PROGRAM KINOTEKE 2022. godina

Madres Paralelas, 2021. Pedro Almodovar, 123 min. ES/FR
Scenarij: Pedro Almodovar
Uloge: Penelope Cruz, Rossy de Palma, Aitana Sánchez-Gijón, Milena Smit
   Novi film velikog redatelja Pedra Almodovara (Sve o mojoj majci, Pričaj s njom, Tuga i slava) otvorio je 78. Međunarodni filmski festival u Veneciji (devetominutne ovacije nakon završetka filma), a desetak dana kasnije Penelope Cruz osvojila je nagradu za najbolju glumicu na festivalu!
   Dvije žene, Janis i Ana, zajedno se nalaze u bolničkoj sobi gdje svaka očekuje rođenje djeteta. Niti jedna niti druga nisu u vezi, a obje su zatrudnile igrom slučaja. Sredovječna Janis ne žali za trudnoćom i poprilično je ushićena. Adolescentica Ana s druge se strane kaje, a usto je uplašena i traumatizirana. Janis ju pokušava ohrabriti dok se obje poput mjesečarki kreću bolničkim hodnicima. Nekoliko riječi koje će izmijeniti u satima čekanja do poroda između njih dvije stvorit će neočekivanu povezanost, a koja će razvojem situacije i novonastalim komplikacijama promijeniti njihove živote zauvijek.
   S filmom ‘Paralelne majke’ vratio sam se u svijet žena, vratio sam se majčinstvu i obitelji. Govorim o važnosti nasljednika. Puno je majki u mojoj filmografiji ali one iz ovog filma su drugačije. (Pedro Almodovar)
   Bez obzira na ton filma, postoje određene boje, taktovi i stilski odabiri koji su nedvojbeno Pedro. Na svijetlu, tamnocrvenu boju ne gledamo isto zahvaljujući njegovom radu. Jedna od velikih radosti u gledanju njegova filma je gledati kako se radnja mijenja od onoga što ste očekivali i onoga što zapravo jest. I ovdje je tako: Almodóvar najvišeg ranga, Almodovar koji potkopava očekivanja nudeći nam emotivniju, opsjednutiju političku sliku. (Christopher James / Film Experience)
   Almodóvar postavlja čitav niz komunikacijskih posuda kako bi progovorio o novim modelima obitelji, seksualnosti i identiteta, ali prije svega o ženi kao standardu na kojem se temelji cijelo naše društvo. Neudate žene koje moraju napredovati snagom svojih instinkta i svojih uvjerenja, žene koje daju otkaz, žene koje uče, žene koje daju sebe, žene koje se bore. (Beatriz Martínez / fotogramas.es)
   Almodóvarov najpolitičkiji film do sada. (Raphael Abraham / Financial Times)
   Scenarij i režija oscarovski su kalibar. Jedan od najboljih Almodóvarovih filmova. (Dwight Brown/Top Critic)
   Od početnih kadrova do završne špice, ovo je izvrsna predstava Penélope Cruz. Ali s lekcijom iz španjolske povijesti. (Kevin Maher Times/UK)
https://www.imdb.com/title/tt12618926/?ref_=fn_al_tt_1
NAPOMENA: PREMIJERA 22.12. U 20.00 SAMO UZ COVID PROPUSNICE !!! (drugi dan projekcije po uobičajenom: do 30 ljudi u dvorani)

50-GODIŠNJACI: JESU LI DOBRO OSTARJELI
A Clockwork Orange, 1971/72. Stanley Kubrick, 136 min. UK/US
Scenarij: Stanley Kubrick prema istoimenom romanu Anthonyja Burgessa
Uloge: Malcolm McDowell, Patrick Magee, Adrienne Corri, Miriam Karlin
   Neobična, pomalo bizarna priča smještena u Velikoj Britaniji u ne tako dalekoj budućnosti vrti se oko tinejdžera Alexa, vođe nasilne ulične bande. Kao rezultat izdaje Alex završava iza rešetaka što će označiti prekretnicu u njegovom životu. Kako bi isposlovao smanjenje kazne dobrovoljno ulazi u eksperimentalni policijski program koji za cilj ima smanjenje kriminala te tako postaje njihov pokusni kunić. Pod utjecajem znanih i neznanih sredstava Alex postaje sušta suprotnost sebe samog.
   Odmah nakon premijernih prikazivanja film je izazvao burne reakcije i uveo izraz "ultranasilje" u svakodnevnu uporabu. U hrvatskim kinima nije bio nikada prikazan, ali je svejedno postao kultni fenomen. U Velikoj Britaniji film je nakon premijere povučen iz distribucije, zbog želje redatelja Kubricka zgroženog medijskom hajkom koja je pratila film.
   Pogled koji je uzdrmao naciju – naslov je članka Tima Robeya što je objavljen u The Telegraphu povodom četrdesete godišnjice premijernog prikazivanja »Paklene naranče« u Velikoj Britaniji - autor članka smatra da ovaj kultni film još uvijek ima moć šokiranja. Premda, s današnje distance djeluje pomalo neshvatljivo da je film »Paklena naranča« svojevremeno trpio tako žestoke napade i bio zabranjivan. U vrijeme kad je roman objavljen, 1962. godine, bila je to mračna slika budućnosti. 60 godina od knjige i 50 godina od Kubrickova filma ta budućnost je stigla i možda čak premašuje svaku fikciju. U kontekstu današnjeg društva i medijske stvarnosti, antiutopijski roman »Paklena naranča« doima se kao anticipacija današnjega svijeta u kojemu su nasilje i banalnost zla postali toliko svakidašnji da na njih skoro više i ne reagiramo. Ravnodušnost je postala zabrinjavajuća oznaka našeg vremena.
   1971.g. ekranizirana je jedna od najbizarnijih distopija književnog svijeta, kultna „Paklena naranča“ Anthonyja Burgessa. Napadana zbog eksplicitnih opisa nasilja i okrutnih, nemilosrdnih likova, bila je predložak kojemu je kubrickovska vizija mogla samo osigurati vječnost. A zašto je „Naranča“ toliko kontroverzna i kultna? Nasilnih filmova bilo je uvijek, takvih likova također, sadizma i uživanja u tuđoj patnji još i više. Hah, nije stvar u ŠTO, nego KAKO. I baš tu vidimo što znači redatelj s vizijom i dodirom. Kubrickovo nasilje nije toliko potresno i uznemiravajuće zbog eksplicitnosti, baš obrnuto. Ono užasava zbog svog artističkog, koreografiranog prikaza, poput baleta u kojem bismo trebali uživati, a ne ga se plašiti. Kubrick moćnim oružjem (Alex) pogađa naša osjetila, zadire u naše mračne predjele u koje ne želimo vjerovati i tjera nas da se smijemo silovanju ili cipelarenju. Likovi umotani u bijelo i crno, detaljni i futuristični interijeri, glazba starog Ludwiga vana (stavio bih neki komplimentirajući atribut, no ne osjećam se dovoljno vrijedan) te sveprisutna, briljantno metaforična distopijska kritika društva samo pridonose općem uvlačenju pod kožu. Besmisleno je napominjati kako je scenaristička tortura (ako niste, pročitajte Burgessa) odrađena savršeno, kao i iz mog amaterskog kuta baljezgati o fenomenalnoj režiji. Uostalom, Stanley je oduvijek volio masakrirati vlastite glumce na snimanjima kako bi sve izgledalo savršeno i neponovljivo, i hvala mu na tome. (Matej Lovrić, www.fak.hr)
   Kada je britanski pisac Burgess 1962. objavio svoj deveti roman 'Paklenu naranču', toliko je podignuo prašinu da su ga kritičari opisali 'znatiželjom dana'. Više od pola stoljeća kasnije još se nije pojavilo ništa slično tome... (The Guardian)
   „Clockwork Orange, film koji ne može nikoga ostaviti ravnodušnim. Bez pretjerivanja – vrhunsko, bezvremensko dijelo genija. Malcolm McDowell i njegova gluma uvlače vas/nas u svijet mučenja, nepoštenja, ljudske zlobe, kajanja, odbacivanja, morala, izdaje... zapakirano u odličnu atmosferu. Kultno ostvarenje i obavezan dio filmske kulture. (filmski.net)
   "Paklena naranča" je uokvirena poput satire, no nije jasno čemu se rugao Kubrick - tinejdžerima, silovateljima, kriminalnom postupku, liberalnoj birokraciji, bogate britanske klase; vi odlučite. Poput većine Kubrickovih filmova, i ovaj je originalan, hermetičan, jezovit spektakl kojemu se moramo diviti jer je jedinstven"... (Michael Atkinson, Chicago Leader)
   "Paklena naranča" je film koji, od početka do kraja, pršti ironijom. To je briljantno, crno poetično djelo koje istodobno fascinira i izaziva gađenje. (James Brundage / Filmcritic.com)
   "A Clockwork Orange" sve do danas nosi težinu borbe čovjeka za ostvarivanjem ljudskosti u svijetu kontradikcija na granici između dobrog i moralnog. (Dunja Ivezić, ziher.hr)

http://www.imdb.com/title/tt0066921/?ref_=fn_al_tt_1

Spencer, 2021. Pablo Larraín, 117 min. UK/DE/US/CH
Scenarij: Steven Knight
Uloge: Kristen Stewart, Timothy Spall, Jack Farthing, Sean Harris, Sally Hawkins
   Radnja filma smještena je u 1991. godinu tijekom božićnih praznika kada se princeza Diana počela suočavati sa svojom teškom odlukom da okonča brak s princom Charlesom.
   O narodnoj princezi, kako su nazivali pokojnu Dianu Spencer, bivšu suprugu princa Charlesa, nakon njene tragične smrti snimljeno je mnogo igranih i dokumentarnih filmova i serija, ali njena sudbina i dalje intrigira kako svjetsku javnost, tako i brojne filmske umjetnike. Sam film nije klasična "biopic" priča, već se scenarij Stevena Knighta zasniva na tri dana u životu glavne junakinje, kroz "fikciju baziranu na stvarnoj tragediji", kako je oprezno najavljeno na početku uvodne špice i samim naslovom filma baziranim na njenom pravom prezimenu, jasno predstavljajući namjeru autora da ponudi intimni, ogoljeni portret jedne osobe o kojoj se već sve zna.
   Premijerno je prikazan na filmskom festivalu u Veneciji, nakon čega Variety piše “uloga će Kirsten Stewartu vjerojatno donijeti prvu nominaciju za Oscara." Film je na svjetskoj premijeri dobio trominutne ovacije.
   Film je vizualno impresivan, a Kristen Stewart odlična kao princeza Diana  (Nenad Polimac, JL)
   Od svih koji su glumili Dianu u posljednjih 10 godina, ona joj je najbliža. (bivši tjelohranitelj princeze Diane, Ken Wharfe)
    Znao sam da je dobra, ali ne i da je tako dobra. (kolega Timothy Spall o glumi Kirsten Stewart)
   Ovo, naime, ni po čemu nije tipičan biografski film. Ovo je opis emotivnog i psihičkog stanja jedne žene tijekom tri blagdanska dana s obitelji. (Zrinka Pavlić, tportal)
   Otkriće! Prvo, rad Kristen Stewart. Drugo, atmosfera. Pošten portret ranjivosti, duboke usamljenosti, majčinstva i cijelog tog kruga koji je poput kaveza. To je više od filma o Diani Spencer: iskrena, precizna, gotovo okrutna slika ženske pozicije u društvu. Jednostavno, prelijep film. (Kirpianuscus/imdb)
https://www.imdb.com/title/tt12536294/?ref_=nv_sr_srsg_0

Deliverance, 1972. John Boorman, 119 min. US
Scenarij: James Dickey prema vlastitom, istoimenom romanu
Uloge: Jon Voight, Burt Reynolds, Ned Beatty, Ronny Cox, Bill McKinney, Herbert "Cowboy" Coward, James Dickey, Billy Redden, Macon McCalman
   Rijeka Cahulawasse uskoro će postati stvar prošlosti zajedno sa prelijepim krajolikom koji ju okružuje te će biti pretvorena u veliko jezero. Prije nego što se to dogodi avanturist Lewis  organizira posljednji rafting za sebe i trojicu prijatelja. Njihovo putovanje od vrha do dna rijeke ubrzo će biti prekinuto od strane dvojice starosjedilaca, i avantura se pretvara u borbu za opstanak.
   Između ostalog, film je poznat i po smanjenju produkcijskih troškova, što je u konačnici značilo da glumci nisu imali osiguranje niti dublere u rizičnim scenama pa su morali sami izvoditi vratolomije, od spuštanja po brzacima do Voightovog penjanja uz okomitu stijenu kanjona. Ned Beatty se umalo utopio, a kod jednog ekstremno visokog slapa, umjesto Burta Reynoldsa u kanu je stavljena lutka, no to je bilo teško zakamuflirati pa je Reynolds ipak odlučio odraditi scenu sam i zaradio ozljedu trtične kosti. Anegdota kaže da je Reynolds pitao Boormana kako mu se čini, a ovaj mu odgovorio da je lutka bolje odradila posao.
   Instrumentalna skladba, "Dueling Banjos", osvojila je Grammy 1974. za najbolju instrumentalnu izvedbu country glazbe.
   Prva filmska uloga Neda Beattyja (1937-2021)  bila je upravo u ovom remek-djelu, te ga proslavila u jednoj od najšokantnijih scena u povijesti filma. Dok je snimao scenu vožnje kanuom po rijeci, Ned Beatty je pao u vodu i uvučen u vrtlog. Nakon što je spašen, John Boorman ga pita "Kako si se osjećao?", a Beatty  odgovara: "Mislio sam da ću se utopiti, a prva misao mi je bila, kako će John završiti film bez mene? A moja druga misao je bila, kladim se da će gad pronaći način!"
   Kritičari su dobro prihvatili “Deliverance” i smatraju ga jednim od najboljih filmova 1972. "Nepokolebljiva režija Johna Boormana i izvrsni nastup Burta Reynoldsa. "Deliverance" je zastrašujuća avantura.”
   Sukob čovjeka i prirode, modernog i starog ovdje je prikazan u svoj svojoj brutalnoj žestini. Od glumaca preko fantastične režije i legendarne muzike ovo je film koji obogaćuje čuvjeka i njegov duh u svakom pogledu. (mrky/filmski.net)
   Jedan od najpopularnijih i najutjecajnijih filmova svog vremena, koji se pamti i po kultnoj sceni dvoboja u sviranju bendža, Boorman je zamislio kao svojevrsnu biblijsku parabolu o iskupljenju grijeha suvremene civilizacije, pri čemu civilizirani protagonisti da bi preživjeli bivaju prisiljeni odbaciti sve skrupule te civilizacije. Ostvarenje koje je postiglo izuzetan komercijalni uspjeh i prometnulo se u peti najgledaniji film 1972. godine u američkim kinima impresivno je režirano, izuzetno sugestivno i vrlo atmosferično djelo tjeskobnog, pesimističnog i mizantropskog ugođaja. (hfs)
   “Ima nešto u šumi i vodi što smo u gradu izgubili“, konstatiraju likovi prije nizvodna spuštanja kanuom. Voda (rijeka, jezero) ima pročišćujući, katarzični karakter, a na površinu podsvijesti izvlači prvobitnosti - nepotopljen čovjekov primarni strah od majke prirode i njezine krezube rodbine naoružane dvocijevkama. “Oslobađanje“ je za ovakav tip filma i njegove antagoniste napravilo ono što su “Psiho“ i “Ralje“ učinili za tuširanje u motelu i kupanje u moru. (Marko Njegić, SD)
   Ono što pak generalno fascinira u ponovnom gledanju „Oslobađanja“ nakon dugo vremena je njegova zimzelenost. Ovo je jedan od rijetkih filmova iz tog doba za koji možemo reći da ga zub vremena nije nagrizao. U njemu nema apsolutno ništa anakrono, ništa umjetno, naivno iz današnje perspektive, niti bilo što tipično za epohu u kojoj je stvaran. Da je „Deliverance“ snimljen 2016. godine takav kakav je, bio bi slavljen kao visoko dostignuće filmske umjetnosti u 21. stoljeću. (Tihomir Ivka, trusty.hr)
   Mnogi Boormanovi filmovi poput "Excalibura" nisu dobro ostarjeli, neki poput "Zardoza"danas izgledaju kao trash, ali "Oslobađanje" je briljantno baš kao i 1972. (Tihomir Ivka, trusty.hr)
https://www.imdb.com/title/tt0068473/?ref_=fn_al_tt_1

Nebesa, 2021. Srđan Dragojević, 120 min. RS/SI/HR/MAK/BiH/DE/MG
Scenarij: Srđan Dragojević, inspiriran kratkim pričama Marcela Ayméa
Uloge: Ksenija Marinković, Miloš Samolov, Bojan Navojec, Nataša Marković, Radoslav Milenković, Goran Navojec
   Nakon pola stoljeća komunizma, religija se vraća! No je li ovo dezorijentirano istočnoeuropsko društvo spremno? Jedan radnik dobiva aureolu; osuđenik na smrt pretvori se u bebu; umjetnik otkriva da njegove slike ne hrane samo duše nego i želuce. Tri čarobne crnohumorne priče, smještene u postkomunističko društvo puno praznovjerja, korupcije i nade, nude dirljiv i osebujan prikaz božjih čuda.
   Filmski festival u Locarnu 2021. Nagrada žirija mladih
   Moja sestra, redovnica, koja je čitala i razne verzije scenarija, ali i pogledala film, rekla je da je to prva kršćanska komedija. Ja nisam siguran da je film baš to, ali jest, recimo, kršćanska alegorija s elementima crne komedije. U svakom slučaju, i ona i neki ljudi iz crkve koji su film pogledali, vidjeli su ga kao veoma kršćanski – kao film o vjeri, za ljude koje ova tema zanima. No ne mislim da je, ekskluzivno, ovo film samo za vjernike. U raznim zemljama gdje se film prikazivao veoma se različito doživljava. U Španjolskoj, recimo, zatim na festivalu u Valenciji, publika ga je doživljavala kao satiru na račun crkve kao institucije, s elementima Bunuela, a opet, na festivalu u Odessi ljudi su ga doživljavali kao veoma religiozan, dok su, recimo, ljudi u Ljubljani pak u njemu vidjeli razne političke konotacije. Meni je taj fenomen da svatko doživljava film iz vlastitog svjetonazora nešto vrlo zanimljivo. Uostalom, ja sam ga napravio da bih postavio brojna pitanja, otvorio razne dileme, koje i mene kao autora muče. (redatelj Srđan Dragojević)
   Cjelokupni duh filma i njegov nadrealni, ali uvjerljivi svijet zvuče istinito, a posebno će se sviđati istočnoeuropskoj publici. Dragojević se do sada nije izravno bavio vjerom i religijom, iako se njeni aspekti pojavljuju u mnogim njegovim slikama, ali najinspirativnija načela kršćanstva dostižu svoj vrhunac u vrhunskom kraju filma. (Vladan Petković, www.cineuropa.org)
https://www.imdb.com/title/tt11034276/?ref_=nv_sr_srsg_0

Spencer, 2021. Pablo Larraín, 117 min. UK/DE/US/CH
Scenarij: Steven Knight
Uloge: Kristen Stewart, Timothy Spall, Jack Farthing, Sean Harris, Sally Hawkins
   Radnja filma smještena je u 1991. godinu tijekom božićnih praznika kada se princeza Diana počela suočavati sa svojom teškom odlukom da okonča brak s princom Charlesom.
   O narodnoj princezi, kako su nazivali pokojnu Dianu Spencer, bivšu suprugu princa Charlesa, nakon njene tragične smrti snimljeno je mnogo igranih i dokumentarnih filmova i serija, ali njena sudbina i dalje intrigira kako svjetsku javnost, tako i brojne filmske umjetnike. Sam film nije klasična "biopic" priča, već se scenarij Stevena Knighta zasniva na tri dana u životu glavne junakinje, kroz "fikciju baziranu na stvarnoj tragediji", kako je oprezno najavljeno na početku uvodne špice i samim naslovom filma baziranim na njenom pravom prezimenu, jasno predstavljajući namjeru autora da ponudi intimni, ogoljeni portret jedne osobe o kojoj se već sve zna.
   Premijerno je prikazan na filmskom festivalu u Veneciji, nakon čega Variety piše “uloga će Kirsten Stewartu vjerojatno donijeti prvu nominaciju za Oscara." Film je na svjetskoj premijeri dobio trominutne ovacije.
   Film je vizualno impresivan, a Kristen Stewart odlična kao princeza Diana  (Nenad Polimac, JL)
   Od svih koji su glumili Dianu u posljednjih 10 godina, ona joj je najbliža. (bivši tjelohranitelj princeze Diane, Ken Wharfe)
    Znao sam da je dobra, ali ne i da je tako dobra. (kolega Timothy Spall o glumi Kirsten Stewart)
   Ovo, naime, ni po čemu nije tipičan biografski film. Ovo je opis emotivnog i psihičkog stanja jedne žene tijekom tri blagdanska dana s obitelji. (Zrinka Pavlić, tportal)
   Otkriće! Prvo, rad Kristen Stewart. Drugo, atmosfera. Pošten portret ranjivosti, duboke usamljenosti, majčinstva i cijelog tog kruga koji je poput kaveza. To je više od filma o Diani Spencer: iskrena, precizna, gotovo okrutna slika ženske pozicije u društvu. Jednostavno, prelijep film. (Kirpianuscus/imdb)
https://www.imdb.com/title/tt12536294/?ref_=nv_sr_srsg_0

Madres Paralelas, 2021. Pedro Almodovar, 123 min. ES/FR
Scenarij: Pedro Almodovar
Uloge: Penelope Cruz, Rossy de Palma, Aitana Sánchez-Gijón, Milena Smit
   Novi film velikog redatelja Pedra Almodovara (Sve o mojoj majci, Pričaj s njom, Tuga i slava) otvorio je 78. Međunarodni filmski festival u Veneciji (devetominutne ovacije nakon završetka filma), a desetak dana kasnije Penelope Cruz osvojila je nagradu za najbolju glumicu na festivalu!
   Dvije žene, Janis i Ana, zajedno se nalaze u bolničkoj sobi gdje svaka očekuje rođenje djeteta. Niti jedna niti druga nisu u vezi, a obje su zatrudnile igrom slučaja. Sredovječna Janis ne žali za trudnoćom i poprilično je ushićena. Adolescentica Ana s druge se strane kaje, a usto je uplašena i traumatizirana. Janis ju pokušava ohrabriti dok se obje poput mjesečarki kreću bolničkim hodnicima. Nekoliko riječi koje će izmijeniti u satima čekanja do poroda između njih dvije stvorit će neočekivanu povezanost, a koja će razvojem situacije i novonastalim komplikacijama promijeniti njihove živote zauvijek.
   S filmom ‘Paralelne majke’ vratio sam se u svijet žena, vratio sam se majčinstvu i obitelji. Govorim o važnosti nasljednika. Puno je majki u mojoj filmografiji ali one iz ovog filma su drugačije. (Pedro Almodovar)
   Bez obzira na ton filma, postoje određene boje, taktovi i stilski odabiri koji su nedvojbeno Pedro. Na svijetlu, tamnocrvenu boju ne gledamo isto zahvaljujući njegovom radu. Jedna od velikih radosti u gledanju njegova filma je gledati kako se radnja mijenja od onoga što ste očekivali i onoga što zapravo jest. I ovdje je tako: Almodóvar najvišeg ranga, Almodovar koji potkopava očekivanja nudeći nam emotivniju, opsjednutiju političku sliku. (Christopher James / Film Experience)
   Almodóvar postavlja čitav niz komunikacijskih posuda kako bi progovorio o novim modelima obitelji, seksualnosti i identiteta, ali prije svega o ženi kao standardu na kojem se temelji cijelo naše društvo. Neudate žene koje moraju napredovati snagom svojih instinkta i svojih uvjerenja, žene koje daju otkaz, žene koje uče, žene koje daju sebe, žene koje se bore. (Beatriz Martínez / fotogramas.es)
   Almodóvarov najpolitičkiji film do sada. (Raphael Abraham / Financial Times)
   Scenarij i režija oscarovski su kalibar. Jedan od najboljih Almodóvarovih filmova. (Dwight Brown/Top Critic)
   Od početnih kadrova do završne špice, ovo je izvrsna predstava Penélope Cruz. Ali s lekcijom iz španjolske povijesti. (Kevin Maher Times/UK)
https://www.imdb.com/title/tt12618926/?ref_=fn_al_tt_1
NAPOMENA: PREMIJERA 22.12. U 20.00 SAMO UZ COVID PROPUSNICE !!! (drugi dan projekcije po uobičajenom: do 30 ljudi u dvorani)

House of Gucci, 2021. Ridley Scott, 157 min. CA/US
Scenarij: Becky Johnston i Roberto Bentivegna prema knjizi Sare Gay Forden „Kuća Gucci: Senzacionalna priča o ubojstvu, ludilu, glamuru i pohlepi / The House of Gucci: Sensational Story of Murder, Madness, Glamour, and Greed“
Uloge: Lady Gaga, Adam Diver, Al Pacino, Jared Leto, Jeremy Irons, Salma Hayek, Reeve Carney
   Nisam imala pojma da sam se udala za čudovište (Patrizia Reggiani)
   Nisi... Udala si se za Guccija. (Maurizio GuccI)
   „Dinastija Gucci“ inspirirana je šokantnom, istinitom pričom o obiteljskom carstvu talijanske modne kuće Gucci. Obuhvaća tri desetljeća ljubavi, izdaje, dekadencije, osvete i u konačnici, ubojstvo.
   Kontroverzna priča oko talijanske obitelji snima se pod redateljskom palicom Ridleyja Scotta i radnjom je smještena u 1995. godinu kada je Maurizio Gucci, unuk osnivača luksuzne kuće, na putu prema svom uredu ubijen, a njegova supruga Patrizia Reggiani bila je optužena za naručivanje atentata. Tako je i stekla nadimak "Crna udovica". Poznata po svom over-the-top stilu i britkom jeziku, na pitanje zašto ga sama nije ubila, odgovorila je, "Moj vid nije toliko dobar, a nisam htjela promašiti".
   Duga je priča o nastanku ovog filma: u lipnju 2006. Ridley Scott trebao je režirati film (s Angelinom Jolie i Leonardom DiCapriom) o propasti obiteljske dinastije Gucci, unatoč tome što je obitelj odbacila projekt. U veljači 2012. Scottova kći Jordan Scott zamijenila ga je na mjestu redatelja i bila je u pregovorima s Penélope Cruz. U studenom 2016., Wong Kar-wai preuzeo je dužnost redatelja od Jordan Scott, s Margot Robbie u naslovnoj ulozi. U studenom 2019., ponovo preuzima Ridley Scott, a modna kuća surađuje s produkcijom i daje im potpuni pristup arhivi za garderobu i rekvizite.
   Nastojala sam od Patrizije napraviti pravu osobu, a ne karikaturu. Osjećala sam da je najbolji način odavanja počasti Mauriziu i Talijanima da moja izvedba bude autentična, iz perspektive žene. Ne Italo-Amerikanke, nego Talijanke. (Lady Gaga)
   U početku sam pozdravila njen izbor jer mislim da je genijalka. Ali iznerviralo me to što me nije kontaktirala kako bih je upoznala. Nije to stvar novca, to je pitanje dobrog razuma i poštovanja. (Patrizia Reggiani o Lady Gagi)
   Od njezina prvog pojavljivanja, jasno je da film pripada Gagi. (David Rooney / Hollywood Reporter)
   Savršena izvedba Lady Gage. (rotten tomatoes)
   Uzbudljiva, smiješna i krajnje zanosna sapunica. (Clarisse Loughrey / Independent)
   Unatoč svojim bezbrojnim nedostacima, film je sjajna, veličanstvena zbrka koju ne možete prestati gledati. (Joseph Walsh / The Arts Desk)
   „House of Gucci“  vjerojatno je najsmješnija komedija i najluđa tragedija godine. (Lissa Wilkinson / Vox)
   Majstorski, ali divlje neuravnoteženi prikaz skandalozne povijesti proslavljenog modnog carstva. (Tomris Laffly / rogerebert.com)
https://www.imdb.com/title/tt11214590/?ref_=nv_sr_srsg_0

House of Gucci, 2021. Ridley Scott, 157 min. CA/US
Scenarij: Becky Johnston i Roberto Bentivegna prema knjizi Sare Gay Forden „Kuća Gucci: Senzacionalna priča o ubojstvu, ludilu, glamuru i pohlepi / The House of Gucci: Sensational Story of Murder, Madness, Glamour, and Greed“
Uloge: Lady Gaga, Adam Diver, Al Pacino, Jared Leto, Jeremy Irons, Salma Hayek, Reeve Carney
   Nisam imala pojma da sam se udala za čudovište (Patrizia Reggiani)
   Nisi... Udala si se za Guccija. (Maurizio GuccI)
   „Dinastija Gucci“ inspirirana je šokantnom, istinitom pričom o obiteljskom carstvu talijanske modne kuće Gucci. Obuhvaća tri desetljeća ljubavi, izdaje, dekadencije, osvete i u konačnici, ubojstvo.
   Kontroverzna priča oko talijanske obitelji snima se pod redateljskom palicom Ridleyja Scotta i radnjom je smještena u 1995. godinu kada je Maurizio Gucci, unuk osnivača luksuzne kuće, na putu prema svom uredu ubijen, a njegova supruga Patrizia Reggiani bila je optužena za naručivanje atentata. Tako je i stekla nadimak "Crna udovica". Poznata po svom over-the-top stilu i britkom jeziku, na pitanje zašto ga sama nije ubila, odgovorila je, "Moj vid nije toliko dobar, a nisam htjela promašiti".
   Duga je priča o nastanku ovog filma: u lipnju 2006. Ridley Scott trebao je režirati film (s Angelinom Jolie i Leonardom DiCapriom) o propasti obiteljske dinastije Gucci, unatoč tome što je obitelj odbacila projekt. U veljači 2012. Scottova kći Jordan Scott zamijenila ga je na mjestu redatelja i bila je u pregovorima s Penélope Cruz. U studenom 2016., Wong Kar-wai preuzeo je dužnost redatelja od Jordan Scott, s Margot Robbie u naslovnoj ulozi. U studenom 2019., ponovo preuzima Ridley Scott, a modna kuća surađuje s produkcijom i daje im potpuni pristup arhivi za garderobu i rekvizite.
   Nastojala sam od Patrizije napraviti pravu osobu, a ne karikaturu. Osjećala sam da je najbolji način odavanja počasti Mauriziu i Talijanima da moja izvedba bude autentična, iz perspektive žene. Ne Italo-Amerikanke, nego Talijanke. (Lady Gaga)
   U početku sam pozdravila njen izbor jer mislim da je genijalka. Ali iznerviralo me to što me nije kontaktirala kako bih je upoznala. Nije to stvar novca, to je pitanje dobrog razuma i poštovanja. (Patrizia Reggiani o Lady Gagi)
   Od njezina prvog pojavljivanja, jasno je da film pripada Gagi. (David Rooney / Hollywood Reporter)
   Savršena izvedba Lady Gage. (rotten tomatoes)
   Uzbudljiva, smiješna i krajnje zanosna sapunica. (Clarisse Loughrey / Independent)
   Unatoč svojim bezbrojnim nedostacima, film je sjajna, veličanstvena zbrka koju ne možete prestati gledati. (Joseph Walsh / The Arts Desk)
   „House of Gucci“  vjerojatno je najsmješnija komedija i najluđa tragedija godine. (Lissa Wilkinson / Vox)
   Majstorski, ali divlje neuravnoteženi prikaz skandalozne povijesti proslavljenog modnog carstva. (Tomris Laffly / rogerebert.com)
https://www.imdb.com/title/tt11214590/?ref_=nv_sr_srsg_0

50-GODIŠNJACI: JESU LI DOBRO OSTARJELI?
The French Connection, 1972. William Friedkin, 104 min. US
Scenarij: Ernest Tidyman
Uloge: Gene Hackman, Roy Schieder, Fernando Rey, Tony Lo Bianco, Marcel Bozzuffi
   Priča prati dva newyorška detektiva koji pokušavaju zaustaviti pošiljku heroina iz Francuske i uhvatiti glavnog uvoznika heroina za Sjevernu Ameriku. Osim zanimljivog kontrasta rasističkog, alkoholičarskog detektiva "Popeya" Doylea i uglađenog, gospodskog dilera Garniera, film je najpoznatiji po automobilskoj jurnjavi. Ono što je manje poznato jest da je film ekranizacija non fiction knjige Robin Moorea, o stvarnoj francuskoj vezi. Heroin je iz Turske preko Francuske dolazio u SAD-e još od 30-ih godina.
   Jedan od utjecajnijih filmova policijske tematike, izvrsni je kriminalistički film nagrađen s 5 Oscara (uključujući i onaj za najbolji film), te 3 Zlatna Globusa.
   Zapravo vrlo dobar unatoč tome što se sastoji od klišeja kao što su policajci i lopovi, jurnjave i puno pucanja. (Roger Greenspun / New York Times)
   Hrabar, bezobrazan triler, daleko superiorniji od bilo kojeg filma slične tematike. (Gene Siskel / Chicago Tribune)
   Uz intrigantan zaplet i zanimljive protagoniste, djelo se posebice izdvaja sustavnim provođenjem dokumentarističkog stila koji se uglavnom temelji na čestoj uporabi kamere iz ruke, ali i skrivene kamere na neosiguranim njujorškim ulicama te zuma. Stoga se film može tumačiti i kao dojmljiv dokument propadanja New Yorka početkom 1970-ih. Djelo je pamtljivo i po jednoj od najspektakularnijih automobilskih potjera u povijesti filma. (M. Sablić / HFL)
https://www.imdb.com/title/tt0067116/?ref_=fn_al_tt_1

Spencer, 2021. Pablo Larraín, 117 min. UK/DE/US/CH
Scenarij: Steven Knight
Uloge: Kristen Stewart, Timothy Spall, Jack Farthing, Sean Harris, Sally Hawkins
   Radnja filma smještena je u 1991. godinu tijekom božićnih praznika kada se princeza Diana počela suočavati sa svojom teškom odlukom da okonča brak s princom Charlesom.
   O narodnoj princezi, kako su nazivali pokojnu Dianu Spencer, bivšu suprugu princa Charlesa, nakon njene tragične smrti snimljeno je mnogo igranih i dokumentarnih filmova i serija, ali njena sudbina i dalje intrigira kako svjetsku javnost, tako i brojne filmske umjetnike. Sam film nije klasična "biopic" priča, već se scenarij Stevena Knighta zasniva na tri dana u životu glavne junakinje, kroz "fikciju baziranu na stvarnoj tragediji", kako je oprezno najavljeno na početku uvodne špice i samim naslovom filma baziranim na njenom pravom prezimenu, jasno predstavljajući namjeru autora da ponudi intimni, ogoljeni portret jedne osobe o kojoj se već sve zna.
   Premijerno je prikazan na filmskom festivalu u Veneciji, nakon čega Variety piše “uloga će Kirsten Stewartu vjerojatno donijeti prvu nominaciju za Oscara." Film je na svjetskoj premijeri dobio trominutne ovacije.
   Film je vizualno impresivan, a Kristen Stewart odlična kao princeza Diana  (Nenad Polimac, JL)
   Od svih koji su glumili Dianu u posljednjih 10 godina, ona joj je najbliža. (bivši tjelohranitelj princeze Diane, Ken Wharfe)
    Znao sam da je dobra, ali ne i da je tako dobra. (kolega Timothy Spall o glumi Kirsten Stewart)
   Ovo, naime, ni po čemu nije tipičan biografski film. Ovo je opis emotivnog i psihičkog stanja jedne žene tijekom tri blagdanska dana s obitelji. (Zrinka Pavlić, tportal)
   Otkriće! Prvo, rad Kristen Stewart. Drugo, atmosfera. Pošten portret ranjivosti, duboke usamljenosti, majčinstva i cijelog tog kruga koji je poput kaveza. To je više od filma o Diani Spencer: iskrena, precizna, gotovo okrutna slika ženske pozicije u društvu. Jednostavno, prelijep film. (Kirpianuscus/imdb)
https://www.imdb.com/title/tt12536294/?ref_=nv_sr_srsg_0

100 GODINA AVE GARDNER:
The Killers, 1946. Robert Siodmak, 103 min. US
Scenarij: Anthony Veiller prema kratkoj priči Ernesta Hemingwaya
Uloge: Burt Lancaster, Ava Gardner, Edmond O'Brien
   Istražitelj osiguravajućeg zavoda Jim Reardon pokušava pronaći počinitelje ubojstva bivšeg boksača Ole "Swede" Andresona, zaintrigiran time što je Swede indifirentno dočekao smrt. Ulazeći u sve detalje života "Šveđanina", Reardon nailazi na zanimljive događaje povezane s kriminalom i nasiljem i u čijem središtu je misteriozna i zavodljiva Kitty Collins. U maniri tajnovita noir filma spajaju se dijelovi slagalice u kojima otkrivamo kako je Swede upao u loše društvo i zbog toga masno platio.
   Film je imao četiri nominacije za Oscara, bio veliki komercijalni uspjeh te imao niz kritičarskih pohvala (Građanin Kane noira), lansirajući u zvijezde debitanta Burta Lancastera i femme fatale, Avu Gardner.
https://www.imdb.com/title/tt0038669/?ref_=fn_al_tt_1

   Ava Gardner (1922-1991), zapamćena po svojoj ljepoti, zbog koje je i dospjela u filmski svijet, ali i svojim velikim ulogama. Prvi film koji ju je proslavio su “Ubojice”. Iako je prije njega nastupila u nemalom broju filmova, njezinom prvom pravom ulogom se smatra ona Kitty Collins, zanosna femme fatale koja privlači pažnju muškaraca i daje boju i blještavilo filmu. Zvijezda je rođena: svi, i publika i kritičari, oduševili su se njenom interpretacijom neodoljive i opasne žene, no Gardner nije htjela ostati samo femme fatale tijekom cijelog ostatka karijere. Uvijek je tražila – i dobivala – uloge odlučnih i samosvojnih žena. Bila je koktel prijeteće privlačnosti i seksualnosti koja oduzima dah. Ipak, unatoč iznimnoj ljepoti i talentu, lik s velikih ekrana nije bio nimalo anđeoski u pravom životu. Obožavala je piti, bančiti i izlaziti s muškarcima, a veze su joj bile burne i temperamentne baš poput njezina karaktera. Ipak, pamtimo je po ulogama, profesionalnom ponašanju na filmskim setovima i sposobnosti da se zauzme za sebe kada je to bilo potrebno. Jer, kako je i sama govorila, bolje biti sam nego u lošem braku.
   “Imam samo jedno pravilo u glumi – vjerujem redatelju i dajem mu srce i dušu.”
   “Nemojte ni na trenutak pomisliti da loš publicitet i loše kritike ne ostavljaju tragove. Prijatelji vas pokušavaju oraspoložiti, ali nikad se na to ne navikneš. Uvijek boli.”
   “Da mogu ponovno živjeti, živjela bih na isti način. Možda nekoliko promjena tu ili tamo, ali ništa posebno. Istina je, dušo, uživala sam u svom životu. Vraški sam se dobro provela.”
   “Želim doživjeti 150 godina, ali kad umrem, želim da to bude s cigaretom u jednoj ruci i čašom viskija u drugoj.”

Annette, 2021. Leos Carax, 141 min. FR/DE/US/ME/JP/CH
Scenarij: Ron Mael i Russell Mael (prema originalnoj priči, glazbi i pjesmama benda Sparks)
Uloge: Adam Driver, Marion Cotillard, Simon Helberg
   Los Angeles, sadašnjost. Henry je stand-up komičar s otkvačenim smislom za humor. Ann je svjetski priznata operna pjevačica. Pod svjetlima reflektora oni čine jedinstveni i glamurozni par. Rođenje prvog djeteta, Annette, misteriozne male djevojčice s iznimnom sudbinom, preokrenut će njihove živote naglavačke.
   Cijelu stvar na zavidnu razinu uzdiže briljantni Adam Driver. Čovjek posljednjih godina pretvara u zlato sve što dodirne, a ovdje dodatno imponira svojim talentom. (Ivica Perinović, ezadar)
   Delikatan ples između farse i fantazije, „Annette“ je veličanstvena, zabavna rock opera čiji je eksperimentalni pristup emocionalnim krajnostima ambiciozan, ako ne i neobičan. (rotten tomatoes)
   Nasmijati će vas, iznervirati, činiti na trenutke dosadnim... ili pak oduševiti... budite sigurni da film poput „Annette“ više nikada nećete gledati. (Amelia Berry, Flicks.co.nz)
   Ne postoji ništa slično u savremenoj kinematografiji. (Amar Komić, www.filmofil.ba)
   Ludo i potpuno briljantno. (Charlotte O'Sullivan, London Evening Standard)
   Čak i ako prvih 30 minuta provedete govoreći: "Što se događa?", budite uvjereni da će vas Caraxov film potpuno zaokupiti i na kraju osvojiti. (Wenlei Ma, News.com.au)
   Carax je pjesnički genij i svojom bujnom maštom stalno iznova premašuje kinematografska pravila kako bi stvorio svijet pun vizija i duhova. (Philippe Paturel, cinemaforever.net)
   „Annette“ je film rođen da otvori tako veliki filmski festival kao što je festival u Cannesu. Carax koristi tu svečanu priliku i spaja svoju gigantsku maštu s ljudskim emocijama, a publici ostaje osjećaj istinske kinematografske magije. (the.film-master.blogspot.com)
   Cannes Film Festival 2021. Najbolji redatelj
https://www.imdb.com/title/tt6217926/?ref_=nv_sr_srsg_3

Licorice Pizza, 2021. Paul Thomas Anderson, 133 min. US
Scenarij: Paul Thomas Anderson
Uloge: Alana Haim, Cooper Hoffman, Sean Penn, Tom Waits, Bradley Cooper, Benny Safdie
   Ovo je priča o Alani Kane i Garyju Valentineu koji zajedno odrastaju u dolini San Fernando u Kaliforniji i zaljubljuju se jedno u drugo. Radnja je smještena u sedamdesete i predstavlja petu za redom Andersonovu dramu, prvu nakon “Fantomske niti” (Phantom Thread, 2017.).
   “Licorice Pizza” je redateljeva ljubavna priča iz djetinjstva, a inspiracija za ovaj film o odrastanju bili su mu žanrovski klasici poput “Američkih grafita” i “Zlatnog doba u Ridgemontu” (Fast Times at Ridgemont High, 1982.).
   Dolina San Fernando u Kaliforniji, sedamdesete, i slatke boli prve ljubavi kontekst su priče u “Licorice Pizza”. Anderson je odrastao u dolini San Fernando i ljubav prema tom mjestu je često dokumentirao u svojim filmovima. “Dojma sam kako postoji uvriježeno mišljenje da se filmovi snimaju u Hollywoodu, znate. Hollywood, Hollywood... ali zapravo ne, snimani su u Dolini (San Fernando).” Izjavio je na nedavnoj konferenciji.
   „Nakon što sam mjesecima lupao glavom u zid pokušavajući smisliti naslov, zaključio sam da me ove dvije riječi najviše podsjećaju na djetinjstvo. Tada je postojao lanac prodavaonica ploča u južnoj Kaliforniji koji se zvao Licorice Pizza i činilo mi se da taj naziv utjelovljuje ozračje koje se osjeća u filmu. Ako pak nemate referencu na prodavaonicu ploča, to su dvije sjajne riječi koje dobro idu zajedno i odražavaju raspoloženje”, ispričao je Anderson za Variety.
   "Licorice Pizza" je nedavno nominiran za Zlatni globus u četiri kategorije: najbolji film u kategoriji mjuzikla ili komedije, najbolji scenarij, najbolja glumica i najbolji glumac. Kritičari ga već sada svrstavaju u jedan od najboljih filmova 2021.: nenadmašiv film koji nas vodi ravno u nostalgično ljeto 70-ih. Iako je romantična priča koju pratimo neobična, dovoljno je otkačena i zabavna da se u nju zaljubimo u prvih nekoliko minuta filma. Naziv filma “Licorice Pizza” nadahnut je lancem trgovina ploča u Južnoj Kaliforniji koja je nudila besplatni slatkiš (likoriciju), kao i najnovije albume tijekom sedamdesetih godina.
   Lijepo konstruiran, u cijelosti ispunjen sjajnim glumačkim izvedbama te “obojen” ubojitim soundtrackom. Ukratko, u njemu ne postoji niti jedan dosadan ili predvidljiv trenutak. (Peter Sobczynski/eFilmCritic.com)  
   Najzabavniji film ove godine. (Peter Howell/Toronto Star)
   Klasik koji izvlači najbolje od profesionalaca i briljantnih pridošlica Coopera Hoffmana i Alane Haim. (Richard Roeper/Chicago Sun-Times)
   Redatelj daje dovoljno detalja da nakratko postanem dio ekipe, a to je savršenstvo koje tražim svaki dan u filmovima. (Steven Prokopy/Third Coast Review)
   Hoffman i Haim su dobitna kombinacija na ovom čudnom, vijugavom i zabavnom putovanju. Možda ćete se smiješiti danima nakon gledanja... možda godinama. (Jeff Mitchell/Phoenix Film Festival)
https://www.imdb.com/title/tt11271038/?ref_=nv_sr_srsg_0

Deset u pola, 2021. Danis Tanović, 90 min. BiH
Scenarij: Nikola Kuprešanin i Danis Tanović
Uloge: Izudin Bajrović, Kerim Cutuna, Branko Đurić, Helena Vuković, Anja Matković, Goran Navojec
   Sarajevo, svibanj 2021. godine. Baščaršija se pokušava oporaviti od duge i teške pandemijske godine. Pandemija još traje, ali ipak – dolazi ljeto, postoji nada da bi se stvari mogle, barem nakratko, popraviti. Kada jedno jutro u Enesovu ćevabdžinicu uđe Zagrepčanka koja kaže da je došla pojesti „najbolje ćevape u Sarajevu“, on je pošalje kod Ize, da bi tako i on tradicionalno mogao nakon prve uslužene mušterije, priiuštiti sebi zadovoljstvo prve jutarnje kave. Ovaj sasvim bezazlen, prijateljski gest, izaziva potpuni raspad komšijskog, poslovnog i privatnog života, ne samo Enesovog i Izinog već i cijelog grada.
   Novi film Danisa Tanovića nasmijat će, zabavit će i omekšat će romantika, koliko i cinika u publici. (Romana/ kakavdobarfilm.eu)
   Tanović i Kuprešanin ne dopuštaju da im glavno jelo zagori i uspijevaju izazvati da gledatelj nekako ogladni dok gleda film. Da poželi pojesti ćevape, u Sarajevu ili gdjegod drugdje. (Marko Njegić, SD)
   Ako ste mislili da je ovo film o ćevapima, grdno ste se prevarili. Film govori o obitelji, odnosima unutar obitelji, prijateljstvu, konzervatizmu, prežiljavanju, ali i tipičnom Balkanu i problemima koji su za mnoge sitni, no za Balkance, ovoga puta Sarajlije, najvažniji na svijetu. (Nikola Knežević / music-box.hr)
https://www.imdb.com/title/tt14577742/?ref_=fn_al_tt_1

Annette, 2021. Leos Carax, 141 min. FR/DE/US/ME/JP/CH
Scenarij: Ron Mael i Russell Mael (prema originalnoj priči, glazbi i pjesmama benda Sparks)
Uloge: Adam Driver, Marion Cotillard, Simon Helberg
   Los Angeles, sadašnjost. Henry je stand-up komičar s otkvačenim smislom za humor. Ann je svjetski priznata operna pjevačica. Pod svjetlima reflektora oni čine jedinstveni i glamurozni par. Rođenje prvog djeteta, Annette, misteriozne male djevojčice s iznimnom sudbinom, preokrenut će njihove živote naglavačke.
   Cijelu stvar na zavidnu razinu uzdiže briljantni Adam Driver. Čovjek posljednjih godina pretvara u zlato sve što dodirne, a ovdje dodatno imponira svojim talentom. (Ivica Perinović, ezadar)
   Delikatan ples između farse i fantazije, „Annette“ je veličanstvena, zabavna rock opera čiji je eksperimentalni pristup emocionalnim krajnostima ambiciozan, ako ne i neobičan. (rotten tomatoes)
   Nasmijati će vas, iznervirati, činiti na trenutke dosadnim... ili pak oduševiti... budite sigurni da film poput „Annette“ više nikada nećete gledati. (Amelia Berry, Flicks.co.nz)
   Ne postoji ništa slično u savremenoj kinematografiji. (Amar Komić, www.filmofil.ba)
   Ludo i potpuno briljantno. (Charlotte O'Sullivan, London Evening Standard)
   Čak i ako prvih 30 minuta provedete govoreći: "Što se događa?", budite uvjereni da će vas Caraxov film potpuno zaokupiti i na kraju osvojiti. (Wenlei Ma, News.com.au)
   Carax je pjesnički genij i svojom bujnom maštom stalno iznova premašuje kinematografska pravila kako bi stvorio svijet pun vizija i duhova. (Philippe Paturel, cinemaforever.net)
   „Annette“ je film rođen da otvori tako veliki filmski festival kao što je festival u Cannesu. Carax koristi tu svečanu priliku i spaja svoju gigantsku maštu s ljudskim emocijama, a publici ostaje osjećaj istinske kinematografske magije. (the.film-master.blogspot.com)
   Cannes Film Festival 2021. Najbolji redatelj
https://www.imdb.com/title/tt6217926/?ref_=nv_sr_srsg_3

Licorice Pizza, 2021. Paul Thomas Anderson, 133 min. US
Scenarij: Paul Thomas Anderson
Uloge: Alana Haim, Cooper Hoffman, Sean Penn, Tom Waits, Bradley Cooper, Benny Safdie
   Ovo je priča o Alani Kane i Garyju Valentineu koji zajedno odrastaju u dolini San Fernando u Kaliforniji i zaljubljuju se jedno u drugo. Radnja je smještena u sedamdesete i predstavlja petu za redom Andersonovu dramu, prvu nakon “Fantomske niti” (Phantom Thread, 2017.).
   “Licorice Pizza” je redateljeva ljubavna priča iz djetinjstva, a inspiracija za ovaj film o odrastanju bili su mu žanrovski klasici poput “Američkih grafita” i “Zlatnog doba u Ridgemontu” (Fast Times at Ridgemont High, 1982.).
   Dolina San Fernando u Kaliforniji, sedamdesete, i slatke boli prve ljubavi kontekst su priče u “Licorice Pizza”. Anderson je odrastao u dolini San Fernando i ljubav prema tom mjestu je često dokumentirao u svojim filmovima. “Dojma sam kako postoji uvriježeno mišljenje da se filmovi snimaju u Hollywoodu, znate. Hollywood, Hollywood... ali zapravo ne, snimani su u Dolini (San Fernando).” Izjavio je na nedavnoj konferenciji.
   „Nakon što sam mjesecima lupao glavom u zid pokušavajući smisliti naslov, zaključio sam da me ove dvije riječi najviše podsjećaju na djetinjstvo. Tada je postojao lanac prodavaonica ploča u južnoj Kaliforniji koji se zvao Licorice Pizza i činilo mi se da taj naziv utjelovljuje ozračje koje se osjeća u filmu. Ako pak nemate referencu na prodavaonicu ploča, to su dvije sjajne riječi koje dobro idu zajedno i odražavaju raspoloženje”, ispričao je Anderson za Variety.
   "Licorice Pizza" je nedavno nominiran za Zlatni globus u četiri kategorije: najbolji film u kategoriji mjuzikla ili komedije, najbolji scenarij, najbolja glumica i najbolji glumac. Kritičari ga već sada svrstavaju u jedan od najboljih filmova 2021.: nenadmašiv film koji nas vodi ravno u nostalgično ljeto 70-ih. Iako je romantična priča koju pratimo neobična, dovoljno je otkačena i zabavna da se u nju zaljubimo u prvih nekoliko minuta filma. Naziv filma “Licorice Pizza” nadahnut je lancem trgovina ploča u Južnoj Kaliforniji koja je nudila besplatni slatkiš (likoriciju), kao i najnovije albume tijekom sedamdesetih godina.
   Lijepo konstruiran, u cijelosti ispunjen sjajnim glumačkim izvedbama te “obojen” ubojitim soundtrackom. Ukratko, u njemu ne postoji niti jedan dosadan ili predvidljiv trenutak. (Peter Sobczynski/eFilmCritic.com)  
   Najzabavniji film ove godine. (Peter Howell/Toronto Star)
   Klasik koji izvlači najbolje od profesionalaca i briljantnih pridošlica Coopera Hoffmana i Alane Haim. (Richard Roeper/Chicago Sun-Times)
   Redatelj daje dovoljno detalja da nakratko postanem dio ekipe, a to je savršenstvo koje tražim svaki dan u filmovima. (Steven Prokopy/Third Coast Review)
   Hoffman i Haim su dobitna kombinacija na ovom čudnom, vijugavom i zabavnom putovanju. Možda ćete se smiješiti danima nakon gledanja... možda godinama. (Jeff Mitchell/Phoenix Film Festival)
https://www.imdb.com/title/tt11271038/?ref_=nv_sr_srsg_0

Madres Paralelas, 2021. Pedro Almodovar, 123 min. ES/FR
Scenarij: Pedro Almodovar
Uloge: Penelope Cruz, Rossy de Palma, Aitana Sánchez-Gijón, Milena Smit
   Novi film velikog redatelja Pedra Almodovara (Sve o mojoj majci, Pričaj s njom, Tuga i slava) otvorio je 78. Međunarodni filmski festival u Veneciji (devetominutne ovacije nakon završetka filma), a desetak dana kasnije Penelope Cruz osvojila je nagradu za najbolju glumicu na festivalu!
   Dvije žene, Janis i Ana, zajedno se nalaze u bolničkoj sobi gdje svaka očekuje rođenje djeteta. Niti jedna niti druga nisu u vezi, a obje su zatrudnile igrom slučaja. Sredovječna Janis ne žali za trudnoćom i poprilično je ushićena. Adolescentica Ana s druge se strane kaje, a usto je uplašena i traumatizirana. Janis ju pokušava ohrabriti dok se obje poput mjesečarki kreću bolničkim hodnicima. Nekoliko riječi koje će izmijeniti u satima čekanja do poroda između njih dvije stvorit će neočekivanu povezanost, a koja će razvojem situacije i novonastalim komplikacijama promijeniti njihove živote zauvijek.
   S filmom ‘Paralelne majke’ vratio sam se u svijet žena, vratio sam se majčinstvu i obitelji. Govorim o važnosti nasljednika. Puno je majki u mojoj filmografiji ali one iz ovog filma su drugačije. (Pedro Almodovar)
   Bez obzira na ton filma, postoje određene boje, taktovi i stilski odabiri koji su nedvojbeno Pedro. Na svijetlu, tamnocrvenu boju ne gledamo isto zahvaljujući njegovom radu. Jedna od velikih radosti u gledanju njegova filma je gledati kako se radnja mijenja od onoga što ste očekivali i onoga što zapravo jest. I ovdje je tako: Almodóvar najvišeg ranga, Almodovar koji potkopava očekivanja nudeći nam emotivniju, opsjednutiju političku sliku. (Christopher James / Film Experience)
   Almodóvar postavlja čitav niz komunikacijskih posuda kako bi progovorio o novim modelima obitelji, seksualnosti i identiteta, ali prije svega o ženi kao standardu na kojem se temelji cijelo naše društvo. Neudate žene koje moraju napredovati snagom svojih instinkta i svojih uvjerenja, žene koje daju otkaz, žene koje uče, žene koje daju sebe, žene koje se bore. (Beatriz Martínez / fotogramas.es)
   Almodóvarov najpolitičkiji film do sada. (Raphael Abraham / Financial Times)
   Scenarij i režija oscarovski su kalibar. Jedan od najboljih Almodóvarovih filmova. (Dwight Brown/Top Critic)
   Od početnih kadrova do završne špice, ovo je izvrsna predstava Penélope Cruz. Ali s lekcijom iz španjolske povijesti. (Kevin Maher Times/UK)
https://www.imdb.com/title/tt12618926/?ref_=fn_al_tt_1
NAPOMENA: PREMIJERA 22.12. U 20.00 SAMO UZ COVID PROPUSNICE !!! (drugi dan projekcije po uobičajenom: do 30 ljudi u dvorani)

Annette, 2021. Leos Carax, 141 min. FR/DE/US/ME/JP/CH
Scenarij: Ron Mael i Russell Mael (prema originalnoj priči, glazbi i pjesmama benda Sparks)
Uloge: Adam Driver, Marion Cotillard, Simon Helberg
   Los Angeles, sadašnjost. Henry je stand-up komičar s otkvačenim smislom za humor. Ann je svjetski priznata operna pjevačica. Pod svjetlima reflektora oni čine jedinstveni i glamurozni par. Rođenje prvog djeteta, Annette, misteriozne male djevojčice s iznimnom sudbinom, preokrenut će njihove živote naglavačke.
   Cijelu stvar na zavidnu razinu uzdiže briljantni Adam Driver. Čovjek posljednjih godina pretvara u zlato sve što dodirne, a ovdje dodatno imponira svojim talentom. (Ivica Perinović, ezadar)
   Delikatan ples između farse i fantazije, „Annette“ je veličanstvena, zabavna rock opera čiji je eksperimentalni pristup emocionalnim krajnostima ambiciozan, ako ne i neobičan. (rotten tomatoes)
   Nasmijati će vas, iznervirati, činiti na trenutke dosadnim... ili pak oduševiti... budite sigurni da film poput „Annette“ više nikada nećete gledati. (Amelia Berry, Flicks.co.nz)
   Ne postoji ništa slično u savremenoj kinematografiji. (Amar Komić, www.filmofil.ba)
   Ludo i potpuno briljantno. (Charlotte O'Sullivan, London Evening Standard)
   Čak i ako prvih 30 minuta provedete govoreći: "Što se događa?", budite uvjereni da će vas Caraxov film potpuno zaokupiti i na kraju osvojiti. (Wenlei Ma, News.com.au)
   Carax je pjesnički genij i svojom bujnom maštom stalno iznova premašuje kinematografska pravila kako bi stvorio svijet pun vizija i duhova. (Philippe Paturel, cinemaforever.net)
   „Annette“ je film rođen da otvori tako veliki filmski festival kao što je festival u Cannesu. Carax koristi tu svečanu priliku i spaja svoju gigantsku maštu s ljudskim emocijama, a publici ostaje osjećaj istinske kinematografske magije. (the.film-master.blogspot.com)
   Cannes Film Festival 2021. Najbolji redatelj
https://www.imdb.com/title/tt6217926/?ref_=nv_sr_srsg_3

50-GODIŠNJACI: JESU LI DOBRO OSTARJELI?
La più bella serata della mia vita, 1972. Ettore Scola, 108 min. IT
Scenarij: Ettore Scola i Sergio Amidei prema drami Friedricha Dürrenmatta
Uloge: Alberto Sordi, Michel Simon, Charles Vanel, Claude Dauphin, Pierre Brasseur, Janet Agren, Giuseppe Maffioli
   Alfredo Rossi, talijanski poduzetnik koji izbjegava poreze, vozi se u Švicarsku kako bi položio 100 milijuna lira. Pogrešno je izračunao vrijeme, a banke su se već zatvorile. Tada na motociklu primijeti tajanstvenu ženu odjevenu u crno. Počinje je pratiti planinskim cestama sve dok mu se automobil iznenada ne pokvari. Tražeći pomoć, odlazi u obližnji dvorac gdje ga dočekuje vlasnik koji poziva Rossija da ostane na večeri i sudjeluje u lažnom suđenju u kojem će Rossi igrati optuženog. Rossi nerado prihvaća poziv, ali tada ugleda Simonettu, prekrasnu sluškinju, i odluči ostati.
   Film kombinira humor s uvjerljivom dramom koja održava interes gledatelja sve do izricanja presude. Ironija kroz film tipična je za način na koji Durrenmatt, švicarski majstor scenskog umijeća, gleda na svijet, a posebno na bespomoćnost pojedinca u tom svijetu. (TV Guide)
   Prijelazna faza između Scolinih ranih filmova i njegovih kasnijih, složenijih filmova, te jednim od najboljih primjera talijanske tragikomedije svih vremena. (Carlo Testa)
   Sordi u svom najboljem izdanju. (Brian Mills)
   To je dobro konstruiran film, ugodan od početka do kraja, zahvaljujući vještini kojom Scola spaja sve groteskne motive Durrenmatta i njegove satirične točke. (G. Grazzini/Corriere della Sera)
https://www.imdb.com/title/tt0069094/?ref_=fn_tt_tt_1

Never Rarely Sometimes, 2020. Eliza Hittman, 101 min. US
Scenarij: Eliza Hittman
Uloge: Sidney Flanigan, Talia Ryder, Théodore Pellerin
   Nakon što saznaje da je trudna, tinejdžerka Autumn suočena je sa zidom. U lokalnoj klinici zatrpavaju je pro-life propagandom, od čega bježi glavom bez obzira. Surfajući po internetu saznaje da u Pennsylvaniji, gdje živi, maloljetnice ne mogu obaviti abortus bez pristanka roditelja, na koji Autumn ne može računati. Sa sestričnom Skylar, koja joj je usput i jedina prijateljica, kreće na odvažno putovanje preko državnih granica, sve do New Yorka gdje je pobačaj moguć.
   Hvaljena američka indie redateljica Eliza Hittman vraća se s intimnim prikazom iskustva mlade žene koja u Americi želi prekinuti trudnoću, čineći bolno vidljivim koliko je svijet okrutno i opasno mjesto za mlade žene poput Autumn. Delikatnoj temi autorica je prišla na kirurški precizan način, bez imalo patetike i jeftinih emocija.
   Eliza Hittman u intervjuu za časopis Indie Wire otkriva da ju je na bavljenje temom ženskih reproduktivnih prava potakla tragična smrt Savite Halappanave o kojoj je svojedobno čitala u medijima, a koja je ostala poznata po tome što je značajno utjecala na promjenu zakona o pobačaju u Irskoj. Riječ je o mladoj Indijki koja je umrla od sepse nakon što joj je medicinsko osoblje u Galwayu odbilo inducirati pobačaj koji bi joj spasio život, jer je u to vrijeme bio ilegalan. Hittman su na razmišljanje potakle i priče Irkinja koje su donedavno morale putovati izvan zemlje (najčešće u Veliku Britaniju i Nizozemsku) kako bi obavile pobačaj, jer je bio zakonski zabranjen čak i u slučaju silovanja. O njima je čitala u knjizi „Ireland’s Hidden Diaspora: The ‘abortion Trail’ and the Making of a London-Irish Underground, 1980-2000“ Ann Rossiter.
   Premijerno je prikazan na ovogodišnjem Sundanceu gdje je osvojio i Specijalnu nagradu žirija za ‘neorealizam’. Osim toga, film je na Berlinskom međunarodnom filmskom festivalu osvojio prestižnog Srebrnog medvjeda, a o tome koliko je oduševio kritiku, govori i činjenica da ga je pozitivno ocijenilo čak 99% filmskih kritičara na popularnom internetskom portalu posvećenom filmskim recenzijama, Rotten Tomatoes.
   Hrabra priču o mukotrpnom putovanju jedne tinejdžerice tijekom kojeg nastoji povratiti izgubljenu kontrolu nad svojim tijelom i duhom. (obrazloženje žirija u Sundanceu)
   Izvanredno režiran, napisan, odglumljen i snimljen, ''Never Rearly Sometimes Always'' je jedan od onih bitnih filmova čija priča, unatoč svojoj na trenutke prilično teškoj tematici, zove na gledanje, divljenje ali i buđenje. (Ivica Perinović, ezadar)
   Sidney Flanigan i Talia Ryder, glumice koje utjelovljuju Autumn i Skylar, uspijevaju u samo nekoliko rečenica izgovorenih tijekom filma prenijeti nevjerojatnu količinu informacija i cijeli spektar emocija. Iako su dijalozi oskudni, njihova nam (gotovo telepatska) neverbalna komunikacija (pogledi, držanje za ruke ili međusobno šminkanje), govori više od tisuću riječi. S obzirom na to da je snimanje „Never Rarely Sometimes Always“ Flanigan i Ryder bilo prvo glumačko iskustvo na filmu, nevjerojatno je s kakvom su lakoćom i prirodnošću oživjele svoje likove. (Sindy Vuković, ravnododna.com)
   Divan "indie" film je i human i pravičan: ljudske emocije oplakuju "pro choice" dramu o pravu na izbor jedne trudne 17-godišnjakinje... Autor ovih redaka bit će prvi u redu za kinoprojekciju i ponovno pogledati jedan od najboljih filmova 2020., na velikom ekranu. (Marko Njegić, SD)
   "Never, Rarely, Sometimes, Always" izvanredan je film. Autorica svoje junakinje razumije, ali ne patronizira. (Jurica Pavičić, JL)
    Jest, svijet je okrutno mjesto, u njemu na (mlade) žene neprekidno vrebaju razne opasnosti, ali pravo na izbor ipak postoji i može se ostvariti. Nije, međutim, lako. Ni jednog jedinog trenutka nije nimalo lako. I to nam ovaj film ne dopušta zaboraviti. (Zrinka Pavlić, tportal)
https://www.imdb.com/title/tt7772582/?ref_=fn_al_tt_1

   U sklopu projekta "Aktiviraj se i kreni" organiziraju se besplatne filmske projekcije u splitskoj Urbanoj anglomeraciji. S klasičnim programom najprije se gostovalo u Solinu, zatim u Klisu, pa preko Kaštela natrag u Solin. Slijedile isu dvije projekcije u ljetnom kinu Bačvice, a od listopada 2021., zadnje dvije srijede u mjesecu rezervirane su za ovaj program u Kinoteci Zlatna vrata.
   AKTIVIRAJ SE I KRENI
The Loneliness of the Long Distance Runner, 1962. Tony Richardson, 104 min. UK
Scenarij: Alan Sillitoe (prema vlastitoj priči)
Uloge: Michael Redgrave, Tom Courtenay, Avis Bunnage, Alec McCowen, James Bolam, Joe Robinson
   Maloljetni prijestupnik biva smješten u ustanovu za preodgoj zbog pljačke pekare. Tijekom boravka zadivi upravitelja svojom trkačkom sposobnošću te biva potaknut natjecati se na skorašnjoj utrci. Suočavajući se s ismijavanjem vršnjaka, tijekom trčanja promišlja o vlastitom životu i vremenu prije služenja kazne te preispituje svoj status upraviteljeve trkačke uzdanice.
   Radnja kroz flashbackove pokazuje kako se glavni protagonist odao kriminalu, ali i kako u domu počinje stjecati povlašteni položaj kada se otkrije kako posjeduje talent za trčanje na duge staze. Film se isticao nastojanjem da se na što realističniji način prikaže sumorni život radničke klase u tadašnjoj Engleskoj, a na publiku je, međutim, najveći efekt imalo finale filma u kome mladi protagonist prkosi predstavnicima autoriteta.
Jedan od definitivnih filmova britanskog Novog vala. (Alec B / rotten tomatoes)
   Film odlikuje socijalno-psihološka tematika te utjecaj tradicije britanskog dokumentarizma i francuskog novog vala. (HFS)
   Pun tjeskobe, ovaj klasik britanskog novog vala sadrži moćne društvene komentare i sjajnu izvedbu Toma Courtenaya u ulozi neprilagođenog mladića. (rotten tomatoes)
   Ima realizma, patetike, zanimljivu izvedbu novog glumca i filmsku živost rijetku u britanskim filmovima o životu radničke klase. (Dwight MacDonald / Esquire Magazin)
https://www.imdb.com/title/tt0056194/?ref_=fn_al_tt_1

Deset u pola, 2021. Danis Tanović, 90 min. BiH
Scenarij: Nikola Kuprešanin i Danis Tanović
Uloge: Izudin Bajrović, Kerim Cutuna, Branko Đurić, Helena Vuković, Anja Matković, Goran Navojec
   Sarajevo, svibanj 2021. godine. Baščaršija se pokušava oporaviti od duge i teške pandemijske godine. Pandemija još traje, ali ipak – dolazi ljeto, postoji nada da bi se stvari mogle, barem nakratko, popraviti. Kada jedno jutro u Enesovu ćevabdžinicu uđe Zagrepčanka koja kaže da je došla pojesti „najbolje ćevape u Sarajevu“, on je pošalje kod Ize, da bi tako i on tradicionalno mogao nakon prve uslužene mušterije, priiuštiti sebi zadovoljstvo prve jutarnje kave. Ovaj sasvim bezazlen, prijateljski gest, izaziva potpuni raspad komšijskog, poslovnog i privatnog života, ne samo Enesovog i Izinog već i cijelog grada.
   Novi film Danisa Tanovića nasmijat će, zabavit će i omekšat će romantika, koliko i cinika u publici. (Romana/ kakavdobarfilm.eu)
   Tanović i Kuprešanin ne dopuštaju da im glavno jelo zagori i uspijevaju izazvati da gledatelj nekako ogladni dok gleda film. Da poželi pojesti ćevape, u Sarajevu ili gdjegod drugdje. (Marko Njegić, SD)
   Ako ste mislili da je ovo film o ćevapima, grdno ste se prevarili. Film govori o obitelji, odnosima unutar obitelji, prijateljstvu, konzervatizmu, prežiljavanju, ali i tipičnom Balkanu i problemima koji su za mnoge sitni, no za Balkance, ovoga puta Sarajlije, najvažniji na svijetu. (Nikola Knežević / music-box.hr)
https://www.imdb.com/title/tt14577742/?ref_=fn_al_tt_1

Never Rarely Sometimes, 2020. Eliza Hittman, 101 min. US
Scenarij: Eliza Hittman
Uloge: Sidney Flanigan, Talia Ryder, Théodore Pellerin
   Nakon što saznaje da je trudna, tinejdžerka Autumn suočena je sa zidom. U lokalnoj klinici zatrpavaju je pro-life propagandom, od čega bježi glavom bez obzira. Surfajući po internetu saznaje da u Pennsylvaniji, gdje živi, maloljetnice ne mogu obaviti abortus bez pristanka roditelja, na koji Autumn ne može računati. Sa sestričnom Skylar, koja joj je usput i jedina prijateljica, kreće na odvažno putovanje preko državnih granica, sve do New Yorka gdje je pobačaj moguć.
   Hvaljena američka indie redateljica Eliza Hittman vraća se s intimnim prikazom iskustva mlade žene koja u Americi želi prekinuti trudnoću, čineći bolno vidljivim koliko je svijet okrutno i opasno mjesto za mlade žene poput Autumn. Delikatnoj temi autorica je prišla na kirurški precizan način, bez imalo patetike i jeftinih emocija.
   Eliza Hittman u intervjuu za časopis Indie Wire otkriva da ju je na bavljenje temom ženskih reproduktivnih prava potakla tragična smrt Savite Halappanave o kojoj je svojedobno čitala u medijima, a koja je ostala poznata po tome što je značajno utjecala na promjenu zakona o pobačaju u Irskoj. Riječ je o mladoj Indijki koja je umrla od sepse nakon što joj je medicinsko osoblje u Galwayu odbilo inducirati pobačaj koji bi joj spasio život, jer je u to vrijeme bio ilegalan. Hittman su na razmišljanje potakle i priče Irkinja koje su donedavno morale putovati izvan zemlje (najčešće u Veliku Britaniju i Nizozemsku) kako bi obavile pobačaj, jer je bio zakonski zabranjen čak i u slučaju silovanja. O njima je čitala u knjizi „Ireland’s Hidden Diaspora: The ‘abortion Trail’ and the Making of a London-Irish Underground, 1980-2000“ Ann Rossiter.
   Premijerno je prikazan na ovogodišnjem Sundanceu gdje je osvojio i Specijalnu nagradu žirija za ‘neorealizam’. Osim toga, film je na Berlinskom međunarodnom filmskom festivalu osvojio prestižnog Srebrnog medvjeda, a o tome koliko je oduševio kritiku, govori i činjenica da ga je pozitivno ocijenilo čak 99% filmskih kritičara na popularnom internetskom portalu posvećenom filmskim recenzijama, Rotten Tomatoes.
   Hrabra priču o mukotrpnom putovanju jedne tinejdžerice tijekom kojeg nastoji povratiti izgubljenu kontrolu nad svojim tijelom i duhom. (obrazloženje žirija u Sundanceu)
   Izvanredno režiran, napisan, odglumljen i snimljen, ''Never Rearly Sometimes Always'' je jedan od onih bitnih filmova čija priča, unatoč svojoj na trenutke prilično teškoj tematici, zove na gledanje, divljenje ali i buđenje. (Ivica Perinović, ezadar)
   Sidney Flanigan i Talia Ryder, glumice koje utjelovljuju Autumn i Skylar, uspijevaju u samo nekoliko rečenica izgovorenih tijekom filma prenijeti nevjerojatnu količinu informacija i cijeli spektar emocija. Iako su dijalozi oskudni, njihova nam (gotovo telepatska) neverbalna komunikacija (pogledi, držanje za ruke ili međusobno šminkanje), govori više od tisuću riječi. S obzirom na to da je snimanje „Never Rarely Sometimes Always“ Flanigan i Ryder bilo prvo glumačko iskustvo na filmu, nevjerojatno je s kakvom su lakoćom i prirodnošću oživjele svoje likove. (Sindy Vuković, ravnododna.com)
   Divan "indie" film je i human i pravičan: ljudske emocije oplakuju "pro choice" dramu o pravu na izbor jedne trudne 17-godišnjakinje... Autor ovih redaka bit će prvi u redu za kinoprojekciju i ponovno pogledati jedan od najboljih filmova 2020., na velikom ekranu. (Marko Njegić, SD)
   "Never, Rarely, Sometimes, Always" izvanredan je film. Autorica svoje junakinje razumije, ali ne patronizira. (Jurica Pavičić, JL)
    Jest, svijet je okrutno mjesto, u njemu na (mlade) žene neprekidno vrebaju razne opasnosti, ali pravo na izbor ipak postoji i može se ostvariti. Nije, međutim, lako. Ni jednog jedinog trenutka nije nimalo lako. I to nam ovaj film ne dopušta zaboraviti. (Zrinka Pavlić, tportal)
https://www.imdb.com/title/tt7772582/?ref_=fn_al_tt_1

Licorice Pizza, 2021. Paul Thomas Anderson, 133 min. US
Scenarij: Paul Thomas Anderson
Uloge: Alana Haim, Cooper Hoffman, Sean Penn, Tom Waits, Bradley Cooper, Benny Safdie
   Ovo je priča o Alani Kane i Garyju Valentineu koji zajedno odrastaju u dolini San Fernando u Kaliforniji i zaljubljuju se jedno u drugo. Radnja je smještena u sedamdesete i predstavlja petu za redom Andersonovu dramu, prvu nakon “Fantomske niti” (Phantom Thread, 2017.).
   “Licorice Pizza” je redateljeva ljubavna priča iz djetinjstva, a inspiracija za ovaj film o odrastanju bili su mu žanrovski klasici poput “Američkih grafita” i “Zlatnog doba u Ridgemontu” (Fast Times at Ridgemont High, 1982.).
   Dolina San Fernando u Kaliforniji, sedamdesete, i slatke boli prve ljubavi kontekst su priče u “Licorice Pizza”. Anderson je odrastao u dolini San Fernando i ljubav prema tom mjestu je često dokumentirao u svojim filmovima. “Dojma sam kako postoji uvriježeno mišljenje da se filmovi snimaju u Hollywoodu, znate. Hollywood, Hollywood... ali zapravo ne, snimani su u Dolini (San Fernando).” Izjavio je na nedavnoj konferenciji.
   „Nakon što sam mjesecima lupao glavom u zid pokušavajući smisliti naslov, zaključio sam da me ove dvije riječi najviše podsjećaju na djetinjstvo. Tada je postojao lanac prodavaonica ploča u južnoj Kaliforniji koji se zvao Licorice Pizza i činilo mi se da taj naziv utjelovljuje ozračje koje se osjeća u filmu. Ako pak nemate referencu na prodavaonicu ploča, to su dvije sjajne riječi koje dobro idu zajedno i odražavaju raspoloženje”, ispričao je Anderson za Variety.
   "Licorice Pizza" je nedavno nominiran za Zlatni globus u četiri kategorije: najbolji film u kategoriji mjuzikla ili komedije, najbolji scenarij, najbolja glumica i najbolji glumac. Kritičari ga već sada svrstavaju u jedan od najboljih filmova 2021.: nenadmašiv film koji nas vodi ravno u nostalgično ljeto 70-ih. Iako je romantična priča koju pratimo neobična, dovoljno je otkačena i zabavna da se u nju zaljubimo u prvih nekoliko minuta filma. Naziv filma “Licorice Pizza” nadahnut je lancem trgovina ploča u Južnoj Kaliforniji koja je nudila besplatni slatkiš (likoriciju), kao i najnovije albume tijekom sedamdesetih godina.
   Lijepo konstruiran, u cijelosti ispunjen sjajnim glumačkim izvedbama te “obojen” ubojitim soundtrackom. Ukratko, u njemu ne postoji niti jedan dosadan ili predvidljiv trenutak. (Peter Sobczynski/eFilmCritic.com)  
   Najzabavniji film ove godine. (Peter Howell/Toronto Star)
   Klasik koji izvlači najbolje od profesionalaca i briljantnih pridošlica Coopera Hoffmana i Alane Haim. (Richard Roeper/Chicago Sun-Times)
   Redatelj daje dovoljno detalja da nakratko postanem dio ekipe, a to je savršenstvo koje tražim svaki dan u filmovima. (Steven Prokopy/Third Coast Review)
   Hoffman i Haim su dobitna kombinacija na ovom čudnom, vijugavom i zabavnom putovanju. Možda ćete se smiješiti danima nakon gledanja... možda godinama. (Jeff Mitchell/Phoenix Film Festival)
https://www.imdb.com/title/tt11271038/?ref_=nv_sr_srsg_0

Spencer, 2021. Pablo Larraín, 117 min. UK/DE/US/CH
Scenarij: Steven Knight
Uloge: Kristen Stewart, Timothy Spall, Jack Farthing, Sean Harris, Sally Hawkins
   Radnja filma smještena je u 1991. godinu tijekom božićnih praznika kada se princeza Diana počela suočavati sa svojom teškom odlukom da okonča brak s princom Charlesom.
   O narodnoj princezi, kako su nazivali pokojnu Dianu Spencer, bivšu suprugu princa Charlesa, nakon njene tragične smrti snimljeno je mnogo igranih i dokumentarnih filmova i serija, ali njena sudbina i dalje intrigira kako svjetsku javnost, tako i brojne filmske umjetnike. Sam film nije klasična "biopic" priča, već se scenarij Stevena Knighta zasniva na tri dana u životu glavne junakinje, kroz "fikciju baziranu na stvarnoj tragediji", kako je oprezno najavljeno na početku uvodne špice i samim naslovom filma baziranim na njenom pravom prezimenu, jasno predstavljajući namjeru autora da ponudi intimni, ogoljeni portret jedne osobe o kojoj se već sve zna.
   Premijerno je prikazan na filmskom festivalu u Veneciji, nakon čega Variety piše “uloga će Kirsten Stewartu vjerojatno donijeti prvu nominaciju za Oscara." Film je na svjetskoj premijeri dobio trominutne ovacije.
   Film je vizualno impresivan, a Kristen Stewart odlična kao princeza Diana  (Nenad Polimac, JL)
   Od svih koji su glumili Dianu u posljednjih 10 godina, ona joj je najbliža. (bivši tjelohranitelj princeze Diane, Ken Wharfe)
    Znao sam da je dobra, ali ne i da je tako dobra. (kolega Timothy Spall o glumi Kirsten Stewart)
   Ovo, naime, ni po čemu nije tipičan biografski film. Ovo je opis emotivnog i psihičkog stanja jedne žene tijekom tri blagdanska dana s obitelji. (Zrinka Pavlić, tportal)
   Otkriće! Prvo, rad Kristen Stewart. Drugo, atmosfera. Pošten portret ranjivosti, duboke usamljenosti, majčinstva i cijelog tog kruga koji je poput kaveza. To je više od filma o Diani Spencer: iskrena, precizna, gotovo okrutna slika ženske pozicije u društvu. Jednostavno, prelijep film. (Kirpianuscus/imdb)
https://www.imdb.com/title/tt12536294/?ref_=nv_sr_srsg_0

