

Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata                                            

Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica          

Web:  www.zlatnavrata.hr

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
 Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."  
Renata Busatto

Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.

Autori projekta: Helena Petrinović,  Gorki Žuvela, Ivana Poljak  

Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata                                            

Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica          

Web:  www.zlatnavrata.hr

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
 Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."  
Renata Busatto

Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.

Autori projekta: Helena Petrinović,  Gorki Žuvela, Ivana Poljak  

Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata                                            

Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica          

Web:  www.zlatnavrata.hr

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
 Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."  
Renata Busatto

Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.

Autori projekta: Helena Petrinović,  Gorki Žuvela, Ivana Poljak  

Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata                                            

Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica          

Web:  www.zlatnavrata.hr

Pon 23.5. 18.00 Predavanje Daniela Rafaelića „1. SVJETSKI RAT NA FILMU“ / Nakon predavanja slijedi projekcija njemačkog filma „1914. POSLJEDNJI DANI PRED VELIKI RAT” (1914. Die letzten Tage vor dem Weltbrand, 1931. Richard Oswald, 112 min)

"Premijere 51  u Loggii centra Zlatna vrata druga je samostalna izložba mladog kipara Luke Radice s odsjeka za kiparstvo Umjetničke akademije u Splitu. Iako formalno još nije stekao titulu akademskog kipara, Radica je umjetnik bogate biografije.
Na ovoj izložbi predstavlja se triptihom kojim reproducira primjere paleolitskog zidnog slikarstva iz španjolske pećine Altamire. Ovim lokalitetom Radica se bavi duže vrijeme i proučava ga iz znanstvene, stručne, povijesno-umjetničke perspektive propitujući namjenu navedenih zidnih slika. Altamira je za njega likovno i konceptualno pitanje, zanimljivo s obzirom na vremenski odmak, čistoću i mistifikaciju koji se uz njega povezuju. Odabire motive bizona koje potom izvodi rezanim limenim pločama.  Osim simboličkih fragmenata neortodoksnih bizona koje kipar modelira materijalom koji ljudima u Altamiri nije bio dostupan, zanimljiva je i sama forma triptiha kojom kipar na još jedan način dodatno preispituje motive, kako one prvotnih umjetnika, tako i svoje, istovremeno inaugurirajući  svoje paleolitske kolege u suvremeni likovni kontekst. Pita se što čovjeka, posebice umjetnika, tjera na rad i stvaranje nečeg neutilitarnog, nevažnog, a naposljetku najvažnijeg. Bizon je za kipara simbol umjetnikove i čovjekove težnje za nečim višim, nečim što pojedinca vuče naprijed iako ni taj pojedinac ponekad nije svjestan kamo. 
Ova tema odnosno motiv svjedoči o kiparevu pristupu umjetnosti: Radica nastavlja raditi na problemu koji dugoročno istražuje i producira ga sukladno likovnim i naročito skulptorskim normama i kanonima usvojenim tijekom petogodišnjeg studija na splitskoj  Umjetničkoj akademiji, poštujući fizionomiju bizona i u širokom luku izbjegavajući površno referiranje na neka imena ili opća kunsthistorijska mjesta koja dominiraju suvremenom umjetnošću. Pohvalna je svakako i kipareva ozbiljnost i odgovornost, potpuno predanje skulpturi koja je za njega poziv kao što je to jednom liječniku ili redovniku njegovo zvanje. S tim u vezi ne preostaje nam ništa drugo doli podržati ovog umjetnika u njegovom daljnjem profesionalnom radu i razvoju i promišljati pitanja koja otvara ovim ciklusom radova."
Anđelko Mihanović

Životopis:                                                    

Luka Radica (1989.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2008. god. Preddiplomski studij Kiparstva završilo je na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof.Matka Mijića. 1 semestar od 1 godine diplomskog je odradio na  studiju kiparstva u Royal academy of arts u Antwerpenu u sklopu programa Erasmus. Trenutno je student druge godine diplomskog studija u Splitu u klasi prof. Kuzme Kovačića. Do sada sudjelovao je na nekoliko grupnih i imao jednu samostalnu izlozbu. Dobitnik je Rektorove nagrade za 2015. god.
2013.-Međunarodna studentska kiparska škola "Montraker"
         Javna Skulptura
2014.-"Fast Forward"
         Produkcija slikarskog odsjeka, MKC, Split
2015.-Produkcija kiparskog odsjeka, MKC, Split
         "Sedam dana stvaranja" Izložba Radova i izložba fotografija

Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica

"Premijere 51  u Loggii centra Zlatna vrata druga je samostalna izložba mladog kipara Luke Radice s odsjeka za kiparstvo Umjetničke akademije u Splitu. Iako formalno još nije stekao titulu akademskog kipara, Radica je umjetnik bogate biografije.
Na ovoj izložbi predstavlja se triptihom kojim reproducira primjere paleolitskog zidnog slikarstva iz španjolske pećine Altamire. Ovim lokalitetom Radica se bavi duže vrijeme i proučava ga iz znanstvene, stručne, povijesno-umjetničke perspektive propitujući namjenu navedenih zidnih slika. Altamira je za njega likovno i konceptualno pitanje, zanimljivo s obzirom na vremenski odmak, čistoću i mistifikaciju koji se uz njega povezuju. Odabire motive bizona koje potom izvodi rezanim limenim pločama.  Osim simboličkih fragmenata neortodoksnih bizona koje kipar modelira materijalom koji ljudima u Altamiri nije bio dostupan, zanimljiva je i sama forma triptiha kojom kipar na još jedan način dodatno preispituje motive, kako one prvotnih umjetnika, tako i svoje, istovremeno inaugurirajući  svoje paleolitske kolege u suvremeni likovni kontekst. Pita se što čovjeka, posebice umjetnika, tjera na rad i stvaranje nečeg neutilitarnog, nevažnog, a naposljetku najvažnijeg. Bizon je za kipara simbol umjetnikove i čovjekove težnje za nečim višim, nečim što pojedinca vuče naprijed iako ni taj pojedinac ponekad nije svjestan kamo. 
Ova tema odnosno motiv svjedoči o kiparevu pristupu umjetnosti: Radica nastavlja raditi na problemu koji dugoročno istražuje i producira ga sukladno likovnim i naročito skulptorskim normama i kanonima usvojenim tijekom petogodišnjeg studija na splitskoj  Umjetničkoj akademiji, poštujući fizionomiju bizona i u širokom luku izbjegavajući površno referiranje na neka imena ili opća kunsthistorijska mjesta koja dominiraju suvremenom umjetnošću. Pohvalna je svakako i kipareva ozbiljnost i odgovornost, potpuno predanje skulpturi koja je za njega poziv kao što je to jednom liječniku ili redovniku njegovo zvanje. S tim u vezi ne preostaje nam ništa drugo doli podržati ovog umjetnika u njegovom daljnjem profesionalnom radu i razvoju i promišljati pitanja koja otvara ovim ciklusom radova."
Anđelko Mihanović

Životopis:                                                    

Luka Radica (1989.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2008. god. Preddiplomski studij Kiparstva završilo je na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof.Matka Mijića. 1 semestar od 1 godine diplomskog je odradio na  studiju kiparstva u Royal academy of arts u Antwerpenu u sklopu programa Erasmus. Trenutno je student druge godine diplomskog studija u Splitu u klasi prof. Kuzme Kovačića. Do sada sudjelovao je na nekoliko grupnih i imao jednu samostalnu izlozbu. Dobitnik je Rektorove nagrade za 2015. god.
2013.-Međunarodna studentska kiparska škola "Montraker"
         Javna Skulptura
2014.-"Fast Forward"
         Produkcija slikarskog odsjeka, MKC, Split
2015.-Produkcija kiparskog odsjeka, MKC, Split
         "Sedam dana stvaranja" Izložba Radova i izložba fotografija

Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica

"Premijere 51  u Loggii centra Zlatna vrata druga je samostalna izložba mladog kipara Luke Radice s odsjeka za kiparstvo Umjetničke akademije u Splitu. Iako formalno još nije stekao titulu akademskog kipara, Radica je umjetnik bogate biografije.
Na ovoj izložbi predstavlja se triptihom kojim reproducira primjere paleolitskog zidnog slikarstva iz španjolske pećine Altamire. Ovim lokalitetom Radica se bavi duže vrijeme i proučava ga iz znanstvene, stručne, povijesno-umjetničke perspektive propitujući namjenu navedenih zidnih slika. Altamira je za njega likovno i konceptualno pitanje, zanimljivo s obzirom na vremenski odmak, čistoću i mistifikaciju koji se uz njega povezuju. Odabire motive bizona koje potom izvodi rezanim limenim pločama.  Osim simboličkih fragmenata neortodoksnih bizona koje kipar modelira materijalom koji ljudima u Altamiri nije bio dostupan, zanimljiva je i sama forma triptiha kojom kipar na još jedan način dodatno preispituje motive, kako one prvotnih umjetnika, tako i svoje, istovremeno inaugurirajući  svoje paleolitske kolege u suvremeni likovni kontekst. Pita se što čovjeka, posebice umjetnika, tjera na rad i stvaranje nečeg neutilitarnog, nevažnog, a naposljetku najvažnijeg. Bizon je za kipara simbol umjetnikove i čovjekove težnje za nečim višim, nečim što pojedinca vuče naprijed iako ni taj pojedinac ponekad nije svjestan kamo. 
Ova tema odnosno motiv svjedoči o kiparevu pristupu umjetnosti: Radica nastavlja raditi na problemu koji dugoročno istražuje i producira ga sukladno likovnim i naročito skulptorskim normama i kanonima usvojenim tijekom petogodišnjeg studija na splitskoj  Umjetničkoj akademiji, poštujući fizionomiju bizona i u širokom luku izbjegavajući površno referiranje na neka imena ili opća kunsthistorijska mjesta koja dominiraju suvremenom umjetnošću. Pohvalna je svakako i kipareva ozbiljnost i odgovornost, potpuno predanje skulpturi koja je za njega poziv kao što je to jednom liječniku ili redovniku njegovo zvanje. S tim u vezi ne preostaje nam ništa drugo doli podržati ovog umjetnika u njegovom daljnjem profesionalnom radu i razvoju i promišljati pitanja koja otvara ovim ciklusom radova."
Anđelko Mihanović

Životopis:                                                    

Luka Radica (1989.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2008. god. Preddiplomski studij Kiparstva završilo je na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof.Matka Mijića. 1 semestar od 1 godine diplomskog je odradio na  studiju kiparstva u Royal academy of arts u Antwerpenu u sklopu programa Erasmus. Trenutno je student druge godine diplomskog studija u Splitu u klasi prof. Kuzme Kovačića. Do sada sudjelovao je na nekoliko grupnih i imao jednu samostalnu izlozbu. Dobitnik je Rektorove nagrade za 2015. god.
2013.-Međunarodna studentska kiparska škola "Montraker"
         Javna Skulptura
2014.-"Fast Forward"
         Produkcija slikarskog odsjeka, MKC, Split
2015.-Produkcija kiparskog odsjeka, MKC, Split
         "Sedam dana stvaranja" Izložba Radova i izložba fotografija

Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica

"Premijere 51  u Loggii centra Zlatna vrata druga je samostalna izložba mladog kipara Luke Radice s odsjeka za kiparstvo Umjetničke akademije u Splitu. Iako formalno još nije stekao titulu akademskog kipara, Radica je umjetnik bogate biografije.
Na ovoj izložbi predstavlja se triptihom kojim reproducira primjere paleolitskog zidnog slikarstva iz španjolske pećine Altamire. Ovim lokalitetom Radica se bavi duže vrijeme i proučava ga iz znanstvene, stručne, povijesno-umjetničke perspektive propitujući namjenu navedenih zidnih slika. Altamira je za njega likovno i konceptualno pitanje, zanimljivo s obzirom na vremenski odmak, čistoću i mistifikaciju koji se uz njega povezuju. Odabire motive bizona koje potom izvodi rezanim limenim pločama.  Osim simboličkih fragmenata neortodoksnih bizona koje kipar modelira materijalom koji ljudima u Altamiri nije bio dostupan, zanimljiva je i sama forma triptiha kojom kipar na još jedan način dodatno preispituje motive, kako one prvotnih umjetnika, tako i svoje, istovremeno inaugurirajući  svoje paleolitske kolege u suvremeni likovni kontekst. Pita se što čovjeka, posebice umjetnika, tjera na rad i stvaranje nečeg neutilitarnog, nevažnog, a naposljetku najvažnijeg. Bizon je za kipara simbol umjetnikove i čovjekove težnje za nečim višim, nečim što pojedinca vuče naprijed iako ni taj pojedinac ponekad nije svjestan kamo. 
Ova tema odnosno motiv svjedoči o kiparevu pristupu umjetnosti: Radica nastavlja raditi na problemu koji dugoročno istražuje i producira ga sukladno likovnim i naročito skulptorskim normama i kanonima usvojenim tijekom petogodišnjeg studija na splitskoj  Umjetničkoj akademiji, poštujući fizionomiju bizona i u širokom luku izbjegavajući površno referiranje na neka imena ili opća kunsthistorijska mjesta koja dominiraju suvremenom umjetnošću. Pohvalna je svakako i kipareva ozbiljnost i odgovornost, potpuno predanje skulpturi koja je za njega poziv kao što je to jednom liječniku ili redovniku njegovo zvanje. S tim u vezi ne preostaje nam ništa drugo doli podržati ovog umjetnika u njegovom daljnjem profesionalnom radu i razvoju i promišljati pitanja koja otvara ovim ciklusom radova."
Anđelko Mihanović

Životopis:                                                    