Never Rarely Sometimes, 2020. Eliza Hittman, 101 min. US
Scenarij: Eliza Hittman
Uloge: Sidney Flanigan, Talia Ryder, Théodore Pellerin
   Nakon što saznaje da je trudna, tinejdžerka Autumn suočena je sa zidom. U lokalnoj klinici zatrpavaju je pro-life propagandom, od čega bježi glavom bez obzira. Surfajući po internetu saznaje da u Pennsylvaniji, gdje živi, maloljetnice ne mogu obaviti abortus bez pristanka roditelja, na koji Autumn ne može računati. Sa sestričnom Skylar, koja joj je usput i jedina prijateljica, kreće na odvažno putovanje preko državnih granica, sve do New Yorka gdje je pobačaj moguć.
   Hvaljena američka indie redateljica Eliza Hittman vraća se s intimnim prikazom iskustva mlade žene koja u Americi želi prekinuti trudnoću, čineći bolno vidljivim koliko je svijet okrutno i opasno mjesto za mlade žene poput Autumn. Delikatnoj temi autorica je prišla na kirurški precizan način, bez imalo patetike i jeftinih emocija.
   Eliza Hittman u intervjuu za časopis Indie Wire otkriva da ju je na bavljenje temom ženskih reproduktivnih prava potakla tragična smrt Savite Halappanave o kojoj je svojedobno čitala u medijima, a koja je ostala poznata po tome što je značajno utjecala na promjenu zakona o pobačaju u Irskoj. Riječ je o mladoj Indijki koja je umrla od sepse nakon što joj je medicinsko osoblje u Galwayu odbilo inducirati pobačaj koji bi joj spasio život, jer je u to vrijeme bio ilegalan. Hittman su na razmišljanje potakle i priče Irkinja koje su donedavno morale putovati izvan zemlje (najčešće u Veliku Britaniju i Nizozemsku) kako bi obavile pobačaj, jer je bio zakonski zabranjen čak i u slučaju silovanja. O njima je čitala u knjizi „Ireland’s Hidden Diaspora: The ‘abortion Trail’ and the Making of a London-Irish Underground, 1980-2000“ Ann Rossiter.
   Premijerno je prikazan na ovogodišnjem Sundanceu gdje je osvojio i Specijalnu nagradu žirija za ‘neorealizam’. Osim toga, film je na Berlinskom međunarodnom filmskom festivalu osvojio prestižnog Srebrnog medvjeda, a o tome koliko je oduševio kritiku, govori i činjenica da ga je pozitivno ocijenilo čak 99% filmskih kritičara na popularnom internetskom portalu posvećenom filmskim recenzijama, Rotten Tomatoes.
   Hrabra priču o mukotrpnom putovanju jedne tinejdžerice tijekom kojeg nastoji povratiti izgubljenu kontrolu nad svojim tijelom i duhom. (obrazloženje žirija u Sundanceu)
   Izvanredno režiran, napisan, odglumljen i snimljen, ''Never Rearly Sometimes Always'' je jedan od onih bitnih filmova čija priča, unatoč svojoj na trenutke prilično teškoj tematici, zove na gledanje, divljenje ali i buđenje. (Ivica Perinović, ezadar)
   Sidney Flanigan i Talia Ryder, glumice koje utjelovljuju Autumn i Skylar, uspijevaju u samo nekoliko rečenica izgovorenih tijekom filma prenijeti nevjerojatnu količinu informacija i cijeli spektar emocija. Iako su dijalozi oskudni, njihova nam (gotovo telepatska) neverbalna komunikacija (pogledi, držanje za ruke ili međusobno šminkanje), govori više od tisuću riječi. S obzirom na to da je snimanje „Never Rarely Sometimes Always“ Flanigan i Ryder bilo prvo glumačko iskustvo na filmu, nevjerojatno je s kakvom su lakoćom i prirodnošću oživjele svoje likove. (Sindy Vuković, ravnododna.com)
   Divan "indie" film je i human i pravičan: ljudske emocije oplakuju "pro choice" dramu o pravu na izbor jedne trudne 17-godišnjakinje... Autor ovih redaka bit će prvi u redu za kinoprojekciju i ponovno pogledati jedan od najboljih filmova 2020., na velikom ekranu. (Marko Njegić, SD)
   "Never, Rarely, Sometimes, Always" izvanredan je film. Autorica svoje junakinje razumije, ali ne patronizira. (Jurica Pavičić, JL)
    Jest, svijet je okrutno mjesto, u njemu na (mlade) žene neprekidno vrebaju razne opasnosti, ali pravo na izbor ipak postoji i može se ostvariti. Nije, međutim, lako. Ni jednog jedinog trenutka nije nimalo lako. I to nam ovaj film ne dopušta zaboraviti. (Zrinka Pavlić, tportal)
https://www.imdb.com/title/tt7772582/?ref_=fn_al_tt_1

Nebesa, 2021. Srđan Dragojević, 120 min. RS/SI/HR/MAK/BiH/DE/MG
Scenarij: Srđan Dragojević, inspiriran kratkim pričama Marcela Ayméa
Uloge: Ksenija Marinković, Miloš Samolov, Bojan Navojec, Nataša Marković, Radoslav Milenković, Goran Navojec
   Nakon pola stoljeća komunizma, religija se vraća! No je li ovo dezorijentirano istočnoeuropsko društvo spremno? Jedan radnik dobiva aureolu; osuđenik na smrt pretvori se u bebu; umjetnik otkriva da njegove slike ne hrane samo duše nego i želuce. Tri čarobne crnohumorne priče, smještene u postkomunističko društvo puno praznovjerja, korupcije i nade, nude dirljiv i osebujan prikaz božjih čuda.
   Filmski festival u Locarnu 2021. Nagrada žirija mladih
   Moja sestra, redovnica, koja je čitala i razne verzije scenarija, ali i pogledala film, rekla je da je to prva kršćanska komedija. Ja nisam siguran da je film baš to, ali jest, recimo, kršćanska alegorija s elementima crne komedije. U svakom slučaju, i ona i neki ljudi iz crkve koji su film pogledali, vidjeli su ga kao veoma kršćanski – kao film o vjeri, za ljude koje ova tema zanima. No ne mislim da je, ekskluzivno, ovo film samo za vjernike. U raznim zemljama gdje se film prikazivao veoma se različito doživljava. U Španjolskoj, recimo, zatim na festivalu u Valenciji, publika ga je doživljavala kao satiru na račun crkve kao institucije, s elementima Bunuela, a opet, na festivalu u Odessi ljudi su ga doživljavali kao veoma religiozan, dok su, recimo, ljudi u Ljubljani pak u njemu vidjeli razne političke konotacije. Meni je taj fenomen da svatko doživljava film iz vlastitog svjetonazora nešto vrlo zanimljivo. Uostalom, ja sam ga napravio da bih postavio brojna pitanja, otvorio razne dileme, koje i mene kao autora muče. (redatelj Srđan Dragojević)
   Cjelokupni duh filma i njegov nadrealni, ali uvjerljivi svijet zvuče istinito, a posebno će se sviđati istočnoeuropskoj publici. Dragojević se do sada nije izravno bavio vjerom i religijom, iako se njeni aspekti pojavljuju u mnogim njegovim slikama, ali najinspirativnija načela kršćanstva dostižu svoj vrhunac u vrhunskom kraju filma. (Vladan Petković, www.cineuropa.org)
https://www.imdb.com/title/tt11034276/?ref_=nv_sr_srsg_0

Nebesa, 2021. Srđan Dragojević, 120 min. RS/SI/HR/MAK/BiH/DE/MG
Scenarij: Srđan Dragojević, inspiriran kratkim pričama Marcela Ayméa
Uloge: Ksenija Marinković, Miloš Samolov, Bojan Navojec, Nataša Marković, Radoslav Milenković, Goran Navojec
   Nakon pola stoljeća komunizma, religija se vraća! No je li ovo dezorijentirano istočnoeuropsko društvo spremno? Jedan radnik dobiva aureolu; osuđenik na smrt pretvori se u bebu; umjetnik otkriva da njegove slike ne hrane samo duše nego i želuce. Tri čarobne crnohumorne priče, smještene u postkomunističko društvo puno praznovjerja, korupcije i nade, nude dirljiv i osebujan prikaz božjih čuda.
   Filmski festival u Locarnu 2021. Nagrada žirija mladih
   Moja sestra, redovnica, koja je čitala i razne verzije scenarija, ali i pogledala film, rekla je da je to prva kršćanska komedija. Ja nisam siguran da je film baš to, ali jest, recimo, kršćanska alegorija s elementima crne komedije. U svakom slučaju, i ona i neki ljudi iz crkve koji su film pogledali, vidjeli su ga kao veoma kršćanski – kao film o vjeri, za ljude koje ova tema zanima. No ne mislim da je, ekskluzivno, ovo film samo za vjernike. U raznim zemljama gdje se film prikazivao veoma se različito doživljava. U Španjolskoj, recimo, zatim na festivalu u Valenciji, publika ga je doživljavala kao satiru na račun crkve kao institucije, s elementima Bunuela, a opet, na festivalu u Odessi ljudi su ga doživljavali kao veoma religiozan, dok su, recimo, ljudi u Ljubljani pak u njemu vidjeli razne političke konotacije. Meni je taj fenomen da svatko doživljava film iz vlastitog svjetonazora nešto vrlo zanimljivo. Uostalom, ja sam ga napravio da bih postavio brojna pitanja, otvorio razne dileme, koje i mene kao autora muče. (redatelj Srđan Dragojević)
   Cjelokupni duh filma i njegov nadrealni, ali uvjerljivi svijet zvuče istinito, a posebno će se sviđati istočnoeuropskoj publici. Dragojević se do sada nije izravno bavio vjerom i religijom, iako se njeni aspekti pojavljuju u mnogim njegovim slikama, ali najinspirativnija načela kršćanstva dostižu svoj vrhunac u vrhunskom kraju filma. (Vladan Petković, www.cineuropa.org)
https://www.imdb.com/title/tt11034276/?ref_=nv_sr_srsg_0

50-GODIŠNJACI: JESU LI DOBRO OSTARILI?
Whats Up, Doc?, 1972. Peter Bogdanovich, 94 min. US
Scenarij: Buck Henry, David Newman, Robert Benton
Uloge: Barbra Streisand, Ryan O'Neal, Madeline Kahn, Kenneth Mars, Austin Pendleton, Sorrell Booke
   Rastreseni i smušeni Howard Bannister dolazi sa svojom zaručnicom Eunice na prezentaciju u San Francisco, ali doživljava neugodnosti kada se upoznaju s Judy, djevojkom koja ga jednostavno ne želi ostaviti na miru. Kad se svemu pridoda i podzaplet s nekoliko identičnih putnih torbi raznolikih sadržaja (od povjerljivih vladinih dokumenata, preko neprocjenjivih dragulja, do intimnoga rublja), naravno zamijenjenih na najneprikladnijim mjestima, za kojima tragaju vrhunski špijuni, lopovi, ali i obični protagonisti, dobivamo krajnje zabavnu komediju Petera Bogdanovicha u kojoj briljira Madeline Kahn.
   Jedno od komercijalno najuspješnijih ostvarenja Bogdanovicheve filmografije, a te je godine bio treći najgledaniji film u američkim kino-dvoranama - iza “Kuma” i “Posejdonove avanture”.
   Barbra Streisand nikad nije bila dopadljivija nego u ovoj energičnoj, često urnebesnoj farsi Petera Bogdanovicha. (rotten tomatoes)
   Samo redatelj s potpunom kontrolom može bez napora oblikovati nešto tako kaotično. (James Berardinelli/ReelViews)
   Puno zabave za cijelu obitelj. (Nell Minow/Common Sense Media)
   Jedno od velikih, iako poluzaboravljenih remek djela komedije 1970-ih. (Tim Brayton Antagony & Ectasy)
https://www.imdb.com/title/tt0069495/?ref_=nv_sr_srsg_0

Madres Paralelas, 2021. Pedro Almodovar, 123 min. ES/FR
Scenarij: Pedro Almodovar
Uloge: Penelope Cruz, Rossy de Palma, Aitana Sánchez-Gijón, Milena Smit
   Novi film velikog redatelja Pedra Almodovara (Sve o mojoj majci, Pričaj s njom, Tuga i slava) otvorio je 78. Međunarodni filmski festival u Veneciji (devetominutne ovacije nakon završetka filma), a desetak dana kasnije Penelope Cruz osvojila je nagradu za najbolju glumicu na festivalu!
   Dvije žene, Janis i Ana, zajedno se nalaze u bolničkoj sobi gdje svaka očekuje rođenje djeteta. Niti jedna niti druga nisu u vezi, a obje su zatrudnile igrom slučaja. Sredovječna Janis ne žali za trudnoćom i poprilično je ushićena. Adolescentica Ana s druge se strane kaje, a usto je uplašena i traumatizirana. Janis ju pokušava ohrabriti dok se obje poput mjesečarki kreću bolničkim hodnicima. Nekoliko riječi koje će izmijeniti u satima čekanja do poroda između njih dvije stvorit će neočekivanu povezanost, a koja će razvojem situacije i novonastalim komplikacijama promijeniti njihove živote zauvijek.
   S filmom ‘Paralelne majke’ vratio sam se u svijet žena, vratio sam se majčinstvu i obitelji. Govorim o važnosti nasljednika. Puno je majki u mojoj filmografiji ali one iz ovog filma su drugačije. (Pedro Almodovar)
   Bez obzira na ton filma, postoje određene boje, taktovi i stilski odabiri koji su nedvojbeno Pedro. Na svijetlu, tamnocrvenu boju ne gledamo isto zahvaljujući njegovom radu. Jedna od velikih radosti u gledanju njegova filma je gledati kako se radnja mijenja od onoga što ste očekivali i onoga što zapravo jest. I ovdje je tako: Almodóvar najvišeg ranga, Almodovar koji potkopava očekivanja nudeći nam emotivniju, opsjednutiju političku sliku. (Christopher James / Film Experience)
   Almodóvar postavlja čitav niz komunikacijskih posuda kako bi progovorio o novim modelima obitelji, seksualnosti i identiteta, ali prije svega o ženi kao standardu na kojem se temelji cijelo naše društvo. Neudate žene koje moraju napredovati snagom svojih instinkta i svojih uvjerenja, žene koje daju otkaz, žene koje uče, žene koje daju sebe, žene koje se bore. (Beatriz Martínez / fotogramas.es)
   Almodóvarov najpolitičkiji film do sada. (Raphael Abraham / Financial Times)
   Scenarij i režija oscarovski su kalibar. Jedan od najboljih Almodóvarovih filmova. (Dwight Brown/Top Critic)
   Od početnih kadrova do završne špice, ovo je izvrsna predstava Penélope Cruz. Ali s lekcijom iz španjolske povijesti. (Kevin Maher Times/UK)
https://www.imdb.com/title/tt12618926/?ref_=fn_al_tt_1
NAPOMENA: PREMIJERA 22.12. U 20.00 SAMO UZ COVID PROPUSNICE !!! (drugi dan projekcije po uobičajenom: do 30 ljudi u dvorani)

   U sklopu projekta "Aktiviraj se i kreni" organiziraju se besplatne filmske projekcije u splitskoj Urbanoj anglomeraciji. S klasičnim programom najprije se gostovalo u Solinu, zatim u Klisu, pa preko Kaštela natrag u Solin. Slijedile isu dvije projekcije u ljetnom kinu Bačvice, a od listopada 2021., zadnje dvije srijede u mjesecu rezervirane su za ovaj program u Kinoteci Zlatna vrata.
   AKTIVIRAJ SE I KRENI
A ciascuno il suo / We Still Kill the Old Way, 1967. Elio Petri, 93 min. IT
Scenarij: Elio Petri i Ugo Pirro prema romanu “Svakom svoje” Leonarda Sciascie
Uloge: Gian Maria Volontè, Irene Papas, Gabriele Ferzetti
   Prijetnje smrću lokalnom ljekarniku Arturu Mannu ne iznenađuju nikoga od njegovih prijatelja jer je poznati ženskaroš u svom malom mjestu. Izvještaje o prijetnjama ne shvaćaju ozbiljno sve dok Manno, zajedno sa svojim prijateljem dr. Antoniom Rosciom, nije jednog ranog jutra ubijen u lovu. Sumnja pada na oca i dva brata 16-godišnje djevojke koja je navodno imala veze s Mannom. Ali profesorica Laurana, koja je vidjela jedno od pisama iznude, ne vjeruje u njihovu krivnju, te započinje vlastito istraživanje.
   Jedan od prvih talijanskih filmova o mafiji, na filmskom festivalu u Cannesu 1967. osvojio je nagradu za najbolji scenarij.
   Nemoguće je odoljeti mu i teško ga je zaboraviti dugo nakon što izađete iz njegovog uznemirujućeg, izražajnog svijeta. (Pamela Jahn/Electric Sheep)
https://www.imdb.com/title/tt0061320/?ref_=nv_sr_srsg_2

Nightmare Alley, 2021. Guillermo del Toro, 150 min. US/ME/CA
Scenarij: Guillermo del Toro i Kim Morgan prema romanu Williama Lindsaya Greshama
Uloge: Bradley Cooper, Cate Blanchett, Toni Collette, Willem Dafoe, Richard Jenkins, Rooney Mara, Ron Perlman, Mary Steenburgen, David Strathairn
   Remake filma iz 1946. Redatelj je bio Edmund Goulding, a naslovne uloge tumačili su Tyrone Power, Joan Blondell, Coleen Gray i Helen Walker. Film nije doživio financijski uspjeh nakon premijernog izdanja, ali se danas smatra klasikom. Kroz godine zadobio je reputaciju ukletog, jer su četiri osobe koje su radile na njemu umrle u desetljeću koje je uslijedilo. U 44. godini Power je na snimanju u Španjolskoj umro od srčanog udara, redatelj Edmund Goulding umro je godinu dana kasnije tijekom operacije srca, Gresham je 1962. godine počinio samoubojstvo, a Helen Walker, lijepa glumica koja je utjelovila psihoanalitičarku, umrla je od raka u 47. godini.
   Radnja filma fokusirana je na mladog prevaranta koji je vrlo vješt u manipulaciji s ljudima. Povezuje se sa ženskom psihijatricom koja je pak puno podmuklija od njega.
   Sirov i psihodeličan noir “Ulica noćnih mora”, čiji se narativ vrti oko špila tarot karata, po prikazivanju je dobio pozitivne kritike - hvaljena je režija, vizualni stil, fotografija, glazba, kostimografiju, dizajn te izvedbe Coopera i Blanchett, a većina kritika išla je prema trajanju filma.
   Predugačak je, na nekim mjestima neravnomjeran a na nekima prespor da bi bio remek-djelo, ali čak i s njegovim nedostacima nisam mogao odvojiti pogled od ekrana. (Rex Reed/Observer)
   Cate Blanchett “krade” ekran kao fatalna žena u vizualno zadivljujućoj (iako predugačkoj) adaptaciji Guillerma del Tora. (Trace Thurman / Horror Queers Podcast)
   “Ulica noćnih mora” Guillerma del Tora nije za svakoga. Ali, objektivno, to je pravo blago. (Norman Wilner / Now Toronto)
   Iako su usporedbe s originalom neizbježne, Del Toro koristi okvir tog filma kako bi razjasnio teme poput mistifikacije, pohlepe i korupcije s malo više strogosti i društveno svjesnih tema po kojima je poznat. (Chad Byrnes / L.A. Wekly)
   Ono što mi se sviđa kod Del Torove “Ulice noćnih mora” jest to što se čini kao njegovo ljubavno pismo zlatnom doba Hollywooda, s nevjerojatnim izvedbama i Bradleyja Coopera i Cate Blanchett. (Heather Wixson / Daily Dead)
https://www.imdb.com/title/tt7740496/?ref_=nv_sr_srsg_0

DAN SJEĆANJA NA HOLOKAUST
The Auschwitz Report, 2021. Peter Bebjak, 94 min. SL/CZ/DE/PL
Scenarij: Jozef Pastéka, Tomás Bombík, Peter Bebjak prema knjizi Alfréda Wetzlera "What Dante Didn't See"
Uloge: Noel Czuczor, Peter Ondrejicka, John Hannah
    Šutjeti u vrijeme kada su ljudska prava napadnuta znači tiho podržavati napadače. Ne možemo si dopustiti da ponavljamo grijehe naših predaka. (redatelj Peter Bebjak)
   Istinita priča o Freddyju i Walteru, dvojici mladih slovačkih Židova koji su 1942. godine deportiranih u Auschwitz. Dana 10. travnja 1944. godine, nakon pomnog planiranja i uz pomoć ostalih zatvorenika, njih dvojica uspijevaju pobjeći iz logora. Dok se ostali zatvorenici koje su ostavili za sobom hrabro odupiru nacističkim časnicima, dvojica muškaraca se nadaju da će njihov bijeg spasiti druge živote. Iscrpljeni i ozlijeđeni, uspijevaju preko planina doći natrag do Slovačke, a uz pomoć slučajnih susreta s drugim ljudima konačno prelaze granicu i dolaze do pokreta otpora i Crvenog križa. Odlučuju sastaviti detaljni izvještaj o sistematskom genocidu kojem su svjedočili u logoru. Međutim, nacistička propaganda i međunarodni državni odnosi još uvijek su jaki pa nitko ne vjeruje u ono što njih dvojica imaju za opisati.
   Dobar film koji nije ugodan zbog teme. Ali, voljela bih da je išao u puno više detalja. (Sarah Clapperton / ww.cinechat.co.uk)
   Postoji mnogo filmova o Shoahu. Svakako se slažem. Ali danas, u vrijeme kada se antisemitizam sve više širi, posebice na Zapadu, u vrijeme kada je prisutna nostalgija za fašističkom prošlošću, imamo pravo i potrebu za ovakvim filmom koji vješto propovijeda politiku sjećanja, protiv zaborava. (Élie Castiel / kinoculturemontreal.com)
https://www.imdb.com/title/tt9415108/?ref_=nm_flmg_dr_5

Licorice Pizza, 2021. Paul Thomas Anderson, 133 min. US
Scenarij: Paul Thomas Anderson
Uloge: Alana Haim, Cooper Hoffman, Sean Penn, Tom Waits, Bradley Cooper, Benny Safdie
   Ovo je priča o Alani Kane i Garyju Valentineu koji zajedno odrastaju u dolini San Fernando u Kaliforniji i zaljubljuju se jedno u drugo. Radnja je smještena u sedamdesete i predstavlja petu za redom Andersonovu dramu, prvu nakon “Fantomske niti” (Phantom Thread, 2017.).
   “Licorice Pizza” je redateljeva ljubavna priča iz djetinjstva, a inspiracija za ovaj film o odrastanju bili su mu žanrovski klasici poput “Američkih grafita” i “Zlatnog doba u Ridgemontu” (Fast Times at Ridgemont High, 1982.).
   Dolina San Fernando u Kaliforniji, sedamdesete, i slatke boli prve ljubavi kontekst su priče u “Licorice Pizza”. Anderson je odrastao u dolini San Fernando i ljubav prema tom mjestu je često dokumentirao u svojim filmovima. “Dojma sam kako postoji uvriježeno mišljenje da se filmovi snimaju u Hollywoodu, znate. Hollywood, Hollywood... ali zapravo ne, snimani su u Dolini (San Fernando).” Izjavio je na nedavnoj konferenciji.
   „Nakon što sam mjesecima lupao glavom u zid pokušavajući smisliti naslov, zaključio sam da me ove dvije riječi najviše podsjećaju na djetinjstvo. Tada je postojao lanac prodavaonica ploča u južnoj Kaliforniji koji se zvao Licorice Pizza i činilo mi se da taj naziv utjelovljuje ozračje koje se osjeća u filmu. Ako pak nemate referencu na prodavaonicu ploča, to su dvije sjajne riječi koje dobro idu zajedno i odražavaju raspoloženje”, ispričao je Anderson za Variety.
   "Licorice Pizza" je nedavno nominiran za Zlatni globus u četiri kategorije: najbolji film u kategoriji mjuzikla ili komedije, najbolji scenarij, najbolja glumica i najbolji glumac. Kritičari ga već sada svrstavaju u jedan od najboljih filmova 2021.: nenadmašiv film koji nas vodi ravno u nostalgično ljeto 70-ih. Iako je romantična priča koju pratimo neobična, dovoljno je otkačena i zabavna da se u nju zaljubimo u prvih nekoliko minuta filma. Naziv filma “Licorice Pizza” nadahnut je lancem trgovina ploča u Južnoj Kaliforniji koja je nudila besplatni slatkiš (likoriciju), kao i najnovije albume tijekom sedamdesetih godina.
   Lijepo konstruiran, u cijelosti ispunjen sjajnim glumačkim izvedbama te “obojen” ubojitim soundtrackom. Ukratko, u njemu ne postoji niti jedan dosadan ili predvidljiv trenutak. (Peter Sobczynski/eFilmCritic.com)  
   Najzabavniji film ove godine. (Peter Howell/Toronto Star)
   Klasik koji izvlači najbolje od profesionalaca i briljantnih pridošlica Coopera Hoffmana i Alane Haim. (Richard Roeper/Chicago Sun-Times)
   Redatelj daje dovoljno detalja da nakratko postanem dio ekipe, a to je savršenstvo koje tražim svaki dan u filmovima. (Steven Prokopy/Third Coast Review)
   Hoffman i Haim su dobitna kombinacija na ovom čudnom, vijugavom i zabavnom putovanju. Možda ćete se smiješiti danima nakon gledanja... možda godinama. (Jeff Mitchell/Phoenix Film Festival)
https://www.imdb.com/title/tt11271038/?ref_=nv_sr_srsg_0

Nightmare Alley, 2021. Guillermo del Toro, 150 min. US/ME/CA
Scenarij: Guillermo del Toro i Kim Morgan prema romanu Williama Lindsaya Greshama
Uloge: Bradley Cooper, Cate Blanchett, Toni Collette, Willem Dafoe, Richard Jenkins, Rooney Mara, Ron Perlman, Mary Steenburgen, David Strathairn
   Remake filma iz 1946. Redatelj je bio Edmund Goulding, a naslovne uloge tumačili su Tyrone Power, Joan Blondell, Coleen Gray i Helen Walker. Film nije doživio financijski uspjeh nakon premijernog izdanja, ali se danas smatra klasikom. Kroz godine zadobio je reputaciju ukletog, jer su četiri osobe koje su radile na njemu umrle u desetljeću koje je uslijedilo. U 44. godini Power je na snimanju u Španjolskoj umro od srčanog udara, redatelj Edmund Goulding umro je godinu dana kasnije tijekom operacije srca, Gresham je 1962. godine počinio samoubojstvo, a Helen Walker, lijepa glumica koja je utjelovila psihoanalitičarku, umrla je od raka u 47. godini.
   Radnja filma fokusirana je na mladog prevaranta koji je vrlo vješt u manipulaciji s ljudima. Povezuje se sa ženskom psihijatricom koja je pak puno podmuklija od njega.
   Sirov i psihodeličan noir “Ulica noćnih mora”, čiji se narativ vrti oko špila tarot karata, po prikazivanju je dobio pozitivne kritike - hvaljena je režija, vizualni stil, fotografija, glazba, kostimografiju, dizajn te izvedbe Coopera i Blanchett, a većina kritika išla je prema trajanju filma.
   Predugačak je, na nekim mjestima neravnomjeran a na nekima prespor da bi bio remek-djelo, ali čak i s njegovim nedostacima nisam mogao odvojiti pogled od ekrana. (Rex Reed/Observer)
   Cate Blanchett “krade” ekran kao fatalna žena u vizualno zadivljujućoj (iako predugačkoj) adaptaciji Guillerma del Tora. (Trace Thurman / Horror Queers Podcast)
   “Ulica noćnih mora” Guillerma del Tora nije za svakoga. Ali, objektivno, to je pravo blago. (Norman Wilner / Now Toronto)
   Iako su usporedbe s originalom neizbježne, Del Toro koristi okvir tog filma kako bi razjasnio teme poput mistifikacije, pohlepe i korupcije s malo više strogosti i društveno svjesnih tema po kojima je poznat. (Chad Byrnes / L.A. Wekly)
   Ono što mi se sviđa kod Del Torove “Ulice noćnih mora” jest to što se čini kao njegovo ljubavno pismo zlatnom doba Hollywooda, s nevjerojatnim izvedbama i Bradleyja Coopera i Cate Blanchett. (Heather Wixson / Daily Dead)
https://www.imdb.com/title/tt7740496/?ref_=nv_sr_srsg_0

(SUVREMENI) ANIMIRANI KLASIK:
Who Framed Roger Rabbit, 1988. Roger Zemeckis, 104 min. US
Scenarij: Jeffrey Price i Peter S. Seaman
Uloge: Bob Hoskins, Christopher Lloyd, Joanna Cassidy
   Producent crtanih filmova RK Maroon angažirao je detektiva Eddieja Valianta da istraži skandal s preljubom u koji je uključena Jessica Rabbit, supruga Maroonove najveće zvijezde, Rogera Rabbit. Ali, kada je Marvin Acme, Jessicin navodni ljubavnik, pronađen ubijen, sudac Doom zaklinje se da će uhvatiti i uništiti Rogera.
   Inovativan i zabavan film koji sadrži revolucionarnu mješavinu igranog filma i animacije, s dirljivom i originalnom pričom. (rotten tomatoes)
   Ovaj film nije samo odlična zabava, već veliki napredak u igrano-animiranoj realizaciji. (Roger Ebert / Chicago Sun Times)
   Tehnologija je značajno napredovala od 1988., ali “Roger Rabbit” još uvijek zadivljuje i pričom i realizacijom. (Christy Lemire / ChristyLemire.com)
   Ovo je film koji zahtijeva da se gleda dvaput. Prvi put ste iznenađeni viđenim; drugi put više obraćate pažnju umjetnost i dobar humor. (Gene Siskel / Chicago Tribune)
   Urnebesni hibrid koji pronalazi humor i briljantnost u svom hommageu (staro)hollywoodskom noiru. (Jim Rohner / Battleship Pretension)
https://www.imdb.com/title/tt0096438/?ref_=nv_sr_srsg_0

Never Rarely Sometimes, 2020. Eliza Hittman, 101 min. US
Scenarij: Eliza Hittman
Uloge: Sidney Flanigan, Talia Ryder, Théodore Pellerin
   Nakon što saznaje da je trudna, tinejdžerka Autumn suočena je sa zidom. U lokalnoj klinici zatrpavaju je pro-life propagandom, od čega bježi glavom bez obzira. Surfajući po internetu saznaje da u Pennsylvaniji, gdje živi, maloljetnice ne mogu obaviti abortus bez pristanka roditelja, na koji Autumn ne može računati. Sa sestričnom Skylar, koja joj je usput i jedina prijateljica, kreće na odvažno putovanje preko državnih granica, sve do New Yorka gdje je pobačaj moguć.
   Hvaljena američka indie redateljica Eliza Hittman vraća se s intimnim prikazom iskustva mlade žene koja u Americi želi prekinuti trudnoću, čineći bolno vidljivim koliko je svijet okrutno i opasno mjesto za mlade žene poput Autumn. Delikatnoj temi autorica je prišla na kirurški precizan način, bez imalo patetike i jeftinih emocija.
   Eliza Hittman u intervjuu za časopis Indie Wire otkriva da ju je na bavljenje temom ženskih reproduktivnih prava potakla tragična smrt Savite Halappanave o kojoj je svojedobno čitala u medijima, a koja je ostala poznata po tome što je značajno utjecala na promjenu zakona o pobačaju u Irskoj. Riječ je o mladoj Indijki koja je umrla od sepse nakon što joj je medicinsko osoblje u Galwayu odbilo inducirati pobačaj koji bi joj spasio život, jer je u to vrijeme bio ilegalan. Hittman su na razmišljanje potakle i priče Irkinja koje su donedavno morale putovati izvan zemlje (najčešće u Veliku Britaniju i Nizozemsku) kako bi obavile pobačaj, jer je bio zakonski zabranjen čak i u slučaju silovanja. O njima je čitala u knjizi „Ireland’s Hidden Diaspora: The ‘abortion Trail’ and the Making of a London-Irish Underground, 1980-2000“ Ann Rossiter.
   Premijerno je prikazan na ovogodišnjem Sundanceu gdje je osvojio i Specijalnu nagradu žirija za ‘neorealizam’. Osim toga, film je na Berlinskom međunarodnom filmskom festivalu osvojio prestižnog Srebrnog medvjeda, a o tome koliko je oduševio kritiku, govori i činjenica da ga je pozitivno ocijenilo čak 99% filmskih kritičara na popularnom internetskom portalu posvećenom filmskim recenzijama, Rotten Tomatoes.
   Hrabra priču o mukotrpnom putovanju jedne tinejdžerice tijekom kojeg nastoji povratiti izgubljenu kontrolu nad svojim tijelom i duhom. (obrazloženje žirija u Sundanceu)
   Izvanredno režiran, napisan, odglumljen i snimljen, ''Never Rearly Sometimes Always'' je jedan od onih bitnih filmova čija priča, unatoč svojoj na trenutke prilično teškoj tematici, zove na gledanje, divljenje ali i buđenje. (Ivica Perinović, ezadar)
   Sidney Flanigan i Talia Ryder, glumice koje utjelovljuju Autumn i Skylar, uspijevaju u samo nekoliko rečenica izgovorenih tijekom filma prenijeti nevjerojatnu količinu informacija i cijeli spektar emocija. Iako su dijalozi oskudni, njihova nam (gotovo telepatska) neverbalna komunikacija (pogledi, držanje za ruke ili međusobno šminkanje), govori više od tisuću riječi. S obzirom na to da je snimanje „Never Rarely Sometimes Always“ Flanigan i Ryder bilo prvo glumačko iskustvo na filmu, nevjerojatno je s kakvom su lakoćom i prirodnošću oživjele svoje likove. (Sindy Vuković, ravnododna.com)
   Divan "indie" film je i human i pravičan: ljudske emocije oplakuju "pro choice" dramu o pravu na izbor jedne trudne 17-godišnjakinje... Autor ovih redaka bit će prvi u redu za kinoprojekciju i ponovno pogledati jedan od najboljih filmova 2020., na velikom ekranu. (Marko Njegić, SD)
   "Never, Rarely, Sometimes, Always" izvanredan je film. Autorica svoje junakinje razumije, ali ne patronizira. (Jurica Pavičić, JL)
    Jest, svijet je okrutno mjesto, u njemu na (mlade) žene neprekidno vrebaju razne opasnosti, ali pravo na izbor ipak postoji i može se ostvariti. Nije, međutim, lako. Ni jednog jedinog trenutka nije nimalo lako. I to nam ovaj film ne dopušta zaboraviti. (Zrinka Pavlić, tportal)
https://www.imdb.com/title/tt7772582/?ref_=fn_al_tt_1

The Lost Daughter, 2021. Maggie Gyllenhaal, 121 min. US
Scenarij: Maggie Gyllenhaal prema romanu Elene Ferrante „La figlia oscura“ iz 2006.
Uloge: Olivia Colman, Dakota Johnson, Jessie Buckley, Paul Mescal, Dagmara Domińczyk, Oliver Jackson-Cohen, Peter Sarsgaard, Ed Harris
   Redateljski debi Maggie Gyllenhaal, temeljen na istoimenom romanu talijanske spisateljice Elene Ferrante.
   Film je dobitnik mnogobrojnih nagrada, uključujući i nagradu Golden Osella za najbolji scenarij na festivalu u Veneciji, uz nominacije za ovogodišnji Zlatni globus.
   Radnja prati sredovječnu ženu čiji će se ljetni odmor uz more, nakon što postane pomalo opsjednuta mladom majkom i djetetom koje promatra, pretvoriti u mračnu sagu suočavanja s demonima prošlosti, odnosno propitkivanje sebe kao majke.
   Na svojoj svjetskoj premijeri (Venecijanski festival), film je dobio četverominutne ovacije.
   Iznenađujuće siguran debi za scenaristicu i redateljicu Maggie Gyllenhaal, “Izgubljena kći” ujedinjuje briljantnu glumačku ekipu u službi odvažno ambiciozne priče. (konsenzus kritičara / rotten tomatoes)
   Hvala Maggie Gyllenhaal što je stvorila jedan od najboljih filmova godine u kojem glumi veličanstvena Olivia Colman kao majka koju proganja njezina problematična prošlost. Ovo ne smijete propustiti. (Peter Travers / ABC News)
   “Izgubljena kći” znalački i neustrašivo dekonstruira majčinstvo kao instituciju i označava Maggie Gyllenhaal kao redateljicu i scenaristicu na koju možemo računati u budućnosti. (Leslie Combemale / AWFJ)
   Uz briljantnu Oliviju Colman, redateljski debi Maggie Gyllenhaal proganjajuće je djelo o izborima, majčinstvu i sjećanju. (Linda Barnard / Original Cin)
   Kao jedna od najslavnijih aktualnih autorica, Elena Ferrante i njezina djela neiscrpan su izvor inspiracije brojnim mlađim autorima, ali i hollywoodskim kreativcima. Od uspjeha HBO-jeve serije “My Brilliant Friend”, književnost ove talijanske spisateljice, o čijem se identitetu zapravo samo nagađa, ušla je u mainstream i svaka nova knjiga ili hollywoodska adaptacija iste podigne prašinu. Na policama hrvatskih knjižara upravo se pojavio roman (izdanje Profila, prijevod Ane Badurine) po kojem je Magie Gyllenhaal režirala svoj prvijenac, pa imate priliku pročitati ga prije nego što pogledate film.
https://www.imdb.com/title/tt9100054/?ref_=nv_sr_srsg_0

The Last Picture Show, 1971. Peter Bogdanovich, 118 min. US
Scenarij: Larry McMurtry i Peter Bogdanovich
Uloge: Timothy Bottoms, Jeff Bridges, Ellen Burstyn, Ben Johnson, Cloris Leachman, Cybill Shepherd
   Ne postoje "stari" filmovi – samo filmovi koje ste pogledali i oni koje niste... (Peter Bogdanovich)
   U Anareneu, malom gradiću u Teksasu, odrastaju dva najbolja prijatelja, srednjoškolci Duane i Sonny. Uživaju u sitnim radostima koje im pruža rodno mjesto, među kojima se najviše ističe kino dvorana koju vodi njihov prijatelj i mentor, Sam. No, raznorazni problemi preuzimaju kontrolu nad njihovim životima i oni shvate da je bezbrižnim vremenima došao kraj.
   Premijerno prikazan 1971., „Posljednja kino predstava“, jedan je od najboljih i najznačajnijih filmova 70-ih godina (odrastanje u malom teksaškom gradu), a Peteru Bogdanovichu, prvom američkom filmskom kritičaru koji je uplovio u redateljske vode, donio je hvalospjeve struke. Usprkos korištenja tada već prilično rijetke crno-bijele tehnike postiže izvrstan uspjeh među publikom, te oduševljenje među kritičarima, od kojih su neki njegov film proglasili "najboljim redateljskim prvijencem od Građanina Kanea", iako je to u stvari bio Bogdanovichev treći film.“Targets“ (1968.) je bio njegov dugometražni debi, nakon njega režirao je i „Voyage to the Planet of Prehistoric Women“ (1968.).
   Za Novi Hollywood bio je to nakratko otvoren prozor u revitalizirano filmsko stvaralaštvo i odvažno pripovijedanje. (Budd Wilkins / Slant Magazin)
   Ljupki film koji ponovno otkriva vrijeme, mjesto, filmsku formu - i mali, ali važan dio američkog iskustva. (Vincent Canby / New York Times)
   Najbolji film 1971. godine. (Roger Ebert / Chicago Sun Times)
   Ima nečeg nemilosrdnog i čudnog u ovom filmu dok spaja izravnost stare škole poput Forda i Hawksa, sa slobodom i kontrakulturom kasnih 60-ih. (Philip Martin / Arkansas Democrat-Gazette)
   Majstorski odana počast vremenu sazrijevanja, o tome što su filmovi bili i kako su utjecali na naše živote. (Charles Champlin / Los Angeles Times)
   Scene u kinu podsjećaju na slične prizore u "Amarcordu" Federica Fellinija. Na neki način "The Last Picture Show" jest Bogdanovichev "Amarcord", ali utemeljen na nekom osobnom mladenačkom iskustvu doživljenom ispred i iza velikog ekrana života. (Marko Njegić, SD)
   Počevši i završivši istim kadrom – panoramom prašnjave i puste glavne ulice gradića, Bogdanovich strukturira film kao studiju karaktera, odnosno motiva usamljenosti, tuge, seksualnosti i nestajanja dotadašnjeg načina života zbog tehnološkog napretka (gradić zbog dolaska televizije gubi kino). Pritom, a i s ciljem dočaravanja ozračja ranih 1950-ih, redatelj vješto kombinira dojmljivu fotografiju izrazitih crno-bijelih kontrasta i nijansi, zvučnu podlogu od country skladbi Hanka Williamsa (a u izvedbi niza popularnih pjevača 1950-ih, uglavnom tužaljki o neuzvraćenoj ljubavi), te citate i posvete remek-djelima klasičnog Hollywooda. Usprkos dominatno elegičnom ugođaju i implicitnom upućivanju na nostalgiju za prošlim kao sredstvu utjehe i olakšanja egzistencije, film izbjegava sentimentalnost, a društvene i seksualne običaje analizira vrlo prodorno. (B. Kragić, HFL)
   Peter Bogdanovich (1939.-2022.), američki filmski redatelj, scenarist i kritičar. Studirao je glumu na konzervatoriju Stelle Adler u New Yorku, a od 1959. zapaženo režira u kazalištu. Ugledan filmski kritičar 1960-ih, prvi te struke koji je u američkoj kinematografiji ostvario uspješnu redateljsku karijeru, pripadnik naraštaja tzv. Novog Hollywooda. Pozornost je privukao nostalgičnim prvijencem „Posljednja kinopredstava“ (1971.), a potom se ponajviše istaknuo komedijama „Što te tata pušta samu“ (What’s Up Doc!, 1972), „Mjesec od papira“ (Paper Moon, 1973) i „Dan kada su se svi smijali“ (They All Laughed, 1981), nakon čega ostvaruje manje zapažene filmove (npr. Maska, 1985; Texasville, 1990). 2019. je dovršio film „Druga strana vjetra“ (The Other Side of the Wind) Orsona Wellesa, u kojemu je i glumio. Objavio je knjige o Wellesu, Alfredu Hitchcocku, Johnu Fordu i Howardu Hawksu te više knjiga razgovora s hollywoodskim redateljima. (enciklopedija.hr)
https://www.imdb.com/title/tt0067328/?ref_=nv_sr_srsg_0

Nightmare Alley, 2021. Guillermo del Toro, 150 min. US/ME/CA
Scenarij: Guillermo del Toro i Kim Morgan prema romanu Williama Lindsaya Greshama
Uloge: Bradley Cooper, Cate Blanchett, Toni Collette, Willem Dafoe, Richard Jenkins, Rooney Mara, Ron Perlman, Mary Steenburgen, David Strathairn
   Remake filma iz 1946. Redatelj je bio Edmund Goulding, a naslovne uloge tumačili su Tyrone Power, Joan Blondell, Coleen Gray i Helen Walker. Film nije doživio financijski uspjeh nakon premijernog izdanja, ali se danas smatra klasikom. Kroz godine zadobio je reputaciju ukletog, jer su četiri osobe koje su radile na njemu umrle u desetljeću koje je uslijedilo. U 44. godini Power je na snimanju u Španjolskoj umro od srčanog udara, redatelj Edmund Goulding umro je godinu dana kasnije tijekom operacije srca, Gresham je 1962. godine počinio samoubojstvo, a Helen Walker, lijepa glumica koja je utjelovila psihoanalitičarku, umrla je od raka u 47. godini.
   Radnja filma fokusirana je na mladog prevaranta koji je vrlo vješt u manipulaciji s ljudima. Povezuje se sa ženskom psihijatricom koja je pak puno podmuklija od njega.
   Sirov i psihodeličan noir “Ulica noćnih mora”, čiji se narativ vrti oko špila tarot karata, po prikazivanju je dobio pozitivne kritike - hvaljena je režija, vizualni stil, fotografija, glazba, kostimografiju, dizajn te izvedbe Coopera i Blanchett, a većina kritika išla je prema trajanju filma.
   Predugačak je, na nekim mjestima neravnomjeran a na nekima prespor da bi bio remek-djelo, ali čak i s njegovim nedostacima nisam mogao odvojiti pogled od ekrana. (Rex Reed/Observer)
   Cate Blanchett “krade” ekran kao fatalna žena u vizualno zadivljujućoj (iako predugačkoj) adaptaciji Guillerma del Tora. (Trace Thurman / Horror Queers Podcast)
   “Ulica noćnih mora” Guillerma del Tora nije za svakoga. Ali, objektivno, to je pravo blago. (Norman Wilner / Now Toronto)
   Iako su usporedbe s originalom neizbježne, Del Toro koristi okvir tog filma kako bi razjasnio teme poput mistifikacije, pohlepe i korupcije s malo više strogosti i društveno svjesnih tema po kojima je poznat. (Chad Byrnes / L.A. Wekly)
   Ono što mi se sviđa kod Del Torove “Ulice noćnih mora” jest to što se čini kao njegovo ljubavno pismo zlatnom doba Hollywooda, s nevjerojatnim izvedbama i Bradleyja Coopera i Cate Blanchett. (Heather Wixson / Daily Dead)
https://www.imdb.com/title/tt7740496/?ref_=nv_sr_srsg_0

Lilies of the Field, 1963. Ralph Nelson, 94 min. US
Scenarij: James Poe po romanu Williama Edmunda Barretta
Uloge: Sidney Poitier, Lilia Skala, Lisa Mann
   Adaptacija istoimenog romana Williama Edmunda Barretta iz 1962., koja je nakon uspješnog filma doživjela i svoju kazališnu adaptaciju (promijenjenog imena „Look to the Lilies“). Godine 1978. je snimljen nastavak „Christmas Lillies of the Field“... Radnja se događa na američkom Jugozapadu gdje grupa njemačkih redovnica, nedavno doseljenih iz Evrope, pokušava sagraditi kapelicu u pustinji.
   Bez obzira na rasu, socijalnu i bilo kakvu društvenu pozadinu i različitost, svi ovi ljudi uspjeli su u onome što bi ljudi zapravo i trebali i što bi se trebalo podrazumijevati i uzimati kao nešto normalno odnosno zajedničkim radom i uvažavanjem jedno drugih stvorili su puno bolje okruženje i mikrosvijet od onoga koji su zatekli.
   Američka distribucija filma je, pak, koincidirala sa vrhuncem društvenih previranja vezanih uz pokret za građanska prava američkih crnaca. Zbog aktualne teme je postigao komercijalni uspjeh, ali i niz prestižnih nagrada, od kojih je najvažniji Oscar za najboljeg glumca. Za svoju ulogu tvrdoglavog, lutajućeg radnika Homera Smitha, Sidney Poitier osvojio je Oscara i prvi je Afroamerikanac nakon Hattie McDaniel (1939. sporedna ženska uloga u klasiku „Prohujalo s vihorom“) ovjenčan Oscarom.
   Jedna od onih toplih, simpatičnih humanističkih priča u kojoj je Poitier ostvario jednu od najprepoznatljivijih uloga karijere kao naizgled priprosti i tipični manualni radnik, koji svojim ponašanjem pokušava prikriti osobu velikog srca i poštenja kakva zapravo jest. (gambee82.blogspot.com)
   Sidney Poitier (1927.-2022.), američko-bahamski filmski glumac i redatelj, na filmu od 1950., vrlo brzo je postao vodeći Afroamerički glumac, prvi koji je tumačio karizmatične likove u mahom društveno anagažiranim filmovima. Prvi velik uspjeh postigao je u filmu „Bijeg u lancima“ (The Defiant Ones, 1958.); za tu ulogu odbjegloga robijaša vezana lancima o bijelca bio je nominiran za Oscara, a kao prvi Afroamerikanac dobio ga je za film „Ljiljani u polju“ (Lilies of the Field, 1963.). U to doba, na vrhuncu karijere, glumio je pretežito u filmovima s problematikom rasizma u SAD-u; najveći je uspjeh kod publike postigao ulogom policajca u trileru „U vrelini noći“ (In the Heat of the Night, 1967.). Popularnost mu se smanjila od sredine 1970-ih, nakon čega češće režira, mahom kriminalističke komedije. Prvi je Afroamerikanac nagrađen priznanjem Američkoga filmskog instituta za životno djelo (1992.), a 2001. primio je počasnog Oscara za životno djelo.
https://www.imdb.com/title/tt0057251/?ref_=fn_al_tt_1

Gorbachev. Heaven, 2018. Vitaliy Manskiy, 100 min. RU
Scenarij: Vitaliy Manskiy
   Dokumentarni film o promjenama koje su odjeknule svijetom zahvaljujući jednom čovjeku.
   Film koji sažima život čovjeka koji je promijenio svijet u dvadesetom stoljeću. Bio je arhitekt Glasnosti i Perestrojke, politika koje su građanima Sovjetskog saveza – koji je Ronald Reagan nazivao „Zlim carstvom“ – dale priliku za slobodu. Srušio je Berlinski zid. No istodobno je, pod njegovom vlašću, eksplodirao nuklearni pogon u Černobilu, a njegovo se uništenje zataškalo. Građani koji su tražili nezavisnost baltičkih država su umrli. Vojnici su lopatama okrutno ugušili prosvjede u Tbilisiju. A sovjetski su tenkovi prijetili te na kraju usmrtili mirne prosvjednike u Bakuu. Sovjetsko se carstvo pod njegovom vlašću urušilo – a vlastiti ga je narod osudio. S ovim teretom prošlosti ovaj starac živi posljednje dane svog života u praznoj kući u predgrađu Moskve.
   Mihailu Gorbačovu dizat će spomenike širom svijeta. Vrlo uskoro, negdje – u Rusiji, primjerice – proći će puno godina dok ne spoznamo što je ovaj čovjek učinio za povijest. No želio sam da iza hladnoće bronce ili mramora stoji vidljiv čovjek koji je sam odlučio poboljšati svijet. S tom smo se motivacijom prihvatili napornog posla uvjeravanja ovog iscrpljenog devedesetogodišnjaka da nas pusti u svoj svijet samoće, frustracije i radosti slobode! (scenarist i redatelj Vitalij Manski)
   Dirljivo, informativno. Ovaj film potvrđuje redateljev ugled jednog od najvažnijih aktivnih dokumentarista koji vrhunskom umješnošću nadopunjava istančanu formalnu rafiniranost. (Variety)
   Potkrijepljen pravom novinarskom strogoćom, ovo je vrijedan povijesni prikaz bivšeg predsjednika Sovjetskog saveza i njegovih današnjih pogleda na globalne promjene u kojima je sudjelovao u vrijeme raspada zemlje. (Cineuropa)
   Lirski portret bivšeg političkog velikana u poznim godinama, Gorbačov. Raj Vitalija Manskog neobično je intiman dokumentarni memoar koji se doima poput epitafa. (Hollywood Reporter)
   Znatiželjan, elegijski – humanistički portret. (Eye for Film)
https://www.imdb.com/title/tt13400440/?ref_=nv_sr_srsg_0

L'événement, 2021. Audrey Diwan, 100 min. FR
VENECIJA 2021. ZLATNI LAV!
Scenarij: Marcia Romano i Audrey Diwan prema istoimenom, autobiografskom romanu Annie Ernaux
Uloge: Anamaria Vartolomei, Kacey Mottet Klein, Luàna Bajrami, Sandrine Bonnaire, Louise Orry-Diquéro
    Htjela bih dijete jednog dana, ali ne umjesto života. (Anne / Anamaria Vartolomei)
    Ova francuska drama o ilegalnom pobačaju (u Francuskoj je nezakonit do 1975.) šezdesetih godina prošlog stoljeća osvojila je Zlatnog lava za najbolji film na ovogodišnjem venecijanskom filmskom festivalu. Film u režiji Audrey Diwan zadobio je gledatelje (i žiri) portretom mlade žene koja očajno želi prekinuti trudnoću kako bi nastavila sa studijem, u vrijeme kada je to značilo mogućnost vrlo stroge kazne zatvora.
   Anne je mlada žena puna života, srednjoškolka sa snovima o budućnosti, slobodi, neovisnosti. Ona je srednjoškolka koja „osluškuje“ promjene što ih donose šezdesete godine prošlog stoljeća, ali istovremeno živi u okruženju koje robuje prošlim vremenima. Anne će učiniti sve da bi se obrazovala te društveno uzdigla, na koncu i napustila okruženje koje je koči. Ali, jedan događaj poremetit će joj planove i budućnost više ne izgleda tako sjajno.
   Audrey Diwan prikazuje ono što smo doživjeli i što milijuni žena još uvijek proživljavaju. „Događaj“ je iskustvo koji se živi više nego što se priča, to je film koji te dolazi potražiti, protrese te, promijeni te... Tijekom 100 minuta gledatelj postaje svjedok i pozvan je razumijeti prošlost svojim pogledom današnjice, pozvan je da se preispita, da razumije. Nema ničeg reakcionarnog, niti feminističkog, to nije “film žena”, to je humanističko djelo, nevjerojatna borba za život, živi film koji ističe odlučnost mlade žene da živi, odrasta, uči. (www.senscritique.com)
   Iako film iznosi svoj stav s nepokolebljivom jasnoćom i poziva na polemiku, pitanje na koje će većina morati odgovoriti je: treba li cijena slobode doista biti ovolika? Teško je zamisliti film koji je potrebniji u ovom trenutku. (David Jenkins / Little White Lies)
   Pravovremen i moćan film. Premda je djelo fokusirano na prošlost (šezdesete), šokantno je pravovremen, važan i potreban... Anamaria Vartolomei fenomenalna je u glavnoj ulozi, tihe, samouvjerene i prestravljene Anne. (Clare Brunton / CineChat)
   Film libanonsko-francuske redateljice Audrey Diwan neustrašiv je, brutalan i upečatljiv. Osvojivši Zlatnog lava, potvrdila je 2021. kao godinu redateljica, nakon što je Chloé Zhao osvojila Oscara (Nomadland), a Julije Ducournau (Titane) Zlatnu palmu u Cannesu. (Umur Cagin Tas / FilmLoverss)
https://www.imdb.com/title/tt13880104/?ref_=nm_flmg_wr_1

Licorice Pizza, 2021. Paul Thomas Anderson, 133 min. US
Scenarij: Paul Thomas Anderson
Uloge: Alana Haim, Cooper Hoffman, Sean Penn, Tom Waits, Bradley Cooper, Benny Safdie
   Ovo je priča o Alani Kane i Garyju Valentineu koji zajedno odrastaju u dolini San Fernando u Kaliforniji i zaljubljuju se jedno u drugo. Radnja je smještena u sedamdesete i predstavlja petu za redom Andersonovu dramu, prvu nakon “Fantomske niti” (Phantom Thread, 2017.).
   “Licorice Pizza” je redateljeva ljubavna priča iz djetinjstva, a inspiracija za ovaj film o odrastanju bili su mu žanrovski klasici poput “Američkih grafita” i “Zlatnog doba u Ridgemontu” (Fast Times at Ridgemont High, 1982.).
   Dolina San Fernando u Kaliforniji, sedamdesete, i slatke boli prve ljubavi kontekst su priče u “Licorice Pizza”. Anderson je odrastao u dolini San Fernando i ljubav prema tom mjestu je često dokumentirao u svojim filmovima. “Dojma sam kako postoji uvriježeno mišljenje da se filmovi snimaju u Hollywoodu, znate. Hollywood, Hollywood... ali zapravo ne, snimani su u Dolini (San Fernando).” Izjavio je na nedavnoj konferenciji.
   „Nakon što sam mjesecima lupao glavom u zid pokušavajući smisliti naslov, zaključio sam da me ove dvije riječi najviše podsjećaju na djetinjstvo. Tada je postojao lanac prodavaonica ploča u južnoj Kaliforniji koji se zvao Licorice Pizza i činilo mi se da taj naziv utjelovljuje ozračje koje se osjeća u filmu. Ako pak nemate referencu na prodavaonicu ploča, to su dvije sjajne riječi koje dobro idu zajedno i odražavaju raspoloženje”, ispričao je Anderson za Variety.
   "Licorice Pizza" je nedavno nominiran za Zlatni globus u četiri kategorije: najbolji film u kategoriji mjuzikla ili komedije, najbolji scenarij, najbolja glumica i najbolji glumac. Kritičari ga već sada svrstavaju u jedan od najboljih filmova 2021.: nenadmašiv film koji nas vodi ravno u nostalgično ljeto 70-ih. Iako je romantična priča koju pratimo neobična, dovoljno je otkačena i zabavna da se u nju zaljubimo u prvih nekoliko minuta filma. Naziv filma “Licorice Pizza” nadahnut je lancem trgovina ploča u Južnoj Kaliforniji koja je nudila besplatni slatkiš (likoriciju), kao i najnovije albume tijekom sedamdesetih godina.
   Lijepo konstruiran, u cijelosti ispunjen sjajnim glumačkim izvedbama te “obojen” ubojitim soundtrackom. Ukratko, u njemu ne postoji niti jedan dosadan ili predvidljiv trenutak. (Peter Sobczynski/eFilmCritic.com)  
   Najzabavniji film ove godine. (Peter Howell/Toronto Star)
   Klasik koji izvlači najbolje od profesionalaca i briljantnih pridošlica Coopera Hoffmana i Alane Haim. (Richard Roeper/Chicago Sun-Times)
   Redatelj daje dovoljno detalja da nakratko postanem dio ekipe, a to je savršenstvo koje tražim svaki dan u filmovima. (Steven Prokopy/Third Coast Review)
   Hoffman i Haim su dobitna kombinacija na ovom čudnom, vijugavom i zabavnom putovanju. Možda ćete se smiješiti danima nakon gledanja... možda godinama. (Jeff Mitchell/Phoenix Film Festival)
https://www.imdb.com/title/tt11271038/?ref_=nv_sr_srsg_0

The Lost Daughter, 2021. Maggie Gyllenhaal, 121 min. US
Scenarij: Maggie Gyllenhaal prema romanu Elene Ferrante „La figlia oscura“ iz 2006.
Uloge: Olivia Colman, Dakota Johnson, Jessie Buckley, Paul Mescal, Dagmara Domińczyk, Oliver Jackson-Cohen, Peter Sarsgaard, Ed Harris
   Redateljski debi Maggie Gyllenhaal, temeljen na istoimenom romanu talijanske spisateljice Elene Ferrante.
   Film je dobitnik mnogobrojnih nagrada, uključujući i nagradu Golden Osella za najbolji scenarij na festivalu u Veneciji, uz nominacije za ovogodišnji Zlatni globus.
   Radnja prati sredovječnu ženu čiji će se ljetni odmor uz more, nakon što postane pomalo opsjednuta mladom majkom i djetetom koje promatra, pretvoriti u mračnu sagu suočavanja s demonima prošlosti, odnosno propitkivanje sebe kao majke.
   Na svojoj svjetskoj premijeri (Venecijanski festival), film je dobio četverominutne ovacije.
   Iznenađujuće siguran debi za scenaristicu i redateljicu Maggie Gyllenhaal, “Izgubljena kći” ujedinjuje briljantnu glumačku ekipu u službi odvažno ambiciozne priče. (konsenzus kritičara / rotten tomatoes)
   Hvala Maggie Gyllenhaal što je stvorila jedan od najboljih filmova godine u kojem glumi veličanstvena Olivia Colman kao majka koju proganja njezina problematična prošlost. Ovo ne smijete propustiti. (Peter Travers / ABC News)
   “Izgubljena kći” znalački i neustrašivo dekonstruira majčinstvo kao instituciju i označava Maggie Gyllenhaal kao redateljicu i scenaristicu na koju možemo računati u budućnosti. (Leslie Combemale / AWFJ)
   Uz briljantnu Oliviju Colman, redateljski debi Maggie Gyllenhaal proganjajuće je djelo o izborima, majčinstvu i sjećanju. (Linda Barnard / Original Cin)
   Kao jedna od najslavnijih aktualnih autorica, Elena Ferrante i njezina djela neiscrpan su izvor inspiracije brojnim mlađim autorima, ali i hollywoodskim kreativcima. Od uspjeha HBO-jeve serije “My Brilliant Friend”, književnost ove talijanske spisateljice, o čijem se identitetu zapravo samo nagađa, ušla je u mainstream i svaka nova knjiga ili hollywoodska adaptacija iste podigne prašinu. Na policama hrvatskih knjižara upravo se pojavio roman (izdanje Profila, prijevod Ane Badurine) po kojem je Magie Gyllenhaal režirala svoj prvijenac, pa imate priliku pročitati ga prije nego što pogledate film.
https://www.imdb.com/title/tt9100054/?ref_=nv_sr_srsg_0

L'événement, 2021. Audrey Diwan, 100 min. FR
VENECIJA 2021. ZLATNI LAV!
Scenarij: Marcia Romano i Audrey Diwan prema istoimenom, autobiografskom romanu Annie Ernaux
Uloge: Anamaria Vartolomei, Kacey Mottet Klein, Luàna Bajrami, Sandrine Bonnaire, Louise Orry-Diquéro
    Htjela bih dijete jednog dana, ali ne umjesto života. (Anne / Anamaria Vartolomei)
    Ova francuska drama o ilegalnom pobačaju (u Francuskoj je nezakonit do 1975.) šezdesetih godina prošlog stoljeća osvojila je Zlatnog lava za najbolji film na ovogodišnjem venecijanskom filmskom festivalu. Film u režiji Audrey Diwan zadobio je gledatelje (i žiri) portretom mlade žene koja očajno želi prekinuti trudnoću kako bi nastavila sa studijem, u vrijeme kada je to značilo mogućnost vrlo stroge kazne zatvora.
   Anne je mlada žena puna života, srednjoškolka sa snovima o budućnosti, slobodi, neovisnosti. Ona je srednjoškolka koja „osluškuje“ promjene što ih donose šezdesete godine prošlog stoljeća, ali istovremeno živi u okruženju koje robuje prošlim vremenima. Anne će učiniti sve da bi se obrazovala te društveno uzdigla, na koncu i napustila okruženje koje je koči. Ali, jedan događaj poremetit će joj planove i budućnost više ne izgleda tako sjajno.
   Audrey Diwan prikazuje ono što smo doživjeli i što milijuni žena još uvijek proživljavaju. „Događaj“ je iskustvo koji se živi više nego što se priča, to je film koji te dolazi potražiti, protrese te, promijeni te... Tijekom 100 minuta gledatelj postaje svjedok i pozvan je razumijeti prošlost svojim pogledom današnjice, pozvan je da se preispita, da razumije. Nema ničeg reakcionarnog, niti feminističkog, to nije “film žena”, to je humanističko djelo, nevjerojatna borba za život, živi film koji ističe odlučnost mlade žene da živi, odrasta, uči. (www.senscritique.com)
   Iako film iznosi svoj stav s nepokolebljivom jasnoćom i poziva na polemiku, pitanje na koje će većina morati odgovoriti je: treba li cijena slobode doista biti ovolika? Teško je zamisliti film koji je potrebniji u ovom trenutku. (David Jenkins / Little White Lies)
   Pravovremen i moćan film. Premda je djelo fokusirano na prošlost (šezdesete), šokantno je pravovremen, važan i potreban... Anamaria Vartolomei fenomenalna je u glavnoj ulozi, tihe, samouvjerene i prestravljene Anne. (Clare Brunton / CineChat)
   Film libanonsko-francuske redateljice Audrey Diwan neustrašiv je, brutalan i upečatljiv. Osvojivši Zlatnog lava, potvrdila je 2021. kao godinu redateljica, nakon što je Chloé Zhao osvojila Oscara (Nomadland), a Julije Ducournau (Titane) Zlatnu palmu u Cannesu. (Umur Cagin Tas / FilmLoverss)
https://www.imdb.com/title/tt13880104/?ref_=nm_flmg_wr_1

Licorice Pizza, 2021. Paul Thomas Anderson, 133 min. US
Scenarij: Paul Thomas Anderson
Uloge: Alana Haim, Cooper Hoffman, Sean Penn, Tom Waits, Bradley Cooper, Benny Safdie
   Ovo je priča o Alani Kane i Garyju Valentineu koji zajedno odrastaju u dolini San Fernando u Kaliforniji i zaljubljuju se jedno u drugo. Radnja je smještena u sedamdesete i predstavlja petu za redom Andersonovu dramu, prvu nakon “Fantomske niti” (Phantom Thread, 2017.).
   “Licorice Pizza” je redateljeva ljubavna priča iz djetinjstva, a inspiracija za ovaj film o odrastanju bili su mu žanrovski klasici poput “Američkih grafita” i “Zlatnog doba u Ridgemontu” (Fast Times at Ridgemont High, 1982.).
   Dolina San Fernando u Kaliforniji, sedamdesete, i slatke boli prve ljubavi kontekst su priče u “Licorice Pizza”. Anderson je odrastao u dolini San Fernando i ljubav prema tom mjestu je često dokumentirao u svojim filmovima. “Dojma sam kako postoji uvriježeno mišljenje da se filmovi snimaju u Hollywoodu, znate. Hollywood, Hollywood... ali zapravo ne, snimani su u Dolini (San Fernando).” Izjavio je na nedavnoj konferenciji.
   „Nakon što sam mjesecima lupao glavom u zid pokušavajući smisliti naslov, zaključio sam da me ove dvije riječi najviše podsjećaju na djetinjstvo. Tada je postojao lanac prodavaonica ploča u južnoj Kaliforniji koji se zvao Licorice Pizza i činilo mi se da taj naziv utjelovljuje ozračje koje se osjeća u filmu. Ako pak nemate referencu na prodavaonicu ploča, to su dvije sjajne riječi koje dobro idu zajedno i odražavaju raspoloženje”, ispričao je Anderson za Variety.
   "Licorice Pizza" je nedavno nominiran za Zlatni globus u četiri kategorije: najbolji film u kategoriji mjuzikla ili komedije, najbolji scenarij, najbolja glumica i najbolji glumac. Kritičari ga već sada svrstavaju u jedan od najboljih filmova 2021.: nenadmašiv film koji nas vodi ravno u nostalgično ljeto 70-ih. Iako je romantična priča koju pratimo neobična, dovoljno je otkačena i zabavna da se u nju zaljubimo u prvih nekoliko minuta filma. Naziv filma “Licorice Pizza” nadahnut je lancem trgovina ploča u Južnoj Kaliforniji koja je nudila besplatni slatkiš (likoriciju), kao i najnovije albume tijekom sedamdesetih godina.
   Lijepo konstruiran, u cijelosti ispunjen sjajnim glumačkim izvedbama te “obojen” ubojitim soundtrackom. Ukratko, u njemu ne postoji niti jedan dosadan ili predvidljiv trenutak. (Peter Sobczynski/eFilmCritic.com)  
   Najzabavniji film ove godine. (Peter Howell/Toronto Star)
   Klasik koji izvlači najbolje od profesionalaca i briljantnih pridošlica Coopera Hoffmana i Alane Haim. (Richard Roeper/Chicago Sun-Times)
   Redatelj daje dovoljno detalja da nakratko postanem dio ekipe, a to je savršenstvo koje tražim svaki dan u filmovima. (Steven Prokopy/Third Coast Review)
   Hoffman i Haim su dobitna kombinacija na ovom čudnom, vijugavom i zabavnom putovanju. Možda ćete se smiješiti danima nakon gledanja... možda godinama. (Jeff Mitchell/Phoenix Film Festival)
https://www.imdb.com/title/tt11271038/?ref_=nv_sr_srsg_0

The Lost Daughter, 2021. Maggie Gyllenhaal, 121 min. US
Scenarij: Maggie Gyllenhaal prema romanu Elene Ferrante „La figlia oscura“ iz 2006.
Uloge: Olivia Colman, Dakota Johnson, Jessie Buckley, Paul Mescal, Dagmara Domińczyk, Oliver Jackson-Cohen, Peter Sarsgaard, Ed Harris
   Redateljski debi Maggie Gyllenhaal, temeljen na istoimenom romanu talijanske spisateljice Elene Ferrante.
   Film je dobitnik mnogobrojnih nagrada, uključujući i nagradu Golden Osella za najbolji scenarij na festivalu u Veneciji, uz nominacije za ovogodišnji Zlatni globus.
   Radnja prati sredovječnu ženu čiji će se ljetni odmor uz more, nakon što postane pomalo opsjednuta mladom majkom i djetetom koje promatra, pretvoriti u mračnu sagu suočavanja s demonima prošlosti, odnosno propitkivanje sebe kao majke.
   Na svojoj svjetskoj premijeri (Venecijanski festival), film je dobio četverominutne ovacije.
   Iznenađujuće siguran debi za scenaristicu i redateljicu Maggie Gyllenhaal, “Izgubljena kći” ujedinjuje briljantnu glumačku ekipu u službi odvažno ambiciozne priče. (konsenzus kritičara / rotten tomatoes)
   Hvala Maggie Gyllenhaal što je stvorila jedan od najboljih filmova godine u kojem glumi veličanstvena Olivia Colman kao majka koju proganja njezina problematična prošlost. Ovo ne smijete propustiti. (Peter Travers / ABC News)
   “Izgubljena kći” znalački i neustrašivo dekonstruira majčinstvo kao instituciju i označava Maggie Gyllenhaal kao redateljicu i scenaristicu na koju možemo računati u budućnosti. (Leslie Combemale / AWFJ)
   Uz briljantnu Oliviju Colman, redateljski debi Maggie Gyllenhaal proganjajuće je djelo o izborima, majčinstvu i sjećanju. (Linda Barnard / Original Cin)
   Kao jedna od najslavnijih aktualnih autorica, Elena Ferrante i njezina djela neiscrpan su izvor inspiracije brojnim mlađim autorima, ali i hollywoodskim kreativcima. Od uspjeha HBO-jeve serije “My Brilliant Friend”, književnost ove talijanske spisateljice, o čijem se identitetu zapravo samo nagađa, ušla je u mainstream i svaka nova knjiga ili hollywoodska adaptacija iste podigne prašinu. Na policama hrvatskih knjižara upravo se pojavio roman (izdanje Profila, prijevod Ane Badurine) po kojem je Magie Gyllenhaal režirala svoj prvijenac, pa imate priliku pročitati ga prije nego što pogledate film.
https://www.imdb.com/title/tt9100054/?ref_=nv_sr_srsg_0

Nightmare Alley, 2021. Guillermo del Toro, 150 min. US/ME/CA
Scenarij: Guillermo del Toro i Kim Morgan prema romanu Williama Lindsaya Greshama
Uloge: Bradley Cooper, Cate Blanchett, Toni Collette, Willem Dafoe, Richard Jenkins, Rooney Mara, Ron Perlman, Mary Steenburgen, David Strathairn
   Remake filma iz 1946. Redatelj je bio Edmund Goulding, a naslovne uloge tumačili su Tyrone Power, Joan Blondell, Coleen Gray i Helen Walker. Film nije doživio financijski uspjeh nakon premijernog izdanja, ali se danas smatra klasikom. Kroz godine zadobio je reputaciju ukletog, jer su četiri osobe koje su radile na njemu umrle u desetljeću koje je uslijedilo. U 44. godini Power je na snimanju u Španjolskoj umro od srčanog udara, redatelj Edmund Goulding umro je godinu dana kasnije tijekom operacije srca, Gresham je 1962. godine počinio samoubojstvo, a Helen Walker, lijepa glumica koja je utjelovila psihoanalitičarku, umrla je od raka u 47. godini.
   Radnja filma fokusirana je na mladog prevaranta koji je vrlo vješt u manipulaciji s ljudima. Povezuje se sa ženskom psihijatricom koja je pak puno podmuklija od njega.
   Sirov i psihodeličan noir “Ulica noćnih mora”, čiji se narativ vrti oko špila tarot karata, po prikazivanju je dobio pozitivne kritike - hvaljena je režija, vizualni stil, fotografija, glazba, kostimografiju, dizajn te izvedbe Coopera i Blanchett, a većina kritika išla je prema trajanju filma.
   Predugačak je, na nekim mjestima neravnomjeran a na nekima prespor da bi bio remek-djelo, ali čak i s njegovim nedostacima nisam mogao odvojiti pogled od ekrana. (Rex Reed/Observer)
   Cate Blanchett “krade” ekran kao fatalna žena u vizualno zadivljujućoj (iako predugačkoj) adaptaciji Guillerma del Tora. (Trace Thurman / Horror Queers Podcast)
   “Ulica noćnih mora” Guillerma del Tora nije za svakoga. Ali, objektivno, to je pravo blago. (Norman Wilner / Now Toronto)
   Iako su usporedbe s originalom neizbježne, Del Toro koristi okvir tog filma kako bi razjasnio teme poput mistifikacije, pohlepe i korupcije s malo više strogosti i društveno svjesnih tema po kojima je poznat. (Chad Byrnes / L.A. Wekly)
   Ono što mi se sviđa kod Del Torove “Ulice noćnih mora” jest to što se čini kao njegovo ljubavno pismo zlatnom doba Hollywooda, s nevjerojatnim izvedbama i Bradleyja Coopera i Cate Blanchett. (Heather Wixson / Daily Dead)
https://www.imdb.com/title/tt7740496/?ref_=nv_sr_srsg_0

The Omen, 1976. Richard Donner, 111 min. US
Scenarij: David Seltzer, prema svojem romanu
Uloge: Gregory Peck, Lee Remick, David Warner, Harvey Stephens, Billie Whitelaw, Patrick Troughton, Martin Benson
   Američki diplomat Robert Thorn i njegova supruga Katherine u Rimu posvajaju, pod tajnovitim okolnostima, sina Damiena. Pet godina poslije, nakon niza čudnih događaja, Robert počinje sumnjati da mu je sin zapravo novi Antikrist.
   Kada se 1976. pojavio u kinima, horor klasik 'The Omen' (Pretkazanje) postao je ogroman hit i zaradio 60 milijuna dolara, ali ono što se događalo oko filma – cijeli niz nesretnih događaja - obilježilo ga je zauvijek. Gregory Peck i scenarist David Seltzer letjeli su zasebnim zrakoplovima za London... u oba je udario grom! Nakon što je Peck otkazao jedan let za Izrael, taj se zrakoplov srušio. Rottweileri angažirani za film napadali su svoje trenere. Hotel u kojem je boravio redatelj Richard Donner napadnut je od strane IRA-e. Prvog dana snimanja nekoliko članova filmske ekipe preživjelo je automobilsku nesreću... 1977., tijekom snimanja filma „Bridge to Far“ majstor specijalnih efekata John Richardson i njegova asistentica Liz Moore vozili su se kroz Nizozemsku kada je na njih naletio kamion, a vjetrobransko staklo doslovno je prepolovilo Liz. John je preživio sudar i kada je izlazio iz smrskanog automobila ugledao je znak na cesti - Ommen 66,6 km.
   Ovim filmom veliki holivudski studiji potvrđuju zanimanje za žanr filma strave 1970-ih, kao posljedicu velikoga komercijalnog uspjeha „Egzorcista“. Film, kao i predložak, varira, u okviru modusa horora, biblijske i vjerske motive (Antikrist, demonizam i egzorcizam) prožete morbidnim ugođajem, a odlikuje ga bogata produkcija, glumačke zvijezde (kao potvrda novog ugleda žanra dotad uglavnom ograničenog na B-produkciju), sjajna glazba (Jerry Goldsmith nagrađen je Oscarom) i sigurna režija Richarda Donnera. (HFL)
   Kada na nevino dječje lice stavite grimasu zlobnog smješka dobivate nevjerojatno zastrašujući prizor. Kako nešto nejako može biti oličenje zla? „Omen“ (1976), zloguki film u čijoj se priči najavljuje dolazak Antikrista na filmska platna je donio upravo to. Zlo u tijelu djeteta. Kultni film Richarda Donnera jedan je od najstrašnijih mističnih horror filmova koji su ikada zasjali na kino platnima. (www.moj-film.hr)
   Nakon ovog filma nećete baš blagonaklono gledati petogodišnjake. Jedan takav je mali Damian oko kojeg se događaju čudne stvari. Kako i ne bi kad je vražje dijete… Film prati borbu njegovih posvojitelja da shvate što to nije u redu s Damianom. Glazba, napetost… radnja. Ovaj film zahtjeva bar 5 puta dizanja svih dlaka na tijelu. (www.otvoreni.hr)
   Zapravo je jednostavno zbog čega „The Omen“ uspijeva već godinama unositi nemir i strah – ne treba čovjek biti bogobojazan a da bi osjetio zlo. Film se ne oslanja na kojekakve moćne efekte, rijeke krvi, motorke i slično – oslanja se isključivo na jednostavna no dramatično izvedena stradavanja, kojima pozadinu, kao i eskalaciji cijeloga filma od početka do kraja, daje glazba, iako i tihi dijelovi nisu ništa manje siromašni strahom i – predskazanjima. Briljantna „Ave Satani“ Jerryja Goldsmitha izvedena u klasičnom stilu crkvenih pjevanih molitvi je nenadmašna kao adut koji uznemiruje i najmirnije, i sama sudbinska, i sama predskazanje.  Nedostatak specijalnih efekata je savršeno upotpunjen s tek par nevjerojatnih scena koje se malo kome nisu urezale u sjećanje (npr. dekapitacija staklom… da ne spojlam?) no pored Damienovog pogleda preko ramena ili Baylockice u krupnom planu – tu krvi nikakve ni ne treba da bi čovjek dao petama vjetra. Efekat? Potpun. (Vanja / www.fak.hr)
"The Omen" je dio "svetog trojstva" starog nadnaravnog horora zajedno s "Istjerivačem đavola" Williama Friedkina i "Rosemarynom bebom" Romana Polanskog, premda se, suprotno njima, nije dobacio do važnijih nominacija za Oscare, ne računajući proganjajuće sjajnu glazbu i pjesmu Jerryja Goldsmitha. (Marko Njegić, SD)
   Richard Donner (1930. – 2021), američki filmski redatelj. Isprva televizijski redatelj, na filmu počeo raditi 1961. Nakon uspjeha inovativnim filmom strave „Predkazanje“ (The Omen, 1976), režira komercijalne projekte, npr. ekranizaciju popularnoga fantastičnog stripa „Superman“ (1978) te seriju kriminalističkih budybuddy filmova, „Smrtonosno oružje“ (Lethal Weapon, 1987; II, 1989; III, 1992; IV, 1998).

https://www.imdb.com/title/tt0075005/?ref_=nv_sr_1

Nightmare Alley, 2021. Guillermo del Toro, 150 min. US/ME/CA
Scenarij: Guillermo del Toro i Kim Morgan prema romanu Williama Lindsaya Greshama
Uloge: Bradley Cooper, Cate Blanchett, Toni Collette, Willem Dafoe, Richard Jenkins, Rooney Mara, Ron Perlman, Mary Steenburgen, David Strathairn
   Remake filma iz 1946. Redatelj je bio Edmund Goulding, a naslovne uloge tumačili su Tyrone Power, Joan Blondell, Coleen Gray i Helen Walker. Film nije doživio financijski uspjeh nakon premijernog izdanja, ali se danas smatra klasikom. Kroz godine zadobio je reputaciju ukletog, jer su četiri osobe koje su radile na njemu umrle u desetljeću koje je uslijedilo. U 44. godini Power je na snimanju u Španjolskoj umro od srčanog udara, redatelj Edmund Goulding umro je godinu dana kasnije tijekom operacije srca, Gresham je 1962. godine počinio samoubojstvo, a Helen Walker, lijepa glumica koja je utjelovila psihoanalitičarku, umrla je od raka u 47. godini.
   Radnja filma fokusirana je na mladog prevaranta koji je vrlo vješt u manipulaciji s ljudima. Povezuje se sa ženskom psihijatricom koja je pak puno podmuklija od njega.
   Sirov i psihodeličan noir “Ulica noćnih mora”, čiji se narativ vrti oko špila tarot karata, po prikazivanju je dobio pozitivne kritike - hvaljena je režija, vizualni stil, fotografija, glazba, kostimografiju, dizajn te izvedbe Coopera i Blanchett, a većina kritika išla je prema trajanju filma.
   Predugačak je, na nekim mjestima neravnomjeran a na nekima prespor da bi bio remek-djelo, ali čak i s njegovim nedostacima nisam mogao odvojiti pogled od ekrana. (Rex Reed/Observer)
   Cate Blanchett “krade” ekran kao fatalna žena u vizualno zadivljujućoj (iako predugačkoj) adaptaciji Guillerma del Tora. (Trace Thurman / Horror Queers Podcast)
   “Ulica noćnih mora” Guillerma del Tora nije za svakoga. Ali, objektivno, to je pravo blago. (Norman Wilner / Now Toronto)
   Iako su usporedbe s originalom neizbježne, Del Toro koristi okvir tog filma kako bi razjasnio teme poput mistifikacije, pohlepe i korupcije s malo više strogosti i društveno svjesnih tema po kojima je poznat. (Chad Byrnes / L.A. Wekly)
   Ono što mi se sviđa kod Del Torove “Ulice noćnih mora” jest to što se čini kao njegovo ljubavno pismo zlatnom doba Hollywooda, s nevjerojatnim izvedbama i Bradleyja Coopera i Cate Blanchett. (Heather Wixson / Daily Dead)
https://www.imdb.com/title/tt7740496/?ref_=nv_sr_srsg_0