Luka Radica (1989.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2008. god. Preddiplomski studij Kiparstva završilo je na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof.Matka Mijića. 1 semestar od 1 godine diplomskog je odradio na  studiju kiparstva u Royal academy of arts u Antwerpenu u sklopu programa Erasmus. Trenutno je student druge godine diplomskog studija u Splitu u klasi prof. Kuzme Kovačića. Do sada sudjelovao je na nekoliko grupnih i imao jednu samostalnu izlozbu. Dobitnik je Rektorove nagrade za 2015. god.
2013.-Međunarodna studentska kiparska škola "Montraker"
         Javna Skulptura
2014.-"Fast Forward"
         Produkcija slikarskog odsjeka, MKC, Split
2015.-Produkcija kiparskog odsjeka, MKC, Split
         "Sedam dana stvaranja" Izložba Radova i izložba fotografija

Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica

"Premijere 51  u Loggii centra Zlatna vrata druga je samostalna izložba mladog kipara Luke Radice s odsjeka za kiparstvo Umjetničke akademije u Splitu. Iako formalno još nije stekao titulu akademskog kipara, Radica je umjetnik bogate biografije.
Na ovoj izložbi predstavlja se triptihom kojim reproducira primjere paleolitskog zidnog slikarstva iz španjolske pećine Altamire. Ovim lokalitetom Radica se bavi duže vrijeme i proučava ga iz znanstvene, stručne, povijesno-umjetničke perspektive propitujući namjenu navedenih zidnih slika. Altamira je za njega likovno i konceptualno pitanje, zanimljivo s obzirom na vremenski odmak, čistoću i mistifikaciju koji se uz njega povezuju. Odabire motive bizona koje potom izvodi rezanim limenim pločama.  Osim simboličkih fragmenata neortodoksnih bizona koje kipar modelira materijalom koji ljudima u Altamiri nije bio dostupan, zanimljiva je i sama forma triptiha kojom kipar na još jedan način dodatno preispituje motive, kako one prvotnih umjetnika, tako i svoje, istovremeno inaugurirajući  svoje paleolitske kolege u suvremeni likovni kontekst. Pita se što čovjeka, posebice umjetnika, tjera na rad i stvaranje nečeg neutilitarnog, nevažnog, a naposljetku najvažnijeg. Bizon je za kipara simbol umjetnikove i čovjekove težnje za nečim višim, nečim što pojedinca vuče naprijed iako ni taj pojedinac ponekad nije svjestan kamo. 
Ova tema odnosno motiv svjedoči o kiparevu pristupu umjetnosti: Radica nastavlja raditi na problemu koji dugoročno istražuje i producira ga sukladno likovnim i naročito skulptorskim normama i kanonima usvojenim tijekom petogodišnjeg studija na splitskoj  Umjetničkoj akademiji, poštujući fizionomiju bizona i u širokom luku izbjegavajući površno referiranje na neka imena ili opća kunsthistorijska mjesta koja dominiraju suvremenom umjetnošću. Pohvalna je svakako i kipareva ozbiljnost i odgovornost, potpuno predanje skulpturi koja je za njega poziv kao što je to jednom liječniku ili redovniku njegovo zvanje. S tim u vezi ne preostaje nam ništa drugo doli podržati ovog umjetnika u njegovom daljnjem profesionalnom radu i razvoju i promišljati pitanja koja otvara ovim ciklusom radova."
Anđelko Mihanović

Životopis:                                                    

Luka Radica (1989.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2008. god. Preddiplomski studij Kiparstva završilo je na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof.Matka Mijića. 1 semestar od 1 godine diplomskog je odradio na  studiju kiparstva u Royal academy of arts u Antwerpenu u sklopu programa Erasmus. Trenutno je student druge godine diplomskog studija u Splitu u klasi prof. Kuzme Kovačića. Do sada sudjelovao je na nekoliko grupnih i imao jednu samostalnu izlozbu. Dobitnik je Rektorove nagrade za 2015. god.
2013.-Međunarodna studentska kiparska škola "Montraker"
         Javna Skulptura
2014.-"Fast Forward"
         Produkcija slikarskog odsjeka, MKC, Split
2015.-Produkcija kiparskog odsjeka, MKC, Split
         "Sedam dana stvaranja" Izložba Radova i izložba fotografija

Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica

"Premijere 51  u Loggii centra Zlatna vrata druga je samostalna izložba mladog kipara Luke Radice s odsjeka za kiparstvo Umjetničke akademije u Splitu. Iako formalno još nije stekao titulu akademskog kipara, Radica je umjetnik bogate biografije.
Na ovoj izložbi predstavlja se triptihom kojim reproducira primjere paleolitskog zidnog slikarstva iz španjolske pećine Altamire. Ovim lokalitetom Radica se bavi duže vrijeme i proučava ga iz znanstvene, stručne, povijesno-umjetničke perspektive propitujući namjenu navedenih zidnih slika. Altamira je za njega likovno i konceptualno pitanje, zanimljivo s obzirom na vremenski odmak, čistoću i mistifikaciju koji se uz njega povezuju. Odabire motive bizona koje potom izvodi rezanim limenim pločama.  Osim simboličkih fragmenata neortodoksnih bizona koje kipar modelira materijalom koji ljudima u Altamiri nije bio dostupan, zanimljiva je i sama forma triptiha kojom kipar na još jedan način dodatno preispituje motive, kako one prvotnih umjetnika, tako i svoje, istovremeno inaugurirajući  svoje paleolitske kolege u suvremeni likovni kontekst. Pita se što čovjeka, posebice umjetnika, tjera na rad i stvaranje nečeg neutilitarnog, nevažnog, a naposljetku najvažnijeg. Bizon je za kipara simbol umjetnikove i čovjekove težnje za nečim višim, nečim što pojedinca vuče naprijed iako ni taj pojedinac ponekad nije svjestan kamo. 
Ova tema odnosno motiv svjedoči o kiparevu pristupu umjetnosti: Radica nastavlja raditi na problemu koji dugoročno istražuje i producira ga sukladno likovnim i naročito skulptorskim normama i kanonima usvojenim tijekom petogodišnjeg studija na splitskoj  Umjetničkoj akademiji, poštujući fizionomiju bizona i u širokom luku izbjegavajući površno referiranje na neka imena ili opća kunsthistorijska mjesta koja dominiraju suvremenom umjetnošću. Pohvalna je svakako i kipareva ozbiljnost i odgovornost, potpuno predanje skulpturi koja je za njega poziv kao što je to jednom liječniku ili redovniku njegovo zvanje. S tim u vezi ne preostaje nam ništa drugo doli podržati ovog umjetnika u njegovom daljnjem profesionalnom radu i razvoju i promišljati pitanja koja otvara ovim ciklusom radova."
Anđelko Mihanović

Životopis:                                                    

Luka Radica (1989.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2008. god. Preddiplomski studij Kiparstva završilo je na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof.Matka Mijića. 1 semestar od 1 godine diplomskog je odradio na  studiju kiparstva u Royal academy of arts u Antwerpenu u sklopu programa Erasmus. Trenutno je student druge godine diplomskog studija u Splitu u klasi prof. Kuzme Kovačića. Do sada sudjelovao je na nekoliko grupnih i imao jednu samostalnu izlozbu. Dobitnik je Rektorove nagrade za 2015. god.
2013.-Međunarodna studentska kiparska škola "Montraker"
         Javna Skulptura
2014.-"Fast Forward"
         Produkcija slikarskog odsjeka, MKC, Split
2015.-Produkcija kiparskog odsjeka, MKC, Split
         "Sedam dana stvaranja" Izložba Radova i izložba fotografija

Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica

"Premijere 51  u Loggii centra Zlatna vrata druga je samostalna izložba mladog kipara Luke Radice s odsjeka za kiparstvo Umjetničke akademije u Splitu. Iako formalno još nije stekao titulu akademskog kipara, Radica je umjetnik bogate biografije.
Na ovoj izložbi predstavlja se triptihom kojim reproducira primjere paleolitskog zidnog slikarstva iz španjolske pećine Altamire. Ovim lokalitetom Radica se bavi duže vrijeme i proučava ga iz znanstvene, stručne, povijesno-umjetničke perspektive propitujući namjenu navedenih zidnih slika. Altamira je za njega likovno i konceptualno pitanje, zanimljivo s obzirom na vremenski odmak, čistoću i mistifikaciju koji se uz njega povezuju. Odabire motive bizona koje potom izvodi rezanim limenim pločama.  Osim simboličkih fragmenata neortodoksnih bizona koje kipar modelira materijalom koji ljudima u Altamiri nije bio dostupan, zanimljiva je i sama forma triptiha kojom kipar na još jedan način dodatno preispituje motive, kako one prvotnih umjetnika, tako i svoje, istovremeno inaugurirajući  svoje paleolitske kolege u suvremeni likovni kontekst. Pita se što čovjeka, posebice umjetnika, tjera na rad i stvaranje nečeg neutilitarnog, nevažnog, a naposljetku najvažnijeg. Bizon je za kipara simbol umjetnikove i čovjekove težnje za nečim višim, nečim što pojedinca vuče naprijed iako ni taj pojedinac ponekad nije svjestan kamo. 
Ova tema odnosno motiv svjedoči o kiparevu pristupu umjetnosti: Radica nastavlja raditi na problemu koji dugoročno istražuje i producira ga sukladno likovnim i naročito skulptorskim normama i kanonima usvojenim tijekom petogodišnjeg studija na splitskoj  Umjetničkoj akademiji, poštujući fizionomiju bizona i u širokom luku izbjegavajući površno referiranje na neka imena ili opća kunsthistorijska mjesta koja dominiraju suvremenom umjetnošću. Pohvalna je svakako i kipareva ozbiljnost i odgovornost, potpuno predanje skulpturi koja je za njega poziv kao što je to jednom liječniku ili redovniku njegovo zvanje. S tim u vezi ne preostaje nam ništa drugo doli podržati ovog umjetnika u njegovom daljnjem profesionalnom radu i razvoju i promišljati pitanja koja otvara ovim ciklusom radova."
Anđelko Mihanović

Životopis:                                                    

Luka Radica (1989.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2008. god. Preddiplomski studij Kiparstva završilo je na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof.Matka Mijića. 1 semestar od 1 godine diplomskog je odradio na  studiju kiparstva u Royal academy of arts u Antwerpenu u sklopu programa Erasmus. Trenutno je student druge godine diplomskog studija u Splitu u klasi prof. Kuzme Kovačića. Do sada sudjelovao je na nekoliko grupnih i imao jednu samostalnu izlozbu. Dobitnik je Rektorove nagrade za 2015. god.
2013.-Međunarodna studentska kiparska škola "Montraker"
         Javna Skulptura
2014.-"Fast Forward"
         Produkcija slikarskog odsjeka, MKC, Split
2015.-Produkcija kiparskog odsjeka, MKC, Split
         "Sedam dana stvaranja" Izložba Radova i izložba fotografija

Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica

"Premijere 51  u Loggii centra Zlatna vrata druga je samostalna izložba mladog kipara Luke Radice s odsjeka za kiparstvo Umjetničke akademije u Splitu. Iako formalno još nije stekao titulu akademskog kipara, Radica je umjetnik bogate biografije.
Na ovoj izložbi predstavlja se triptihom kojim reproducira primjere paleolitskog zidnog slikarstva iz španjolske pećine Altamire. Ovim lokalitetom Radica se bavi duže vrijeme i proučava ga iz znanstvene, stručne, povijesno-umjetničke perspektive propitujući namjenu navedenih zidnih slika. Altamira je za njega likovno i konceptualno pitanje, zanimljivo s obzirom na vremenski odmak, čistoću i mistifikaciju koji se uz njega povezuju. Odabire motive bizona koje potom izvodi rezanim limenim pločama.  Osim simboličkih fragmenata neortodoksnih bizona koje kipar modelira materijalom koji ljudima u Altamiri nije bio dostupan, zanimljiva je i sama forma triptiha kojom kipar na još jedan način dodatno preispituje motive, kako one prvotnih umjetnika, tako i svoje, istovremeno inaugurirajući  svoje paleolitske kolege u suvremeni likovni kontekst. Pita se što čovjeka, posebice umjetnika, tjera na rad i stvaranje nečeg neutilitarnog, nevažnog, a naposljetku najvažnijeg. Bizon je za kipara simbol umjetnikove i čovjekove težnje za nečim višim, nečim što pojedinca vuče naprijed iako ni taj pojedinac ponekad nije svjestan kamo. 
Ova tema odnosno motiv svjedoči o kiparevu pristupu umjetnosti: Radica nastavlja raditi na problemu koji dugoročno istražuje i producira ga sukladno likovnim i naročito skulptorskim normama i kanonima usvojenim tijekom petogodišnjeg studija na splitskoj  Umjetničkoj akademiji, poštujući fizionomiju bizona i u širokom luku izbjegavajući površno referiranje na neka imena ili opća kunsthistorijska mjesta koja dominiraju suvremenom umjetnošću. Pohvalna je svakako i kipareva ozbiljnost i odgovornost, potpuno predanje skulpturi koja je za njega poziv kao što je to jednom liječniku ili redovniku njegovo zvanje. S tim u vezi ne preostaje nam ništa drugo doli podržati ovog umjetnika u njegovom daljnjem profesionalnom radu i razvoju i promišljati pitanja koja otvara ovim ciklusom radova."
Anđelko Mihanović

Životopis:                                                    

Luka Radica (1989.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2008. god. Preddiplomski studij Kiparstva završilo je na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof.Matka Mijića. 1 semestar od 1 godine diplomskog je odradio na  studiju kiparstva u Royal academy of arts u Antwerpenu u sklopu programa Erasmus. Trenutno je student druge godine diplomskog studija u Splitu u klasi prof. Kuzme Kovačića. Do sada sudjelovao je na nekoliko grupnih i imao jednu samostalnu izlozbu. Dobitnik je Rektorove nagrade za 2015. god.
2013.-Međunarodna studentska kiparska škola "Montraker"
         Javna Skulptura
2014.-"Fast Forward"
         Produkcija slikarskog odsjeka, MKC, Split
2015.-Produkcija kiparskog odsjeka, MKC, Split
         "Sedam dana stvaranja" Izložba Radova i izložba fotografija

Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica

"Premijere 51  u Loggii centra Zlatna vrata druga je samostalna izložba mladog kipara Luke Radice s odsjeka za kiparstvo Umjetničke akademije u Splitu. Iako formalno još nije stekao titulu akademskog kipara, Radica je umjetnik bogate biografije.
Na ovoj izložbi predstavlja se triptihom kojim reproducira primjere paleolitskog zidnog slikarstva iz španjolske pećine Altamire. Ovim lokalitetom Radica se bavi duže vrijeme i proučava ga iz znanstvene, stručne, povijesno-umjetničke perspektive propitujući namjenu navedenih zidnih slika. Altamira je za njega likovno i konceptualno pitanje, zanimljivo s obzirom na vremenski odmak, čistoću i mistifikaciju koji se uz njega povezuju. Odabire motive bizona koje potom izvodi rezanim limenim pločama.  Osim simboličkih fragmenata neortodoksnih bizona koje kipar modelira materijalom koji ljudima u Altamiri nije bio dostupan, zanimljiva je i sama forma triptiha kojom kipar na još jedan način dodatno preispituje motive, kako one prvotnih umjetnika, tako i svoje, istovremeno inaugurirajući  svoje paleolitske kolege u suvremeni likovni kontekst. Pita se što čovjeka, posebice umjetnika, tjera na rad i stvaranje nečeg neutilitarnog, nevažnog, a naposljetku najvažnijeg. Bizon je za kipara simbol umjetnikove i čovjekove težnje za nečim višim, nečim što pojedinca vuče naprijed iako ni taj pojedinac ponekad nije svjestan kamo. 
Ova tema odnosno motiv svjedoči o kiparevu pristupu umjetnosti: Radica nastavlja raditi na problemu koji dugoročno istražuje i producira ga sukladno likovnim i naročito skulptorskim normama i kanonima usvojenim tijekom petogodišnjeg studija na splitskoj  Umjetničkoj akademiji, poštujući fizionomiju bizona i u širokom luku izbjegavajući površno referiranje na neka imena ili opća kunsthistorijska mjesta koja dominiraju suvremenom umjetnošću. Pohvalna je svakako i kipareva ozbiljnost i odgovornost, potpuno predanje skulpturi koja je za njega poziv kao što je to jednom liječniku ili redovniku njegovo zvanje. S tim u vezi ne preostaje nam ništa drugo doli podržati ovog umjetnika u njegovom daljnjem profesionalnom radu i razvoju i promišljati pitanja koja otvara ovim ciklusom radova."
Anđelko Mihanović

Životopis:                                                    

Luka Radica (1989.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2008. god. Preddiplomski studij Kiparstva završilo je na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof.Matka Mijića. 1 semestar od 1 godine diplomskog je odradio na  studiju kiparstva u Royal academy of arts u Antwerpenu u sklopu programa Erasmus. Trenutno je student druge godine diplomskog studija u Splitu u klasi prof. Kuzme Kovačića. Do sada sudjelovao je na nekoliko grupnih i imao jednu samostalnu izlozbu. Dobitnik je Rektorove nagrade za 2015. god.
2013.-Međunarodna studentska kiparska škola "Montraker"
         Javna Skulptura
2014.-"Fast Forward"
         Produkcija slikarskog odsjeka, MKC, Split
2015.-Produkcija kiparskog odsjeka, MKC, Split
         "Sedam dana stvaranja" Izložba Radova i izložba fotografija

Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica

Generacija '68, 2016. Nenad Puhovski, 85 min. HR
Filmom „Generacija '68“ autor ispisuje hommage generaciji s kojom dijeli mladenačke zanose i ideju o revoluciji koja će promijeniti svijet, koja će biti realna i zahtijevati nemoguće. Ujedno propituje stvarne dosege tih promjena, na društvenom i, vjerojatno važnijem, osobnom planu. Lako je imati ideje; učiniti ih vjerodostojnima generacijama koje slijede - nešto teže. Odbacujući ideale '68 kao neostvarive, nove generacije stvaraju neke svoje, možda još iluzornij.

Don Quijote, glavni junak renesansnog viteškog romana, poslužio je kao inspiracija mladom umjetniku Duji Matetiću da kroz suprotstavljenje idealizma i iskrivljene realnosti promatra svijet umjetnosti u raskoraku prema umjetniku i društvu. Svakako najpoznatija epizoda nebrojenih pustolovina spomenutog junaka jest njegova borba s vjetrenjačama kojoj Matetić prilazi ujedno jasno, ali i s dozom navođenja promatrača na propitkivanje odnosa to jest izazova koje suvremeno društvo postavlja pred umjetnike.

Umanjena figura konjanika s Matetićevim autoportretom izvedena je u maniri klasičnog, visokog renesansnog kiparstva, ali to je skulptura kojoj umjetnik negira njezinu monumentalnost te cijeli fokus priče prebacuje na vjetrenjaču koja je komponirana od suvremenih materijala kako bi se još dodatno naglasio raskorak između tradicije i modernosti. Oklop konjanika je djelomično oštećen što treba ukazati promatraču da je ovo vitez koji je već kao pobjednik izašao iz nekoliko borbi, ali on i dalje sudjeluje u svojoj najvažnijoj borbi, onoj životnoj. Matetić ovom kombinacijom tehnika i materijala izrade nastoji proniknuti u uvijek aktualno pitanje odnosa društva i umjetnosti u suvremenom svijetu. Gledajući s pozicije kipara postaje nam jasno da su tijekom vremena promijenjeni odnosi, to jest percepcija s kojom društvo gleda na kipare, a samim time i njihovu umjetničku produkciju. Od nekadašnjih značajnih i priznatih umjetnika, tradicionalno kiparstvo je praktički stavljeno na marginu, a umjetnička produkcija još uvijek ne uspijeva oživjeti prijašnju slavu.

Stoga, kako se u jednom takvom svijetu može uklopiti mladi kipar? Umjetnik se poistovjećuje s likom Don Quijotea gdje na svoj položaj u današnjem svijetu gleda upravo kroz prizmu evokacije trenutka borbe s vjetrenjačom. Međutim, ovdje se ne radi samo o jednom zamrznutom momentu u prostoru i vremenu, već o kontinuiranoj i dinamičnoj borbi s pokušajem savladavanja svih prepreka na koje umjetnik može naići kroz čitavo razdoblje svojeg profesionalnog umjetničkog djelovanja. (Renata Busatto)

Don Quijote, glavni junak renesansnog viteškog romana, poslužio je kao inspiracija mladom umjetniku Duji Matetiću da kroz suprotstavljenje idealizma i iskrivljene realnosti promatra svijet umjetnosti u raskoraku prema umjetniku i društvu. Svakako najpoznatija epizoda nebrojenih pustolovina spomenutog junaka jest njegova borba s vjetrenjačama kojoj Matetić prilazi ujedno jasno, ali i s dozom navođenja promatrača na propitkivanje odnosa to jest izazova koje suvremeno društvo postavlja pred umjetnike.

Umanjena figura konjanika s Matetićevim autoportretom izvedena je u maniri klasičnog, visokog renesansnog kiparstva, ali to je skulptura kojoj umjetnik negira njezinu monumentalnost te cijeli fokus priče prebacuje na vjetrenjaču koja je komponirana od suvremenih materijala kako bi se još dodatno naglasio raskorak između tradicije i modernosti. Oklop konjanika je djelomično oštećen što treba ukazati promatraču da je ovo vitez koji je već kao pobjednik izašao iz nekoliko borbi, ali on i dalje sudjeluje u svojoj najvažnijoj borbi, onoj životnoj. Matetić ovom kombinacijom tehnika i materijala izrade nastoji proniknuti u uvijek aktualno pitanje odnosa društva i umjetnosti u suvremenom svijetu. Gledajući s pozicije kipara postaje nam jasno da su tijekom vremena promijenjeni odnosi, to jest percepcija s kojom društvo gleda na kipare, a samim time i njihovu umjetničku produkciju. Od nekadašnjih značajnih i priznatih umjetnika, tradicionalno kiparstvo je praktički stavljeno na marginu, a umjetnička produkcija još uvijek ne uspijeva oživjeti prijašnju slavu.

Stoga, kako se u jednom takvom svijetu može uklopiti mladi kipar? Umjetnik se poistovjećuje s likom Don Quijotea gdje na svoj položaj u današnjem svijetu gleda upravo kroz prizmu evokacije trenutka borbe s vjetrenjačom. Međutim, ovdje se ne radi samo o jednom zamrznutom momentu u prostoru i vremenu, već o kontinuiranoj i dinamičnoj borbi s pokušajem savladavanja svih prepreka na koje umjetnik može naići kroz čitavo razdoblje svojeg profesionalnog umjetničkog djelovanja. (Renata Busatto)

Don Quijote, glavni junak renesansnog viteškog romana, poslužio je kao inspiracija mladom umjetniku Duji Matetiću da kroz suprotstavljenje idealizma i iskrivljene realnosti promatra svijet umjetnosti u raskoraku prema umjetniku i društvu. Svakako najpoznatija epizoda nebrojenih pustolovina spomenutog junaka jest njegova borba s vjetrenjačama kojoj Matetić prilazi ujedno jasno, ali i s dozom navođenja promatrača na propitkivanje odnosa to jest izazova koje suvremeno društvo postavlja pred umjetnike.

Umanjena figura konjanika s Matetićevim autoportretom izvedena je u maniri klasičnog, visokog renesansnog kiparstva, ali to je skulptura kojoj umjetnik negira njezinu monumentalnost te cijeli fokus priče prebacuje na vjetrenjaču koja je komponirana od suvremenih materijala kako bi se još dodatno naglasio raskorak između tradicije i modernosti. Oklop konjanika je djelomično oštećen što treba ukazati promatraču da je ovo vitez koji je već kao pobjednik izašao iz nekoliko borbi, ali on i dalje sudjeluje u svojoj najvažnijoj borbi, onoj životnoj. Matetić ovom kombinacijom tehnika i materijala izrade nastoji proniknuti u uvijek aktualno pitanje odnosa društva i umjetnosti u suvremenom svijetu. Gledajući s pozicije kipara postaje nam jasno da su tijekom vremena promijenjeni odnosi, to jest percepcija s kojom društvo gleda na kipare, a samim time i njihovu umjetničku produkciju. Od nekadašnjih značajnih i priznatih umjetnika, tradicionalno kiparstvo je praktički stavljeno na marginu, a umjetnička produkcija još uvijek ne uspijeva oživjeti prijašnju slavu.

Stoga, kako se u jednom takvom svijetu može uklopiti mladi kipar? Umjetnik se poistovjećuje s likom Don Quijotea gdje na svoj položaj u današnjem svijetu gleda upravo kroz prizmu evokacije trenutka borbe s vjetrenjačom. Međutim, ovdje se ne radi samo o jednom zamrznutom momentu u prostoru i vremenu, već o kontinuiranoj i dinamičnoj borbi s pokušajem savladavanja svih prepreka na koje umjetnik može naići kroz čitavo razdoblje svojeg profesionalnog umjetničkog djelovanja. (Renata Busatto)

Don Quijote, glavni junak renesansnog viteškog romana, poslužio je kao inspiracija mladom umjetniku Duji Matetiću da kroz suprotstavljenje idealizma i iskrivljene realnosti promatra svijet umjetnosti u raskoraku prema umjetniku i društvu. Svakako najpoznatija epizoda nebrojenih pustolovina spomenutog junaka jest njegova borba s vjetrenjačama kojoj Matetić prilazi ujedno jasno, ali i s dozom navođenja promatrača na propitkivanje odnosa to jest izazova koje suvremeno društvo postavlja pred umjetnike.

Umanjena figura konjanika s Matetićevim autoportretom izvedena je u maniri klasičnog, visokog renesansnog kiparstva, ali to je skulptura kojoj umjetnik negira njezinu monumentalnost te cijeli fokus priče prebacuje na vjetrenjaču koja je komponirana od suvremenih materijala kako bi se još dodatno naglasio raskorak između tradicije i modernosti. Oklop konjanika je djelomično oštećen što treba ukazati promatraču da je ovo vitez koji je već kao pobjednik izašao iz nekoliko borbi, ali on i dalje sudjeluje u svojoj najvažnijoj borbi, onoj životnoj. Matetić ovom kombinacijom tehnika i materijala izrade nastoji proniknuti u uvijek aktualno pitanje odnosa društva i umjetnosti u suvremenom svijetu. Gledajući s pozicije kipara postaje nam jasno da su tijekom vremena promijenjeni odnosi, to jest percepcija s kojom društvo gleda na kipare, a samim time i njihovu umjetničku produkciju. Od nekadašnjih značajnih i priznatih umjetnika, tradicionalno kiparstvo je praktički stavljeno na marginu, a umjetnička produkcija još uvijek ne uspijeva oživjeti prijašnju slavu.

Stoga, kako se u jednom takvom svijetu može uklopiti mladi kipar? Umjetnik se poistovjećuje s likom Don Quijotea gdje na svoj položaj u današnjem svijetu gleda upravo kroz prizmu evokacije trenutka borbe s vjetrenjačom. Međutim, ovdje se ne radi samo o jednom zamrznutom momentu u prostoru i vremenu, već o kontinuiranoj i dinamičnoj borbi s pokušajem savladavanja svih prepreka na koje umjetnik može naići kroz čitavo razdoblje svojeg profesionalnog umjetničkog djelovanja. (Renata Busatto)

Don Quijote, glavni junak renesansnog viteškog romana, poslužio je kao inspiracija mladom umjetniku Duji Matetiću da kroz suprotstavljenje idealizma i iskrivljene realnosti promatra svijet umjetnosti u raskoraku prema umjetniku i društvu. Svakako najpoznatija epizoda nebrojenih pustolovina spomenutog junaka jest njegova borba s vjetrenjačama kojoj Matetić prilazi ujedno jasno, ali i s dozom navođenja promatrača na propitkivanje odnosa to jest izazova koje suvremeno društvo postavlja pred umjetnike.