Benedetta, 2021. Paul Verhoeven, 131 min. NL/FR/BE
Scenarij: David Birke i Paul Verhoeven prema knjizi Judith C. Brown "Immodest Acts: The Life of a Lesbian Nun in Renaissance Italy", napisanoj prema zapisnicima s jednog crkvenog suđenja za bludne (lezbijske) radnje
Uloge: Virginie Efira, Charlotte Rampling, Lambert Wilson, Daphne Patakia
   U drugoj polovici sedamnaestog stoljeća, dok kuga razara zemlju, Benedetta Carlini pridružuje se samostanu u Pesciji (Toscani) kao sestra početnica. Od ranog djetinjstva sposobna izvoditi čuda, Benedettin snažan utjecaj na zajednicu instantan je gotovo jednako koliko i važan, ali i šokantan: počinje patiti od vjerskih i erotskih vizija.
   Seks, nasilje, izdaja, moralna dvosmislenost, vjersko licemjerje - pripremite se za „Benedettu“… Svatko tko poznaje Verhoevenov opus, pretpostavlja što može od njega očekivati, a najčešće je uz njegov rad vezana riječ „provokativan“. Toga nije pošteđena ni „Benedetta“, prvi film nizozemskog redatelja nakon petogodišnje pauze (Elle, 2016. godine). „Benedetta“ je zasnovana na istinitoj priči o lezbijskoj ljubavi i političkoj korupciji, i predstavlja slobodnu adaptaciju knjige Judith C. Brown iz 1986. godine. „Benedetta“ je premijerno prikazana u Cannesu, zaradivši petominutne ovacije, ali i podijeljene kritike.
   Paul Verhoeven i David Birke napisali su maštovit i očaravajući scenarij koji istražuje sjecište religije, seksualnosti i ljudskih ambicija u doba kuge i vjere. (Judith C. Brown, autorica knjige po kojoj je snimljen film)
   Ispod eksplicitnog seksa i nasilja kriju se promišljeni izazovi o rodnim ulogama i institucionalnoj religiji. (Veronica Baker / Hyperallergic)
   Fantastično pronicljiva, groteskna satira, tipičan Verhoeven, sve do posljednjeg kadra. (Margaret Barton-Fumo / Screen Slate)
   Nesigurno hodajući na rubu različitih žanrova i tonova, „Benedetta“ podstiče pitanja o seksualnoj slobodi i njenom odnosu s vjerom. (rotten tomatoes)
   U „Benedetti“ stalno postoji prisutnost erotskog i svetog, sve isprepleteno u subverzivnom, nadrealnom vrtlogu. (CH Newell / Father Son Holy Gore)
   Čitajući kako je ovaj film prepun sablažnjivih i bogohulnih scena sjetio sam se apsolutnog prvaka po pitanju cenzure, odličnog filma Kena Russella „The Devils“ iz 1971. godine koji je imao sličnu premisu. Za svoje vrijeme to je bila vrlo kontroverzna studija o ženskoj seksualnosti i odličan presjek licemjerja crkve, ali u usporedbi a ovim filmom, „The Devils“ dođe skoro kao „Pocahontas“. (siniša Stajić / filmskerecenzije.com)
   „Benedetta“ nije iz reda najboljeg što nam je kroz bogatu karijeru ponudio Paul Verhoeven, ali on je jedan od rijetkih velikih redatelja koji su preostali i koji predstavljaju kinematografiju za sebe. A tu se, čak i kad nije na najvišem nivou, puno toga događa i ima se o čemu pričati. (Goran Jovanović / www.filmovipreporuke.com)
   Fascinantno ispitivanje tanke granice između svetog i profanog. Verhoeven je možda jedini filmaš koji je ovo mogao izvesti. (Alec B/rotten tomatoes)
https://www.imdb.com/title/tt6823148/?ref_=fn_al_tt_1

Benedetta, 2021. Paul Verhoeven, 131 min. NL/FR/BE
Scenarij: David Birke i Paul Verhoeven prema knjizi Judith C. Brown "Immodest Acts: The Life of a Lesbian Nun in Renaissance Italy", napisanoj prema zapisnicima s jednog crkvenog suđenja za bludne (lezbijske) radnje
Uloge: Virginie Efira, Charlotte Rampling, Lambert Wilson, Daphne Patakia
   U drugoj polovici sedamnaestog stoljeća, dok kuga razara zemlju, Benedetta Carlini pridružuje se samostanu u Pesciji (Toscani) kao sestra početnica. Od ranog djetinjstva sposobna izvoditi čuda, Benedettin snažan utjecaj na zajednicu instantan je gotovo jednako koliko i važan, ali i šokantan: počinje patiti od vjerskih i erotskih vizija.
   Seks, nasilje, izdaja, moralna dvosmislenost, vjersko licemjerje - pripremite se za „Benedettu“… Svatko tko poznaje Verhoevenov opus, pretpostavlja što može od njega očekivati, a najčešće je uz njegov rad vezana riječ „provokativan“. Toga nije pošteđena ni „Benedetta“, prvi film nizozemskog redatelja nakon petogodišnje pauze (Elle, 2016. godine). „Benedetta“ je zasnovana na istinitoj priči o lezbijskoj ljubavi i političkoj korupciji, i predstavlja slobodnu adaptaciju knjige Judith C. Brown iz 1986. godine. „Benedetta“ je premijerno prikazana u Cannesu, zaradivši petominutne ovacije, ali i podijeljene kritike.
   Paul Verhoeven i David Birke napisali su maštovit i očaravajući scenarij koji istražuje sjecište religije, seksualnosti i ljudskih ambicija u doba kuge i vjere. (Judith C. Brown, autorica knjige po kojoj je snimljen film)
   Ispod eksplicitnog seksa i nasilja kriju se promišljeni izazovi o rodnim ulogama i institucionalnoj religiji. (Veronica Baker / Hyperallergic)
   Fantastično pronicljiva, groteskna satira, tipičan Verhoeven, sve do posljednjeg kadra. (Margaret Barton-Fumo / Screen Slate)
   Nesigurno hodajući na rubu različitih žanrova i tonova, „Benedetta“ podstiče pitanja o seksualnoj slobodi i njenom odnosu s vjerom. (rotten tomatoes)
   U „Benedetti“ stalno postoji prisutnost erotskog i svetog, sve isprepleteno u subverzivnom, nadrealnom vrtlogu. (CH Newell / Father Son Holy Gore)
   Čitajući kako je ovaj film prepun sablažnjivih i bogohulnih scena sjetio sam se apsolutnog prvaka po pitanju cenzure, odličnog filma Kena Russella „The Devils“ iz 1971. godine koji je imao sličnu premisu. Za svoje vrijeme to je bila vrlo kontroverzna studija o ženskoj seksualnosti i odličan presjek licemjerja crkve, ali u usporedbi a ovim filmom, „The Devils“ dođe skoro kao „Pocahontas“. (siniša Stajić / filmskerecenzije.com)
   „Benedetta“ nije iz reda najboljeg što nam je kroz bogatu karijeru ponudio Paul Verhoeven, ali on je jedan od rijetkih velikih redatelja koji su preostali i koji predstavljaju kinematografiju za sebe. A tu se, čak i kad nije na najvišem nivou, puno toga događa i ima se o čemu pričati. (Goran Jovanović / www.filmovipreporuke.com)
   Fascinantno ispitivanje tanke granice između svetog i profanog. Verhoeven je možda jedini filmaš koji je ovo mogao izvesti. (Alec B/rotten tomatoes)
https://www.imdb.com/title/tt6823148/?ref_=fn_al_tt_1

L'événement, 2021. Audrey Diwan, 100 min. FR
VENECIJA 2021. ZLATNI LAV!
Scenarij: Marcia Romano i Audrey Diwan prema istoimenom, autobiografskom romanu Annie Ernaux
Uloge: Anamaria Vartolomei, Kacey Mottet Klein, Luàna Bajrami, Sandrine Bonnaire, Louise Orry-Diquéro
    Htjela bih dijete jednog dana, ali ne umjesto života. (Anne / Anamaria Vartolomei)
    Ova francuska drama o ilegalnom pobačaju (u Francuskoj je nezakonit do 1975.) šezdesetih godina prošlog stoljeća osvojila je Zlatnog lava za najbolji film na ovogodišnjem venecijanskom filmskom festivalu. Film u režiji Audrey Diwan zadobio je gledatelje (i žiri) portretom mlade žene koja očajno želi prekinuti trudnoću kako bi nastavila sa studijem, u vrijeme kada je to značilo mogućnost vrlo stroge kazne zatvora.
   Anne je mlada žena puna života, srednjoškolka sa snovima o budućnosti, slobodi, neovisnosti. Ona je srednjoškolka koja „osluškuje“ promjene što ih donose šezdesete godine prošlog stoljeća, ali istovremeno živi u okruženju koje robuje prošlim vremenima. Anne će učiniti sve da bi se obrazovala te društveno uzdigla, na koncu i napustila okruženje koje je koči. Ali, jedan događaj poremetit će joj planove i budućnost više ne izgleda tako sjajno.
   Audrey Diwan prikazuje ono što smo doživjeli i što milijuni žena još uvijek proživljavaju. „Događaj“ je iskustvo koji se živi više nego što se priča, to je film koji te dolazi potražiti, protrese te, promijeni te... Tijekom 100 minuta gledatelj postaje svjedok i pozvan je razumijeti prošlost svojim pogledom današnjice, pozvan je da se preispita, da razumije. Nema ničeg reakcionarnog, niti feminističkog, to nije “film žena”, to je humanističko djelo, nevjerojatna borba za život, živi film koji ističe odlučnost mlade žene da živi, odrasta, uči. (www.senscritique.com)
   Iako film iznosi svoj stav s nepokolebljivom jasnoćom i poziva na polemiku, pitanje na koje će većina morati odgovoriti je: treba li cijena slobode doista biti ovolika? Teško je zamisliti film koji je potrebniji u ovom trenutku. (David Jenkins / Little White Lies)
   Pravovremen i moćan film. Premda je djelo fokusirano na prošlost (šezdesete), šokantno je pravovremen, važan i potreban... Anamaria Vartolomei fenomenalna je u glavnoj ulozi, tihe, samouvjerene i prestravljene Anne. (Clare Brunton / CineChat)
   Film libanonsko-francuske redateljice Audrey Diwan neustrašiv je, brutalan i upečatljiv. Osvojivši Zlatnog lava, potvrdila je 2021. kao godinu redateljica, nakon što je Chloé Zhao osvojila Oscara (Nomadland), a Julije Ducournau (Titane) Zlatnu palmu u Cannesu. (Umur Cagin Tas / FilmLoverss)
https://www.imdb.com/title/tt13880104/?ref_=nm_flmg_wr_1

The Lost Daughter, 2021. Maggie Gyllenhaal, 121 min. US
Scenarij: Maggie Gyllenhaal prema romanu Elene Ferrante „La figlia oscura“ iz 2006.
Uloge: Olivia Colman, Dakota Johnson, Jessie Buckley, Paul Mescal, Dagmara Domińczyk, Oliver Jackson-Cohen, Peter Sarsgaard, Ed Harris
   Redateljski debi Maggie Gyllenhaal, temeljen na istoimenom romanu talijanske spisateljice Elene Ferrante.
   Film je dobitnik mnogobrojnih nagrada, uključujući i nagradu Golden Osella za najbolji scenarij na festivalu u Veneciji, uz nominacije za ovogodišnji Zlatni globus.
   Radnja prati sredovječnu ženu čiji će se ljetni odmor uz more, nakon što postane pomalo opsjednuta mladom majkom i djetetom koje promatra, pretvoriti u mračnu sagu suočavanja s demonima prošlosti, odnosno propitkivanje sebe kao majke.
   Na svojoj svjetskoj premijeri (Venecijanski festival), film je dobio četverominutne ovacije.
   Iznenađujuće siguran debi za scenaristicu i redateljicu Maggie Gyllenhaal, “Izgubljena kći” ujedinjuje briljantnu glumačku ekipu u službi odvažno ambiciozne priče. (konsenzus kritičara / rotten tomatoes)
   Hvala Maggie Gyllenhaal što je stvorila jedan od najboljih filmova godine u kojem glumi veličanstvena Olivia Colman kao majka koju proganja njezina problematična prošlost. Ovo ne smijete propustiti. (Peter Travers / ABC News)
   “Izgubljena kći” znalački i neustrašivo dekonstruira majčinstvo kao instituciju i označava Maggie Gyllenhaal kao redateljicu i scenaristicu na koju možemo računati u budućnosti. (Leslie Combemale / AWFJ)
   Uz briljantnu Oliviju Colman, redateljski debi Maggie Gyllenhaal proganjajuće je djelo o izborima, majčinstvu i sjećanju. (Linda Barnard / Original Cin)
   Kao jedna od najslavnijih aktualnih autorica, Elena Ferrante i njezina djela neiscrpan su izvor inspiracije brojnim mlađim autorima, ali i hollywoodskim kreativcima. Od uspjeha HBO-jeve serije “My Brilliant Friend”, književnost ove talijanske spisateljice, o čijem se identitetu zapravo samo nagađa, ušla je u mainstream i svaka nova knjiga ili hollywoodska adaptacija iste podigne prašinu. Na policama hrvatskih knjižara upravo se pojavio roman (izdanje Profila, prijevod Ane Badurine) po kojem je Magie Gyllenhaal režirala svoj prvijenac, pa imate priliku pročitati ga prije nego što pogledate film.
https://www.imdb.com/title/tt9100054/?ref_=nv_sr_srsg_0

Benedetta, 2021. Paul Verhoeven, 131 min. NL/FR/BE
Scenarij: David Birke i Paul Verhoeven prema knjizi Judith C. Brown "Immodest Acts: The Life of a Lesbian Nun in Renaissance Italy", napisanoj prema zapisnicima s jednog crkvenog suđenja za bludne (lezbijske) radnje
Uloge: Virginie Efira, Charlotte Rampling, Lambert Wilson, Daphne Patakia
   U drugoj polovici sedamnaestog stoljeća, dok kuga razara zemlju, Benedetta Carlini pridružuje se samostanu u Pesciji (Toscani) kao sestra početnica. Od ranog djetinjstva sposobna izvoditi čuda, Benedettin snažan utjecaj na zajednicu instantan je gotovo jednako koliko i važan, ali i šokantan: počinje patiti od vjerskih i erotskih vizija.
   Seks, nasilje, izdaja, moralna dvosmislenost, vjersko licemjerje - pripremite se za „Benedettu“… Svatko tko poznaje Verhoevenov opus, pretpostavlja što može od njega očekivati, a najčešće je uz njegov rad vezana riječ „provokativan“. Toga nije pošteđena ni „Benedetta“, prvi film nizozemskog redatelja nakon petogodišnje pauze (Elle, 2016. godine). „Benedetta“ je zasnovana na istinitoj priči o lezbijskoj ljubavi i političkoj korupciji, i predstavlja slobodnu adaptaciju knjige Judith C. Brown iz 1986. godine. „Benedetta“ je premijerno prikazana u Cannesu, zaradivši petominutne ovacije, ali i podijeljene kritike.
   Paul Verhoeven i David Birke napisali su maštovit i očaravajući scenarij koji istražuje sjecište religije, seksualnosti i ljudskih ambicija u doba kuge i vjere. (Judith C. Brown, autorica knjige po kojoj je snimljen film)
   Ispod eksplicitnog seksa i nasilja kriju se promišljeni izazovi o rodnim ulogama i institucionalnoj religiji. (Veronica Baker / Hyperallergic)
   Fantastično pronicljiva, groteskna satira, tipičan Verhoeven, sve do posljednjeg kadra. (Margaret Barton-Fumo / Screen Slate)
   Nesigurno hodajući na rubu različitih žanrova i tonova, „Benedetta“ podstiče pitanja o seksualnoj slobodi i njenom odnosu s vjerom. (rotten tomatoes)
   U „Benedetti“ stalno postoji prisutnost erotskog i svetog, sve isprepleteno u subverzivnom, nadrealnom vrtlogu. (CH Newell / Father Son Holy Gore)
   Čitajući kako je ovaj film prepun sablažnjivih i bogohulnih scena sjetio sam se apsolutnog prvaka po pitanju cenzure, odličnog filma Kena Russella „The Devils“ iz 1971. godine koji je imao sličnu premisu. Za svoje vrijeme to je bila vrlo kontroverzna studija o ženskoj seksualnosti i odličan presjek licemjerja crkve, ali u usporedbi a ovim filmom, „The Devils“ dođe skoro kao „Pocahontas“. (siniša Stajić / filmskerecenzije.com)
   „Benedetta“ nije iz reda najboljeg što nam je kroz bogatu karijeru ponudio Paul Verhoeven, ali on je jedan od rijetkih velikih redatelja koji su preostali i koji predstavljaju kinematografiju za sebe. A tu se, čak i kad nije na najvišem nivou, puno toga događa i ima se o čemu pričati. (Goran Jovanović / www.filmovipreporuke.com)
   Fascinantno ispitivanje tanke granice između svetog i profanog. Verhoeven je možda jedini filmaš koji je ovo mogao izvesti. (Alec B/rotten tomatoes)
https://www.imdb.com/title/tt6823148/?ref_=fn_al_tt_1

Gorbachev. Heaven, 2018. Vitaliy Manskiy, 100 min. RU
Scenarij: Vitaliy Manskiy
   Dokumentarni film o promjenama koje su odjeknule svijetom zahvaljujući jednom čovjeku.
   Film koji sažima život čovjeka koji je promijenio svijet u dvadesetom stoljeću. Bio je arhitekt Glasnosti i Perestrojke, politika koje su građanima Sovjetskog saveza – koji je Ronald Reagan nazivao „Zlim carstvom“ – dale priliku za slobodu. Srušio je Berlinski zid. No istodobno je, pod njegovom vlašću, eksplodirao nuklearni pogon u Černobilu, a njegovo se uništenje zataškalo. Građani koji su tražili nezavisnost baltičkih država su umrli. Vojnici su lopatama okrutno ugušili prosvjede u Tbilisiju. A sovjetski su tenkovi prijetili te na kraju usmrtili mirne prosvjednike u Bakuu. Sovjetsko se carstvo pod njegovom vlašću urušilo – a vlastiti ga je narod osudio. S ovim teretom prošlosti ovaj starac živi posljednje dane svog života u praznoj kući u predgrađu Moskve.
   Mihailu Gorbačovu dizat će spomenike širom svijeta. Vrlo uskoro, negdje – u Rusiji, primjerice – proći će puno godina dok ne spoznamo što je ovaj čovjek učinio za povijest. No želio sam da iza hladnoće bronce ili mramora stoji vidljiv čovjek koji je sam odlučio poboljšati svijet. S tom smo se motivacijom prihvatili napornog posla uvjeravanja ovog iscrpljenog devedesetogodišnjaka da nas pusti u svoj svijet samoće, frustracije i radosti slobode! (scenarist i redatelj Vitalij Manski)
   Dirljivo, informativno. Ovaj film potvrđuje redateljev ugled jednog od najvažnijih aktivnih dokumentarista koji vrhunskom umješnošću nadopunjava istančanu formalnu rafiniranost. (Variety)
   Potkrijepljen pravom novinarskom strogoćom, ovo je vrijedan povijesni prikaz bivšeg predsjednika Sovjetskog saveza i njegovih današnjih pogleda na globalne promjene u kojima je sudjelovao u vrijeme raspada zemlje. (Cineuropa)
   Lirski portret bivšeg političkog velikana u poznim godinama, Gorbačov. Raj Vitalija Manskog neobično je intiman dokumentarni memoar koji se doima poput epitafa. (Hollywood Reporter)
   Znatiželjan, elegijski – humanistički portret. (Eye for Film)
https://www.imdb.com/title/tt13400440/?ref_=nv_sr_srsg_0

Waterloo, 1970. Sergej Bondarčuk, 120 min. RU
Scenarij: H. A. L. Craig, Sergei Bondarchuk, Vittorio Bonicelli, Mario Soldati
Uloge: Rod Steiger, Christopher Plummer, Orson Welles, Jack Hawkins, Virginia McKenna, Dan O'Herlihy, Serghej Zakhariadze, Ian Ogilvy
   Radnja filma počinje 6. travnja 1814., Napoleonovim silaskom s prijestolja, u dvorcu Fontenblo poslije dolaska savezničke vojske u Pariz. Godinu dana kasnije, Napoleon se vraća na francuski tron i u čuvenoj bitci kod Waterlooa pokušava ostvariti pobjedu nad Engleskom i Pruskom vojskom.
   U eri hladnog rata SSSR i Zapad nisu uvijek bili na ratnoj nozi. U razdobljima poboljšanja odnosa, surađivali su u različitim sferama, uključujući kinematografiju, a jedan od tih projekata bio je upravo „Waterloo“ u produkciji DeLaurentiisa i MosFilma (bolje upućeni kažu da je MosFilm ubačen naknadno, kad je Bondarčukova ambicija nadmašila budžet talijanskog studija). Sniman poslije svjetskog uspjeha "Rata i mira" i Oscara koji je osvojio 1969. godine, talijanski producent Dino De Laurentiis je pozvao Bondarčuka da napravi epski film o bitci kod Waterlooa 1815. godine. Preko 15 000 sovjetskih vojnika (najveći broj kostimiranih statista u bilo kojem filmu) je sudjelovalo u snimanju, uključujući specijalnu konjičku jedinicu. Bondarčuk je uspio ne samo izvrsno postaviti masovne scene i opće planove grandiozne bitke, već i duboko razrađene psihološke portrete lidera ratnih vojski, Napoleona i vojvode od Wellingtona. Rezultat: istinsko remek-djelo Sergeja Bondarčuka. Stvorio je (uglavnom) točnu kronologiju bitke, prikazujući ekstremna herojstva na svakoj strani, ali i tragične gubitke koje su pretrpjele sve vojske koje su sudjelovale.
   Christopher Plummer (1929.-2021.), kanadski glumac. „Pri rođenju sam već vježbao govor za Oscara, ali bilo je to toliko davno da se ne sjećam", našalio se Christopher Plummer primajući zlatni kipić 2012. za sporednu ulogu u poodmaklim godinama u filmu "Početnici"/"Beginners". Naravno, Plummer se nije rodio kao glumac, ali je umro kao glumac. Snimao je doslovce do posljednjeg daha. Bogata karijera trajala mu je punih sedam desetljeća, no, iako je odigrao više od 200 uloga, filmskoj je publici najpoznatiji kao autokratski udovac kapetan Georg Ludwig von Trapp u hit-mjuziklu iz 1965. „Moje pjesme, moji snovi“. U „Waterllou“ tumači vojvodu od Wellingtona.
https://www.imdb.com/title/tt0066549/?ref_=nv_sr_srsg_0

Benedetta, 2021. Paul Verhoeven, 131 min. NL/FR/BE
Scenarij: David Birke i Paul Verhoeven prema knjizi Judith C. Brown "Immodest Acts: The Life of a Lesbian Nun in Renaissance Italy", napisanoj prema zapisnicima s jednog crkvenog suđenja za bludne (lezbijske) radnje
Uloge: Virginie Efira, Charlotte Rampling, Lambert Wilson, Daphne Patakia
   U drugoj polovici sedamnaestog stoljeća, dok kuga razara zemlju, Benedetta Carlini pridružuje se samostanu u Pesciji (Toscani) kao sestra početnica. Od ranog djetinjstva sposobna izvoditi čuda, Benedettin snažan utjecaj na zajednicu instantan je gotovo jednako koliko i važan, ali i šokantan: počinje patiti od vjerskih i erotskih vizija.
   Seks, nasilje, izdaja, moralna dvosmislenost, vjersko licemjerje - pripremite se za „Benedettu“… Svatko tko poznaje Verhoevenov opus, pretpostavlja što može od njega očekivati, a najčešće je uz njegov rad vezana riječ „provokativan“. Toga nije pošteđena ni „Benedetta“, prvi film nizozemskog redatelja nakon petogodišnje pauze (Elle, 2016. godine). „Benedetta“ je zasnovana na istinitoj priči o lezbijskoj ljubavi i političkoj korupciji, i predstavlja slobodnu adaptaciju knjige Judith C. Brown iz 1986. godine. „Benedetta“ je premijerno prikazana u Cannesu, zaradivši petominutne ovacije, ali i podijeljene kritike.
   Paul Verhoeven i David Birke napisali su maštovit i očaravajući scenarij koji istražuje sjecište religije, seksualnosti i ljudskih ambicija u doba kuge i vjere. (Judith C. Brown, autorica knjige po kojoj je snimljen film)
   Ispod eksplicitnog seksa i nasilja kriju se promišljeni izazovi o rodnim ulogama i institucionalnoj religiji. (Veronica Baker / Hyperallergic)
   Fantastično pronicljiva, groteskna satira, tipičan Verhoeven, sve do posljednjeg kadra. (Margaret Barton-Fumo / Screen Slate)
   Nesigurno hodajući na rubu različitih žanrova i tonova, „Benedetta“ podstiče pitanja o seksualnoj slobodi i njenom odnosu s vjerom. (rotten tomatoes)
   U „Benedetti“ stalno postoji prisutnost erotskog i svetog, sve isprepleteno u subverzivnom, nadrealnom vrtlogu. (CH Newell / Father Son Holy Gore)
   Čitajući kako je ovaj film prepun sablažnjivih i bogohulnih scena sjetio sam se apsolutnog prvaka po pitanju cenzure, odličnog filma Kena Russella „The Devils“ iz 1971. godine koji je imao sličnu premisu. Za svoje vrijeme to je bila vrlo kontroverzna studija o ženskoj seksualnosti i odličan presjek licemjerja crkve, ali u usporedbi a ovim filmom, „The Devils“ dođe skoro kao „Pocahontas“. (siniša Stajić / filmskerecenzije.com)
   „Benedetta“ nije iz reda najboljeg što nam je kroz bogatu karijeru ponudio Paul Verhoeven, ali on je jedan od rijetkih velikih redatelja koji su preostali i koji predstavljaju kinematografiju za sebe. A tu se, čak i kad nije na najvišem nivou, puno toga događa i ima se o čemu pričati. (Goran Jovanović / www.filmovipreporuke.com)
   Fascinantno ispitivanje tanke granice između svetog i profanog. Verhoeven je možda jedini filmaš koji je ovo mogao izvesti. (Alec B/rotten tomatoes)
https://www.imdb.com/title/tt6823148/?ref_=fn_al_tt_1

   U sklopu projekta "Aktiviraj se i kreni" organiziraju se besplatne filmske projekcije u splitskoj Urbanoj anglomeraciji. S klasičnim programom najprije se gostuje u Solinu, zatim u Klisu, pa preko Kaštela natrag u Solin. Slijede i dvije projekcije u ljetnom kinu Bačvice, a od listopada, zadnje dvije srijede rezervirane su za ovaj program u Kinoteci Zlatna vrata
AKTIVIRAJ SE I KRENI
Never on Sunday / Ποτέ την Κυριακή, 1960. Jules Dassin, 91 min. GR/FR
Scenarij: Jules Dassin
Uloge: Melina Mercouri, Jules Dassin, Giorgos Fountas
   Ilya je slobodoumna prostitutka koja živi u grčkoj luci Pirej. Otvorena i ljubazna, često i lako sklapa prijateljstva, te tako upoznaje Homera Thracea, Amerikanca na odmoru koji je opsjednut starogrčkom kulturom. Homer smatra da je moderna Grčka sjena nekadašnjeg sebe i vjeruje da je Ilya vrhunski primjer suvremene dekadencije. Cilj mu je izmijeniti Ilyin lagodan način, ali ona ima jača načela nego što je Homer očekivao.
   Lagan, prpošan film, najviše pamtljiv po energiji glavne glumice. Osvojio je Oscara za najbolju originalnu pjesmu (Manos Hadjidakis za "Never on Sunday"), a nominirana je i Melina Mercouri za Oscara za najbolju glumicu, te film za najbolju kostimografiju, najbolju režiju i najbolji scenarij napisan izravno za ekran. Melina Mercouri je osvojila nagradu za najbolju glumicu na Filmskom festivalu u Cannesu 1960.
  Ova komedija o sukobu kultura puna je klišeja, ali kao grčka prostitutka sa zlatnim srcem, Melina Mercouri je veličanstvena. (Emanuel Levy /  EmanuelLevy.Com)
    Melina Mercouri je fantastična kao trn u oku tradicionalnim ljepoticama. Ovo je ono što je “Pretty Woman” kopirala iz nje, ali Mercouri daleko nadmašuje Juliju. (John B. / rotten tomatoes)
   Melina Mercouri dominira filmom. Očito je uživala u svom liku što se jasno vidi na ekranu. Njena opuštena izvedba odmah osvaja gledatelja jer shvaća da je ona, poput Fellinijeve Cabirije, prava duša koja daje ljubav ne očekujući ništa zauzvrat. (jotix100/imdb)
   U stvarnom životu Jules Dassin je bio puno šarmantniji nego na filmu, jer su se oni i Melina Mercouri vjenčali 1966. i ostali u braku do njezine smrti 1994. godine.
https://www.imdb.com/title/tt0054198/

L'événement, 2021. Audrey Diwan, 100 min. FR
VENECIJA 2021. ZLATNI LAV!
Scenarij: Marcia Romano i Audrey Diwan prema istoimenom, autobiografskom romanu Annie Ernaux
Uloge: Anamaria Vartolomei, Kacey Mottet Klein, Luàna Bajrami, Sandrine Bonnaire, Louise Orry-Diquéro
    Htjela bih dijete jednog dana, ali ne umjesto života. (Anne / Anamaria Vartolomei)
    Ova francuska drama o ilegalnom pobačaju (u Francuskoj je nezakonit do 1975.) šezdesetih godina prošlog stoljeća osvojila je Zlatnog lava za najbolji film na ovogodišnjem venecijanskom filmskom festivalu. Film u režiji Audrey Diwan zadobio je gledatelje (i žiri) portretom mlade žene koja očajno želi prekinuti trudnoću kako bi nastavila sa studijem, u vrijeme kada je to značilo mogućnost vrlo stroge kazne zatvora.
   Anne je mlada žena puna života, srednjoškolka sa snovima o budućnosti, slobodi, neovisnosti. Ona je srednjoškolka koja „osluškuje“ promjene što ih donose šezdesete godine prošlog stoljeća, ali istovremeno živi u okruženju koje robuje prošlim vremenima. Anne će učiniti sve da bi se obrazovala te društveno uzdigla, na koncu i napustila okruženje koje je koči. Ali, jedan događaj poremetit će joj planove i budućnost više ne izgleda tako sjajno.
   Audrey Diwan prikazuje ono što smo doživjeli i što milijuni žena još uvijek proživljavaju. „Događaj“ je iskustvo koji se živi više nego što se priča, to je film koji te dolazi potražiti, protrese te, promijeni te... Tijekom 100 minuta gledatelj postaje svjedok i pozvan je razumijeti prošlost svojim pogledom današnjice, pozvan je da se preispita, da razumije. Nema ničeg reakcionarnog, niti feminističkog, to nije “film žena”, to je humanističko djelo, nevjerojatna borba za život, živi film koji ističe odlučnost mlade žene da živi, odrasta, uči. (www.senscritique.com)
   Iako film iznosi svoj stav s nepokolebljivom jasnoćom i poziva na polemiku, pitanje na koje će većina morati odgovoriti je: treba li cijena slobode doista biti ovolika? Teško je zamisliti film koji je potrebniji u ovom trenutku. (David Jenkins / Little White Lies)
   Pravovremen i moćan film. Premda je djelo fokusirano na prošlost (šezdesete), šokantno je pravovremen, važan i potreban... Anamaria Vartolomei fenomenalna je u glavnoj ulozi, tihe, samouvjerene i prestravljene Anne. (Clare Brunton / CineChat)
   Film libanonsko-francuske redateljice Audrey Diwan neustrašiv je, brutalan i upečatljiv. Osvojivši Zlatnog lava, potvrdila je 2021. kao godinu redateljica, nakon što je Chloé Zhao osvojila Oscara (Nomadland), a Julije Ducournau (Titane) Zlatnu palmu u Cannesu. (Umur Cagin Tas / FilmLoverss)
https://www.imdb.com/title/tt13880104/?ref_=nm_flmg_wr_1

Babardeala cu bucluc sau porno balamuc, 2021. Rade Judu, 106 min. RO/LUX/CZ/HR POBJEDNIK BERLINA!
Scenarij: Radu Jude
Uloge: Katia Pascariu, Claudia Ieremia, Olimpia Mălai, Nicodim Ungureanu, Alexandru Potocean, Andi Vasluianu
   Provokativna komedija s potpisom Radu Judea, jednog od najoriginalnijih europskih redatelja današnjice (Aferim!), živopisno je i uzbudljivo filmsko seciranje jednog seks skandala, koje gledatelje poziva da sami procijene što je opsceno, a što ćudoredno u svijetu koji nas okružuje…      Karijera sredovječne učiteljice Emi nađe se u opasnosti kada u javnost procuri njezina snimka seksa s mužem. Suočena s bijesnim roditeljima koji zahtijevaju njezin otkaz, Emi se s njima sukobljava oko pitanja morala.
   Kako njegovati umjetnost provokacije u vrijeme u kojem su spektakl ili skandal postali isključivi jezik medijske reprezentacije stvarnosti? Koja je uloga umjetničke provokacije danas – provokacije koja ne želi biti tek jeftina manipulacija, već je promišljena, konstruktivna i ima snagu mijenjati stavove ljudi. Pitanje je to koje ponekad više, a ponekad manje uspješno artikulira Radu Jude u svojim novijim uradcima baveći se neuralgičnim točkama rumunjske povijesti. Nije iznimka ni dobitnik Zlatnog medvjeda za najbolji film, „Baksuzno bubanje…“, koje zasijeca ravno u srž boljki i patologija našeg društva. U tipičnoj Judeovoj maniri, čini to s bolnom oštrinom i obilnom dozom humora.
   Puno je tu svega, ali malo filma kao takvog i lako je od šume ne vidjeti stablo. Središnji segment filma nosi previše toga na pameti i prijeti postati kreativni nered dok kritizira pornografiju društva (ratovi, korupcija), no u teatarskoj završnici, snimljenoj poput inscenacije kazališne predstave pod koronskim maskama (iz) stvarnosti, stvari sjedaju na svoje mjesto. (Marko Njegić, SD)
   Spada u krug provokativnih i polemičkih filmova, a apsurdni, potpuni farsični finale potpuno ga zaokružuje. Taj treći dio koji će završiti u neukusnoj pretjeranoj završnici urnebesni je teatar apsurda. (gambee82.blogspot.com)
https://www.imdb.com/title/tt14033502/?ref_=nv_sr_srsg_0

Babardeala cu bucluc sau porno balamuc, 2021. Rade Judu, 106 min. RO/LUX/CZ/HR POBJEDNIK BERLINA!
Scenarij: Radu Jude
Uloge: Katia Pascariu, Claudia Ieremia, Olimpia Mălai, Nicodim Ungureanu, Alexandru Potocean, Andi Vasluianu
   Provokativna komedija s potpisom Radu Judea, jednog od najoriginalnijih europskih redatelja današnjice (Aferim!), živopisno je i uzbudljivo filmsko seciranje jednog seks skandala, koje gledatelje poziva da sami procijene što je opsceno, a što ćudoredno u svijetu koji nas okružuje…      Karijera sredovječne učiteljice Emi nađe se u opasnosti kada u javnost procuri njezina snimka seksa s mužem. Suočena s bijesnim roditeljima koji zahtijevaju njezin otkaz, Emi se s njima sukobljava oko pitanja morala.
   Kako njegovati umjetnost provokacije u vrijeme u kojem su spektakl ili skandal postali isključivi jezik medijske reprezentacije stvarnosti? Koja je uloga umjetničke provokacije danas – provokacije koja ne želi biti tek jeftina manipulacija, već je promišljena, konstruktivna i ima snagu mijenjati stavove ljudi. Pitanje je to koje ponekad više, a ponekad manje uspješno artikulira Radu Jude u svojim novijim uradcima baveći se neuralgičnim točkama rumunjske povijesti. Nije iznimka ni dobitnik Zlatnog medvjeda za najbolji film, „Baksuzno bubanje…“, koje zasijeca ravno u srž boljki i patologija našeg društva. U tipičnoj Judeovoj maniri, čini to s bolnom oštrinom i obilnom dozom humora.
   Puno je tu svega, ali malo filma kao takvog i lako je od šume ne vidjeti stablo. Središnji segment filma nosi previše toga na pameti i prijeti postati kreativni nered dok kritizira pornografiju društva (ratovi, korupcija), no u teatarskoj završnici, snimljenoj poput inscenacije kazališne predstave pod koronskim maskama (iz) stvarnosti, stvari sjedaju na svoje mjesto. (Marko Njegić, SD)
   Spada u krug provokativnih i polemičkih filmova, a apsurdni, potpuni farsični finale potpuno ga zaokružuje. Taj treći dio koji će završiti u neukusnoj pretjeranoj završnici urnebesni je teatar apsurda. (gambee82.blogspot.com)
https://www.imdb.com/title/tt14033502/?ref_=nv_sr_srsg_0

Gorbachev. Heaven, 2018. Vitaliy Manskiy, 100 min. RU
Scenarij: Vitaliy Manskiy
   Dokumentarni film o promjenama koje su odjeknule svijetom zahvaljujući jednom čovjeku.
   Film koji sažima život čovjeka koji je promijenio svijet u dvadesetom stoljeću. Bio je arhitekt Glasnosti i Perestrojke, politika koje su građanima Sovjetskog saveza – koji je Ronald Reagan nazivao „Zlim carstvom“ – dale priliku za slobodu. Srušio je Berlinski zid. No istodobno je, pod njegovom vlašću, eksplodirao nuklearni pogon u Černobilu, a njegovo se uništenje zataškalo. Građani koji su tražili nezavisnost baltičkih država su umrli. Vojnici su lopatama okrutno ugušili prosvjede u Tbilisiju. A sovjetski su tenkovi prijetili te na kraju usmrtili mirne prosvjednike u Bakuu. Sovjetsko se carstvo pod njegovom vlašću urušilo – a vlastiti ga je narod osudio. S ovim teretom prošlosti ovaj starac živi posljednje dane svog života u praznoj kući u predgrađu Moskve.
   Mihailu Gorbačovu dizat će spomenike širom svijeta. Vrlo uskoro, negdje – u Rusiji, primjerice – proći će puno godina dok ne spoznamo što je ovaj čovjek učinio za povijest. No želio sam da iza hladnoće bronce ili mramora stoji vidljiv čovjek koji je sam odlučio poboljšati svijet. S tom smo se motivacijom prihvatili napornog posla uvjeravanja ovog iscrpljenog devedesetogodišnjaka da nas pusti u svoj svijet samoće, frustracije i radosti slobode! (scenarist i redatelj Vitalij Manski)
   Dirljivo, informativno. Ovaj film potvrđuje redateljev ugled jednog od najvažnijih aktivnih dokumentarista koji vrhunskom umješnošću nadopunjava istančanu formalnu rafiniranost. (Variety)
   Potkrijepljen pravom novinarskom strogoćom, ovo je vrijedan povijesni prikaz bivšeg predsjednika Sovjetskog saveza i njegovih današnjih pogleda na globalne promjene u kojima je sudjelovao u vrijeme raspada zemlje. (Cineuropa)
   Lirski portret bivšeg političkog velikana u poznim godinama, Gorbačov. Raj Vitalija Manskog neobično je intiman dokumentarni memoar koji se doima poput epitafa. (Hollywood Reporter)
   Znatiželjan, elegijski – humanistički portret. (Eye for Film)
https://www.imdb.com/title/tt13400440/?ref_=nv_sr_srsg_0

VUKOVAR SPLITU
Minamata, 2020. Andrew Levitas, 115 min. UK/JP/US/UAE
Scenarij: David Kessler, Stephen Deuters, Andrew Levitas i Jason Forman prema knjigama Aileen Mioko Smith  i W. Eugenea Smitha
Uloge: Johnny Depp, Akiko Iwase, Bill Nighy, Katherine Jenkins
   Johnny Depp glumi proslavljenog ratnog fotografa W. Eugenea Smitha, u istinitoj priči o Davidu protiv Golijata, u kojoj Smith dolazi u sukob protiv moćne korporacije odgovorne za trovanje ljudi u Minamati, u Japanu 1971. godine.
   Slavni dani Drugog svjetskog rata daleko su iza Smitha, a on je postao pustinjak, potpuno odvojen od društva i svoje nekadašnje karijere. Između nagovaranja prevoditeljice Aileen, te prijeko potrebnog posla za časopis „Life“, kojeg mu nudi urednik Ralph Graves, Smith konačno prihvaća zadatak otputovati natrag u Japan kako bi razotkrio razarajuće uništavanje obalne zajednice koja je postala žrtvom korporativne pohlepe i njezinih suučesnika u obliku lokalne policije i vlasti. Naoružan samo sa svojim Nikon aparatom, Smith mora pronaći najbolje fotografije koje će svijetu otkriti istinu. U početku mu nitko ne želi pomoći, a iza svakog ugla skriva se nova prijetnja. Međutim, zahvaljujući ljubavi prema Aileen, Smith će naučiti prestati se skrivati iza leća svoje kamere i započeti s akcijom čime će zadobiti povjerenje ove gotovo uništene zajednice.
   „Minamata“ je dirljiva priča o čovjeku čija je jedna fotografija utjecala na cijeli svijet, ali kako bi do nje došao morao je najprije otvoriti vlastito srce.
   „Minamata” uspijeva iznjedriti umjetnički film koji propitkuje ljudski moral i svijet u kojemu novac doista jest pokretač svega. (Lovro Preprotnik, ziher.hr)
   Iako se sve ono što ćemo vidjeti u ovom filmu događalo prije punih pola stoljeća, "Minamata" je svejedno jedan od onih društveno angažiranih filmova sa snažnom porukom, a koji uz to uspijeva šokirati gledatelja. Jednom kad shvatimo što se to zapravo događa u tom dijelu svijeta i kad na nevjerojatno realističan način vidimo sve te ljude čiji su životu uništeni, shvatit ćemo koliko je to važna borba i da je to cilj za koji se isplati boriti. ... moćan, potresan, uvjerljiv, a posebno emotivan film o ciničnom svijetu u kojem živimo. (http://gambee82.blogspot.com)
https://www.imdb.com/title/tt9179096/?ref_=ttfc_fc_tt

Babardeala cu bucluc sau porno balamuc, 2021. Rade Judu, 106 min. RO/LUX/CZ/HR POBJEDNIK BERLINA!
Scenarij: Radu Jude
Uloge: Katia Pascariu, Claudia Ieremia, Olimpia Mălai, Nicodim Ungureanu, Alexandru Potocean, Andi Vasluianu
   Provokativna komedija s potpisom Radu Judea, jednog od najoriginalnijih europskih redatelja današnjice (Aferim!), živopisno je i uzbudljivo filmsko seciranje jednog seks skandala, koje gledatelje poziva da sami procijene što je opsceno, a što ćudoredno u svijetu koji nas okružuje…      Karijera sredovječne učiteljice Emi nađe se u opasnosti kada u javnost procuri njezina snimka seksa s mužem. Suočena s bijesnim roditeljima koji zahtijevaju njezin otkaz, Emi se s njima sukobljava oko pitanja morala.
   Kako njegovati umjetnost provokacije u vrijeme u kojem su spektakl ili skandal postali isključivi jezik medijske reprezentacije stvarnosti? Koja je uloga umjetničke provokacije danas – provokacije koja ne želi biti tek jeftina manipulacija, već je promišljena, konstruktivna i ima snagu mijenjati stavove ljudi. Pitanje je to koje ponekad više, a ponekad manje uspješno artikulira Radu Jude u svojim novijim uradcima baveći se neuralgičnim točkama rumunjske povijesti. Nije iznimka ni dobitnik Zlatnog medvjeda za najbolji film, „Baksuzno bubanje…“, koje zasijeca ravno u srž boljki i patologija našeg društva. U tipičnoj Judeovoj maniri, čini to s bolnom oštrinom i obilnom dozom humora.
   Puno je tu svega, ali malo filma kao takvog i lako je od šume ne vidjeti stablo. Središnji segment filma nosi previše toga na pameti i prijeti postati kreativni nered dok kritizira pornografiju društva (ratovi, korupcija), no u teatarskoj završnici, snimljenoj poput inscenacije kazališne predstave pod koronskim maskama (iz) stvarnosti, stvari sjedaju na svoje mjesto. (Marko Njegić, SD)
   Spada u krug provokativnih i polemičkih filmova, a apsurdni, potpuni farsični finale potpuno ga zaokružuje. Taj treći dio koji će završiti u neukusnoj pretjeranoj završnici urnebesni je teatar apsurda. (gambee82.blogspot.com)
https://www.imdb.com/title/tt14033502/?ref_=nv_sr_srsg_0

Babardeala cu bucluc sau porno balamuc, 2021. Rade Judu, 106 min. RO/LUX/CZ/HR POBJEDNIK BERLINA!
Scenarij: Radu Jude
Uloge: Katia Pascariu, Claudia Ieremia, Olimpia Mălai, Nicodim Ungureanu, Alexandru Potocean, Andi Vasluianu
   Provokativna komedija s potpisom Radu Judea, jednog od najoriginalnijih europskih redatelja današnjice (Aferim!), živopisno je i uzbudljivo filmsko seciranje jednog seks skandala, koje gledatelje poziva da sami procijene što je opsceno, a što ćudoredno u svijetu koji nas okružuje…      Karijera sredovječne učiteljice Emi nađe se u opasnosti kada u javnost procuri njezina snimka seksa s mužem. Suočena s bijesnim roditeljima koji zahtijevaju njezin otkaz, Emi se s njima sukobljava oko pitanja morala.
   Kako njegovati umjetnost provokacije u vrijeme u kojem su spektakl ili skandal postali isključivi jezik medijske reprezentacije stvarnosti? Koja je uloga umjetničke provokacije danas – provokacije koja ne želi biti tek jeftina manipulacija, već je promišljena, konstruktivna i ima snagu mijenjati stavove ljudi. Pitanje je to koje ponekad više, a ponekad manje uspješno artikulira Radu Jude u svojim novijim uradcima baveći se neuralgičnim točkama rumunjske povijesti. Nije iznimka ni dobitnik Zlatnog medvjeda za najbolji film, „Baksuzno bubanje…“, koje zasijeca ravno u srž boljki i patologija našeg društva. U tipičnoj Judeovoj maniri, čini to s bolnom oštrinom i obilnom dozom humora.
   Puno je tu svega, ali malo filma kao takvog i lako je od šume ne vidjeti stablo. Središnji segment filma nosi previše toga na pameti i prijeti postati kreativni nered dok kritizira pornografiju društva (ratovi, korupcija), no u teatarskoj završnici, snimljenoj poput inscenacije kazališne predstave pod koronskim maskama (iz) stvarnosti, stvari sjedaju na svoje mjesto. (Marko Njegić, SD)
   Spada u krug provokativnih i polemičkih filmova, a apsurdni, potpuni farsični finale potpuno ga zaokružuje. Taj treći dio koji će završiti u neukusnoj pretjeranoj završnici urnebesni je teatar apsurda. (gambee82.blogspot.com)
https://www.imdb.com/title/tt14033502/?ref_=nv_sr_srsg_0

Long Day's Journey Into Night, 1962. Sidney Lumet, 174 min. US
Scenarij: Eugene O'Neill prema vlastitoj drami
Uloge: Katharine Hepburn, Ralph Richardson, Jason Robards
   Vreli je kolovoz 1912. godine u domu obitelji Tyrone, u obiteljskoj kući zvanoj Monte Cristo Cottage na obali mora u Connecticutu. Glava obitelji je pompozni i ogorčeni stari glumac James Tyrone, a osim njegove supruge Mary, ekstrovertirane žene ovisne o morfiju, tu su njihov stariji sin Jamie, razočarani i neuspješni 34-godišnji glumac koji ima ozbiljan problem s alkoholizmom, te mlađi sin Edmund, ljubitelj plovidbi morem koji boluje od tuberkuloze. Edmund posjeduje spisateljski dar, zbog kojeg je na brata ljubomoran beznadno nedaroviti Jamie, drugorazredni kazališni glumac koji je posao dobio zahvaljujući očevim vezama. Otac je odavno odustao od ambicija da bude veliko glumačko ime, pa tako već godinama na brodvejskim pozornicama tumači iste uloge. Kad se Edmund opet vrati s mora mučen teškim kašljem i u očekivanju liječničke dijagnoze, odnosi u obitelji će eskalirati do ozbiljnih sukoba u kojima će se doznati i da je Mary ovisnica o morfiju postala nakon Edmundova rođenja, i zbog ponižavajućeg Jamesova odnosa prema njoj, te da ostali od nje skrivaju istinu o Edmundovu zdravstvenom stanju.
   Tema drame je ovisnost i posljedična disfunkcija obitelji: sva tri muškarca su alkoholičari, a Mary je ovisna o morfiju. Svi oni neprestano prikrivaju, okrivljuju, zamjeraju, žale, optužuju i poriču u eskalirajućem ciklusu sukoba s povremenim očajničkim i poluiskrenim pokušajima naklonosti, ohrabrenja i utjehe.
   Dean Stockwell, Jason Robards, Ralph Richardson i Katherine Hepburn 1962. godine nagrađeni u Cannesu za svoje uloge, dok je Katherine Hepburn godinu kasnije osvojila nominacije za Oscara i Zlatni globus. Riječ je o O´Neillovu autobiografskom djelu u kojem je on dao intrigantan prikaz razjedinjene i raspadajuće obitelji koju uništavaju međusobne svađe, ogorčenosti, zamjeranja i zavist, ali i osjećaji krivnje, tuge i bola. Dramska irsko-američka obitelj modelirana je prema O´Neillovoj vlastitoj obitelji, a sam je autor rekao da je dramu napisao „suzama i krvlju”. Sidney Lumet film je koncipirao kao nekomercijalni niskoproračunski projekt vjeran dramskom predlošku 1957. godine ovjenčanom Pulitzerovom nagradom, njegova režija je sigurna i sugestivna te oslonjena na sjajno predočene slojevite karaktere koje s mnogo suptilnosti tumače izuzetno raspoloženi glumci. (HFS)
   Sidney Lumet nam je dao vrhunsku adaptaciju jedne predstave na koju se može ozbiljno primijeniti toliko zlorabljeni pridjev "veliki". (Dwight MacDonald / Esquire)
   Lumetov film o O'Neillovom remek-djelu jedna je od najvjernijih i najboljih ekranizacija ikad, zahvaljujući znamenitoj fotografiji Borisa Kaufmana, te vrhunskim izvedbama  Ralpha Richardsona, Katharine Hepburn, Jasona Robardsa i Deana Stockwella. (Emanuel Levy / EmanuelLevy.Com)
   Dean Stockwell (1936.-2021.), američki glumac, s karijerom dužom od 70 godina. Već u dobi od sedam godina dospio je na Broadway i postao dječji glumac. Zanimljiva crtica iz života talentiranog glumca govori kako je Stockwell neko vrijeme bio na rubu da iz temelja promijeni karijeru i način života. Naime, već je izvadio dozvolu agenta za nekretnine, kada ga je nazvao Harry Dean Stanton. Stanton ga je nagovorio da mu se pridruži na setu filma 'Paris, Texas', što mu je otvorilo vrata prema nizu uloga koje je svijet dobro upamtio. Pojavio se u sporednim ulogama u filmovima kao što su „Dune“ (1984.), „Pariz, Teksas“ (1984), „To Live and Die in LA“ (1985), „Blue Velvet“ (1986), „Tucker: The Man i njegov san“ (1988), „The Player“ (1992), „The Rainmaker“ (1997) i „The Manchurian Candidate“ (2004). Za svoju izvedbu u „Married to the Mob“ (1988.) nominiran je za Oscara, za najboljeg sporednog glumca. Umirovio se 2015., a posljednje godine života proveo je baveći se umjetnošću. Oni koji su ga poznavali kažu kako je bio buntovnik koji je volio glumiti, smijati se, pušiti cigare i igrati golf.
https://www.imdb.com/title/tt0056196/?ref_=fn_al_tt_2

The Good Boss / El buen patrón, 2021. Fernando León de Aranoa, 120 min. ES
Scenarij: Fernando León de Aranoa
Uloge: Javier Bardem, Manolo Solo, Almudena Amor, Óscar de la Fuente, Sonia Almarcha, Fernando Albiz
   Blanco, karizmatični vlasnik obiteljske tvornice, naumio je osvojiti lokalnu nagradu za poslovnu izvrsnost. Takva nagrada zahtijeva savršenstvo i to je upravo ono što Blanco nudi! No kada mu planove počnu mrsiti problematični zaposlenici, “dobri gazda” besramno će se umiješati u njihove privatne živote i pokrenuti nezamislivu lančanu reakciju.
   „Veliki gazda“ mračna je korporativna satira u kojoj Javier Bardem majstorski utjelovljuje prijateljsko lice kapitalističke korupcije. Film je španjolski kandidat za Oscara, a premijerno je prikazan u San Sebastiánu. Za 36. dodjelu nagrada Goya, koja će se održati 12. veljače u u Valenciji, „Veliki gazda“ ima 20 nominacija, čime je postao film koji je dobio najviše nominacija u cijeloj povijesti dodjele španjolskih filmskih nagrada.
   Bio sam nervozan dok sam čitao scenarij jer je moje tijelo reagiralo na rukopis. Zamišljao sam likove i slike koje je Fernando opisao... i ponavljao sam sebi: 'Želim to, želim to glumiti'. (Javier Bardem)
   Film je satira koja odražava nestanak grupne svijesti. Strah od odmazde danas je prekinuo bilo kakav aktivizam. Moramo prestati dizati revoluciju na Twitteru, pokazati svoja lica i ponovno izaći na ulicu. (Javier Bardem)
   Bardem u jednom od svojih najblistavijih izdanja: on je, jednostavno, film. (Mirito Torreiro / www.fotogramas.es)
   Sarkastična, briljantna tragikomedija o moći, radu, ljudskim odnosima, pokornosti, nevjeri, dostojanstvu, nepravdi i ravnoteži. Majstorski napisan i režiran, uz zadivljujuće izvedbe Javiera Bardema i ostale glumačku ekipu, sjajne glazbe Zeltie Montes (s melodijom koju ćete nakon toga pjevušiti), „El buen patrón“ će vas nasmijati i rasplakati. Uživajte i razmišljajte o ravnotežama - i neravnotežama - radnog života, braka i moći. (Antonia Tejedabarros / imdb)
https://www.imdb.com/title/tt13066182/?ref_=nv_sr_srsg_0

   U sklopu projekta "Aktiviraj se i kreni" organiziraju se besplatne filmske projekcije u splitskoj Urbanoj anglomeraciji. S klasičnim programom najprije se gostuje u Solinu, zatim u Klisu, pa preko Kaštela natrag u Solin. Slijede i dvije projekcije u ljetnom kinu Bačvice, a od listopada, zadnje dvije srijede rezervirane su za ovaj program u Kinoteci Zlatna vrata
AKTIVIRAJ SE I KRENI
Indagine su un cittadino al di sopra di ogni sospetto, 1970. Elio Petri, 112 min. IT
Scenarij: Elio Petri, Ugo Pirro
Uloge: Gian Maria Volonté, Florinda Bolkan,  Gi-anni Santuccio, Orazio Orlando, Sergio Tramonti, Salvo Randone
   Htio sam snimiti antipolicijski film, ali na svoj način.(Elio Petri)
   Na dan preuzimanja dužnosti šefa rimske poli-cije, protagonist ubije ljubavnicu Augustu. Nitko ne sumnja u njega te on odlučuje ostaviti tragove da bi istražitelje uputio u pravom smjeru, ali uje-dno i ustvrdio koliki je zaista njegov ugled. Iako on naposljetku u pismu pretpostavljenima prizna krivnju, nagovore ga da to priznanje porekne.
   Film je nagrađen Velikom posebnom nagradom žirija u Cannesu te Oscarom za najbolji film na stranom jeziku.
   Dekonstruirajući represivne mehanizme države, film ironizira i prosvjednu kontrakulturu kao konformističku jer jedini svjedok protagonistova zločina, buntovni ljevičarski student Antonio, taj zločin ne razotkriva već se priklanja moralnoj relativizaciji. (Bruno Kragić, HFL)
   “Istraga...” je prvi film trilogije (uz ”Radnička klasa odlazi u raj” iz 1971. i “Imovina više nije krađa” iz 1973. ), u kojoj su inscenirani središnji motivi tadašnjeg talijanskog političkog života. Iako je to bio složen film, prepun kulturnih i umjetničkih referenci, od Karla Marxa do Franza Kafke, od političkog trilera u američkom stilu do groteske, koje su bolje primljene u inozemstvu, recepcija filma u Italiji bila je uvjetovana tadašnjim unutarnjim političkim događajima. Film je od početka postao predmetom političkih sukoba, unatoč tome što je počeo s natpisom "Svako spominjanje ljudi ili činjenica je čisto slučajno". Časopis Lotta Continua hvalio ga je, vidjevši u liku Gian Maria Volontéa lik povjerenika Luigija Calabresija, kojeg je izvan parlamentarni pokret optužio da je odgovoran za Pinellijevu smrt.
   Giovanni Grazzini (Corriere della Sera) piše o njemu kao "važnom koraku prema zrelijem društvu, toliko sigurnim u sebe i u demokraciju da si može priuštiti kritiziranje institucija koje se smatraju svetim".
   Rečeno nam je da ćemo završiti u zatvoru: to je bila takva bomba. (koscenarist Ugo Pirro)
   Odziv publike u dvoranama bio je ogroman i u nekim slučajevima bilo je potrebno zaustaviti promet vozila, s obzirom na dužinu redova na blagajnama. Ljudi su hrlili jer nisu vjerovali svojim očima da je tako nešto - tada - moguće snimiti.
   Provokativni politički triler koji je zabrinjavajući danas kao i kad se pojavio 1970. Možda i više. (Kenneth Turan / Los Angeles Times)
   Desetljećima kasnije, Petrijev talijanski politički triler jednako je pravovremen i provokativan kao i 1970., kada je osvojio Oscara za najbolji strani film. (Emanuel Levy / EmanuelLevy.Com)
   Jedna od najciničnijih, briljantnijih satira svog doba. (Tim Brayton / Antagony & Esctasy)
   Gian Maria Volonte je naprosto briljantan: majstorski tečaj glume i neodoljivog samopouzdanja. (chase / rotten tomatoes)
https://www.imdb.com/title/tt0065889/?ref_=fn_al_tt_1

The Good Boss / El buen patrón, 2021. Fernando León de Aranoa, 120 min. ES
Scenarij: Fernando León de Aranoa
Uloge: Javier Bardem, Manolo Solo, Almudena Amor, Óscar de la Fuente, Sonia Almarcha, Fernando Albiz
   Blanco, karizmatični vlasnik obiteljske tvornice, naumio je osvojiti lokalnu nagradu za poslovnu izvrsnost. Takva nagrada zahtijeva savršenstvo i to je upravo ono što Blanco nudi! No kada mu planove počnu mrsiti problematični zaposlenici, “dobri gazda” besramno će se umiješati u njihove privatne živote i pokrenuti nezamislivu lančanu reakciju.
   „Veliki gazda“ mračna je korporativna satira u kojoj Javier Bardem majstorski utjelovljuje prijateljsko lice kapitalističke korupcije. Film je španjolski kandidat za Oscara, a premijerno je prikazan u San Sebastiánu. Za 36. dodjelu nagrada Goya, koja će se održati 12. veljače u u Valenciji, „Veliki gazda“ ima 20 nominacija, čime je postao film koji je dobio najviše nominacija u cijeloj povijesti dodjele španjolskih filmskih nagrada.
   Bio sam nervozan dok sam čitao scenarij jer je moje tijelo reagiralo na rukopis. Zamišljao sam likove i slike koje je Fernando opisao... i ponavljao sam sebi: 'Želim to, želim to glumiti'. (Javier Bardem)
   Film je satira koja odražava nestanak grupne svijesti. Strah od odmazde danas je prekinuo bilo kakav aktivizam. Moramo prestati dizati revoluciju na Twitteru, pokazati svoja lica i ponovno izaći na ulicu. (Javier Bardem)
   Bardem u jednom od svojih najblistavijih izdanja: on je, jednostavno, film. (Mirito Torreiro / www.fotogramas.es)
   Sarkastična, briljantna tragikomedija o moći, radu, ljudskim odnosima, pokornosti, nevjeri, dostojanstvu, nepravdi i ravnoteži. Majstorski napisan i režiran, uz zadivljujuće izvedbe Javiera Bardema i ostale glumačku ekipu, sjajne glazbe Zeltie Montes (s melodijom koju ćete nakon toga pjevušiti), „El buen patrón“ će vas nasmijati i rasplakati. Uživajte i razmišljajte o ravnotežama - i neravnotežama - radnog života, braka i moći. (Antonia Tejedabarros / imdb)
https://www.imdb.com/title/tt13066182/?ref_=nv_sr_srsg_0

Doraibu mai kâ, 2021. Ryűsuke Hamaguchi, 159 min. JP
Scenarij: Ryusuke Hamaguchi i Takamasa Oe prema kratkoj priči Haruki Murakamija
Uloge: Hidetoshi Nishijima, Tôko Miura, Reika Kirishima
Dvi   je godine nakon neočekivane smrti svoje supruge, Yusuke Kafuku, poznati scenski glumac i redatelj, dobiva ponudu da režira predstavu „Ujak Vanja“ na kazališnom festivalu u Hirošimi. Tamo upoznaje Misaki Watari, šutljivu mladu ženu koju je festival dodijelio da ga vozi u njegovom voljenom crvenom Saabu. Kako se premijera produkcije bliži, raste napetost među glumcima i ekipom, ne samo između Yusukea i Kojia Takatsukija, zgodnu TV zvijezdu koja je imala aferu s Yusukeovom pokojnom ženom. Prisiljen suočiti se s bolnim istinama iz prošlosti, Yusuke se počinje - uz pomoć vozačice - suočavati s proganjajućim misterijama koje je njegova žena ostavila za sobom.
   „Drive My Car“ prikazan je premijerno u natjecateljskom programu Cannesa i prema brojnim kritičarima jedan je od najboljih filmova godine, među favoritima za Oscara za najbolji strani film. Na 79. dodjeli Zlatnih globusa film je osvojio nagradu kao najbolji film na stranom jeziku.
   Hamaguchijevo shvaćanje umjetnosti, života, gubitka, iscjeljenja i oprosta jedan je od najbogatijih i najzahvalnijih primjera kako jednostavne ljudske interakcije pretvoriti u uvjerljivu kinematografiju. (superextrazona.eu)
   Japanski kandidat za Oskara predstavlja strpljivo, suptilno i melankolično proučavanje izgubljenih duša – ukoliko volite sporije drame koje imaju puno toga reći o ljubavi, žalosti i inspiraciji vjerujem da će vam ovo biti film godine. (Siniša Stajić / http://filmskerecenzije.com)
   Film kojim autor vrlo pametno, vješto i zaobilazno uspijeva ući u dubinu stvari, čak u samu suštinu, precizno da to i ne osjetimo. U pozadini imamo simboliku Hirošime kao toponima ljudske patnje i razaranja koji je sada fizički obnovljen oko sjećanja na to, ali usmjeren na budućnost i, kako kaže Sonja u ,,Ujaku Vanji“, „život koji mora ići dalje“. (Marko Stojiljković, www.pobjeda.me)
    Remek-djelo iz Japana koje je vodeće u izboru za osvajanje Oscara za strani film, a možda se, kao i 'Parazit' natječe i za najbolji film. Zašto ne? Očaravajući je od prve do zadnje scene. (Peter Travers / ABC News)

https://www.imdb.com/title/tt14039582/?ref_=nv_sr_srsg_0

Doraibu mai kâ, 2021. Ryűsuke Hamaguchi, 159 min. JP
Scenarij: Ryusuke Hamaguchi i Takamasa Oe prema kratkoj priči Haruki Murakamija
Uloge: Hidetoshi Nishijima, Tôko Miura, Reika Kirishima
Dvi   je godine nakon neočekivane smrti svoje supruge, Yusuke Kafuku, poznati scenski glumac i redatelj, dobiva ponudu da režira predstavu „Ujak Vanja“ na kazališnom festivalu u Hirošimi. Tamo upoznaje Misaki Watari, šutljivu mladu ženu koju je festival dodijelio da ga vozi u njegovom voljenom crvenom Saabu. Kako se premijera produkcije bliži, raste napetost među glumcima i ekipom, ne samo između Yusukea i Kojia Takatsukija, zgodnu TV zvijezdu koja je imala aferu s Yusukeovom pokojnom ženom. Prisiljen suočiti se s bolnim istinama iz prošlosti, Yusuke se počinje - uz pomoć vozačice - suočavati s proganjajućim misterijama koje je njegova žena ostavila za sobom.
   „Drive My Car“ prikazan je premijerno u natjecateljskom programu Cannesa i prema brojnim kritičarima jedan je od najboljih filmova godine, među favoritima za Oscara za najbolji strani film. Na 79. dodjeli Zlatnih globusa film je osvojio nagradu kao najbolji film na stranom jeziku.
   Hamaguchijevo shvaćanje umjetnosti, života, gubitka, iscjeljenja i oprosta jedan je od najbogatijih i najzahvalnijih primjera kako jednostavne ljudske interakcije pretvoriti u uvjerljivu kinematografiju. (superextrazona.eu)
   Japanski kandidat za Oskara predstavlja strpljivo, suptilno i melankolično proučavanje izgubljenih duša – ukoliko volite sporije drame koje imaju puno toga reći o ljubavi, žalosti i inspiraciji vjerujem da će vam ovo biti film godine. (Siniša Stajić / http://filmskerecenzije.com)
   Film kojim autor vrlo pametno, vješto i zaobilazno uspijeva ući u dubinu stvari, čak u samu suštinu, precizno da to i ne osjetimo. U pozadini imamo simboliku Hirošime kao toponima ljudske patnje i razaranja koji je sada fizički obnovljen oko sjećanja na to, ali usmjeren na budućnost i, kako kaže Sonja u ,,Ujaku Vanji“, „život koji mora ići dalje“. (Marko Stojiljković, www.pobjeda.me)
    Remek-djelo iz Japana koje je vodeće u izboru za osvajanje Oscara za strani film, a možda se, kao i 'Parazit' natječe i za najbolji film. Zašto ne? Očaravajući je od prve do zadnje scene. (Peter Travers / ABC News)

https://www.imdb.com/title/tt14039582/?ref_=nv_sr_srsg_0

The Good Boss / El buen patrón, 2021. Fernando León de Aranoa, 120 min. ES
Scenarij: Fernando León de Aranoa
Uloge: Javier Bardem, Manolo Solo, Almudena Amor, Óscar de la Fuente, Sonia Almarcha, Fernando Albiz
   Blanco, karizmatični vlasnik obiteljske tvornice, naumio je osvojiti lokalnu nagradu za poslovnu izvrsnost. Takva nagrada zahtijeva savršenstvo i to je upravo ono što Blanco nudi! No kada mu planove počnu mrsiti problematični zaposlenici, “dobri gazda” besramno će se umiješati u njihove privatne živote i pokrenuti nezamislivu lančanu reakciju.
   „Veliki gazda“ mračna je korporativna satira u kojoj Javier Bardem majstorski utjelovljuje prijateljsko lice kapitalističke korupcije. Film je španjolski kandidat za Oscara, a premijerno je prikazan u San Sebastiánu. Za 36. dodjelu nagrada Goya, koja će se održati 12. veljače u u Valenciji, „Veliki gazda“ ima 20 nominacija, čime je postao film koji je dobio najviše nominacija u cijeloj povijesti dodjele španjolskih filmskih nagrada.
   Bio sam nervozan dok sam čitao scenarij jer je moje tijelo reagiralo na rukopis. Zamišljao sam likove i slike koje je Fernando opisao... i ponavljao sam sebi: 'Želim to, želim to glumiti'. (Javier Bardem)
   Film je satira koja odražava nestanak grupne svijesti. Strah od odmazde danas je prekinuo bilo kakav aktivizam. Moramo prestati dizati revoluciju na Twitteru, pokazati svoja lica i ponovno izaći na ulicu. (Javier Bardem)
   Bardem u jednom od svojih najblistavijih izdanja: on je, jednostavno, film. (Mirito Torreiro / www.fotogramas.es)
   Sarkastična, briljantna tragikomedija o moći, radu, ljudskim odnosima, pokornosti, nevjeri, dostojanstvu, nepravdi i ravnoteži. Majstorski napisan i režiran, uz zadivljujuće izvedbe Javiera Bardema i ostale glumačku ekipu, sjajne glazbe Zeltie Montes (s melodijom koju ćete nakon toga pjevušiti), „El buen patrón“ će vas nasmijati i rasplakati. Uživajte i razmišljajte o ravnotežama - i neravnotežama - radnog života, braka i moći. (Antonia Tejedabarros / imdb)
https://www.imdb.com/title/tt13066182/?ref_=nv_sr_srsg_0

(SUVREMENI) ANIMIRANI KLASIK:
Fantasia 2000, 1999. James Algar, Gaëtan Brizzi, Paul Brizzi, 65 min. US
   Nastavak jednog od najosebujnijih Disneyevih cjelovečernjih animiranih filmova svih vremena. Sastoji se od osam sekvenci, povezanih uvodnim komentarima, koje vizualno ilustriraju skladbe klasične glazbe. Prva sekvenca je sukob svjetla i tame na Beethovenovu 'Petu simfoniju'. Druga je priča o kitovima koji lete na Respighijevu simfoniju 'Rimski borovi', potom se, kao treća, pojavljuje Gershwinova 'Rapsodija u plavom' s pričom smještenom u New York 1930-ih, dok je četvrta sekvenca priča o vojniku koji se zaljubljuje u balerinu praćenu 'Koncertom za klavir' Dmitrija Šoštakoviča. Petu sekvencu čini 'Karneval životinja' Camille Saint-Saënsa, u šestoj se uz simfonijski scherzo 'Čarobnjakov učenik' Paula Dukasa pojavljuje Mickey Mouse, dok sedma na glazbenoj podlozi četiri marša 'Pomp and Circumstance' Edwarda Elgara pripovijeda o Noinoj arci. Posljednja, osma sekvenca inspirirana je baletom 'Žar ptica' Igora Stravinskog.
   38. Disneyev animirani rad, „Fantasia 2000“, poput 60-godišnjeg prethodnika, kombinira poznate odlomke klasične glazbe u sedam animacijskih kratkih spotova. „Fantasia“ iz 1940-ih je bio prvi film sa stereo zvučnom kulisom, neupadljivo apstraktnim za svoje vrijeme i produkcijsku kompaniju. Dakle, „Fantasia 2000“ stiže kao ponovno čitanje, sa sličnim temama dobra i zla i ciklusima rasta, iako usmjerenima ka boljoj melodiji. Za mnogo djece koja još nisu vidjela original, „Fantasia 2000“ je više nego adekvatna zamjena, jer malo odstupa od utvrđene formule.
https://www.imdb.com/title/tt0120910/?ref_=nv_sr_srsg_0

Doraibu mai kâ, 2021. Ryűsuke Hamaguchi, 159 min. JP
Scenarij: Ryusuke Hamaguchi i Takamasa Oe prema kratkoj priči Haruki Murakamija
Uloge: Hidetoshi Nishijima, Tôko Miura, Reika Kirishima
Dvi   je godine nakon neočekivane smrti svoje supruge, Yusuke Kafuku, poznati scenski glumac i redatelj, dobiva ponudu da režira predstavu „Ujak Vanja“ na kazališnom festivalu u Hirošimi. Tamo upoznaje Misaki Watari, šutljivu mladu ženu koju je festival dodijelio da ga vozi u njegovom voljenom crvenom Saabu. Kako se premijera produkcije bliži, raste napetost među glumcima i ekipom, ne samo između Yusukea i Kojia Takatsukija, zgodnu TV zvijezdu koja je imala aferu s Yusukeovom pokojnom ženom. Prisiljen suočiti se s bolnim istinama iz prošlosti, Yusuke se počinje - uz pomoć vozačice - suočavati s proganjajućim misterijama koje je njegova žena ostavila za sobom.
   „Drive My Car“ prikazan je premijerno u natjecateljskom programu Cannesa i prema brojnim kritičarima jedan je od najboljih filmova godine, među favoritima za Oscara za najbolji strani film. Na 79. dodjeli Zlatnih globusa film je osvojio nagradu kao najbolji film na stranom jeziku.
   Hamaguchijevo shvaćanje umjetnosti, života, gubitka, iscjeljenja i oprosta jedan je od najbogatijih i najzahvalnijih primjera kako jednostavne ljudske interakcije pretvoriti u uvjerljivu kinematografiju. (superextrazona.eu)
   Japanski kandidat za Oskara predstavlja strpljivo, suptilno i melankolično proučavanje izgubljenih duša – ukoliko volite sporije drame koje imaju puno toga reći o ljubavi, žalosti i inspiraciji vjerujem da će vam ovo biti film godine. (Siniša Stajić / http://filmskerecenzije.com)
   Film kojim autor vrlo pametno, vješto i zaobilazno uspijeva ući u dubinu stvari, čak u samu suštinu, precizno da to i ne osjetimo. U pozadini imamo simboliku Hirošime kao toponima ljudske patnje i razaranja koji je sada fizički obnovljen oko sjećanja na to, ali usmjeren na budućnost i, kako kaže Sonja u ,,Ujaku Vanji“, „život koji mora ići dalje“. (Marko Stojiljković, www.pobjeda.me)
    Remek-djelo iz Japana koje je vodeće u izboru za osvajanje Oscara za strani film, a možda se, kao i 'Parazit' natječe i za najbolji film. Zašto ne? Očaravajući je od prve do zadnje scene. (Peter Travers / ABC News)

https://www.imdb.com/title/tt14039582/?ref_=nv_sr_srsg_0

Verdens verste menneske, 2021. Joachim Trier, 128 min. NO/FR/DK/SW
Scenarij: Eskil Vogt i Joachim Trier
Uloge: Renate Reinsve, Anders Danielsen Lie, Herbert Nordrum
   Julie je dvadesetogodišnjakinja koja živi u Oslu i studira medicinu. Jednoga dana mijenja odluku i prebacuje se na psihologiju. Ubrzo shvaća da fotografija više odgovara njezinu senzibilitetu. Profesionalne nedoumice prate i one ljubavne, a sve će se promijeniti kada upozna 15 godina starijeg Aksela.
    Novi film norveškog redatelja Joachima Triera premijerne je prikazan u Cannesu, gdje je Renate Reinsve osvojila nagradu za najbolju glumicu. Kritika je objeručke prihvatila Trierovo osvježavanje konvencija romantične komedije, razigranu kombinaciju humora i drame te nastup Renate Reinsve u glavnoj ulozi. Britanski „The Guardian“ film je proglasio „instant-klasikom“, a našao se i na popisima najboljih filmova prethodne godine. Film je za Oscara nominiran u kategorijama najboljeg stranog filma i originalnog scenarija. Časopisi „Vanity Fair“ i „The Atlantic“ proglasili su "Najgoru osobu na svijetu" najboljim filmom 2021.
   „Najgora osoba na svijetu“ suvremena je drama o potrazi za ljubavlju i smislom u suvremenom Oslu. Kronika je četiri godine života Julie, mlade žene koja plovi nemirnim vodama svog ljubavnog života i bori se da pronađe svoju karijeru, što je navodi da realno sagleda tko je ona zapravo. (rotten tomatoes)
   Seksi je, istovremeno zabavna i tužna… i oduzima dah. (Randy Myers / San Jose Mercury News)
   Oznaka „najgore osobe“ pogrešno je usmjerenje koje pobija bogate likove u pametnom i razigranom filmu Joachima Triera. (Rania Richardson / Film-Forward.com)
   Vjerojatno ga je najbolje opisati kao zabavnu romantičnu dramu. Teže je odrediti njezin žanr nego jednostavno prihvatiti činjenicu da je film apsolutni užitak. (Brad Keefe / Columbus Alive)
   Prekrasan, ponekad smiješan, ponekad gorko-slatki, ponekad dirljiv film, a sve emocije su istražene i savršeno isprepletene. Ima toliko sjajnih scena... scena u kojoj se vrijeme ledi, scena "što je varanje", scena u bolnici i oko nje, scena s čarobnim gljivama... gotovo kao da je svako pojedinačno poglavlje u filmu vrhunac, i sve se gotovo savršeno uklapa. (Jeremy_Urquhart / imdb)
https://www.imdb.com/title/tt10370710/?ref_=fn_al_tt_1

50 GODINA: Solyaris, 1972. Andrej Tarkovski, 167 min. SSSR / RU
Scenarij: Fridrikh Gorenshteyn i Andrei Tarkovsky po romanu Stanislawa Lema
Uloge: Natalya Bondarchuk, Donatas Banionis, Jüri Järvet, Nikolaj Grinjko, Olga Barnet, Anatolij Solonitsyn, Olga Kizilova, Sos Sargsyan
   Snaut: Nemoj pretvarati znanstveni problem u običnu ljubavnu priču… Zar ćeš me još pitati o smislu života… Kad je čovjek sretan, ne postavlja si takva pitanja i takav koncept ga općenito ne zanima… Ta pitanja se pitaju na kraju života.
   Kelvin: Ali ne znamo kada će život završiti, zato se žurimo.
   Snaut: Polako, najsretniji ljudi su oni koji ne propituju te teme.
   Psiholog Kris Kelvin poslan je na svemirsku stanicu koja kruži oko planeta zvanog Solaris kako bi istražio smrt liječnika i mentalne probleme kozmonauta na stanici. Ubrzo otkriva da je voda na planetu vrsta mozga koji izvlači potisnuta sjećanja i opsesije.
   Andrei Tarkovsky, nije bio zadovoljan Kubrickovom "Odisejom". Bila mu je previše hladna i bezosjećajna. Nedostajalo joj je života i odlučio je napraviti svojevrsni odgovor A.C.Clarkeu te Kubricku. Na festivalu u Cannesu "Solaris" je nagrađen Velikom nagradom žirija i nagradom međunarodne kritičarske asocijacije FIPRESCI.
   Tarkovski je najveći od svih. On se kreće s takvom prirodnošću u sobi snova. On ne objašnjava. Što bi to uopće trebao objasniti? (Ingmar Bergman)
   Jedan od najpoznatijih i najcjenjenijih filmova u povijesti žanra znanstvene fantastike i najgledaniji autorov rad izvan Sovjetskog Saveza, „Solaris“ je adaptacija istoimenog romana Stanisława Lema, a glavna motivacija za tu ekranizaciju bila je želja Andreja Tarkovskog da filmskom žanru SF-a da umjetnički dignitet. (hfs)
   Film ima hipnotičku privlačnost, uvlačeći gledatelja sve dublje i dublje u svoju zagonetnu avanturu stvarajući potpuno svoj svijet. (Mark Olsen / Los Angeles Times)
   Duboko lijep i uznemirujući ruski film koji seže daleko izvan područja budućnosti prikazane u Kubrickovoj 2001. (Lucie K. Scheuer / Los Angeles Free Press)
   Da bi približili gledanje ovog klasika, onima koji ga nisu gledali, možemo parafrazirati  redatelja Nolana : „Ne pokušavajte razumjeti „Solaris“ – osjetite ga.“ Radi se, kako je i rečeno, o jednom od temeljnih filmova (dakle, bez obzira na žanr), odnosno SF klasika (uz „Odiseju“, radi se o temelju samog SF žanra). Ovdje uopće ne tvrdim(o) da je film bolji od knjige (na što se ljubitelji pisane riječi često naljute) – radi se o must see filmu, kao nekoj osobnoj kulturi (ako se smatrate filmofilom). Sve što ste vidjeli u „Matrixu“, „Interstelllaru“, „Blade Runneru“, „Arrivalu“, „Ad astri“, „Kontaktu, „Annihilationu“, u možda nepravedno zapostavljenom „Oblivionu“ i sl. (egzistencijalističkim) SF filmovima, ima neku poveznicu sa „Solarisom“. (Tihomir Polančec / goodtalking.hr)
   … film je refleksija o pomirenju s vlastitom podsviješću, i uznemirujući prikaz čovjekove destruktivne interakcije sa svojim okolišem. U tom smislu temeljna zapreka dosezanju istine, koja se uvijek pokazuje nedohvatljivom, nije tehnološke naravi već je sadržana u strahu od nepoznatog i sklonosti prema zaboravu, odnosno u nemogućnosti suočavanja s pogreškama iz prošlosti, osjećajem krivnje i žaljenja te u granicama koje čovjek sebi postavlja. (HFL)
   Između znanstveno-fantastičnog racionalizma i kršćanskog misticizma, film završava veličanstvenim obratom koji se može tumačiti na bezbroj načina. „Solaris” ne nudi odgovore, čak  i da postoje, čovječanstvo ih ne bi moglo razumjeti. Ipak, još uvijek ih tražimo, možda ih otkrijemo na nekim udaljenim planetima i šire. (Arnela Vučković / ziher.hr)
https://inverzija.net/retro-uronite-u-solaris-kultno-remek-djelo-sedme-umjetnosti/
https://www.imdb.com/title/tt0069293/?ref_=fn_al_tt_1

The Good Boss / El buen patrón, 2021. Fernando León de Aranoa, 120 min. ES
Scenarij: Fernando León de Aranoa
Uloge: Javier Bardem, Manolo Solo, Almudena Amor, Óscar de la Fuente, Sonia Almarcha, Fernando Albiz
   Blanco, karizmatični vlasnik obiteljske tvornice, naumio je osvojiti lokalnu nagradu za poslovnu izvrsnost. Takva nagrada zahtijeva savršenstvo i to je upravo ono što Blanco nudi! No kada mu planove počnu mrsiti problematični zaposlenici, “dobri gazda” besramno će se umiješati u njihove privatne živote i pokrenuti nezamislivu lančanu reakciju.
   „Veliki gazda“ mračna je korporativna satira u kojoj Javier Bardem majstorski utjelovljuje prijateljsko lice kapitalističke korupcije. Film je španjolski kandidat za Oscara, a premijerno je prikazan u San Sebastiánu. Za 36. dodjelu nagrada Goya, koja će se održati 12. veljače u u Valenciji, „Veliki gazda“ ima 20 nominacija, čime je postao film koji je dobio najviše nominacija u cijeloj povijesti dodjele španjolskih filmskih nagrada.
   Bio sam nervozan dok sam čitao scenarij jer je moje tijelo reagiralo na rukopis. Zamišljao sam likove i slike koje je Fernando opisao... i ponavljao sam sebi: 'Želim to, želim to glumiti'. (Javier Bardem)
   Film je satira koja odražava nestanak grupne svijesti. Strah od odmazde danas je prekinuo bilo kakav aktivizam. Moramo prestati dizati revoluciju na Twitteru, pokazati svoja lica i ponovno izaći na ulicu. (Javier Bardem)
   Bardem u jednom od svojih najblistavijih izdanja: on je, jednostavno, film. (Mirito Torreiro / www.fotogramas.es)
   Sarkastična, briljantna tragikomedija o moći, radu, ljudskim odnosima, pokornosti, nevjeri, dostojanstvu, nepravdi i ravnoteži. Majstorski napisan i režiran, uz zadivljujuće izvedbe Javiera Bardema i ostale glumačku ekipu, sjajne glazbe Zeltie Montes (s melodijom koju ćete nakon toga pjevušiti), „El buen patrón“ će vas nasmijati i rasplakati. Uživajte i razmišljajte o ravnotežama - i neravnotežama - radnog života, braka i moći. (Antonia Tejedabarros / imdb)
https://www.imdb.com/title/tt13066182/?ref_=nv_sr_srsg_0

Doraibu mai kâ, 2021. Ryűsuke Hamaguchi, 159 min. JP
Scenarij: Ryusuke Hamaguchi i Takamasa Oe prema kratkoj priči Haruki Murakamija
Uloge: Hidetoshi Nishijima, Tôko Miura, Reika Kirishima
Dvi   je godine nakon neočekivane smrti svoje supruge, Yusuke Kafuku, poznati scenski glumac i redatelj, dobiva ponudu da režira predstavu „Ujak Vanja“ na kazališnom festivalu u Hirošimi. Tamo upoznaje Misaki Watari, šutljivu mladu ženu koju je festival dodijelio da ga vozi u njegovom voljenom crvenom Saabu. Kako se premijera produkcije bliži, raste napetost među glumcima i ekipom, ne samo između Yusukea i Kojia Takatsukija, zgodnu TV zvijezdu koja je imala aferu s Yusukeovom pokojnom ženom. Prisiljen suočiti se s bolnim istinama iz prošlosti, Yusuke se počinje - uz pomoć vozačice - suočavati s proganjajućim misterijama koje je njegova žena ostavila za sobom.
   „Drive My Car“ prikazan je premijerno u natjecateljskom programu Cannesa i prema brojnim kritičarima jedan je od najboljih filmova godine, među favoritima za Oscara za najbolji strani film. Na 79. dodjeli Zlatnih globusa film je osvojio nagradu kao najbolji film na stranom jeziku.
   Hamaguchijevo shvaćanje umjetnosti, života, gubitka, iscjeljenja i oprosta jedan je od najbogatijih i najzahvalnijih primjera kako jednostavne ljudske interakcije pretvoriti u uvjerljivu kinematografiju. (superextrazona.eu)
   Japanski kandidat za Oskara predstavlja strpljivo, suptilno i melankolično proučavanje izgubljenih duša – ukoliko volite sporije drame koje imaju puno toga reći o ljubavi, žalosti i inspiraciji vjerujem da će vam ovo biti film godine. (Siniša Stajić / http://filmskerecenzije.com)
   Film kojim autor vrlo pametno, vješto i zaobilazno uspijeva ući u dubinu stvari, čak u samu suštinu, precizno da to i ne osjetimo. U pozadini imamo simboliku Hirošime kao toponima ljudske patnje i razaranja koji je sada fizički obnovljen oko sjećanja na to, ali usmjeren na budućnost i, kako kaže Sonja u ,,Ujaku Vanji“, „život koji mora ići dalje“. (Marko Stojiljković, www.pobjeda.me)
    Remek-djelo iz Japana koje je vodeće u izboru za osvajanje Oscara za strani film, a možda se, kao i 'Parazit' natječe i za najbolji film. Zašto ne? Očaravajući je od prve do zadnje scene. (Peter Travers / ABC News)

https://www.imdb.com/title/tt14039582/?ref_=nv_sr_srsg_0

Doraibu mai kâ, 2021. Ryűsuke Hamaguchi, 159 min. JP
Scenarij: Ryusuke Hamaguchi i Takamasa Oe prema kratkoj priči Haruki Murakamija
Uloge: Hidetoshi Nishijima, Tôko Miura, Reika Kirishima
Dvi   je godine nakon neočekivane smrti svoje supruge, Yusuke Kafuku, poznati scenski glumac i redatelj, dobiva ponudu da režira predstavu „Ujak Vanja“ na kazališnom festivalu u Hirošimi. Tamo upoznaje Misaki Watari, šutljivu mladu ženu koju je festival dodijelio da ga vozi u njegovom voljenom crvenom Saabu. Kako se premijera produkcije bliži, raste napetost među glumcima i ekipom, ne samo između Yusukea i Kojia Takatsukija, zgodnu TV zvijezdu koja je imala aferu s Yusukeovom pokojnom ženom. Prisiljen suočiti se s bolnim istinama iz prošlosti, Yusuke se počinje - uz pomoć vozačice - suočavati s proganjajućim misterijama koje je njegova žena ostavila za sobom.
   „Drive My Car“ prikazan je premijerno u natjecateljskom programu Cannesa i prema brojnim kritičarima jedan je od najboljih filmova godine, među favoritima za Oscara za najbolji strani film. Na 79. dodjeli Zlatnih globusa film je osvojio nagradu kao najbolji film na stranom jeziku.
   Hamaguchijevo shvaćanje umjetnosti, života, gubitka, iscjeljenja i oprosta jedan je od najbogatijih i najzahvalnijih primjera kako jednostavne ljudske interakcije pretvoriti u uvjerljivu kinematografiju. (superextrazona.eu)
   Japanski kandidat za Oskara predstavlja strpljivo, suptilno i melankolično proučavanje izgubljenih duša – ukoliko volite sporije drame koje imaju puno toga reći o ljubavi, žalosti i inspiraciji vjerujem da će vam ovo biti film godine. (Siniša Stajić / http://filmskerecenzije.com)
   Film kojim autor vrlo pametno, vješto i zaobilazno uspijeva ući u dubinu stvari, čak u samu suštinu, precizno da to i ne osjetimo. U pozadini imamo simboliku Hirošime kao toponima ljudske patnje i razaranja koji je sada fizički obnovljen oko sjećanja na to, ali usmjeren na budućnost i, kako kaže Sonja u ,,Ujaku Vanji“, „život koji mora ići dalje“. (Marko Stojiljković, www.pobjeda.me)
    Remek-djelo iz Japana koje je vodeće u izboru za osvajanje Oscara za strani film, a možda se, kao i 'Parazit' natječe i za najbolji film. Zašto ne? Očaravajući je od prve do zadnje scene. (Peter Travers / ABC News)

https://www.imdb.com/title/tt14039582/?ref_=nv_sr_srsg_0

Verdens verste menneske, 2021. Joachim Trier, 128 min. NO/FR/DK/SW
Scenarij: Eskil Vogt i Joachim Trier
Uloge: Renate Reinsve, Anders Danielsen Lie, Herbert Nordrum
   Julie je dvadesetogodišnjakinja koja živi u Oslu i studira medicinu. Jednoga dana mijenja odluku i prebacuje se na psihologiju. Ubrzo shvaća da fotografija više odgovara njezinu senzibilitetu. Profesionalne nedoumice prate i one ljubavne, a sve će se promijeniti kada upozna 15 godina starijeg Aksela.
    Novi film norveškog redatelja Joachima Triera premijerne je prikazan u Cannesu, gdje je Renate Reinsve osvojila nagradu za najbolju glumicu. Kritika je objeručke prihvatila Trierovo osvježavanje konvencija romantične komedije, razigranu kombinaciju humora i drame te nastup Renate Reinsve u glavnoj ulozi. Britanski „The Guardian“ film je proglasio „instant-klasikom“, a našao se i na popisima najboljih filmova prethodne godine. Film je za Oscara nominiran u kategorijama najboljeg stranog filma i originalnog scenarija. Časopisi „Vanity Fair“ i „The Atlantic“ proglasili su "Najgoru osobu na svijetu" najboljim filmom 2021.
   „Najgora osoba na svijetu“ suvremena je drama o potrazi za ljubavlju i smislom u suvremenom Oslu. Kronika je četiri godine života Julie, mlade žene koja plovi nemirnim vodama svog ljubavnog života i bori se da pronađe svoju karijeru, što je navodi da realno sagleda tko je ona zapravo. (rotten tomatoes)
   Seksi je, istovremeno zabavna i tužna… i oduzima dah. (Randy Myers / San Jose Mercury News)
   Oznaka „najgore osobe“ pogrešno je usmjerenje koje pobija bogate likove u pametnom i razigranom filmu Joachima Triera. (Rania Richardson / Film-Forward.com)
   Vjerojatno ga je najbolje opisati kao zabavnu romantičnu dramu. Teže je odrediti njezin žanr nego jednostavno prihvatiti činjenicu da je film apsolutni užitak. (Brad Keefe / Columbus Alive)
   Prekrasan, ponekad smiješan, ponekad gorko-slatki, ponekad dirljiv film, a sve emocije su istražene i savršeno isprepletene. Ima toliko sjajnih scena... scena u kojoj se vrijeme ledi, scena "što je varanje", scena u bolnici i oko nje, scena s čarobnim gljivama... gotovo kao da je svako pojedinačno poglavlje u filmu vrhunac, i sve se gotovo savršeno uklapa. (Jeremy_Urquhart / imdb)
https://www.imdb.com/title/tt10370710/?ref_=fn_al_tt_1

Licorice Pizza, 2021. Paul Thomas Anderson, 133 min. US
Scenarij: Paul Thomas Anderson
Uloge: Alana Haim, Cooper Hoffman, Sean Penn, Tom Waits, Bradley Cooper, Benny Safdie
   Ovo je priča o Alani Kane i Garyju Valentineu koji zajedno odrastaju u dolini San Fernando u Kaliforniji i zaljubljuju se jedno u drugo. Radnja je smještena u sedamdesete i predstavlja petu za redom Andersonovu dramu, prvu nakon “Fantomske niti” (Phantom Thread, 2017.).
   “Licorice Pizza” je redateljeva ljubavna priča iz djetinjstva, a inspiracija za ovaj film o odrastanju bili su mu žanrovski klasici poput “Američkih grafita” i “Zlatnog doba u Ridgemontu” (Fast Times at Ridgemont High, 1982.).
   Dolina San Fernando u Kaliforniji, sedamdesete, i slatke boli prve ljubavi kontekst su priče u “Licorice Pizza”. Anderson je odrastao u dolini San Fernando i ljubav prema tom mjestu je često dokumentirao u svojim filmovima. “Dojma sam kako postoji uvriježeno mišljenje da se filmovi snimaju u Hollywoodu, znate. Hollywood, Hollywood... ali zapravo ne, snimani su u Dolini (San Fernando).” Izjavio je na nedavnoj konferenciji.
   „Nakon što sam mjesecima lupao glavom u zid pokušavajući smisliti naslov, zaključio sam da me ove dvije riječi najviše podsjećaju na djetinjstvo. Tada je postojao lanac prodavaonica ploča u južnoj Kaliforniji koji se zvao Licorice Pizza i činilo mi se da taj naziv utjelovljuje ozračje koje se osjeća u filmu. Ako pak nemate referencu na prodavaonicu ploča, to su dvije sjajne riječi koje dobro idu zajedno i odražavaju raspoloženje”, ispričao je Anderson za Variety.
   "Licorice Pizza" je nedavno nominiran za Zlatni globus u četiri kategorije: najbolji film u kategoriji mjuzikla ili komedije, najbolji scenarij, najbolja glumica i najbolji glumac. Kritičari ga već sada svrstavaju u jedan od najboljih filmova 2021.: nenadmašiv film koji nas vodi ravno u nostalgično ljeto 70-ih. Iako je romantična priča koju pratimo neobična, dovoljno je otkačena i zabavna da se u nju zaljubimo u prvih nekoliko minuta filma. Naziv filma “Licorice Pizza” nadahnut je lancem trgovina ploča u Južnoj Kaliforniji koja je nudila besplatni slatkiš (likoriciju), kao i najnovije albume tijekom sedamdesetih godina.
   Lijepo konstruiran, u cijelosti ispunjen sjajnim glumačkim izvedbama te “obojen” ubojitim soundtrackom. Ukratko, u njemu ne postoji niti jedan dosadan ili predvidljiv trenutak. (Peter Sobczynski/eFilmCritic.com)  
   Najzabavniji film ove godine. (Peter Howell/Toronto Star)
   Klasik koji izvlači najbolje od profesionalaca i briljantnih pridošlica Coopera Hoffmana i Alane Haim. (Richard Roeper/Chicago Sun-Times)
   Redatelj daje dovoljno detalja da nakratko postanem dio ekipe, a to je savršenstvo koje tražim svaki dan u filmovima. (Steven Prokopy/Third Coast Review)
   Hoffman i Haim su dobitna kombinacija na ovom čudnom, vijugavom i zabavnom putovanju. Možda ćete se smiješiti danima nakon gledanja... možda godinama. (Jeff Mitchell/Phoenix Film Festival)
https://www.imdb.com/title/tt11271038/?ref_=nv_sr_srsg_0

Madres Paralelas, 2021. Pedro Almodovar, 123 min. ES/FR
Scenarij: Pedro Almodovar
Uloge: Penelope Cruz, Rossy de Palma, Aitana Sánchez-Gijón, Milena Smit
   Novi film velikog redatelja Pedra Almodovara (Sve o mojoj majci, Pričaj s njom, Tuga i slava) otvorio je 78. Međunarodni filmski festival u Veneciji (devetominutne ovacije nakon završetka filma), a desetak dana kasnije Penelope Cruz osvojila je nagradu za najbolju glumicu na festivalu!
   Dvije žene, Janis i Ana, zajedno se nalaze u bolničkoj sobi gdje svaka očekuje rođenje djeteta. Niti jedna niti druga nisu u vezi, a obje su zatrudnile igrom slučaja. Sredovječna Janis ne žali za trudnoćom i poprilično je ushićena. Adolescentica Ana s druge se strane kaje, a usto je uplašena i traumatizirana. Janis ju pokušava ohrabriti dok se obje poput mjesečarki kreću bolničkim hodnicima. Nekoliko riječi koje će izmijeniti u satima čekanja do poroda između njih dvije stvorit će neočekivanu povezanost, a koja će razvojem situacije i novonastalim komplikacijama promijeniti njihove živote zauvijek.
   S filmom ‘Paralelne majke’ vratio sam se u svijet žena, vratio sam se majčinstvu i obitelji. Govorim o važnosti nasljednika. Puno je majki u mojoj filmografiji ali one iz ovog filma su drugačije. (Pedro Almodovar)
   Bez obzira na ton filma, postoje određene boje, taktovi i stilski odabiri koji su nedvojbeno Pedro. Na svijetlu, tamnocrvenu boju ne gledamo isto zahvaljujući njegovom radu. Jedna od velikih radosti u gledanju njegova filma je gledati kako se radnja mijenja od onoga što ste očekivali i onoga što zapravo jest. I ovdje je tako: Almodóvar najvišeg ranga, Almodovar koji potkopava očekivanja nudeći nam emotivniju, opsjednutiju političku sliku. (Christopher James / Film Experience)
   Almodóvar postavlja čitav niz komunikacijskih posuda kako bi progovorio o novim modelima obitelji, seksualnosti i identiteta, ali prije svega o ženi kao standardu na kojem se temelji cijelo naše društvo. Neudate žene koje moraju napredovati snagom svojih instinkta i svojih uvjerenja, žene koje daju otkaz, žene koje uče, žene koje daju sebe, žene koje se bore. (Beatriz Martínez / fotogramas.es)
   Almodóvarov najpolitičkiji film do sada. (Raphael Abraham / Financial Times)
   Scenarij i režija oscarovski su kalibar. Jedan od najboljih Almodóvarovih filmova. (Dwight Brown/Top Critic)
   Od početnih kadrova do završne špice, ovo je izvrsna predstava Penélope Cruz. Ali s lekcijom iz španjolske povijesti. (Kevin Maher Times/UK)
https://www.imdb.com/title/tt12618926/?ref_=fn_al_tt_1
NAPOMENA: PREMIJERA 22.12. U 20.00 SAMO UZ COVID PROPUSNICE !!! (drugi dan projekcije po uobičajenom: do 30 ljudi u dvorani)

Madres Paralelas, 2021. Pedro Almodovar, 123 min. ES/FR
Scenarij: Pedro Almodovar
Uloge: Penelope Cruz, Rossy de Palma, Aitana Sánchez-Gijón, Milena Smit
   Novi film velikog redatelja Pedra Almodovara (Sve o mojoj majci, Pričaj s njom, Tuga i slava) otvorio je 78. Međunarodni filmski festival u Veneciji (devetominutne ovacije nakon završetka filma), a desetak dana kasnije Penelope Cruz osvojila je nagradu za najbolju glumicu na festivalu!
   Dvije žene, Janis i Ana, zajedno se nalaze u bolničkoj sobi gdje svaka očekuje rođenje djeteta. Niti jedna niti druga nisu u vezi, a obje su zatrudnile igrom slučaja. Sredovječna Janis ne žali za trudnoćom i poprilično je ushićena. Adolescentica Ana s druge se strane kaje, a usto je uplašena i traumatizirana. Janis ju pokušava ohrabriti dok se obje poput mjesečarki kreću bolničkim hodnicima. Nekoliko riječi koje će izmijeniti u satima čekanja do poroda između njih dvije stvorit će neočekivanu povezanost, a koja će razvojem situacije i novonastalim komplikacijama promijeniti njihove živote zauvijek.
   S filmom ‘Paralelne majke’ vratio sam se u svijet žena, vratio sam se majčinstvu i obitelji. Govorim o važnosti nasljednika. Puno je majki u mojoj filmografiji ali one iz ovog filma su drugačije. (Pedro Almodovar)
   Bez obzira na ton filma, postoje određene boje, taktovi i stilski odabiri koji su nedvojbeno Pedro. Na svijetlu, tamnocrvenu boju ne gledamo isto zahvaljujući njegovom radu. Jedna od velikih radosti u gledanju njegova filma je gledati kako se radnja mijenja od onoga što ste očekivali i onoga što zapravo jest. I ovdje je tako: Almodóvar najvišeg ranga, Almodovar koji potkopava očekivanja nudeći nam emotivniju, opsjednutiju političku sliku. (Christopher James / Film Experience)
   Almodóvar postavlja čitav niz komunikacijskih posuda kako bi progovorio o novim modelima obitelji, seksualnosti i identiteta, ali prije svega o ženi kao standardu na kojem se temelji cijelo naše društvo. Neudate žene koje moraju napredovati snagom svojih instinkta i svojih uvjerenja, žene koje daju otkaz, žene koje uče, žene koje daju sebe, žene koje se bore. (Beatriz Martínez / fotogramas.es)
   Almodóvarov najpolitičkiji film do sada. (Raphael Abraham / Financial Times)
   Scenarij i režija oscarovski su kalibar. Jedan od najboljih Almodóvarovih filmova. (Dwight Brown/Top Critic)
   Od početnih kadrova do završne špice, ovo je izvrsna predstava Penélope Cruz. Ali s lekcijom iz španjolske povijesti. (Kevin Maher Times/UK)
https://www.imdb.com/title/tt12618926/?ref_=fn_al_tt_1
NAPOMENA: PREMIJERA 22.12. U 20.00 SAMO UZ COVID PROPUSNICE !!! (drugi dan projekcije po uobičajenom: do 30 ljudi u dvorani)

Licorice Pizza, 2021. Paul Thomas Anderson, 133 min. US
Scenarij: Paul Thomas Anderson
Uloge: Alana Haim, Cooper Hoffman, Sean Penn, Tom Waits, Bradley Cooper, Benny Safdie
   Ovo je priča o Alani Kane i Garyju Valentineu koji zajedno odrastaju u dolini San Fernando u Kaliforniji i zaljubljuju se jedno u drugo. Radnja je smještena u sedamdesete i predstavlja petu za redom Andersonovu dramu, prvu nakon “Fantomske niti” (Phantom Thread, 2017.).
   “Licorice Pizza” je redateljeva ljubavna priča iz djetinjstva, a inspiracija za ovaj film o odrastanju bili su mu žanrovski klasici poput “Američkih grafita” i “Zlatnog doba u Ridgemontu” (Fast Times at Ridgemont High, 1982.).
   Dolina San Fernando u Kaliforniji, sedamdesete, i slatke boli prve ljubavi kontekst su priče u “Licorice Pizza”. Anderson je odrastao u dolini San Fernando i ljubav prema tom mjestu je često dokumentirao u svojim filmovima. “Dojma sam kako postoji uvriježeno mišljenje da se filmovi snimaju u Hollywoodu, znate. Hollywood, Hollywood... ali zapravo ne, snimani su u Dolini (San Fernando).” Izjavio je na nedavnoj konferenciji.
   „Nakon što sam mjesecima lupao glavom u zid pokušavajući smisliti naslov, zaključio sam da me ove dvije riječi najviše podsjećaju na djetinjstvo. Tada je postojao lanac prodavaonica ploča u južnoj Kaliforniji koji se zvao Licorice Pizza i činilo mi se da taj naziv utjelovljuje ozračje koje se osjeća u filmu. Ako pak nemate referencu na prodavaonicu ploča, to su dvije sjajne riječi koje dobro idu zajedno i odražavaju raspoloženje”, ispričao je Anderson za Variety.
   "Licorice Pizza" je nedavno nominiran za Zlatni globus u četiri kategorije: najbolji film u kategoriji mjuzikla ili komedije, najbolji scenarij, najbolja glumica i najbolji glumac. Kritičari ga već sada svrstavaju u jedan od najboljih filmova 2021.: nenadmašiv film koji nas vodi ravno u nostalgično ljeto 70-ih. Iako je romantična priča koju pratimo neobična, dovoljno je otkačena i zabavna da se u nju zaljubimo u prvih nekoliko minuta filma. Naziv filma “Licorice Pizza” nadahnut je lancem trgovina ploča u Južnoj Kaliforniji koja je nudila besplatni slatkiš (likoriciju), kao i najnovije albume tijekom sedamdesetih godina.
   Lijepo konstruiran, u cijelosti ispunjen sjajnim glumačkim izvedbama te “obojen” ubojitim soundtrackom. Ukratko, u njemu ne postoji niti jedan dosadan ili predvidljiv trenutak. (Peter Sobczynski/eFilmCritic.com)  
   Najzabavniji film ove godine. (Peter Howell/Toronto Star)
   Klasik koji izvlači najbolje od profesionalaca i briljantnih pridošlica Coopera Hoffmana i Alane Haim. (Richard Roeper/Chicago Sun-Times)
   Redatelj daje dovoljno detalja da nakratko postanem dio ekipe, a to je savršenstvo koje tražim svaki dan u filmovima. (Steven Prokopy/Third Coast Review)
   Hoffman i Haim su dobitna kombinacija na ovom čudnom, vijugavom i zabavnom putovanju. Možda ćete se smiješiti danima nakon gledanja... možda godinama. (Jeff Mitchell/Phoenix Film Festival)
https://www.imdb.com/title/tt11271038/?ref_=nv_sr_srsg_0

Hive, 2021. Blerta Basholli, 84 min. RKS/CH/AL/MK
Scenarij: Blerta Basholli
Uloge: Yllka Gashi, Çun Lajçi, Aurita Agushi
   Apsolutni pobjednik Sundance Film Festivala 2021., dobitnik nagrada za najbolji film (od žirija, te od publike u međunarodnom programu), kao i nagrade za najbolju režiju, topla je i snažna priča o upornosti žene koja, unatoč velikom pritisku okoline, uspijeva izgraditi bolji život za sebe i sumještane.
   Fahrijin je muž nestao za vrijeme rata na Kosovu. Nakon što njegove pčele prestanu proizvoditi med, glavni izvor prihoda cijele obitelji, počinju se gomilati financijski problemi. Fahrije odlučuje raditi ono što najbolje zna - ajvar - i pokreće mali poljoprivredni obrt proizvodnje domaćeg ajvara s još nekoliko žena iz sela. S povećanjem obujma posla, sve više raste i negodovanje od strane patrijarhalnog sela u kojem žive...
   Film je snimljen prema istinitoj priči.
   "Košnica" to radi bolje nego što bi bilo koje novine mogle, zalazeći u intimne detalje tuge i izdaje i ukorijenjenih kulturnih predrasuda, izvlačeći ih polako na svjetlo. I to čini tako što priča istinitu priču koja je uvjerljiva, snažna, nadahnjujuća. (Paul Byrnes / Sydney Morning Herald)
   Jedna od najutjecajnijih priča o oporavku nakon sukoba. (Robert Abele / Los Angeles Times)
https://www.imdb.com/title/tt13648212/?ref_=fn_al_tt_1

MEĐUNARODNI DAN ŽENA
Capturing Lee Miller, 2020. Teresa Griffiths, 60 min. UK
   Vougeov model, Man Rayjeva muza, neustrašiva ratna fotografkinja – Lee Miller je vodila brojne živote. „Uhvatiti Lee Miller“ istražuje fascinantan život i fotografije pionirske umjetnice koja je kršila tabue i prkosila tuđim očekivanjima. Miller je počela karijeru kao manekenka, pojavivši se na naslovnici američkog Voguea. No, ‘jedna od najfotografiranijih djevojki na Manhattanu’ ubrzo je zaključila da bi ‘radije stvarala slike, nego sama bila slika’ i odlučila uzeti fotoaparat u svoje ruke. Stvarala je portrete i kompozicije u duhu nadrealizma te je zajedno s Man Rayjem izumila fotografsku tehniku solarizacije. Bila je jedina ratna reporterka u Europi za vrijeme Drugoga svjetskog rata – snimala je njemačko bombardiranje Londona, iskrcavanje u Normandiji, među prvima je donijela uznemirujuće slike razorene Europe i koncentracijskih logora Buchenwald i Dachau. Fotografija Miller u Hitlerovoj kadi, koju je 1945. snimio suradnik David Scherman, jedna je od ikoničnih slika toga doba. Nakon traume kojoj je svjedočila povukla se iz javnog života i sa suprugom Rolandom Penroseom živjela na farmi u East Sussexu gdje su se često okupljali umjetnici poput Pabla Picassa, Henryja Moorea, Maxa Ernsta i Dylana Thomasa. Tek je potkraj 1980-ih s biografijom „Životi Lee Miller“ njezina sina Antonyja Penrosea te fotomonografijom „Rat Lee Miller“ poraslo zanimanje za njezino djelo, a danas se smatra jednom od najvećih fotografkinja 20. stoljeća.
   Čini mi se da žene imaju veće šanse za uspjeh u fotografiji od muškaraca... žene su brže i prilagodljivije nego muškarci. I mislim da imaju intuiciju koja im pomaže da shvate osobnosti brže od muškaraca. (Lee Miler, 1932.)
   Nemoguće je danas zamisliti umjetnika njene suptilnosti i ljudskosti. (Sir David Hare, engleski dramatičar , scenarist te kazališni i filmski redatelj)
   Lee Miller (1907. – 1977.) jedna je od najistaknutijih ikona 20. stoljeća. Manekenka koja je postala fotografkinja, pa ratna reporterka i nadrealistička umjetnica -  živjela je vlastiti život prema svojim  pravilima. Gdje god je krenula, bila je beskompromisna. Priča o pionirki, često u suprotnosti s tadašnjim moralom, koja je odbila potčinjavanje dominantne muške figure oko nje. (gooddocs)
https://www.imdb.com/title/tt12281602/?ref_=nv_sr_srsg_0

80 GODINA: Casablanca, 1942. Michael Curtiz, 102 min. US
Scenarij: Julius J. Epstein, Philip G. Epstein & Howard Koch prema kazališnoj predstavi „Everybody Comes to Rick's“ Murray Burnetta & Joan Allison
Uloge: Humphrey Bogart, Ingrid Bergman, Paul Henreid, Claude Rains, Conrad Veidt, Sydney Greenstreet, Peter Lorre, Dooley Wilson
   Ilsa Lund: Play it once, Sam. For old times' sake.
   Sam: (lying) I don't know what you mean, Miss Elsa.
   Ilsa Lund: Play it, Sam. Play "As Time Goes By."
   Sam: (lying) Oh, I can't remember it, Miss Elsa. I'm a little rusty on it.
   Ilsa Lund: I'll hum it for you. Da-dy-da-dy-da-dum, da-dy-da-dee-da-dum... (Sam begins playing) Sing it, Sam.
   Sam: (singing) You must remember this / A kiss is still a kiss / A sigh is just a sigh / The fundamental things apply / As time goes by. / And when two lovers woo, / They still say, "I love you" / On that you can rely / No matter what the future brings...    
   Rick Blaine: (rushing up) Sam, I thought I told you never to play...- (Sees Ilsa. Sam closes the piano and rolls it away.)

   Amerikanac Rick Blaine u vichijevskoj Casablanci vodi sumnjivi i pomodni noćni lokal, naoko nezainteresiran za politička previranja i rat koji se vodi skoro u cijelom svijetu. Svatko tko iole nešto znači svraća u njegov lokal "Rick's Cafe Americain", koji tek postaje uzbudljivo mjesto dolaskom Victora Laszla, simbola antinacističkog pokreta diljem Evrope. S njim je i supruga, Ilse Lund, s kojom je Rick upravo uoči ulaska nacista u Pariz doživio veliku romansu, ali i koja ga je bez objašnjenja napustila. Deprimirani Rick odlazi za Casablancu, cinično promatrajući svijet koji ga je razočarao. Međutim, ponovni susret s Ilsom u Ricku budi stare osjećaje. Poučen iskustvom u prvom trenutku odbija pomoći onoj koja ga je već jednom razočarala...

   Bio bi to tek kratki sadržaj „Casablance“ koji se može pronaći u skoro svakom filmskom ili video vodiču, i kako vrijeme prolazi ovaj film stekao je ime jedne od najvećih hollywoodskih ikona. Svoj put ka slavi „Casablance“ je započela 26. studenog 1942. godine svečanom premijerom u njujorškoj dvorani The Hollywood Theatre. Mnogi su po izlasku iz kina smatrali kako je riječ o još jednoj studijskoj produkciji Warner Brosa koje su nastajale brzinski, u roku od mjesec-dva. "Drhtavi, srceparajući film!", bile su prve kritike izrečene nakon premijere filma egzotičnog i pamtljivog naslova. Nedugo zatim ime filma bilo je na svačijim usnama zahvaljujući činjenici da se u "pravoj" Casablanci 1943. godine održao summit na kojem su sudjelovali Churchill, Staljin i Roosevelt, što se itekako odrazilo na dodatnu posjetu i popularnost filma. Stvarni i pravi uspjeh filma, kao i konačna potvrda vrijednosti stiže s nagradom Oscar. Osvaja ga Michael Curtiz za režiju, scenaristi i sam film, a još su bili nominirani: Arthur Edeson za fotografiju, Max Steiner za muziku, Humphrey Bogart za glavnu mušku ulogu (tu nagradu osvaja tek 1951. godine ulogom Charlie Allunta u Hustonovoj „Afričkoj kraljici“), te Claude Rains za sporednu mušku ulogu brilijantno odigravši ulogu šarmatnog, korumpiranog francuskog kapetana Louisa Renaulta.

   Od tada, film je ušao u filmski folklor, zahvaljujući svom duhu, odmjerenosti i nezaboravnim ulogama. Čak se trebala nastaviti priča o Ricku i Renaultu odmah po završetku snimanja, ali scenarij nikada nije napisan. Bilo je brojnih imitatora svih ovih godina. „The Conspirators“ (And Storm over Lisabon) iz 1944. redatelja Jeana Negulescoa s Hedy Lamarr i Paulom Henreidom, nastao na tragu mita „Casablance“ nije uspio ponoviti uspjeh svog uzora, kao ni „Caboblanco“ iz 1980. godine J. Lee Thompsona s Charles Bronsonom koji je u cijelosti koncipiran na obrascu „Casablance“. Čak dvije televizijske serije (1955. s Charles McGrawom kao Rickom, te 1983. s Davidom Soulom) osuđene su na propast, postižući jedino to da svih podsjete kako je jedino Bogartova verzija bila ona prava - i još uvijek jest! Dokaz za to je i da danas, 80 godina kasnije, sa zvijezdama koje su odavno umrle, te s blijedim filmskim i TV imitacijama, Curtizov sjajni film o humanosti i cinizmu u ratom zahvaćenoj Sjevernoj Africi, još uvijek živi i po mnogima spada u najljepšu filmsku priču. I u novije vrijeme bilo je brojnih pokušaja imitacije klasika: bučno najavljivana „Havana“ (1990.) Sydneya Pollacka neslavno je prošla, isto kao i „Barbwire“ (1996. David Hogan) koji je doslovce kopirao priču. S malom diverzijom: Bogartovu ulogu u Americi uništenom Drugim građanskim ratom preuzima Pamela Anderson.

   Filmski scenarij „Casablance“ zasnovan je na kazališnom komadu "Everybody Comes to Rick's" (koji je u kazalištu realiziran tek 1991. godine, s Leslie Granthamom u ulozi Ricka) Murraya Burnetta i Joan Allison. Burnetta je inspirirao jedan bar cafe u južnoj Francuskoj gdje su se skupljali anti-nacisti prije odlaska u Casablancu, a u kojem je svirao jedan crni pijanist. U kazališnoj obradi Rick je inače odvjetnik specijaliziran za krivično pravo, opterećen osobnim razvodom braka. 22. prosinca 1941. godine Warner Bros za 20.000 dolara otkupljuje materijal, i to je bila najveća cijena ikada plaćena za jedan nepoznati i neproducirani komad. U scenaristički projekt ubačeni su Julius J. i Phillip G. Epstein, koji su kalkulirali s raznim imenima za film (bilo je prijedloga da se film nazove „African Manhunt“ ili „They Met in Casablanca“), ali dilemu prekida producent filma Hal Wallis koji 31. prosinca 1941. mijenja oficijelni naziv u „Casablanca“. Već 5. siječnja Warner objavljuje u Hollywood Reporteru da će u tom filmu glavne uloge tumačiti Ronald Reagan, Ann Sheridan i Dennis Morgan. Kao što je poznato, Reagan se nikada nije pojavio u toj ulozi, ali su s tim činom započele kalkulacije oko nositelja glavnih uloga. Osim Reagana, za ulogu Ricka u najužoj konkurenciji bio je George Raft (zvijezda tridesetih godina, upamćen po ulozi u Hawksovom „Licu s ožiljkom“). Međutim, Raft odbija ulogu sa komentarom: "Ne želim u filmu biti nasuprot neke nepoznate Šveđanke!" Ulogu na kraju dobija Humphrey Bogart, sa točno definiranim ugovorom: 3.500 dolara tjedno plus troškovi.

   Za ulogu Ilse testirane su Ann Sheridan, Michele Morgan i ruska balerina Tamara Toumanova (u planu je bila i Hedy Lamarr, no odbila je ponudu jer nije željela snimati prema nedovršenom rukopisu), ali 24. travnja 1942. Warner postiže sporazum sa Davidom O.Selznickom (producent Paramounta, kasnije MGM-a) koji im ustupa Ingrid Bergman u zamjenu za Oliviu de Havilland. Prema riječima Ingrid Bergman, David je s njom razgovarao na slijedeći način: "Zapravo i neznam ništa o ovoj priči, ali ćeš imati sjajnu garderobu i sigurno je da će sve skupa biti nezaboravno."

   Unajmljen je još čitavi niz Warnerovih glumaca za sporedne uloge, iako još uvijek nije izvršena podjela glavnih. Za ulogu uglednog anti-naciste bio je predviđen poznati tenor iz musicala Dennis Morgan, ali uloga na kraju ipak pripada Austrijancu Paulu Henreidu. U prvi trenutak Paul odbija ulogu, ali kada su Nijemci započeli progon anti-nacista, prihvaća Warnerovu ponudu spašavajući na taj način vlastiti život. Majora Strassera u prvoj varijanti trebao je glumiti poznati redatelj Otto Preminger, dok je još uvijek bilo dosta dvojbi oko pjevača-pijaniste. Pomišljalo se na Ellu Fitzgerald, Hazel Scott  ili Lenu Horne. Na kraju ulogu dobija nepoznati Dooley Wilson (inače bubnjar i jedini od svih aktera koji je prije snimanja bio u Casablanci). Usprkos činjenici da u stvarnosti Dooley nije znao svirati klavir (samo je imitirao pokrete pijanista Elliotta Carpentera, tajanstvenog Warnerovog glazbenika koji je potrebne melodije svirao iza kamere), poistovjećen je s filmskom temom "As Time Goes By", i po prikazivanju filma primao po 5000 pisama dnevno, više nego jedan Clark Gable. Većinu nacista glumili su Židovi, a kada se nakon 2. svjetskog rata „Casablance“ počela prikazivati u Njemačkoj, nedostajalo je 20-tak minuta. Izbačene su scene u kojima se negativno govorilo o Nijemcima i skoro sve u kojima se pojavljuje Conrad Veidt (major Strasser).

   Ni s redateljem nije išlo glatko, jer ponudu odbija William Wyler. Cijeli posao na filmu počinje se normalno odvijati tek pojavom redatelja Michaela Curtiza, koji unajmljuje još jednog scenaristu, Howarda Kocha, za dotjerivanje scenarija koji još uvijek nije imao kraj. Snimanje „Casablance“ započelo je 25. svibnja 1942. godine, s flashback scenama Pariza, iako su članovi glumačke ekipe kasnije stvorili mit da je film rađen sa sekvencama u nizu. Usprkos nesuglasicama prouzrokovanim među glumcima (prvenstveno sa Bergmanicom) i izmjenama scenarija, film se nastavio snimati u potpunoj zbrci i pometnji. Kada bi netko zapitao o logici pojedinih scena, Curtiz je spremno odgovarao: "Ne brinite o logici! Učiniti ću da se sve odvija takvom brzinom da nitko neće primijetiti." Usprkos totalnom manjku kohezije (ispostavilo se na kraju da zaista nije nitko primijetio) pisci scenarija uspjeli su stvoriti najcitiranije (i najparodiranije) dijaloge: "Here is looking at you kid", "I think it's the beginning of a beautiful friendship"... Vrhunac ironije: filmski najpoznatija rečenica "Play it again Sam" (Sviraj to ponovo Sam) nije nikada stvarno izgovorena! U kazališnom komadu prema kojem je rađen scenarij filma Rick izgovara "Sviraj to, ti glupo kopile!". U prvobitnom scenariju pisalo je "Sviraj, ti glupane!", dok se u samom filmu Rick obraća Samu na slijedeći način: "Ako ona može to podnijeti, i ja mogu. Sviraj!". Dotična rečenica postoji tek u nazivu filma Woody Allena iz 1972. godine, „Play it again Sam“, koji u velikoj mjeri objašnjava autoritet i magnetičnost jednog Bogarta (Woodyjev idol u filmu, po sistemu "što bi uradio Boggie u ovom trenutku"), ali i „Casablance“, budeći konstantno nostalgiju za originalom.

   S glavnim kamermanom Arthurom Edesonom, scenografom Carl Jules Waylom, te montažerom Owen Marksom (i pomoćnikom Don Siegelom, kasnije poznatim redateljem), uz doprinos ostale filmske i glumačke ekipe, posao se zahuktao i polako približavao kraju, makar su se i scenaristi i Curtiz dvoumili oko kraja. Postojalo je nekoliko alternativa: da Ilsa ostane s Rickom (previše riskantno: imati ženu koja napušta supruga), ubiti Ricka i Ilsa odlazi s Victorom (previše žalosno) ili da Victor bude ubijen (politički neprihvatljivo). To je posebno zbunjivalo Ingrid Bergman, ali joj je jednostavno savjetovano da odglumi rolu imajući u vidu sve varijante. Napokon se producent Wallis i redatelj Curtiz odlučuju obraditi dva završetka, ali je prvo snimljeno finale tako dobro uspjelo da su se odmah za njega odlučili, uz neprimjetne korekcije. Drugačiji završetak nisu ni pokušavali snimiti.

   Tijekom snimanja filma ekipa je bila suočena s nekoliko problema, a Warner je bio zabrinut činjenicom postojanja mogućnosti cenzure nekih ljubavnih scena Ilse (kao udate žene) i Ricka, kao i još nekih scena koje su odudarale od tadašnjih, jako strogih cenzorskih pravila. Sam Humphrey imao je podosta privatnih problema pošto ga je supruga Mayo Methot sumnjičila za vezu s Ingrid Bergman nakon što ih je zatekla u njenoj garderobi nakon snimanja. Doduše, u jako bezazlenom odnosu, no ipak...

   Osim postojećih problema, kompozitor Max Steiner mrzio je pjesmu "As Time Goes By" (inače djelo Hermana Hupfelda, bez uspjeha lansirana već 1931. godine u broadwayskom musicalu "Everybody's Welcome") smatrajući je prejednostavnom za ljubavnu temu. Pjesma je skoro eliminirana u posljednjem trenutku, ali zbog činjenice da se Bergmanica već ošišala zbog uloge u filmu „Kome zvono zvoni“ (For Whom the Bell Tolls, 1943. Sam Wood) spriječen je pokušaj producenta da ponovo snimi scenu u kojoj ona moli Sama da joj odsvira "As Time Goes By". Nakon što je film počeo prikazivanje, pjesma "As Time Goes By" zadržala se 21 tjedan na top listi američkog radija.

   Tijekom snimanja Bogart je sam iskovao frazu "Here's looking at you kid", koja je u originalu bila "Here's good luck to you!" (u njemačkoj verziji ova rečenica izgovorena je "Schau mir in die Augen, Kleines," što bi u engl. prijevodu bilo "Look in my eyes, kid."). Osim toga, vidljive su i neke greške. kada Bogart, provodeći posljednje dane u Parizu govori Ingrid: "Nijemci su nosili sivo, ti si bila u plavom", ona odgovara: "Spremila sam tu haljinu. kada Nijemci odu opet ću je obući". Međutim, u flashbacku koja se odnosi na taj dan, ona nosi odijelo a ne haljinu... A kada Bogart odlazi na vlak, nakon što je podosta prostajao čekajući na kiši, mantil mu je potpuno suh...

   Cijeli film sniman je u Hollywoodu, u Warnerovim studijima i to u trajanju od 59 dana tokom proljeća 1942. godine. Odlična fotografija i scenografija toliko su impresivni da su mnogi "zaboravili" kako je skoro cijeli film sniman u studiju, osim završne scene koja je snimljena na aerodromu "Municipal" u Los Angelesu. I tu se potkrala “sitna” greška: ona odlazi avionom sa suprugom a početak divnog prijateljstva prati fotografija u izmaglici - Casablanca se nalazi u pustinjskom Maroku gdje može biti govora o svemu osim o magli. Kako nije bilo novaca, u završnoj sceni nije se mogao koristiti (iznajmiti) pravi avion već je tu “ulogu” odigrala manja maketa koja je vještinom snimatelja i redatelja izgledala poput pravog aviona.

   Film je koštao 878.000 dolara, Curtizov honorar bio je 73.400 dolara, Bogartov 36.667, Ingrid Bergman, Conrad Veidt i Paul Henreid dobili su po 25.000 dolara, Claude Rains 22.000, Sydney Greenstreet 7.500, Peter Lorre 2.333, dok se Dooley Wilson zadovoljio sumom od 3.500 dolara (klavir na kojem je Dooley navodno svirao prodan je 1988. godine jednoj japanskoj firmi za 154.000 dolara). Do sada je film samo od rentiranja video-kazete ostvario prihod od preko 4,2 milijuna dolara. Nove, kolekcionarske verzije te DVD / blueray izdanja još su više povećale profit. Na Internet stranicama www.imdb.com, prema glasovima posjetitelja (554.274) „Casablanca“ zauzima 49. mjesto s prosječnom ocjenom 8,4.

   Status kult-filma „Casablanca“ je, između ostalog, stekla i početkom šezdesetih godina kada se u Cambridgeu (Massachusetts, SAD) u kino-klubu "Battle Theatre" prikazivala nekoliko godina uzastopce prva tri tjedna u mjesecu. Svojevremeno je američki magazin "TV Guide" imenovao „Casablancu" za najpopularniji film koji se redovito reprizira na televiziji (i najčešće). Na BBC-ju je prvi put prikazana u siječnju 1977. godine i od tada reprizirana 20-tak puta. 1977. godine Američki filmski institut proglasio je „Casablancu“ najboljim i najutjecajnijim filmom svih vremena, uz „Prohujalo s vihorom“ (Gone with the Wind, 1939. Victor Fleming) i "Građanina Kanea" (Citizen Kane, 1941. Orson Welles).

   Brazilski filmski zaljubljenik Joao Luiz Albuquerque uzeo je kopiju „Casablance“ i napravio novi (!?) kraj u kojem Ilse ne ide u avion sa Victorom. Ova neautorizirana verzija doživjela je specijalno prikazivanje na filmskom festivalu u Rio de Janeiru 1987. godine.

   Američki kritičar i pisac David Thompson, u svojoj zbirci fikcionalnih biografija filmskih likova, pod imenom „Suspects“, zamislio je nastavak tj. budućnost junaka „Casablance“. Rick i kapetan Renault postali su vođe Pokreta otpora, povezani homoseksualizmom. Victor je po dolasku u SAD raskrinkan kao nacistički doušnik, a Ilse Lund, kasnije kao tajnica Generalnog sekretara OUN-a Daga Hammarskjolda gine 1961. u avionskoj nesreći.
   1982. godine američki novinar Chuck Rose iz šale je scenarij „Casablance“ (jasno, s izmijenjenim imenima) poslao 217-orici filmskih literarnih agenata. 147 mu je nezainteresirano vratilo rukopis, 32 su prepoznala o čemu je riječ, dok ga je njih 38 prihvatilo kao jedan sasvim novi i upotrebljivi scenarij.

   “Casablanca” je velik film, jedan od najvećih u povijesti. (goodtalking.hr)
   „Casablanca“ je jedan od onih filmova koji apsolutno odolijevaju zubu vremena te još uvijek čvrsto drži svoje mjesto visoko na ljestvici najboljih romantičnih filmova ikad napravljenih. (Matea M. / geek.hr)
   Uzbudljivo je odglumljen, pametno režiran i priča priču prepunu napetosti, karakterizacije i akcije. Glumačka ekipa dovoljna je da ispuni bilo koje kino, jer uključuje neke od najboljih glumaca kojima se Hollywood može pohvaliti. (Marjory Adams / Boston Globe)
   Niti jedan film ove godine mu nije ravan. Ni približno. (Manny Farber / New Republic / 18.2.2022.)
   Neki filmovi jednostavno imaju savršen scenarij, prepun beskrajno citiranih replika koje bez napora izvodi izvanredna glumačka ekipa.   Fenomenalan film, koji svi moraju pogledati. (Charlotte Harrison / Charlotte Sometimes Goes to the Movies)
   Jedan od onih rijetkih filmova koji svaki put kada ga pogledate postaje sve bolji. (Aldo G / rotten tomatoes)
http://www.imdb.com/title/tt0034583/?ref_=fn_al_tt_1
http://tipo-goodtalking.blogspot.hr/2013/10/casablanca.html
http://www.fak.hr/recenzije/lovricevi-evergreeni/casablanca-1942/

Verdens verste menneske, 2021. Joachim Trier, 128 min. NO/FR/DK/SW
Scenarij: Eskil Vogt i Joachim Trier
Uloge: Renate Reinsve, Anders Danielsen Lie, Herbert Nordrum
   Julie je dvadesetogodišnjakinja koja živi u Oslu i studira medicinu. Jednoga dana mijenja odluku i prebacuje se na psihologiju. Ubrzo shvaća da fotografija više odgovara njezinu senzibilitetu. Profesionalne nedoumice prate i one ljubavne, a sve će se promijeniti kada upozna 15 godina starijeg Aksela.
    Novi film norveškog redatelja Joachima Triera premijerne je prikazan u Cannesu, gdje je Renate Reinsve osvojila nagradu za najbolju glumicu. Kritika je objeručke prihvatila Trierovo osvježavanje konvencija romantične komedije, razigranu kombinaciju humora i drame te nastup Renate Reinsve u glavnoj ulozi. Britanski „The Guardian“ film je proglasio „instant-klasikom“, a našao se i na popisima najboljih filmova prethodne godine. Film je za Oscara nominiran u kategorijama najboljeg stranog filma i originalnog scenarija. Časopisi „Vanity Fair“ i „The Atlantic“ proglasili su "Najgoru osobu na svijetu" najboljim filmom 2021.
   „Najgora osoba na svijetu“ suvremena je drama o potrazi za ljubavlju i smislom u suvremenom Oslu. Kronika je četiri godine života Julie, mlade žene koja plovi nemirnim vodama svog ljubavnog života i bori se da pronađe svoju karijeru, što je navodi da realno sagleda tko je ona zapravo. (rotten tomatoes)
   Seksi je, istovremeno zabavna i tužna… i oduzima dah. (Randy Myers / San Jose Mercury News)
   Oznaka „najgore osobe“ pogrešno je usmjerenje koje pobija bogate likove u pametnom i razigranom filmu Joachima Triera. (Rania Richardson / Film-Forward.com)
   Vjerojatno ga je najbolje opisati kao zabavnu romantičnu dramu. Teže je odrediti njezin žanr nego jednostavno prihvatiti činjenicu da je film apsolutni užitak. (Brad Keefe / Columbus Alive)
   Prekrasan, ponekad smiješan, ponekad gorko-slatki, ponekad dirljiv film, a sve emocije su istražene i savršeno isprepletene. Ima toliko sjajnih scena... scena u kojoj se vrijeme ledi, scena "što je varanje", scena u bolnici i oko nje, scena s čarobnim gljivama... gotovo kao da je svako pojedinačno poglavlje u filmu vrhunac, i sve se gotovo savršeno uklapa. (Jeremy_Urquhart / imdb)
https://www.imdb.com/title/tt10370710/?ref_=fn_al_tt_1

MEĐUNARODNI DAN ŽENA
Capturing Lee Miller, 2020. Teresa Griffiths, 60 min. UK
   Vougeov model, Man Rayjeva muza, neustrašiva ratna fotografkinja – Lee Miller je vodila brojne živote. „Uhvatiti Lee Miller“ istražuje fascinantan život i fotografije pionirske umjetnice koja je kršila tabue i prkosila tuđim očekivanjima. Miller je počela karijeru kao manekenka, pojavivši se na naslovnici američkog Voguea. No, ‘jedna od najfotografiranijih djevojki na Manhattanu’ ubrzo je zaključila da bi ‘radije stvarala slike, nego sama bila slika’ i odlučila uzeti fotoaparat u svoje ruke. Stvarala je portrete i kompozicije u duhu nadrealizma te je zajedno s Man Rayjem izumila fotografsku tehniku solarizacije. Bila je jedina ratna reporterka u Europi za vrijeme Drugoga svjetskog rata – snimala je njemačko bombardiranje Londona, iskrcavanje u Normandiji, među prvima je donijela uznemirujuće slike razorene Europe i koncentracijskih logora Buchenwald i Dachau. Fotografija Miller u Hitlerovoj kadi, koju je 1945. snimio suradnik David Scherman, jedna je od ikoničnih slika toga doba. Nakon traume kojoj je svjedočila povukla se iz javnog života i sa suprugom Rolandom Penroseom živjela na farmi u East Sussexu gdje su se često okupljali umjetnici poput Pabla Picassa, Henryja Moorea, Maxa Ernsta i Dylana Thomasa. Tek je potkraj 1980-ih s biografijom „Životi Lee Miller“ njezina sina Antonyja Penrosea te fotomonografijom „Rat Lee Miller“ poraslo zanimanje za njezino djelo, a danas se smatra jednom od najvećih fotografkinja 20. stoljeća.
   Čini mi se da žene imaju veće šanse za uspjeh u fotografiji od muškaraca... žene su brže i prilagodljivije nego muškarci. I mislim da imaju intuiciju koja im pomaže da shvate osobnosti brže od muškaraca. (Lee Miler, 1932.)
   Nemoguće je danas zamisliti umjetnika njene suptilnosti i ljudskosti. (Sir David Hare, engleski dramatičar , scenarist te kazališni i filmski redatelj)
   Lee Miller (1907. – 1977.) jedna je od najistaknutijih ikona 20. stoljeća. Manekenka koja je postala fotografkinja, pa ratna reporterka i nadrealistička umjetnica -  živjela je vlastiti život prema svojim  pravilima. Gdje god je krenula, bila je beskompromisna. Priča o pionirki, često u suprotnosti s tadašnjim moralom, koja je odbila potčinjavanje dominantne muške figure oko nje. (gooddocs)
https://www.imdb.com/title/tt12281602/?ref_=nv_sr_srsg_0

MEĐUNARODNI DAN ŽENA
Sylvia Plath: Inside The Bell Jar, 2018. Teresa Griffiths, 58 min. UK
   Udahnuvši život „čudnom sparnom ljetu“ 1953., film „Sylvia Plath: Pod staklenim zvonom“ prvi je koji razotkriva priču u pozadini antologijskog romana Sylvije Plath. „Stakleno zvono“ srušilo je mitove o ženama, raskrinkalo rodnu politiku 1950-ih, seksualni identitet i mentalno zdravlje u vrijeme kada su se žene borile naći svoj glas. Ovaj film kao nijedan prije prikazuje ljude koji su poznavali Sylviju Plath, a mnogi od njih sada se po prvi put pojavljuju u javnosti. Film donosi i jedinstven intervju sa Sylvijinom kćeri Friedom Hughes.
   Američka pjesnikinja i spisateljica Sylvie Plath (1932. - 1963.) ubila se u svom domu u Londonu 1963., u dobi od samo 30 godina. Najpoznatija je po dvije svoje objavljene zbirke, „Kolos i druge pjesme“ (The Colossus and Other Poems, 1960.) i „Ariel“ (1965.) , kao i poluautobiografskom romanu „The Bell Jar“ objavljenom neposredno prije njezine smrti 1963. „Sabrane pjesme“ (The Collected Poems) objavljene su 1981. a uključivale su dotad neobjavljena djela. Za ovu zbirku Plath je nagrađena Pulitzerovom nagradom 1982., čime je postala četvrta posthumno nagrađena osoba.
   Njezine pjesme su ruski rulet sa šest metaka u cilindru. Ona je najpotresnija pjesnikinja ovog stoljeća.(Robert Lowell,američki pjesnik)
   Popularnost Sylvie Plath (1932.-1963.), najpoznatije američke pjesnikinje 20. stoljeća, nosi i nešto neliterarno, dozu karizme celebrityja pomiješanu s notom byronovskog. Njezin život bio je pun previranja, a samoubojstvo jedno od poznatijih umjetničkih suicida.(Ivana Cesarec / voxfeminae.net)
    Jasan pogled na mladost i rani život Sylvije Plath, informativan je i intrigantan dokument koji ilustrira društveno okruženje, stanje i vrijeme odrastanja 50-ih godina. (Chang Wei / imdb)
https://voxfeminae.net/strasne-zene/sylvia-plath-opsesija-thanatosom/
https://www.imdb.com/title/tt8851088/?ref_=fn_al_tt_1

Verdens verste menneske, 2021. Joachim Trier, 128 min. NO/FR/DK/SW
Scenarij: Eskil Vogt i Joachim Trier
Uloge: Renate Reinsve, Anders Danielsen Lie, Herbert Nordrum
   Julie je dvadesetogodišnjakinja koja živi u Oslu i studira medicinu. Jednoga dana mijenja odluku i prebacuje se na psihologiju. Ubrzo shvaća da fotografija više odgovara njezinu senzibilitetu. Profesionalne nedoumice prate i one ljubavne, a sve će se promijeniti kada upozna 15 godina starijeg Aksela.
    Novi film norveškog redatelja Joachima Triera premijerne je prikazan u Cannesu, gdje je Renate Reinsve osvojila nagradu za najbolju glumicu. Kritika je objeručke prihvatila Trierovo osvježavanje konvencija romantične komedije, razigranu kombinaciju humora i drame te nastup Renate Reinsve u glavnoj ulozi. Britanski „The Guardian“ film je proglasio „instant-klasikom“, a našao se i na popisima najboljih filmova prethodne godine. Film je za Oscara nominiran u kategorijama najboljeg stranog filma i originalnog scenarija. Časopisi „Vanity Fair“ i „The Atlantic“ proglasili su "Najgoru osobu na svijetu" najboljim filmom 2021.
   „Najgora osoba na svijetu“ suvremena je drama o potrazi za ljubavlju i smislom u suvremenom Oslu. Kronika je četiri godine života Julie, mlade žene koja plovi nemirnim vodama svog ljubavnog života i bori se da pronađe svoju karijeru, što je navodi da realno sagleda tko je ona zapravo. (rotten tomatoes)
   Seksi je, istovremeno zabavna i tužna… i oduzima dah. (Randy Myers / San Jose Mercury News)
   Oznaka „najgore osobe“ pogrešno je usmjerenje koje pobija bogate likove u pametnom i razigranom filmu Joachima Triera. (Rania Richardson / Film-Forward.com)
   Vjerojatno ga je najbolje opisati kao zabavnu romantičnu dramu. Teže je odrediti njezin žanr nego jednostavno prihvatiti činjenicu da je film apsolutni užitak. (Brad Keefe / Columbus Alive)
   Prekrasan, ponekad smiješan, ponekad gorko-slatki, ponekad dirljiv film, a sve emocije su istražene i savršeno isprepletene. Ima toliko sjajnih scena... scena u kojoj se vrijeme ledi, scena "što je varanje", scena u bolnici i oko nje, scena s čarobnim gljivama... gotovo kao da je svako pojedinačno poglavlje u filmu vrhunac, i sve se gotovo savršeno uklapa. (Jeremy_Urquhart / imdb)
https://www.imdb.com/title/tt10370710/?ref_=fn_al_tt_1

The Lost Daughter, 2021. Maggie Gyllenhaal, 121 min. US
Scenarij: Maggie Gyllenhaal prema romanu Elene Ferrante „La figlia oscura“ iz 2006.
Uloge: Olivia Colman, Dakota Johnson, Jessie Buckley, Paul Mescal, Dagmara Domińczyk, Oliver Jackson-Cohen, Peter Sarsgaard, Ed Harris
   Redateljski debi Maggie Gyllenhaal, temeljen na istoimenom romanu talijanske spisateljice Elene Ferrante.
   Film je dobitnik mnogobrojnih nagrada, uključujući i nagradu Golden Osella za najbolji scenarij na festivalu u Veneciji, uz nominacije za ovogodišnji Zlatni globus.
   Radnja prati sredovječnu ženu čiji će se ljetni odmor uz more, nakon što postane pomalo opsjednuta mladom majkom i djetetom koje promatra, pretvoriti u mračnu sagu suočavanja s demonima prošlosti, odnosno propitkivanje sebe kao majke.
   Na svojoj svjetskoj premijeri (Venecijanski festival), film je dobio četverominutne ovacije.
   Iznenađujuće siguran debi za scenaristicu i redateljicu Maggie Gyllenhaal, “Izgubljena kći” ujedinjuje briljantnu glumačku ekipu u službi odvažno ambiciozne priče. (konsenzus kritičara / rotten tomatoes)
   Hvala Maggie Gyllenhaal što je stvorila jedan od najboljih filmova godine u kojem glumi veličanstvena Olivia Colman kao majka koju proganja njezina problematična prošlost. Ovo ne smijete propustiti. (Peter Travers / ABC News)
   “Izgubljena kći” znalački i neustrašivo dekonstruira majčinstvo kao instituciju i označava Maggie Gyllenhaal kao redateljicu i scenaristicu na koju možemo računati u budućnosti. (Leslie Combemale / AWFJ)
   Uz briljantnu Oliviju Colman, redateljski debi Maggie Gyllenhaal proganjajuće je djelo o izborima, majčinstvu i sjećanju. (Linda Barnard / Original Cin)
   Kao jedna od najslavnijih aktualnih autorica, Elena Ferrante i njezina djela neiscrpan su izvor inspiracije brojnim mlađim autorima, ali i hollywoodskim kreativcima. Od uspjeha HBO-jeve serije “My Brilliant Friend”, književnost ove talijanske spisateljice, o čijem se identitetu zapravo samo nagađa, ušla je u mainstream i svaka nova knjiga ili hollywoodska adaptacija iste podigne prašinu. Na policama hrvatskih knjižara upravo se pojavio roman (izdanje Profila, prijevod Ane Badurine) po kojem je Magie Gyllenhaal režirala svoj prvijenac, pa imate priliku pročitati ga prije nego što pogledate film.
https://www.imdb.com/title/tt9100054/?ref_=nv_sr_srsg_0

MEĐUNARODNI DAN ŽENA
Sylvia Plath: Inside The Bell Jar, 2018. Teresa Griffiths, 58 min. UK
   Udahnuvši život „čudnom sparnom ljetu“ 1953., film „Sylvia Plath: Pod staklenim zvonom“ prvi je koji razotkriva priču u pozadini antologijskog romana Sylvije Plath. „Stakleno zvono“ srušilo je mitove o ženama, raskrinkalo rodnu politiku 1950-ih, seksualni identitet i mentalno zdravlje u vrijeme kada su se žene borile naći svoj glas. Ovaj film kao nijedan prije prikazuje ljude koji su poznavali Sylviju Plath, a mnogi od njih sada se po prvi put pojavljuju u javnosti. Film donosi i jedinstven intervju sa Sylvijinom kćeri Friedom Hughes.
   Američka pjesnikinja i spisateljica Sylvie Plath (1932. - 1963.) ubila se u svom domu u Londonu 1963., u dobi od samo 30 godina. Najpoznatija je po dvije svoje objavljene zbirke, „Kolos i druge pjesme“ (The Colossus and Other Poems, 1960.) i „Ariel“ (1965.) , kao i poluautobiografskom romanu „The Bell Jar“ objavljenom neposredno prije njezine smrti 1963. „Sabrane pjesme“ (The Collected Poems) objavljene su 1981. a uključivale su dotad neobjavljena djela. Za ovu zbirku Plath je nagrađena Pulitzerovom nagradom 1982., čime je postala četvrta posthumno nagrađena osoba.
   Njezine pjesme su ruski rulet sa šest metaka u cilindru. Ona je najpotresnija pjesnikinja ovog stoljeća.(Robert Lowell,američki pjesnik)
   Popularnost Sylvie Plath (1932.-1963.), najpoznatije američke pjesnikinje 20. stoljeća, nosi i nešto neliterarno, dozu karizme celebrityja pomiješanu s notom byronovskog. Njezin život bio je pun previranja, a samoubojstvo jedno od poznatijih umjetničkih suicida.(Ivana Cesarec / voxfeminae.net)
    Jasan pogled na mladost i rani život Sylvije Plath, informativan je i intrigantan dokument koji ilustrira društveno okruženje, stanje i vrijeme odrastanja 50-ih godina. (Chang Wei / imdb)
https://voxfeminae.net/strasne-zene/sylvia-plath-opsesija-thanatosom/
https://www.imdb.com/title/tt8851088/?ref_=fn_al_tt_1

Verdens verste menneske, 2021. Joachim Trier, 128 min. NO/FR/DK/SW
Scenarij: Eskil Vogt i Joachim Trier
Uloge: Renate Reinsve, Anders Danielsen Lie, Herbert Nordrum
   Julie je dvadesetogodišnjakinja koja živi u Oslu i studira medicinu. Jednoga dana mijenja odluku i prebacuje se na psihologiju. Ubrzo shvaća da fotografija više odgovara njezinu senzibilitetu. Profesionalne nedoumice prate i one ljubavne, a sve će se promijeniti kada upozna 15 godina starijeg Aksela.
    Novi film norveškog redatelja Joachima Triera premijerne je prikazan u Cannesu, gdje je Renate Reinsve osvojila nagradu za najbolju glumicu. Kritika je objeručke prihvatila Trierovo osvježavanje konvencija romantične komedije, razigranu kombinaciju humora i drame te nastup Renate Reinsve u glavnoj ulozi. Britanski „The Guardian“ film je proglasio „instant-klasikom“, a našao se i na popisima najboljih filmova prethodne godine. Film je za Oscara nominiran u kategorijama najboljeg stranog filma i originalnog scenarija. Časopisi „Vanity Fair“ i „The Atlantic“ proglasili su "Najgoru osobu na svijetu" najboljim filmom 2021.
   „Najgora osoba na svijetu“ suvremena je drama o potrazi za ljubavlju i smislom u suvremenom Oslu. Kronika je četiri godine života Julie, mlade žene koja plovi nemirnim vodama svog ljubavnog života i bori se da pronađe svoju karijeru, što je navodi da realno sagleda tko je ona zapravo. (rotten tomatoes)
   Seksi je, istovremeno zabavna i tužna… i oduzima dah. (Randy Myers / San Jose Mercury News)
   Oznaka „najgore osobe“ pogrešno je usmjerenje koje pobija bogate likove u pametnom i razigranom filmu Joachima Triera. (Rania Richardson / Film-Forward.com)
   Vjerojatno ga je najbolje opisati kao zabavnu romantičnu dramu. Teže je odrediti njezin žanr nego jednostavno prihvatiti činjenicu da je film apsolutni užitak. (Brad Keefe / Columbus Alive)
   Prekrasan, ponekad smiješan, ponekad gorko-slatki, ponekad dirljiv film, a sve emocije su istražene i savršeno isprepletene. Ima toliko sjajnih scena... scena u kojoj se vrijeme ledi, scena "što je varanje", scena u bolnici i oko nje, scena s čarobnim gljivama... gotovo kao da je svako pojedinačno poglavlje u filmu vrhunac, i sve se gotovo savršeno uklapa. (Jeremy_Urquhart / imdb)
https://www.imdb.com/title/tt10370710/?ref_=fn_al_tt_1

The Lost Daughter, 2021. Maggie Gyllenhaal, 121 min. US
Scenarij: Maggie Gyllenhaal prema romanu Elene Ferrante „La figlia oscura“ iz 2006.
Uloge: Olivia Colman, Dakota Johnson, Jessie Buckley, Paul Mescal, Dagmara Domińczyk, Oliver Jackson-Cohen, Peter Sarsgaard, Ed Harris
   Redateljski debi Maggie Gyllenhaal, temeljen na istoimenom romanu talijanske spisateljice Elene Ferrante.
   Film je dobitnik mnogobrojnih nagrada, uključujući i nagradu Golden Osella za najbolji scenarij na festivalu u Veneciji, uz nominacije za ovogodišnji Zlatni globus.
   Radnja prati sredovječnu ženu čiji će se ljetni odmor uz more, nakon što postane pomalo opsjednuta mladom majkom i djetetom koje promatra, pretvoriti u mračnu sagu suočavanja s demonima prošlosti, odnosno propitkivanje sebe kao majke.
   Na svojoj svjetskoj premijeri (Venecijanski festival), film je dobio četverominutne ovacije.
   Iznenađujuće siguran debi za scenaristicu i redateljicu Maggie Gyllenhaal, “Izgubljena kći” ujedinjuje briljantnu glumačku ekipu u službi odvažno ambiciozne priče. (konsenzus kritičara / rotten tomatoes)
   Hvala Maggie Gyllenhaal što je stvorila jedan od najboljih filmova godine u kojem glumi veličanstvena Olivia Colman kao majka koju proganja njezina problematična prošlost. Ovo ne smijete propustiti. (Peter Travers / ABC News)
   “Izgubljena kći” znalački i neustrašivo dekonstruira majčinstvo kao instituciju i označava Maggie Gyllenhaal kao redateljicu i scenaristicu na koju možemo računati u budućnosti. (Leslie Combemale / AWFJ)
   Uz briljantnu Oliviju Colman, redateljski debi Maggie Gyllenhaal proganjajuće je djelo o izborima, majčinstvu i sjećanju. (Linda Barnard / Original Cin)
   Kao jedna od najslavnijih aktualnih autorica, Elena Ferrante i njezina djela neiscrpan su izvor inspiracije brojnim mlađim autorima, ali i hollywoodskim kreativcima. Od uspjeha HBO-jeve serije “My Brilliant Friend”, književnost ove talijanske spisateljice, o čijem se identitetu zapravo samo nagađa, ušla je u mainstream i svaka nova knjiga ili hollywoodska adaptacija iste podigne prašinu. Na policama hrvatskih knjižara upravo se pojavio roman (izdanje Profila, prijevod Ane Badurine) po kojem je Magie Gyllenhaal režirala svoj prvijenac, pa imate priliku pročitati ga prije nego što pogledate film.
https://www.imdb.com/title/tt9100054/?ref_=nv_sr_srsg_0

DANI SRPSKOG FILMA U SPLITSKO-DALMATINSKOJ ŽUPANIJI
Maratonci trče počasni krug, 1982. Slobodan Šijan, 92 min.
Scenarij: Dušan Kovačević
Uloge: Bogdan Diklić, Pavle Vuisić, Danilo Stojković, Mija Aleksić, Milivoje Tomić, Jelisaveta Sablić, Bora Todorović, Zoran Radmilović
   Vidi tata pa to je gospodin Rajković.
   Šta mu je?
   Sad mu nije ništa. Ubio si ga k'o zeca!
   Godina je 1934., nakon atentata na kralja Aleksandra u Marseilleu.
   Pet generacija muškaraca obitelji Topalović bavi se jedinom sigurnom stvari – smrti. Oni su naime pogrebnici iz generacije u generaciju. Posao je započeo stari Pantelija, a nastavili su pradjed Maksimilijan, djed Aksentije, otac Milutin i sin Laki, dok najmlađi Topalović, unuk Mirko ne želi nastaviti obiteljski posao.
   Pantelija umre i obitelj se svađa oko njegove ostavštine, a i trebaju donijeti odluku hoće li baš na njemu isprobati novu metodu - kremiranje, za koju Laki predviđa da bi mogla biti pravi hit. U to vrijeme Mirko objavljuje da se ne želi baviti pogrebničkim poslom, već da ga interesira nešto časnije, a to je snimanje filmova. Uz to želi i oženiti Kristinu, koja ne voli njega, nego njegovog najboljeg prijatelja, filmaša Ðenku.
   Kultno ostvarenje Slobodana Šijana sa sjajnom glumačkom ekipom, duhovitim likovima i dijalozima. Utjecaj i razmjere tragova koje je neki film ostavio u popularnoj kulturi jedne zemlje pokazuju se preko njegovih replika koje se koriste u svakodnevnom životu. Prošlo je četrdeset godina, a "Se*** vam se u ton film", "Ajde!" i "Ostali samo dugmići" i dalje izmamljuju osmijehe na licima.
   „Maratonci trče počasni krug" su kao i film "Ko to tamo peva" kritizirali Jugoslaviju i predvidjeli njen raspad. Nakon smrti Pantelije, lika koji zapravo prikriveno predstavlja Tita, poduzeće se raspada, neradnički nasljednici žele prigrabiti imovinu, ali im pokojnik nije ostavio ništa. U toj atmosferi vlada kultura smrti. Umire se prelako, morala nema. Postoji samo pohlepa za novcem. (www.klix.ba)
   "Maratonce" sam pisao kao osjećanje beznađa u godinama kad sam ozbiljno razmišljao o napuštanju studiranja za budućeg pisca i posvetim se nekom ozbiljnijem i sigurnijem poslu; zbog spomenutih ,,političkih prilika" ostao sam bez studentskog kredita i mogućnosti da opstanem u Beogradu. To je malo depresivna ,,melodramska priča " koju sam dugo pokušavao zaboraviti. I poslije svega ostala je ova gorka komedija - pisana kao ozbiljna drama o mladom čovjeku smućenom pogrebnim poslovima obiteiji - društva koje ga prisiljava da se bavi ,,najsigurnijim poslom na svijetu". Sva je sreća što sam u tim danima i godinama ozbiljnog osjećaja pronašao štit - komedije kao zaštitu od napada straha i vječitog pitanja mladih ljudi: sto ću ja raditi i kako ću živjeti u ovom... pogrebnom poduzeću? (Dušan Kovačević)
https://www.imdb.com/title/tt0084302/?ref_=nv_sr_srsg_0

MEĐUNARODNI DAN ŽENA
Capturing Lee Miller, 2020. Teresa Griffiths, 60 min. UK
   Vougeov model, Man Rayjeva muza, neustrašiva ratna fotografkinja – Lee Miller je vodila brojne živote. „Uhvatiti Lee Miller“ istražuje fascinantan život i fotografije pionirske umjetnice koja je kršila tabue i prkosila tuđim očekivanjima. Miller je počela karijeru kao manekenka, pojavivši se na naslovnici američkog Voguea. No, ‘jedna od najfotografiranijih djevojki na Manhattanu’ ubrzo je zaključila da bi ‘radije stvarala slike, nego sama bila slika’ i odlučila uzeti fotoaparat u svoje ruke. Stvarala je portrete i kompozicije u duhu nadrealizma te je zajedno s Man Rayjem izumila fotografsku tehniku solarizacije. Bila je jedina ratna reporterka u Europi za vrijeme Drugoga svjetskog rata – snimala je njemačko bombardiranje Londona, iskrcavanje u Normandiji, među prvima je donijela uznemirujuće slike razorene Europe i koncentracijskih logora Buchenwald i Dachau. Fotografija Miller u Hitlerovoj kadi, koju je 1945. snimio suradnik David Scherman, jedna je od ikoničnih slika toga doba. Nakon traume kojoj je svjedočila povukla se iz javnog života i sa suprugom Rolandom Penroseom živjela na farmi u East Sussexu gdje su se često okupljali umjetnici poput Pabla Picassa, Henryja Moorea, Maxa Ernsta i Dylana Thomasa. Tek je potkraj 1980-ih s biografijom „Životi Lee Miller“ njezina sina Antonyja Penrosea te fotomonografijom „Rat Lee Miller“ poraslo zanimanje za njezino djelo, a danas se smatra jednom od najvećih fotografkinja 20. stoljeća.
   Čini mi se da žene imaju veće šanse za uspjeh u fotografiji od muškaraca... žene su brže i prilagodljivije nego muškarci. I mislim da imaju intuiciju koja im pomaže da shvate osobnosti brže od muškaraca. (Lee Miler, 1932.)
   Nemoguće je danas zamisliti umjetnika njene suptilnosti i ljudskosti. (Sir David Hare, engleski dramatičar , scenarist te kazališni i filmski redatelj)
   Lee Miller (1907. – 1977.) jedna je od najistaknutijih ikona 20. stoljeća. Manekenka koja je postala fotografkinja, pa ratna reporterka i nadrealistička umjetnica -  živjela je vlastiti život prema svojim  pravilima. Gdje god je krenula, bila je beskompromisna. Priča o pionirki, često u suprotnosti s tadašnjim moralom, koja je odbila potčinjavanje dominantne muške figure oko nje. (gooddocs)
https://www.imdb.com/title/tt12281602/?ref_=nv_sr_srsg_0

The Godfather, 1972. 175 min.
Scenarij: Mario Puzo & Francis Ford Coppola (scenaristi prema Puzovom romanu - osvojili Oscara za adaptirani scenarij)
Uloge: Marlon Brando, Al Pacino, James Caan, Richardo Castellano, Robert Duvall, Sterling Hayden, John Maley, Diane Keaton, Al Lettieri, Abe Vigoda, Talia Shire, John Cazale, Gianni Russo, Morgana King, Richard Conte, Lenny Montana, Salvatore Corsito, Alex Rocco, Al Martino, Tony Giorgio, Victor Rendina, Simonetta Stefanelli, Corrado Gaipa

  Prije točno 50 godina u njujorškom kinu Loew's State započelo je prikazivanje impresivne Coppoline i Puzoove kriminalističke sage o časti, odanosti ali i brutalnosti - najutjecajnijeg i najcitiranijeg filma u povijesti sedme umjetnosti.