Umanjena figura konjanika s Matetićevim autoportretom izvedena je u maniri klasičnog, visokog renesansnog kiparstva, ali to je skulptura kojoj umjetnik negira njezinu monumentalnost te cijeli fokus priče prebacuje na vjetrenjaču koja je komponirana od suvremenih materijala kako bi se još dodatno naglasio raskorak između tradicije i modernosti. Oklop konjanika je djelomično oštećen što treba ukazati promatraču da je ovo vitez koji je već kao pobjednik izašao iz nekoliko borbi, ali on i dalje sudjeluje u svojoj najvažnijoj borbi, onoj životnoj. Matetić ovom kombinacijom tehnika i materijala izrade nastoji proniknuti u uvijek aktualno pitanje odnosa društva i umjetnosti u suvremenom svijetu. Gledajući s pozicije kipara postaje nam jasno da su tijekom vremena promijenjeni odnosi, to jest percepcija s kojom društvo gleda na kipare, a samim time i njihovu umjetničku produkciju. Od nekadašnjih značajnih i priznatih umjetnika, tradicionalno kiparstvo je praktički stavljeno na marginu, a umjetnička produkcija još uvijek ne uspijeva oživjeti prijašnju slavu.

Stoga, kako se u jednom takvom svijetu može uklopiti mladi kipar? Umjetnik se poistovjećuje s likom Don Quijotea gdje na svoj položaj u današnjem svijetu gleda upravo kroz prizmu evokacije trenutka borbe s vjetrenjačom. Međutim, ovdje se ne radi samo o jednom zamrznutom momentu u prostoru i vremenu, već o kontinuiranoj i dinamičnoj borbi s pokušajem savladavanja svih prepreka na koje umjetnik može naići kroz čitavo razdoblje svojeg profesionalnog umjetničkog djelovanja. (Renata Busatto)

Don Quijote, glavni junak renesansnog viteškog romana, poslužio je kao inspiracija mladom umjetniku Duji Matetiću da kroz suprotstavljenje idealizma i iskrivljene realnosti promatra svijet umjetnosti u raskoraku prema umjetniku i društvu. Svakako najpoznatija epizoda nebrojenih pustolovina spomenutog junaka jest njegova borba s vjetrenjačama kojoj Matetić prilazi ujedno jasno, ali i s dozom navođenja promatrača na propitkivanje odnosa to jest izazova koje suvremeno društvo postavlja pred umjetnike.

Umanjena figura konjanika s Matetićevim autoportretom izvedena je u maniri klasičnog, visokog renesansnog kiparstva, ali to je skulptura kojoj umjetnik negira njezinu monumentalnost te cijeli fokus priče prebacuje na vjetrenjaču koja je komponirana od suvremenih materijala kako bi se još dodatno naglasio raskorak između tradicije i modernosti. Oklop konjanika je djelomično oštećen što treba ukazati promatraču da je ovo vitez koji je već kao pobjednik izašao iz nekoliko borbi, ali on i dalje sudjeluje u svojoj najvažnijoj borbi, onoj životnoj. Matetić ovom kombinacijom tehnika i materijala izrade nastoji proniknuti u uvijek aktualno pitanje odnosa društva i umjetnosti u suvremenom svijetu. Gledajući s pozicije kipara postaje nam jasno da su tijekom vremena promijenjeni odnosi, to jest percepcija s kojom društvo gleda na kipare, a samim time i njihovu umjetničku produkciju. Od nekadašnjih značajnih i priznatih umjetnika, tradicionalno kiparstvo je praktički stavljeno na marginu, a umjetnička produkcija još uvijek ne uspijeva oživjeti prijašnju slavu.

Stoga, kako se u jednom takvom svijetu može uklopiti mladi kipar? Umjetnik se poistovjećuje s likom Don Quijotea gdje na svoj položaj u današnjem svijetu gleda upravo kroz prizmu evokacije trenutka borbe s vjetrenjačom. Međutim, ovdje se ne radi samo o jednom zamrznutom momentu u prostoru i vremenu, već o kontinuiranoj i dinamičnoj borbi s pokušajem savladavanja svih prepreka na koje umjetnik može naići kroz čitavo razdoblje svojeg profesionalnog umjetničkog djelovanja. (Renata Busatto)

Don Quijote, glavni junak renesansnog viteškog romana, poslužio je kao inspiracija mladom umjetniku Duji Matetiću da kroz suprotstavljenje idealizma i iskrivljene realnosti promatra svijet umjetnosti u raskoraku prema umjetniku i društvu. Svakako najpoznatija epizoda nebrojenih pustolovina spomenutog junaka jest njegova borba s vjetrenjačama kojoj Matetić prilazi ujedno jasno, ali i s dozom navođenja promatrača na propitkivanje odnosa to jest izazova koje suvremeno društvo postavlja pred umjetnike.

Umanjena figura konjanika s Matetićevim autoportretom izvedena je u maniri klasičnog, visokog renesansnog kiparstva, ali to je skulptura kojoj umjetnik negira njezinu monumentalnost te cijeli fokus priče prebacuje na vjetrenjaču koja je komponirana od suvremenih materijala kako bi se još dodatno naglasio raskorak između tradicije i modernosti. Oklop konjanika je djelomično oštećen što treba ukazati promatraču da je ovo vitez koji je već kao pobjednik izašao iz nekoliko borbi, ali on i dalje sudjeluje u svojoj najvažnijoj borbi, onoj životnoj. Matetić ovom kombinacijom tehnika i materijala izrade nastoji proniknuti u uvijek aktualno pitanje odnosa društva i umjetnosti u suvremenom svijetu. Gledajući s pozicije kipara postaje nam jasno da su tijekom vremena promijenjeni odnosi, to jest percepcija s kojom društvo gleda na kipare, a samim time i njihovu umjetničku produkciju. Od nekadašnjih značajnih i priznatih umjetnika, tradicionalno kiparstvo je praktički stavljeno na marginu, a umjetnička produkcija još uvijek ne uspijeva oživjeti prijašnju slavu.

Stoga, kako se u jednom takvom svijetu može uklopiti mladi kipar? Umjetnik se poistovjećuje s likom Don Quijotea gdje na svoj položaj u današnjem svijetu gleda upravo kroz prizmu evokacije trenutka borbe s vjetrenjačom. Međutim, ovdje se ne radi samo o jednom zamrznutom momentu u prostoru i vremenu, već o kontinuiranoj i dinamičnoj borbi s pokušajem savladavanja svih prepreka na koje umjetnik može naići kroz čitavo razdoblje svojeg profesionalnog umjetničkog djelovanja. (Renata Busatto)

Don Quijote, glavni junak renesansnog viteškog romana, poslužio je kao inspiracija mladom umjetniku Duji Matetiću da kroz suprotstavljenje idealizma i iskrivljene realnosti promatra svijet umjetnosti u raskoraku prema umjetniku i društvu. Svakako najpoznatija epizoda nebrojenih pustolovina spomenutog junaka jest njegova borba s vjetrenjačama kojoj Matetić prilazi ujedno jasno, ali i s dozom navođenja promatrača na propitkivanje odnosa to jest izazova koje suvremeno društvo postavlja pred umjetnike.

Umanjena figura konjanika s Matetićevim autoportretom izvedena je u maniri klasičnog, visokog renesansnog kiparstva, ali to je skulptura kojoj umjetnik negira njezinu monumentalnost te cijeli fokus priče prebacuje na vjetrenjaču koja je komponirana od suvremenih materijala kako bi se još dodatno naglasio raskorak između tradicije i modernosti. Oklop konjanika je djelomično oštećen što treba ukazati promatraču da je ovo vitez koji je već kao pobjednik izašao iz nekoliko borbi, ali on i dalje sudjeluje u svojoj najvažnijoj borbi, onoj životnoj. Matetić ovom kombinacijom tehnika i materijala izrade nastoji proniknuti u uvijek aktualno pitanje odnosa društva i umjetnosti u suvremenom svijetu. Gledajući s pozicije kipara postaje nam jasno da su tijekom vremena promijenjeni odnosi, to jest percepcija s kojom društvo gleda na kipare, a samim time i njihovu umjetničku produkciju. Od nekadašnjih značajnih i priznatih umjetnika, tradicionalno kiparstvo je praktički stavljeno na marginu, a umjetnička produkcija još uvijek ne uspijeva oživjeti prijašnju slavu.

Stoga, kako se u jednom takvom svijetu može uklopiti mladi kipar? Umjetnik se poistovjećuje s likom Don Quijotea gdje na svoj položaj u današnjem svijetu gleda upravo kroz prizmu evokacije trenutka borbe s vjetrenjačom. Međutim, ovdje se ne radi samo o jednom zamrznutom momentu u prostoru i vremenu, već o kontinuiranoj i dinamičnoj borbi s pokušajem savladavanja svih prepreka na koje umjetnik može naići kroz čitavo razdoblje svojeg profesionalnog umjetničkog djelovanja. (Renata Busatto)

Don Quijote, glavni junak renesansnog viteškog romana, poslužio je kao inspiracija mladom umjetniku Duji Matetiću da kroz suprotstavljenje idealizma i iskrivljene realnosti promatra svijet umjetnosti u raskoraku prema umjetniku i društvu. Svakako najpoznatija epizoda nebrojenih pustolovina spomenutog junaka jest njegova borba s vjetrenjačama kojoj Matetić prilazi ujedno jasno, ali i s dozom navođenja promatrača na propitkivanje odnosa to jest izazova koje suvremeno društvo postavlja pred umjetnike.

Umanjena figura konjanika s Matetićevim autoportretom izvedena je u maniri klasičnog, visokog renesansnog kiparstva, ali to je skulptura kojoj umjetnik negira njezinu monumentalnost te cijeli fokus priče prebacuje na vjetrenjaču koja je komponirana od suvremenih materijala kako bi se još dodatno naglasio raskorak između tradicije i modernosti. Oklop konjanika je djelomično oštećen što treba ukazati promatraču da je ovo vitez koji je već kao pobjednik izašao iz nekoliko borbi, ali on i dalje sudjeluje u svojoj najvažnijoj borbi, onoj životnoj. Matetić ovom kombinacijom tehnika i materijala izrade nastoji proniknuti u uvijek aktualno pitanje odnosa društva i umjetnosti u suvremenom svijetu. Gledajući s pozicije kipara postaje nam jasno da su tijekom vremena promijenjeni odnosi, to jest percepcija s kojom društvo gleda na kipare, a samim time i njihovu umjetničku produkciju. Od nekadašnjih značajnih i priznatih umjetnika, tradicionalno kiparstvo je praktički stavljeno na marginu, a umjetnička produkcija još uvijek ne uspijeva oživjeti prijašnju slavu.

Stoga, kako se u jednom takvom svijetu može uklopiti mladi kipar? Umjetnik se poistovjećuje s likom Don Quijotea gdje na svoj položaj u današnjem svijetu gleda upravo kroz prizmu evokacije trenutka borbe s vjetrenjačom. Međutim, ovdje se ne radi samo o jednom zamrznutom momentu u prostoru i vremenu, već o kontinuiranoj i dinamičnoj borbi s pokušajem savladavanja svih prepreka na koje umjetnik može naići kroz čitavo razdoblje svojeg profesionalnog umjetničkog djelovanja. (Renata Busatto)

Don Quijote, glavni junak renesansnog viteškog romana, poslužio je kao inspiracija mladom umjetniku Duji Matetiću da kroz suprotstavljenje idealizma i iskrivljene realnosti promatra svijet umjetnosti u raskoraku prema umjetniku i društvu. Svakako najpoznatija epizoda nebrojenih pustolovina spomenutog junaka jest njegova borba s vjetrenjačama kojoj Matetić prilazi ujedno jasno, ali i s dozom navođenja promatrača na propitkivanje odnosa to jest izazova koje suvremeno društvo postavlja pred umjetnike.

Umanjena figura konjanika s Matetićevim autoportretom izvedena je u maniri klasičnog, visokog renesansnog kiparstva, ali to je skulptura kojoj umjetnik negira njezinu monumentalnost te cijeli fokus priče prebacuje na vjetrenjaču koja je komponirana od suvremenih materijala kako bi se još dodatno naglasio raskorak između tradicije i modernosti. Oklop konjanika je djelomično oštećen što treba ukazati promatraču da je ovo vitez koji je već kao pobjednik izašao iz nekoliko borbi, ali on i dalje sudjeluje u svojoj najvažnijoj borbi, onoj životnoj. Matetić ovom kombinacijom tehnika i materijala izrade nastoji proniknuti u uvijek aktualno pitanje odnosa društva i umjetnosti u suvremenom svijetu. Gledajući s pozicije kipara postaje nam jasno da su tijekom vremena promijenjeni odnosi, to jest percepcija s kojom društvo gleda na kipare, a samim time i njihovu umjetničku produkciju. Od nekadašnjih značajnih i priznatih umjetnika, tradicionalno kiparstvo je praktički stavljeno na marginu, a umjetnička produkcija još uvijek ne uspijeva oživjeti prijašnju slavu.