  "Namjera mi je bila napraviti autentični film o kriminalcima talijanskog podrijetla.  Kako su živjeli, kako su se ponašali, način na koji su se odnosili prema svojim obiteljima, te kako su proslavljali svoje svečanosti i rituale..." (Francis Ford Coppola)

   Oduvijek sam zamišljao KUMA kao priču o jednom velikom kralju koji ima tri sina. Najstariji je posjedovao naivno djetinjasti i ljepuškasti izgled, drugi čežnju i agresivnost, dok je trećeg karakterizirala spretnost i sposobnost zapovijedanja... (Francis Ford Coppola)

   Upoznao sam podosta mafijaša i svi su bili zadovoljni nakon gledanja filma. S poštovanjem su govorili o mojoj izvedbi. I nikad mi nisu dali platiti račun u Maloj Italiji. (Marlon Brando)

   Topao i pun ljubavi. Istovremeno brutalan, nasilan, odlučan i lepršav portret obiteljskog rituala i časti. Izuzetno šokantan prikaz obračunavanja u svijetu kriminala. Sve te suprotnosti dijelovi su fascinantnog, klasičnog Coppolinog (dvodijelnog) kriminalističkog epa koji sadrži cjelovitu priču o obitelji Corleone svrstavajući se u najupečatljivija ostvarenja svjetske kinematografije. Dominirajuća ravnoteža napetosti u obiteljskim odnosima i prijateljstvu medu okrutnim svijetom kriminala upravo je i neobično zanimljiv sa svim svojim kontradikcijama. Čast i ponos. Odanost. Ali i nasilje, brutalnost i ubojstva kao sredstva koja streme jednom jedinom cilju - moći.
   Početkom sedamdesetih ništa nije nagovještavalo ono što je Coppolu kasnije odvelo u legendu, medu najkreativnije i najuspješnije filmske autore današnjice. Coppoli, potpuno nespremnom, ponuđena je režija "Kuma", bestsellera Marija Puzoa. Sinopsis romana, do tada nepoznatog Puzoa, otkupio je producent Albert S. Ruddy za 35 000 US$ (kasnije Puzo dobija za doradu još 100 000 US$ i mali postotak od prikazivanja) mnogo prije no što je roman uopće postao bestseller. Scenarij, gdje je naknadno angažiran i autor romana, Mario Puzo, konačno je dovršen 13. ožujka 1971., a film je bio planiran za prikazivanje za Božić 1971. Albert S. Ruddy je u početku planirao film osrednjeg budžeta (2 milijuna US$, a kasnije je odobrio 6) i angažirao Coppolu pošto mu je odgovarao redatelj kojeg bi lako mogao kontrolirati. No, prevario se - Coppola nije osoba koju je lako kontrolirati. Potanko ispitujući projekt, pozdravlja priču vidno impresioniran vizionarski pretpostavljajući kakav će uspjeh i komercijalni efekt imati (od premijernog prikazivanja u ožujku 1972. film je počeo puniti filmske kase obarajući sve rekorde, jednako obožavan od publike i od kritike).
    Proučavajući i predstavljajući snagu moći u korupciji, ljudskim odnosima, časti i ponosu u labirintu vlastitih kanona, "Kum" istovremeno nudi čitav niz novih, talentiranih glumačkih imena filmskog svijeta: Al Pacina, James Caana, Diane Keaton i Roberta Duvalla - koji su se odlično uklopili u glumačku elitu na čelu sa veteranom Marlonom Brandom. Medutim, nije sve išlo tako lako. Coppola je odmah na početku odbio sugestije da don Vita Corleonea tumače Burt Lancaster, Orson Welles, George C.Scott ili pak Edward G.Robinson, insistirajući da tu ulogu tumače dvojica najvećih glumaca engleskog govornog područja: Laurence Olivier ili Marlon Brando. Olivier je imao obaveza i prevagnulo je to što je sam Coppola želio Branda, ekscentričnu filmsku zvijezdu upamćenu po brojnim hirovima. Jedan od njih uslijedio je i nakon dobivanja Oscara za glavnu mušku ulogu u "Kumu", šaljući "stanovitu" Indijanku Sacheen Malo Pero (u stvari, riječ je o glumici Mariji Cruz) da ga primi u njegovo ime protestirajući na taj način protiv teške situacije američkih Indijanaca. Svim redateljevim zahtjevima je udovoljeno. Nastao je film bogat temama i karakterima, izvrsno urađen i nije mogao no dobiti same superlative. Bilo je zadovoljstvo upoznati fotografiju Gordona Willisa i detalje njegove prirodne, zarazne atmosfere. Isto tako, izvanredna glazba Nina Rote u svakom trenutku dočaravala je atmosferu i tempo radnje i likova. Vezano uz ljubavnu temu filma - "Speak Softly Love (Love Theme from The Godfather)", Rota ju je skladao koristivši neke dijelove iz svoje partiture Fortunella (iz istoimenog filma Eduarda De Filippa iz 1958.), kako bi stvorio talijanski osjećaj i dočarao tragediju u filmu.
   Snaga "Kuma" između ostalog leži i u tragičnoj sudbini Michela Corleonea. Premda usmjerava svoj život u drugom, boljem pravcu, nezavisnom i poštenom, stjecajem okolnosti postaje glavna ličnost u kriminalističkom okruženju obiteljskog imperija. Uspoređujući "Kuma" sa "Kumom 2" može se primijetiti kako je drugi dio ponudio novi i bogati, gotovo osamljeni ali nadasve despotski život Michaela Corleonea, te vraćanje u prošlost iz života njegova oca, talijanskog emigranta. I drugi dio postigao je veliki uspjeh, postavljajući Coppolu, snažnog i nikad sigurnijeg redatelja, u samo središte filmske industrije.
   Obilježje filmova "Kum 1" i "Kum 2" (koji su se medu fanovima – nerijetko i među strukom - oduvijek promatrali kao jedna cjelina, a i sam Coppola priklonio se tome izdajući 1989. kolekciju pod nazivom "The Godfather: The Complete Epic 1902-1958" koja je premontirana prema kronološkom slijedu događaja sa još 15-20 minuta nikad prikazanog materijala) su u tome što su svijetu donijeli jednu nepredvidljivu i neponovljivu kroniku emigrantske obitelji sa Sicilije koja započinje svoj uspon u američkom kriminalu i od mnogih okarakterizirani kao italo-američka dinastija.Tijekom cijelog projekta prevladavaju erupcije raspoloženja, karaktera i snažnih emocija, ali i vlastitih poimanja časti. Roman "Kum" bio je bestseller prije nego što se film uopće počeo snimati, a kontroverznost i uzburkanost okruživali su cijelo vrijeme filmsku ekipu. Bilo je protesta od mnogih italo-amerikanaca, od kongresmena i senatora, te njujorškog javnog tužitelja. Italo-američka Liga za građanska prava održala je masovni protestni skup u Madison Square Gardenu želeći promjenu scenarija, a ne jednom su stigle prijetnje atentatima. Prave salve prijetnji i zastrašujućih poruka uzeli su maha, te prisilile autore filma na kompromis. Riječi "mafija" i "cosa nostra" brisane su iz scenarija, a od eventualne dobiti trebala se financirati izgradnja bolnice za sirotinju talijanskog podrijetla. Međutim, producent i redatelj nisu se smeli. Sastavili su briljantnu filmsku postavu iako su se od samog starta lomila koplja oko Branda - prije svega zbog njegove naravi i nestrpljivosti. Pokazalo se kako su kritičari Branda bili u pravu, pošto je već pri probnim snimanjima - po debelim naslagama šminke - pokazivao nervozu. No, kako je snimanje odmicalo, svi su u ekipi postali jedna cjelina, a Brandova uloga pripada krugu nezaboravnih ostvarenja na filmskom platnu - prepuna autoritativnosti u kombinaciji sa (obiteljskim) emocijama, pažnjom i naređenjima koja se bespogovorno izvršavaju. Kod biranja sporednih uloga, naročito kod izbora njegovih sinova, vladalo je mišljenje kako je bolje da to budu (tada) manje poznati glumci autentičnog izraza: James Caan (izvrsni Sonny, anarhični i divlji sin koji bi trebao biti novi Don), John Cazale (smotani Fredo kao da je zalutao u obitelj u kojoj se sva pravila i rasporedi znaju - a to svi znaju i umiju osim njega, podređenog sina koji nema kvalitete vođe ali mora biti prisutan), Al Pacino je upravo ulogom Michaela Corleonea došao do internacionalne slave ali i nezasluženo ostao bez Oscara. 20 godina kasnije Akademija mu se ipak odužila dajući mu jednog Oscara za "Miris žene" (Scent of a Woman) iako ta uloga nije ni blizu njegovim ranijim ostvarenjima i nominacijama (Kum 1 & 2, Serpico, Pasje popodne...). Kasniji izbor Roberta de Nira za ulogu mladog Vita Corleonea pokazao se ispravnim: ostvario je upečatljivu ulogu i osvojio Oscara. Robert Duvall (savršeni consigliere), Talia Shire (ne toliko prisutna kći u obiteljskom imperiju, ali bez nje se jednostavno nije moglo jer je nekoliko antologijskih scena – npr. kad Sonny mlati zeta - vezano za nju), Diane Keaton (izgleda kao stranac u mafijaškom okruženju, ali transformaciju od samozatajne i brižne djevojke do supruge koja hoće promjene, rješava bez problema), Richard Castellano (jedna vrsta obiteljskog ratnog vođe i ubojice: hladnokrvan, lojalan i točan), Morgana King (supruga i majka ogledalo je svih supruga i majki u takvom okruženju - nenametljiva, brižna, sveprisutna i puna razumijevanja - sa dubokom brigom za vlastitu obitelj), Sterling Hayden (oličenje svih korumpiranih policajaca), Lenny Montana (obiteljski egzekutor koji mijenja stranu), John Marley (filmski mogul u jednoj od najbrutalnijih i najupečatljivijih scena)... te mnogi drugi odigrali su svoje role velikom vještinom dajući svoj doprinos projektu. Striktni odabir glumaca poštivao se i na manjim, dodatnim ulogama rađenim u maniri i atmosferi vremena u kojem započinju događaji. Svatko je bio inspiracija svakome djelujući kao izvanredno uigrani tim. Njujorška Mala Italija, jezero Tahoe, Las Vegas, Sicilija, Hollywood, Brooklyn - mjesta su korištena u filmu tajnovito se skrivajući od radoznalaca i poštujući autentičnost. Sve je funkcioniralo kao na skicama, sa posebnim posvećivanjem detaljima. Sve skupa pridonijelo je istančanoj atmosferi kojom dominira cijeli film, uz autentičnu scenografiju, kostimografiju, rekvizite i sve ostalo što je pripadalo tridesetim i poslijeratnim godinama prošlog stoljeća. Coppola i Puzo surađivali su na scenarijima sva tri dijela, postižući kompaktnost koja je bila nužna. Lagano lepršajući građena je priča koju su željeli pokazati - a ona je sadržavala kroniku skoro triju generacija, stotinu likova kompliciranih životnih putova i interesa.
   Postoji obitelj i postoji OBITELJ, a "Kum" je oboje. Upečatljiva priča o dometima i moći obitelji Corleone ostvarene preko Mafije; ali i priča o ljubavi, ponosu i časti tih ljudi i njihovih privatnosti. Priča započinje (jasno, prva dva dijela promatrana kao cjelina) mladim Vitom Andolinijem (Oreste Baldini) koji bježi u njujoršku Malu Italiju kao osmogodišnji dječak, jedini preživjeli nakon vendete, krvne osvete protiv njegove obitelji na rodnoj Siciliji. Dok kao mladić (preuzima prezime Corleone kao sjećanje na rodno mjesto ali i zbog promjene identiteta) uči kako preživjeti u "poslovanju" vodećih bandi New Yorka, Vito (Robert De Niro) se sve više učvršćuje u operacijama podzemlja, istovremeno učeći o zadovoljstvu nakon čina osvete. Vraćajući se na Siciliju godinama kasnije, navodno zbog posla, uspijeva ubiti lokalnog mafijaškog bossa odgovornog za masakr njegove obitelji. Konačno, sačuvana je, točnije osvećena je obiteljska čast i on se vraća u New York, naglo započinjući svoj uspon ka vrhu mafijine piramide. Postaje perspektivni i poštovani KUM kojeg se svi boje ali i poštuju - don Vito Corleone (Marlon Brando), glava jedne od vodećih, vladajućih obitelji velegrada došavši do ogromne moći. Kada mu sva tri sina odrastu, uključuje ih u poslovanje i odgovornost prema organizaciji kojoj je na čelu. Tu je Sonny (James Caan), najstariji sin predviđen za nasljednika, eksplozivnog karaktera, oštar i gnjevan; Fredo (John Cazale), slab i naivan, pomalo budalasti sin preplašen svime što se oko njega događa; te Michael (Al Pacino), najmlađi i najobrazovaniji sin kojem je namijenjena guvernerska/senatorska (poštena građanska !?) funkcija, a koji je razapet između obitelji i osjećaja prema njoj, te svoje borbe protiv nasilja, moći i brutalnosti. Don Vito Corleone patrijahalni je poglavar obitelji koji je djeci podario obrazovanje i rigorozna načela sicilijanskog kraja prilagođena zahtjevima američkog načina života. No, njegova prava obitelj zapravo je mnogo šira - njemu se obraćaju za savjete i pomoć, a unatoč tome što je sagradio imperij na izigravanju zakona, don Vito se tim strože pridržava vlastitih. Pri tome imajući na platnom spisku mnoge utjecajne ljude američkog društva. Ipak, među sicilijanskim obiteljima vlada tek prividna sloga, i u borbi za vlast biti će ugroženi don Vitovi najbliži, čak i on sam. Odbija prihvatiti ostalih pet vladajućih mafijaških obitelji ne želeći sudjelovati u narko-poslovima, pokrećući istovremeno brutalni gangsterski rat koji rezultira napadom na njega. Teško i kritično ranjen prenosi svoju moć i zapovijedi na Sonnyja. Međutim, Michael je taj koji osvećuje oca zbog čega se prisiljen skrivati na Siciliji. Upravo na tom mjestu otkriva sve tajne i žestinu koje su njegovu obitelj motivirale u životu. Tu se zaljubljuje i ženi, ali uskoro njegova supruga pogiba od bombe namijenjene njemu, sasvim slučajno mu spašavajući život u organiziranoj uroti pokrenutoj iz New Yorka. Sonny, kao novi Don obitelji, misli jedino na osvetu i u svojoj eksplozivnosti i neopreznosti ulijeće u klopku naručenog ubojstva. Nakon smrti najstarijeg sina oporavljeni Vito kapitulira i pristaje se udružiti sa ostalim mafijaškim obiteljima u narko-trgovini. Kada se Michael napokon vrati sa Sicilije, preuzima ulogu Dona. Iako mu je svojedobno namijenjena drugačija karijera, sada je on potpuno hladnokrvna osoba, suprotna od one koja je napustila New York. Više to nije osjećajni i pošteni, iskreni Michael Corleone. Ponovo pronalazi Kay (Diane Keaton), svoju ljubav iz koledža i nagovara je da se uda za njega, obećavajući joj kako će poslovanje svoje obitelji usmjeriti prema zakonskim okvirima. Ali tada bolesni don Vito, sada iscrpljen i slab u svojoj moći, umire od srčanog udara i Michael preuzima svu kontrolu. Naređuje ubojstva nekih glavešina njujorških mafijaških obitelji te kontrolirajući svu moć ostaje potpuno sam, nadmoćan i bez konkurencije. On je KUM.

   Jedan od najvećih hollywoodskih kritičarskih i komercijalnih uspjeha, „Kum“ ne samo da je nadišao očekivanja, već je uspostavio nova mjerila za američku kinematografiju. (kritičarski konsenzus / Rotten Tomatoes)

   Jedna od najbrutalnijih i najdirljivijih kronika američkog života. (Vincent Canby / The New York Times)

    Iako su mnogi filmovi o gangsterima prethodili „Kumu“, Coppola je svoj film natopio talijanskom imigrantskom kulturom, a njegov prikaz mafijaša kao osoba znatne psihološke dubine i složenosti bio je bez presedana. Jedan je od najkomentiranijih filmova na popularnoj stranici – imdb – posvećenoj filmu, gdje ga je komentiralo 1,753,728 posjetitelja. Više od polovice dalo mu je najveću (10) ocjenu, a prosjek ocjena je 9,2, što ga je svrstalo na 1. mjesto. 

   1992. „Kum“ je zauzeo 6. mjesto u Sight & Sound anketi (provedenoj među redateljima) Najvećih filmova svih vremena
   1998. U anketi Time Outa „Kum“ je proglašen najboljim filmom svih vremena.
   1999. Village Voice svrstao je „Kuma“ na 12. mjesto liste "Najboljih filmova 20. stoljeća" na temelju ankete među svjetskim kritičarima.
   1999. Entertainment Weekly proglasio ga je najvećim filmom ikad snimljenim.
   2002. U novoj anketi Sight & Sounda, filmski redatelji su „Kuma“ i njegov nastavak proglasili drugim najboljim filmom ikad; odvojena anketa kritičara stavila je „Kuma“ na četvrto mjesto.
   2002 „Kum“ je bio rangiran kao drugi najbolji film svih vremena prema britanskom TV kanalu Film4.
   2005. Časopis Time imenovao ga je jednim od 100 najvećih filmova u posljednjih 80 godina (odabrani filmovi nisu rangirani).
   2006. Savez američkih pisaca, West, proglasio ga je drugim na listi 101 najvećeg scenarija (nakon „Casablance“).
   2008. Zauzeo je 1. mjesto na listi 500 najboljih filmova svih vremena u časopisu Empire.
   2008. Nalazi se na 50. mjestu liste "100 najvećih filmova" uglednog francuskog časopisa Cahiers du cinéma.
   2010. Guardian je film rangirao na 15. mjesto na listi 25 najvećih umjetničkih filmova.
   2012. Guild of Motion Picture Editors naveo je „Kuma“ kao šesti najbolje montirani film svih vremena na temelju istraživanja vlastitog članstva.
   2012. Film se našao na sedmom mjestu Sight & Sounda - anketa je rađena s redateljima. U istoj anketi kritičari su ga svrstali na dvadeset prvo mjesto.
   2015. Drugi je na BBC-jevom popisu "100 najvećih američkih filmova". Glasali su filmski kritičari iz cijelog svijeta.

   I ne manje važno: Iako su brojni kriminalistički filmovi prethodili „Kumu“, njegov uspjeh - kritički, umjetnički i financijski - bio je okidač za produkciju brojnih prikaza Italo-Amerikanaca kao mafijaša, uključujući i filmove (npr. Scorseseovi "Dobri momci“) i serije (npr. "The Sopranos"). Sveobuhvatno istraživanje talijansko-američke kulture na filmu, provedeno od 1996. do 2001. godine Talijanskog Instituta u Americi, pokazuje kako su barem 300 filmova, koji sadrže Italo-Amerikance kao mafijaše, direktni potomci „Kuma“, u prosjeku devet godišnje.

https://www.imdb.com/title/tt0068646/

   JAMES CAAN 1944.-2022. Od suradnje s Francisom Fordom Coppolom do novijih uloga (Misery, Elf…), Caan je bio bitan dio povijesti Hollywooda u drugoj polovici 20. stoljeća. Iako nikada nije dostigao zvjezdanu slavu koju su mu mnogi predviđali nakon "Kuma", njegova pojava bila je prisutna sve do posljednjih dana. S lakoćom iznoseći glavne muške i karakterne uloge, Caan je radio s mnogim vrhunskim holivudskim rediteljima i snimao klasične filmove u svakoj deceniji svoje 50-godišnje karijere.
   Ubrzo nakon što je objavljena vijest o njegovoj smrti, na društvenim mrežama su se oglasili njegovi prijatelji i suradnici s izrazima sućuti. Francis Ford Coppola: "Jimmy je netko tko se protegnuo kroz moj život duže i bliže nego bilo koja druga filmska figura koju sam poznavao. Od početaka kad smo raditi na The Rain People, pa preko značajnih trenutaka mog života. Njegovi filmovi i sjajne uloge koje je tumačio nikad neće biti zaboravljeni. Stari prijatelj sa Sunnysidea, suradnik i jedan od najduhovitijih ljudi koje sam ikada upoznao."

DANI FRANKOFONIJE
Petite Maman, 2021. Céline Sciamma, 72 min. FR
Scenarij: Céline Sciamma
Uloge: Joséphine Sanz, Gabrielle Sanz, Nina Meurisse
   Osmogodišnja Nelly nakon gubitka bake odlazi s roditeljima u majčin dom iz djetinjstva. Dok roditelji uređuju kuću, Nelly istražuje okolnu šumu u kojoj je njezina mama Marion gradila kućicu od drveća o kojoj je često pričala. Jednoga dana, Nelly u šumi upozna djevojčicu svojih godina - imena Marion.
   Riječ je o još jednom trijumfu francuske redateljice koja nastavlja snimati vizualno dojmljive, poetične i emocionalno nijansirane uratke koji se pametno nose s kompleksnim temama. (Andrea Jović, www.crol.hr)
   Malog narativnog opsega, ali duboko upečatljiva, „Petite Maman“ je delikatna, snažna meditacija o tuzi. (konsenzus kritičara / rotten tomatoes)
   Ulazi ravno na moju listu najboljih filmova ikad snimljenih za djecu svih uzrasta. (Mark Kermode / Observer)
   Remek djelo roditeljstva i djetinjstva, prošlosti i budućnosti. (Danny Leigh / Financial Times)
   Dirljiv pogled na to kako se nosimo sa smrću voljene osobe. Jednostavna priča, ali ipak uzbudljiva. (Mark Johnson)
https://www.imdb.com/title/tt13204490/?ref_=nv_sr_srsg_0

MEĐUNARODNI DAN ŽENA
Sylvia Plath: Inside The Bell Jar, 2018. Teresa Griffiths, 58 min. UK
   Udahnuvši život „čudnom sparnom ljetu“ 1953., film „Sylvia Plath: Pod staklenim zvonom“ prvi je koji razotkriva priču u pozadini antologijskog romana Sylvije Plath. „Stakleno zvono“ srušilo je mitove o ženama, raskrinkalo rodnu politiku 1950-ih, seksualni identitet i mentalno zdravlje u vrijeme kada su se žene borile naći svoj glas. Ovaj film kao nijedan prije prikazuje ljude koji su poznavali Sylviju Plath, a mnogi od njih sada se po prvi put pojavljuju u javnosti. Film donosi i jedinstven intervju sa Sylvijinom kćeri Friedom Hughes.
   Američka pjesnikinja i spisateljica Sylvie Plath (1932. - 1963.) ubila se u svom domu u Londonu 1963., u dobi od samo 30 godina. Najpoznatija je po dvije svoje objavljene zbirke, „Kolos i druge pjesme“ (The Colossus and Other Poems, 1960.) i „Ariel“ (1965.) , kao i poluautobiografskom romanu „The Bell Jar“ objavljenom neposredno prije njezine smrti 1963. „Sabrane pjesme“ (The Collected Poems) objavljene su 1981. a uključivale su dotad neobjavljena djela. Za ovu zbirku Plath je nagrađena Pulitzerovom nagradom 1982., čime je postala četvrta posthumno nagrađena osoba.
   Njezine pjesme su ruski rulet sa šest metaka u cilindru. Ona je najpotresnija pjesnikinja ovog stoljeća.(Robert Lowell,američki pjesnik)
   Popularnost Sylvie Plath (1932.-1963.), najpoznatije američke pjesnikinje 20. stoljeća, nosi i nešto neliterarno, dozu karizme celebrityja pomiješanu s notom byronovskog. Njezin život bio je pun previranja, a samoubojstvo jedno od poznatijih umjetničkih suicida.(Ivana Cesarec / voxfeminae.net)
    Jasan pogled na mladost i rani život Sylvije Plath, informativan je i intrigantan dokument koji ilustrira društveno okruženje, stanje i vrijeme odrastanja 50-ih godina. (Chang Wei / imdb)
https://voxfeminae.net/strasne-zene/sylvia-plath-opsesija-thanatosom/
https://www.imdb.com/title/tt8851088/?ref_=fn_al_tt_1

   KINO CIRKUS: IZBOR KRATKIH FILMOVA
   Flip's circus, 1921. Winsor McCay
   Flip je cirkusant koji vježba balansiranje šeširom na licu i nakon što iza platna šatora otkrije životinje, s jednom se posebno sprijatelji i pokušava naučiti nešto od nje.
   Circus Capers, 1930. John Foster
   Priča ovog animiranog filma temelji se na Ezopovim basnama, a glavni likovi Milton i Rita Mouse neodoljivo podsjećaju na Disneyjeve Mickeyja i Minnie Mouse. Van Beuren Studio čak je završio na sudu zbog plagijata, pa je nakon presude morao prestati koristiti ove likove u budućim filmovima.
   Allez Oop!, 1934. Buster Keaton, Charles Lamont
   Charlie Chaplin je za Buster Keatona rekao da govore istim jezikom, a privatno su bili prijatelji - u to doba, obojica veliki majstori cirkusa na filmu. Buster Keaton je u ovom kratkom filmu  glavni protagonist koji popravlja satove i zaljubi se u djevojku koju poziva na cirkusku predstavu. Djevojka je oduševljena cirkusom, a kako bi osvojio njeno srce, lik Bustera u svom dvorištu vježba na strunjačama i ljuljačkama te pokušava postati akrobat.
   Here comes the circus, 1942. Howard Bretherton
   Ovaj film je napravljen u klasičnoj kolaž tehnici - dosta popularnoj u to vrijeme, a iz pospajanih isječaka možemo vidjeti scene iz raznih američkih cirkusa tog doba. Šećerna vuna, žongleri, djeca, klaunovi, trapez, slonovi, žene koje gutaju vatru i plešu sa zmijama samo su neki od kadrova ovog pravog vintage cirkusa. Svakako treba napomenuti da se u ovom filmu može vidjeti prava mašinerija koju je sa sobom nosio cirkus Ringling Bros. and Barnum & Bailey, te njihova ogromna slava i popularnost među publikom.

   Kino Cirkus ciklus je filmova cirkuske tematike uz koji publika može proširiti svoja znanja o slojevitosti cirkuske umjetnosti, njenom značaju, povijesti i razvoju, ali i hraniti svoju inspiraciju ako se bave nekim oblikom umjetničkog izražavanja. Kino Cirkus nasljednik je Cirkuske srijede koju ju je organizirala Mala performerska scena. Projekt 2014. godine seli u Split u organizaciji suvremenog cirkuskog kolektiva ROOM 100 i mijenja naziv u Kino Cirkus. Filmovi se od 2018. godine prikazuju i u Zagrebu kada se u ovaj projekt partnerski priključuje Cirkorama. Od 2019. godine Kino Cirkus se širi na ostale gradove u Hrvatskoj i danas se filmske projekcije redovito održavaju u Puli, Rijeci, Samoboru, Dubrovniku, Križevcima, Splitu i Zagrebu. Od 2022. godine Kino Cirkus provodi se kao dio programa Cirkuske nacionalne platforme. Kino Cirkus je dio projekta Nacionalne cirkuske platforme, kao i programa Cirkorama produkcija i distribucija i Suvremeni cirkuski kolektiv ROOM 100 koji se provode uz financijsku podršku Zaklade Kultura nova.

Ghahreman / A Hero, 2021. Asghar Farhadi, 127 min.
Scenarij: Asghar Farhadi
Uloge: Amir Jadidi, Mohsen Tanabandeh, Sahar Goldust, Fereshteh Sadre Orafaiy
   Novi film dvostrukog Oscarovca, redatelja Asghara Farhadija („Nader i Simin se rastaju“, „Trgovački putnik“), službeni je iranski kandidat za Oscara 2022.! Premijerno je prikazan u Cannesu gdje je dobio Veliku nagradu žirija kao najbolji film.
   Rahim nalazi se u zatvoru zbog duga koji ne može vratiti. Tijekom dvodnevnog odmora, pokušava nagovoriti svog zajmodavca da povuče tužbu zbog neplaćenog dijela duga. Međutim, stvari se uskoro u potpunosti izmaknu kontroli...
   Iskustvo rada s jednim od najslavnijih autora u svjetskoj kinematografiji bilo je više od onoga što sam očekivao. Puno sam dobio umjetnički, a naučio sam i na ljudskoj razini. Ono što mi je najvažnije je ljudskost, a ja sam zaista dobio ljudske lekcije u smislu morala i u pogledu stava. (Amir Jadidi o iskustvu snimanja s Farhadijem)
   Kada čovjek postane neka vrsta heroja u društvu, ljudi misle da ne bi trebao pogriješiti. Misle da ne bi trebao činiti nikakve pogrešne stvari, da nema pravo pogriješiti u svom prošlom ili u svom budućem životu. Za mene je to jako važno, jer vjerujem da je život bez greške užasan. (Asghar Farhadi)
   Scenarist i redatelj Asghar Farhadi ponovno bori s teškim temama - a publika izlazi kao pobjednik. (konsenzus kritičara / rotten tomatoes)
   Pronicljiva iranska drama koja uranja duboko u društvene bolesti. Njegov prijem u Cannesu, gdje se natjecao, pokazao je koliko daleko lokalni film poput ovog može uspjeti na međunarodnoj razini. (Hollywood Reporter)
   „Heroj“ nije najvažniji film Asghara Farhadija, ali njegove najbolje kvalitete oslikavaju ono što ga čini tako važnim filmašem. (Robert Levin / Newsday)
https://www.imdb.com/title/tt11777738/?ref_=nv_sr_srsg_0

DANI FRANKOFONIJE
A la rencontre des lieux sacrés en Valais, 2021. Suzana Mistro, 58 min. CH
   U proljeće 2020. percepcija Valaisa se potpuno mijenja. Svijet staje, zatvorenost nas tjera da preispitamo svoj teritorij i nastojimo napuniti baterije u blizini kuće. U ovom razdoblju zdravstvene krize, tjeskoba se raspršuje u prirodi i na svetim mjestima. Više nego ikad, ljudi su zainteresirani za vlastitu regiju i ponovno otkrivaju svoje zaboravljeno naslijeđe. U tom kontekstu Suzana Mistro s mještanima, istraživačima, arheolozima, povjesničarima, povjesničarima umjetnosti, geografima, geolozima, arhitektima... želi odgovoriti na pitanje:
   Zašto određena mjesta snažno privlače naša osjetila i naš um?
   Od prapovijesti do danas, interdisciplinarno čitanje mjesta, u dolinama i planinama, poziva vas na neobičan susret u kantonu Valais. Nakon što je producirala pedesetak videa koji povezuju znanost s vizualnom umjetnošću, kao i četiri kratka filma vezana uz Valais, Suzana Mistro ima poseban motiv: otkriti neke tajne sjećanja na određena mjesta i odati počast kreatorima i graditeljima. Riječ je o oživljavanju jedinstvenih snaga teritorija predlaganjem sastanka bez presedana.

DANI FRANKOFONIJE
Les choses qu'on dit, les choses qu'on fait, 2020. Emmanuel Mouret, 122 min. FR
Scenarij: Emmanuel Mouret
Uloge: Camélia Jordana, Niels Schneider, Vincent Macaigne
   Daphne, u trećem mjesecu trudnoće, sa svojim je partneron Françoisom na odmoru na selu. On mora otići zbog posla, a ona ostaje sama kako bi dočekala Maximea, svog rođaka kojeg nikad nije upoznala. Četiri dana, dok čekaju da se François vrati, Daphné i Maxime postupno se upoznaju i pričaju jedno drugome sve intimnije priče o svojim prošlim i sadašnjim ljubavnim pričama...
   U ovom vrhunskom filmu naglasak je na fino isklesanim dijalozima, izrezanim iz ljepote francuskog jezika. Glazba često podvlači riječi, dovodeći tako priču do naleta lirizma. (Marc-Andre Lussier / lapresse)
   Suvremena ljubavna priča u kojoj nijedan partner nije više kriv od drugoga. Više ljubavnih trokuta viđenih autentičnošću, elegancijom i suosjećanjem. (konsenzus kritičara / rotten tomatoes)
   Mouretov scenarij je genijalno konstruiran, u maniri Arapskih noći: jedna priča vodi drugoj, sve dok se neočekivanim putem ne vratimo tamo odakle smo započeli. (Jake Wilson / The Age)
   S narativnom tapiserijom koja je tako čvrsto isprepletena, film pokazuje što može napraviti sjajan scenarij. (Jessice Seychell / SYN Media)
   Film koji pomno razmatra emocionalni nemir te prihvaća kaos i prevrtljivost ljudske intimnosti. (MG Mailloux )
   Film prikazujemo u suradnji s Francuskim Institutom i mjesecom Frankofonije..
https://www.imdb.com/title/tt12443930/?ref_=nv_sr_srsg_0

Calamity, une enfance de Martha Jane Cannary, 2020. Rémi Chayé, 85 min. FR
   1863., Sjedinjene Američke Države. U konvoju koji je krenuo na zapad s nadom u bolji život, ozlijeđen je otac Marthe Jane. Ona je ta koja mora voziti obiteljska kola i čuvati konje. Učenje je teško, a ipak se Martha Jane nikada nije osjećala tako slobodno. A kako je praktičnije za jahanje, ne ustručava se nositi hlače. Ovo je prevelika smjelost za Abrahama, vođu konvoja. Optužena za krađu, Martha je prisiljena pobjeći. Odjevena kao dječak, u potrazi za dokazom svoje nevinosti, otkriva svijet u izgradnji u kojemu će se potvrditi njezina jedinstvena osobnost.
   Puni film ceste koji favorizira jednostavnost linije u eksploziji boja. Rémi Chayé pronalazi savršenu ravnotežu kako bi zadovoljio sve generacije gledatelja dok prate avanture novog ženskog heroja, hrabre i simpatične nositeljice legitimnih ženskih prava. (Fabien Lemercier / cineuropa)
   Zabavan, ali i pametno angažirani film. (Sarah Ward / Screen Daily)
   Film prikazujemo u suradnji s Francuskim Institutom i mjesecom Frankofonije.
https://www.imdb.com/title/tt9719864/?ref_=fn_al_tt_1

Ghahreman / A Hero, 2021. Asghar Farhadi, 127 min.
Scenarij: Asghar Farhadi
Uloge: Amir Jadidi, Mohsen Tanabandeh, Sahar Goldust, Fereshteh Sadre Orafaiy
   Novi film dvostrukog Oscarovca, redatelja Asghara Farhadija („Nader i Simin se rastaju“, „Trgovački putnik“), službeni je iranski kandidat za Oscara 2022.! Premijerno je prikazan u Cannesu gdje je dobio Veliku nagradu žirija kao najbolji film.
   Rahim nalazi se u zatvoru zbog duga koji ne može vratiti. Tijekom dvodnevnog odmora, pokušava nagovoriti svog zajmodavca da povuče tužbu zbog neplaćenog dijela duga. Međutim, stvari se uskoro u potpunosti izmaknu kontroli...
   Iskustvo rada s jednim od najslavnijih autora u svjetskoj kinematografiji bilo je više od onoga što sam očekivao. Puno sam dobio umjetnički, a naučio sam i na ljudskoj razini. Ono što mi je najvažnije je ljudskost, a ja sam zaista dobio ljudske lekcije u smislu morala i u pogledu stava. (Amir Jadidi o iskustvu snimanja s Farhadijem)
   Kada čovjek postane neka vrsta heroja u društvu, ljudi misle da ne bi trebao pogriješiti. Misle da ne bi trebao činiti nikakve pogrešne stvari, da nema pravo pogriješiti u svom prošlom ili u svom budućem životu. Za mene je to jako važno, jer vjerujem da je život bez greške užasan. (Asghar Farhadi)
   Scenarist i redatelj Asghar Farhadi ponovno bori s teškim temama - a publika izlazi kao pobjednik. (konsenzus kritičara / rotten tomatoes)
   Pronicljiva iranska drama koja uranja duboko u društvene bolesti. Njegov prijem u Cannesu, gdje se natjecao, pokazao je koliko daleko lokalni film poput ovog može uspjeti na međunarodnoj razini. (Hollywood Reporter)
   „Heroj“ nije najvažniji film Asghara Farhadija, ali njegove najbolje kvalitete oslikavaju ono što ga čini tako važnim filmašem. (Robert Levin / Newsday)
https://www.imdb.com/title/tt11777738/?ref_=nv_sr_srsg_0

DANI SRPSKOG FILMA U SPLITSKO-DALMATINSKOJ ŽUPANIJI
Balkanski špijun, 1984. Dušan Kovačević, Božidar „Bota“ Nikolić, 92 min.
Scenarij: Dušan Kovačević
Uloge: Danilo Stojković, Mira Banjac, Bora Todorović, Zvonko Lepetić, Sonja Savić

   ILIJA: Špijuni su među nama, samo ih treba znati - prepoznati. Sad, kad vidim čovjeka, točno znam što je... Kad su ušli, ja sam kupio kartu pa za njima. Oni u salu, ja na balkon...
   DANICA: Bio si u kazalištu?
   ILIJA: Da.
   DANICA: Što si gledao?
   ILIJA: Njih... Opera mi je bila u drugom planu. Čudio sam se zašto idu na operu ali kad je predstava počela sve sam shvatio. Mogli su se na miru došaptavati, jer se oni sa bine non stop deru. Računali su, ako ih neko prati, odustat će zbog opere, pa posle mogu mirno da odu u kafanu. Međutim, nisu računali da ima ljudi spremnih na sve.
   ĐURO: Što sve čovjek mora pretrpjeti zbog izdajnika.
   DANICA: Tko sve to plaća...
   ĐURO: Plaća onaj za koga rade. CIA, snajka, CIA. Uništili su pola svijeta.

      Bivši informbirovac Ilija dobije poziv iz policije. Inspektor mu traži informacije o podstanaru koji je dugo radio u Parizu, a sada hoće otvoriti krojačku radnju. Iako u policiji ne saznaje ništa konkretno, Ilija odluči na svoju ruku ispitati slučaj: kupi foto-aparat, magnetofon, dvogled. Ženu uvjerava da je podstanar špijun i počinje ga pratiti. Njegova paranoja se iz dana u dan povećava. Kad zaključi da će ga "razbojnici" ubiti jer sve zna, okuje kuću rešetkama, kupuje psa, naoružava se i najzad poziva brata koji mu svesrdno pomaže u "raskrinkavanju" neprijatelja. Presudan momenat u biografijama dva brata je što su obojica staljinisti, zbog čega su nekad bili u zatvoru. Pojava čovjeka iz zapadnog svijeta u njihovoj svijesti oživljava stare metode, dobro poznate u razračunavanju sa "špijunima imperijalističkih sila"...
   Prepoznatljiv motiv paranoje poštenog čovjeka s društvene margine koji je bezuvjetno odan sustavu. Problematika odnosa pojedinca i vlasti ovijena u satirično ruho isto tako korespondira s današnjim apsurdnim vremenima, podjednako izazivajući smijeh. (teatar.hr)
   Gorka ironija Dušana Kovačevića vječno će nam se vraćati, ciklično, kao bumerang naše pomaknute  stvarnosti .... stvarnosti koja postoji samo u našim glavama i neosviještenosti. (Dragan Uzelac / casopiskvaka.com.hr)
   Živimo u paralelnom svijetu između smjena režima. I dok je narod posvađan, političari prave koalicije i surađuju, ljube se i mire, vi shvaćate da ste most preko koga je prošla ta povorka, pucajući od zdravlja i sreće. Na kraju se osjećate blatnjavi, izgaženi, prljavi, a oni kažu da sve što rade – rade za vaše dobro... (Dušan Kovačević)
   Politika nam je sudbina - bila i ostala. Živimo od jednog do drugog presudnog političkog događaja, ubijeđeni da glas pojedinca nešto znači. Znači, ali kao glas davljenika. (Dušan Kovačević)
   Govorim o periodu 1950-ih, 1960-ih godina, o vremenu budnosti i opreznosti, svih tih floskula koje su bile nametnute jer, prema čuvenoj krilatici, neprijatelj nikada ne spava. Bata Stojković bio je moj veliki prijatelj s kojim sam radio gotovo sve svoje predstave i filmove pa je bio neminovan kao pojava i za tu ulogu u “Balkancu”. Kada sam taj tekst 1982. ponudio Ateljeu 212, odgovor nisam dobio mjesecima. Kasnije sam čuo da je ta priča putovala u Gradski komitet, pa se vraćala, pa je uprava odlučivala hoće li ili neće raditi. I onda sam taj tekst dao Bati koji ga je pročitao i zaljubio se u taj lik. Nisam ja, nego ga je on odnio u Jugoslovensko dramsko pozorište koje ga je odmah stavilo na repertoar. Naš rad temeljio se na prijateljstvu i na činjenici da sam s njime proveo godine i godine razgovarajući. Kada mi telefon zvoni nakon ponoći, ja znam da zove Bata Stojković, iz dva moguća razloga. Ili je gledao neki film koji je fantastičan ili mi se javlja iz kafane i, kada čujem muziku, točno znam iz koje zove. To je jedna generacija glumaca koja je živjela sto na sat, koja je brzo živjela i brzo otišla. (Dušan Kovačević)
https://www.imdb.com/title/tt0086935/?ref_=nv_sr_srsg_1

Ghahreman / A Hero, 2021. Asghar Farhadi, 127 min.
Scenarij: Asghar Farhadi
Uloge: Amir Jadidi, Mohsen Tanabandeh, Sahar Goldust, Fereshteh Sadre Orafaiy
   Novi film dvostrukog Oscarovca, redatelja Asghara Farhadija („Nader i Simin se rastaju“, „Trgovački putnik“), službeni je iranski kandidat za Oscara 2022.! Premijerno je prikazan u Cannesu gdje je dobio Veliku nagradu žirija kao najbolji film.
   Rahim nalazi se u zatvoru zbog duga koji ne može vratiti. Tijekom dvodnevnog odmora, pokušava nagovoriti svog zajmodavca da povuče tužbu zbog neplaćenog dijela duga. Međutim, stvari se uskoro u potpunosti izmaknu kontroli...
   Iskustvo rada s jednim od najslavnijih autora u svjetskoj kinematografiji bilo je više od onoga što sam očekivao. Puno sam dobio umjetnički, a naučio sam i na ljudskoj razini. Ono što mi je najvažnije je ljudskost, a ja sam zaista dobio ljudske lekcije u smislu morala i u pogledu stava. (Amir Jadidi o iskustvu snimanja s Farhadijem)
   Kada čovjek postane neka vrsta heroja u društvu, ljudi misle da ne bi trebao pogriješiti. Misle da ne bi trebao činiti nikakve pogrešne stvari, da nema pravo pogriješiti u svom prošlom ili u svom budućem životu. Za mene je to jako važno, jer vjerujem da je život bez greške užasan. (Asghar Farhadi)
   Scenarist i redatelj Asghar Farhadi ponovno bori s teškim temama - a publika izlazi kao pobjednik. (konsenzus kritičara / rotten tomatoes)
   Pronicljiva iranska drama koja uranja duboko u društvene bolesti. Njegov prijem u Cannesu, gdje se natjecao, pokazao je koliko daleko lokalni film poput ovog može uspjeti na međunarodnoj razini. (Hollywood Reporter)
   „Heroj“ nije najvažniji film Asghara Farhadija, ali njegove najbolje kvalitete oslikavaju ono što ga čini tako važnim filmašem. (Robert Levin / Newsday)
https://www.imdb.com/title/tt11777738/?ref_=nv_sr_srsg_0

70 GODINA: Ciguli, Miguli, 1952. Branko Marjanović, 104 min. YU/HR
Scenarij: Joža Horvat
Uloge: Ljubomir Didić,, August Čilić, Viktor Bek
   Ivan Ivanović, funkcioner Komunističke partije, dolazi u provincijski gradić kao zamjenik odsutnog referenta za kulturu. Ivanović je fanatično revan u nastojanju da kulturni život gradića reformira u skladu sa socijalističkim idealima, pa ukida svih pet glazbenih društava, nastojeći ih objediniti u jedno, i daje nalog da se s gradskog trga ukloni spomenik slavnome pokojnom mjesnom skladatelju Ciguliju Miguliju jer nije politički podoban. Međutim, građani - a posebno omladina - ne prihvaćaju Ivanovićeve poteze i odlučno im se odupiru…
   Nakon internih projekcija za političku i kulturnu vrhušku u Zagrebu, odlučeno je da se filmu ne izda dozvola za javno prikazivanje. Politički vrh nije doživio karakterizaciju glavnog antagonista Ivana Ivanovića - čije ime i prezime nemaju slučajno ruski prizvuk - kao satiru staljinizma, ili kao kritiku izoliranih društvenih ekscesa, već kao otvoreni obračun s vlašću u cjelini. Ideološkim kritičarima nije se svidjelo što su voditelji glazbenih društava simpatični likovi, dok je Ivanović prikazan kao neotesani glupan, a posebno im je zasmetala scena u kojoj jedan od voditelja glazbenih društava pristaje da mu dućan bude nacionaliziran, da bi zatim ustanovio da u njemu cvjeta birokracija. Ulje na vatru dolijevale su pojedine rečenice iz filma ("Ak' je i za socijalizam, to je previše"), kao i spomenik Ciguliju Miguliju na gradskom trgu zagrađen daskama, što je Baltić shvatio kao aluziju na uklanjanje spomenika banu Jelačiću s tadašnjeg Trga Republike. Iako je Horvat još za snimanja predosjetio da bi s filmom mogao kasnije imati problema, pa je izmijenio scenarij i dodao u film neke scene, od toga nije bilo koristi: dopisane scene samo su dodatno razgnjevile kritičare.Glavnina javnih kritika bila je usmjerena prema Joži Horvatu kao scenaristu i idejnom tvorcu filma, no ni na jedan od članaka koji su napadali film nije mu bilo dopušteno odgovoriti. Kada više nije mogao izdržati pritisak, Horvat je napustio zemlju i jedno je vrijeme živio u Parizu, a pisanju filmskih scenarija vratio se tek u šezdesetima.  
   „Ciguli Miguli“ u bunkeru je proveo 25 godina, da bi na koncu bez velike pompe 30. travnja 1977. dobio dozvolu za javno prikazivanje.
   Početkom pedesetih godina nijedna istočnoeuropska kinematografija nije bila u poziciji snimiti takav film o stranputicama socijalizma. (Nenad Polimac)
https://www.imdb.com/title/tt0044499/?ref_=fn_al_tt_1

EVROPSKE FILMSKE NAGRADE 2019.: 4 nominacije (film, režija, glavni glumac, scenarij)
Il traditore / The Traitor, 2019. Marco Bellocchio, 145 min. IT/FR/DE/BR
TALIJANSKI KANDIDAT ZA OSCARA
Scenarij: Marco Bellocchio, Valia Santella, Ludovica Rampoldi, Francesco Piccolo i Francesco La Licata
Uloge: Pierfrancesco Favino, Maria Fernanda Candido, Fabrizio Ferracane, Luigi Lo Cascio i Francesco La Licata
   Veteran talijanskog filma Marco Bellocchio, poznat po radikalnim filmovima kojima je desetljećima unosio pomutnju u talijansku kinematografiju nije nimalo usporio u svojim poznim godinama. Premijerno prikazan u Cannesu, „Izdajnik“ je talijanski kandidat za Oscara, a prikazuje život jednog od najpoznatijih mafijaških pokajnika, Tommasa Buscette. Uhvaćen u ratu između sukobljenih frakcija Cose nostre 1980-ih, Buscetta prihvaća ponudu suca Giovannija Falconea da postane svjedok protiv mafije. Razočaran napuštanjem tradicionalnih vrijednosti Cose nostre i novim smjerom kojim su njegovi suradnici krenuli, Buscetta svoj čin ne vidi kao kršenje mafijaškog kodeksa i zakona šutnje.
   Čudesan portret dijela talijanske povijesti. Hvala ti Marko! (elgaucho / imdb)
   Priča pokriva više od 20 godina tokom kojih su se dogodila brojna smaknuća, veliki sudski procesi i tektonski politički potresi, pa je donekle jasno zbog čega ovakav film ne može leći baš svakome. S druge strane, pomalo je čudno da se baš stari komunista Bellocchio, majstor alegorije (Krv moje krvi, 2015), teatričnosti (Vincere, 2009) i političkog filma (Dobro jutro, noći, 2003) baš sada odlučio na ep sa pištoljima, suđenjima i proslavama. Bez daljnjeg, riječ je o remek djelu... Ima neke kozmičke pravde u tome da Talijani naprave ultimativni mafijaški film u žanru koji je toliko opterećen konvencijama, da se čini gotovo potrošenim. I neka je ono što nije uspjelo Garoneu s ekranizacijom Savianove „Gomore“ uspjelo baš Bellocchiju - starom i zanemarenom, ali apsolutnom majstoru. (Marko Stojiljković, film-na-dan.blogspot.com)
   Prije početka gledanja filma koji je snimio veteran talijanskog filma Marco Bellocchio najbolje je zaboraviti na sve ono što smo do sada preko filmova naučili o mafiji jer ono što ćemo u ovih dva i pol sata vidjeti prava je stvarnost. Stvarnost bez imalo uljepšavanja i romantiziranja i biografska krimi drama koja je snimljena po životu Tommasa Buscette, prvog mafijaškog bossa koji je pristao surađivati s istražnim organima i koji je prvi pobliže objasnio kako je zapravo bila strukturirana i kako je funkcionirala sicilijanska Cosa nostra. (gambee82.blogspot.com)
https://www.imdb.com/title/tt7736478/?ref_=nv_sr_srsg_0

   U sklopu projekta "Aktiviraj se i kreni" organiziraju se besplatne filmske projekcije u splitskoj Urbanoj anglomeraciji. S klasičnim programom najprije se gostovalo u Solinu, zatim u Klisu, pa preko Kaštela natrag u Solin. Slijedile su dvije projekcije u ljetnom kinu Bačvice, a od listopada, zadnje dvije srijede rezervirane su za ovaj program u Kinoteci Zlatna vrata
AKTIVIRAJ SE I KRENI
Le Vieil Homme et l'Enfant, 1967. Claude Berri, 90 min. FR
Scenarij: Claude Berri i Gérard Brach
Uloge: Michel Simon, Luce Fabiole, Alain Cohen, Charles Denner, Zorica Lozić, Jacqueline Rouillard, Denise Péron
   Priča o životu Claudea Langmanna u udomiteljskoj obitelji u koju su ga roditelji poslali kako bi izbjegao nacističke progonee. Obitelj domaćina su vremešni Pépé, veteran Prvog svjetskog rata, i Mémé. Ispostavlja se da je njegov udomitelj desničar, antiklerikalni i antisemitski Pépé koji ne prestaje optuživati Židove, komuniste i masone kao uzročnike svih nedaća Francuske. Pépé pokušava svoja antisemitska uvjerenja prenijeti na dječaka, no dječak se poigrava sa starcem, zadirkuje ga zbog njegovih predrasuda, ali nikada ne otkriva istinu o sebi. (Na Berlinskom filmskom festivalu Michele Simon je osvojio Srebrnog medvjeda za najboljeg glumca)
   Film je uglavnom inspiriran životom redatelja i ko-scenariste Claude Berrija (rođen kao Claude Berel Langmann). Godine 1944. u okupiranom Parizu roditelji su ga poslali živjeti kod starijih udomitelja koji će ga smatrati svojim te ga zaštititi od deportacije i smrti.   
   On nije filmski redatelj, ne referira se na postojeće filmove nego na sam život. (François Truffaut o Claude Berriju)
   Film nije toliko argument protiv antisemitizma koliko demonstracija nečega što se hrani neznanjem. Starac nije mnogo razmišljao o svojim predrasudama, već ih je u djetinjstvu uhvatio kao virus i nekritički ih (pro)nosio do starosti. Nema pojma da je dijete koje je toliko zavolio Židov. Pretpostavljam da bi, da je znao, napravio iznimku za Claudea dok bi nastavio imati predrasude prema teoretskim Židovima o kojima ništa ne zna. Film se ne bavi onim što Pepe zna, već o tome tko je Pepe. (Roger Ebert / Chicago Sun Times)
   Zabavan i diskretan film, plus Simonova virtuozna izvedba, čine ga sjajnim. (Gilbert Adair / Time Out)
   Niste svjesni moći ovog filma sve dok vas kraj ne pogodi neočekivanim, bujnim emocijama. (Jeff Shannon / Seattle Times)
   Osvježavajuće, bez krvoprolića i bombardiranja, Berrijev film dokazuje da ne morate prikazivati užase Drugoga svjetskog rata kako biste doveli do trajnog utjecaja koji je imao na obične ljude. (Lee Jutton / Film Inquiry)
https://www.imdb.com/title/tt0063771/?ref_=nv_sr_srsg_6

Spencer, 2021. Pablo Larraín, 117 min. UK/DE/US/CH
Scenarij: Steven Knight
Uloge: Kristen Stewart, Timothy Spall, Jack Farthing, Sean Harris, Sally Hawkins
   Radnja filma smještena je u 1991. godinu tijekom božićnih praznika kada se princeza Diana počela suočavati sa svojom teškom odlukom da okonča brak s princom Charlesom.
   O narodnoj princezi, kako su nazivali pokojnu Dianu Spencer, bivšu suprugu princa Charlesa, nakon njene tragične smrti snimljeno je mnogo igranih i dokumentarnih filmova i serija, ali njena sudbina i dalje intrigira kako svjetsku javnost, tako i brojne filmske umjetnike. Sam film nije klasična "biopic" priča, već se scenarij Stevena Knighta zasniva na tri dana u životu glavne junakinje, kroz "fikciju baziranu na stvarnoj tragediji", kako je oprezno najavljeno na početku uvodne špice i samim naslovom filma baziranim na njenom pravom prezimenu, jasno predstavljajući namjeru autora da ponudi intimni, ogoljeni portret jedne osobe o kojoj se već sve zna.
   Premijerno je prikazan na filmskom festivalu u Veneciji, nakon čega Variety piše “uloga će Kirsten Stewartu vjerojatno donijeti prvu nominaciju za Oscara." Film je na svjetskoj premijeri dobio trominutne ovacije.
   Film je vizualno impresivan, a Kristen Stewart odlična kao princeza Diana  (Nenad Polimac, JL)
   Od svih koji su glumili Dianu u posljednjih 10 godina, ona joj je najbliža. (bivši tjelohranitelj princeze Diane, Ken Wharfe)
    Znao sam da je dobra, ali ne i da je tako dobra. (kolega Timothy Spall o glumi Kirsten Stewart)
   Ovo, naime, ni po čemu nije tipičan biografski film. Ovo je opis emotivnog i psihičkog stanja jedne žene tijekom tri blagdanska dana s obitelji. (Zrinka Pavlić, tportal)
   Otkriće! Prvo, rad Kristen Stewart. Drugo, atmosfera. Pošten portret ranjivosti, duboke usamljenosti, majčinstva i cijelog tog kruga koji je poput kaveza. To je više od filma o Diani Spencer: iskrena, precizna, gotovo okrutna slika ženske pozicije u društvu. Jednostavno, prelijep film. (Kirpianuscus/imdb)
https://www.imdb.com/title/tt12536294/?ref_=nv_sr_srsg_0

VUKOVAR SPLITU
Minamata, 2020. Andrew Levitas, 115 min. UK/JP/US/UAE
Scenarij: David Kessler, Stephen Deuters, Andrew Levitas i Jason Forman prema knjigama Aileen Mioko Smith  i W. Eugenea Smitha
Uloge: Johnny Depp, Akiko Iwase, Bill Nighy, Katherine Jenkins
   Johnny Depp glumi proslavljenog ratnog fotografa W. Eugenea Smitha, u istinitoj priči o Davidu protiv Golijata, u kojoj Smith dolazi u sukob protiv moćne korporacije odgovorne za trovanje ljudi u Minamati, u Japanu 1971. godine.
   Slavni dani Drugog svjetskog rata daleko su iza Smitha, a on je postao pustinjak, potpuno odvojen od društva i svoje nekadašnje karijere. Između nagovaranja prevoditeljice Aileen, te prijeko potrebnog posla za časopis „Life“, kojeg mu nudi urednik Ralph Graves, Smith konačno prihvaća zadatak otputovati natrag u Japan kako bi razotkrio razarajuće uništavanje obalne zajednice koja je postala žrtvom korporativne pohlepe i njezinih suučesnika u obliku lokalne policije i vlasti. Naoružan samo sa svojim Nikon aparatom, Smith mora pronaći najbolje fotografije koje će svijetu otkriti istinu. U početku mu nitko ne želi pomoći, a iza svakog ugla skriva se nova prijetnja. Međutim, zahvaljujući ljubavi prema Aileen, Smith će naučiti prestati se skrivati iza leća svoje kamere i započeti s akcijom čime će zadobiti povjerenje ove gotovo uništene zajednice.
   „Minamata“ je dirljiva priča o čovjeku čija je jedna fotografija utjecala na cijeli svijet, ali kako bi do nje došao morao je najprije otvoriti vlastito srce.
   „Minamata” uspijeva iznjedriti umjetnički film koji propitkuje ljudski moral i svijet u kojemu novac doista jest pokretač svega. (Lovro Preprotnik, ziher.hr)
   Iako se sve ono što ćemo vidjeti u ovom filmu događalo prije punih pola stoljeća, "Minamata" je svejedno jedan od onih društveno angažiranih filmova sa snažnom porukom, a koji uz to uspijeva šokirati gledatelja. Jednom kad shvatimo što se to zapravo događa u tom dijelu svijeta i kad na nevjerojatno realističan način vidimo sve te ljude čiji su životu uništeni, shvatit ćemo koliko je to važna borba i da je to cilj za koji se isplati boriti. ... moćan, potresan, uvjerljiv, a posebno emotivan film o ciničnom svijetu u kojem živimo. (http://gambee82.blogspot.com)
https://www.imdb.com/title/tt9179096/?ref_=ttfc_fc_tt

Nightmare Alley, 2021. Guillermo del Toro, 150 min. US/ME/CA
Scenarij: Guillermo del Toro i Kim Morgan prema romanu Williama Lindsaya Greshama
Uloge: Bradley Cooper, Cate Blanchett, Toni Collette, Willem Dafoe, Richard Jenkins, Rooney Mara, Ron Perlman, Mary Steenburgen, David Strathairn
   Remake filma iz 1946. Redatelj je bio Edmund Goulding, a naslovne uloge tumačili su Tyrone Power, Joan Blondell, Coleen Gray i Helen Walker. Film nije doživio financijski uspjeh nakon premijernog izdanja, ali se danas smatra klasikom. Kroz godine zadobio je reputaciju ukletog, jer su četiri osobe koje su radile na njemu umrle u desetljeću koje je uslijedilo. U 44. godini Power je na snimanju u Španjolskoj umro od srčanog udara, redatelj Edmund Goulding umro je godinu dana kasnije tijekom operacije srca, Gresham je 1962. godine počinio samoubojstvo, a Helen Walker, lijepa glumica koja je utjelovila psihoanalitičarku, umrla je od raka u 47. godini.
   Radnja filma fokusirana je na mladog prevaranta koji je vrlo vješt u manipulaciji s ljudima. Povezuje se sa ženskom psihijatricom koja je pak puno podmuklija od njega.
   Sirov i psihodeličan noir “Ulica noćnih mora”, čiji se narativ vrti oko špila tarot karata, po prikazivanju je dobio pozitivne kritike - hvaljena je režija, vizualni stil, fotografija, glazba, kostimografiju, dizajn te izvedbe Coopera i Blanchett, a većina kritika išla je prema trajanju filma.
   Predugačak je, na nekim mjestima neravnomjeran a na nekima prespor da bi bio remek-djelo, ali čak i s njegovim nedostacima nisam mogao odvojiti pogled od ekrana. (Rex Reed/Observer)
   Cate Blanchett “krade” ekran kao fatalna žena u vizualno zadivljujućoj (iako predugačkoj) adaptaciji Guillerma del Tora. (Trace Thurman / Horror Queers Podcast)
   “Ulica noćnih mora” Guillerma del Tora nije za svakoga. Ali, objektivno, to je pravo blago. (Norman Wilner / Now Toronto)
   Iako su usporedbe s originalom neizbježne, Del Toro koristi okvir tog filma kako bi razjasnio teme poput mistifikacije, pohlepe i korupcije s malo više strogosti i društveno svjesnih tema po kojima je poznat. (Chad Byrnes / L.A. Wekly)
   Ono što mi se sviđa kod Del Torove “Ulice noćnih mora” jest to što se čini kao njegovo ljubavno pismo zlatnom doba Hollywooda, s nevjerojatnim izvedbama i Bradleyja Coopera i Cate Blanchett. (Heather Wixson / Daily Dead)
https://www.imdb.com/title/tt7740496/?ref_=nv_sr_srsg_0

Spencer, 2021. Pablo Larraín, 117 min. UK/DE/US/CH
Scenarij: Steven Knight
Uloge: Kristen Stewart, Timothy Spall, Jack Farthing, Sean Harris, Sally Hawkins
   Radnja filma smještena je u 1991. godinu tijekom božićnih praznika kada se princeza Diana počela suočavati sa svojom teškom odlukom da okonča brak s princom Charlesom.
   O narodnoj princezi, kako su nazivali pokojnu Dianu Spencer, bivšu suprugu princa Charlesa, nakon njene tragične smrti snimljeno je mnogo igranih i dokumentarnih filmova i serija, ali njena sudbina i dalje intrigira kako svjetsku javnost, tako i brojne filmske umjetnike. Sam film nije klasična "biopic" priča, već se scenarij Stevena Knighta zasniva na tri dana u životu glavne junakinje, kroz "fikciju baziranu na stvarnoj tragediji", kako je oprezno najavljeno na početku uvodne špice i samim naslovom filma baziranim na njenom pravom prezimenu, jasno predstavljajući namjeru autora da ponudi intimni, ogoljeni portret jedne osobe o kojoj se već sve zna.
   Premijerno je prikazan na filmskom festivalu u Veneciji, nakon čega Variety piše “uloga će Kirsten Stewartu vjerojatno donijeti prvu nominaciju za Oscara." Film je na svjetskoj premijeri dobio trominutne ovacije.
   Film je vizualno impresivan, a Kristen Stewart odlična kao princeza Diana  (Nenad Polimac, JL)
   Od svih koji su glumili Dianu u posljednjih 10 godina, ona joj je najbliža. (bivši tjelohranitelj princeze Diane, Ken Wharfe)
    Znao sam da je dobra, ali ne i da je tako dobra. (kolega Timothy Spall o glumi Kirsten Stewart)
   Ovo, naime, ni po čemu nije tipičan biografski film. Ovo je opis emotivnog i psihičkog stanja jedne žene tijekom tri blagdanska dana s obitelji. (Zrinka Pavlić, tportal)
   Otkriće! Prvo, rad Kristen Stewart. Drugo, atmosfera. Pošten portret ranjivosti, duboke usamljenosti, majčinstva i cijelog tog kruga koji je poput kaveza. To je više od filma o Diani Spencer: iskrena, precizna, gotovo okrutna slika ženske pozicije u društvu. Jednostavno, prelijep film. (Kirpianuscus/imdb)
https://www.imdb.com/title/tt12536294/?ref_=nv_sr_srsg_0

SUVREMENI ANIMIRANI KLASIK
Coco, 2017. Lee Unkrich, Adrian Molina, 122 min. US (SINKRONIZIRANO)
Scenarij: Matthew Aldrich, Adrian Molina
   Unatoč zapanjujućoj obiteljskoj zabrani glazbe, koja traje već generacijama, Miguel sanja o tome da postane vrstan glazbenik kao njegov idol Ernesto de la Cruz. U očajničkom pokušaju da dokaže svoj talent, Miguel se nađe u fantastičnoj, šarenoj Zemlji mrtvih slijedeći tajanstven lanac događaja. Usput upoznaje šarmantnog prevaranta Hectora i oni zajedno kreću na veličanstveno putovanje otkrivanja prave priče o povijesti Miguelove obitelji.
   U ovom crtiću važnost uspomena tiče se individualnog sjećanja na voljene osobe ili ljude uopće - dokle god je živo, sjećanje nadilazi njihov(u) život i smrt. 'Coco' je novi član Pixarove obitelji koji želi i treba biti upamćen za vječnost... (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
https://www.imdb.com/title/tt2380307/?ref_=nv_sr_1?ref_=nv_sr_1

Nightmare Alley, 2021. Guillermo del Toro, 150 min. US/ME/CA
Scenarij: Guillermo del Toro i Kim Morgan prema romanu Williama Lindsaya Greshama
Uloge: Bradley Cooper, Cate Blanchett, Toni Collette, Willem Dafoe, Richard Jenkins, Rooney Mara, Ron Perlman, Mary Steenburgen, David Strathairn
   Remake filma iz 1946. Redatelj je bio Edmund Goulding, a naslovne uloge tumačili su Tyrone Power, Joan Blondell, Coleen Gray i Helen Walker. Film nije doživio financijski uspjeh nakon premijernog izdanja, ali se danas smatra klasikom. Kroz godine zadobio je reputaciju ukletog, jer su četiri osobe koje su radile na njemu umrle u desetljeću koje je uslijedilo. U 44. godini Power je na snimanju u Španjolskoj umro od srčanog udara, redatelj Edmund Goulding umro je godinu dana kasnije tijekom operacije srca, Gresham je 1962. godine počinio samoubojstvo, a Helen Walker, lijepa glumica koja je utjelovila psihoanalitičarku, umrla je od raka u 47. godini.
   Radnja filma fokusirana je na mladog prevaranta koji je vrlo vješt u manipulaciji s ljudima. Povezuje se sa ženskom psihijatricom koja je pak puno podmuklija od njega.
   Sirov i psihodeličan noir “Ulica noćnih mora”, čiji se narativ vrti oko špila tarot karata, po prikazivanju je dobio pozitivne kritike - hvaljena je režija, vizualni stil, fotografija, glazba, kostimografiju, dizajn te izvedbe Coopera i Blanchett, a većina kritika išla je prema trajanju filma.
   Predugačak je, na nekim mjestima neravnomjeran a na nekima prespor da bi bio remek-djelo, ali čak i s njegovim nedostacima nisam mogao odvojiti pogled od ekrana. (Rex Reed/Observer)
   Cate Blanchett “krade” ekran kao fatalna žena u vizualno zadivljujućoj (iako predugačkoj) adaptaciji Guillerma del Tora. (Trace Thurman / Horror Queers Podcast)
   “Ulica noćnih mora” Guillerma del Tora nije za svakoga. Ali, objektivno, to je pravo blago. (Norman Wilner / Now Toronto)
   Iako su usporedbe s originalom neizbježne, Del Toro koristi okvir tog filma kako bi razjasnio teme poput mistifikacije, pohlepe i korupcije s malo više strogosti i društveno svjesnih tema po kojima je poznat. (Chad Byrnes / L.A. Wekly)
   Ono što mi se sviđa kod Del Torove “Ulice noćnih mora” jest to što se čini kao njegovo ljubavno pismo zlatnom doba Hollywooda, s nevjerojatnim izvedbama i Bradleyja Coopera i Cate Blanchett. (Heather Wixson / Daily Dead)
https://www.imdb.com/title/tt7740496/?ref_=nv_sr_srsg_0

DANI SRPSKOG FILMA U SPLITSKO-DALMATINSKOJ ŽUPANIJI
Mi nismo anđeli, 1992. Srđan Dragojević, 98 min.
Scenarij: Srđan Dragojević
Uloge: Nikola Kojo, Milena Pavlović, Uroš Đurić, Srđan Todorović, Branka Katić, Sonja Savić, Zoran Cvijanović, Predrag Manojlović, Bogdan Diklić
   Imam čudan osjećaj da mi se život lagano pretvara u pakao. (Nikola)
   Jedna od najpopularnijih filmova na području bivše Jugoslavije u 1990-ima. Radnja se odvija oko Anđela i Vraga koji se bore za dušu zavodnika Nikole koji ne zna da je Marina, njegova cura za jednu noć s kojom je bio dok se napio, slučajno ostala trudna. Kritičari su hvalili film zbog inventivne režije, brze montaže, urbanog humora i velikog broja referenci na pop kulturu.
   Iako pun početničkih gafova i tehničkih grešaka (montaža, zvuk), Dragojevićev će debitantski film iz 1992. godine s lakoćom nokautirati bilo koji hrvatski film iz one rijetke, gledljive produkcije. I kolikogod možda bili puni nacionalnog ponosa, iskrenost je ipak jedna od najvećih vrlina i tu treba stati i priznati: 'Mi nismo anđeli' je i uz sve falinge jedan od najboljih filmova onih prostora, film kojeg ćete s guštom svako malo osvjetljavati u playeru i citirati u društvu. Njegova šarmantna tehnička nespretnost čak mu ide u prilog, jer i kao takav zapravo ispada ležeran i upečatljiv u jednostavnosti i nepretencioznosti. (Filmski.net)
   Film "Mi nismo anđeli" je uspio stvoriti svoj jedinstveni svijet (i u njemu kao u kakvom mjehuru opstane), uspješno prenoseći tek odjek društvene atmosfere i sliku urbanog Beograda koji nije svjestan ili pak zatvara oči pred vlastitim raspadom... Kultnom statusu filma doprinijelo je i to što je, vjerojatno sasvim slučajno, jedno od posljednjih djela koje je oslikavalo duh Beograda koji nestaje, onaj duh Beograda '80-ih o kojem ostaju samo maštarije, urbane legende i neporecivi artefakti bolje prošlosti koji svjedoče da je zaista bilo drugačije. „Mi nismo anđeli“ oslanja se na to naslijeđe, ali nagovještava i turobnost '90-ih, opet, čini se, potpuno slučajno. (Sandra Dančetović & Milan Živanović / xxzmagazin)
   Stvar je u tome da je srpska kinematografija ‘90-ih nastala underground. Država ju je podržavala, ali zbog sankcija i općenito teške situacije nije imala novca pa se kinematografija razvijala divlje. Bilo je mnogo slobode. Srpski filmovi u Hrvatskoj su ‘90-ih dobili kultni status i zato što su bili zabranjeni. Moglo ih se nabaviti samo na ilegalnim videokasetama, a zabranjeno voće je najslađe. Takvim smo filmovima zato pristupali manje kritički. Taj fenomen je počeo zamirati 2000. jer nakon Miloševića više nije bilo zabrane. Danas su nam mnoge stvari puno manje zanimljive. (Daniel Rafaelić)
https://www.imdb.com/title/tt0104860/?ref_=fn_al_tt_1

EVROPSKE FILMSKE NAGRADE 2019.: 4 nominacije (film, režija, glavni glumac, scenarij)
Il traditore / The Traitor, 2019. Marco Bellocchio, 145 min. IT/FR/DE/BR
TALIJANSKI KANDIDAT ZA OSCARA
Scenarij: Marco Bellocchio, Valia Santella, Ludovica Rampoldi, Francesco Piccolo i Francesco La Licata
Uloge: Pierfrancesco Favino, Maria Fernanda Candido, Fabrizio Ferracane, Luigi Lo Cascio i Francesco La Licata
   Veteran talijanskog filma Marco Bellocchio, poznat po radikalnim filmovima kojima je desetljećima unosio pomutnju u talijansku kinematografiju nije nimalo usporio u svojim poznim godinama. Premijerno prikazan u Cannesu, „Izdajnik“ je talijanski kandidat za Oscara, a prikazuje život jednog od najpoznatijih mafijaških pokajnika, Tommasa Buscette. Uhvaćen u ratu između sukobljenih frakcija Cose nostre 1980-ih, Buscetta prihvaća ponudu suca Giovannija Falconea da postane svjedok protiv mafije. Razočaran napuštanjem tradicionalnih vrijednosti Cose nostre i novim smjerom kojim su njegovi suradnici krenuli, Buscetta svoj čin ne vidi kao kršenje mafijaškog kodeksa i zakona šutnje.
   Čudesan portret dijela talijanske povijesti. Hvala ti Marko! (elgaucho / imdb)
   Priča pokriva više od 20 godina tokom kojih su se dogodila brojna smaknuća, veliki sudski procesi i tektonski politički potresi, pa je donekle jasno zbog čega ovakav film ne može leći baš svakome. S druge strane, pomalo je čudno da se baš stari komunista Bellocchio, majstor alegorije (Krv moje krvi, 2015), teatričnosti (Vincere, 2009) i političkog filma (Dobro jutro, noći, 2003) baš sada odlučio na ep sa pištoljima, suđenjima i proslavama. Bez daljnjeg, riječ je o remek djelu... Ima neke kozmičke pravde u tome da Talijani naprave ultimativni mafijaški film u žanru koji je toliko opterećen konvencijama, da se čini gotovo potrošenim. I neka je ono što nije uspjelo Garoneu s ekranizacijom Savianove „Gomore“ uspjelo baš Bellocchiju - starom i zanemarenom, ali apsolutnom majstoru. (Marko Stojiljković, film-na-dan.blogspot.com)
   Prije početka gledanja filma koji je snimio veteran talijanskog filma Marco Bellocchio najbolje je zaboraviti na sve ono što smo do sada preko filmova naučili o mafiji jer ono što ćemo u ovih dva i pol sata vidjeti prava je stvarnost. Stvarnost bez imalo uljepšavanja i romantiziranja i biografska krimi drama koja je snimljena po životu Tommasa Buscette, prvog mafijaškog bossa koji je pristao surađivati s istražnim organima i koji je prvi pobliže objasnio kako je zapravo bila strukturirana i kako je funkcionirala sicilijanska Cosa nostra. (gambee82.blogspot.com)
https://www.imdb.com/title/tt7736478/?ref_=nv_sr_srsg_0

60 GODINA: Days of Wine and Roses, 1962. Blake Edwards,  117 min. US
Scenarij: J.P. Miller (adaptacija njegove istoimene televizijske drame „Playhouse 90“ iz 1958. godine)
Uloge: Jack Lemmon, Lee Remick, Charles Bickford
   Film prikazuje silaznu spiralu dvojice prosječnih Amerikanaca, bračni par Clay iz San Francisca, koji podlegnu alkoholizmu i pokušavaju se nositi sa svojim problemima… Joe Clay je mladi direktor za odnose s javnošću u usponu kada na poslovnoj zabavi upozna Kirsten Arnesen, zgodnu tajnicu. Oboje su ambiciozni i na putu su uspjeha kada se zaljube i vjenčaju. Međutim, ubrzo nakon toga, Joe nagovara Kirsten da počne redovito piti s njim. Na kraju, oboje su ovisni o alkoholu. Njihov brak se pogoršava, a njihovi životi se kao rezultat toga pretvaraju u katastrofu. (cijenjeni film Blake Edwardsa koji je dobio pohvale kako kritike tako i publike).
   Faktografsko-melodramski ugođena priča ponajprije se bavi promatranjem osobnih problema, a društvene i zakonske prilike prikazuje implicitno. (Janko Heidl / VL)
   Izuzetno dobra gluma Lemmona i Lee Remick, koji se ne štede ni u jednoj sceni. (Bosley Crowther / The New York Times)
   Millerova iscrpljujuća drama ilustrira kako neugasivi mamac alkohola može zamijeniti čak i ljubav i kako bračna komunikacija ne može postojati u kući podijeljenoj jednostranim cuganjem... Lemmon daje dinamiku filmu zastrašujućom izvedbom. Scene njegova kolapsa, osobito na odjelu za nasilje, brutalno su realistične i zastrašujuće. (Variety)
   Snažna adaptacija Blakea Edwardsa priče JP Millera, s Jackom Lemmonom i Leejem Remickom u karijernim izvedbama, ostaje varijacija u njegovom opusu uglavnom posvećenom komedijama. Lemmon je u svom najboljem izdanju, a i isto se može reći i za Lee Remick u ovoj mučnoj priči koja se pretvara u iskren i srceparajući prikaz alkoholizma. (Gary W. Tooze)
   Jedna od najmučnijih drama propasti i oporavka povezanih s alkoholom ikada snimljenih na filmu. (Margaret Parsons, kustosica filma u Nacionalnoj galeriji umjetnosti)
   Jedan od najboljih holivudskih filmova o razornim učincima alkoholizma, kojeg vješto vodi Blake Edwards neposredno prije nego što su mu filmovi Pink Panther u potpunosti promijenili karijeru. (Emanuel Levy / EmanuelLevy.Com)
https://www.imdb.com/title/tt0055895/?ref_=fn_al_tt_1

VUKOVAR SPLITU
Minamata, 2020. Andrew Levitas, 115 min. UK/JP/US/UAE
Scenarij: David Kessler, Stephen Deuters, Andrew Levitas i Jason Forman prema knjigama Aileen Mioko Smith  i W. Eugenea Smitha
Uloge: Johnny Depp, Akiko Iwase, Bill Nighy, Katherine Jenkins
   Johnny Depp glumi proslavljenog ratnog fotografa W. Eugenea Smitha, u istinitoj priči o Davidu protiv Golijata, u kojoj Smith dolazi u sukob protiv moćne korporacije odgovorne za trovanje ljudi u Minamati, u Japanu 1971. godine.
   Slavni dani Drugog svjetskog rata daleko su iza Smitha, a on je postao pustinjak, potpuno odvojen od društva i svoje nekadašnje karijere. Između nagovaranja prevoditeljice Aileen, te prijeko potrebnog posla za časopis „Life“, kojeg mu nudi urednik Ralph Graves, Smith konačno prihvaća zadatak otputovati natrag u Japan kako bi razotkrio razarajuće uništavanje obalne zajednice koja je postala žrtvom korporativne pohlepe i njezinih suučesnika u obliku lokalne policije i vlasti. Naoružan samo sa svojim Nikon aparatom, Smith mora pronaći najbolje fotografije koje će svijetu otkriti istinu. U početku mu nitko ne želi pomoći, a iza svakog ugla skriva se nova prijetnja. Međutim, zahvaljujući ljubavi prema Aileen, Smith će naučiti prestati se skrivati iza leća svoje kamere i započeti s akcijom čime će zadobiti povjerenje ove gotovo uništene zajednice.
   „Minamata“ je dirljiva priča o čovjeku čija je jedna fotografija utjecala na cijeli svijet, ali kako bi do nje došao morao je najprije otvoriti vlastito srce.
   „Minamata” uspijeva iznjedriti umjetnički film koji propitkuje ljudski moral i svijet u kojemu novac doista jest pokretač svega. (Lovro Preprotnik, ziher.hr)
   Iako se sve ono što ćemo vidjeti u ovom filmu događalo prije punih pola stoljeća, "Minamata" je svejedno jedan od onih društveno angažiranih filmova sa snažnom porukom, a koji uz to uspijeva šokirati gledatelja. Jednom kad shvatimo što se to zapravo događa u tom dijelu svijeta i kad na nevjerojatno realističan način vidimo sve te ljude čiji su životu uništeni, shvatit ćemo koliko je to važna borba i da je to cilj za koji se isplati boriti. ... moćan, potresan, uvjerljiv, a posebno emotivan film o ciničnom svijetu u kojem živimo. (http://gambee82.blogspot.com)
https://www.imdb.com/title/tt9179096/?ref_=ttfc_fc_tt

   U sklopu projekta "Aktiviraj se i kreni" organiziraju se besplatne filmske projekcije u splitskoj Urbanoj anglomeraciji. S klasičnim programom najprije se gostovalo u Solinu, zatim u Klisu, pa preko Kaštela natrag u Solin. Slijedile su dvije projekcije u ljetnom kinu Bačvice, a od listopada, zadnje dvije srijede rezervirane su za ovaj program u Kinoteci Zlatna vrata
AKTIVIRAJ SE I KRENI
Fiddler on the Roof, 1971. Norman Jewison, 179 min. US
Scenarij: Arnold Perl i Joseph Stein prema istoimenom broadwayskom mjuziklu (produciran prema kratkim pričama Sholoma Aleichema)
Uloge: Topol, Norma Crane, Leonard Frey
   Američki mjuzikl koji je većim dijelom sniman u Hrvatsko, temelji se na prozi židovskog pisca Sholema Aleichema (pseudonim koji znači “mir s vama”), koji u svojim radovima opisuje malog židovskog čovjeka iz ruske provincije, te s velikom dozom humora opisuje teškoće kojima je opterećen i njegovu vjeru u bolje.
   Najgledaniji film te godine u američkim kinima, osvojio je 3 Oskara (za fotografiju, zvuk i glazbu)  te Zlatni globus za najbolji mjuzikl ili komediju.
   U doba nastanka „Guslač na krovu“ se isticao nesvakidašnjim redateljskim pristupom (protagonist se obraća publici), te fotografijom i scenografijom kojom su dominirali sivi tonovi za razliku od istoimene, raskošne kazališne produkcije, inspirirane slikama francuskog slikara Marca Chagalla. Jewisonov film je snimljen je u londonskim studijima Pinewood, ali glavni eksterijeri snimljeni su na lokacijama u Hrvatskoj. Snimalo se u Maloj Gorici - mjestu nedaleko Petrinje, Lekeniku, Krašiću, šumi kod Daruvara i u Zagrebu. (hfs.com)
   Jewison je od materijala snimio onoliko dobar film koliko se može napraviti. (Roger Ebert / Chicago Sun Times)
   Film je urađen ne samo s takvom umjetnošću, već i s takvom očitom ljubavlju, odanošću, integritetom i visokom težnjom da je gledanje pravo zadovoljstvo. (Charles Champlin / Los Angeles Times)
   Dirljivo, izuzetno snažno emocionalno iskustvo. (Gary Arnold / Washington Post)
https://www.imdb.com/title/tt0067093/?ref_=nv_sr_srsg_0

Ghahreman / A Hero, 2021. Asghar Farhadi, 127 min.
Scenarij: Asghar Farhadi
Uloge: Amir Jadidi, Mohsen Tanabandeh, Sahar Goldust, Fereshteh Sadre Orafaiy
   Novi film dvostrukog Oscarovca, redatelja Asghara Farhadija („Nader i Simin se rastaju“, „Trgovački putnik“), službeni je iranski kandidat za Oscara 2022.! Premijerno je prikazan u Cannesu gdje je dobio Veliku nagradu žirija kao najbolji film.
   Rahim nalazi se u zatvoru zbog duga koji ne može vratiti. Tijekom dvodnevnog odmora, pokušava nagovoriti svog zajmodavca da povuče tužbu zbog neplaćenog dijela duga. Međutim, stvari se uskoro u potpunosti izmaknu kontroli...
   Iskustvo rada s jednim od najslavnijih autora u svjetskoj kinematografiji bilo je više od onoga što sam očekivao. Puno sam dobio umjetnički, a naučio sam i na ljudskoj razini. Ono što mi je najvažnije je ljudskost, a ja sam zaista dobio ljudske lekcije u smislu morala i u pogledu stava. (Amir Jadidi o iskustvu snimanja s Farhadijem)
   Kada čovjek postane neka vrsta heroja u društvu, ljudi misle da ne bi trebao pogriješiti. Misle da ne bi trebao činiti nikakve pogrešne stvari, da nema pravo pogriješiti u svom prošlom ili u svom budućem životu. Za mene je to jako važno, jer vjerujem da je život bez greške užasan. (Asghar Farhadi)
   Scenarist i redatelj Asghar Farhadi ponovno bori s teškim temama - a publika izlazi kao pobjednik. (konsenzus kritičara / rotten tomatoes)
   Pronicljiva iranska drama koja uranja duboko u društvene bolesti. Njegov prijem u Cannesu, gdje se natjecao, pokazao je koliko daleko lokalni film poput ovog može uspjeti na međunarodnoj razini. (Hollywood Reporter)
   „Heroj“ nije najvažniji film Asghara Farhadija, ali njegove najbolje kvalitete oslikavaju ono što ga čini tako važnim filmašem. (Robert Levin / Newsday)
https://www.imdb.com/title/tt11777738/?ref_=nv_sr_srsg_0

EVROPSKE FILMSKE NAGRADE 2019.: 4 nominacije (film, režija, glavni glumac, scenarij)
Il traditore / The Traitor, 2019. Marco Bellocchio, 145 min. IT/FR/DE/BR
TALIJANSKI KANDIDAT ZA OSCARA
Scenarij: Marco Bellocchio, Valia Santella, Ludovica Rampoldi, Francesco Piccolo i Francesco La Licata
Uloge: Pierfrancesco Favino, Maria Fernanda Candido, Fabrizio Ferracane, Luigi Lo Cascio i Francesco La Licata
   Veteran talijanskog filma Marco Bellocchio, poznat po radikalnim filmovima kojima je desetljećima unosio pomutnju u talijansku kinematografiju nije nimalo usporio u svojim poznim godinama. Premijerno prikazan u Cannesu, „Izdajnik“ je talijanski kandidat za Oscara, a prikazuje život jednog od najpoznatijih mafijaških pokajnika, Tommasa Buscette. Uhvaćen u ratu između sukobljenih frakcija Cose nostre 1980-ih, Buscetta prihvaća ponudu suca Giovannija Falconea da postane svjedok protiv mafije. Razočaran napuštanjem tradicionalnih vrijednosti Cose nostre i novim smjerom kojim su njegovi suradnici krenuli, Buscetta svoj čin ne vidi kao kršenje mafijaškog kodeksa i zakona šutnje.
   Čudesan portret dijela talijanske povijesti. Hvala ti Marko! (elgaucho / imdb)
   Priča pokriva više od 20 godina tokom kojih su se dogodila brojna smaknuća, veliki sudski procesi i tektonski politički potresi, pa je donekle jasno zbog čega ovakav film ne može leći baš svakome. S druge strane, pomalo je čudno da se baš stari komunista Bellocchio, majstor alegorije (Krv moje krvi, 2015), teatričnosti (Vincere, 2009) i političkog filma (Dobro jutro, noći, 2003) baš sada odlučio na ep sa pištoljima, suđenjima i proslavama. Bez daljnjeg, riječ je o remek djelu... Ima neke kozmičke pravde u tome da Talijani naprave ultimativni mafijaški film u žanru koji je toliko opterećen konvencijama, da se čini gotovo potrošenim. I neka je ono što nije uspjelo Garoneu s ekranizacijom Savianove „Gomore“ uspjelo baš Bellocchiju - starom i zanemarenom, ali apsolutnom majstoru. (Marko Stojiljković, film-na-dan.blogspot.com)
   Prije početka gledanja filma koji je snimio veteran talijanskog filma Marco Bellocchio najbolje je zaboraviti na sve ono što smo do sada preko filmova naučili o mafiji jer ono što ćemo u ovih dva i pol sata vidjeti prava je stvarnost. Stvarnost bez imalo uljepšavanja i romantiziranja i biografska krimi drama koja je snimljena po životu Tommasa Buscette, prvog mafijaškog bossa koji je pristao surađivati s istražnim organima i koji je prvi pobliže objasnio kako je zapravo bila strukturirana i kako je funkcionirala sicilijanska Cosa nostra. (gambee82.blogspot.com)
https://www.imdb.com/title/tt7736478/?ref_=nv_sr_srsg_0

Competencia oficial, 2021. Mariano Cohn i Gastón Duprat, 114 min. ES/AR
Scenarij: Mariano Cohn, Gastón Duprat i Andrés Duprat
Uloge: Penelope Cruz, Antonio Banderas i Oscar Martínez
   U želji da ostavi trag, milijarder odluči snimiti film. No to ne može sam, pa zaposli dobitnicu Zlatne palme u Canessu, redateljicu Lolu Cuevas. Zvijezde tog filma su Hollywoodski miljenik Félix Rivero i radikalni kazališni glumac Iván Torres. Obojica su neizmjerno talentirani i toga svjesni, možda ih upravo to sprječava da surađuju. Kako se snimanje filma približava Lola im zadaje serije sve maštovitijih izazova u nadi da će ih to naučiti poniznosti i mirnoj suradnji. (Unatoč tome što se oboje pojavljuju u mnogim filmovima Pedra Almodovara, ovo je prvi put da će Cruz i Banderas dijeliti mjesto na ekranu istovremeno. Svjetska premijera održana je na filmskom festivalu u Veneciji.)
   Drska, smiješa, pomalo preopterećena showbiz komedija. (Guy Lodge / Variety)
   Kontrolirani tempo, vizualni punchlines i insajdersko poznavanje filmskog stvaralaštva čine ovo zabavnim. (Sophie Monks Kaufman / The Playlist)
   “Ego protiv ega” ispunjava prvi zadatak komedije: zabavan je! (Nathaniel Rogers / The Film Experience)
  “Ego protiv ega” je komedija bez prefiksa “romantična”. Naprotiv, pristaje joj prefiks “metafilmska” i “satirična” s obzirom na to da se suptilno izruguje glumi, glumcima i svijetu pretencioznih art-filmova i snobovskim filmsko-festivalskim krugovima. (Marko Njegić, SD)
   Pénelope Cruz uživa igrajući ulogu s druge strane kamere, možda čak nesputano istresajući frustracije nastale u toku rada u različitim kontekstima, od španjolske kinematografije do Hollywooda. (Marko Stojiljković / film-na-dan.blogspot.com/)
https://www.imdb.com/title/tt11700260/?ref_=nv_sr_srsg_0

C'mon C'mon, 2021. Mike Mills, 109 min. US
Scenarij: Mike Mills
Uloge: Joaquin Phoenix, Gaby Hoffmann, Scoot McNairy, Molly Webster, Woody Norman
   Johnny je sredovječni radio dokumentarist koji sa svojim kolegama putuje S.A.D.-om i intervjuira adolescente, odnosno, marljivo sakuplja zrna mudrosti mlađe žitelji čije životne opservacije odrasli nerijetko zanemaruju ili ne primjećuju. Došavši u Detroit on se odluči javiti sestri Viv s kojom nije bio u kontaktu još otkako im je preminula majka. Viv ga kroz razgovor zamoli da neko vrijeme pripazi na svojeg devetogodišnjeg nećaka Jessea dok je ona na putu u Oaklandu. Johnny isprva nije siguran kako izaći na kraj sa živahnim i zaigranim dječakom, a kad od sestre sazna kako će morati s njim ostati dulje negoli je planirano, on ga povede sa sobom na put na kojem polako započnu razvijati dublji i emotivniji odnos.
   S naturalizmom u izvođenju, vrhunskim scenarijem i briljantnom režijom, "C'mon C'mon" je film vrijedan pažnje i poštovanja. (Marko Jovanović, lupiga.com)
   O ujacima i nećacima, djeci i odraslima, ovo je topla preporuka za ljubitelje kvalitetnih ‘indie‘ filmova i Phoenixa koji je ovdje sušta suprotnost Jokeru. (Marko Njegić, SD)
   Mike Mills je jedan od onih autora koji ne snimaju ni približno često koliko bi mi pasionirani filmofili to željeli, no svako čekanje na njegov novi film u konačnici se višestruko isplati. (Ivica Perinović, ezadar.net)
   Jedan od najboljih nezavisnih filmova godine. (www.fathipster.net)
   Ovo je film o slušanju - stvarno slušanju - onoga što drugi ljudi imaju za reći. (Wendy Ide / Observer UK)
   Dirljiva priča o značenju obitelji, roditeljstva i uspomenama koje čuvamo zauvijek. (Rene Sanchez / Cine Sin Fronteras)
   „C'mon C'mon“ je još jedan vrhunski rad u karijeri Mikea Millsa. Način na koji može natjerati publiku da brine o likovima u razmaku od dva sata vještina je s kojom se mnogi drugi filmaši bore. (Matthew Toomey / ABC Radio Brisbane)
https://www.imdb.com/title/tt10986222/?ref_=nv_sr_srsg_0

C'mon C'mon, 2021. Mike Mills, 109 min. US
Scenarij: Mike Mills
Uloge: Joaquin Phoenix, Gaby Hoffmann, Scoot McNairy, Molly Webster, Woody Norman
   Johnny je sredovječni radio dokumentarist koji sa svojim kolegama putuje S.A.D.-om i intervjuira adolescente, odnosno, marljivo sakuplja zrna mudrosti mlađe žitelji čije životne opservacije odrasli nerijetko zanemaruju ili ne primjećuju. Došavši u Detroit on se odluči javiti sestri Viv s kojom nije bio u kontaktu još otkako im je preminula majka. Viv ga kroz razgovor zamoli da neko vrijeme pripazi na svojeg devetogodišnjeg nećaka Jessea dok je ona na putu u Oaklandu. Johnny isprva nije siguran kako izaći na kraj sa živahnim i zaigranim dječakom, a kad od sestre sazna kako će morati s njim ostati dulje negoli je planirano, on ga povede sa sobom na put na kojem polako započnu razvijati dublji i emotivniji odnos.
   S naturalizmom u izvođenju, vrhunskim scenarijem i briljantnom režijom, "C'mon C'mon" je film vrijedan pažnje i poštovanja. (Marko Jovanović, lupiga.com)
   O ujacima i nećacima, djeci i odraslima, ovo je topla preporuka za ljubitelje kvalitetnih ‘indie‘ filmova i Phoenixa koji je ovdje sušta suprotnost Jokeru. (Marko Njegić, SD)
   Mike Mills je jedan od onih autora koji ne snimaju ni približno često koliko bi mi pasionirani filmofili to željeli, no svako čekanje na njegov novi film u konačnici se višestruko isplati. (Ivica Perinović, ezadar.net)
   Jedan od najboljih nezavisnih filmova godine. (www.fathipster.net)
   Ovo je film o slušanju - stvarno slušanju - onoga što drugi ljudi imaju za reći. (Wendy Ide / Observer UK)
   Dirljiva priča o značenju obitelji, roditeljstva i uspomenama koje čuvamo zauvijek. (Rene Sanchez / Cine Sin Fronteras)
   „C'mon C'mon“ je još jedan vrhunski rad u karijeri Mikea Millsa. Način na koji može natjerati publiku da brine o likovima u razmaku od dva sata vještina je s kojom se mnogi drugi filmaši bore. (Matthew Toomey / ABC Radio Brisbane)
https://www.imdb.com/title/tt10986222/?ref_=nv_sr_srsg_0

Competencia oficial, 2021. Mariano Cohn i Gastón Duprat, 114 min. ES/AR
Scenarij: Mariano Cohn, Gastón Duprat i Andrés Duprat
Uloge: Penelope Cruz, Antonio Banderas i Oscar Martínez
   U želji da ostavi trag, milijarder odluči snimiti film. No to ne može sam, pa zaposli dobitnicu Zlatne palme u Canessu, redateljicu Lolu Cuevas. Zvijezde tog filma su Hollywoodski miljenik Félix Rivero i radikalni kazališni glumac Iván Torres. Obojica su neizmjerno talentirani i toga svjesni, možda ih upravo to sprječava da surađuju. Kako se snimanje filma približava Lola im zadaje serije sve maštovitijih izazova u nadi da će ih to naučiti poniznosti i mirnoj suradnji. (Unatoč tome što se oboje pojavljuju u mnogim filmovima Pedra Almodovara, ovo je prvi put da će Cruz i Banderas dijeliti mjesto na ekranu istovremeno. Svjetska premijera održana je na filmskom festivalu u Veneciji.)
   Drska, smiješa, pomalo preopterećena showbiz komedija. (Guy Lodge / Variety)
   Kontrolirani tempo, vizualni punchlines i insajdersko poznavanje filmskog stvaralaštva čine ovo zabavnim. (Sophie Monks Kaufman / The Playlist)
   “Ego protiv ega” ispunjava prvi zadatak komedije: zabavan je! (Nathaniel Rogers / The Film Experience)
  “Ego protiv ega” je komedija bez prefiksa “romantična”. Naprotiv, pristaje joj prefiks “metafilmska” i “satirična” s obzirom na to da se suptilno izruguje glumi, glumcima i svijetu pretencioznih art-filmova i snobovskim filmsko-festivalskim krugovima. (Marko Njegić, SD)
   Pénelope Cruz uživa igrajući ulogu s druge strane kamere, možda čak nesputano istresajući frustracije nastale u toku rada u različitim kontekstima, od španjolske kinematografije do Hollywooda. (Marko Stojiljković / film-na-dan.blogspot.com/)
https://www.imdb.com/title/tt11700260/?ref_=nv_sr_srsg_0

C'mon C'mon, 2021. Mike Mills, 109 min. US
Scenarij: Mike Mills
Uloge: Joaquin Phoenix, Gaby Hoffmann, Scoot McNairy, Molly Webster, Woody Norman
   Johnny je sredovječni radio dokumentarist koji sa svojim kolegama putuje S.A.D.-om i intervjuira adolescente, odnosno, marljivo sakuplja zrna mudrosti mlađe žitelji čije životne opservacije odrasli nerijetko zanemaruju ili ne primjećuju. Došavši u Detroit on se odluči javiti sestri Viv s kojom nije bio u kontaktu još otkako im je preminula majka. Viv ga kroz razgovor zamoli da neko vrijeme pripazi na svojeg devetogodišnjeg nećaka Jessea dok je ona na putu u Oaklandu. Johnny isprva nije siguran kako izaći na kraj sa živahnim i zaigranim dječakom, a kad od sestre sazna kako će morati s njim ostati dulje negoli je planirano, on ga povede sa sobom na put na kojem polako započnu razvijati dublji i emotivniji odnos.
   S naturalizmom u izvođenju, vrhunskim scenarijem i briljantnom režijom, "C'mon C'mon" je film vrijedan pažnje i poštovanja. (Marko Jovanović, lupiga.com)
   O ujacima i nećacima, djeci i odraslima, ovo je topla preporuka za ljubitelje kvalitetnih ‘indie‘ filmova i Phoenixa koji je ovdje sušta suprotnost Jokeru. (Marko Njegić, SD)
   Mike Mills je jedan od onih autora koji ne snimaju ni približno često koliko bi mi pasionirani filmofili to željeli, no svako čekanje na njegov novi film u konačnici se višestruko isplati. (Ivica Perinović, ezadar.net)
   Jedan od najboljih nezavisnih filmova godine. (www.fathipster.net)
   Ovo je film o slušanju - stvarno slušanju - onoga što drugi ljudi imaju za reći. (Wendy Ide / Observer UK)
   Dirljiva priča o značenju obitelji, roditeljstva i uspomenama koje čuvamo zauvijek. (Rene Sanchez / Cine Sin Fronteras)
   „C'mon C'mon“ je još jedan vrhunski rad u karijeri Mikea Millsa. Način na koji može natjerati publiku da brine o likovima u razmaku od dva sata vještina je s kojom se mnogi drugi filmaši bore. (Matthew Toomey / ABC Radio Brisbane)
https://www.imdb.com/title/tt10986222/?ref_=nv_sr_srsg_0

Body Heat, 1981. Lawrence Kasdan, 113 min. US
Scenarij: Lawrence Kasdan
Uloge: William Hurt, Kathleen Turner, Richard Crenna, Ted Danson, J. A. Preston, Mickey Rourke, Kim Zimmer
   Ned: Can I buy you a drink?
   Matty: I told you. I've got a husband.
   Ned: I'll buy him one too.
   Matty: He's out of town.
   Ned: My favorite kind. We'll drink to him.
   Matty: Only comes up on weekends.
   Ned: I'm liking him better all the time.
   Ned Racine odvjetnik je u gradiću na Floridi, sklon lakoj zaradi i provodu sa ženama. Dugog vrućeg ljeta upozna zanosnu i zavodljivu Matty Walker, suprugu znatno starijeg bogataša Edmunda Walkera. Ned i Matty smjesta se prepuste seksualnoj strasti, a ubrzo shvate da na putu njihove sreće stoji samo njezin muž.
   Riječ je o iznimno sofisticiranom i vrlo erotiziranom neonoiru rafinirana vizualnog stila i izvrsnih glumaèkih izvedbi dvoje glavnih glumaca - Williama Hurta, koji se u to doba nalazio na početku zvjezdane karijere jednog od najuglednijih hollywoodskih glumaca, te Kathleen Turner kojoj je to bio doista senzacionalan filmski debi.
   Redateljski prvijenac Lawrencea Kasdana, dotad istaknutog scenarista, zanimljiv je primjer obnove film noira, uz naglašavanje seksualne napetosti eksplicitnim prikazom prirode međuovisnosti i manipulacije meðu likovima. (HFL)
   Teško da ima vrućeg, ako ne i boljeg, (modernog) "noira" od "Tjelesne strasti", redateljskog prvijenca scenarista Lawrencea Kasdanakoji je udario temelje suvremenog (neo)"noira" i erotskog trilera, zarolao karijeru ovog filmaša, ali i budućih zvijezda sjajne kemije – Kathleen Turner i Williama Hurta. (Marko Njegić, SD)
   Atmosferičan film, s odlično napisanim likovima i dijalozima, čiji zaplet – riječima samoga autora – ima gustoću romana i teksturu sna. Film je ostvario veliki uspjeh među publikom i kritikom, a Williama Hurta i Kathleen Turner prometnuo je u međunarodne zvijezde. (Tuškanac)
   „Tjelesna strast“ je zanosna, otmjena melodrama u kojoj seks i kriminal koračaju ruku pod ruku putem do tragedije, baš kao u stara vremena. (Variety)
   Da, „Body Heat“ Lawrencea Kasdana svjestan je filmova koji su ga nadahnuli (posebice „Double Indemnity“ Billyja Wildera). Ali ima moć koja nadilazi izvore. (Roger Ebert)
https://www.imdb.com/title/tt0082089/?ref_=ttqt_qt_tt

   William Hurt (1950. - 2022.) nije trebao brojne nominacije i nagrade filmskih akademija i festivala da bi mu se kimnulo na iznimnu karakternost uloga. Slovio je za glumca intelektualca, onog koji razumije i bez problema interpretira Shakespearea, ali se istodobno ne libi ukazati u Cronenbergovim trilerima, Marvelovim “Infinity sagama” ili dapače u suludim i pomalo nepravedno zaboravljenim crnim krimi komedijama poput “I Love You To Death” kada bi briljirao u manjim rolama po kojima je savršeno odgovarao onoj staroj maksimi kako nema malih uloga samo malih glumaca. U tom kontekstu Hurtov talent je bio bolno primjetljiv. I golem.
   William Hurt osvojio je 1985. Oscara za ulogu u filmu „Poljubac žene pauka“ iz 1985.

Nowhere Special, 2020. Uberto Pasolini, 96 min. UK/IT/RU
Scenarij: Uberto Pasolini
Uloge: James Norton, Daniel Lamont, Eileen O’Higgins, Valerie O’Connor, Valene Kane, Keith McErlean, Sean Sloan
   35-godišnji John je čistač prozora koji odgaja 4-godišnjeg sina Michaela nakon što ih je dječakova majka napustila. Kad dobije lošu zdravstvenu prognozu, John će dati sve od sebe da za dječaka pronađe odgovarajuću obitelj. Razdiran sumnjama u ispravnost svojih prosudbi i bijesom zbog nepravednosti vlastite sudbine, morat će donijeti najveću odluku u svom životu. (Film je inspiriran stvarnim događajima)
   Sama osnovna premisa je gotovo pa dovoljna da suza krene iz oka, no uspio je Pasolini donekle izbjeći upadanje u zamku snimanja pretjerano sentimentalnog, manipulativnog filma čiji je jedini cilj rasplakati gledatelja. I to ponajviše stoga jer su oba lika odlična. (gambee82.blogspot.com)
    Očite će se paralele vući s produkcijama na slične teme poput filomova Mikea Leigha i braće Dardenne, ali u ovome ima i nečeg izrazito talijanskog neorealističkog. (Linda Marric / The Jewish Chronicle)
   James Norton [je] šarmantan koliko i impresivan. (Philipp Engel / Cinemanía)
   Imam poprilično „utakmica u nogama“, nagledao sam se filmova za dva života, ali odavno nije neki film na mene izazvao takav emocionalni udar kao ovaj. (Vladimir Županović)
   Pasolini se opire jednostavnom izlaganju i umjesto toga dopušta publici da postupno shvati što se događa. „Nigdje posebno“ potaknut je iskonskom emocijom dinamičnih i dirljivih predstava dijete-roditelj iz obje (sjajne) glavne uloge. (Christopher Machell / Cinevue)
   Manje je više u ovom filmu, i zaista je poseban. (Gordon/imdb)
   Prekrasan zbog skladnog i elegantnog klasicizma kojim režira i snima čovjeka i dijete; srceparajuće zbog priče. Ali više od same priče upečatljiv je način na koji nam je Pasolini priča. (Corriere della Sera)

PULA FILM FESTIVAL 2021: najbolji film po glasovima publike; najbolji film (međunarodna konkurencija)
https://www.imdb.com/title/tt11286640/?ref_=nv_sr_srsg_0

UKRAJINSKI CIKLUS
U suradnji s Veleposlanstvom Ukrajine u Zagrebu
Zemlya, 1930. Aleksandr Dovženko, 75 min.
Scenarij: Aleksandr Dovženko
Uloge: Stepan Škurat, Semjon Svašenko, Julija Solnceva, Jelena Maksimova, Nikolaj Nademskij
   Radnja se događa na ukrajinskom selu za vrijeme procesa kolektivizacije te prikazuje kako njegovi žitelji, na poticaj lokalnih komsomolaca, odlučuju osnovati kolhoz, a što izaziva otpor bogatih kulaka koji ne prezaju ni od ubojstva.
   Zadnji Dovženkov nijemi film bavi se problemom agrarne reforme i kolektivizacije, kroz priču o vođi pobunjenih seljaka kojega je ubio okrutni zemljoposjednik. Najpoznatiji je film Dovženkove ukrajinske trilogije koji sjajnom fotografijom odaje počast ukrajinskoj prirodi i životu seljaka. Na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu 1958. izabrana je na 10. mjesto liste najboljih filmova svih vremena
   Vrhunac Dovženkova stvaralaštva, “Zemlja” u potpunosti otkriva onu temeljnu dijalektičku potku njegove poetike - trajnu strukturnu napetost, odnosno uvijek otvoren spoj epičnosti cjeline i lirizma pojedinih kadrova, pažljivo komponiranih statičnih i razrađeno koreografiranih dinamičnih kadrova, sadržaja i motiva temeljenih na osjećaju ukrajinskoga nacionalnog identiteta i prikaza dinamičnih društvenih preobrazbi transnacionalne ideološke provenijencije. (Bruno Kragić)
   Film slavi suživot i isprepletanje čovjeka i prirode, ističući njihovu povezanost ne samo kroz njezinu nužnost za čovjeka (prirodna dobra kao izvor opstanka), nego i kroz ciklus rađanja i smrti istovjetan kod čovjeka i prirode. Kritika je primijetila kako se, za razliku od Ejzenštejna u “Starom i novom” (1929), gdje čovjek sebi podvrgava prirodu, kod Dovženka čovjek s prirodom stapa. (D. Radić, HFL)
   Remek-djelo svjetske kinematografije. (Dovženkov biograf Marco Carynnyk)
   Zapanjujuće lijepa, “Zemlja” nije nalik ničemu drugom što se može vidjeti u filmovima. (J. Hoberman / Village Voice)
   Nepogrešiv, neizbježan, gotovo katarzičan osjećaj filmaša koji se potpuno i bezrezervno predaje svom djelu. (Adam Bingham / www.sensesofcinema.com)
https://www.imdb.com/title/tt0021571/?ref_=nv_sr_srsg_3

Competencia oficial, 2021. Mariano Cohn i Gastón Duprat, 114 min. ES/AR
Scenarij: Mariano Cohn, Gastón Duprat i Andrés Duprat
Uloge: Penelope Cruz, Antonio Banderas i Oscar Martínez
   U želji da ostavi trag, milijarder odluči snimiti film. No to ne može sam, pa zaposli dobitnicu Zlatne palme u Canessu, redateljicu Lolu Cuevas. Zvijezde tog filma su Hollywoodski miljenik Félix Rivero i radikalni kazališni glumac Iván Torres. Obojica su neizmjerno talentirani i toga svjesni, možda ih upravo to sprječava da surađuju. Kako se snimanje filma približava Lola im zadaje serije sve maštovitijih izazova u nadi da će ih to naučiti poniznosti i mirnoj suradnji. (Unatoč tome što se oboje pojavljuju u mnogim filmovima Pedra Almodovara, ovo je prvi put da će Cruz i Banderas dijeliti mjesto na ekranu istovremeno. Svjetska premijera održana je na filmskom festivalu u Veneciji.)
   Drska, smiješa, pomalo preopterećena showbiz komedija. (Guy Lodge / Variety)
   Kontrolirani tempo, vizualni punchlines i insajdersko poznavanje filmskog stvaralaštva čine ovo zabavnim. (Sophie Monks Kaufman / The Playlist)
   “Ego protiv ega” ispunjava prvi zadatak komedije: zabavan je! (Nathaniel Rogers / The Film Experience)
  “Ego protiv ega” je komedija bez prefiksa “romantična”. Naprotiv, pristaje joj prefiks “metafilmska” i “satirična” s obzirom na to da se suptilno izruguje glumi, glumcima i svijetu pretencioznih art-filmova i snobovskim filmsko-festivalskim krugovima. (Marko Njegić, SD)
   Pénelope Cruz uživa igrajući ulogu s druge strane kamere, možda čak nesputano istresajući frustracije nastale u toku rada u različitim kontekstima, od španjolske kinematografije do Hollywooda. (Marko Stojiljković / film-na-dan.blogspot.com/)
https://www.imdb.com/title/tt11700260/?ref_=nv_sr_srsg_0

TURSKI CIKLUS
U suradnji s Turskim kulturnim centrom u Zagrebu.
7. Koguștaki Mücize, 2019. Mehmet Ada Oztekin, 132 min.
Scenarij: Özge Efendioglu, Kubilay Tat (prema istoimenom južokorejskom filmu iz 2013.)
Uloge: Aras Bulut Iynemli, Nisa Sofiya Aksongur, Deniz Baysa
   Godine 1983. u egejskom gradu umire djevojčica. Preminula djevojčica kći je vojnog zapovjednika, a odgovornim za njezinu smrt smatra se Memo, osoba s intelektualnim teškoćama koji živi s bakom i ima sedmogodišnju kćer. Koliko god Memo govorio da je nevin, nitko mu ne vjeruje. Dok njegovi bližnji traže pravdu za Mema koji je osuđen na smrt, on i njegova kćer imaju jednu želju, biti ponovno skupa.
   Uzbudljiva, dirljiva priča koja se vrti oko teme pravde, turski je kandidat za Oscara te godine i najgledaniji film u turskim kinima u 2019. s više od 5,3 milijuna gledatelja (štoviše, postao je jedan od najpopularnijih filmova na Netflixu). Remake je istoimenog, nevjerojatno popularnog južnokorejskog filma iz 2013.
   Uspjeh turske verzije nadmašio je korejski, čak i ako su priče manje-više iste. Razlog je to što je redatelj Öztekin radije predstavio priču s fokusom na tragediju. Dok, korejsko "Čudo u ćeliji br. 7" spaja radnju s elementima komedije i publici nudi tragikomičnu produkciju, "7. Koguștaki Mucize" je pripremljena kao drama koja je uspjela emocionalno utjecati na publiku fokusirajući se na tragičnu stranu priče. Ova važna promjena perspektive u prezentaciji priče dodala je kvalitet filmu i gotovo ga učinila autentičnom pričom, a ne remakeom. (Irem Yașar / www.dailysabah.com)
https://www.imdb.com/title/tt10431500/?ref_=nm_knf_t1

Competencia oficial, 2021. Mariano Cohn i Gastón Duprat, 114 min. ES/AR
Scenarij: Mariano Cohn, Gastón Duprat i Andrés Duprat
Uloge: Penelope Cruz, Antonio Banderas i Oscar Martínez
   U želji da ostavi trag, milijarder odluči snimiti film. No to ne može sam, pa zaposli dobitnicu Zlatne palme u Canessu, redateljicu Lolu Cuevas. Zvijezde tog filma su Hollywoodski miljenik Félix Rivero i radikalni kazališni glumac Iván Torres. Obojica su neizmjerno talentirani i toga svjesni, možda ih upravo to sprječava da surađuju. Kako se snimanje filma približava Lola im zadaje serije sve maštovitijih izazova u nadi da će ih to naučiti poniznosti i mirnoj suradnji. (Unatoč tome što se oboje pojavljuju u mnogim filmovima Pedra Almodovara, ovo je prvi put da će Cruz i Banderas dijeliti mjesto na ekranu istovremeno. Svjetska premijera održana je na filmskom festivalu u Veneciji.)
   Drska, smiješa, pomalo preopterećena showbiz komedija. (Guy Lodge / Variety)
   Kontrolirani tempo, vizualni punchlines i insajdersko poznavanje filmskog stvaralaštva čine ovo zabavnim. (Sophie Monks Kaufman / The Playlist)
   “Ego protiv ega” ispunjava prvi zadatak komedije: zabavan je! (Nathaniel Rogers / The Film Experience)
  “Ego protiv ega” je komedija bez prefiksa “romantična”. Naprotiv, pristaje joj prefiks “metafilmska” i “satirična” s obzirom na to da se suptilno izruguje glumi, glumcima i svijetu pretencioznih art-filmova i snobovskim filmsko-festivalskim krugovima. (Marko Njegić, SD)
   Pénelope Cruz uživa igrajući ulogu s druge strane kamere, možda čak nesputano istresajući frustracije nastale u toku rada u različitim kontekstima, od španjolske kinematografije do Hollywooda. (Marko Stojiljković / film-na-dan.blogspot.com/)
https://www.imdb.com/title/tt11700260/?ref_=nv_sr_srsg_0

Charlatan, 2020. Agnieszka Holland, 118 min. PL/CZ/IRL/SK
Scenarij: Marek Epstein
Uloge: Ivan Trojan, Josef Trojan, Juraj Loj, Jaroslava Pokorná, Jirí Cerný
   Biografska priča o životu Jana Mikolášeka, uglednog češkog iscjelitelja, koji je godinama dijagnosticirao bolesti i liječio ljude služeći se svojom intuicijom i poznavanjem biljaka.
   “Šarlatan” pripovijeda o Mikolášekovom usponu i padu. O njegovom moralnom padu i njegovoj stalnoj borbi s tamom u sebi. To je priča o misteriju čovjeka, o misteriju njegovog posebnog dara, o nagradi koju je bio spreman platiti za to; priča o paradoksu snage i slabosti, ljubavi i mržnje. Ispričati ovu priču epskim dometom – deseci godina, tri različita režima, dva svjetska rata … pokušala sam sam prikazati ljudsku dušu ne ulazeći u dubinu psihološke analize, kroz ponašanje izraziti nutrinu. (redateljica Agnieszka Holland)
   Biografska drama naglašenog povijesnog konteksta za režiju koje je ugledna Agnieszka Holland nominirana za Europsku filmsku nagradu izuzetno je zanimljiva, intrigantna i provokativna priča o nadriliječniku koji je u nekadašnjoj Čehoslovačkoj podrivao socijalistički moral. (Tuškanac)
   Bilo bi dobro da "Šarlatana" ne pogleda hrvatski ministar zdravstva, odmah bi odustao od nabave svih tih skupih magnetskih rezonanci i PET uređaja. I to je - moram priznati - ideološki sloj filma koji mi je teško sažvakati. Komunistima se štošta može prigovoriti, no vjera u znanstvenu medicinu i trud da se istrijebi vračanje i bapsko nadriliječništvo bila bi posljednja od stvari koje bi im zamjerao. To pogotovo vrijedi danas, u svijetu fake newsa, nevjerice u znanost, pokreta protiv cijepljenja i teorija zavjere vezanih uz farmaceutsku industriju. (Jurica Pavičić, JL)
   Poljska redateljica Agnieszka Holland snimila je još jedan fascinantan, ali nepovezan biografski film o malo poznatoj ličnosti čija priča pomaže otkriti dušu Europe 20. Stoljeća. (David Ehrlich / indieWire)
   Trijezan, lucidan, dobro intoniran i neizbježno pomalo hladan. (Antonio Trashorras / Fotogramas)
https://www.imdb.com/title/tt6028620/?ref_=nv_sr_srsg_0

Charlatan, 2020. Agnieszka Holland, 118 min. PL/CZ/IRL/SK
Scenarij: Marek Epstein
Uloge: Ivan Trojan, Josef Trojan, Juraj Loj, Jaroslava Pokorná, Jirí Cerný
   Biografska priča o životu Jana Mikolášeka, uglednog češkog iscjelitelja, koji je godinama dijagnosticirao bolesti i liječio ljude služeći se svojom intuicijom i poznavanjem biljaka.
   “Šarlatan” pripovijeda o Mikolášekovom usponu i padu. O njegovom moralnom padu i njegovoj stalnoj borbi s tamom u sebi. To je priča o misteriju čovjeka, o misteriju njegovog posebnog dara, o nagradi koju je bio spreman platiti za to; priča o paradoksu snage i slabosti, ljubavi i mržnje. Ispričati ovu priču epskim dometom – deseci godina, tri različita režima, dva svjetska rata … pokušala sam sam prikazati ljudsku dušu ne ulazeći u dubinu psihološke analize, kroz ponašanje izraziti nutrinu. (redateljica Agnieszka Holland)
   Biografska drama naglašenog povijesnog konteksta za režiju koje je ugledna Agnieszka Holland nominirana za Europsku filmsku nagradu izuzetno je zanimljiva, intrigantna i provokativna priča o nadriliječniku koji je u nekadašnjoj Čehoslovačkoj podrivao socijalistički moral. (Tuškanac)
   Bilo bi dobro da "Šarlatana" ne pogleda hrvatski ministar zdravstva, odmah bi odustao od nabave svih tih skupih magnetskih rezonanci i PET uređaja. I to je - moram priznati - ideološki sloj filma koji mi je teško sažvakati. Komunistima se štošta može prigovoriti, no vjera u znanstvenu medicinu i trud da se istrijebi vračanje i bapsko nadriliječništvo bila bi posljednja od stvari koje bi im zamjerao. To pogotovo vrijedi danas, u svijetu fake newsa, nevjerice u znanost, pokreta protiv cijepljenja i teorija zavjere vezanih uz farmaceutsku industriju. (Jurica Pavičić, JL)
   Poljska redateljica Agnieszka Holland snimila je još jedan fascinantan, ali nepovezan biografski film o malo poznatoj ličnosti čija priča pomaže otkriti dušu Europe 20. Stoljeća. (David Ehrlich / indieWire)
   Trijezan, lucidan, dobro intoniran i neizbježno pomalo hladan. (Antonio Trashorras / Fotogramas)
https://www.imdb.com/title/tt6028620/?ref_=nv_sr_srsg_0

Nowhere Special, 2020. Uberto Pasolini, 96 min. UK/IT/RU
Scenarij: Uberto Pasolini
Uloge: James Norton, Daniel Lamont, Eileen O’Higgins, Valerie O’Connor, Valene Kane, Keith McErlean, Sean Sloan
   35-godišnji John je čistač prozora koji odgaja 4-godišnjeg sina Michaela nakon što ih je dječakova majka napustila. Kad dobije lošu zdravstvenu prognozu, John će dati sve od sebe da za dječaka pronađe odgovarajuću obitelj. Razdiran sumnjama u ispravnost svojih prosudbi i bijesom zbog nepravednosti vlastite sudbine, morat će donijeti najveću odluku u svom životu. (Film je inspiriran stvarnim događajima)
   Sama osnovna premisa je gotovo pa dovoljna da suza krene iz oka, no uspio je Pasolini donekle izbjeći upadanje u zamku snimanja pretjerano sentimentalnog, manipulativnog filma čiji je jedini cilj rasplakati gledatelja. I to ponajviše stoga jer su oba lika odlična. (gambee82.blogspot.com)
    Očite će se paralele vući s produkcijama na slične teme poput filomova Mikea Leigha i braće Dardenne, ali u ovome ima i nečeg izrazito talijanskog neorealističkog. (Linda Marric / The Jewish Chronicle)
   James Norton [je] šarmantan koliko i impresivan. (Philipp Engel / Cinemanía)
   Imam poprilično „utakmica u nogama“, nagledao sam se filmova za dva života, ali odavno nije neki film na mene izazvao takav emocionalni udar kao ovaj. (Vladimir Županović)
   Pasolini se opire jednostavnom izlaganju i umjesto toga dopušta publici da postupno shvati što se događa. „Nigdje posebno“ potaknut je iskonskom emocijom dinamičnih i dirljivih predstava dijete-roditelj iz obje (sjajne) glavne uloge. (Christopher Machell / Cinevue)
   Manje je više u ovom filmu, i zaista je poseban. (Gordon/imdb)
   Prekrasan zbog skladnog i elegantnog klasicizma kojim režira i snima čovjeka i dijete; srceparajuće zbog priče. Ali više od same priče upečatljiv je način na koji nam je Pasolini priča. (Corriere della Sera)

PULA FILM FESTIVAL 2021: najbolji film po glasovima publike; najbolji film (međunarodna konkurencija)
https://www.imdb.com/title/tt11286640/?ref_=nv_sr_srsg_0

Charlatan, 2020. Agnieszka Holland, 118 min. PL/CZ/IRL/SK
Scenarij: Marek Epstein
Uloge: Ivan Trojan, Josef Trojan, Juraj Loj, Jaroslava Pokorná, Jirí Cerný
   Biografska priča o životu Jana Mikolášeka, uglednog češkog iscjelitelja, koji je godinama dijagnosticirao bolesti i liječio ljude služeći se svojom intuicijom i poznavanjem biljaka.
   “Šarlatan” pripovijeda o Mikolášekovom usponu i padu. O njegovom moralnom padu i njegovoj stalnoj borbi s tamom u sebi. To je priča o misteriju čovjeka, o misteriju njegovog posebnog dara, o nagradi koju je bio spreman platiti za to; priča o paradoksu snage i slabosti, ljubavi i mržnje. Ispričati ovu priču epskim dometom – deseci godina, tri različita režima, dva svjetska rata … pokušala sam sam prikazati ljudsku dušu ne ulazeći u dubinu psihološke analize, kroz ponašanje izraziti nutrinu. (redateljica Agnieszka Holland)
   Biografska drama naglašenog povijesnog konteksta za režiju koje je ugledna Agnieszka Holland nominirana za Europsku filmsku nagradu izuzetno je zanimljiva, intrigantna i provokativna priča o nadriliječniku koji je u nekadašnjoj Čehoslovačkoj podrivao socijalistički moral. (Tuškanac)
   Bilo bi dobro da "Šarlatana" ne pogleda hrvatski ministar zdravstva, odmah bi odustao od nabave svih tih skupih magnetskih rezonanci i PET uređaja. I to je - moram priznati - ideološki sloj filma koji mi je teško sažvakati. Komunistima se štošta može prigovoriti, no vjera u znanstvenu medicinu i trud da se istrijebi vračanje i bapsko nadriliječništvo bila bi posljednja od stvari koje bi im zamjerao. To pogotovo vrijedi danas, u svijetu fake newsa, nevjerice u znanost, pokreta protiv cijepljenja i teorija zavjere vezanih uz farmaceutsku industriju. (Jurica Pavičić, JL)
   Poljska redateljica Agnieszka Holland snimila je još jedan fascinantan, ali nepovezan biografski film o malo poznatoj ličnosti čija priča pomaže otkriti dušu Europe 20. Stoljeća. (David Ehrlich / indieWire)
   Trijezan, lucidan, dobro intoniran i neizbježno pomalo hladan. (Antonio Trashorras / Fotogramas)
https://www.imdb.com/title/tt6028620/?ref_=nv_sr_srsg_0

The Big Chill, 1983. Lawrence Kasdan, 105 min. US
Scenarij: Lawrence Kasdan i Barbara Benedek (Scenarij su napisali kao poluautobiografsku priču inspiriranu vlastitim optimističnim političkim aktivizmom tijekom studiranja na sveučilištu 1960-ih, a potom i razočaranjem u društvo 1970-ih.)
Uloge: Tom Berenger, Glenn Close, Jeff Goldblum, William Hurt, Kevin Kline, Mary Kay Place, Meg Tilly, JoBeth Williams, Don Galloway
   Sarah: I feel I was at my best when I was with you people.
   Sam: I know what you mean, Sarah. When I lost touch with this group, I lost my idea of what I should be.   
   Nakon što Alex Marshall počini samoubojstvo, njegovi kolege, bivši studenti Sveucilišta u Michiganu i bliski prijatelji, prisustvuju sprovodu na plantaži Tidalholm u Južnoj Karolini. Alex, nekad mladić koji je najviše obećavao i za čiji su uspjeh u životu mnogi od njih bili spremni staviti ruku u vatru, ali koji se u stvarnom svijetu odraslih nije snašao ni upola kao njegovi prijatelji. Ponuđenu priliku za povratak u mladost njih će osmero objeručke prihvatiti, koristeći je kako bi probudili stara prijateljstva, prisjetili se svojih nekadašnjih strahova i nada te probali ponovno pronaći izgubljene ideale.
   Nominirana za tri Oscara (najbolji film, najbolji originalni scenarij i Glenn Close za najbolju sporednu glumicu), drama je ovo koja prikazuje rijetko naznačene nijanse ljudskih očekivanja i razočaranja, zbog čega gledatelje uvijek iznova lakoćom privlači pred ekrane. I danas je utjecajan svojim moćnim ispitivanjem razočarane skupine koja je iz slobodne ljubavi prerasla u stav 'Pohlepa je dobra'.
   Debitant Lawrence Kasdan riskirao je angažirajuci redom anonimne glumce, no oni su se tako dobro iskazali da su gotovo svi ušli u elitu američkog glumišta. Sam odabir stvorio je jednu od najboljih glumačkih postava proteklih pola stoljeća. Gledajući ih, čini se kao da su svi zauvijek prijatelji. I to je najveći trijumf glume.
   Generacijsko remek-djelo, kojeg je, pored sjajnog glumačkog ansambla i nadahnutog scenarija, nezaboravnim učinila i zvučna kulisa. (www.popdepresija.com)
   Vraćajuci se svojim životima, ohrabreni ponovnim susretom, i iscjeljujućom moći koju ima prijateljstvo, rastaju se vedri i umjereno optimistični, pjevajući ‘Joy To The World’ grupe Three Dog Night. A mi kroz ovaj susret starih prijatelja koji se dugo nisu vidjeli dobivamo priliku podsjetiti se vlastitih raskrsnica, bivših i sadašnjih prijateljstava, iznevjerenih ili ispunjenih očekivanja i da se prisjetimo pjesama koje su oblikovale našu mladost, te glazbeni i životni ukus. (Svetlana Ðolovic)
   To je dobar film. Pametno vodi priču o bezazlenoj mladosti šezdesetih koja je ušla u doba konzumerizma, roditeljstva, strasti, ambicija, pijanstva, preljuba i kajanja. Ali… ne vodi nikamo. U početku sam mislio da je to slabost filma, no postoji mogućnost da je to poruka filma. (Roger Ebert / Chicago Sun-Times)
https://www.imdb.com/title/tt0085244/?ref_=fn_al_tt_1

   William Hurt (1950. - 2022.) nije trebao brojne nominacije i nagrade filmskih akademija i festivala da bi mu se kimnulo na iznimnu karakternost uloga. Slovio je za glumca intelektualca, onog koji razumije i bez problema interpretira Shakespearea, ali se istodobno ne libi ukazati u Cronenbergovim trilerima, Marvelovim “Infinity sagama” ili dapače u suludim i pomalo nepravedno zaboravljenim crnim krimi komedijama poput “I Love You To Death” kada bi briljirao u manjim rolama po kojima je savršeno odgovarao onoj staroj maksimi kako nema malih uloga samo malih glumaca. U tom kontekstu Hurtov talent je bio bolno primjetljiv. I golem.
   William Hurt osvojio je 1985. Oscara za ulogu u filmu „Poljubac žene pauka“ iz 1985.

C'mon C'mon, 2021. Mike Mills, 109 min. US
Scenarij: Mike Mills
Uloge: Joaquin Phoenix, Gaby Hoffmann, Scoot McNairy, Molly Webster, Woody Norman
   Johnny je sredovječni radio dokumentarist koji sa svojim kolegama putuje S.A.D.-om i intervjuira adolescente, odnosno, marljivo sakuplja zrna mudrosti mlađe žitelji čije životne opservacije odrasli nerijetko zanemaruju ili ne primjećuju. Došavši u Detroit on se odluči javiti sestri Viv s kojom nije bio u kontaktu još otkako im je preminula majka. Viv ga kroz razgovor zamoli da neko vrijeme pripazi na svojeg devetogodišnjeg nećaka Jessea dok je ona na putu u Oaklandu. Johnny isprva nije siguran kako izaći na kraj sa živahnim i zaigranim dječakom, a kad od sestre sazna kako će morati s njim ostati dulje negoli je planirano, on ga povede sa sobom na put na kojem polako započnu razvijati dublji i emotivniji odnos.
   S naturalizmom u izvođenju, vrhunskim scenarijem i briljantnom režijom, "C'mon C'mon" je film vrijedan pažnje i poštovanja. (Marko Jovanović, lupiga.com)
   O ujacima i nećacima, djeci i odraslima, ovo je topla preporuka za ljubitelje kvalitetnih ‘indie‘ filmova i Phoenixa koji je ovdje sušta suprotnost Jokeru. (Marko Njegić, SD)
   Mike Mills je jedan od onih autora koji ne snimaju ni približno često koliko bi mi pasionirani filmofili to željeli, no svako čekanje na njegov novi film u konačnici se višestruko isplati. (Ivica Perinović, ezadar.net)
   Jedan od najboljih nezavisnih filmova godine. (www.fathipster.net)
   Ovo je film o slušanju - stvarno slušanju - onoga što drugi ljudi imaju za reći. (Wendy Ide / Observer UK)
   Dirljiva priča o značenju obitelji, roditeljstva i uspomenama koje čuvamo zauvijek. (Rene Sanchez / Cine Sin Fronteras)
   „C'mon C'mon“ je još jedan vrhunski rad u karijeri Mikea Millsa. Način na koji može natjerati publiku da brine o likovima u razmaku od dva sata vještina je s kojom se mnogi drugi filmaši bore. (Matthew Toomey / ABC Radio Brisbane)
https://www.imdb.com/title/tt10986222/?ref_=nv_sr_srsg_0

UKRAJINSKI CIKLUS
U suradnji s Veleposlanstvom Ukrajine u Zagrebu
Tini zabutykh predkiv, 1964. Sergej Paradžanov, 97 min. SSSR
Scenarij: Ivan Čendej, Sergej Paradžanov
Uloge: Ivan Mikolaičuk, Larisa Kadočnikova
   Jedan od najznačajnijih ostvarenja tadašnje sovjetske kinematografije. Predstavlja adaptaciju istoimene priče ukrajinskog pisca Mihaila Kocjubinskoga. Radnja je smještena u karpatske planine na zapadu Ukrajine, odnosno u zabačeno područje koje naseljavaju  Hutsuli. Protagonist  je Ivan, mladi Hutsul koji će se iz ljubavi oženiti za Maričku, kćer čovjeka koji je ubio njegovog oca, ali će nakon Maričkine tragične smrti neuspješno pokušati naći utjehu u drugoj ženi po imenu Palagna. (jedan od rijetkih filmova na ukrajinskom jeziku koji su se proizvodili u filmskom studiju Dovženko u Ukrajini, jer su čak i 1965. postojale velike predrasude prema Ukrajincima).
   Prvi film kojim je Sergej Paradžanov iskazao osobenu umjetničku viziju, remek-djelo „Sjene zaboravljenih predaka“ (1964) priča je o tragičnoj ljubavi između karpatskih Romea i Julije, Ivana i Mariške. Iznimne vizualne ljepote, originalne i ekspresivne upotrebe bogatog kolorita, spektakularnih pokreta kamere, disjunktivne montaže, impresivne kostimografije i zvučne kulise, film je zbog jedinstvenog prikaza folklornog i mitološkog ozračja te rituala i simbola lokalne ukrajinske etnokulture Hutsula u karpatskom gorju, unatoč optužbama za formalizam i ukrajinski nacionalizam od strane sovjetskih vlasti, autoru priskrbio status jednog od najinovativnijih filmaša suvremenog filma... (HFS)
   Nakon Staljinove smrti krajem 50-ih i tijekom prve polovice 60-ih godina u sovjetskom su političkom i kulturnom životu zapuhali nešto topliji i liberalniji vjetrovi, da bi predsjednik Nikita Hruščov otvorenim napadom na apstraktnu i tzv. „odnarođenu umjetnost“ naglo zaustavio započetu liberalizaciju društva. Zahvaljujući tomu romantična drama „Sjene zaboravljenih predaka“ odmah je nakon premijere 1964. povučena iz distribucije i zabranjena, a Paradžanov je po kratku postupku bio optužen zbog „buržoaskog subjektivizma i misticizma“ te zbog „odstupanja od estetike socijalističkog realizma“... (Josip Grozdanić/Vijenac)
   Parajanov ga je smatrao svojim prvim "pravim" filmom, proglasivši sve ranije naslove iz svoje filmografije "smećem". U svom intervjuu s Ronom Hollowayem iz 1988., Parajanov je priznao da je, nakon što je prethodno snimio 8 filmova u Ukrajini, upravo u ovom filmu konačno uspio "pronaći svoju temu, polje svog interesa: probleme s kojima se suočava ukrajinski] narod.“
   Jedan od najneobičnijih filmova koje sam vidio, hrpa slika, glazbe i zvukova, snimljenih tako aktivnom kamerom da nam je gotovo potreban pojas. (Roger Ebert / Chicago Sun Times)
   Izvanredno spajanje mita, povijesti, poezije, etnografije, plesa. (Jonathan Rosenbaum / Chicago Reader)
   Estetski užitak od početka do kraja, film poput svog naslova dočarava osjećaj legende i bajke iz najjednostavnijih, dokumentarno-stvarnih sastojaka. (Colin Bennett / The Age)
http://www.imdb.com/title/tt0058642/?ref_=nv_sr_1

Nowhere Special, 2020. Uberto Pasolini, 96 min. UK/IT/RU
Scenarij: Uberto Pasolini
Uloge: James Norton, Daniel Lamont, Eileen O’Higgins, Valerie O’Connor, Valene Kane, Keith McErlean, Sean Sloan
   35-godišnji John je čistač prozora koji odgaja 4-godišnjeg sina Michaela nakon što ih je dječakova majka napustila. Kad dobije lošu zdravstvenu prognozu, John će dati sve od sebe da za dječaka pronađe odgovarajuću obitelj. Razdiran sumnjama u ispravnost svojih prosudbi i bijesom zbog nepravednosti vlastite sudbine, morat će donijeti najveću odluku u svom životu. (Film je inspiriran stvarnim događajima)
   Sama osnovna premisa je gotovo pa dovoljna da suza krene iz oka, no uspio je Pasolini donekle izbjeći upadanje u zamku snimanja pretjerano sentimentalnog, manipulativnog filma čiji je jedini cilj rasplakati gledatelja. I to ponajviše stoga jer su oba lika odlična. (gambee82.blogspot.com)
    Očite će se paralele vući s produkcijama na slične teme poput filomova Mikea Leigha i braće Dardenne, ali u ovome ima i nečeg izrazito talijanskog neorealističkog. (Linda Marric / The Jewish Chronicle)
   James Norton [je] šarmantan koliko i impresivan. (Philipp Engel / Cinemanía)
   Imam poprilično „utakmica u nogama“, nagledao sam se filmova za dva života, ali odavno nije neki film na mene izazvao takav emocionalni udar kao ovaj. (Vladimir Županović)
   Pasolini se opire jednostavnom izlaganju i umjesto toga dopušta publici da postupno shvati što se događa. „Nigdje posebno“ potaknut je iskonskom emocijom dinamičnih i dirljivih predstava dijete-roditelj iz obje (sjajne) glavne uloge. (Christopher Machell / Cinevue)
   Manje je više u ovom filmu, i zaista je poseban. (Gordon/imdb)
   Prekrasan zbog skladnog i elegantnog klasicizma kojim režira i snima čovjeka i dijete; srceparajuće zbog priče. Ali više od same priče upečatljiv je način na koji nam je Pasolini priča. (Corriere della Sera)

PULA FILM FESTIVAL 2021: najbolji film po glasovima publike; najbolji film (međunarodna konkurencija)
https://www.imdb.com/title/tt11286640/?ref_=nv_sr_srsg_0

TURSKI CIKLUS
U suradnji s Turskim kulturnim centrom u Zagrebu.
Ahlat Agaci, 2018. Nuri Bilge Ceylan, 188 min.
Scenarij: Nuri Bilge Ceylan
Uloge: Aydin Dogu Demirkol, Murat Cemcir, Bennu Yildirimlar
   Nekima je selo utočište gdje se sve nade s vremenom stope sa samoćom; mjesto bez granica na kojem se nade i snovi miješaju s očajem, poput paralelnih sudbina očeva i sinova. Sinan obožava književnost i oduvijek je želio biti pisac. Vrativši se u rodno selo, daje sve od sebe kako bi skupio novac za objavljivanje knjige. Njegov je otac, međutim, zapao u dugove.
   Priča filma temeljena je na istinitim događajima iz obitelji Aksu, susjeda Ceylanove obitelji u gradu Çanakkaleu, o kompleksnom i turbulentnom odnosu oca i sina iz te obitelji, pri čemu je sin Akin Aksu pristao kao suscenarist sudjelovati u realizaciji filma.
   Turski filmaš je prije svega bio i ostao majstor poetične drame s osjećajem za analitično (likovi) i osobito mistično (vizual). (Marko Njegić, SD)
   Kroz Sinanov odnos s ocem, redatelj Nuri Bilge Ceylan maestralno secira turbulentne tenzije koje opterećuju moderno tursko društvo, one duhovne, kulturne, obiteljske i generacijske. (Mario Radišić / op.bhrt.ba)
   Ceylan zapravo kroz naizgled osobnu priču glavnog lika, mladića Sinana koji je upravo završio učiteljsku školu i napisao je knjigu, ali nema novca kako bi je objavio, provlači dubokoumnu, zahtjevnu priču ne samo o životu u modernoj Turskoj, već i u svijetu uopće. (gambee82.blogspot.com)
   Ceylan se vraća svom autorskom tematskom trojstvu, porodica – umjetnost – priroda, ali i dopunjuje bogatstvo vizualne ljepote, te ponovno stvara filmsko remek-djelo zapanjujuće životne gustoće i tematske širine. (Mirza Skenderagić  / stav.ba)
https://www.imdb.com/title/tt6628102/?ref_=nm_flmg_prd_2

Nowhere Special, 2020. Uberto Pasolini, 96 min. UK/IT/RU
Scenarij: Uberto Pasolini
Uloge: James Norton, Daniel Lamont, Eileen O’Higgins, Valerie O’Connor, Valene Kane, Keith McErlean, Sean Sloan
   35-godišnji John je čistač prozora koji odgaja 4-godišnjeg sina Michaela nakon što ih je dječakova majka napustila. Kad dobije lošu zdravstvenu prognozu, John će dati sve od sebe da za dječaka pronađe odgovarajuću obitelj. Razdiran sumnjama u ispravnost svojih prosudbi i bijesom zbog nepravednosti vlastite sudbine, morat će donijeti najveću odluku u svom životu. (Film je inspiriran stvarnim događajima)
   Sama osnovna premisa je gotovo pa dovoljna da suza krene iz oka, no uspio je Pasolini donekle izbjeći upadanje u zamku snimanja pretjerano sentimentalnog, manipulativnog filma čiji je jedini cilj rasplakati gledatelja. I to ponajviše stoga jer su oba lika odlična. (gambee82.blogspot.com)
    Očite će se paralele vući s produkcijama na slične teme poput filomova Mikea Leigha i braće Dardenne, ali u ovome ima i nečeg izrazito talijanskog neorealističkog. (Linda Marric / The Jewish Chronicle)
   James Norton [je] šarmantan koliko i impresivan. (Philipp Engel / Cinemanía)
   Imam poprilično „utakmica u nogama“, nagledao sam se filmova za dva života, ali odavno nije neki film na mene izazvao takav emocionalni udar kao ovaj. (Vladimir Županović)
   Pasolini se opire jednostavnom izlaganju i umjesto toga dopušta publici da postupno shvati što se događa. „Nigdje posebno“ potaknut je iskonskom emocijom dinamičnih i dirljivih predstava dijete-roditelj iz obje (sjajne) glavne uloge. (Christopher Machell / Cinevue)
   Manje je više u ovom filmu, i zaista je poseban. (Gordon/imdb)
   Prekrasan zbog skladnog i elegantnog klasicizma kojim režira i snima čovjeka i dijete; srceparajuće zbog priče. Ali više od same priče upečatljiv je način na koji nam je Pasolini priča. (Corriere della Sera)

PULA FILM FESTIVAL 2021: najbolji film po glasovima publike; najbolji film (međunarodna konkurencija)
https://www.imdb.com/title/tt11286640/?ref_=nv_sr_srsg_0

PODCIJENJENI NEZAVISNI AMERIČKI FILM 70-TIH
Two-Lane Blacktop, 1971. Monte Hellman, 102 min.
Scenarij: Will Corry, Rudy Wurlitzer, Floyd Mutrux
Uloge: James Taylor, Warren Oates, Laurie Bird, Dennis Wilson
   Mehaničar i Vozač žive samo kako bi se utrkivali i održavali svoj Chevy iz 1955. godine. Krećući se istočno od Kalifornije bez posebnog plana, pokupe djevojku, koja na putu izaziva ljubomoru među njima spavajući s oba. U međuvremenu, trojac susreće nadmoćnog vozača GTO-a koji se pristaje utrkivati do New Yorka, pri čemu svaka strana stavlja na kocku najcjenjeniji posjed: svoj automobil.
   Road movie, s socijalnim podtekstom poput „Easy Ridera“ ali drugačije koncipiran. Njegovi protagonisti, Vozač i Mehaničar, (kantautor James Taylor i Dennis Wilson, bubnjar Beach Boysa) ne tragaju za slobodom, oni jesu slobodni, jedino o automobilima pričaju i razmišljaju. Zadovoljstvo im pružaju automobili i ilegalne trke na američkim (sporednim) cestama, ali trke su samo pozadina – fokus je na shvaćanju života kao kretanja, njihovo bježanje od bilo kakvog vezivanja za bilo što nepokretno. Jedino što se može ispriječiti između njih i automobila je hippie djevojka (Laurie Bird) koju su „pokupili usput“.
   Bila je to debitantska uloga za Laurie Bird. Snimila je još „Cockfightera“ (1974.), nakratko se pojavila u „Annie Hall“, i ubila u 26. godini u stanu svog mladića, Art Garfunkela, koji će joj 2 godine kasnije posvetiti album "Scissors Cut". Velikog talenta, tragične sudbine i sa samo 3 filma, Laurie Bird nazivali su ženskim James Deanom.
   Kasnih 1960-ih holivudska kinematografija doživljava značajne promjene: iznenađujući uspjeh (kontrakulturnih filmova) „Bonnie and Clyde“ i „Easy Rider“ uplašio je staru gardu. Traži se formula kako filmove povezati s publikom usred cijelog niza društvenih prevrata (generacije kontrakulture), prosvjeda za građanska prava, rata u Vijetnamu i Watergatea. S pukotinama klasičnog studijskog sustava te rastućom popularnošću europskog filma, američka se publika promijenila; visokobudžetni epovi više nisu tako uspješni, a generacija mlađih, fakultetski obrazovanih gledatelja željela je dublju političku relevantnost u filmovima. Nezadovoljnu omladinu američke kontrakulture uskoro će predstavljati Novi Hollywood. U eri koju je definirala originalnost, nova generacija filmaša 1971. godine ponudila je neke od najvažnijih (holivudskih) filmova ikada snimljenih. Tijekom kratkotrajne ere sjajne nezavisne scene, nekoliko je naslova istraživalo egzistencijalno stanja američke psihe tijekom (ovog) razdoblja političkih i društvenih prevrata. S revizionističkim preuzimanjima omiljenih žanrova, od filma ceste (Two-Lane Blacktop), filma o odrastanju (The Last Picture Show) i vesterna (McCabe & Mrs Miller), 1971. se smatra revolucionarnom godinom američke nezavisne scene. (Vladimir Županović)
   Ovaj uzbudljivi egzistencijalistički film ceste Montea Hellmana, s sjajnim scenarijem i mojom omiljenom ulogom Warrena Oatesa, sada izgleda još bolje nego 1971. godine. (Jonathan Rosenbaum / Chicago Reader)
   Radikalan, zapanjujući i jedinstveni film. (Alex Cox, redatelj)
   Richard Linklater, ugledni američki nezavisni redatelj, nabrojio je cijeli niz razloga zbog čega voli ovaj film: to je najčistiji američki film ceste ikada; izgleda poput drive-in filma koji je režirao francuski redatelj novog vala; jedina stvar koja može stati između momka i njegove opsesije automobilom je djevojka, a Laurie Bird savršeno poremeti jedinstvo između vozača, mehaničara i njihova auta; jednom je postojao bog koji je hodao zemljom po imenu Warren Oates; zato što je kao vestern. Momci su poput starih revolveraša, spremni da izvuku najbrži pištolj u gradu. I ne govore nostalgično o starim, dobrim vremenima, već o starim automobilima koje su imali; zato što je to i posljednji film šezdesetih - iako je izašao '71. - i prvi film sedamdesetih. Znate, ono sjajno doba filmova tipa "Kako su, dovraga, uopće uspjeli snimiti taj film u studiju? Hollywood danas to nikada ne bi napravio". Dakle, ovo je prvenstveno vizualno, atmosfersko iskustvo. „Two-Lane Blacktop“ je potpuno iskren film.
https://www.imdb.com/title/tt0067893/?ref_=fn_al_tt_1

Charlatan, 2020. Agnieszka Holland, 118 min. PL/CZ/IRL/SK
Scenarij: Marek Epstein
Uloge: Ivan Trojan, Josef Trojan, Juraj Loj, Jaroslava Pokorná, Jirí Cerný
   Biografska priča o životu Jana Mikolášeka, uglednog češkog iscjelitelja, koji je godinama dijagnosticirao bolesti i liječio ljude služeći se svojom intuicijom i poznavanjem biljaka.
   “Šarlatan” pripovijeda o Mikolášekovom usponu i padu. O njegovom moralnom padu i njegovoj stalnoj borbi s tamom u sebi. To je priča o misteriju čovjeka, o misteriju njegovog posebnog dara, o nagradi koju je bio spreman platiti za to; priča o paradoksu snage i slabosti, ljubavi i mržnje. Ispričati ovu priču epskim dometom – deseci godina, tri različita režima, dva svjetska rata … pokušala sam sam prikazati ljudsku dušu ne ulazeći u dubinu psihološke analize, kroz ponašanje izraziti nutrinu. (redateljica Agnieszka Holland)
   Biografska drama naglašenog povijesnog konteksta za režiju koje je ugledna Agnieszka Holland nominirana za Europsku filmsku nagradu izuzetno je zanimljiva, intrigantna i provokativna priča o nadriliječniku koji je u nekadašnjoj Čehoslovačkoj podrivao socijalistički moral. (Tuškanac)
   Bilo bi dobro da "Šarlatana" ne pogleda hrvatski ministar zdravstva, odmah bi odustao od nabave svih tih skupih magnetskih rezonanci i PET uređaja. I to je - moram priznati - ideološki sloj filma koji mi je teško sažvakati. Komunistima se štošta može prigovoriti, no vjera u znanstvenu medicinu i trud da se istrijebi vračanje i bapsko nadriliječništvo bila bi posljednja od stvari koje bi im zamjerao. To pogotovo vrijedi danas, u svijetu fake newsa, nevjerice u znanost, pokreta protiv cijepljenja i teorija zavjere vezanih uz farmaceutsku industriju. (Jurica Pavičić, JL)
   Poljska redateljica Agnieszka Holland snimila je još jedan fascinantan, ali nepovezan biografski film o malo poznatoj ličnosti čija priča pomaže otkriti dušu Europe 20. Stoljeća. (David Ehrlich / indieWire)
   Trijezan, lucidan, dobro intoniran i neizbježno pomalo hladan. (Antonio Trashorras / Fotogramas)
https://www.imdb.com/title/tt6028620/?ref_=nv_sr_srsg_0

UKRAJINSKI CIKLUS
U suradnji s Veleposlanstvom Ukrajine u Zagrebu
Atlantis, 2019. Valentyn Vasyanovych, 108 min.
Scenarij: Valentyn Vasyanovych
Uloge: Andriy Rymaruk, Liudmyla Bileka, Vasyl Antoniak
   U distopijskoj viziji Ukrajine u bliskoj budućnosti bivši vojnik koji pati od PTSP-a sprijatelji se s mladom volonterkom koja, u želji za obnovom mira u društvu razorenom ratom, vraća ravnotežu između kaosa i njegove malodušnosti. (ukrajinski kandidat za Oscara)
   Ovo je punokrvni festivalski art istočnoeuropske provenijencije u poetsko-realističko-egzistencijalističkom duhu Tarkovskog (Stalker) i Loznitze (Donbass), potencijalni kandidat za "best of" listu 2020. (Marko Njegić, SD)
    Mi pak ovu distopiju volimo zbog artističkog spoja rafiniranosti i grubosti, zbog uvijek dobrodošle estetike ružnoće, a ponajviše zbog iščašene, a nenametljive poetičnosti. (Vanja Kulaš / express.24sata.hr)
   Glavni junak je, taman kao i Ukrajina ovih dana, pred licem svijeta suočen s realnošću da možda gubi sve: porodicu, dom, dostojanstvo. Lišen je i samog smisla života, nakon ratnog iskustva i ,,trijumfa“. Mrvljen i mljeven posttraumatskim stresom – jedino što zna i što mu preostaje, je da postane poput utvare, jedan od sakupljača kostiju na zgarištu grobova i masovnih grobnica. Na takvom prostoru režiser Vasjanovič oslikava jedan od najljepših filmova Istočne Evrope u modernom vremenu; da na tim zgarištima bljesne iskrena ljudskost. (Stojan Stamenić / pobjeda.me)
   Fotografija bi neke gledatelje mogla podsjetiti na Wernera Herzoga, Chantal Akerman i Jima Jarmuscha, ali Vasjanovič ima svoju posebnu viziju. Ne čudi što je film osvojio glavnu nagradu u programu Horizons na Venecijanskom filmskom festivalu. (Peter Sobczynski / www.rogerebert.com)
   Prekrasno snimljen, dobro odglumljen, antiratni film koji pokazuje da u ratu nema pobjednika, samo cinizma. (Two_Journeys / imdb)
   Gledajte i uživajte - nećete naći mnogo filmova ove kvalitete. (peter-k-nets / imdb)
   Priča je smještena u 2025., godinu dana nakon završetka rata. Ali umjesto da bude umrtvljeno, turobno i depresivno, s obzirom na ekonomski depresivno, užasno zagađeno i minama posuto područje, „Atlantis“ je neobično optimističan, čak pun nade. (Leslie Felperin / The Guardian)
https://www.imdb.com/title/tt10749786/?ref_=nv_sr_srsg_6

Notre Dame Brule, 2022. Jean-Jacques Annaud, 110 min.
Scenarij: Jean-Jacques Annaud i Thomas Bidegain
Uloga: Samuel Labarthe, Jean-Paul Bordes, Mickaël Chirinian
   Bilo je oko 18 sati 15. travnja 2019. godine, kada se dogodilo nešto nezamislivo, pred očima brojnih ljudi i kamera koje su pristigle iz cijelog svijeta. Parišku katedralu Notre Dame je zahvatio plamen. 400 vatrogasaca borilo se s vatrom kako bi izbjegli nestanak Notre.
   Redatelj je koristio brojne video materijale koji su snimili vatrogasci i pariška policija, te iskaze članova vatrogasnih brigada, stanovnika i župljana.
   „Notre Dame u plamenu“ izgleda poput optužnice cijelom sustavu (ili njegovim nedostatcima) koji je trebao zaštititi i sačuvati od opasnosti od požara jedan od najstarijih i najljepših spomenika svijeta. Kako je moguće da krovište katedrale nije bilo opremljeno najsuvremenijim protupožarnim sustavom? Kako je moguće da nitko nikada nije osjetio potrebu za osmišljavanjem i postavljanjem unaprijed definiranog plana intervencije koji bi omogućio trenutni raspored vatrogasnih postrojbi u slučaju požara? Kako je moguće da nitko nikada nije pomislio da bi bilo dobro uložiti u opremanje katedrale modernim, pouzdanim protupožarnim sustavom? Sve polemike oko kriznog upravljanja nakon požara bile su jednostavno sterilne: sat vremena nakon što se zapalio krov, katedrala je bila osuđena na propast, vatra je izmakla kontroli. Sve je odlučeno u tih 60 minuta i ovaj će incident zauvijek ostati mrlja na kredibilitetu Francuske i njezinoj sposobnosti da zaštiti svoju umjetničku baštinu. (gcarpiceci / imdb)
https://www.imdb.com/title/tt12264966/?ref_=nv_sr_srsg_0

TURSKI CIKLUS
U suradnji s Turskim kulturnim centrom u Zagrebu.
Unutursam Fisilda, 2014. Cagan Irmak, 118 min.
Scenarij: Taylan Atalay, Cagan Irmak prema priči Kamera Evrena
Uloge: Farah Zeynep Abdullah, Mehmet Günsür, Kerem Bürsin
   Ostarjela pop zvijezda Hatice vraća se u svoj roditeljski dom gdje još uvijek živi njezina starija sestra Hanife. Hatice je dijagnosticirana Alzheimerova bolest te se nada da će joj sestra pružiti ruku pomoći, no Hanife je još od njenog odlaska puna bijesa i zamjeranja. Priča njihovih života razvija se vraćanjem u Haticinu buntovnu prošlost, kada bježi od svoje obitelji tražeći sreću i slavu u svijetu glazbe. Ponovni susret dviju sestara otkriva duboke i mračne tajne koje obje već godinama čuvaju.
   Svojevrsna oda 70-im godinama, tadašnjim veselim i živopisnim kostimima i glazbi, a ujedno i dirljiva kronika ljubavi i pomirenja. (Art-kino)
   Bravo za glumu, za pametnu upotrebu klišeja, za povratak u bolju prošlost. Sentimentalan film o uspjehu i o obitelji. Ne toliko originalan ali koristan. Kao moralna lekcija, kao zavodljiv portret jednog razdoblja, kao alat za otkrivanje nove strane stare Turske. (Kirpianuscus / imdb)
https://www.imdb.com/title/tt4114744/?ref_=nm_flmg_dr_8

Hive, 2021. Blerta Basholli, 84 min. RKS/CH/AL/MK
Scenarij: Blerta Basholli
Uloge: Yllka Gashi, Çun Lajçi, Aurita Agushi
   Apsolutni pobjednik Sundance Film Festivala 2021., dobitnik nagrada za najbolji film (od žirija, te od publike u međunarodnom programu), kao i nagrade za najbolju režiju, topla je i snažna priča o upornosti žene koja, unatoč velikom pritisku okoline, uspijeva izgraditi bolji život za sebe i sumještane.
   Fahrijin je muž nestao za vrijeme rata na Kosovu. Nakon što njegove pčele prestanu proizvoditi med, glavni izvor prihoda cijele obitelji, počinju se gomilati financijski problemi. Fahrije odlučuje raditi ono što najbolje zna - ajvar - i pokreće mali poljoprivredni obrt proizvodnje domaćeg ajvara s još nekoliko žena iz sela. S povećanjem obujma posla, sve više raste i negodovanje od strane patrijarhalnog sela u kojem žive...
   Film je snimljen prema istinitoj priči.
   "Košnica" to radi bolje nego što bi bilo koje novine mogle, zalazeći u intimne detalje tuge i izdaje i ukorijenjenih kulturnih predrasuda, izvlačeći ih polako na svjetlo. I to čini tako što priča istinitu priču koja je uvjerljiva, snažna, nadahnjujuća. (Paul Byrnes / Sydney Morning Herald)
   Jedna od najutjecajnijih priča o oporavku nakon sukoba. (Robert Abele / Los Angeles Times)
https://www.imdb.com/title/tt13648212/?ref_=fn_al_tt_1

Tvornice radnicima, 2021. Srđan Kovačević, 105 min. HR
   Tvornicu ITAS u Ivancu 2005. okupirali su radnici i preuzeli upravljanje. Postali su tako jedini uspješan primjer radničkog samoupravljanja u post-socijalističkoj Europi. Deset godina kasnije, njezini se zaposlenici bore za opstanak u svijetu gdje snažne sile globalnog tržišta imaju sve razorniji utjecaj na poslovanje poduzeća – plaće se drastično smanjuju i radnici su sve nezadovoljniji organizacijom poslovanja. Redatelj Srđan Kovačević prati razvoj njihova pothvata tijekom pet godina. Ovaj film portret je zajednice koja udružuje snage kako bi zaštitila svoj rad, ali i žrtvi koje je prisiljena podnijeti na putu prema cilju. Ostaje pitanje: može li tvornica u rukama radnika preživjeti na marginama kapitalizma ili nam je potreban veći san?
   Svi oblici radničkog organiziranja danas su jako bitni, a zapravo ih sve rjeđe nalazimo u društvima koja nas okružuju. Tako da je ITAS, barem po onome što se moglo saznati iz medija kada sam ja krenuo u ideju da radim film, bio jedini takav svijetao primjer radničke okupacije tvornice. Odlučio otići u tu fabriku i bilježiti njihovu svakodnevicu. (redatelj Srđan Kovačević)
   Želio sam prikazati kolektiv na filmu, želio sam dati glas svim razinama unutar tvornice, pa tako i radnicima. I rad s njima je s druge strane bio mnogo kompleksniji i zahtjevniji. (redatelj Srđan Kovačević)
   Liburnia Film Festival 2021. Najbolji film
   Motovun Film Festival 2021. Nagrada FIPRESCI
   Filmski festival u Trstu 2022. Najbolji dokumentarni film
   Oktavijan za najbolji dugometražni dokumentarni film 2022.
https://www.imdb.com/title/tt14870972/?ref_=nv_sr_srsg_0

Notre Dame Brule, 2022. Jean-Jacques Annaud, 110 min.
Scenarij: Jean-Jacques Annaud i Thomas Bidegain
Uloga: Samuel Labarthe, Jean-Paul Bordes, Mickaël Chirinian
   Bilo je oko 18 sati 15. travnja 2019. godine, kada se dogodilo nešto nezamislivo, pred očima brojnih ljudi i kamera koje su pristigle iz cijelog svijeta. Parišku katedralu Notre Dame je zahvatio plamen. 400 vatrogasaca borilo se s vatrom kako bi izbjegli nestanak Notre.
   Redatelj je koristio brojne video materijale koji su snimili vatrogasci i pariška policija, te iskaze članova vatrogasnih brigada, stanovnika i župljana.
   „Notre Dame u plamenu“ izgleda poput optužnice cijelom sustavu (ili njegovim nedostatcima) koji je trebao zaštititi i sačuvati od opasnosti od požara jedan od najstarijih i najljepših spomenika svijeta. Kako je moguće da krovište katedrale nije bilo opremljeno najsuvremenijim protupožarnim sustavom? Kako je moguće da nitko nikada nije osjetio potrebu za osmišljavanjem i postavljanjem unaprijed definiranog plana intervencije koji bi omogućio trenutni raspored vatrogasnih postrojbi u slučaju požara? Kako je moguće da nitko nikada nije pomislio da bi bilo dobro uložiti u opremanje katedrale modernim, pouzdanim protupožarnim sustavom? Sve polemike oko kriznog upravljanja nakon požara bile su jednostavno sterilne: sat vremena nakon što se zapalio krov, katedrala je bila osuđena na propast, vatra je izmakla kontroli. Sve je odlučeno u tih 60 minuta i ovaj će incident zauvijek ostati mrlja na kredibilitetu Francuske i njezinoj sposobnosti da zaštiti svoju umjetničku baštinu. (gcarpiceci / imdb)
https://www.imdb.com/title/tt12264966/?ref_=nv_sr_srsg_0

Hive, 2021. Blerta Basholli, 84 min. RKS/CH/AL/MK
Scenarij: Blerta Basholli
Uloge: Yllka Gashi, Çun Lajçi, Aurita Agushi
   Apsolutni pobjednik Sundance Film Festivala 2021., dobitnik nagrada za najbolji film (od žirija, te od publike u međunarodnom programu), kao i nagrade za najbolju režiju, topla je i snažna priča o upornosti žene koja, unatoč velikom pritisku okoline, uspijeva izgraditi bolji život za sebe i sumještane.
   Fahrijin je muž nestao za vrijeme rata na Kosovu. Nakon što njegove pčele prestanu proizvoditi med, glavni izvor prihoda cijele obitelji, počinju se gomilati financijski problemi. Fahrije odlučuje raditi ono što najbolje zna - ajvar - i pokreće mali poljoprivredni obrt proizvodnje domaćeg ajvara s još nekoliko žena iz sela. S povećanjem obujma posla, sve više raste i negodovanje od strane patrijarhalnog sela u kojem žive...
   Film je snimljen prema istinitoj priči.
   "Košnica" to radi bolje nego što bi bilo koje novine mogle, zalazeći u intimne detalje tuge i izdaje i ukorijenjenih kulturnih predrasuda, izvlačeći ih polako na svjetlo. I to čini tako što priča istinitu priču koja je uvjerljiva, snažna, nadahnjujuća. (Paul Byrnes / Sydney Morning Herald)
   Jedna od najutjecajnijih priča o oporavku nakon sukoba. (Robert Abele / Los Angeles Times)
https://www.imdb.com/title/tt13648212/?ref_=fn_al_tt_1

Notre Dame Brule, 2022. Jean-Jacques Annaud, 110 min.
Scenarij: Jean-Jacques Annaud i Thomas Bidegain
Uloga: Samuel Labarthe, Jean-Paul Bordes, Mickaël Chirinian
   Bilo je oko 18 sati 15. travnja 2019. godine, kada se dogodilo nešto nezamislivo, pred očima brojnih ljudi i kamera koje su pristigle iz cijelog svijeta. Parišku katedralu Notre Dame je zahvatio plamen. 400 vatrogasaca borilo se s vatrom kako bi izbjegli nestanak Notre.
   Redatelj je koristio brojne video materijale koji su snimili vatrogasci i pariška policija, te iskaze članova vatrogasnih brigada, stanovnika i župljana.
   „Notre Dame u plamenu“ izgleda poput optužnice cijelom sustavu (ili njegovim nedostatcima) koji je trebao zaštititi i sačuvati od opasnosti od požara jedan od najstarijih i najljepših spomenika svijeta. Kako je moguće da krovište katedrale nije bilo opremljeno najsuvremenijim protupožarnim sustavom? Kako je moguće da nitko nikada nije osjetio potrebu za osmišljavanjem i postavljanjem unaprijed definiranog plana intervencije koji bi omogućio trenutni raspored vatrogasnih postrojbi u slučaju požara? Kako je moguće da nitko nikada nije pomislio da bi bilo dobro uložiti u opremanje katedrale modernim, pouzdanim protupožarnim sustavom? Sve polemike oko kriznog upravljanja nakon požara bile su jednostavno sterilne: sat vremena nakon što se zapalio krov, katedrala je bila osuđena na propast, vatra je izmakla kontroli. Sve je odlučeno u tih 60 minuta i ovaj će incident zauvijek ostati mrlja na kredibilitetu Francuske i njezinoj sposobnosti da zaštiti svoju umjetničku baštinu. (gcarpiceci / imdb)
https://www.imdb.com/title/tt12264966/?ref_=nv_sr_srsg_0

PODCIJENJENI NEZAVISNI AMERIČKI FILM 70-TIH
The Last of Sheila, 1973. Herbert Ross, 120 min.
Scenarij: Stephen Sondheim, Anthony Perkins
Uloge: Richard Benjamin, James Coburn, James Mason
   Godinu dana nakon smrti supruge Sheile, filmski producent Clinton Greene pozove šestoro poznanika na jednotjedno krstarenje Mediteranom. Svaki od gostiju dobiva karticu koja sadrži tajnu koja mora biti skrivena od ostalih. Cilj igre je otkriti tuđu tajnu, a pritom zaštititi svoju. Ispostavilo se da je jedan od gostiju s krstarenja kriv za Sheilinu smrt. Ali, Sheilin muž (zna tko je to) ne traži zakonsko rješenje, želi sadističku osvetu. Zato planira igru, vrlo kompliciranu igru.
   Reći ću vam o čemu je ovaj film. Riječ je o civilizaciji i barbarstvu. (redatelj Herbert Ross)
   Možda i najpodcjenjeniji film koji sam ikada pogledao. Skriveno remek djelo 70-ih. Odlična misterija. (Michael / horrorhr.com)
   Komplicirani triler vrhunske klase, vrsta filma koji vas umota u sebe i istovremeno upije dok se divite njegovoj inteligenciji. (Roger Ebert)
   U pitanju je možda i ponajbolji redateljski rad Herberta Rosa (Footloose, Steel Magnolias…). Napeta priča o milijarderu koji godinu dana nakon smrti supruge na svoju jahtu poziva grupu prijatelja je dovoljno maštovita, a, uz to, ispričana uz znalački gradiran ritam i žanrovsko poštovanje. (citymagazine.rs)
https://www.imdb.com/title/tt0070291/?ref_=fn_al_tt_1

Hive, 2021. Blerta Basholli, 84 min. RKS/CH/AL/MK
Scenarij: Blerta Basholli
Uloge: Yllka Gashi, Çun Lajçi, Aurita Agushi
   Apsolutni pobjednik Sundance Film Festivala 2021., dobitnik nagrada za najbolji film (od žirija, te od publike u međunarodnom programu), kao i nagrade za najbolju režiju, topla je i snažna priča o upornosti žene koja, unatoč velikom pritisku okoline, uspijeva izgraditi bolji život za sebe i sumještane.
   Fahrijin je muž nestao za vrijeme rata na Kosovu. Nakon što njegove pčele prestanu proizvoditi med, glavni izvor prihoda cijele obitelji, počinju se gomilati financijski problemi. Fahrije odlučuje raditi ono što najbolje zna - ajvar - i pokreće mali poljoprivredni obrt proizvodnje domaćeg ajvara s još nekoliko žena iz sela. S povećanjem obujma posla, sve više raste i negodovanje od strane patrijarhalnog sela u kojem žive...
   Film je snimljen prema istinitoj priči.
   "Košnica" to radi bolje nego što bi bilo koje novine mogle, zalazeći u intimne detalje tuge i izdaje i ukorijenjenih kulturnih predrasuda, izvlačeći ih polako na svjetlo. I to čini tako što priča istinitu priču koja je uvjerljiva, snažna, nadahnjujuća. (Paul Byrnes / Sydney Morning Herald)
   Jedna od najutjecajnijih priča o oporavku nakon sukoba. (Robert Abele / Los Angeles Times)
https://www.imdb.com/title/tt13648212/?ref_=fn_al_tt_1