Stoga, kako se u jednom takvom svijetu može uklopiti mladi kipar? Umjetnik se poistovjećuje s likom Don Quijotea gdje na svoj položaj u današnjem svijetu gleda upravo kroz prizmu evokacije trenutka borbe s vjetrenjačom. Međutim, ovdje se ne radi samo o jednom zamrznutom momentu u prostoru i vremenu, već o kontinuiranoj i dinamičnoj borbi s pokušajem savladavanja svih prepreka na koje umjetnik može naići kroz čitavo razdoblje svojeg profesionalnog umjetničkog djelovanja. (Renata Busatto)

Najavljena izmjena programa za petak donosi nam i nove radosti.
Srdačno vas pozivamo na projekciju filma Makibefo (2001), 23.9.2016. u 19:00 sati, hvaljenu adaptaciju Shakespearevog Macbetha. Mladi britanski redatelj filma Alexander Abela uveličat će projekciju svojim dolaskom te će govoriti općenito o filmu, o tome kako je sniman Makibefo i rado će odgovarati na vaša pitanja.

http://zlatnavrata.hr/dogadaj/makibefo/417

OBILJEŽAVANJE TJEDNA CJELOŽIVOTNOG UČENJA - AKCIJA NA POJEDINE PROGRAME
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata i ove godine obilježava Tjedan cjeloživotnog učenja
U utorak 27.9.2016. (od 8:00 do 20:00) organiziramo Dan otvorenih vrata (Dioklecijanova 7) kada ćemo prezentirati naše programe obrazovanja odraslih te pružiti informacije svim zainteresiranim osobama o sadržaju pojedinih programa, uvjetima upisa, mogućnostima potpore i ostalim važnim detaljima. 
Na taj dan svi koji se upišu (ispune prijavnicu i plate prvu ratu ili cijeli iznos) u sljedeće programe ostvaruju 10% popusta na ukupnu cijenu:
- Pomoćnik/ica u nastavi u radi s učenicima s teškoćama
- Njegovatelj/ica starijih i nemoćnih osoba
- Jednostavni poslovi u zanimanju kuhar/ica
- Prekvalifikacija za zanimanje Kuhar/ica
Ukoliko niste u mogućnosti doći na taj dan informacije možete dobiti 28. rujna 2016. godine od 10:00 do 13:00 sati u TC Joker (prizemlje) gdje ćemo imati info štand.

OBILJEŽAVANJE TJEDNA CJELOŽIVOTNOG UČENJA - AKCIJA NA POJEDINE PROGRAME
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata i ove godine obilježava Tjedan cjeloživotnog učenja
U utorak 27.9.2016. (od 8:00 do 20:00) organiziramo Dan otvorenih vrata (Dioklecijanova 7) kada ćemo prezentirati naše programe obrazovanja odraslih te pružiti informacije svim zainteresiranim osobama o sadržaju pojedinih programa, uvjetima upisa, mogućnostima potpore i ostalim važnim detaljima. 
Na taj dan svi koji se upišu (ispune prijavnicu i plate prvu ratu ili cijeli iznos) u sljedeće programe ostvaruju 10% popusta na ukupnu cijenu:
- Pomoćnik/ica u nastavi u radi s učenicima s teškoćama
- Njegovatelj/ica starijih i nemoćnih osoba
- Jednostavni poslovi u zanimanju kuhar/ica
- Prekvalifikacija za zanimanje Kuhar/ica
Ukoliko niste u mogućnosti doći na taj dan informacije možete dobiti 28. rujna 2016. godine od 10:00 do 13:00 sati u TC Joker (prizemlje) gdje ćemo imati info štand.

Izložba diplomskog rada Zorice Bulić.

Izložba diplomskog rada Zorice Bulić.

Izložba diplomskog rada Zorice Bulić.

Izložba diplomskog rada Zorice Bulić.

Izložba diplomskog rada Zorice Bulić.

Zaštita na radu.

10 GODINA DALMACIJA NEWS

Uz stučno vođenje akademske slikarice Vanje Rogošić-Ojdenić polaznici će savladati osnove likovnog jezika i različitih tehnika (akvarel, tempera, ulje) uz primjenjivanje istih. Nastava će se održavati u manjim grupama s individualnim pristupom. Polaznici ne moraju imati predznanje. 

PRIJAVE: u tijeku (do 15.10.2016.)

TRAJANJE: 24 sata kroz 2 mjeseca (djeca – 2x tjedno po 2 sata, odrasli – 1x tjedno po 3 sata)

CIJENA: djeca – 300 kn, odrasli – 550 kn

Violin fase & Letter from a Filmmaker to His Daughter (eng.62 min)

Trois danses hongroises de Brahms @The Second Night (eng.87min.)

Od subote 22.10.2016. do četvrtka 27.10.2016. u Kinoteci se prikazuje film "Gazda".
Raspored projekcija:
Subota, 22.10. u 20.00 
Utorak, 25.10 u 17.30
Srijeda 26.10 u 20.00
Četvrtak 27.10. U 17.30

U subotu 22.10. s nama će nakon filma biti Dario Juričan, redatelj filma i Saša Paparella, autor knjige "Gazda" koji je mali self-help vodič kako se postaje gazda u Hrvatskoj. Knjiga je komplementarna filmu i ne prati nužno njegov sadržaj ali više o tome će nam ispričati sami autori koji će predstaviti knjigu i rado odgovarati na vaša pitanja.

Članovi Kinoteke karte mogu preuzeti po cijeni od 10 kuna već u petak, između 16 i 21 sat, uz predočenje važeće članske iskaznice. Svi ostali karte mogu kupiti od 17.30 u subotu, kako za subotu, tako i za sve ostale termine. Ne primamo rezervacije.

O FILMU:
Gazda, 2016. Dario Juričan, 80 min. HR
Scenarij: Zvonimir Tivon
„Gazda“ je prvi dugometražni dokumentarni film redatelja Daria Juričana, pokretača filmskog magazina Filmonaut te producenta i mentora u Blank_filmskom inkubatoru.
Radnja filma bazirana je na priči redateljevog oca, Ljudevita Juričana, koji je 40 godina radio kao trgovac u Konzumu. Bio je vršnjak sa svojim dugogodišnjim poslodavcemIvicom Todorićem, rođeni su u razmaku od svega 11 dana. Srednju školu obojica su završili na Kennedyjevom trg u Zagrebu, a prvo dijete dobili su 1976.– Ivica Todorić kćer Ivu, a Ljudevit Juričan sina Daria.
„Gazda“ je dokumentarac o tranziciji, privatizaciji i korporacijama u Hrvatskoj, a dotiče se i povijesti najveće hrvatske korporacije Agrokora. Film je imao testnu projekciju na Motovun Film Festivalu gdje je izazvao veliku medijsku pažnju, nakon čega je i ispunjen prvi cilj crowdfunding kampanje da se prikupi 3000$ za dovršetak filma. „Gazda“ je u velikoj mjeri baziran na članku „Državni prijatelj broj jedan“ Saše Paparelle, ali i na priči redateljevog oca, Ljudevita Juričana.
https://www.facebook.com/gazdafilm

GRK ZORBA / Zorba the Greek, 1964. Mihalis Kakogiannis, 142 min. GR/USA

U utorak, 25.10.2016. u 20.00 prvi gost/domaćin je Predrag Lucić, sa filmom "Grk Zorba" i pričom o pravom Grku Zorbi, čovjeku koji je živio i umro na tlu bivše Jugoslavije, i kako je došlo do toga da se film o njemu snimi na Kreti, mjestu na kojemu sam nikada nije bio. 

Tijekom studenoga, svaki utorak u Kinoteci, ljubitelji nijemog filma mogu uživati u projekcijama fimova s početka stoljeća, a ciklus započinje projekcijom remek djela nijemog filma „Intolerance: Love's Struggle Throughout the Ages“ iz 1916. redatelja W. Griffitha i to uz glazbenu pratnju „uživo“ slovenskog skladatelja Mitje Reichenberga čiji je životni rad usmjeren na filmski glazbu,  a za „Intolerance“ je posebno skladao originalnu partituru.

„ ...to je jedna velika saga uz koju može svatko plakati ...“ opisao je Reichenberg emociju koju nam film donosi.
„U filmu je prikazana ljudska netrpeljivost kroz 4 različite priče koje paritura u formi 4-stavčnog koncerta spaja u jednu cjelinu. Putuje pomoću različitih glazbenih fokusa od Babilona (više od 500 godina prije naše ere), doba Isusa (oko 27 godine naše ere), renesanse u Francuskoj (1572) do sasvim moderne američke stvarnosti.
Spoj klasičnog repertoara, renesansnih tonova i moderne harmonije glazbenih nota je karta koji vodi duboko u film.

Glazbeni light-motivi u ovom velikom filmu će nas provesti kroz različite kontraste emocija  kao što su ljubav i život kao jednu najveću i sveprisutnu jaku silu kao i patnju koja se provlači u svim pričama ovog filma, te mržnju, netrpeljivot i smrt, emocije koje predstavljaju sve suprotno, kontrast muškog i ženskog principa i na kraju dramatiku i strast jedne osobe nasuprost mase."

Po njegovom mišljenju filmska glazba je glazbeni žanar koji je u poslednjih 20 godina zaista doživio svoj veliki uspon. Hrvatska glazbeno-filmska scena je, kako kaže, ozbiljna scena u kojoj se radi sa profesionalnim orkestrima i glazbenicima. Reichenberg se jako veseli dolasku i susretu sa svima koji vole filmsku povjest i znaju što znači prikazivati velikane kao što je David Wark Griffith.
Split mu je oduvijek bio grad velikog formata, među ostalim i zbog palače cara Diokleciana, pa kaže da je Dioklecian znao za film i filmsku glazbu napravio bi specialno dvoranu samo za kino i još jednu za nijeme filmove. Tamo bi stavio jedan veliki klavir, a uz njega dobro piće ...

doc. dr. sc. Krešimir Krolo, doc. dr.sc. Željka Tonković i dr.sc. Sven Marcelić s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru na tribini će izložiti rezultate anketnog istraživanja o kulturnim potrebama i vrijednostima mladih u gradovima na jadranskoj obali. Anketiranje je provedeno na uzorku od 2650 učenika i učenica trećih i četvrtih razreda srednjih škola u šest velikih obalnih gradova: Pula, Rijeka, Zadar, Šibenik, Split i Dubrovnik.
Istraživanje je za cilj imalo mapirati kulturne potrebe uspoređujući gradove i regije (Istra, Kvarner i Dalmacija) s obzirom na vrijednosne orijentacije mladih. 
Na predstavljanju će se prikazati rezultati istraživanja o učestalosti posjećivanja kulturnih sadržaja (kazališta, kina, koncertnih događanja i slično) u Splitu, kao i usporedba s drugim gradovima. Također, govorit će se o povezanosti glazbenog ukusa i vrijednosnih orijentacija, razlikama među školama te o utjecaju roditelja po pitanju stvaranja navika kulturne potrošnje i kulturnih potreba.
Namjera je rezultate staviti u kontekstualne i strukturne specifičnosti Splita u odnosu na druge gradove (raspoloživi prostori, ljudski resursi i kapaciteti civilne i kulturne scene) te općenitog zadovoljstva kulturnom ponudom grada. 
U konačnici, krajnji cilj je kroz formu javne rasprave i na osnovu prikazanih podataka, naznačiti razvojne potencijale grada koji se mogu iskoristiti za osmišljavanje razvojnih strategija.

Otvorenje izložbe: Putevima revolucije
Ponedjeljak, 14/11/2016 u 19 sati, Loggia Centra
Izložba ostaje otvorena do subote 19.11.2016

***
Organizatori: Platforma 9.81 sa Platformom NEPRIMJERENI SPOMENICI i Centrom za kulturu i cjeloživotno obrazovanje ZLATNA VRATA, u suradnji sa Savezom udruga Klubtura, HULAHOP produkcijom i HRTom, u sklopu godišnjeg suradničkog programa Kad netko kaže.

***
PUTEVIMA REVOLUCIJE
Izložba o memorijalnom turizmu u Jugoslaviji

Spomenički lokaliteti NOB-a ubrzo nakon završetka Drugog svjetskog rata postaju mjesta pohoda i komemoracija brojnih građana SFRJ, da bi do sredine 70-ih partizanske marševe, ekskurzije i izlete, naziva Putevima revolucije pohodilo oko 2 i pol milijuna građana. Do kraja desetljeća ovaj broj se penje na oko 4 milijuna posjetitelja godišnje, a spomenički lokaliteti NOB-a postaju dio turističke ponude SFRJ.

Na primjerima spomeničkih lokaliteta s područja cijele bivše države, izložba Putevima revolucije problematizira kako se spomenici NOB-a uključuju u turističku ponudu te kako je ona artikulirana od sredine sedamdesetih do raspada SFRJ. Kako poimanje spomen obilježja NOB-a kao turističkog proizvoda utječe na mehanizme njihovog podizanja i upravljanja? Jesu li su ovi lokaliteti i danas dio turističke ponude? Pročitajte više na web i Facebook stranici platforme.

Koncept izložbe: Lana Lovrenčić, Milan Rakita

Izložba je nastala u okviru međunarodne platforme Neprimjereni spomenici i do sada gostovala u Zagrebu (Galerija Miroslav Kraljević, 2015.), Sarajevu (Historijski muzej BIH, 2015.), Kraljevu (Opština Kraljevo, 2015.), Nišu (Deli, 2016.), Šabcu (Dom JNA, 2016.), Ljubljani (Modernoj galeriji, 2016.), Beogradu (Muzeju istorije Jugoslavije, 2016.) i Čakovcu (Klub Prostor - Centar za mlade, 2016.).

Članovi platforme Neprimjereni spomenici su SF:ius - Socijalni rub: zanimljive neispričane priče (Zagreb), Grupa arhitekata (Beograd), Moderna galerija (Ljubljana), Historijski muzej BIH (Sarajevo), te KUD Anarhiv (Ljubljana) i Levičarski Pokret Solidarnost (Skoplje).

Hrvatska turneja izložbe održava se u suradnji s Savezom udruga Klubtura / mrežom Clubture.

Rad platforme podržali su: Balkan Arts and Culture Fund - BAC (COLABs), Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Zaklada Kultura Nova, Grad Zagreb-gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport.

Projekcija: BETONSKI SPAVAČI – dokumentarna serija, 4 epizode
Ponedjeljak 14.11 u 20.00 h – epizode 1 i 2

Epizoda 1: Socijalizam susreće kapitalizam, trajanje: 51 min
Epizoda 2: Kratki susreti uz jadransku cestu, trajanje: 48 min...

Ponedjeljak 28.11 u 20.00 h – epizode 3 i 4
BETONSKI SPAVAČI
Dokumentarna serija o modernističkoj arhitekturi i hedonizmu na razmeđu Istoka i Zapada

Dokumentarna serija Betonski spavači gradi priču oko moderne arhitekture u Hrvatskoj i regiji bivše Jugoslavije, području jedinstvenom po brojnim napuštenim i ruševnim zgradama iz 20. Stoljeća, iznimne arhitektonske vrijednosti.

U prve četiri epizode serija se bavi hrvatskom turističkom arhitekturom toga vremena, mjestima na kojima su se u vrijeme hladnog rata i blokovskog rivalstva mogli susresti građani istoka i zapada i u trenucima dokolice zaboraviti na podjele. Svaka epizoda dramatična je priča o proturječjima jugoslavenskog socijalističkog društva smještenog između istoka i zapada, demokracije i totalitarizma, prožetog utopijskom idejom da arhitektura može učiniti svijet boljim.

Nakon promjene društvenog sistema, nova politika i novi vlasnički odnosi promijenili su ekonomski, socijalni i urbani pejzaž regije. S vremenom moderna arhitektura umjesto da je važan dio života društva postaje tek niz ruševina. Arhitekti fetišistički posjećuju uništene građevine. Predatorski investitori nadaju se brzoj zaradi, lokalne vlasti ubiranju komunalnih naknada, a konzervatorske institucije tromo se odnose prema modernoj baštini. U tom vrtlogu različitih interesa, izvorne zamisli arhitekata i društva koje je idealistički gradilo s mišlju o preobrazbi putem arhitekture odzvanjaju kao nostalgično sjećanje, ali i upozorenje.

Objekti prikazani u seriji podsjetnik su na važnost brige o javnom interesu, racionalnom raspolaganju resursima i uvažavanju kulturnih dosega bliske povijesti.

Epizoda 1: Socijalizam susreće kapitalizam
Epizoda se bavi hotelskim kompleksom Haludovo na otoku Krku, danas gotovo mitskim mjestom oko kojeg se raspreda tisuću priča. Od burne povijesti kada je Haludovo bilo kockarska meka, mjesto susreta svjetskih diktatora i političara, američkih vikend-kockara, jugoslavenske estrade i običnih građana, do danas kada je tek nostalgična uspomena na nekadašnji susret hedonizma i egalitarizma. Od slavnih dana do privatizacije i propasti, a sve skupa odigralo se u samo četrdesetak godina

Epizoda 2: Kratki susreti uz Jadransku cestu
U epizodi Kratki susreti uz Jadransku cestu putujemo Jadranskom magistralom, prometnicom koja je korjenito promijenila život uz obalu i postala dio kolektivnog sjećanja za brojne turiste. Zaustavljamo se u motelima, mjestima kratkog boravka, među kojima se posebno ističu oni arhitekta Ivana Vitića. Njegova elegantna i moderna arhitektura danas je na razne način prepuštena propadanju.

EKIPA
Redatelj: Saša Ban
Scenaristi: Saša Ban, Maroje Mrduljaš, Nevenka Sablić
Producentice: Miljenka Čogelja, Dana Budisavljević
Snimatelj: Hrvoje Franjić
Montažer: Vanja Siruček
Skladatelj: Nenad Kovačić
Produkcija: HULAHOP za HTV
Godina proizvodnje: 2016
 

Vrijeme

"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić

Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak,  dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić 

Vrijeme

"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić

Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak,  dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić 

Vrijeme

"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić

Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak,  dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić 

Vrijeme

"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić

Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak,  dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić 

Vrijeme

"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić

Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak,  dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić 

Vrijeme

"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić

Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak,  dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić 

BETONSKI SPAVAČI – dokumentarna serija, 4 epizode

Dokumentarna serija o modernističkoj arhitekturi i hedonizmu na razmeđu Istoka i Zapada.

28.11 u 20.00 h – epizode 3 i 4

Epizoda 3: Tajanstveni objekt u borovoj šumi, trajanje: 49 min 31 sec

Epizoda 4: Megastrukture, trajanje: 51 min 16 sec

Dokumentarna serija Betonski spavači gradi priču oko moderne arhitekture u Hrvatskoj i regiji bivše Jugoslavije, području jedinstvenom po brojnim napuštenim i ruševnim zgradama iz 20. Stoljeća, iznimne arhitektonske vrijednosti.

U prve četiri epizode serija se bavi hrvatskom turističkom arhitekturom toga vremena, mjestima na kojima su se u vrijeme hladnog rata i blokovskog rivalstva mogli susresti građani istoka i zapada i u trenucima dokolice zaboraviti na podjele. Svaka epizoda dramatična je priča o proturječjima jugoslavenskog socijalističkog društva smještenog između istoka i zapada, demokracije i totalitarizma, prožetog utopijskom idejom da arhitektura može učiniti svijet boljim.

Nakon promjene društvenog sistema, nova politika i novi vlasnički odnosi promijenili su ekonomski, socijalni i urbani pejzaž regije. S vremenom moderna arhitektura umjesto da je važan dio života društva postaje tek niz ruševina. Arhitekti fetišistički posjećuju uništene građevine. Predatorski investitori nadaju se brzoj zaradi, lokalne vlasti ubiranju komunalnih naknada, a konzervatorske institucije tromo se odnose prema modernoj baštini. U tom vrtlogu različitih interesa, izvorne zamisli arhitekata i društva koje je idealistički gradilo s mišlju o preobrazbi putem arhitekture odzvanjaju kao nostalgično sjećanje, ali i upozorenje.

Objekti prikazani u seriji podsjetnik su na važnost brige o javnom interesu, racionalnom raspolaganju resursima i uvažavanju kulturnih dosega bliske povijesti.

Epizoda 3: Tajanstveni objekt u borovoj šumi

Istražujemo mogućnosti revitalizacije tajanstvene zgrade neobične ljepote u malom mjestu Krvavica pokraj Makarske. Zgradu koja nije ucrtana u urbanističke planove i katastre izgradila je JNA za potrebe liječenja djece s plućnim bolestima. Na inicijativu arhitekata trajno je zaštićena kao kulturno dobro što je izazvalo negodovanje lokalnih vlasti. Danas stoji zapuštena i opljačkana, a Državni ured za upravljanje državnom imovinom još uvijek ne zna što s ovako vrijednom građevinom.

Epizoda 4: Megastrukture

Bavimo se fenomenom masovnog turizma i megastrukturama, kućama-gradovima koje su često

mogle udomiti više gostiju od broja žitelja povijesnih naselja u kojima su nastale. Iz načina na koji su ti hoteli ogromnog kapaciteta bili osmišljeni možemo učiti o idejama modernizma, planskom razvoju Jadranske obale i načinima na koje se može postići ravnoteža između ekonomskog rasta i očuvanja zatečenih vrijednosti, između masovnog turizma i života lokalnog stanovništva.

EKIPA

Redatelj: Saša Ban

Scenaristi: Saša Ban, Maroje Mrduljaš, Nevenka Sablić

Producentice: Miljenka Čogelja, Dana Budisavljević

Snimatelj: Hrvoje Franjić

Montažer: Vanja Siruček

Skladatelj: Nenad Kovačić

PRODUKCIJA: HULAHOP ZA HTV

GODINA PROIZVODNJE: 2016.

ORGANIZATORI Platforma 9.81 u sklopu programske platforme "Urbanistička početnica» sa partnerom Kinotekom «Zlatna vrata» u suradnji sa HULAHOP produkcijom i HRTom.

Kontakt: Miranda Veljačić (Platforma 9,81), miranda@platforma981.hr, 091 5704252

Vrijeme

"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić

Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak,  dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić 

Gost-izbornik u programu „Odabrao umjesto Đele Hađiselimovića“ ovaj je mjesec omiljeni bariton hrvatskog hip-hopa, frontmen TBF-a – Mladen Badovinac. 
 

Vrijeme

"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić

Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak,  dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić 

Vrijeme

"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić

Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak,  dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić 

Vrijeme

"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić

Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak,  dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić 

Vrijeme

"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić

Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak,  dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić 

Vrijeme

"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić

Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak,  dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić 

Promocija knjige.

Vrijeme

"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić

Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak,  dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić 

Vrijeme

"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić

Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak,  dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić 

Vrijeme

"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić

Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak,  dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić 

U ponedjeljak, 12.12. i utorak 13.12., u Zlatnim vratima imamo posebnog gosta, i posebno zanimljivu temu. Povjesničar filma, filmski kritičar, publicist i inspirativan predavač Danijel Rafaelić, govorit će o Splitu na filmu kroz povijest, od prvih snimki do današnjih dana, te o filmovima snimanima na području Dalmacije. Oba izlaganja bit će popraćena relevantnim filmskim materijalom, od kojega su možda najinteresantnije originalne snimke našeg grada od prije 80-ak godina. Program i u ponedjeljak i u utorak počinje u 19.00, besplatan je za sve članove Kinoteke. Ostali: 10 kn ulaznica.

Nakon predavanja slijedi projekcija filma U ponedjeljak, 12.12. i utorak 13.12., u Zlatnim vratima imamo posebnog gosta, i posebno zanimljivu temu. Povjesničar filma, filmski kritičar, publicist i inspirativan predavač Danijel Rafaelić, govorit će o Splitu na filmu kroz povijest, od prvih snimki do današnjih dana, te o filmovima snimanima na području Dalmacije. Oba izlaganja bit će popraćena relevantnim filmskim materijalom, od kojega su možda najinteresantnije originalne snimke našeg grada od prije 80-ak godina. Program i u ponedjeljak i u utorak počinje u 19.00, besplatan je za sve članove Kinoteke. Ostali: 10 kn ulaznica.po izboru D. Rafaelića.

Glava u vrećici

Ana Perišin

Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.

Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici

Ana Perišin

Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.

Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici

Ana Perišin

Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.

Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici

Ana Perišin

Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.

Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici

Ana Perišin

Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.

Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici

Ana Perišin

Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.

Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici

Ana Perišin

Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.

Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici

Ana Perišin

Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.

Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici

Ana Perišin

Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.

Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici

Ana Perišin

Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.

Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici

Ana Perišin

Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.

Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici

Ana Perišin

Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.

Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici

Ana Perišin

Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.

Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Ovoga utorka naša će gošća u Zlatnim vratima biti sjajna glumica, ali i beskrajno zanimljiva i duhovita osoba - Lana Barić. Film kojeg je odabrala i o kojem će vam nešto reći, djelo je jednog od pionira američke nezavisne produkcije, i dosta je vjerojatno da ga do sada niste vidjeli, pogotovo spadate li u našu mlađu publiku.

"Poslije filma sam samo ostala sjediti, nešto se desilo, nisam znala točno što, boljelo je i radovalo u isto vrijeme, i drago mi je bilo da nikog nema doma. Vjerovatno sam već tada podsvjesno odlučila ukrasti taj DVD. Spomenula sam to svom prijatelju kad smo se sreli, s polunamjerom da mu ga vratim, ali on je skroz zaboravio da je to kod mene. Znači, tamo je di treba biti." Lana Barić

Glava u vrećici

Ana Perišin

Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.

Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici

Ana Perišin

Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.

Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Gost - Ivica Ivanišević, novinar, književnik, publicist, autor drama i scenarija, gitarist, humorist,
Film kojeg je odabrao španjolska je crna komedija, snimana za vrijeme Francova režima. Prikazana je na venecijanskom filmskom festivalu, gdje je dobila nagradu FIPRESCI, unatoč protivljanju španjolskog ambasadora koji ga je držao direktnom kritikom sistema. Ivica Ivanišević nije jedini koji smatra da se radi o izvanrednom filmu. Pedro Almadovar ga izdvaja ga među filmovima koji su najviše utjecali na njega. Evo što kaže: „Film je toliko dopadljiv da su cenzori propustili razumjeti njegovu pravu prirodu. Shvatili su da se protivi smrtnoj kazni, koja je tada još bila na snazi u Španjolskoj, tek kada je prikazan u Veneciji i kada je dobio nagradu. Od tog trena, njegovo je prikazivanje bilo onemogućeno. Film je apsolutno remek-djelo. Kad ga danas gledamo, čini se nemoguće da je snimljen 1963. To je izvanredna argumentacija protiv smrtne kazne, maskirana u užitak komedije.“ 
Ivica je ovaj film prvi i jedini put vidio upravo u splitskoj Kinoteci, prije 8 godina. Ako ste ga tad pogledali, prepoznali ste ga. Ako niste – evo prilike, s uvodnom riječju našeg gosta-urednika.

SECRET ART CINEMA

"Jeste li spremni prepustiti se iznenađenju?

SECRET ARTS CINEMA VAS POZIVA 8. veljače 2017 u 20 sati NA TAJNU PROJEKCIJU I DOGAĐANJE IZNENAĐENJA!

Jedna večer - jedna projekcija: trostruka hrvatska premijera filma, na temu umjetnosti, za kojeg niti ne znate da postoji, no (vjerujte!) želite ga pogledati.

Za vas smo pripremili niz zanimljivih filmova o sjajnim arhitektima, dizajnerima, umjetnicima i zanatlijama. Njihova svjedočanstva i tajne, životni projekti, ideje, želje i strahovi, pretočeni u dugometražni film, stižu na veliko platno.

Pozvani su svi, dolazak je za ljubitelje umjetnosti obavezan, a ulaz slobodan.

VOLIM KREATIVNO!

Potražite nas na FB stranici SECRET ARTS CINEMA ili nam pišite na program@secretartscinema.com"  (Secret Arts Cinema)

LADYBIRD

Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Boris Dežulović -  film iznenađenja.

Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Liga za prevenciju ovisnosti i Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organiziraju izložbu 

SRCE ŽENE 

koja će se otvoriti u utorak, 7. ožujka u 12:00 sati u prostoru Loggie Zlatna vrata.

Na izložbi će biti prikazani radovi polaznica radionice kreativnog krojenja i šivanja organizirane u Ligi za prevenciju ovisnosti, unikatne torbe Mirele Jelaska koja je svoje prve radove napravila na istoj radionici, radovi polaznica likovne radionice u udruzi Feniks te radovi polaznica kreativne radionice udruge Naši trudi iz Vela Luke.

U okviru izložbe SRCE ŽENE bit će postavljena i izloža slika 'Boginje u svakoj ženi' autorice Nine Elezović Šimunović. 

Gosti programa su Senka Lovrić i Pjevačko društvo Marjan.

Suorganizatori programa su udruge Domine i BAŠ3BAŠ te Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata. 

Medijski sponzor je Hera Znanje. 

Izložba je dio multimedijske manifestacije 'Dani žena u Zlatnim vratima 2017.' i može se razgledati do subote, 11. ožujka od 10:00 do 20:00 sati. 

Osoba za kontakt:
Maja Krstić 098 1640 682

Više o kreativnim radionicama Lige za prevenciju ovisnosti:
Liga za prevenciju ovisnosti je osnovana prije 20 godina i u sklopu svoje redovite programske djelatnosti socijalnog uključivanja, Liga organizira i cikluse radionica kreativnog krojenja i šivanja sa ciljem razvoja vještina za zapošljavanje i samozapošljavanje Radionice, koje je do sada pohađalo oko 250 žena, se održavaju 2 puta tjedno u prostorima koje je Ligi ustupila Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata.

Liga za prevenciju ovisnosti i Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organiziraju izložbu 

SRCE ŽENE 

koja će se otvoriti u utorak, 7. ožujka u 12:00 sati u prostoru Loggie Zlatna vrata.

Na izložbi će biti prikazani radovi polaznica radionice kreativnog krojenja i šivanja organizirane u Ligi za prevenciju ovisnosti, unikatne torbe Mirele Jelaska koja je svoje prve radove napravila na istoj radionici, radovi polaznica likovne radionice u udruzi Feniks te radovi polaznica kreativne radionice udruge Naši trudi iz Vela Luke.

U okviru izložbe SRCE ŽENE bit će postavljena i izloža slika 'Boginje u svakoj ženi' autorice Nine Elezović Šimunović. 

Gosti programa su Senka Lovrić i Pjevačko društvo Marjan.

Suorganizatori programa su udruge Domine i BAŠ3BAŠ te Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata. 

Medijski sponzor je Hera Znanje. 

Izložba je dio multimedijske manifestacije 'Dani žena u Zlatnim vratima 2017.' i može se razgledati do subote, 11. ožujka od 10:00 do 20:00 sati. 

Osoba za kontakt:
Maja Krstić 098 1640 682

Više o kreativnim radionicama Lige za prevenciju ovisnosti:
Liga za prevenciju ovisnosti je osnovana prije 20 godina i u sklopu svoje redovite programske djelatnosti socijalnog uključivanja, Liga organizira i cikluse radionica kreativnog krojenja i šivanja sa ciljem razvoja vještina za zapošljavanje i samozapošljavanje Radionice, koje je do sada pohađalo oko 250 žena, se održavaju 2 puta tjedno u prostorima koje je Ligi ustupila Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata.

Liga za prevenciju ovisnosti i Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organiziraju izložbu 

SRCE ŽENE 

koja će se otvoriti u utorak, 7. ožujka u 12:00 sati u prostoru Loggie Zlatna vrata.

Na izložbi će biti prikazani radovi polaznica radionice kreativnog krojenja i šivanja organizirane u Ligi za prevenciju ovisnosti, unikatne torbe Mirele Jelaska koja je svoje prve radove napravila na istoj radionici, radovi polaznica likovne radionice u udruzi Feniks te radovi polaznica kreativne radionice udruge Naši trudi iz Vela Luke.

U okviru izložbe SRCE ŽENE bit će postavljena i izloža slika 'Boginje u svakoj ženi' autorice Nine Elezović Šimunović. 

Gosti programa su Senka Lovrić i Pjevačko društvo Marjan.

Suorganizatori programa su udruge Domine i BAŠ3BAŠ te Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata. 

Medijski sponzor je Hera Znanje. 

Izložba je dio multimedijske manifestacije 'Dani žena u Zlatnim vratima 2017.' i može se razgledati do subote, 11. ožujka od 10:00 do 20:00 sati. 

Osoba za kontakt:
Maja Krstić 098 1640 682

Više o kreativnim radionicama Lige za prevenciju ovisnosti:
Liga za prevenciju ovisnosti je osnovana prije 20 godina i u sklopu svoje redovite programske djelatnosti socijalnog uključivanja, Liga organizira i cikluse radionica kreativnog krojenja i šivanja sa ciljem razvoja vještina za zapošljavanje i samozapošljavanje Radionice, koje je do sada pohađalo oko 250 žena, se održavaju 2 puta tjedno u prostorima koje je Ligi ustupila Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata.

Liga za prevenciju ovisnosti i Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organiziraju izložbu 

SRCE ŽENE 

koja će se otvoriti u utorak, 7. ožujka u 12:00 sati u prostoru Loggie Zlatna vrata.

Na izložbi će biti prikazani radovi polaznica radionice kreativnog krojenja i šivanja organizirane u Ligi za prevenciju ovisnosti, unikatne torbe Mirele Jelaska koja je svoje prve radove napravila na istoj radionici, radovi polaznica likovne radionice u udruzi Feniks te radovi polaznica kreativne radionice udruge Naši trudi iz Vela Luke.

U okviru izložbe SRCE ŽENE bit će postavljena i izloža slika 'Boginje u svakoj ženi' autorice Nine Elezović Šimunović. 

Gosti programa su Senka Lovrić i Pjevačko društvo Marjan.

Suorganizatori programa su udruge Domine i BAŠ3BAŠ te Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata. 

Medijski sponzor je Hera Znanje. 

Izložba je dio multimedijske manifestacije 'Dani žena u Zlatnim vratima 2017.' i može se razgledati do subote, 11. ožujka od 10:00 do 20:00 sati. 

Osoba za kontakt:
Maja Krstić 098 1640 682

Više o kreativnim radionicama Lige za prevenciju ovisnosti:
Liga za prevenciju ovisnosti je osnovana prije 20 godina i u sklopu svoje redovite programske djelatnosti socijalnog uključivanja, Liga organizira i cikluse radionica kreativnog krojenja i šivanja sa ciljem razvoja vještina za zapošljavanje i samozapošljavanje Radionice, koje je do sada pohađalo oko 250 žena, se održavaju 2 puta tjedno u prostorima koje je Ligi ustupila Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata.

Liga za prevenciju ovisnosti i Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organiziraju izložbu 

SRCE ŽENE 

koja će se otvoriti u utorak, 7. ožujka u 12:00 sati u prostoru Loggie Zlatna vrata.

Na izložbi će biti prikazani radovi polaznica radionice kreativnog krojenja i šivanja organizirane u Ligi za prevenciju ovisnosti, unikatne torbe Mirele Jelaska koja je svoje prve radove napravila na istoj radionici, radovi polaznica likovne radionice u udruzi Feniks te radovi polaznica kreativne radionice udruge Naši trudi iz Vela Luke.

U okviru izložbe SRCE ŽENE bit će postavljena i izloža slika 'Boginje u svakoj ženi' autorice Nine Elezović Šimunović. 

Gosti programa su Senka Lovrić i Pjevačko društvo Marjan.

Suorganizatori programa su udruge Domine i BAŠ3BAŠ te Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata. 

Medijski sponzor je Hera Znanje. 

Izložba je dio multimedijske manifestacije 'Dani žena u Zlatnim vratima 2017.' i može se razgledati do subote, 11. ožujka od 10:00 do 20:00 sati. 

Osoba za kontakt:
Maja Krstić 098 1640 682

Više o kreativnim radionicama Lige za prevenciju ovisnosti:
Liga za prevenciju ovisnosti je osnovana prije 20 godina i u sklopu svoje redovite programske djelatnosti socijalnog uključivanja, Liga organizira i cikluse radionica kreativnog krojenja i šivanja sa ciljem razvoja vještina za zapošljavanje i samozapošljavanje Radionice, koje je do sada pohađalo oko 250 žena, se održavaju 2 puta tjedno u prostorima koje je Ligi ustupila Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata.

Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Film kojeg vam donosi u svoje je vrijeme bio nominiran za Oscara, osvojio je Srebrnog lava na festivalu u Veneciji, a danas ga se drži za djelo koje je uvelike utjecalo na francuski novi val.

Glumac koji se pojavljuje u glavnoj ulozi igrao je samo u tom filmu i niti jednom drugom, a inovacija koja je ovaj film učinila potpuno drugačijim od ostalih, je mobilna kamera pričvršćena za snimatelja (Steadicamova baka) koja je omogućila autorima dokumentarističko bilježenje lokacija i života. Istovremeno, omogućila im je i znatno smanjenje troškova produkcije – pošto su okoliš kroz kojeg se glavni lik kreće činili stvarni ljudi i autentični događaji, namjesto skupih kulisa i ukočenih statista. 

Radi se rijetko prikazivanom filmu, kojega vrlo vjerojatno niste gledali. Dean je na njega naletio u jednom pariškom kinu kojega posebno voli, jer uvijek ima dobar program (to, kao nekakva pariška Zlatna vrata) i oborio ga je s nogu.

Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

"Projekcija filma kojeg su Hrvoja Ivančić i Goran Šafarek snimili boraveći deset dana u Siriji u proljeće 2016.
„Glavna tema dokumentarnog filma „Sirija – zemlja na raskrižju“ je prikaz života na teritoriju pod kontrolom sirijskog režima. Kroz sugovornike svih društvenih slojeva pokušavamo saznati kako je sukob utjecao na život prosječnog Sirijca. Razgovaramo s ministrima u vladi, profesorima na sveučilištu, prodavačima na tržnici, poslovnim ljudima. U Damasku odlazimo do prvih linija bojišta udaljenih svega tri kilometra od samog centra grada, ali posjećujemo i devastirani grad Homs te kršćanska sela na prvoj liniji prema Islamskoj državi. Kršćanski korijeni Sirije još uvijek su prisutni u svakodnevnom životu, ali i pogođeni ratnim razaranjem, ponajviše islamističkim divljanjem. Saznajemo na koji su se način militanti odnosili prema kršćanima u drevnom gradu Malouli, mjestu gdje stanovnici još uvijek koriste aramejski, jezik Isusa Krista.“

Film traje 46 minuta, a prije početka projekcije, autor Hrvoje Ivančić održat će uvodnu riječ o samom snimanju filma.

Zbirka kratkih priča „Za'atar – priče s Bliskog istoka“ inspirirana je autorovim dvanaestogodišnjim putovanjima u regiju, a dobar dio radnje odvija se upravo u Siriji. O knjizi ćemo nešto više govoriti poslije projekcije kad ćemo otvoriti raspravu s publikom te prikazati još fotografija iz izbjegličkih kampova u Jordanu.

„Priče grade napetost iz dvije perspektive: jedna predstavlja gotovo luđačku smjelost pojedinih protagonista — zapadnih novinara i drugih putnika namjernika u sve nemirniji Levant – da iz sigurne zavjetrine ustaljene rutine iskorače u zavodljivu opasnost; druga je obojena stoičkom izmirenošću onih drugih — stanovnika upravo tog Levanta kao jezgre straha današnjega zapada — s neminovnom destrukcijom i stradanjem, ali uz istovremeni stameni otpor ontološkom zlu i vrtlogu ludila koji ih je već odavna usisao mimo njihove volje i znanja.

Ivančić u zbirci “Za’atar” teži svojevrsnoj dharmi svjetskog lutalice — ali ne u mirnim šumama sjeverne Kalifornije poput Kerouacovih beatnika, nego u usijanoj sirijskoj i jordanskoj pustinji u čijoj je dnevnoj fatamorgani nemoguće razlučiti Drugoga od samoga sebe.
Knjiga će se moći kupiti po promotivnoj cijeni.

Ulaz na projekciju je 20 kuna."

U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

Gost izbornik: Tanja Mravak

Secret Arts Cinema u ZAGRLJAJU BALETA! :-)

Secret Arts Cinema (Craft, Art, Design, Architecture) u svoja je dva prethodna izdanja bio potpuno posvećen proslavi kreativnog genija u dva posve različita područja. Arhitektura, a potom i fotografija otkrili su nam koliko se inovativnim i originalnim može postati ukoliko se prati vlastita zamisao. U novom izdanju program pozornost usmjeravamo ne toliko na konačan uspjeh koliko na strastveni put do njega. 

Ovo izdanje Secret Arts Cinema slavi Majčin dan u čak 5 hrvatskih gradova. U nedjelju 14. svibnja u Osijeku (Kino Urania), Puli (Kino Valli), Splitu (Kinoteka Zlatna vrata) i Varaždinu (Kino Gaj) na četiri simultane projekcije s početkom u 20 sati bit će premijerno prikazan film o jednoj ženi, njenom cilju i njenoj očaravajućoj ustrajnosti. Zagrebačka će premijera, kako smo već navikli, malo kasniti i počet će u 21 sat u Zagrebačkom plesnom centru. 

14. svibanj je dan posvećen svim majkama svijeta, njihovim brigama, stremljenjima i nadama. Njihovoj ljubavi. Mame su prvakinje snalaženja, one su primabalerine plesa koji se zove život. Secret Arts Cinema donosi priču o majčinstvu, teškom pothvatu spajanja majčinske nesebičnosti i umjetničke predanosti. 