UKRAJINSKI CIKLUS
U suradnji s Veleposlanstvom Ukrajine u Zagrebu
Evge, 2019. Nariman Aliev, 96 min.
Scenarij: Marysia Nikitiuk, Nariman Aliev, Novruz Hikmet
Uloge: Akhtem Seitablaev, Remzi Bilyalov, Dariya Barihashvili
   Pobjednik festivala u Odesi se pričom o ocu i sinu koji svojeg starijeg sina (i brata) poginulog u ukrajinsko-ruskom sukobu želi pokopati u njegovu rodnom Krimu, bavi za domaćine bolnom političkom, nacionalnom i prije svega ljudskom i osobnom dramom. (Prikazan je u sekciji Un Certain Regard na Filmskom festivalu u Cannesu 2019. Bio je ukrajinski kandidat za Oscara)
   Nariman Aliyev ovaj film posvećuje svojim djedovima, pradjedovima i onima koji će se nakon toga roditi. Njegova slika ponovno nas tjera da govorimo o otpornosti i plemenitosti krimskih Tatara, koji gube svoju domovinu po drugi put u 70 godina. (Olexiy Tarasov / Buro 24/7)
   Igrani prvijenac mladog ukrajinskog redatelja Narimana Alieva, melankolična je balada o progonstvu i gubitku. Dramatični pokretač je međugeneracijska napetost između oca i sina oko sukobljenih stavova prema vjeri, tradiciji, identitetu i domovini. Ovaj antagonizam ima puno više smisla za svakoga tko je upoznat s tragičnom poviješću Tatara na Krimu, posebice tijekom sovjetske ere pod Staljinom, koji je cijelu etničku manjinu podvrgnuo masovnim deportacijama i pogubljenjima. Danas, kada je Krim ponovno pod ruskom okupacijom od 2014., Tatari se suočavaju s novim valom progona, zaplijenjenom im zemljom, zabranjenim političkim organizacijama. (Stephen Dalton, The Hollywood Reporter)
    Ono što filmu može naštetiti je to što pretpostavlja pozadinsko znanje… Šteta, budući da je to elokventan film s dubokim osjećajem koji, u potpunosti izostavljajući bilo kakvu glazbenu partituru, tako prenosi kompleks emocija još snažnije. (Philip Kemp / Sight and Sound)
   Manjinska priča koja odslikava svu predivnu raznolikost Ukrajine: tiče se sve malobrojnije zajednice krimskih Tatara, uhvaćene na razmeđu modernog sukoba. (Stojan Stamenić / pobjeda.me)
https://www.imdb.com/title/tt9431740/?ref_=fn_al_tt_1

Downton Abbey: A New Era, 2022. Simon Curtis, 125 min. UK
Scenarij: Julian Fellowes
Uloge: Hugh Bonneville, Laura Carmichael, Jim Carter, Brendan Coyle, Michelle Dockery, Kevin Doyle, Joanne Froggatt, Hugh Dancy, Laura Haddock, Nathalie Baye, Dominic West
   U filmskom nastavku kultne serije, događa se presedan unutar Downtona. Imanje dobiva primamljivu ponudu filmske ekipe koja želi snimati dugometražni film u sklopu zdanja.  Glumci i članovi ekipe donose novu dinamiku u odnose, a samo snimanje počinje izazivati priličnu pomutnju među vlasnicima i osobljem. Kako bi se distancirali od kaotičnog filmskog seta, dio članova obitelj Crawley odlazi u Francusku na privremen boravak u vili koja je misteriozno poklonjena Lady Violet, nakon što je davno, tijekom mladosti, provela "nekoliko dana" s muškarcem.
   Ovo je zaista nova era. Što su 20-e išle dalje, svijet se više mijenjao na mnogo načina. Sve od zabave do prijevoza bilo je stvarno drugačije do kraja 20-ih. Kao što znamo iz posljednjeg filma, Mary možda nije glava kućanstva, ali ona zapravo vodi predstavu. Idemo dalje. Pokušavamo obilježiti promjenu – činjenicu da su Crawleyjevi iz Downtona skoro u 1930-ima, što je tek početak modernog svijeta. (scenarist Julian Fellowes)
https://www.imdb.com/title/tt11703710/?ref_=nv_sr_srsg_3

TURSKI CIKLUS
U suradnji s Turskim kulturnim centrom u Zagrebu.
Åžampyon, 2018. Ahmet Katiksiz, 130 min.
Scenarij: Ahmet Katiksiz, Serkan Yoruk
Uloge: Ekin Koç, Farah Zeynep Abdullah, Fikret Kuskan
   Biografska drama prati životni san Halisa Karatașa, turskog džokeja iz anadolijske provincije koji dolazi u Istambul s namjerom da postane šampion konjskih utrka. Na tom putu dolazi u kontakt s Özdemirom Atmanom, vlasnikom mušičavog pastuha zvanog Bold Pilot s kojim Halis počinje trenirati uz pomoć Atmanove kćerke Begüm, u koju se zaljubljuje i kojoj posvećuje sve svoje pobjede.
   Ekranizirana stvarnih događaja iz sredine 90-ih godina prošlog stoljeća koji su se zbili u Turskoj tijekom velikih socijalnih nemira i prevrata uzrokovanih ekonomskom krizom kad je pojava nepoznatog džokeja - koji sa pastuhom Bold Pilot osvaja sve važne domaće i svjetske konjske utrke - zasjenila sve događaje u zemlji, a uspjeh Halisa Karatașa postao uspjeh čitave nacije.
   Nikada me nisu posebno zanimale konjske utrke, ali dok sam u ovom filmu gledao Bold Pilota, nisam mogao odoljeti a da ne ustanem u kinu i ne počnem navijati. Po meni, jedan od najboljih domaćih ostvarenja snimljenih u posljednje vrijeme. (Emre Cogulu / 150Film)
   U većem dijelu film ostaje prilično uravnotežen, za razliku od mnogih turskih djela koja preuveličavaju melodramatski ton. (Adriano Zumba / cineminhazumbacana.wordpress.com)
   Između 1996.-98., dvojac Karataș i Bold Pilot srušio je brojne rekorde: u 30 utrka imali su 21 pobjedu. „Do tada, nikada nisam vidio, jahao ili trenirao tako punokrvnog konja. Imao je nevjerojatno lagano i šampionsko držanje. Volio je gledati oko sebe kad smo se utrkivali. Sve bi pažljivo promatrao i analizirao. Njegovo je držanje bilo posebno, dolazio bi, prošetao, neko vrijeme osluškivao okolinu, a nije htio ni krenuti s treninzima prije nego što se osjeti spreman.“ (Halis Karataș o svom konju)
https://www.imdb.com/title/tt9124428/?ref_=nm_knf_t2

Tvornice radnicima, 2021. Srđan Kovačević, 105 min. HR
   Tvornicu ITAS u Ivancu 2005. okupirali su radnici i preuzeli upravljanje. Postali su tako jedini uspješan primjer radničkog samoupravljanja u post-socijalističkoj Europi. Deset godina kasnije, njezini se zaposlenici bore za opstanak u svijetu gdje snažne sile globalnog tržišta imaju sve razorniji utjecaj na poslovanje poduzeća – plaće se drastično smanjuju i radnici su sve nezadovoljniji organizacijom poslovanja. Redatelj Srđan Kovačević prati razvoj njihova pothvata tijekom pet godina. Ovaj film portret je zajednice koja udružuje snage kako bi zaštitila svoj rad, ali i žrtvi koje je prisiljena podnijeti na putu prema cilju. Ostaje pitanje: može li tvornica u rukama radnika preživjeti na marginama kapitalizma ili nam je potreban veći san?
   Svi oblici radničkog organiziranja danas su jako bitni, a zapravo ih sve rjeđe nalazimo u društvima koja nas okružuju. Tako da je ITAS, barem po onome što se moglo saznati iz medija kada sam ja krenuo u ideju da radim film, bio jedini takav svijetao primjer radničke okupacije tvornice. Odlučio otići u tu fabriku i bilježiti njihovu svakodnevicu. (redatelj Srđan Kovačević)
   Želio sam prikazati kolektiv na filmu, želio sam dati glas svim razinama unutar tvornice, pa tako i radnicima. I rad s njima je s druge strane bio mnogo kompleksniji i zahtjevniji. (redatelj Srđan Kovačević)
   Liburnia Film Festival 2021. Najbolji film
   Motovun Film Festival 2021. Nagrada FIPRESCI
   Filmski festival u Trstu 2022. Najbolji dokumentarni film
   Oktavijan za najbolji dugometražni dokumentarni film 2022.
https://www.imdb.com/title/tt14870972/?ref_=nv_sr_srsg_0

Downton Abbey: A New Era, 2022. Simon Curtis, 125 min. UK
Scenarij: Julian Fellowes
Uloge: Hugh Bonneville, Laura Carmichael, Jim Carter, Brendan Coyle, Michelle Dockery, Kevin Doyle, Joanne Froggatt, Hugh Dancy, Laura Haddock, Nathalie Baye, Dominic West
   U filmskom nastavku kultne serije, događa se presedan unutar Downtona. Imanje dobiva primamljivu ponudu filmske ekipe koja želi snimati dugometražni film u sklopu zdanja.  Glumci i članovi ekipe donose novu dinamiku u odnose, a samo snimanje počinje izazivati priličnu pomutnju među vlasnicima i osobljem. Kako bi se distancirali od kaotičnog filmskog seta, dio članova obitelj Crawley odlazi u Francusku na privremen boravak u vili koja je misteriozno poklonjena Lady Violet, nakon što je davno, tijekom mladosti, provela "nekoliko dana" s muškarcem.
   Ovo je zaista nova era. Što su 20-e išle dalje, svijet se više mijenjao na mnogo načina. Sve od zabave do prijevoza bilo je stvarno drugačije do kraja 20-ih. Kao što znamo iz posljednjeg filma, Mary možda nije glava kućanstva, ali ona zapravo vodi predstavu. Idemo dalje. Pokušavamo obilježiti promjenu – činjenicu da su Crawleyjevi iz Downtona skoro u 1930-ima, što je tek početak modernog svijeta. (scenarist Julian Fellowes)
https://www.imdb.com/title/tt11703710/?ref_=nv_sr_srsg_3

SUVREMENI ANIMIRANI KLASIK:
Sen to Chihiro no Kamikakushi, 2001. Hayao Miyazaki, 125 min. JP
   Desetogodišnja Chihiro i njezini roditelji na putu su prema njihovoj novoj kući u predgrađu, kad otac odluči poći prečicom. Ta će ih prečica odvesti u neobičan onostrani svijet, istodobno fascinantan i zastrašujuć, u kojem se roditelji pretvore u svinje, a Chihiro susreće duhove.
      Stvorio sam heroinu koja je obična djevojka, netko s kim publika može suosjećati. To nije priča u kojoj likovi odrastaju, već priča u kojoj crpe nešto što već imaju u sebi. (Hayao Miyazaki)
   Blistava, očaravajuća i prekrasno nacrtana bajka koja će gledatelje ostaviti malo znatiželjnijima i fasciniranijim svijetom oko sebe. (konsenzus kritičara / rotten tomatoes)
   Iako sam pogledao svega dva Miyazakijeva naslova, bila su i više nego dovoljna da čovjeka smatram genijalcem. Količina mašte tog čovjeka je apsolutno nevjerojatna, počevši od priče pa sve do niza čudnih likova koji konstantno šeću kadrom (Luka Vukasović / popcorn.hr)
https://www.imdb.com/title/tt0245429/?ref_=nv_sr_srsg_0

Downton Abbey: A New Era, 2022. Simon Curtis, 125 min. UK
Scenarij: Julian Fellowes
Uloge: Hugh Bonneville, Laura Carmichael, Jim Carter, Brendan Coyle, Michelle Dockery, Kevin Doyle, Joanne Froggatt, Hugh Dancy, Laura Haddock, Nathalie Baye, Dominic West
   U filmskom nastavku kultne serije, događa se presedan unutar Downtona. Imanje dobiva primamljivu ponudu filmske ekipe koja želi snimati dugometražni film u sklopu zdanja.  Glumci i članovi ekipe donose novu dinamiku u odnose, a samo snimanje počinje izazivati priličnu pomutnju među vlasnicima i osobljem. Kako bi se distancirali od kaotičnog filmskog seta, dio članova obitelj Crawley odlazi u Francusku na privremen boravak u vili koja je misteriozno poklonjena Lady Violet, nakon što je davno, tijekom mladosti, provela "nekoliko dana" s muškarcem.
   Ovo je zaista nova era. Što su 20-e išle dalje, svijet se više mijenjao na mnogo načina. Sve od zabave do prijevoza bilo je stvarno drugačije do kraja 20-ih. Kao što znamo iz posljednjeg filma, Mary možda nije glava kućanstva, ali ona zapravo vodi predstavu. Idemo dalje. Pokušavamo obilježiti promjenu – činjenicu da su Crawleyjevi iz Downtona skoro u 1930-ima, što je tek početak modernog svijeta. (scenarist Julian Fellowes)
https://www.imdb.com/title/tt11703710/?ref_=nv_sr_srsg_3

Downton Abbey: A New Era, 2022. Simon Curtis, 125 min. UK
Scenarij: Julian Fellowes
Uloge: Hugh Bonneville, Laura Carmichael, Jim Carter, Brendan Coyle, Michelle Dockery, Kevin Doyle, Joanne Froggatt, Hugh Dancy, Laura Haddock, Nathalie Baye, Dominic West
   U filmskom nastavku kultne serije, događa se presedan unutar Downtona. Imanje dobiva primamljivu ponudu filmske ekipe koja želi snimati dugometražni film u sklopu zdanja.  Glumci i članovi ekipe donose novu dinamiku u odnose, a samo snimanje počinje izazivati priličnu pomutnju među vlasnicima i osobljem. Kako bi se distancirali od kaotičnog filmskog seta, dio članova obitelj Crawley odlazi u Francusku na privremen boravak u vili koja je misteriozno poklonjena Lady Violet, nakon što je davno, tijekom mladosti, provela "nekoliko dana" s muškarcem.
   Ovo je zaista nova era. Što su 20-e išle dalje, svijet se više mijenjao na mnogo načina. Sve od zabave do prijevoza bilo je stvarno drugačije do kraja 20-ih. Kao što znamo iz posljednjeg filma, Mary možda nije glava kućanstva, ali ona zapravo vodi predstavu. Idemo dalje. Pokušavamo obilježiti promjenu – činjenicu da su Crawleyjevi iz Downtona skoro u 1930-ima, što je tek početak modernog svijeta. (scenarist Julian Fellowes)
https://www.imdb.com/title/tt11703710/?ref_=nv_sr_srsg_3

PODCIJENJENI NEZAVISNI AMERIČKI FILM 70-TIH
Husbands, 1970. John Cassavetes, 154 min.
Scenarij: John Cassavetes
Uloge: Ben Gazzara, Peter Falk, John Cassavetes, Jenny Runacre, Jenny Lee-Wright
   Tri sredovječna prijatelja - Harry, Archie i Gus - koji žive naizgled idiličnim porodičnim životima, iznenadna smrt zajedničkog poznanika potakne da shvate kako im nedostaju životna uzbuđenja, kao i da su prvi put suočeni sa strahom od vlastite smrtnosti.
   John Cassavetes je scenarij temeljio na vlastitom traumatičnom iskustvu, suočenju s tragičnim gubitkom brata u dobi od svega 30 godina, te je riječ o njegovu vrlo osobnom djelu u realizaciji kojeg se u određenoj mjeri oslanjao na improvizaciju. Osim što su karakteri likova izgrađeni na temelju osobnosti stvarnih glumaca koji ih tumače, dijalozi su u dobroj mjeri plod improvizacije glumaca Petera Falka i Bena Gazzare.
   Cassavetesovo najbolje djelo. (Jay Cocks / Time)
   Formalno radikalno, duboko osobno djelo koje još uvijek donosi mnoga iznenađenja. (Richard Brody / New Yorker)
   „Muževi“ nude veliku dozu humora i tragedije te impresivnu iskrenost koja se rijetko bilježi u američkim filmovima. Cassavetesov scenarij i režija prilično su realistični i često briljantni. (Phil Strassberg / Arizona Republic)
   „Muževi“ možda nisu strukturalno savršeni, ali to je ipak nesentimentalno seciranje ega, straha i muževnosti. (Matthew Thrift / Little White Lies)
https://www.imdb.com/title/tt0065867/?ref_=nv_sr_srsg_6

   U Americi su 70-e godine bile ispunjene (danas) klasičnim autorskim filmovima, međutim, mnogi su naslovi prošli ispod radara. Najkraće, nepravedno zanemareni. U sjeni zvučnijih radova istih autora, pomicali su filmske kanone poput slavnijeg „novog hollywooda“ (Altman, Scorsese, Cimino, Carpenter, Milius, Boorman...), dovoljno kvalitetni da bi ih označili kao radikalnije od mainstream filmova.

Grosse Freiheit, 2021. Sebastian Meise, 116 min. A/DE
Scenarij: Sebastian Meise, Thomas Reider
Uloge: Franz Rogowski, Georg Friedrich, Anton von Lucke
   U poslijeratnoj Njemačkoj Hans uvijek iznova završava u zatvoru zbog zloglasnog članka 175, koji mušku homoseksualnost tretira kao kazneno djelo. Nakon što je preživio nacistički koncentracijski kamp, Hansa 1945. prebacuju ravno u zatvor, gdje upoznaje osuđenog ubojicu Viktora. Tijekom Hansovih čestih povrataka, prvotna netrpeljivost između dvojice muškaraca prerasta u nešto poput ljubavi.
   „Konačna sloboda“ bio je austrijski kandidat za Oscara, te dobitnik Nagrade žirija u programu Izvjestan pogled ovogodišnjeg Cannesa. „Konačna sloboda“ proglašen je najboljim filmom na 19. Zagreb Film Festivalu; Filmskom festivalu u Ateni, Chicagu, Sevilji, Sarajevu, Torinu, Beču…    Osvajač je Nagrade za najbolju fotografiju i glazbu u Evropi (EFA).
   Istodobno je "Konačna sloboda" zatvorski film, karakterna studija homoseksualca u muškom zatvoru i ljubavna priča unutar tog istog zatvora, "Planina Brokeback" iza rešetaka, s nezaboravnim simboličnim završetkom na temu (ne)konačne slobode i fenomenalnom ulogom Franza Rogowskog, njemačkog Joaquina Phoenixa, koji se potvrđuje kao jedan od najboljih glumaca današnjice, ne samo europskih, nego i svjetskih. (Marko Njegić, SD)
   Nitko kao germanski filmaši ne zna tako dobro spojiti pitanja osobnih s društvenim slobodama. Uostalom, dvojica najvećih njemačkih filozofa upravo su se tim pitanjima ponajprije izravno i bavila. Tako i Meise, u filmu koji će jedan kritičar okarakterizirati kao "zatvorsku Planinu Brokeback" ljubavnu priču spaja s Njemačkom tek izišlom iz okova nacizma u kojoj je i dalje na djelu zloglasni članak 175. o muškoj homoseksualnosti kao kaznenom djelu. (Ivan Žaknić, HRT)
https://www.imdb.com/title/tt14775784/?ref_=nv_sr_srsg_0

UKRAJINSKI CIKLUS
ToyKhto Proyshov Kriz Vohon / Firecrosser, 2011. Mikhail Ilenko, 110 min.
Scenarij: Mikhail Ilenko, Konstantin Konovalov, Denis Zamriy
Uloge: Dmytro Linartovych, Vitaliy Linetskiy, Olga Grishina
   Najluđa - istinita - ljudska priča za koju ćete iz Ukrajine čuti. Tiče se Ivana Datsenka, sovjetskog oficira koji je, predvodeći više od 200 bojeva s nacistima, zaslužio orden heroja Sovjetskog Saveza već 1943. godine. Da bi, u završnici rata, završio kao američki zatvorenik, a Sovjeti su ga proglasili mrtvim. To je tek početak priče: Datsenko se, u jeku Hladnog rata, uspijeva ispod radara obje sukobljene strane, ,,provući“ u Kanadu. Tu se zaljubi u Indijanku i nakon godina života u rezervatu postane poglavica! On je taj čuveni ,,Firecrosser“, poglavica za kojeg je znao cijeli Montreal, a da nitko nije bio svjestan njegovog sovjetskog i ukrajinskog porijekla. Sve do Iljenkovog filma... (pobjeda.me)
   Film je bio ukrajinski kandidat za Oscara, ali nije ušao u posljednju krug nominiranih.
   Ivan Datsenko rođen je 1918. u selu Chernichy Yar, okrug Dykanka, Ukrajina. Po zanimanju veterinar, pozvan je u Crvenu armiju i završio je 1940. Zrakoplovnu školu u Orenburgu. Služio je kao pilot lovca i bombardera te je odlikovan mnogim odlikovanjima, među kojima su Orden Crvene zastave i titula Heroja Sovjetskog Saveza 1943. godine. Datsenko je oboren 1944. godine iznad zapadne Ukrajine, u blizini Lavova. Sovjetska vlada ga je proglasila mrtvim. Njegovo se ime štovalo tijekom i nakon rata, iako je stav sovjetske vlade prema Datsenku bio neobično ambivalentan; vjerojatno je postojala tajna naredba da se komemoracije umanje. Uzrok zabrane postao je poznat nakon tridesetak godina. Početkom 80-ih, folk pjevač i plesač čečenskog porijekla Mahmud Esambaev dao je mali intervju za časopis “Soviet Screen” u kojem je ispričao da je 1967. upoznao poglavicu plemena, porijeklom iz Ukrajine. Nekoliko godina kasnije dopisnik novina Trud susreo se s Mahmudom Esambaevom i dodatno se raspitivao o slučaju u Kanadi:, tj. njegovom susretu s tajanstvenim poglavicom. Premda se i dalje istraživalo, priča nije nikad potvrđena sa 100 % sigurnošću, a indijanski poglavica (koji bi mogao biti Datsenko) je umro 2002. godine. Dvoje djece koja su ostala nakon njega nisu se mogla pronaći. Sada je rezervat u Kanadi raspušten, Indijanci su se raspršili u različite dijelove zemlje.
https://www.imdb.com/title/tt1927035/?ref_=nv_sr_srsg_0

The Northman, 2022. Robert Eggers, 137 min. US  
Scenarij: Robert Eggers, Sjón
Uloge: Alexander Skarsgård, Anya Taylor-Joy, Nicole Kidman, Ethan Hawke, Willem Dafoe, Claes Bang, Björk
   Hvaljeni redatelj Robert Eggers („The Witch“, 2015. i „The Lighthouse“, 2019.), predstavlja novi film „Sjevernjak“, osvetnički triler sa zavidnom glumačkom postavom. Priča prati vikinškog princa čiji je cilj osvetiti se za ubojstvo svog oca. Radnja se odvija na Islandu na prijelazu 9. i 10. stoljeća.
   Priča je prikazana kroz oči Amletha koji još kao dječak svjedoči ubojstvu svog oca, kralja Aurvandil, koje je počinio njegov stric, Fjolnira. Nakon što mu zarobe majku, kraljicu Gudrun, Amleth bježi iz rodne zemlje. Poput slomljene Arye Stark iz „Igre prijestolja“, koja svake večeri naglas čita popis ljudi kojima će se osvetiti, Amleth se zaklinje da će se osvetiti za sve što mu je u ranoj mladosti oduzeto.
   Sam Eggers je izjavio kako je rad na filmu bio daleko najteži i najambiciozniji pothvat kojeg je ikad prihvatio.
   Film je snimljen po srednjovjekovnoj legendi o princu (H)Amletu koju je i Shakespeare koristio za svoje veliko djelo.
   Autorsko/producentski tim nije ništa želio prepustiti slučaju i mnogi aspekti su temeljito obrađeni, a vikinška kultura je dobila do sad nikad viđen, barem ne na velikim platnima, kraljevski tretman. Tijekom pisanja scenarija, a i samog snimanja, u projekt su tako cijelo vrijeme bili uključeni najpriznatiji povijesni stručnjaci po temi vikinških folklornih običaja dok su Eggers i Sjón poseban naglasak ostavili na njihovom misticizmu i legendama. (Ivica Perinović / ezadar.net.hr)
   Još jedan odličan Eggersov film. Užitak za sva osjetila... Danas se rijetko snimaju ovakvi filmovi. (mr.c4 / forum.hr)
   “Sjevernjak” dekonstruira arhetipsku priču o osveti, ispunjenju sudbine, časti, herojstvu i muškosti koji mogu dovesti do (auto)destrukcije i pretvoriti čovjeka u zvijer. Prema Eggersu čovjek je “zvijer zaogrnuta ljudskim tijelom” od Amletha do Hamleta i nikad neće naučiti lekcije iz povijesti, niti suzbiti urođene porive za ubijanjem. Biti ili ubiti, pitanje je sad... (Marko Njegić, SD)
   U filmskoj eri koja je definirana kompromisom, “Sjevernjak” je rijedak studijski ep koji bi prije „umro“ nego se podvrgnuo modernim pravilima o tome kako ga treba ispričati. (David Ehrlich / Indie Wire)
   Surov i vizualno impresivan. (Nenad Polimac, JL)
https://www.imdb.com/title/tt11138512/?ref_=nv_sr_srsg_0

TURSKI CIKLUS
Patron Mutlu Son Istiyor, 2014. Kivanç Baruönü, 109 min.
Scenarij: Yilmaz Erdogan
Uloge: Tolga Çevik, Ezgi Mola, Murat Basoglu
   Sinan je scenarist kojeg šef, producent Ä°sfendiyar, pošalje u Kapadokiju kako bi napisao scenarij za novi film. Ima jako malo vremena, a film mora imati sretan kraj. Dok čeka inspiraciju, prvo naleti na Eylül, kćerku vlasnika hotela u kojem  odsjeda, a zatim i na Faruka, veliku zvijezdu sapunica, koji mu je nekada bio dobar prijatelj. Iako avanture proživljene u ovom živopisnom kraju postanu poput filma za sve uključene u priču, sretan kraj, koji šef očekuje, ne dogodi se. Međutim šef inzistira na sretnom kraju i Sinan ga mora naći.
https://www.imdb.com/title/tt3233224/?ref_=nv_sr_srsg_0

PODSJETNIK NA KARIJERU BRUCEA WILLISA
Die Hard, 1988. John McTiernan, 131 min. US
Scenarij: Steven E. de Souza, Jeb Stuart
Uloge: Bruce Willis, Bonnie Bedelia, Alan Rickman, Alexander Godunov, Reginald VelJohnson, Paul Gleason, William Atherton
   „Umri muški“ je film i o strahu – o strahu jedne nacije (koja je na vrhuncu moći) od nepoznatog....
   Willis je karizmatični policajac John McClane koji na Badnjak dolazi iz New Yorka u Los Angeles kako bi u obiteljskom krugu proveo blagdane. Dolazi u zgradu korporacije Naikatomi na prijem priređen na radnom mjestu bolje mu polovice. Nedugo zatim kontrolu nad zgradom preuzimaju teroristi na čelu sa Hansom Gruberom (izvrsni Alan Rickman), sofisticirani, inteligentni i hladnokrvni kriminalac. Svi koji su se u tom zatekli postaju taoci i jamac da će se ispuniti zahtjevi terorista koji su se namjerili na 600 mil. USD obveznica smještenih u trezoru koji se nalaze u zgradi. To je, naravno, zadatak za FBI no stvar u svoje ruke uzima John McClane koji postaje prototip modernog antijunaka, policajca u potkošulji... i tu počinje zabava!
      Film koji je od glavnog glumca serije 'Slučajni partneri' stvorio akcijskog junaka koji se s teroristima nosi na samo sebi svojstven 'McClane' način. Film je snimljen prema romanu 'Nothing Last Forever' Rodericka Thorpa, nastavku knjige 'Detektiv' u čijoj se ekranizaciji 1968. pojavio Frank Sinatra. Nakon što su brojni, tada daleko razvikaniji kolege poput Schwarzennegera i Eastwooda odbile ulogu ista je pripala ne odveć poznatom Bruceu Willisu. Ostalo je povijest.
   „Umri muški“ predstavlja kamen-temeljac akcijskog žanra, a ono što ga posebno krasi je zaokružena psihologija glavnog lika koji ne predstavlja stroj za borbu, već „malog“ čovjeka koji uspijeva u naizgled nemogućem – izboriti se sa nadmoćnim neprijateljem...
   John McClane, vjerojatno jedan od najpoznatijih filmskih (anti) junaka svih vremena, krivi čovjek na krivom mjestu u krivo vrijeme. Čovjek od malo riječi, ali zato jak na djelima, koji zna "ubosti" svog protivnika tamo gdje najviše boli, što sarkastičnim upadicama što svojim pištoljem ili šakama. A tu je i fenomenalni Alan Rickman kao također jedan od najpoznatijih filmskih negativaca ikada - Hans Gruber... (dragonrage/filmski.net)
   Maestralan i bezvremenski akcijski klasik! (blazi 17/filmski/net)
   Malo je filmova koji uspiju napraviti to da negativac bude zanimljiviji od pozitivca, stvarno malo, a „Die Hard“ svakako ulazi u tu kategoriju. Nije da se nismo nagledali već svakojakih bad guysa, od onih bezveznih, pa do onih uglađenih, ali, iako su neki bili zanimljivi nikad nisu uspjeli zasjeniti glavnu facu. Rickmanu je to pošlo za rukom, a još je bolja stvar da mu je to bila prva važnija uloga... (deckardovkutak.wordpress.com)
http://www.imdb.com/title/tt0095016/?ref_=fn_al_tt_1

PODSJETNIK NA KARIJERU BRUCEA WILLISA
Twelve Monkeys, 1995. Terry Gilliam, 129 min. US
Scenarij: David Peoples i Janet Peoples, inspiriran kratkim filmom Chrisa Markera „La Jetée“ iz 1962. godine
Uloge: Bruce Willis, Madeleine Stowe, Brad Pitt, Christopher Plummer, David Morse
   Čovječanstvo u 2035. godine živi u opustošenom svijetu zato što je 99% svjetske populacije istrijebljeno u katastrofi nakon koje su uvjeti života na Zemljinoj površini postali nemogući, a sudbina ljudskog roda neizvjesna. Kako bi opstali u tom novom svijetu, preživjeli se moraju uzdati u putovanje kroz vrijeme kao svoju jedinu nadu. Očajnički se nadajući da bi im rješenja iz prošlosti mogla pomoći da osiguraju i izgrade budućnost, skupina znanstvenika koji žive u nekoć gusto naseljenoj Philadelphiji traži dobrovoljca koji će otići na eksperimentalno putovanje u 1996. godinu, te otkriti tajanstvenu armiju dvanaest majmuna koja je, kako legenda kaže, raširila virus. Dobrovoljac protiv svoje volje postaje James Cole, koji možda nije idealan kandidat za taj opasan zadatak. Međutim, greškom dospije u 1990. godinu, a ne u 1996., kad je bila epidemija. Tadašnje vlasti ga odmah zatvore i smještaju na psihijatriju…
   Osim putovanjem kroz vrijeme, film se bavi i temama fatalizma, odnosa zbilja i iluzije te kritikom moderne znanosti, a posebno psihijatrije koja je prikazana kao nehumana i nepravedna prema pojedincima koji su proglašeni umobolnim. Također je uočljiva i kritika potrošačkog društva.
   Fantastičan, čudan, spektakularno stiliziran film sa sjajnim scenarijom, pametnim, a i vrlo često i ironičnim dijalozima. Priča je intrigantna i provokativna, dobro potpomognuta maštovitim načinom režiranja Terryja Gilliama i njegovim dobrim smislom za fantastiku. (kakavfilm.com)
   S jedne strane radi se o SF-u koji se bavi putovanjem kroz vrijeme, a s druge o svojevrsnom whodunnit trileru. Miješanje ovih dvaju žanrova je u ovom slučaju odrađeno savršeno. Gilliam daje publici dovoljnu dozu i jednog i drugog, dok istovremeno ne dozvoljava da jedno smeta drugom. (Luka Vukasović / popcorn.hr)
   „Twelve Monkeys“ odličan je ZF triler i na ponos je svojem žanru. Ako volite teme putovanja kroz vrijeme i vremenskog paradoksa te trilere u kojima pokušavate riješiti misteriju dok ih gledate, ovo je film za vas. (Dario Sršen / filmopedija.com)
   Jedan od najznačajnijih SF-ova devedesetih i šire. (Marko Njegić, SD)
   Iako mu neki kritičari zamjeraju zapetljanu radnju publika je objeručke prihvatila ovu distopijsku studiju o raspadu ljudske civilizacije i studiju subjektivne naravi sjećanja i njihovog utjecaja na percepciju stvarnosti pa je film brzo stekao obožavani status kod brojnih filmofila. “12 majmuna” pokazao je svu raskoš Terryja Gilliama kao redatelja besprijekorne vizualne poetike i atmosfere nadrealnog i začudnog te filmaša koji je mnogo više od blesavog, zaigranog “Monty Python” zajebanta. (fantastic-zagreb.com)
https://www.imdb.com/title/tt0114746/?ref_=nv_sr_srsg_0

The Northman, 2022. Robert Eggers, 137 min. US  
Scenarij: Robert Eggers, Sjón
Uloge: Alexander Skarsgård, Anya Taylor-Joy, Nicole Kidman, Ethan Hawke, Willem Dafoe, Claes Bang, Björk
   Hvaljeni redatelj Robert Eggers („The Witch“, 2015. i „The Lighthouse“, 2019.), predstavlja novi film „Sjevernjak“, osvetnički triler sa zavidnom glumačkom postavom. Priča prati vikinškog princa čiji je cilj osvetiti se za ubojstvo svog oca. Radnja se odvija na Islandu na prijelazu 9. i 10. stoljeća.
   Priča je prikazana kroz oči Amletha koji još kao dječak svjedoči ubojstvu svog oca, kralja Aurvandil, koje je počinio njegov stric, Fjolnira. Nakon što mu zarobe majku, kraljicu Gudrun, Amleth bježi iz rodne zemlje. Poput slomljene Arye Stark iz „Igre prijestolja“, koja svake večeri naglas čita popis ljudi kojima će se osvetiti, Amleth se zaklinje da će se osvetiti za sve što mu je u ranoj mladosti oduzeto.
   Sam Eggers je izjavio kako je rad na filmu bio daleko najteži i najambiciozniji pothvat kojeg je ikad prihvatio.
   Film je snimljen po srednjovjekovnoj legendi o princu (H)Amletu koju je i Shakespeare koristio za svoje veliko djelo.
   Autorsko/producentski tim nije ništa želio prepustiti slučaju i mnogi aspekti su temeljito obrađeni, a vikinška kultura je dobila do sad nikad viđen, barem ne na velikim platnima, kraljevski tretman. Tijekom pisanja scenarija, a i samog snimanja, u projekt su tako cijelo vrijeme bili uključeni najpriznatiji povijesni stručnjaci po temi vikinških folklornih običaja dok su Eggers i Sjón poseban naglasak ostavili na njihovom misticizmu i legendama. (Ivica Perinović / ezadar.net.hr)
   Još jedan odličan Eggersov film. Užitak za sva osjetila... Danas se rijetko snimaju ovakvi filmovi. (mr.c4 / forum.hr)
   “Sjevernjak” dekonstruira arhetipsku priču o osveti, ispunjenju sudbine, časti, herojstvu i muškosti koji mogu dovesti do (auto)destrukcije i pretvoriti čovjeka u zvijer. Prema Eggersu čovjek je “zvijer zaogrnuta ljudskim tijelom” od Amletha do Hamleta i nikad neće naučiti lekcije iz povijesti, niti suzbiti urođene porive za ubijanjem. Biti ili ubiti, pitanje je sad... (Marko Njegić, SD)
   U filmskoj eri koja je definirana kompromisom, “Sjevernjak” je rijedak studijski ep koji bi prije „umro“ nego se podvrgnuo modernim pravilima o tome kako ga treba ispričati. (David Ehrlich / Indie Wire)
   Surov i vizualno impresivan. (Nenad Polimac, JL)
https://www.imdb.com/title/tt11138512/?ref_=nv_sr_srsg_0

PODCIJENJENI NEZAVISNI AMERIČKI FILM 70-TIH
Fingers, 1978. John Toback, 90 min.
Scenarij: John Toback
Uloge: Harvey Keitel, Tisa Farrow, Michael V. Gazzo, Jim Brown, Tanya Roberts, Marian Seldes, Danny Aiello
   Jimmyjeva najveća želja je svirati klavir u Carnegie Hallu. Ima talenta i ambicije. Ali Jimmy je sin mafijaškog bosa i kada ne vježba, utjeruje dugove za svog oca. Da bi olakšao pritisak između porodičnih obaveza i vlastite umjetničke ambicije, Jimmy se prepušta seksu i drogama. Ali stres postaje preveliki i Jimmy počinje gubiti kontrolu nad životom i riskira da sve upropasti...
   Prvotno sam želio da Robert de Niro tumači glavnu ulogu, ali sam onda odlučio pozvati de Nirovog najboljeg prijatelja, Harveyja Keitela. Harvey je pristao glumiti Jimmyja i brzo me zapanjio dajući liku dimenzije tame koje su bile daleko izvan moje izvorne zamisli. (redatelj James Toback)
   Prodorni portret izmučene, impotentne muškosti i gluposti u pokušaju da budete nešto što niste. (Nick Schager / Lessons of Darkness)
   „Prsti“ funkcioniraju iz nekoliko razloga, a jedan od najvažnijih je i fenomenalna izvedba Harveya Keitela. (Scott Weinberg / DVD Cinic)
   Nisam pretjerani pobornik Harveya Keitela, i onda odgledam „Fingers“ te dovedem sebe u neprijatnu situaciju gdje rušim neke svoje dogme. Harvey Keitel je čovjek za velika djela. (suburbian / forum.hr)
https://www.imdb.com/title/tt0077549/?ref_=nv_sr_srsg_5

   U Americi su 70-e godine bile ispunjene (danas) klasičnim autorskim filmovima, međutim, mnogi su naslovi prošli ispod radara. Najkraće, nepravedno zanemareni. U sjeni zvučnijih radova istih autora, pomicali su filmske kanone poput slavnijeg „novog hollywooda“ (Altman, Scorsese, Cimino, Carpenter, Milius, Boorman...), dovoljno kvalitetni da bi ih označili kao radikalnije od mainstream filmova.

Grosse Freiheit, 2021. Sebastian Meise, 116 min. A/DE
Scenarij: Sebastian Meise, Thomas Reider
Uloge: Franz Rogowski, Georg Friedrich, Anton von Lucke
   U poslijeratnoj Njemačkoj Hans uvijek iznova završava u zatvoru zbog zloglasnog članka 175, koji mušku homoseksualnost tretira kao kazneno djelo. Nakon što je preživio nacistički koncentracijski kamp, Hansa 1945. prebacuju ravno u zatvor, gdje upoznaje osuđenog ubojicu Viktora. Tijekom Hansovih čestih povrataka, prvotna netrpeljivost između dvojice muškaraca prerasta u nešto poput ljubavi.
   „Konačna sloboda“ bio je austrijski kandidat za Oscara, te dobitnik Nagrade žirija u programu Izvjestan pogled ovogodišnjeg Cannesa. „Konačna sloboda“ proglašen je najboljim filmom na 19. Zagreb Film Festivalu; Filmskom festivalu u Ateni, Chicagu, Sevilji, Sarajevu, Torinu, Beču…    Osvajač je Nagrade za najbolju fotografiju i glazbu u Evropi (EFA).
   Istodobno je "Konačna sloboda" zatvorski film, karakterna studija homoseksualca u muškom zatvoru i ljubavna priča unutar tog istog zatvora, "Planina Brokeback" iza rešetaka, s nezaboravnim simboličnim završetkom na temu (ne)konačne slobode i fenomenalnom ulogom Franza Rogowskog, njemačkog Joaquina Phoenixa, koji se potvrđuje kao jedan od najboljih glumaca današnjice, ne samo europskih, nego i svjetskih. (Marko Njegić, SD)
   Nitko kao germanski filmaši ne zna tako dobro spojiti pitanja osobnih s društvenim slobodama. Uostalom, dvojica najvećih njemačkih filozofa upravo su se tim pitanjima ponajprije izravno i bavila. Tako i Meise, u filmu koji će jedan kritičar okarakterizirati kao "zatvorsku Planinu Brokeback" ljubavnu priču spaja s Njemačkom tek izišlom iz okova nacizma u kojoj je i dalje na djelu zloglasni članak 175. o muškoj homoseksualnosti kao kaznenom djelu. (Ivan Žaknić, HRT)
https://www.imdb.com/title/tt14775784/?ref_=nv_sr_srsg_0

UKRAJINSKI CIKLUS
Povodyr, 2014. Oles Sanin, 122 min.
Scenarij: Olexandr Irvanets, Iren Razdobudko, Oles Sanin
Uloge: Stanislav Boklan, Jeff Burrell, Anton Sviatoslav Greene
   Napet, oštar i nevjerojatan povijesni film koji prikazuje represiju ukrajinskog identiteta 1930-ih. Vizualno zapanjujući film prati dječaka, čijeg američkog oca ubijaju agenti NKVD-a zbog posjedovanja državnih tajni. Dječaka zatim uzima slijepi kobzar, ili ukrajinski nomadski glazbenik. Kobzari su često bili na meti SSSR-a zbog toga što su bili antipartijski, gajili etnocentrični romantizam koji je bio u suprotnosti sa staljinističkom ideologijom. Dječak i stariji muškarac moraju proći kroz težak, hladan, politički napet krajolik Ukrajine u nadi da će preživjeti.
   Drama Olesa Sanjina nastajala je u delikatnom momentu, na početku rata na istoku Ukrajine. Odjeknula je te godine žestoko – kao filmsko svjedočanstvo tridesetih godina prošlog vijeka i perioda kada je Staljin svjesno i planski izgladnjivao narod. Po nekim procjenama, glad i neimaština tih godina ubili su oko četiri milijuna ljudi. Film je tenzičan, vizuelno raskošan a ipak u bilo kom momentu ne i patetičan. (pobjeda.me)
   Nakon stvaranja Sovjetskog Saveza mnogi kulturni djelatnici Ukrajine (pisci, pjesnici, znanstvenici, kazališni i filmski redatelji, glumci, slikari, glazbenici, narodni umjetnici, itd.) nepoželjni za sovjetski režim pogubljeni su ili prognani u Sibir na teškim fizičkim radovima, posebno tijekom 1930-ih. Među takvim figurama bili su i banduristi, narodni svirači koji su svirali na kobza-banduri (ukrajinski narodni gudački instrument) i potpisuju uglavnom domoljubne tužne balade o ukrajinskim stepskim ratnicima 15.-19. stoljeća. Glavna radnja ovog filma je priča o slijepom, čudesnom banduristu Ivanu Kochergi. Slučajno pruža pomoć američkom dječaku Peteru, čijeg su oca ubile sovjetske službe zbog nekih tajnih dokumenata, te ga uzima kao vodiča. Slijepi bandurist i njegov mladi vodič putuju istočnom Ukrajinom među prekrasnim krajolicima i svjedoče represijama sovjetskog režima. Ovaj film je izvrsno vizualiziran, što je u kombinaciji s izvrsnom glazbom, uključujući brojne ukrajinske narodne pjesme. To je očito najbolji film o ukrajinskoj kulturi od slavnih "Sjene zaboravljenih predaka" (1965.) Sergeja Parajanova i definitivno najbolji film do sada snimljen u nezavisnoj Ukrajini. (Igor Balashov / imdb)
https://www.imdb.com/title/tt3037582/?ref_=nv_sr_srsg_0

NAJBOLJE OD JARMUSCHA
Nemam nikakve želje snimati filmove za neku specifičnu publiku. Želim raditi filmove koji pričaju priče, nepredvidljive i bez ikakve manipulacije. (Jim Jarmusch)

Permanent Vacation, 1980. Jim Jarmusch, 75 min.
Scenarij: Jim Jarmusch
Uloge: Richard Boes, Ruth Bolton, Sara Driver, María Duval, Frankie Faison
   Debitantsko ostvarenje Jima Jarmuscha "Neprekidni praznici" snimljen je u nezavisnoj produkciji s vrlo skromnim sredstvima (12.000 US$ !?) na 16 mm vrpci. Dovršetak filma bio je moguć tek kada mu je Wim Wenders poklonio vrpcu. Film je trebao poslužiti kao diplomski rad no profesori ga nisu prihvatili pa je Jarmusch ostao bez diplome. U „Neprekidnim praznicima“ Jim Jarmusch potpisuje scenarij, montažu, režiju te zajedno s Johnom Luriejem i glazbu.
   Pateći od nesanice, Aloysious Parker, mladić iz disfunkcionalne obitelji luta ulicama New Yorka. Allie je zaljubljenik u glazbu Charlieja Parkera, u vezi je s Leilom za koju baš i ne mari. Svoju usamljenost na trenutke prekida susrećući razne likove po pustim ulicama...
   „Neprekidni praznici“, snimljeni 16-milimetarskom kamerom, odražavaju utjecaje američke alternativne filmske scene s istočne obale, ponajprije newyorškog undergrounda, ali i evropskog modernističkog filma, ponajprije poetike Michelangela Antonionija, a do neke mjere i ranog Wima Wendersa. Istovremeno, najavljuju temeljne motive autorova opusa – prikaz društvenih marginalaca, putovanje, nekomunikativnost, opsjednutost ikonama pop-kulture. (Tuškanac)
   Gledajući unatrag, „Permanent Vacation“ otkriva se kao proročki putokaz Jarmuschove karijere. (Soham Gadre / The Spool)
https://www.imdb.com/title/tt0084488/?ref_=nv_sr_srsg_0
https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-televizija/zasto-je-tako-vazan-tip-koji-u-zivotu-nije-snimio-niti-jedan-posteni-hit-4437489

   JIM JARMUSCH Kad je sredinom i u drugoj polovici 80-ih buknuo novi val američkih nezavisnih autora predvođen braćom Coen, Spikeom Leejem, Gusom Van Santom i Stevenom Soderberghom, a dijelom scene postao je i po godinama i stažu stariji David Lynch, svima je bilo jasno da je inicijalni plamen zapalio Newyorčanin iz Ohia Jim Jarmusch. Kroz čitave 80-e Jarmusch je ostao najkultnijim autorom svjetskog filma, znatno utječući na jednog od vodećih europskih art-autora Akija Kaurismäkija, a 90-e su potvrdile njegovu jedinstvenost. Dok su svi ostali nezavisnjaci odlučili oploditi u međuvremenu formirani marketinški brand nezavisnog filma novcem hollywoodskih majora, Jarmusch je kao usamljeni vitez ustrajao na specifičnoj poetici ekscentrične, apsurdistički pomaknute americane čiji su zaštitni znakovi otuđeni i često letargični (anti)junaci koji gotovo redovno nekamo putuju i u čijim životima pop-kultura obično ima znatnu ulogu, potom reducirana dramaturgija s tzv. minus postupcima (posebno uočljivima u metažanrovskim intervencijama), nesporazumi u jezičnoj komunikaciji i jezične igre kao ishodište komičnog, te oprečna recepcija Amerike ovisna i o medijski stvorenoj slici o njoj. (Damir Radić / nacional.hr)

NAJBOLJE OD JARMUSCHA
Nemam nikakve želje snimati filmove za neku specifičnu publiku. Želim raditi filmove koji pričaju priče, nepredvidljive i bez ikakve manipulacije. (Jim Jarmusch)

Stranger Than Paradise, 1984. Jim Jarmusch, 89 min.
Scenarij: Jim Jarmusch
Uloge: John Lurie, Eszter Balint, Richard Edson, Cecillia Stark, Danny Rosen
   Eva, mađarska tinejdžerica, dolazi u posjet Willieju, svojem rođaku koji živi sam u neuglednom predgrađu New Yorka, a zatim odlazi teti u Cleveland. Iako u početku ne djeluje oduševljen došljakinjom iz Europe, Willie ubrzo zavoli djevojku i razvije s njom topao odnos. Willijev prijatelj Eddie također upozna Evu i svidi mu se. Eva ode, a kada Willie i Eddie slučajno zarade poveću svotu novca varajući na pokeru, odluče je posjetiti u Clevelandu...
   Jarmusch može ići naprijed (Dead Man, 1995., Ghost Dog, 1999.) ili natrag (Slomljeno cvijeće, 2005), ali 'Čudnije od raja' ne može dosegnuti. Nije ni potrebno. Ovakav film dostaje za jednu cijelu filmsku karijeru (kao recimo 'Građanin Kane). (Mihovil Pansini / HFS)
   Jim Jarmusch je s filmom „Stranger Than Paradise“ napravio svoj proboj među vodeće američke filmske stvaraoce. Stil ovog filma snimljenog dugim statičnim kadrovima, prepunog otkačenog šarma i suptilnog humora, oličenje je minimalizma. Postao je jedan od najutjecajnijih filmova 80-ih godina. Senzibilitet i stil savršeno su se uklapali u financijske okolnosti i ograničenja pod kojim je redatelj morao raditi. Odnos Jarmuscha i Hollywooda postao je irelevantan, jer je Jarmusch sa svakim novim filmom sve više davao do znanja da nije zainteresiran da filmove radi na Hollywoodski način. Rekao je: “Ako profesionalni film košta pet milijuna dolara, onda ja još nikad nisam napravio profesionalni film.“ (blog.dnevnik.hr/ninamemis)
   Jim Jarmusch isprofilirao se kao možda najpoznatiji američki indie redatelj, snimajući nezavisne filmove  tijekom 24 godine svoje karijere. Zahvaljujući velikom talentu i upornosti, Jarmuscha prati snažan kult, a „Stranger Than Paradise“ je moguće njegov najkvalitetniji film. Radnja je minimalistička, film je sniman 16mm crno-bijelim filmom te ruši sve tradicionalne holivudske norme. Često ga nazivaju i ranim primjerom vala nezavisnog filma koji je uslijedio sljedeće desetljeće. (Laura Sinovčić / ziher.hr)
   Slike su toliko ispražnjene da vas Jarmusch tjera da primijetite svaki sićušni, grubi detalj. A ta zamračenja imaju nešto od učinka riječi Samuela Becketta: tjeraju nas da gledamo pažljivije, kao što nas Beckett tjera da pozornije slušamo. (Paulina Kael)
   Ovaj film je trajno preokrenuo ideju neovisnog filma kao nedostupne avangardne forme. (Lynn Hirschberg / The New York Times)
   “Stranger Than Paradise” je blago od početka do kraja. Prvi put sam ga vidio na filmskom festivalu u Cannesu 1984., gdje je imao svoje prvo javno prikazivanje. Polovica ljudi u kinu vjerojatno nije govorila engleski, ali to ih nije spriječilo da filmu prirede ovacije, te je na kraju osvojio nagradu Camera d'Or za najbolji prvi film. To je kao nijedan drugi film koji ste gledali, a ipak se u njemu osjećate kao kod kuće. (Roger Ebert)
   Napravljen urarskom preciznošću, "Stranger Than Paradise" je razigrano eklektičan, formalno savršen dragulj. (Paul Attanasio / Washington Post)
https://www.imdb.com/title/tt0088184/?ref_=nv_sr_srsg_0
https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-televizija/zasto-je-tako-vazan-tip-koji-u-zivotu-nije-snimio-niti-jedan-posteni-hit-4437489

JIM JARMUSCH Kad je sredinom i u drugoj polovici 80-ih buknuo novi val američkih nezavisnih autora predvođen braćom Coen, Spikeom Leejem, Gusom Van Santom i Stevenom Soderberghom, a dijelom scene postao je i po godinama i stažu stariji David Lynch, svima je bilo jasno da je inicijalni plamen zapalio Newyorčanin iz Ohia Jim Jarmusch. Kroz čitave 80-e Jarmusch je ostao najkultnijim autorom svjetskog filma, znatno utječući na jednog od vodećih europskih art-autora Akija Kaurismäkija, a 90-e su potvrdile njegovu jedinstvenost. Dok su svi ostali nezavisnjaci odlučili oploditi u međuvremenu formirani marketinški brand nezavisnog filma novcem hollywoodskih majora, Jarmusch je kao usamljeni vitez ustrajao na specifičnoj poetici ekscentrične, apsurdistički pomaknute americane čiji su zaštitni znakovi otuđeni i često letargični (anti)junaci koji gotovo redovno nekamo putuju i u čijim životima pop-kultura obično ima znatnu ulogu, potom reducirana dramaturgija s tzv. minus postupcima (posebno uočljivima u metažanrovskim intervencijama), nesporazumi u jezičnoj komunikaciji i jezične igre kao ishodište komičnog, te oprečna recepcija Amerike ovisna i o medijski stvorenoj slici o njoj. (Damir Radić / nacional.hr)

NAJBOLJE OD JARMUSCHA
Nemam nikakve želje snimati filmove za neku specifičnu publiku. Želim raditi filmove koji pričaju priče, nepredvidljive i bez ikakve manipulacije. (Jim Jarmusch)

Permanent Vacation, 1980. Jim Jarmusch, 75 min.
Scenarij: Jim Jarmusch
Uloge: Richard Boes, Ruth Bolton, Sara Driver, María Duval, Frankie Faison
   Debitantsko ostvarenje Jima Jarmuscha "Neprekidni praznici" snimljen je u nezavisnoj produkciji s vrlo skromnim sredstvima (12.000 US$ !?) na 16 mm vrpci. Dovršetak filma bio je moguć tek kada mu je Wim Wenders poklonio vrpcu. Film je trebao poslužiti kao diplomski rad no profesori ga nisu prihvatili pa je Jarmusch ostao bez diplome. U „Neprekidnim praznicima“ Jim Jarmusch potpisuje scenarij, montažu, režiju te zajedno s Johnom Luriejem i glazbu.
   Pateći od nesanice, Aloysious Parker, mladić iz disfunkcionalne obitelji luta ulicama New Yorka. Allie je zaljubljenik u glazbu Charlieja Parkera, u vezi je s Leilom za koju baš i ne mari. Svoju usamljenost na trenutke prekida susrećući razne likove po pustim ulicama...
   „Neprekidni praznici“, snimljeni 16-milimetarskom kamerom, odražavaju utjecaje američke alternativne filmske scene s istočne obale, ponajprije newyorškog undergrounda, ali i evropskog modernističkog filma, ponajprije poetike Michelangela Antonionija, a do neke mjere i ranog Wima Wendersa. Istovremeno, najavljuju temeljne motive autorova opusa – prikaz društvenih marginalaca, putovanje, nekomunikativnost, opsjednutost ikonama pop-kulture. (Tuškanac)
   Gledajući unatrag, „Permanent Vacation“ otkriva se kao proročki putokaz Jarmuschove karijere. (Soham Gadre / The Spool)
https://www.imdb.com/title/tt0084488/?ref_=nv_sr_srsg_0
https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-televizija/zasto-je-tako-vazan-tip-koji-u-zivotu-nije-snimio-niti-jedan-posteni-hit-4437489

   JIM JARMUSCH Kad je sredinom i u drugoj polovici 80-ih buknuo novi val američkih nezavisnih autora predvođen braćom Coen, Spikeom Leejem, Gusom Van Santom i Stevenom Soderberghom, a dijelom scene postao je i po godinama i stažu stariji David Lynch, svima je bilo jasno da je inicijalni plamen zapalio Newyorčanin iz Ohia Jim Jarmusch. Kroz čitave 80-e Jarmusch je ostao najkultnijim autorom svjetskog filma, znatno utječući na jednog od vodećih europskih art-autora Akija Kaurismäkija, a 90-e su potvrdile njegovu jedinstvenost. Dok su svi ostali nezavisnjaci odlučili oploditi u međuvremenu formirani marketinški brand nezavisnog filma novcem hollywoodskih majora, Jarmusch je kao usamljeni vitez ustrajao na specifičnoj poetici ekscentrične, apsurdistički pomaknute americane čiji su zaštitni znakovi otuđeni i često letargični (anti)junaci koji gotovo redovno nekamo putuju i u čijim životima pop-kultura obično ima znatnu ulogu, potom reducirana dramaturgija s tzv. minus postupcima (posebno uočljivima u metažanrovskim intervencijama), nesporazumi u jezičnoj komunikaciji i jezične igre kao ishodište komičnog, te oprečna recepcija Amerike ovisna i o medijski stvorenoj slici o njoj. (Damir Radić / nacional.hr)

NAJBOLJE OD JARMUSCHA
Nemam nikakve želje snimati filmove za neku specifičnu publiku. Želim raditi filmove koji pričaju priče, nepredvidljive i bez ikakve manipulacije. (Jim Jarmusch)

Mystery Train, 1989. Jim Jarmusch, 110 min.
Scenarij: Jim Jarmusch
Uloge: Masatoshi Nagase, Yûki Kudô, Screamin' Jay Hawkins, Nicoletta Braschi, Elizabeth Bracco, Joe Strummer, Rick Aviles, Steve Buscemi
   „Tajanstveni vlak“ Jarmuschev je omnibus iz 1989. godine. Tri priče povezane su mjestom radnje - zapušteni hotel u Memphisu u kojem se pojavljuje duh Elvisa Presleya. U prvoj priči mladi japanski par iz Yokohame putuje u Memphis, u drugoj udovica talijanskog mafijaša provodi noć u Memphisu dijeleći sobu s pričljivom Dee Dee te treća priča prati Dee Deeinog muža kojeg je napustila i koji se s prijateljem opija u baru. Zaustavi se u trgovini da nabavi još alkohola, ustrijeli prodavača te bježi s dvojicom prijatelja...
   „Mystery Train“ je meditacija o noći i prolaznosti, o rhythm-and-bluesu i Memphisu, film koji dolazi kamufliran kao špil od tri priče. Poput svojih prethodnika  izvlači suptilnu, prozirnu ljepotu iz najsirovijih materijala. (Lucy Sante, američka spisateljica i kritičarka)
   Za Jarmuscha je noć atmosferičnija od dana, stoga je ovaj film atmosfere omotao njezinim mekanim ruhom. Noć je, usto, manje užurbana od dana. A Jarmuschu se u “Tajanstvenom vlaku“ nikud se ne žuri. Film koji je definirao pojam “jarmuschovski“ giba se brzinom umornog vlaka koji je ušao u naseljeno područje i približava se stanici. (Marko Njegić, SD)
   Potpuni, fascinantni užitak. To je najbolja stvar koju je gospodin Jarmusch učinio do sada. (Vincent Canby / New York Times)
   Najbolja stvar u vezi s „Tajanstvenim vlakom“ to što vas vodi u Ameriku za koju smatrate da biste trebali sami pronaći, ako ste samo znali gdje treba tražiti. (Roger Ebert)
   „Tajanstveni vlak“ bio mi je najkompliciraniji film za napisati i snimiti, jer sam imao velik broj ljudi s kojima sam želio surađivati, to jest koje sam imao na umu dok sam pisao scenarij inspiriran književnim nasljeđem Jeffreyja Chausera, talijanskim epizodičnim filmovima i japanskim filmovima o duhovima. (Jim Jarmusch)
https://www.imdb.com/title/tt0097940/?ref_=nv_sr_srsg_0
https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-televizija/zasto-je-tako-vazan-tip-koji-u-zivotu-nije-snimio-niti-jedan-posteni-hit-4437489

JIM JARMUSCH Kad je sredinom i u drugoj polovici 80-ih buknuo novi val američkih nezavisnih autora predvođen braćom Coen, Spikeom Leejem, Gusom Van Santom i Stevenom Soderberghom, a dijelom scene postao je i po godinama i stažu stariji David Lynch, svima je bilo jasno da je inicijalni plamen zapalio Newyorčanin iz Ohia Jim Jarmusch. Kroz čitave 80-e Jarmusch je ostao najkultnijim autorom svjetskog filma, znatno utječući na jednog od vodećih europskih art-autora Akija Kaurismäkija, a 90-e su potvrdile njegovu jedinstvenost. Dok su svi ostali nezavisnjaci odlučili oploditi u međuvremenu formirani marketinški brand nezavisnog filma novcem hollywoodskih majora, Jarmusch je kao usamljeni vitez ustrajao na specifičnoj poetici ekscentrične, apsurdistički pomaknute americane čiji su zaštitni znakovi otuđeni i često letargični (anti)junaci koji gotovo redovno nekamo putuju i u čijim životima pop-kultura obično ima znatnu ulogu, potom reducirana dramaturgija s tzv. minus postupcima (posebno uočljivima u metažanrovskim intervencijama), nesporazumi u jezičnoj komunikaciji i jezične igre kao ishodište komičnog, te oprečna recepcija Amerike ovisna i o medijski stvorenoj slici o njoj. (Damir Radić / nacional.hr)

NAJBOLJE OD JARMUSCHA
Nemam nikakve želje snimati filmove za neku specifičnu publiku. Želim raditi filmove koji pričaju priče, nepredvidljive i bez ikakve manipulacije. (Jim Jarmusch)

Stranger Than Paradise, 1984. Jim Jarmusch, 89 min.
Scenarij: Jim Jarmusch
Uloge: John Lurie, Eszter Balint, Richard Edson, Cecillia Stark, Danny Rosen
   Eva, mađarska tinejdžerica, dolazi u posjet Willieju, svojem rođaku koji živi sam u neuglednom predgrađu New Yorka, a zatim odlazi teti u Cleveland. Iako u početku ne djeluje oduševljen došljakinjom iz Europe, Willie ubrzo zavoli djevojku i razvije s njom topao odnos. Willijev prijatelj Eddie također upozna Evu i svidi mu se. Eva ode, a kada Willie i Eddie slučajno zarade poveću svotu novca varajući na pokeru, odluče je posjetiti u Clevelandu...
   Jarmusch može ići naprijed (Dead Man, 1995., Ghost Dog, 1999.) ili natrag (Slomljeno cvijeće, 2005), ali 'Čudnije od raja' ne može dosegnuti. Nije ni potrebno. Ovakav film dostaje za jednu cijelu filmsku karijeru (kao recimo 'Građanin Kane). (Mihovil Pansini / HFS)
   Jim Jarmusch je s filmom „Stranger Than Paradise“ napravio svoj proboj među vodeće američke filmske stvaraoce. Stil ovog filma snimljenog dugim statičnim kadrovima, prepunog otkačenog šarma i suptilnog humora, oličenje je minimalizma. Postao je jedan od najutjecajnijih filmova 80-ih godina. Senzibilitet i stil savršeno su se uklapali u financijske okolnosti i ograničenja pod kojim je redatelj morao raditi. Odnos Jarmuscha i Hollywooda postao je irelevantan, jer je Jarmusch sa svakim novim filmom sve više davao do znanja da nije zainteresiran da filmove radi na Hollywoodski način. Rekao je: “Ako profesionalni film košta pet milijuna dolara, onda ja još nikad nisam napravio profesionalni film.“ (blog.dnevnik.hr/ninamemis)
   Jim Jarmusch isprofilirao se kao možda najpoznatiji američki indie redatelj, snimajući nezavisne filmove  tijekom 24 godine svoje karijere. Zahvaljujući velikom talentu i upornosti, Jarmuscha prati snažan kult, a „Stranger Than Paradise“ je moguće njegov najkvalitetniji film. Radnja je minimalistička, film je sniman 16mm crno-bijelim filmom te ruši sve tradicionalne holivudske norme. Često ga nazivaju i ranim primjerom vala nezavisnog filma koji je uslijedio sljedeće desetljeće. (Laura Sinovčić / ziher.hr)
   Slike su toliko ispražnjene da vas Jarmusch tjera da primijetite svaki sićušni, grubi detalj. A ta zamračenja imaju nešto od učinka riječi Samuela Becketta: tjeraju nas da gledamo pažljivije, kao što nas Beckett tjera da pozornije slušamo. (Paulina Kael)
   Ovaj film je trajno preokrenuo ideju neovisnog filma kao nedostupne avangardne forme. (Lynn Hirschberg / The New York Times)
   “Stranger Than Paradise” je blago od početka do kraja. Prvi put sam ga vidio na filmskom festivalu u Cannesu 1984., gdje je imao svoje prvo javno prikazivanje. Polovica ljudi u kinu vjerojatno nije govorila engleski, ali to ih nije spriječilo da filmu prirede ovacije, te je na kraju osvojio nagradu Camera d'Or za najbolji prvi film. To je kao nijedan drugi film koji ste gledali, a ipak se u njemu osjećate kao kod kuće. (Roger Ebert)
   Napravljen urarskom preciznošću, "Stranger Than Paradise" je razigrano eklektičan, formalno savršen dragulj. (Paul Attanasio / Washington Post)
https://www.imdb.com/title/tt0088184/?ref_=nv_sr_srsg_0
https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-televizija/zasto-je-tako-vazan-tip-koji-u-zivotu-nije-snimio-niti-jedan-posteni-hit-4437489

JIM JARMUSCH Kad je sredinom i u drugoj polovici 80-ih buknuo novi val američkih nezavisnih autora predvođen braćom Coen, Spikeom Leejem, Gusom Van Santom i Stevenom Soderberghom, a dijelom scene postao je i po godinama i stažu stariji David Lynch, svima je bilo jasno da je inicijalni plamen zapalio Newyorčanin iz Ohia Jim Jarmusch. Kroz čitave 80-e Jarmusch je ostao najkultnijim autorom svjetskog filma, znatno utječući na jednog od vodećih europskih art-autora Akija Kaurismäkija, a 90-e su potvrdile njegovu jedinstvenost. Dok su svi ostali nezavisnjaci odlučili oploditi u međuvremenu formirani marketinški brand nezavisnog filma novcem hollywoodskih majora, Jarmusch je kao usamljeni vitez ustrajao na specifičnoj poetici ekscentrične, apsurdistički pomaknute americane čiji su zaštitni znakovi otuđeni i često letargični (anti)junaci koji gotovo redovno nekamo putuju i u čijim životima pop-kultura obično ima znatnu ulogu, potom reducirana dramaturgija s tzv. minus postupcima (posebno uočljivima u metažanrovskim intervencijama), nesporazumi u jezičnoj komunikaciji i jezične igre kao ishodište komičnog, te oprečna recepcija Amerike ovisna i o medijski stvorenoj slici o njoj. (Damir Radić / nacional.hr)

NAJBOLJE OD JARMUSCHA
Nemam nikakve želje snimati filmove za neku specifičnu publiku. Želim raditi filmove koji pričaju priče, nepredvidljive i bez ikakve manipulacije. (Jim Jarmusch)

Down by Law, 1986. Jim Jarmusch, 107 min.
Scenarij: Jim Jarmusch
Uloge: Tom Waits, John Lurie, Roberto Benigni, Nicoletta Braschi, Ellen Barkin
   Radijski DJ Zack, kojem su podmetnuli ubojstvo, svodnik Jack, kojem su podmetnuli maloljetnicu i talijanski emigrant Roberto, koji je slučajno ubio čovjeka biljarskom kuglom, završe u istoj ćeliji u zatvoru. Mračni i šutljivi Zack i Jack na početku jedva trpe brbljavog Talijana koji jedva natuca engleski no situacija se bitno mijenja kada shvate da Roberto ima plan bijega iz zatvora. Uspijevaju pobjeći podzemnim tunelima te se nađu u nepreglednim, maglovitim močvarama Louisiane. Odluče se razdvojiti kako bi svatko krenuo svojim putem...
   Po dramskim elementima moglo bi se reći da je u pitanju krimić, Waitsa uhapse jer je vozio ukradeni auto s lešom u prtljažniku, Lurieu su također podmetnuli prekršaj, a najdobroćudniji među njima Benigni jedini je uistinu ubojica. Jarmusch, međutim, izbjegava žanrovske konotacije, on snima ono što bi drugi izostavili a izostavlja sve što bi komercijalni redatelj naglasio, bijeg iz zatvora kod njega se pretvara u sprdačinu, ali zato vješto slaže metaforične poante. (Nenad Polimac, JL)
   Jarmusch kreće od solidne priče kako bi ju rastavio na trenutke između, one s kojima ostali ne znaju što bi i smatraju ih suvišnima. Njegova iskrenost i jednostavnost redovito sugeriraju mnogo više nego isforsirana kompleksnost na koju smo inače navikli. Njegov je filmski jezik elementaran i vizualno u skladu s konceptom filma, glazba bitan graditelj ambijenta, a glumci, kao i on, svestrani umjetnici i osobenjaci za koje je konkretna uloga upravo i napisana. Jarmuscheve su priče ispražnjene, gotovo banalne, ali nikad isprazne, nikad bez značenja. On nam ga sam pak ne nameće jer ni on ne zna sve odgovore, već nam ostavlja slobodu za osobni doživljaj. Ili naprosto opušteno uživanje u njihovoj dopadljivoj izvrsnosti. (Karla Kovačević / ziher.hr)
   Smiješan, originalan i potpuno filmski, „Down by Law“ predstavlja Jima Jarmuscha u njegovom najzahvalnijem i najzanimljivijem obliku. (konsenzus / rotten tomattoes)
   Po mom mišljenju Jarmuschov najveći film, sadrži sjajne izvedbe triju glavnih uloga (osobito Toma Waitsa koji je jedan od mojih omiljenih umjetnika) i prekrasne crno-bijele snimke New Orleansa i zaljeva Louisiane. (Graham J / rotten tomattoes)
https://www.imdb.com/title/tt0090967/?ref_=nv_sr_srsg_0
https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-televizija/zasto-je-tako-vazan-tip-koji-u-zivotu-nije-snimio-niti-jedan-posteni-hit-4437489

JIM JARMUSCH Kad je sredinom i u drugoj polovici 80-ih buknuo novi val američkih nezavisnih autora predvođen braćom Coen, Spikeom Leejem, Gusom Van Santom i Stevenom Soderberghom, a dijelom scene postao je i po godinama i stažu stariji David Lynch, svima je bilo jasno da je inicijalni plamen zapalio Newyorčanin iz Ohia Jim Jarmusch. Kroz čitave 80-e Jarmusch je ostao najkultnijim autorom svjetskog filma, znatno utječući na jednog od vodećih europskih art-autora Akija Kaurismäkija, a 90-e su potvrdile njegovu jedinstvenost. Dok su svi ostali nezavisnjaci odlučili oploditi u međuvremenu formirani marketinški brand nezavisnog filma novcem hollywoodskih majora, Jarmusch je kao usamljeni vitez ustrajao na specifičnoj poetici ekscentrične, apsurdistički pomaknute americane čiji su zaštitni znakovi otuđeni i često letargični (anti)junaci koji gotovo redovno nekamo putuju i u čijim životima pop-kultura obično ima znatnu ulogu, potom reducirana dramaturgija s tzv. minus postupcima (posebno uočljivima u metažanrovskim intervencijama), nesporazumi u jezičnoj komunikaciji i jezične igre kao ishodište komičnog, te oprečna recepcija Amerike ovisna i o medijski stvorenoj slici o njoj. (Damir Radić / nacional.hr)

PODCIJENJENI NEZAVISNI AMERIČKI FILM 70-TIH
The Friends of Eddie Coyle, 1973. Peter Yates, 102 min.
Scenarij: Paul Monash po istoimenom romanu Georgea V. Higginsa iz 1970.
Uloge: Robert Mitchum, Peter Boyle, Richard Jordan, Steven Keats
   Eddie Coyle, sitni gangster iz Bostona koji, nakon što je uhapšen prilikom krijumčarenja oružja, pristaje na ponudu federalnih vlasti i postaje doušnik. Radnja prikazuje kako se pri tome ponaša neoprezno, te na sebe dovlači sumnju drugih pripadnika irskoameričke mafije, uključujući najboljeg prijatelja.
   Krimić Georgea V. Higginsa „Prijatelji Eddieja Coylea“ dobro je prihvaćen od strane kritičara i javnosti, s pričom o bostonskom kriminalnom miljeu, u čijem fokusu je čovjek koji izdaje svoje kompanjone kriminalce kako bi sebi i obitelji omogućio bolji život. Higgins je počeo pisati početkom desetljeća, a kvalitete njegove grube proze, oskudnog stila i izravnog pristupa privukli su pozornost producenta Paula Monasha, koji je otkupio prava na roman. Higgins nije dobio priliku adaptirati vlastiti roman za ekran, jer je sam Monash odlučio napisati scenarij.
   Zahvaljujući Mitchumovoj glumi, snažnoj priči i uglađenoj režiji, "Eddie Coyle" je iznenađujuće zanimljiva studija karaktera. (GJ Fleming / Orlando Sentinel)
   Jedan od najboljih gangsterskih filmova 1970-ih, zadivljujuća je priča o lošim životima i odanosti, predstavljena s redateljevim zaštitnim znakom autentičnosti i naturalizma, te izvanrednim nizom izvedbi, predvođenih nikad boljim Mitchumum. (eurekavideo.co.uk)
   Eddie Coyle stvoren je za Mitchuma: umoran sredovječni čovjek, ali čvrst i ponosan; čovjek koji je prečesto u životu bio povrijeđen da ne poštuje bol; čovjek koji će sve riskirati da zaštiti vlastiti teritorij. (Roger Ebert)
   On je majstor tišine. Njegova je jača strana neizbrisiv identitet. Jednostavnim prisustvom, Mitchum može učiniti da gotovo svaki drugi glumac izgleda poput rupa na ekranu. (redatelj David Lean)
   On stvarno izgleda dobro kao Eddie Coyle. Kad su ga prvi put razmatrali za ulogu, bio sam malo zatečen. Jednostavno, nisam mislio na njega. Ne znam na koga sam mislio, ako sam na ikoga, ali to nije bio Mitchum. Međutim, kada ga vidite u tom djelu, to je nevjerojatno. On je jednostavno savršen. (George V. Higgins)
https://www.imdb.com/title/tt0070077/?ref_=nv_sr_srsg_0

   U Americi su 70-e godine bile ispunjene (danas) klasičnim autorskim filmovima, međutim, mnogi su naslovi prošli ispod radara. Najkraće, nepravedno zanemareni. U sjeni zvučnijih radova istih autora, pomicali su filmske kanone poput slavnijeg „novog hollywooda“ (Altman, Scorsese, Cimino, Carpenter, Milius, Boorman...), dovoljno kvalitetni da bi ih označili kao radikalnije od mainstream filmova.