Osim projekcije filma posjetitelje očekaju i dodatni sadržaji iznenađenja, a posebno će zanimljivo biti u Splitu gdje će već 12. svibnja biti postavljena izložba fotografija Damira Fabijanića iz ciklusa „Krug u kvadratu“ koju je ustupilo Veleposlanstvo Japana. Otkrili smo dakle još jednu puzzlu filmskog programa: u petak krećemo put Dalekog istoka...

Program Secret Arts Cinema u organizaciji udruge Pari Pikule okrenut je filmovima i popratnim događanjima koji slave kreativnost, odnosno tematiziraju rad arhitekata, dizajnera, umjetnika i zanatlija. Riječ je o filmsko-umjetničkoj avanturi koja podrazumijeva da gledatelji ne znaju naslov filma sve do početka projekcije. Cilj programa je otkrivanje magičnog svijeta kreativnosti uz filmove i popratna događanja, a osim u kinima održava se i kao pop-up event na nizu alternativnih lokacija. VOLIM KREATIVNO!

Program Secret Arts Cinemaje realiziran je uz podršku Hrvatskog Audiovizualnog Centra, Kuna Zlatica i Kolorklinike. 

Cijena ulaznice je 20 kuna.

Događanja u Centru Zlazna vrata u sklopu Split spot festivala 2017.

Ulaz je besplatan.

U subotu, 20. svibnja, splitsku kulturnu scenu obogatit će film, koncert i izložba.

U 20 sati u Kinoteci Zlatna Vrata imat ćemo priliku vidjeti i čuti nešto doista originalno.

U Split napokon stiže projekt Spiritual Market – koncertna promocija jazz albuma uz pripadajući art film o putovanju Marka Pola.

Riječ je o predstavljanju jazz albuma Vedrana Ružića, nagrađenog Porinom za najbolji jazz album, i pripadajućeg art filma Johna Karduma i Ire Tomić, koji koegzistiraju istovremeno - film i live bend svirka.

Projekt je inspiriran putovanjima Marka Pola do dalekog istoka koja su prikazana kroz jazz glazbu i art film. Nakon albuma, nastaje prateći film, čija posebnost leži upravo u činjenici da je nastao na temelju glazbe, a ne obratno, te ga autori nazivaju prvim hrvatskim jazz filmom.

Film je apstraktni prikaz putovanja Marka Pola, put koji autori prolaze još jednom u današnjem vremenu, te tako nailaze na granice, rat za naftu, medijsku propagandu, uništenje okoliša, klimatske promjene i siromaštvo koje neobično podsjeća na trenutno stanje u Hrvatskoj, pa je tako i sam Marko Polo u ovom filmu u vremenski distorziranoj ulozi imigranta i izbjeglice. Ovaj eksperimentalni film je poput jazza nastajao često improvizirano i u hodu, naglasak je stavljen na motive, koji su se naknadno spajali u zaokruženu priču.

Idejni začetnik projekta je glazbenik i slikar Vedran Ružić. Na albumu u izdanju Croatia Recordsa uz Ružića na kontrabasu sudjeluju Adriano Bernobic (bubnjevi), Pavle Miljenovic (gitara) i Mario Bocic (tenor sax), dok su film u trajanju cijelog albuma režirali i zajedno s Vedranom osmislili Ira Tomic i John Kardum.

Nakon filma, u izložbenim prostorijama Centra Zlatna Vrata, u 21 sat otvaramo izložbu fotografija „Iz ruke“  Žare Batinovića.

Radi se o fotografijama sa snimanja spotova koje je režirao poznati splitski redatelj Žare Batinović. Autori fotografija su nepoznati, mahom Žarini prijatelji ili asistenti na snimanju.

Žare Batinović, rođen, živi i radi u Splitu. 
Po struci mađioničar, al' po zanimanju ipak režiser, najpoznatiji je po glazbenim spotovima koje počinje snimati 90-ih za Daleku obalu, Nenu Belana, a kasnije i Gibonnija, Olivera, TBF, Bajagu, Gorana Baru i Majke, Parni valjak i mnoge druge. Do danas je snimio preko 150 spotova.
Svi Žarini spotovi nastali su s lakoćom i bez puno razmišljanja, zato i jesu tako jedinstveni. Na izložbi će se vidjeti samo djelić duha vremena kada su se stvari radile drugačije i s puno više mota. 

Žarina riječ:
"Nigdi na svitu nema ovakvih momenata u kojima san ja odrasta. Kamera Bolex. Na navijanje. Max duzina kadra oko 23 sekunde. Vječna štoperica u ruci kojom bi mirija dužinu snimljenog kadra radi štednje filma. Štedilo se na svemu i prema svemu se odnosilo kao prema blagu. Po spotu san ima od 10 do 40 min filmske vrpce. Gotovo sva snimanja su napravljena sa 2 čovika u ekipi. Snimatelj Boris Poljak i ja. Nema nikoga više. Ni pomoćnika. Ni šminke. Ni kostima. Ni starlete. Danas kad ovo gledan san jebeno ponosan al još više zbunjen. Ponosan šta san iz ovoga ostavio u nasljeđe vrhunske spotove. Spotove koji su mnogima nešto značili u nekom trenutku njihovih života... Gotovo da nema sedmice a da mi neko ne uleti sa zahvaljivanjem radi tog i tog spota. Tu je moja pobjeda i moj cilj, da doprem do onoga ispred ekrana. I izgleda da jesam. A zbunjen jer nikako ne mogu povezat kako san išta uspija snimit u uvjetima u kojima san radija a kamoli snimit onoliku količinu kvalitetnih spotova. Spotova koji danas izgledaju jos moćnije nego onda kad su nastajali. Žao mi je ako budem nekog razočara jer nije dobija oni holivudski „making of“. Ja osobno nebi ni jednu od ovih situacija minja za sve holivude i bolivude."

Gost izbornik: Mate Matišić

"Vozeći se autobusom autor promatra društvenu svakodnevicu velikog broja ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom na području Splita i njegove okolice. Umjetnik promatra ljude, lica, komunikaciju, životne stilove i različita ponašanja ljudi te s vremenom nailazi na mnoštvo zanimljivih situacija koje se događaju unutar autobusa kao i izvan njega. Dakle, tema serije slika Igora Zdunića Priče iz autobusa ima izraziti društveni kontekst. Gradski prijevoz je, kao javno mjesto, jedno od mnogih ogledala društva u kojem umjetnik proučava socijalnu sliku grada Splita. S jedne strane, postaje očigledno da živimo u svijetu sve većih socijalno-ekonomskih razlika, a ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom uglavnom imaju loš ili prosječan životni standard. S druge strane, očit je sveopći utjecaj konzumerizma. Sve veći tehnološki napredak, dostupnost društvenih mreža i upotreba “touch screen” mobitela uzrokuju sve veću izoliranost i otuđenost pojedinca. Čovjek postaje ovisan o virtualnom svijetu i posvećuje veći dio svog vremena društvenim mrežama zaboravljajući pritom na važnost izravne komunikacije. Pri ulazu i izlazu iz autobusa ljudi se međusobno susreću bez puno interakcija. Mnogi od njih tipkaju po mobilnim telefonima i nose slušalice u ušima. 1 Nedostatak izravne komunikacije i osjećaj pripadnosti nekom društvu ili društvenoj skupini pojedinac pokušava nadoknaditi slijepim praćenjem učestalih modnih trendova pa je kod odijevanja umjesto raznolikosti i osobnog izraza vidljiva uniformiranost. Nedostatak izravnih kontakata i stanovita otuđenost vidljivi su elementi na Igorovim slikama. U fokusu autorovog istraživanja su načini odijevanja, izrazi lica i geste različitih dobnih skupina. Svjestan da se od pojave avangarde dogodila kriza realističnog predočavanja stvarnosti unutar umjetnosti, naročito u slikarstvu, umjetnik ipak bira tradicionalni slikarski medij kako bi što bolje i detaljnije mogao prikazati ljudske likove različitih fizionomija.2 Međutim, usprkos vidljivoj figuraciji slikarska djela Igora Zdunića sadrže apstraktne i nemimetičke ekspresionističke elemente u svojoj strukturi. Odnos između slikarskog i linearnog vidljiv je kod rasporeda elemenata unutarnje građe autobusa. Raspored i organizaciju ljudskih likova i elemenata u prostoru umjetnik rješava geometrijskom perspektivom. U ovom kontekstu prostor autobusa ima značajnu ulogu jer predstavlja odnos čovjeka i njegove okoline, dok su ekspresionistički elementi prisutni kod upotrebe boja, poteza kistom te “zbijenosti” prikaza, a kod opisivanja karaktera ljudskih likova prisutni su i „apstraktni“ izražajni elementi.3 Upotrebom tih elemenata te vraćanjem tradicionalne slikarske tehnike umjetnik nastoji realno prikazati vlastito iskustvo i razmišljanja o životu ljudi u ovom gradu. Zdunićeve Priče iz autobusa mogu biti njegove priče, ali isto tako priče svakoga od nas. Umjetnik ostavlja promatračima da zamisle, pronađu ili ispričaju svoje priče." Petra Dajak

Izložba se otvara u utorak, 30. svibnja 2017. u 20:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 6. lipnja 2017.

Igor Zdunić (Gospić, 1991.) završio je Opću gimnaziju u Gospiću. Trenutno je student na 2. godini Diplomskog studija slikarstva u klasi profesorice Nine Ivančić. Samostalna izložba: 2014. Utorkom u Galeriji, Fast forward volume III, Galerija umjetnina, Split Skupne izložbe: 2013. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, Multikulturalni centar, Split 2014. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2015. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Zavrršna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Stripolerancija, izložba strip radionice, Info zona, Split 2016. Utorkom u Galeriji, zajednička izložba sudionika Fast Forward projekta, Galerija umjetnina, Split

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Petra Dajak // Tisak: Grafis d.o.o., Split

"Vozeći se autobusom autor promatra društvenu svakodnevicu velikog broja ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom na području Splita i njegove okolice. Umjetnik promatra ljude, lica, komunikaciju, životne stilove i različita ponašanja ljudi te s vremenom nailazi na mnoštvo zanimljivih situacija koje se događaju unutar autobusa kao i izvan njega. Dakle, tema serije slika Igora Zdunića Priče iz autobusa ima izraziti društveni kontekst. Gradski prijevoz je, kao javno mjesto, jedno od mnogih ogledala društva u kojem umjetnik proučava socijalnu sliku grada Splita. S jedne strane, postaje očigledno da živimo u svijetu sve većih socijalno-ekonomskih razlika, a ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom uglavnom imaju loš ili prosječan životni standard. S druge strane, očit je sveopći utjecaj konzumerizma. Sve veći tehnološki napredak, dostupnost društvenih mreža i upotreba “touch screen” mobitela uzrokuju sve veću izoliranost i otuđenost pojedinca. Čovjek postaje ovisan o virtualnom svijetu i posvećuje veći dio svog vremena društvenim mrežama zaboravljajući pritom na važnost izravne komunikacije. Pri ulazu i izlazu iz autobusa ljudi se međusobno susreću bez puno interakcija. Mnogi od njih tipkaju po mobilnim telefonima i nose slušalice u ušima. 1 Nedostatak izravne komunikacije i osjećaj pripadnosti nekom društvu ili društvenoj skupini pojedinac pokušava nadoknaditi slijepim praćenjem učestalih modnih trendova pa je kod odijevanja umjesto raznolikosti i osobnog izraza vidljiva uniformiranost. Nedostatak izravnih kontakata i stanovita otuđenost vidljivi su elementi na Igorovim slikama. U fokusu autorovog istraživanja su načini odijevanja, izrazi lica i geste različitih dobnih skupina. Svjestan da se od pojave avangarde dogodila kriza realističnog predočavanja stvarnosti unutar umjetnosti, naročito u slikarstvu, umjetnik ipak bira tradicionalni slikarski medij kako bi što bolje i detaljnije mogao prikazati ljudske likove različitih fizionomija.2 Međutim, usprkos vidljivoj figuraciji slikarska djela Igora Zdunića sadrže apstraktne i nemimetičke ekspresionističke elemente u svojoj strukturi. Odnos između slikarskog i linearnog vidljiv je kod rasporeda elemenata unutarnje građe autobusa. Raspored i organizaciju ljudskih likova i elemenata u prostoru umjetnik rješava geometrijskom perspektivom. U ovom kontekstu prostor autobusa ima značajnu ulogu jer predstavlja odnos čovjeka i njegove okoline, dok su ekspresionistički elementi prisutni kod upotrebe boja, poteza kistom te “zbijenosti” prikaza, a kod opisivanja karaktera ljudskih likova prisutni su i „apstraktni“ izražajni elementi.3 Upotrebom tih elemenata te vraćanjem tradicionalne slikarske tehnike umjetnik nastoji realno prikazati vlastito iskustvo i razmišljanja o životu ljudi u ovom gradu. Zdunićeve Priče iz autobusa mogu biti njegove priče, ali isto tako priče svakoga od nas. Umjetnik ostavlja promatračima da zamisle, pronađu ili ispričaju svoje priče." Petra Dajak

Izložba se otvara u utorak, 30. svibnja 2017. u 20:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 6. lipnja 2017.

Igor Zdunić (Gospić, 1991.) završio je Opću gimnaziju u Gospiću. Trenutno je student na 2. godini Diplomskog studija slikarstva u klasi profesorice Nine Ivančić. Samostalna izložba: 2014. Utorkom u Galeriji, Fast forward volume III, Galerija umjetnina, Split Skupne izložbe: 2013. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, Multikulturalni centar, Split 2014. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2015. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Zavrršna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Stripolerancija, izložba strip radionice, Info zona, Split 2016. Utorkom u Galeriji, zajednička izložba sudionika Fast Forward projekta, Galerija umjetnina, Split

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Petra Dajak // Tisak: Grafis d.o.o., Split