NAJBOLJE OD JARMUSCHA
Nemam nikakve želje snimati filmove za neku specifičnu publiku. Želim raditi filmove koji pričaju priče, nepredvidljive i bez ikakve manipulacije. (Jim Jarmusch)

Night on Earth, 1991. Jim Jarmusch, 129 min.
Scenarij: Jim Jarmusch
Uloge: Gena Rowlands, Winona Ryder, Armin Mueller-Stahl, Giancarlo Esposito, Rosie Perez, Isaach De Bankolé, Béatrice Dalle, Roberto Benigni
   Omnibus od pet priča čije se radnje događaju u taksiju, ali u različitim svjetskim gradovima. Ljudi različitog karaktera, zanimanja i namjera sjedaju u taksi te, vozeći se, kroz konverzaciju otkrivaju dio sebe dok kadrovima prolaze gradske vedute, avenije, ulice, svjetleće reklame... Razgovori između taksi vozača i putnika o bitnim i nebitnim stvarima odvijaju se na različitim jezicima u pet svjetskih metropola: Los Angelesu, New Yorku, Parizu, Rimu i Helsinkiju. I dok je u Los Angelesu večer tek pala, u Helsinkiju već stiže zora.
   „Noć na zemlji“ završni je film prve faze opusa Jima Jarmuscha, nakon koje će se upustiti u eksperimentiranje žanrovima vesterna, gangsterskog filma i trilera. Film je to u kojem se eksplicitno dovodi u središte jedan od njegovih omiljenih motiva – komunikacija, odnosno problemi u komunikaciji, na individualnoj i kolektivnoj razini. (Tuškanac)
   Iako će možda trebati neko vrijeme da shvatite Jarmuschovu suštinu, držite se; do trenutka kad Tom Waits „zareži“ svoj lijepi, završni valcer preko špice, Jarmusch nam je pokazao trenutke koje većina filmaša uopće ne primjećuje. (Geoff Andrew / Time Out)
   Zabavan, prodoran, šaljiv i tužan film. (Malcolm Johnson / Hartford Courant)
   Jim Jarmusch razumije ljudska bića. Kako ja to vidim, proživio je svoj život promatrajući ih; zauvijek fasciniran stvarima koje govore, načinima na koji se kreću i kako razmišljaju. Rođeni filmaš; svoj opći interes za čovječanstvo donosi na ekran s puno strasti. To je ono što radi od "Stranger Than Paradise" i "Mystery Train"; i to je ono što on radi u "Noći na zemlji", mom osobnom favoritu ovog redatelja. (Ryan M / rotten tomattoes)
https://www.imdb.com/title/tt0102536/?ref_=fn_al_tt_1
https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-televizija/zasto-je-tako-vazan-tip-koji-u-zivotu-nije-snimio-niti-jedan-posteni-hit-4437489

JIM JARMUSCH Kad je sredinom i u drugoj polovici 80-ih buknuo novi val američkih nezavisnih autora predvođen braćom Coen, Spikeom Leejem, Gusom Van Santom i Stevenom Soderberghom, a dijelom scene postao je i po godinama i stažu stariji David Lynch, svima je bilo jasno da je inicijalni plamen zapalio Newyorčanin iz Ohia Jim Jarmusch. Kroz čitave 80-e Jarmusch je ostao najkultnijim autorom svjetskog filma, znatno utječući na jednog od vodećih europskih art-autora Akija Kaurismäkija, a 90-e su potvrdile njegovu jedinstvenost. Dok su svi ostali nezavisnjaci odlučili oploditi u međuvremenu formirani marketinški brand nezavisnog filma novcem hollywoodskih majora, Jarmusch je kao usamljeni vitez ustrajao na specifičnoj poetici ekscentrične, apsurdistički pomaknute americane čiji su zaštitni znakovi otuđeni i često letargični (anti)junaci koji gotovo redovno nekamo putuju i u čijim životima pop-kultura obično ima znatnu ulogu, potom reducirana dramaturgija s tzv. minus postupcima (posebno uočljivima u metažanrovskim intervencijama), nesporazumi u jezičnoj komunikaciji i jezične igre kao ishodište komičnog, te oprečna recepcija Amerike ovisna i o medijski stvorenoj slici o njoj. (Damir Radić / nacional.hr)

NAJBOLJE OD JARMUSCHA
Nemam nikakve želje snimati filmove za neku specifičnu publiku. Želim raditi filmove koji pričaju priče, nepredvidljive i bez ikakve manipulacije. (Jim Jarmusch)

Mystery Train, 1989. Jim Jarmusch, 110 min.
Scenarij: Jim Jarmusch
Uloge: Masatoshi Nagase, Yûki Kudô, Screamin' Jay Hawkins, Nicoletta Braschi, Elizabeth Bracco, Joe Strummer, Rick Aviles, Steve Buscemi
   „Tajanstveni vlak“ Jarmuschev je omnibus iz 1989. godine. Tri priče povezane su mjestom radnje - zapušteni hotel u Memphisu u kojem se pojavljuje duh Elvisa Presleya. U prvoj priči mladi japanski par iz Yokohame putuje u Memphis, u drugoj udovica talijanskog mafijaša provodi noć u Memphisu dijeleći sobu s pričljivom Dee Dee te treća priča prati Dee Deeinog muža kojeg je napustila i koji se s prijateljem opija u baru. Zaustavi se u trgovini da nabavi još alkohola, ustrijeli prodavača te bježi s dvojicom prijatelja...
   „Mystery Train“ je meditacija o noći i prolaznosti, o rhythm-and-bluesu i Memphisu, film koji dolazi kamufliran kao špil od tri priče. Poput svojih prethodnika  izvlači suptilnu, prozirnu ljepotu iz najsirovijih materijala. (Lucy Sante, američka spisateljica i kritičarka)
   Za Jarmuscha je noć atmosferičnija od dana, stoga je ovaj film atmosfere omotao njezinim mekanim ruhom. Noć je, usto, manje užurbana od dana. A Jarmuschu se u “Tajanstvenom vlaku“ nikud se ne žuri. Film koji je definirao pojam “jarmuschovski“ giba se brzinom umornog vlaka koji je ušao u naseljeno područje i približava se stanici. (Marko Njegić, SD)
   Potpuni, fascinantni užitak. To je najbolja stvar koju je gospodin Jarmusch učinio do sada. (Vincent Canby / New York Times)
   Najbolja stvar u vezi s „Tajanstvenim vlakom“ to što vas vodi u Ameriku za koju smatrate da biste trebali sami pronaći, ako ste samo znali gdje treba tražiti. (Roger Ebert)
   „Tajanstveni vlak“ bio mi je najkompliciraniji film za napisati i snimiti, jer sam imao velik broj ljudi s kojima sam želio surađivati, to jest koje sam imao na umu dok sam pisao scenarij inspiriran književnim nasljeđem Jeffreyja Chausera, talijanskim epizodičnim filmovima i japanskim filmovima o duhovima. (Jim Jarmusch)
https://www.imdb.com/title/tt0097940/?ref_=nv_sr_srsg_0
https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-televizija/zasto-je-tako-vazan-tip-koji-u-zivotu-nije-snimio-niti-jedan-posteni-hit-4437489

JIM JARMUSCH Kad je sredinom i u drugoj polovici 80-ih buknuo novi val američkih nezavisnih autora predvođen braćom Coen, Spikeom Leejem, Gusom Van Santom i Stevenom Soderberghom, a dijelom scene postao je i po godinama i stažu stariji David Lynch, svima je bilo jasno da je inicijalni plamen zapalio Newyorčanin iz Ohia Jim Jarmusch. Kroz čitave 80-e Jarmusch je ostao najkultnijim autorom svjetskog filma, znatno utječući na jednog od vodećih europskih art-autora Akija Kaurismäkija, a 90-e su potvrdile njegovu jedinstvenost. Dok su svi ostali nezavisnjaci odlučili oploditi u međuvremenu formirani marketinški brand nezavisnog filma novcem hollywoodskih majora, Jarmusch je kao usamljeni vitez ustrajao na specifičnoj poetici ekscentrične, apsurdistički pomaknute americane čiji su zaštitni znakovi otuđeni i često letargični (anti)junaci koji gotovo redovno nekamo putuju i u čijim životima pop-kultura obično ima znatnu ulogu, potom reducirana dramaturgija s tzv. minus postupcima (posebno uočljivima u metažanrovskim intervencijama), nesporazumi u jezičnoj komunikaciji i jezične igre kao ishodište komičnog, te oprečna recepcija Amerike ovisna i o medijski stvorenoj slici o njoj. (Damir Radić / nacional.hr)

NAJBOLJE OD JARMUSCHA
Nemam nikakve želje snimati filmove za neku specifičnu publiku. Želim raditi filmove koji pričaju priče, nepredvidljive i bez ikakve manipulacije. (Jim Jarmusch)

Dead Man, 1995. Jim Jarmusch, 121 min.
Scenarij: Jim Jarmusch
Uloge: Johnny Depp, Gary Farmer, Lance Henriksen, Michael Wincott, John Hurt, Robert Mitchum, Crispin Glover
    Stigavši u, za čovjeka s istoka, prilično negostoljubiv gradić doznaje da je zakasnio i da je njegovo radno mjesto već odavno popunjeno. Ne pomaže ni razgovor s vlasnikom Johnom Dickinsonom, pa je Blake u velikoj nevolji, jer je u putovanje uložio gotovo svu ušteđevinu. Pomogne uličnoj prodavačici cvijeća, a ona ga pozove k sebi. No, kada ih njezin zaručnik zatekne u krevetu, želeći ubiti Blakea, pogodi ženu, a njega rani. Blake ga na to ubije i bježi. Sljedeći dan probudi se iz nesvijesti dok mu Indijanac po imenu Nobody liječi ranu...
   Revizionističkim vesternom „Mrtav čovjek“, u kojemu je mit o američkoj granici podvrgnut brojnim inverzijama te poništenju metafizičkim putovanjem u smrt, počinje nova etapa u opusu Jima Jarmuscha, obilježena filmovima sumorna i liričnija ugođaja, meditativne i onostrane sugestije. (Tuškanac)
   Posegnuvši za žanrovskom ikonografijom vesterna te mistično-romantičarskom baštinom engleskog pjesnika Williama Blakea, djelomice napuštajući narativnu strukturu prijašnjih filmova, ali ne i svoje temeljne preokupacije, Jarmusch meta-žanrovskom subverzijom pretvara američku 'granicu' u predvorje pakla, a mit o njezinu osvajanju u metafizičko putovanje u smrt. (Diana Nenadić / HFS)
   "Mrtav čovjek" ostaje njegovo remek-djelo, onirično putovanje po Divljem Zapadu s junakom po imenu William Blake, prekrasnom Müllerovom fotografijom, snenom glazbom Neila Younga, neočekivanim prizorima nasilja i glumačkom postavom u kojoj su Johnny Depp, Robert Mitchum (njegova zadnja filmska uloga), Billy Bob Thornton i Iggy Pop. (Nenad Polimac / JL)
   Jedan od najboljih filmova 1990-ih. (AO Scott / The New York Times)
  „Mrtav čovjek“ je elegična filmska poema koja istražuje sramotnu povijest zloće i rasizma naše zemlje. (David Harris / Spectrum Culture)
https://www.imdb.com/title/tt0112817/?ref_=nv_sr_srsg_3
https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-televizija/zasto-je-tako-vazan-tip-koji-u-zivotu-nije-snimio-niti-jedan-posteni-hit-4437489

JIM JARMUSCH Kad je sredinom i u drugoj polovici 80-ih buknuo novi val američkih nezavisnih autora predvođen braćom Coen, Spikeom Leejem, Gusom Van Santom i Stevenom Soderberghom, a dijelom scene postao je i po godinama i stažu stariji David Lynch, svima je bilo jasno da je inicijalni plamen zapalio Newyorčanin iz Ohia Jim Jarmusch. Kroz čitave 80-e Jarmusch je ostao najkultnijim autorom svjetskog filma, znatno utječući na jednog od vodećih europskih art-autora Akija Kaurismäkija, a 90-e su potvrdile njegovu jedinstvenost. Dok su svi ostali nezavisnjaci odlučili oploditi u međuvremenu formirani marketinški brand nezavisnog filma novcem hollywoodskih majora, Jarmusch je kao usamljeni vitez ustrajao na specifičnoj poetici ekscentrične, apsurdistički pomaknute americane čiji su zaštitni znakovi otuđeni i često letargični (anti)junaci koji gotovo redovno nekamo putuju i u čijim životima pop-kultura obično ima znatnu ulogu, potom reducirana dramaturgija s tzv. minus postupcima (posebno uočljivima u metažanrovskim intervencijama), nesporazumi u jezičnoj komunikaciji i jezične igre kao ishodište komičnog, te oprečna recepcija Amerike ovisna i o medijski stvorenoj slici o njoj. (Damir Radić / nacional.hr)

NAJBOLJE OD JARMUSCHA
Nemam nikakve želje snimati filmove za neku specifičnu publiku. Želim raditi filmove koji pričaju priče, nepredvidljive i bez ikakve manipulacije. (Jim Jarmusch)

Night on Earth, 1991. Jim Jarmusch, 129 min.
Scenarij: Jim Jarmusch
Uloge: Gena Rowlands, Winona Ryder, Armin Mueller-Stahl, Giancarlo Esposito, Rosie Perez, Isaach De Bankolé, Béatrice Dalle, Roberto Benigni
   Omnibus od pet priča čije se radnje događaju u taksiju, ali u različitim svjetskim gradovima. Ljudi različitog karaktera, zanimanja i namjera sjedaju u taksi te, vozeći se, kroz konverzaciju otkrivaju dio sebe dok kadrovima prolaze gradske vedute, avenije, ulice, svjetleće reklame... Razgovori između taksi vozača i putnika o bitnim i nebitnim stvarima odvijaju se na različitim jezicima u pet svjetskih metropola: Los Angelesu, New Yorku, Parizu, Rimu i Helsinkiju. I dok je u Los Angelesu večer tek pala, u Helsinkiju već stiže zora.
   „Noć na zemlji“ završni je film prve faze opusa Jima Jarmuscha, nakon koje će se upustiti u eksperimentiranje žanrovima vesterna, gangsterskog filma i trilera. Film je to u kojem se eksplicitno dovodi u središte jedan od njegovih omiljenih motiva – komunikacija, odnosno problemi u komunikaciji, na individualnoj i kolektivnoj razini. (Tuškanac)
   Iako će možda trebati neko vrijeme da shvatite Jarmuschovu suštinu, držite se; do trenutka kad Tom Waits „zareži“ svoj lijepi, završni valcer preko špice, Jarmusch nam je pokazao trenutke koje većina filmaša uopće ne primjećuje. (Geoff Andrew / Time Out)
   Zabavan, prodoran, šaljiv i tužan film. (Malcolm Johnson / Hartford Courant)
   Jim Jarmusch razumije ljudska bića. Kako ja to vidim, proživio je svoj život promatrajući ih; zauvijek fasciniran stvarima koje govore, načinima na koji se kreću i kako razmišljaju. Rođeni filmaš; svoj opći interes za čovječanstvo donosi na ekran s puno strasti. To je ono što radi od "Stranger Than Paradise" i "Mystery Train"; i to je ono što on radi u "Noći na zemlji", mom osobnom favoritu ovog redatelja. (Ryan M / rotten tomattoes)
https://www.imdb.com/title/tt0102536/?ref_=fn_al_tt_1
https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-televizija/zasto-je-tako-vazan-tip-koji-u-zivotu-nije-snimio-niti-jedan-posteni-hit-4437489

JIM JARMUSCH Kad je sredinom i u drugoj polovici 80-ih buknuo novi val američkih nezavisnih autora predvođen braćom Coen, Spikeom Leejem, Gusom Van Santom i Stevenom Soderberghom, a dijelom scene postao je i po godinama i stažu stariji David Lynch, svima je bilo jasno da je inicijalni plamen zapalio Newyorčanin iz Ohia Jim Jarmusch. Kroz čitave 80-e Jarmusch je ostao najkultnijim autorom svjetskog filma, znatno utječući na jednog od vodećih europskih art-autora Akija Kaurismäkija, a 90-e su potvrdile njegovu jedinstvenost. Dok su svi ostali nezavisnjaci odlučili oploditi u međuvremenu formirani marketinški brand nezavisnog filma novcem hollywoodskih majora, Jarmusch je kao usamljeni vitez ustrajao na specifičnoj poetici ekscentrične, apsurdistički pomaknute americane čiji su zaštitni znakovi otuđeni i često letargični (anti)junaci koji gotovo redovno nekamo putuju i u čijim životima pop-kultura obično ima znatnu ulogu, potom reducirana dramaturgija s tzv. minus postupcima (posebno uočljivima u metažanrovskim intervencijama), nesporazumi u jezičnoj komunikaciji i jezične igre kao ishodište komičnog, te oprečna recepcija Amerike ovisna i o medijski stvorenoj slici o njoj. (Damir Radić / nacional.hr)

5. FESTIVAL POLJSKIH FILMOVA
Tesciowie, 2021. Jakub Michalczuk, 82 min.
Scenarij: Marek Modzelewski
Uloge: Marcin Dorociński, Maja Ostaszewska, Izabela Kuna, Adam Woronowicz, Otar Saralidze, Maciej Miszczak, Monika Pikuła
   Zaruke su raskinute praktički na pragu crkve, na dan vjenčanja. Raskida ih mladoženja Łukasz, a nitko ne zna iz kojeg razloga. Skandal, zbunjenost, suze... Ali gosti su već došli, neki izdaleka. Treba ih pozvati barem na ručak. U stražnjem dijelu svadbene dvorane sastaju se roditelji mladenaca. Ovo je priča o njima. Potječu iz dva različita svijeta, iz različitih društvenih slojeva. Małgorzata i Andrzej, odnosno roditelji mladoženje, predstavnici su poljskog višeg sloja, intelektualci. Obrazovani, bogati ljudi. Zlonamjerni će reći "buržoazija." Wanda i Tadeusz, odnosno mladenkini roditelji, jednostavni su ljudi, bez obrazovanja, puno siromašniji. Jednom riječju, "proletarijat" U početku su jedni i drugi šokirani: Weronika i Łukasz, unatoč razlikama između njihovih obitelji, izgledali su kao da su zaljubljeni i sretni. Što se to dogodilo?
https://www.imdb.com/title/tt14834542/?ref_=nv_sr_srsg_4

NAJBOLJE OD JARMUSCHA
Nemam nikakve želje snimati filmove za neku specifičnu publiku. Želim raditi filmove koji pričaju priče, nepredvidljive i bez ikakve manipulacije. (Jim Jarmusch)

Down by Law, 1986. Jim Jarmusch, 107 min.
Scenarij: Jim Jarmusch
Uloge: Tom Waits, John Lurie, Roberto Benigni, Nicoletta Braschi, Ellen Barkin
   Radijski DJ Zack, kojem su podmetnuli ubojstvo, svodnik Jack, kojem su podmetnuli maloljetnicu i talijanski emigrant Roberto, koji je slučajno ubio čovjeka biljarskom kuglom, završe u istoj ćeliji u zatvoru. Mračni i šutljivi Zack i Jack na početku jedva trpe brbljavog Talijana koji jedva natuca engleski no situacija se bitno mijenja kada shvate da Roberto ima plan bijega iz zatvora. Uspijevaju pobjeći podzemnim tunelima te se nađu u nepreglednim, maglovitim močvarama Louisiane. Odluče se razdvojiti kako bi svatko krenuo svojim putem...
   Po dramskim elementima moglo bi se reći da je u pitanju krimić, Waitsa uhapse jer je vozio ukradeni auto s lešom u prtljažniku, Lurieu su također podmetnuli prekršaj, a najdobroćudniji među njima Benigni jedini je uistinu ubojica. Jarmusch, međutim, izbjegava žanrovske konotacije, on snima ono što bi drugi izostavili a izostavlja sve što bi komercijalni redatelj naglasio, bijeg iz zatvora kod njega se pretvara u sprdačinu, ali zato vješto slaže metaforične poante. (Nenad Polimac, JL)
   Jarmusch kreće od solidne priče kako bi ju rastavio na trenutke između, one s kojima ostali ne znaju što bi i smatraju ih suvišnima. Njegova iskrenost i jednostavnost redovito sugeriraju mnogo više nego isforsirana kompleksnost na koju smo inače navikli. Njegov je filmski jezik elementaran i vizualno u skladu s konceptom filma, glazba bitan graditelj ambijenta, a glumci, kao i on, svestrani umjetnici i osobenjaci za koje je konkretna uloga upravo i napisana. Jarmuscheve su priče ispražnjene, gotovo banalne, ali nikad isprazne, nikad bez značenja. On nam ga sam pak ne nameće jer ni on ne zna sve odgovore, već nam ostavlja slobodu za osobni doživljaj. Ili naprosto opušteno uživanje u njihovoj dopadljivoj izvrsnosti. (Karla Kovačević / ziher.hr)
   Smiješan, originalan i potpuno filmski, „Down by Law“ predstavlja Jima Jarmuscha u njegovom najzahvalnijem i najzanimljivijem obliku. (konsenzus / rotten tomattoes)
   Po mom mišljenju Jarmuschov najveći film, sadrži sjajne izvedbe triju glavnih uloga (osobito Toma Waitsa koji je jedan od mojih omiljenih umjetnika) i prekrasne crno-bijele snimke New Orleansa i zaljeva Louisiane. (Graham J / rotten tomattoes)
https://www.imdb.com/title/tt0090967/?ref_=nv_sr_srsg_0
https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-televizija/zasto-je-tako-vazan-tip-koji-u-zivotu-nije-snimio-niti-jedan-posteni-hit-4437489

JIM JARMUSCH Kad je sredinom i u drugoj polovici 80-ih buknuo novi val američkih nezavisnih autora predvođen braćom Coen, Spikeom Leejem, Gusom Van Santom i Stevenom Soderberghom, a dijelom scene postao je i po godinama i stažu stariji David Lynch, svima je bilo jasno da je inicijalni plamen zapalio Newyorčanin iz Ohia Jim Jarmusch. Kroz čitave 80-e Jarmusch je ostao najkultnijim autorom svjetskog filma, znatno utječući na jednog od vodećih europskih art-autora Akija Kaurismäkija, a 90-e su potvrdile njegovu jedinstvenost. Dok su svi ostali nezavisnjaci odlučili oploditi u međuvremenu formirani marketinški brand nezavisnog filma novcem hollywoodskih majora, Jarmusch je kao usamljeni vitez ustrajao na specifičnoj poetici ekscentrične, apsurdistički pomaknute americane čiji su zaštitni znakovi otuđeni i često letargični (anti)junaci koji gotovo redovno nekamo putuju i u čijim životima pop-kultura obično ima znatnu ulogu, potom reducirana dramaturgija s tzv. minus postupcima (posebno uočljivima u metažanrovskim intervencijama), nesporazumi u jezičnoj komunikaciji i jezične igre kao ishodište komičnog, te oprečna recepcija Amerike ovisna i o medijski stvorenoj slici o njoj. (Damir Radić / nacional.hr)

5. FESTIVAL POLJSKIH FILMOVA
Maryjki, 2020. Daria Woszek, 75 min.
Scenarij: Sylwester Piechura, Daria Woszek, Aleksandra Åšwierk
Uloge: Grażyna Misiorowska, Helena Sujecka, Sylwester Piechura, Janusz Chabior, Magdalena Koleńnik
   Glavna junakinja filma je 50-godišnja Marija koja vrijeme provodi uglavnom u svom stanu, punom izlizanih figurica Gospe, odnosno Marijica. Puši cigarete, pijucka martini, čita ljubavne romane i dugo se kupa pri svjetlu svijeća. Ostatak svakog dana žena provodi u lokalnom supermarketu u kojem radi. Njenu rutinu s vremena na vrijeme, uvijek nenajavljeno i kaotično, prekidaju posjeti njene nećakinje Helene, koja svrati kod Marije kad je svijet umori i ozlijedi. Ovako se zajedno s Marijicama skrivaju od svijeta. Ova monotonija prestaje kada Marija započne hormonsku nadomjesnu terapiju koja na nju i ljude oko nje ima iznenađujući, turbulentan i pomalo zabavan utjecaj.
https://www.imdb.com/title/tt10132068/?ref_=nv_sr_srsg_0

NAJBOLJE OD JARMUSCHA
Nemam nikakve želje snimati filmove za neku specifičnu publiku. Želim raditi filmove koji pričaju priče, nepredvidljive i bez ikakve manipulacije. (Jim Jarmusch)

Dead Man, 1995. Jim Jarmusch, 121 min.
Scenarij: Jim Jarmusch
Uloge: Johnny Depp, Gary Farmer, Lance Henriksen, Michael Wincott, John Hurt, Robert Mitchum, Crispin Glover
    Stigavši u, za čovjeka s istoka, prilično negostoljubiv gradić doznaje da je zakasnio i da je njegovo radno mjesto već odavno popunjeno. Ne pomaže ni razgovor s vlasnikom Johnom Dickinsonom, pa je Blake u velikoj nevolji, jer je u putovanje uložio gotovo svu ušteđevinu. Pomogne uličnoj prodavačici cvijeća, a ona ga pozove k sebi. No, kada ih njezin zaručnik zatekne u krevetu, želeći ubiti Blakea, pogodi ženu, a njega rani. Blake ga na to ubije i bježi. Sljedeći dan probudi se iz nesvijesti dok mu Indijanac po imenu Nobody liječi ranu...
   Revizionističkim vesternom „Mrtav čovjek“, u kojemu je mit o američkoj granici podvrgnut brojnim inverzijama te poništenju metafizičkim putovanjem u smrt, počinje nova etapa u opusu Jima Jarmuscha, obilježena filmovima sumorna i liričnija ugođaja, meditativne i onostrane sugestije. (Tuškanac)
   Posegnuvši za žanrovskom ikonografijom vesterna te mistično-romantičarskom baštinom engleskog pjesnika Williama Blakea, djelomice napuštajući narativnu strukturu prijašnjih filmova, ali ne i svoje temeljne preokupacije, Jarmusch meta-žanrovskom subverzijom pretvara američku 'granicu' u predvorje pakla, a mit o njezinu osvajanju u metafizičko putovanje u smrt. (Diana Nenadić / HFS)
   "Mrtav čovjek" ostaje njegovo remek-djelo, onirično putovanje po Divljem Zapadu s junakom po imenu William Blake, prekrasnom Müllerovom fotografijom, snenom glazbom Neila Younga, neočekivanim prizorima nasilja i glumačkom postavom u kojoj su Johnny Depp, Robert Mitchum (njegova zadnja filmska uloga), Billy Bob Thornton i Iggy Pop. (Nenad Polimac / JL)
   Jedan od najboljih filmova 1990-ih. (AO Scott / The New York Times)
  „Mrtav čovjek“ je elegična filmska poema koja istražuje sramotnu povijest zloće i rasizma naše zemlje. (David Harris / Spectrum Culture)
https://www.imdb.com/title/tt0112817/?ref_=nv_sr_srsg_3
https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-televizija/zasto-je-tako-vazan-tip-koji-u-zivotu-nije-snimio-niti-jedan-posteni-hit-4437489

JIM JARMUSCH Kad je sredinom i u drugoj polovici 80-ih buknuo novi val američkih nezavisnih autora predvođen braćom Coen, Spikeom Leejem, Gusom Van Santom i Stevenom Soderberghom, a dijelom scene postao je i po godinama i stažu stariji David Lynch, svima je bilo jasno da je inicijalni plamen zapalio Newyorčanin iz Ohia Jim Jarmusch. Kroz čitave 80-e Jarmusch je ostao najkultnijim autorom svjetskog filma, znatno utječući na jednog od vodećih europskih art-autora Akija Kaurismäkija, a 90-e su potvrdile njegovu jedinstvenost. Dok su svi ostali nezavisnjaci odlučili oploditi u međuvremenu formirani marketinški brand nezavisnog filma novcem hollywoodskih majora, Jarmusch je kao usamljeni vitez ustrajao na specifičnoj poetici ekscentrične, apsurdistički pomaknute americane čiji su zaštitni znakovi otuđeni i često letargični (anti)junaci koji gotovo redovno nekamo putuju i u čijim životima pop-kultura obično ima znatnu ulogu, potom reducirana dramaturgija s tzv. minus postupcima (posebno uočljivima u metažanrovskim intervencijama), nesporazumi u jezičnoj komunikaciji i jezične igre kao ishodište komičnog, te oprečna recepcija Amerike ovisna i o medijski stvorenoj slici o njoj. (Damir Radić / nacional.hr)

5. FESTIVAL POLJSKIH FILMOVA
Powrót do tamtych dni, 2021. Konrad Aksinowicz, 104 min.
Scenarij: Konrad Aksinowicz
Uloge: Maciej Stuhr, Weronika KsiÄ…żkiewicz, Teodor Koziar, Katarzyna Warnke, Sebastian Stankiewicz, Bogdan Koca
   Tomek živi sam s majkom jer je njegov otac Alek otišao trbuhom za kruhom u SAD. Neočekivano, muškarac se pojavi kod kuće s gomilom poklona, ali ne objašnjava razlog povratka. Čini se da su svi sretni, ali nešto uznemirujuće visi u zraku. Kako vrijeme prolazi, primjetno je da se Alek bori s jakom ovisnošću o alkoholu, koja postupno uništava Tomekovu obitelj i njegovo djetinjstvo. Dječak mora vrlo brzo odrasti i suočiti se sa stvarnošću koja ne bi smjela biti sudbina ni jednog djeteta.
https://www.imdb.com/title/tt5934552/?ref_=nm_flmg_dr_1

PODCIJENJENI NEZAVISNI AMERIČKI FILM 70-TIH
Blue Collar, 1978. Paul Schrader, 114 min.
Scenarij: Paul i Leonard Schrader
Uloge: Richard Pryor, Harvey Keitel, Yaphet Kotto
   Priča o tri očajna radnika u automobilskoj tvornici kojima je dosta ignoriranja i omaložavanja od strane tvorničkog sindikata pa odluće orobit sindikalni sef. Iako na prvi pogled razočarani ulovom, shvaćaju da su pljačkom došli u posjed puno vrjednijeg plijena: informacija koje upućuju na korupciju unutar sindikata i povezanost s organiziranim zločinom. Naši junaci naći će se pred dilemom: prijaviti vlastiti sindikat vlastima ili se na drugi način okoristiti situacijom.
   Redateljski prvijenac Paula Schradera (scenarist „Yakuze“ 1975., „Opsesije“ 1976., „Taksiste“ 1976., „Razjarenog bika“ 1980, …) jedan je od najboljih filmova u njegovoj karijeri ponajprije zahvaljujući odličnoj režiji i radu s glumcima, te razornom vizijom pojedinca u koruptivnom sustavu, koja je jednako aktualna danas, kao i prije četiri desetljeća.
   Redatelj Spike Lee uvrstio je film na svoj popis osnovnih filmova "Filmovi koje svi ambiciozni filmaši moraju vidjeti". New York Times stavio je film na svoju listu 1000 najboljih filmova ikada. U svojoj autobiografiji „Born to Run“, Bruce Springsteen imenuje „Plavi ovratnik“ i „Taksista“ kao dva svoja najdraža filma 1970-ih.
   Ne mogu se sjetit puno boljih  filmova koji govore o problemima radničke klase, pogotovo ne na ovako pametan način. (geronimo / bug.hr/forum/topic/filmovi)
   Redateljski debi Paula Schradera neočekivano je žestoka melodrama radničke klase smještena u Detroit. (Jerry Renshaw / Austin Chronicle)
   Ovo nije zabavan film...ali je izvanredan, s tri stvarno sjajne glumačke izvedbe i Schraderom u svom najboljem izdanju. (Jason Shawhan / Nashville Scene)
   "Plavi ovratnik" još jednom dokazuje da je Paul Schrader jedan od najvećih i najpodcijenjenijih filmskih stvaratelja; čovjek čiji se filmovi toliko dosljedno zanemaruju da se čini gotovo namjernim. "Plavi ovratnik" rezultat je Schraderove izvrsnosti u pisanju i režiji, a izvedbe Keitela, Pryora i Kotta uvelike su opravdane njegovim scenarijem. Njegov film nije toliko lekcija o tome kako se osloboditi lanaca u kojima se nalaze plavi ovratnici, koliko je to studija o tome kakav je život u tim lancima. (Stephen E / Super Reviewer)
https://www.imdb.com/title/tt0077248/?ref_=nv_sr_srsg_0

   U Americi su 70-e godine bile ispunjene (danas) klasičnim autorskim filmovima, međutim, mnogi su naslovi prošli ispod radara. Najkraće, nepravedno zanemareni. U sjeni zvučnijih radova istih autora, pomicali su filmske kanone poput slavnijeg „novog hollywooda“ (Altman, Scorsese, Cimino, Carpenter, Milius, Boorman...), dovoljno kvalitetni da bi ih označili kao radikalnije od mainstream filmova.

5. FESTIVAL POLJSKIH FILMOVA
Ćmy / The Moths, 2020. Piotr Stasik, 72 min.
Scenarij: Lukasz Czapski, Piotr Stasik
Uloge: Tymoteusz Skorupka, Jakub Krzykowski, Adrian Sztuba
   Višeslojna poetska priča o preživljavanju. Nakon 20 dana potrage, pronađena je skupina iscrpljenih dječaka od 8-15 godina koji su pobjegli iz kampa nakon što su im odgajatelji uzeli računala i isključili internet. Za to vrijeme skrivali su se na napuštenim mjestima i nisu jedno drugom progovorili ni riječi.
https://www.imdb.com/title/tt12860870/?ref_=nv_sr_srsg_0

The Northman, 2022. Robert Eggers, 137 min. US  
Scenarij: Robert Eggers, Sjón
Uloge: Alexander Skarsgård, Anya Taylor-Joy, Nicole Kidman, Ethan Hawke, Willem Dafoe, Claes Bang, Björk
   Hvaljeni redatelj Robert Eggers („The Witch“, 2015. i „The Lighthouse“, 2019.), predstavlja novi film „Sjevernjak“, osvetnički triler sa zavidnom glumačkom postavom. Priča prati vikinškog princa čiji je cilj osvetiti se za ubojstvo svog oca. Radnja se odvija na Islandu na prijelazu 9. i 10. stoljeća.
   Priča je prikazana kroz oči Amletha koji još kao dječak svjedoči ubojstvu svog oca, kralja Aurvandil, koje je počinio njegov stric, Fjolnira. Nakon što mu zarobe majku, kraljicu Gudrun, Amleth bježi iz rodne zemlje. Poput slomljene Arye Stark iz „Igre prijestolja“, koja svake večeri naglas čita popis ljudi kojima će se osvetiti, Amleth se zaklinje da će se osvetiti za sve što mu je u ranoj mladosti oduzeto.
   Sam Eggers je izjavio kako je rad na filmu bio daleko najteži i najambiciozniji pothvat kojeg je ikad prihvatio.
   Film je snimljen po srednjovjekovnoj legendi o princu (H)Amletu koju je i Shakespeare koristio za svoje veliko djelo.
   Autorsko/producentski tim nije ništa želio prepustiti slučaju i mnogi aspekti su temeljito obrađeni, a vikinška kultura je dobila do sad nikad viđen, barem ne na velikim platnima, kraljevski tretman. Tijekom pisanja scenarija, a i samog snimanja, u projekt su tako cijelo vrijeme bili uključeni najpriznatiji povijesni stručnjaci po temi vikinških folklornih običaja dok su Eggers i Sjón poseban naglasak ostavili na njihovom misticizmu i legendama. (Ivica Perinović / ezadar.net.hr)
   Još jedan odličan Eggersov film. Užitak za sva osjetila... Danas se rijetko snimaju ovakvi filmovi. (mr.c4 / forum.hr)
   “Sjevernjak” dekonstruira arhetipsku priču o osveti, ispunjenju sudbine, časti, herojstvu i muškosti koji mogu dovesti do (auto)destrukcije i pretvoriti čovjeka u zvijer. Prema Eggersu čovjek je “zvijer zaogrnuta ljudskim tijelom” od Amletha do Hamleta i nikad neće naučiti lekcije iz povijesti, niti suzbiti urođene porive za ubijanjem. Biti ili ubiti, pitanje je sad... (Marko Njegić, SD)
   U filmskoj eri koja je definirana kompromisom, “Sjevernjak” je rijedak studijski ep koji bi prije „umro“ nego se podvrgnuo modernim pravilima o tome kako ga treba ispričati. (David Ehrlich / Indie Wire)
   Surov i vizualno impresivan. (Nenad Polimac, JL)
https://www.imdb.com/title/tt11138512/?ref_=nv_sr_srsg_0

Grosse Freiheit, 2021. Sebastian Meise, 116 min. A/DE
Scenarij: Sebastian Meise, Thomas Reider
Uloge: Franz Rogowski, Georg Friedrich, Anton von Lucke
   U poslijeratnoj Njemačkoj Hans uvijek iznova završava u zatvoru zbog zloglasnog članka 175, koji mušku homoseksualnost tretira kao kazneno djelo. Nakon što je preživio nacistički koncentracijski kamp, Hansa 1945. prebacuju ravno u zatvor, gdje upoznaje osuđenog ubojicu Viktora. Tijekom Hansovih čestih povrataka, prvotna netrpeljivost između dvojice muškaraca prerasta u nešto poput ljubavi.
   „Konačna sloboda“ bio je austrijski kandidat za Oscara, te dobitnik Nagrade žirija u programu Izvjestan pogled ovogodišnjeg Cannesa. „Konačna sloboda“ proglašen je najboljim filmom na 19. Zagreb Film Festivalu; Filmskom festivalu u Ateni, Chicagu, Sevilji, Sarajevu, Torinu, Beču…    Osvajač je Nagrade za najbolju fotografiju i glazbu u Evropi (EFA).
   Istodobno je "Konačna sloboda" zatvorski film, karakterna studija homoseksualca u muškom zatvoru i ljubavna priča unutar tog istog zatvora, "Planina Brokeback" iza rešetaka, s nezaboravnim simboličnim završetkom na temu (ne)konačne slobode i fenomenalnom ulogom Franza Rogowskog, njemačkog Joaquina Phoenixa, koji se potvrđuje kao jedan od najboljih glumaca današnjice, ne samo europskih, nego i svjetskih. (Marko Njegić, SD)
   Nitko kao germanski filmaši ne zna tako dobro spojiti pitanja osobnih s društvenim slobodama. Uostalom, dvojica najvećih njemačkih filozofa upravo su se tim pitanjima ponajprije izravno i bavila. Tako i Meise, u filmu koji će jedan kritičar okarakterizirati kao "zatvorsku Planinu Brokeback" ljubavnu priču spaja s Njemačkom tek izišlom iz okova nacizma u kojoj je i dalje na djelu zloglasni članak 175. o muškoj homoseksualnosti kao kaznenom djelu. (Ivan Žaknić, HRT)
https://www.imdb.com/title/tt14775784/?ref_=nv_sr_srsg_0

5. FESTIVAL POLJSKIH FILMOVA
Bialy potok, 2021. Michał Grzybowski, 79 min.
Scenarij: Michał Grzybowski, Tomasz Walesiak
Uloge: Marcin Dorociński, Agnieszka Dulęba-Kasza, Julia Wyszyńska, Dobromir Dymecki, Zbigniew Antoniewicz, Sebastian Pawlak
   Komedija zabune o dva prijateljska bračna para. Michał i Ewa vode stabilan život podređen poslu i drugoj trudnoći. Kasia i Bartek koji žive u susjedstvu, bore se s ozbiljnim financijskim problemima. Neočekivano za sve, tijekom svađe Kasia kaže svom suprugu da između nje i Michała postoji nešto više… Prijateljstvo i ljubav odmah postaju upitni. Ljubavne i financijske ovisnosti, kao i naizgled nevine laži pokreću krug nesporazuma. Emocije dostižu svoj zenit. Osim toga, u bračnu se svađu angažiraju utjerivatelji dugova, policija i radoznali susjed. Kaos raste dok se množe smiješne situacije, a sve vodi do konačne tragedie koja će se pokazati kao prilika za oba braka – spas za njihovu vezu.
https://www.imdb.com/title/tt13758320/?ref_=nv_sr_srsg_0

The Northman, 2022. Robert Eggers, 137 min. US  
Scenarij: Robert Eggers, Sjón
Uloge: Alexander Skarsgård, Anya Taylor-Joy, Nicole Kidman, Ethan Hawke, Willem Dafoe, Claes Bang, Björk
   Hvaljeni redatelj Robert Eggers („The Witch“, 2015. i „The Lighthouse“, 2019.), predstavlja novi film „Sjevernjak“, osvetnički triler sa zavidnom glumačkom postavom. Priča prati vikinškog princa čiji je cilj osvetiti se za ubojstvo svog oca. Radnja se odvija na Islandu na prijelazu 9. i 10. stoljeća.
   Priča je prikazana kroz oči Amletha koji još kao dječak svjedoči ubojstvu svog oca, kralja Aurvandil, koje je počinio njegov stric, Fjolnira. Nakon što mu zarobe majku, kraljicu Gudrun, Amleth bježi iz rodne zemlje. Poput slomljene Arye Stark iz „Igre prijestolja“, koja svake večeri naglas čita popis ljudi kojima će se osvetiti, Amleth se zaklinje da će se osvetiti za sve što mu je u ranoj mladosti oduzeto.
   Sam Eggers je izjavio kako je rad na filmu bio daleko najteži i najambiciozniji pothvat kojeg je ikad prihvatio.
   Film je snimljen po srednjovjekovnoj legendi o princu (H)Amletu koju je i Shakespeare koristio za svoje veliko djelo.
   Autorsko/producentski tim nije ništa želio prepustiti slučaju i mnogi aspekti su temeljito obrađeni, a vikinška kultura je dobila do sad nikad viđen, barem ne na velikim platnima, kraljevski tretman. Tijekom pisanja scenarija, a i samog snimanja, u projekt su tako cijelo vrijeme bili uključeni najpriznatiji povijesni stručnjaci po temi vikinških folklornih običaja dok su Eggers i Sjón poseban naglasak ostavili na njihovom misticizmu i legendama. (Ivica Perinović / ezadar.net.hr)
   Još jedan odličan Eggersov film. Užitak za sva osjetila... Danas se rijetko snimaju ovakvi filmovi. (mr.c4 / forum.hr)
   “Sjevernjak” dekonstruira arhetipsku priču o osveti, ispunjenju sudbine, časti, herojstvu i muškosti koji mogu dovesti do (auto)destrukcije i pretvoriti čovjeka u zvijer. Prema Eggersu čovjek je “zvijer zaogrnuta ljudskim tijelom” od Amletha do Hamleta i nikad neće naučiti lekcije iz povijesti, niti suzbiti urođene porive za ubijanjem. Biti ili ubiti, pitanje je sad... (Marko Njegić, SD)
   U filmskoj eri koja je definirana kompromisom, “Sjevernjak” je rijedak studijski ep koji bi prije „umro“ nego se podvrgnuo modernim pravilima o tome kako ga treba ispričati. (David Ehrlich / Indie Wire)
   Surov i vizualno impresivan. (Nenad Polimac, JL)
https://www.imdb.com/title/tt11138512/?ref_=nv_sr_srsg_0

5. FESTIVAL POLJSKIH FILMOVA
Pociag, 1959. Jerzy Kawalerowicz, 93 min.
Scenarij: Jerzy Lutowski, Jerzy Kawalerowicz
Uloge: Lucyna Winnicka, Leon Niemczyk, Teresa Szmigielówna, Zbigniew Cybulski, Helena DÄ…browska, Ignacy Machowski
   Komorna psihološka studija koja prodire u intimna emocionalna stanja ljudi koji noć provode u zajedničkom kupeu vagona za spavanje. Ti ljudi su zadubljeni u vlastite drame i ostaju iznutra usamljeni.
   Slučajno kupljena karta za mjesto u spavaćim kolima u vlaku iz Varšave za Hel neočekivano povezuje mladu ženu s nepoznatim muškarcem. Marta iza sebe ima neku duboku emocionalnu dramu, a liječnik ne może doći k sebi nakon smrti svoje mlade pacijentice - samoubojice na operacijskom stolu. Treća osoba u drami je momak Staszek koji je zaljubljen u Martu. Ona je ipak, kao što možete pretpostaviti, njihovu vezu tretirala samo kao prolaznu romansu. Tu su i stari odvjetnik s mladom suprugom koja koketira muškarce, upravitelj vlaka koji flertuje s kondukterkom te svećenik. Vijest o ubojstvu i prisutnost ubojice u vlaku u nekom trenutku uzrokuje, na sreću, neuspješan linč.
https://www.imdb.com/title/tt0053176/?ref_=fn_al_tt_2

(SUVREMENI) ANIMIRANI KLASIK
Up, 2009. Pete Docter, Bob Peterson, 96 min. US
   Iz Pixarove tvornice stiže nam crtić s emotivnom porukom da nikada nije prekasno za ostvarivanje svojih snova.
   Carl Fredricksen je umirovljeni prodavač balona koji je prisiljen napustiti kuću koju je izgradio zajedno sa svojom pokojnom ženom Ellie. No, umjesto da pristane useliti u starački dom, Carl kreće u akciju. On možda jest starac, no nije još spreman odustati; živjeti će ostatak života po svojim uvjetima.
   Rotten Tomatoes istakao je vrlo visoku ocjenu: 97% pozitivnih kritičarskih recenzija.
   Ugledni Roger Ebert naziva 'Nebesa' još jednim remek-djelom Pixara: „Predivan film u kojem su 2 od 3 glavna lika starkelje, što je pravo čudo u eri opsjednutoj mladošću“.
https://www.imdb.com/title/tt1049413/?ref_=nv_sr_srsg_7

5. FESTIVAL POLJSKIH FILMOVA
Antybohater, 2021. Michal Kawecki, 74 min.
Uloge: Michal Chrobak
   Upoznajte Miszku - dječaka s mnogo lica. Maloljetni je kriminalac i perspektivni alpski skijaš, unatoč teškom tjelesnom nedostatku i teškim životnim uvjetima. Višestruki je prvak Poljske u alpskom skijanju za osobe s invaliditetom. Osim toga, ima jedinstven smisao za humor. Susrećemo ga u ključnom trenutku kada ulazi u odraslu dob i dobiva posljednju priliku za sudjelovanje na Paraolimpijskim igrama. Ali prije svega, Miszka mora sam odlučiti kako će izgledati njegova budućnost.
https://www.imdb.com/title/tt12764934/?ref_=nv_sr_srsg_0

PROPUŠTENI FELLINI:
La voce della luna, 1990. 115 min.
Scenarij: Federico Fellini, Ermanno Cavazzoni, Tullio Pinelli prema romanu „Il poema dei lunatici” Ermana Cavazzonija
Uloge: Roberto Benigni, Paolo Villaggio, Nadia Ottaviani, Marisa Tomasi
   Ako bi  svi malo utihnuli, možda bismo nešto i razumjeli. (završna misao posljednjeg Fellinijevog filma 'La voce della luna', iz 1990.)
   Posljednji film redatelja svojevrsni je povratak kući, smješten u Emiliju-Romagnu, regiju iz koje Fellini potiče. Dvojica velikih talijanskih komičara, Roberto Benigni i Paolo Villaggio, predvode ovu fantaziju koja spaja niz nadrealnih i bizarnih scenarija. Benignijev Ivo upravo je pušten iz duševne bolnice, ali još uvijek čuje proganjajuće glasove. Villaggiov Adolfo nestabilni je bivši župan opsjednut teorijama zavjere. Obje „lude“ lutaju naokolo i susreću se s daleko luđim situacijama u filmu koji donosi prodornu kritiku masovne kulture i suvremenog života.
  Potrošačko društvo kritizirano u „La Dolce Vita” preselilo se u predgrađa gdje nekomunikacija, sebičnost, voajerizam i duhovno siromaštvo karakteriziraju kaos postojanja masovnih medija. Tri godine prije nego što je umro od srčanog udara u 73. godini, Fellini pokreće energičan napad na medijske mogule - poput Silvija Berlusconija - i pandemoniju suvremenog društva sugerirajući bijeg u tišinu kao sredstvo za izlječenje psihe.
   Ako se „Glas s mjeseca” previše predvidivo poigrava s fellinijevskim pojmovima, veličanstvenost filma leži u kolebljivim molbama i stavovima iza zavjese spektakla od čega se Fellini nikada nije odmakao. (Nicholas Bell / IONCINEMA.com)
  Jedan od najboljih Fellinijevih filmova i jedan od najpodcijenjenijih filmova. Remek-djelo koje zadržava sve odlike maestrove karijere. (rockisforever / imdb.com)
https://www.imdb.com/title/tt0098606/?ref_=nv_sr_srsg_0

5. FESTIVAL POLJSKIH FILMOVA
Amatorzy, 2020. Iwona Siekierzyńska, 95 min.
Scenarij: Iwona Siekierzyńska
Uloge: Wojciech Solarz, Roma GÄ…siorowska, Mariusz Bonaszewski, Anna Dymna, Małgorzata ZajÄ…czkowska, Krzysztof Kowalewski, Marzena Gajewska, Anna Kujawska
   Krzysiekova kazališna grupa Ured za osobne stvari (čije su članovi glumci s intelektualnim teškoćama) pobjednik je festivala. Nagrada je realizacija predstave u profesionalnom kazalištu. Velika radost, velika prilika, velika očekivanja. Krzysiek i njegovi glumci trenutno rade na novoj predstavi "Grk Zorba". Bilo bi super napraviti predstavu na pravoj pozornici. Međutim, pokazuje se da ravnatelj kazališta, nudeći im suradnju, postavlja određene uvjete – dobio je potporu u sklopu programa promocije Shakespearea. Ako žele nastupiti u profesionalnom kazalištu, moraju se podrediti. Počinju probe u kojima sudjeluju profesionalni glumci: Bartoszek - ostarjeli glumac, Olbińska - bivša zvijezda koja sada glumi sporedne uloge i zvijezda Wiki koju je privukao ravnatelj kazališta.
https://www.imdb.com/title/tt12877334/?ref_=nv_sr_srsg_9

PODCIJENJENI NEZAVISNI AMERIČKI FILM 70-TIH
Black Sunday 1977. John Frankenheimer, 143 min.
Scenarij: Ernest Lehman, Kenneth Ross i Ivan Moffat po romanu Thomasa Harrisa
Uloge: Robert Shaw, Bruce Dern, Marthe Keller, Fritz Weaver, Bekim Fehmiu
   Beirut. Izraelski agenti predvođeni pukovnikom Mossada, Davidom Kabakovom, uništavaju palestinsku terorističku grupu, no njezina najopasnija članica Dahlia Ivay uspijeva pobjeći. Dahlia potom stiže u Ameriku kako bi s nekadašnjim herojem Vijetnamskog rata, pilotom Michaelom Landerom, tonama plastičnog eksploziva raznijela stadion u Miamiju tijekom održavanja Superbowla. S tisućama života u igri, izraelski agent udružuje se s FBI-jem u pokušaju da zaustavi masovno ubojstvo.
   Akcijski triler snimljen prema romanu Thomasa Harrisa, a radnja filma je inspirirana napadom terorista na izraelske atletičare na ljetnim olimpijskim igrama 1972. godine u Munchenu. Sklon dokumentarističkom stilu, Frankenheimer je "Crnu nedjelju" prožeo brojnim dokumentarističkim sekvencama, pa je film povremeno nalik napeto montiranoj televizijskoj reportaži.
   Triler Johna Frankenheimera  spaja kriminalističku dramu, špijunski triler, akcijski film i film katastrofe – sve dok zadržava neočekivani realizam. Adaptira debitantski roman autora Thomasa Harrisa i doista nagovještava dvostruku narativnu tehniku njegovog naknadnog hita „The Silence of the Lambs“. (fictionmachine.com)
   Strukturiranje napetog filma je poput pisanja glazbene kompozicije. Kako smo se približavali Super Bowlu, glazba je postajala sve glasnija, a montaža brža. Želio sam da snimci budu dio gomile. Želio sam da se osjeti potpuni osjećaj panike. (John Frankenheimer)
   Želio sam da „Crna nedjelja“ izgleda kao vijesti od 6 sati, a ne kao snimljen film. (John Frankenheimer)
   Pametan, napeti triler redatelja Johna Frankenheimera, uspijeva na tehničkoj razini, čak i ako nije uspio „oživjeti“ svoje likove. (rotten tomatoes)
   Inteligentan i pedantan prikaz čina neobičnog terorizma. (Variety)
https://www.imdb.com/title/tt0075765/?ref_=fn_al_tt_2

   U Americi su 70-e godine bile ispunjene (danas) klasičnim autorskim filmovima, međutim, mnogi su naslovi prošli ispod radara. Najkraće, nepravedno zanemareni. U sjeni zvučnijih radova istih autora, pomicali su filmske kanone poput slavnijeg „novog hollywooda“ (Altman, Scorsese, Cimino, Carpenter, Milius, Boorman...), dovoljno kvalitetni da bi ih označili kao radikalnije od mainstream filmova.

Ma Ma, 2015. Julio Medem, 111 min. ES/FR
Scenarij: Julio Medem
Uloge: Penélope Cruz, Luis Tosar, Asier Etxeandia
   Magda je mlada žena, supruga i majka kojoj ne ide najbolje u braku. No jednog će se dana susresti s opakom dijagnozom raka dojke. Slijedi ustrajna borba tijekom koje će Magda upoznati divnog muškarca, a sinu nastojati usaditi životne vrijednosti. Uskoro će se naći pred zidom ali i mogućnošću da ponovno postane majka. Odlučit će zadržati dijete pod svaku cijenu.
   Bez Penélope Cruz ovaj film možda ne bi bio toliko dobar. Ali, s njezinom prisutnošću, svjetluca i treperi. (Peter Bradshaw / Guardian)
   Iako je melodramatični ton sputan Medeminovom strogom estetikom, još uvijek u filmu postoji dovoljno emocionalne snage da zadovolji ležernu publiku u arthouseu koja ovog ljeta traži alternativu. (Shane Slater / AwardsCircuit.com)
   Postoje kritičari i gledatelji koji su kritizirali film zbog melodramatičnosti. Ja bih se suprotstavio tome, jer ako ste imali nesreću da vas pogodi ozbiljna bolest ili ako ste izgubili voljenu osobu zbog bolesti, onda vrlo dobro znate da je cijela stvar tragična. I tužna i sentimentalna. Ovaj film nije ništa sentimentalniji ili tragičniji od smrti ili gubitka nekoga koga volite. Ako želite nesentimentalni pogled na tešku bolest, idite na WebMd. Želite iskren prikaz žene koja se mora pomiriti sa svojom smrtnošću? Onda pogledajte ovaj film. (tj-15499 / imdb.com)
   Reakcija na film Julia Medema može biti različita – od nepromišljenog divljenja do pristranog ogorčenja. I da, vjerojatno će vas natjerati da razmišljate o stvarno važnim stvarima i - posebno - pokušavate razumjeti tuđe stajalište. (Olena Rubashevska / KinoUkraine.com)
https://www.imdb.com/title/tt3480886/?ref_=nv_sr_srsg_0

PROPUŠTENI FELLINI
I Vitteloni, 1953. 112 min.
Scenarij: Federico Fellini, Ennio Flaiano, Tullio Pinelli
Uloge: Alberto Sordi, Franco Fabrizi, Franco Interlenghi, Leonora Ruffo
   Nekolicina prijatelja živi dokoličarskim životom u malom primorskome gradiću. Bez ikakva cilja u životu, dane provode zabavljajući se, pijući i 'loveći' žene. Kada djevojka jednog od njih ostane trudna, vlastiti ga otac natjera da je oženi. Nakon vjenčanja i rođenja djeteta, on nastavlja po starom riskirajući uništenje vlastite obitelji. Jedini od prijatelja koji odluči zatražiti više od života je Moraldo, svojevrsni Fellinijev alter-ego.
   „Dangube“, uz jak autobiografski moment, smatraju se prekretnicom i najznačajnijom evolucijskom stepenicom kasnijih Fellinijevih radova. Njime je započela karijera Alberta Sordija, jednog od najznačajnijih i i najpopularnijih komičara poslijeratne Italije. Opisana kao „putujuća produkcija“, snimanje je bilo skrojena po mjeri Sordijevog rasporeda kazališnih nastupa tako da su ga Fellini i njegova trupa slijedili – iz grada u grad, duž cijele Italije. Radeći tijekom tih šest mjeseci s raznim snimateljima, Fellini je razvio dominantni stil kamere baziran na sporim i pratećim kadrovima koji „podudaraju s ravnodušnim i besciljnim životima“ likova. 1953. na festivalu u Veneciji  nagrađen je Srebrnim lavom te par godina kasnije nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg izvornog scenarija. „Dangube“ su prvi Fellinijev film koji je distribuiran u inozemstvu.
   Remek djelo. Njegov utjecaj se može vidjeti posvuda... (Ernesto Diezmartinez / Cine Vértigo)
   Film je bitan zbog brojnih inteligentnih trenutaka, zvučnog prikaza provincijskog života i zato što je to drugi film mladog redatelja koji očito ima značajan talent... . Talijanska filmska industrija sada ima novog redatelja i onoga koji svoje osobne ideje stavlja ispred bilo koje uobičajene tradicije obrta. (Mario Gromo / La Stampa)
   Intenzivna ljudska i poetska atmosfera potpuno otuđena od provincijalizma okruženja ... Fellini ima nešto za reći i to kaže s oštrim osjećajem zapažanja ... Uz to, Fellini ima čaroban dodir. (Francesco Callari / Gazzetta del Lunedi)
   S iznenađujućim i učinkovitim osjećajem za kinematografiju, Fellini svojim likovima daruje jednostavan i stvaran život. (André Martin / Les Cahiers du Cinéma)
   „Dangube“ nam nude rijetku priliku svjedočiti kako filmaš postaje majstor filma, kao i rođenju važne veze sa skladateljem Ninom Rotom. (Eleanor Ringel Cater / Atlanta Journal-Constitution)
   * U temeljnom je značenju “vitellone” vrsta goveda, točnije rečeno junac, no nakon filma Federica Fellinija riječi je pridodano još jedno  značenje koje potječe iz abruškog dijalekta – “vitellone” postaje i ostarjeli mladić, besposleni probisvijet koji nema i ne želi imati neku posebnu preokupaciju u životu.
https://www.imdb.com/title/tt0046521/?ref_=nm_flmg_wr_30

Luzzu, 2021. Alex Camilleri, 94 min. M/US
Scenarij: Alex Camilleri
Uloge: Jesmark Scicluna, Marlene Schranz, David Scicluna
   Jesmark je mladi malteški ribar koji uzdržava obitelj ribolovom drvenim brodom naslijeđenim od oca. Sve manji ulovi, nametnute zakonske restrikcije i kompetitivno ribarsko tržište dovode ga do financijske krize koju produbljuju neočekivani izdaci za zdravlje novorođenog sina. Očajnički želeći financijski osigurati obitelji, Jesmark ulazi u svijet ilegalnog ribolova okrećući leđa generacijama ribarske tradicije.
   „Luzzu” je prvi malteški film ikada prikazan na platnu velikog festivala, Sundance Film Festivala, a glavnu ulogu tumači naturščik Jesmark Scicluna koji je za svoju impresivnu glumačku izvedbu nagrađen u Sundanceu.
   U isto vrijeme filmičan i dokumentarističan, realističan i simboličan, "Luzzu" je rijetko human i emotivan festivalski film u kojem se priča razvija životnom prirodnošću zahvaljujući spontanoj režiji i glumi. (Marko Njegić, SD)
   Alex Camilleri i snimatelj Léo Lefevre bilježe umiruću umjetnost malteškog ribolova s iskrenošću, znatiželjom i realizmom. (Valerie Complex /Hollywood Daily)
   Gorka promjena vremena, progresivni gubitak tradicije i bijesni kapitalizam u dehumanizirajućem ozračju koje nikoga neće ostaviti ravnodušnim. (Filipe Freitas / Always Good Movies)
* luzzu – tradicionalna malteška brodica
https://www.imdb.com/title/tt11379584/

ISABELLE HUPPERT/50 GLUMAČKIH GODINA
Eva, 2018. Benoît Jacquot, 100 min. FR / BE
Scenarij: Gilles Taurand i Benoît Jacquot po romanu Jamesa Hadleya Chasea iz 1945.
Uloge: Isabelle Huppert, Gaspard Ulliel, Julia Roy
   Bertrand, zgodan mladić, nalazi starijeg pisca mrtvog u svojoj kadi i krade rukopis njegove netom završene drame. Prodaje ga izdavaču kao vlastito djelo. I djelo i navodni autor uvelike impresioniraju pomoćnicu izdavača Caroline. Uskoro je Bertrand pod pritiskom pisanja novog djela, pa se povlači u planinsku kolibu. Tamo upoznaje Eve, misterioznu stariju ženu koja ga potpuno fascinira. Opsjednut zagonetnim likom i stvarima koje mu ona govori, Bertrand najavi  izdavaču da će ona biti tema njegovog sljedećeg rada. Caroline, osjetivši da je Bertrand izbjegava, krišom se pojavljuje u planinskoj kući i pronalazi Evu…
   Prva ekranizacija Chaseova romana urađena je 1962. godine u režiji Josepha Loseya s Jeanne Moreau , Stanleyjem Bakerom i Virnom Lisi u glavnim ulogama. Nova verzija premijeru je imala na 68. međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu.
   Mnogi su autori na sličan način oblikovali Huppert kroz njezinu opsežnu filmografiju, a „Eva“ je još jedan egzotični dokaz njezinih sposobnosti. (Nicholas Bell / IONCINEMA.com)
   Nitko ne tumači tajanstvene, fatalne žene poput Isabelle Huppert. (Jonathan Romney / Screen International)
   Svidio mi se način na koji je ova priča napisana. Igricama između imaginarnog i stvarnog, između laži i emocija, kao i pitanju dobne razlike pristupa se suptilno. Naravno, nije sve objašnjeno i razjašnjeno, ali isto se događa u životu, pogotovo u odnosima među ljudima koji imaju štošta skrivati. (dromasca / imdb.com)
https://www.imdb.com/title/tt6414890/?ref_=fn_tt_tt_15

Il Buco, 2021. Michelangelo Frammartino, 93 min. IT/DE/FR
Scenarij: Michelangelo Frammartino, Giovanna Giuliani
Uloge: Paolo Cossi, Jacopo Elia, Denise Trombin, Nicola Lanza, Antonio Lanza, Leonardo Larocca, Claudia Candusso, Mila Costi, Carlos Jose Crespo
   Tijekom ekonomskog booma 1960-ih na bogatom sjeveru Italije gradi se najviša europska zgrada. Na drugom kraju zemlje mladi speleolozi istražuju najdublju europsku spilju u zabačenoj i netaknutoj Kalabriji. Prvi put dosegnuto je dno ponora Bifurto, koje se nalazi 700 m ispod Zemlje, i njegova tiha crnoća. Stanovnici malenog susjednog sela ne osvrću se na pothvat ovih uljeza, no itekako ih primjećuje stari pastir u ravnici Pollino čiji se samotnjački život počinje isprepletati s putovanjem koje poduzima grupa istraživača.
    Frammartinov treći film „Rupa” snimljen je u južnoj Italiji, na granici susjednih regija Kalabrija i Basilicata koje ga i dalje nadahnjuju i gdje su snimljena sva njegova prethodna djela. Poput antropologa Frammartino zahvaća nepoznate dubine života i prirode te oživljava zaboravljene tradicije kroz film kao mistično iskustvo. Djelo je to organske ljepote – gotovo bez riječi.(na filmskom festivalu u Veneciji dobio je posebno priznanje žirija)
     ...veliki film o Mediteranu: o prostoru koji je - baš kao i u Frammantinovom filmu- rastrzan pokušajima i (ne)uspjesima modernizacije. (Jurica Pavičić, JL)
   "Rupa" je film o vremenu i njegovu neumitnom prolasku, početku i kraju nečega, uključujući spokojan način života i život sam. (Marko Njegić, SD)
   Frammantinov film naoko se bavi jednom davnom i zapravo ne-tako-izuzetnom speleološkom ekspedicijom. No - u zbilji se bavi zapravo nečim kudikamo krupnijim, nečim što i nas dodiruje kao društvo. "Il buco" je film o paralelnim društvima: onima usisanim u modernizaciju i onima koje je ona zaobišla. (Jurica Pavičić, JL)
   „ll Buco” je vizualno čudo koje potvrđuje staru izreku o tome da slika vrijedi tisuću riječi. (konsenzus kritičara / rotten tomatoes)
   „ll Buco” dokazuje da kino još uvijek ima sposobnost zapanjiti na vrlo nevin, dječji način kao medij u kojem svjetlo osvjetljava crni ekran stvarajući ljepotu. (Lee Marshall / Screen International)
https://www.imdb.com/title/tt11012320/?ref_=nv_sr_srsg_0

Luzzu, 2021. Alex Camilleri, 94 min. M/US
Scenarij: Alex Camilleri
Uloge: Jesmark Scicluna, Marlene Schranz, David Scicluna
   Jesmark je mladi malteški ribar koji uzdržava obitelj ribolovom drvenim brodom naslijeđenim od oca. Sve manji ulovi, nametnute zakonske restrikcije i kompetitivno ribarsko tržište dovode ga do financijske krize koju produbljuju neočekivani izdaci za zdravlje novorođenog sina. Očajnički želeći financijski osigurati obitelji, Jesmark ulazi u svijet ilegalnog ribolova okrećući leđa generacijama ribarske tradicije.
   „Luzzu” je prvi malteški film ikada prikazan na platnu velikog festivala, Sundance Film Festivala, a glavnu ulogu tumači naturščik Jesmark Scicluna koji je za svoju impresivnu glumačku izvedbu nagrađen u Sundanceu.
   U isto vrijeme filmičan i dokumentarističan, realističan i simboličan, "Luzzu" je rijetko human i emotivan festivalski film u kojem se priča razvija životnom prirodnošću zahvaljujući spontanoj režiji i glumi. (Marko Njegić, SD)
   Alex Camilleri i snimatelj Léo Lefevre bilježe umiruću umjetnost malteškog ribolova s iskrenošću, znatiželjom i realizmom. (Valerie Complex /Hollywood Daily)
   Gorka promjena vremena, progresivni gubitak tradicije i bijesni kapitalizam u dehumanizirajućem ozračju koje nikoga neće ostaviti ravnodušnim. (Filipe Freitas / Always Good Movies)
* luzzu – tradicionalna malteška brodica
https://www.imdb.com/title/tt11379584/

Una questione privata, 2017. Paolo Taviani, 84 min. IT
Scenarij: Paolo i Vittorio Taviani po romanu Beppea Fenoglioa iz 1963.
Uloge: Luca Marinelli, Lorenzo Richelmy, Valentina Belle
   Ljeto je 1943. godine, Piedmont u Italiji. Milton voli Fuliju koja se poigrava s njegovom ljubavlju; jedino što ona voli su dubine njegovih misli i pisma koja joj piše. Godinu dana kasnije Milton se pridružio Pokretu otpora te se bori uz bok s drugim partizanima. U jednom razgovoru on otkriva da je Fulvija potajno zaljubljena u njegovog prijatelja Giorgija, također partizana. U pokušaju da dobije pojašnjenje od Giorgia, Milton kreće na putovanje kroz zeleni i magloviti krajolik Langhea koje je također putovanje znanja: o njemu samome, o ljudskoj duši i o besmislenom barbarstvu rata.
   Film je premijerno prikazan na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu.
   Paolo i Vittorio Taviani hvataju se u koštac s jednim od "svetih tekstova" talijanske književnosti, "Privatnom stvari" Beppea Fenoglia , s autorskim duhom koji proizlazi iz dugotrajne filmske borbenosti i dubokog poznavanja Drugoga svjetskog rata i partizanske borbe. (Paole Caselle / mymovies.it)
   Braća Taviani pokazuju da još uvijek znaju (uvjerljivo) ispričati priču o ratu, njegove intimne i univerzalne porive. (Raffaele Meale / quinlan.it)
   To nije klasična ljubavna priča, nije jednostavan film o ratu, to je priča o neizvjesnosti i potrazi za istinom u neprijateljskom okruženju. (Giada Aversa / www.ecodelcinema.com)
https://www.imdb.com/title/tt5952238/?ref_=nv_sr_srsg_0

Il Buco, 2021. Michelangelo Frammartino, 93 min. IT/DE/FR
Scenarij: Michelangelo Frammartino, Giovanna Giuliani
Uloge: Paolo Cossi, Jacopo Elia, Denise Trombin, Nicola Lanza, Antonio Lanza, Leonardo Larocca, Claudia Candusso, Mila Costi, Carlos Jose Crespo
   Tijekom ekonomskog booma 1960-ih na bogatom sjeveru Italije gradi se najviša europska zgrada. Na drugom kraju zemlje mladi speleolozi istražuju najdublju europsku spilju u zabačenoj i netaknutoj Kalabriji. Prvi put dosegnuto je dno ponora Bifurto, koje se nalazi 700 m ispod Zemlje, i njegova tiha crnoća. Stanovnici malenog susjednog sela ne osvrću se na pothvat ovih uljeza, no itekako ih primjećuje stari pastir u ravnici Pollino čiji se samotnjački život počinje isprepletati s putovanjem koje poduzima grupa istraživača.
    Frammartinov treći film „Rupa” snimljen je u južnoj Italiji, na granici susjednih regija Kalabrija i Basilicata koje ga i dalje nadahnjuju i gdje su snimljena sva njegova prethodna djela. Poput antropologa Frammartino zahvaća nepoznate dubine života i prirode te oživljava zaboravljene tradicije kroz film kao mistično iskustvo. Djelo je to organske ljepote – gotovo bez riječi.(na filmskom festivalu u Veneciji dobio je posebno priznanje žirija)
     ...veliki film o Mediteranu: o prostoru koji je - baš kao i u Frammantinovom filmu- rastrzan pokušajima i (ne)uspjesima modernizacije. (Jurica Pavičić, JL)
   "Rupa" je film o vremenu i njegovu neumitnom prolasku, početku i kraju nečega, uključujući spokojan način života i život sam. (Marko Njegić, SD)
   Frammantinov film naoko se bavi jednom davnom i zapravo ne-tako-izuzetnom speleološkom ekspedicijom. No - u zbilji se bavi zapravo nečim kudikamo krupnijim, nečim što i nas dodiruje kao društvo. "Il buco" je film o paralelnim društvima: onima usisanim u modernizaciju i onima koje je ona zaobišla. (Jurica Pavičić, JL)
   „ll Buco” je vizualno čudo koje potvrđuje staru izreku o tome da slika vrijedi tisuću riječi. (konsenzus kritičara / rotten tomatoes)
   „ll Buco” dokazuje da kino još uvijek ima sposobnost zapanjiti na vrlo nevin, dječji način kao medij u kojem svjetlo osvjetljava crni ekran stvarajući ljepotu. (Lee Marshall / Screen International)
https://www.imdb.com/title/tt11012320/?ref_=nv_sr_srsg_0

Ma Ma, 2015. Julio Medem, 111 min. ES/FR
Scenarij: Julio Medem
Uloge: Penélope Cruz, Luis Tosar, Asier Etxeandia
   Magda je mlada žena, supruga i majka kojoj ne ide najbolje u braku. No jednog će se dana susresti s opakom dijagnozom raka dojke. Slijedi ustrajna borba tijekom koje će Magda upoznati divnog muškarca, a sinu nastojati usaditi životne vrijednosti. Uskoro će se naći pred zidom ali i mogućnošću da ponovno postane majka. Odlučit će zadržati dijete pod svaku cijenu.
   Bez Penélope Cruz ovaj film možda ne bi bio toliko dobar. Ali, s njezinom prisutnošću, svjetluca i treperi. (Peter Bradshaw / Guardian)
   Iako je melodramatični ton sputan Medeminovom strogom estetikom, još uvijek u filmu postoji dovoljno emocionalne snage da zadovolji ležernu publiku u arthouseu koja ovog ljeta traži alternativu. (Shane Slater / AwardsCircuit.com)
   Postoje kritičari i gledatelji koji su kritizirali film zbog melodramatičnosti. Ja bih se suprotstavio tome, jer ako ste imali nesreću da vas pogodi ozbiljna bolest ili ako ste izgubili voljenu osobu zbog bolesti, onda vrlo dobro znate da je cijela stvar tragična. I tužna i sentimentalna. Ovaj film nije ništa sentimentalniji ili tragičniji od smrti ili gubitka nekoga koga volite. Ako želite nesentimentalni pogled na tešku bolest, idite na WebMd. Želite iskren prikaz žene koja se mora pomiriti sa svojom smrtnošću? Onda pogledajte ovaj film. (tj-15499 / imdb.com)
   Reakcija na film Julia Medema može biti različita – od nepromišljenog divljenja do pristranog ogorčenja. I da, vjerojatno će vas natjerati da razmišljate o stvarno važnim stvarima i - posebno - pokušavate razumjeti tuđe stajalište. (Olena Rubashevska / KinoUkraine.com)
https://www.imdb.com/title/tt3480886/?ref_=nv_sr_srsg_0

ISABELLE HUPPERT/50 GLUMAČKIH GODINA

Happy End, 2017. Michael Haneke, 107 min. FR/DE/A
Scenarij: Michael Haneke
Uloge: Isabelle Huppert, Jean-Louis Trintignant, Mathieu Kassovitz, Franz Rogowski
   Drama čija se priča vrti oko bogate obitelji Laurent koja vodi uspješnu građevinsku kompaniju, koju je osnovao sada senilna glava obitelji George. Posao vodi hladna kćerka Anne, koja gubi strpljenje sa svojim odraslim ali nemarnim sinom Pierreom. Annin brat Thomas provodi većinu svog vremena brinući se za svoje poslove i žonglirajući s ljubavnim aferama, dok njegova otuđena 13-godišnja kćerka Eve gleda s gađenjem na te nezadovoljne ljude oko sebe.
   „Happy End” ne pripada Hanekeovim najboljim radovima, ali ipak uspijeva natjerati publiku da se suoči - i s nelagodom razmotri - tamnu stranu ljudske prirode. (konsenzus kritičara / rotten tomatoes)
   Prikaz životnog perioda jedne izvana uglancane, a iznutra nepovezane i raspadnute imućne obitelji time postaje sam sebi svrhom, čineći nam da poželimo osjetiti makar i tračak topline, kako bi barem nama bilo stalo, kada već rijetko kome na ekranu je. Ovako nam nema druge nego zadovoljiti se hladnoćom koju nam Hanekeov uradak tako bezobzirno i bez pitanja zrcali. Sviđa li vam se to kao ideja ili ne, odlučite za sebe – jer o tome će uvelike ovisiti vaš doživljaj „Sretnog kraja”. (Koraljka Suton / arteist.hr)
   Hanekeov film doista ostavlja dojam bilježnice s idejama, niske intrigantnih zamisli koje su s naporom povezane u cjelinu. Haneke zbilja dugo nije snimio manje dobar film. No - gunđanja ipak jesu pomalo pretjerana: “Happy End” uz sve mane vrijedi gledanja. (Nenad Polimac, JL)
http://www.imdb.com/title/tt5304464/?ref_=fn_al_tt_1

Una questione privata, 2017. Paolo Taviani, 84 min. IT
Scenarij: Paolo i Vittorio Taviani po romanu Beppea Fenoglioa iz 1963.
Uloge: Luca Marinelli, Lorenzo Richelmy, Valentina Belle
   Ljeto je 1943. godine, Piedmont u Italiji. Milton voli Fuliju koja se poigrava s njegovom ljubavlju; jedino što ona voli su dubine njegovih misli i pisma koja joj piše. Godinu dana kasnije Milton se pridružio Pokretu otpora te se bori uz bok s drugim partizanima. U jednom razgovoru on otkriva da je Fulvija potajno zaljubljena u njegovog prijatelja Giorgija, također partizana. U pokušaju da dobije pojašnjenje od Giorgia, Milton kreće na putovanje kroz zeleni i magloviti krajolik Langhea koje je također putovanje znanja: o njemu samome, o ljudskoj duši i o besmislenom barbarstvu rata.
   Film je premijerno prikazan na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu.
   Paolo i Vittorio Taviani hvataju se u koštac s jednim od "svetih tekstova" talijanske književnosti, "Privatnom stvari" Beppea Fenoglia , s autorskim duhom koji proizlazi iz dugotrajne filmske borbenosti i dubokog poznavanja Drugoga svjetskog rata i partizanske borbe. (Paole Caselle / mymovies.it)
   Braća Taviani pokazuju da još uvijek znaju (uvjerljivo) ispričati priču o ratu, njegove intimne i univerzalne porive. (Raffaele Meale / quinlan.it)
   To nije klasična ljubavna priča, nije jednostavan film o ratu, to je priča o neizvjesnosti i potrazi za istinom u neprijateljskom okruženju. (Giada Aversa / www.ecodelcinema.com)
https://www.imdb.com/title/tt5952238/?ref_=nv_sr_srsg_0

PROPUŠTENI FELLINI
8 1, 1963. 132 min. IT
Scenarij: Federico Fellini, Ennio Flaiano, Tulio Pinelli, Brunello Rondi
Glazba: Nino Rota
Uloge: Marcello Mastroianni, Claudia Cardinale, Anouk Aimee, Sandra Milo
   Slavni redatelj Guido Anselmi budi se nakon tjeskobna, klaustrofobična i akrofobična sna. Oporavlja se pred snimanje novoga filma, projekta koji ga ispunjava potpunom nesigurnošću. I dok teku završne pripreme za realizaciju filma o čijem sadržaju još uvijek dvoji, njegovo stanje pogoršavaju nerazriješeni odnosi sa ženama – suprugom Luisom i ljubavnicom Carlom. Producenti ga požuruju, kritičari ispunjavaju sumnjama, novinari su sve nasrtljiviji, pa se njegov doživljaj stvarnosti sve više prepleće sa snovima i vizijama, a sadašnjost s prošlošću...
   2 osvojena Oscara (najbolji strani film, kostimi) i 3 nominacije (najbolja scenografija, režija, scenarij)
   Originalan, složeno strukturiran, izražajno vrlo bogat, s autorovim specifičnim darom zapažanja, film je bio gotovo aklamacijski prihvaćen, posebno stoga jer je u razdoblju trijumfa autorskog filma upozorio na mogućnosti autorova izravnijeg komuniciranja s publikom i u mediju igr. filma; Fellini je tim djelom postao »redatelj superzvijezda... (Ante Peterlić, HFL)
   Federico Fellini je bio tako nevjerojatno kreativan da je, kada je postao mentalno blokiran, pretvorio tu svoju unutrašnju borbu u fenomenalno remek-djelo samoanalize… Nakon “Slatkog života” (1960.), Fellini nije znao što učiniti sljedeće. Stekao je uspjeh, slavu i reputaciju o kojoj je sanjao, a to ga je prestrašilo. Njegov um je bio tornado vlastite sumnje u sebe, ambicije, izgorijevanja i krivnje, te je pao u dubine za svoj sljedeći film, koji je obilježio tranziciju prema neobičnim, apstraktnim prizorima…Kroz Guida, Fellini je prepoznao gorku istinu o čovječanstvu; nakon dostizanja nekog potpunog ispunjenja – bilo to romantične ili poslovne prirode – pohlepni um čovjeka samo traži još više. Bio je to genij Fellinija da uhvati unutrašnju borbu za našu meditaciju i zabavu... (Phil Villarreal, Arizona Daily Star)
   Nekako, ovaj film je više od zastarjele krize umjetnika koji kontemplira. To je više o nesposobnosti svih nas da pronađemo smisao u našim životima, stavimo ga u kontekst i dođemo sa nečim značajnim... (Desson Thompson, San Francisco Cronicle)
   „8 1” je najbolji film ikada snimljen o snimanju filma… Vidio sam ga više puta, a moja naklonost za film samo raste. On čini ono što je nemoguće; Fellini je čarobnjak koji razgovara, otkriva, objašnjava i razrađuje svoje trikove, dok nas istodobno još uvijek zavarava s njima. Pravi se da ne zna što želi ili kako da to ostvari, a film dokazuje da točno zna... (Roger Ebert, Chicago Sun)
http://www.imdb.com/title/tt0056801/?ref_=nv_sr_1

Il Buco, 2021. Michelangelo Frammartino, 93 min. IT/DE/FR
Scenarij: Michelangelo Frammartino, Giovanna Giuliani
Uloge: Paolo Cossi, Jacopo Elia, Denise Trombin, Nicola Lanza, Antonio Lanza, Leonardo Larocca, Claudia Candusso, Mila Costi, Carlos Jose Crespo
   Tijekom ekonomskog booma 1960-ih na bogatom sjeveru Italije gradi se najviša europska zgrada. Na drugom kraju zemlje mladi speleolozi istražuju najdublju europsku spilju u zabačenoj i netaknutoj Kalabriji. Prvi put dosegnuto je dno ponora Bifurto, koje se nalazi 700 m ispod Zemlje, i njegova tiha crnoća. Stanovnici malenog susjednog sela ne osvrću se na pothvat ovih uljeza, no itekako ih primjećuje stari pastir u ravnici Pollino čiji se samotnjački život počinje isprepletati s putovanjem koje poduzima grupa istraživača.
    Frammartinov treći film „Rupa” snimljen je u južnoj Italiji, na granici susjednih regija Kalabrija i Basilicata koje ga i dalje nadahnjuju i gdje su snimljena sva njegova prethodna djela. Poput antropologa Frammartino zahvaća nepoznate dubine života i prirode te oživljava zaboravljene tradicije kroz film kao mistično iskustvo. Djelo je to organske ljepote – gotovo bez riječi.(na filmskom festivalu u Veneciji dobio je posebno priznanje žirija)
     ...veliki film o Mediteranu: o prostoru koji je - baš kao i u Frammantinovom filmu- rastrzan pokušajima i (ne)uspjesima modernizacije. (Jurica Pavičić, JL)
   "Rupa" je film o vremenu i njegovu neumitnom prolasku, početku i kraju nečega, uključujući spokojan način života i život sam. (Marko Njegić, SD)
   Frammantinov film naoko se bavi jednom davnom i zapravo ne-tako-izuzetnom speleološkom ekspedicijom. No - u zbilji se bavi zapravo nečim kudikamo krupnijim, nečim što i nas dodiruje kao društvo. "Il buco" je film o paralelnim društvima: onima usisanim u modernizaciju i onima koje je ona zaobišla. (Jurica Pavičić, JL)
   „ll Buco” je vizualno čudo koje potvrđuje staru izreku o tome da slika vrijedi tisuću riječi. (konsenzus kritičara / rotten tomatoes)
   „ll Buco” dokazuje da kino još uvijek ima sposobnost zapanjiti na vrlo nevin, dječji način kao medij u kojem svjetlo osvjetljava crni ekran stvarajući ljepotu. (Lee Marshall / Screen International)
https://www.imdb.com/title/tt11012320/?ref_=nv_sr_srsg_0

ISABELLE HUPPERT/50 GLUMAČKIH GODINA
The Disappearance of Eleanor Rigby: Them, 2014. Ned Benson, 123 min. US
Scenarij: Ned Benson
Uloge: Jessica Chastain, James McAvoy, Bill Hader, Jess Weixler, Viola Davis, Isabelle Huppert , Ciaran Hinds, William Hurt
   Priča prati ljubavni par Eleanor i Conor koji pokušavaju prebroditi gubitak djeteta i pronaći ljubav koju su nekada imali. Kako to vidi On, a kako Ona i kako se to reflektira na Njih.
    Predstavljanje filma započet ćemo zanimljivošću koja je izrodila (ovu) završnu verziju filma. Redatelj i scenarist filma, Ned Benson, snimao je film iz dva dijela, vođen idejom prikaza ljubavne priče iz dva kuta, Njegovog (Him) i Njenog (Her). Ta dva filma su doživjela svoje premijere na filmskom festivalu u Torontu 2013. i pritom nagrađeni dobrim kritikama. Godinu dana kasnije, Benson je odlučio ponovno montirati film (čini se na nagovor producenata, danas zloglasne braće Weinstein) i prikazati ljubavnu priču na konvencionalan način, kao Njihovu (Them). Taj, uvjetno rečeno, završni proizvod, premijerno je prikazan na filmskom festivalu u Cannesu, čime je mladi redatelj postao jedan od rijetkih (ako ne i jedini) koji je jedan snimljeni materijal pretvorio u tri vrsna filma. Svakako, treba mu se priznati hrabrost i sposobnost da izvede jedan kompleksan i zahtijevan projekt o raspadu jedne veze.
   U eri u kojoj se čini da mainstream tisak ne brine ni o čemu osim o filmovima koji prikazuju superheroje, čudovišta, robote i priče o "prestižu" koje mame Oscara, "The Disappearance of Eleanor Rigby: Them" su dobrodošla stvar. Inteligentan je i zreo, a glavna glumačka postava izvrsna je. (Matt Zoller Seitz / rogerebert.com)
   Originalno razmišljanje o ljubavi i gubitku. (konsenzus kritičara / rotten tomatoes)
https://www.imdb.com/title/tt3729920/

Luzzu, 2021. Alex Camilleri, 94 min. M/US
Scenarij: Alex Camilleri
Uloge: Jesmark Scicluna, Marlene Schranz, David Scicluna
   Jesmark je mladi malteški ribar koji uzdržava obitelj ribolovom drvenim brodom naslijeđenim od oca. Sve manji ulovi, nametnute zakonske restrikcije i kompetitivno ribarsko tržište dovode ga do financijske krize koju produbljuju neočekivani izdaci za zdravlje novorođenog sina. Očajnički želeći financijski osigurati obitelji, Jesmark ulazi u svijet ilegalnog ribolova okrećući leđa generacijama ribarske tradicije.
   „Luzzu” je prvi malteški film ikada prikazan na platnu velikog festivala, Sundance Film Festivala, a glavnu ulogu tumači naturščik Jesmark Scicluna koji je za svoju impresivnu glumačku izvedbu nagrađen u Sundanceu.
   U isto vrijeme filmičan i dokumentarističan, realističan i simboličan, "Luzzu" je rijetko human i emotivan festivalski film u kojem se priča razvija životnom prirodnošću zahvaljujući spontanoj režiji i glumi. (Marko Njegić, SD)
   Alex Camilleri i snimatelj Léo Lefevre bilježe umiruću umjetnost malteškog ribolova s iskrenošću, znatiželjom i realizmom. (Valerie Complex /Hollywood Daily)
   Gorka promjena vremena, progresivni gubitak tradicije i bijesni kapitalizam u dehumanizirajućem ozračju koje nikoga neće ostaviti ravnodušnim. (Filipe Freitas / Always Good Movies)
* luzzu – tradicionalna malteška brodica
https://www.imdb.com/title/tt11379584/

Ma Ma, 2015. Julio Medem, 111 min. ES/FR
Scenarij: Julio Medem
Uloge: Penélope Cruz, Luis Tosar, Asier Etxeandia
   Magda je mlada žena, supruga i majka kojoj ne ide najbolje u braku. No jednog će se dana susresti s opakom dijagnozom raka dojke. Slijedi ustrajna borba tijekom koje će Magda upoznati divnog muškarca, a sinu nastojati usaditi životne vrijednosti. Uskoro će se naći pred zidom ali i mogućnošću da ponovno postane majka. Odlučit će zadržati dijete pod svaku cijenu.
   Bez Penélope Cruz ovaj film možda ne bi bio toliko dobar. Ali, s njezinom prisutnošću, svjetluca i treperi. (Peter Bradshaw / Guardian)
   Iako je melodramatični ton sputan Medeminovom strogom estetikom, još uvijek u filmu postoji dovoljno emocionalne snage da zadovolji ležernu publiku u arthouseu koja ovog ljeta traži alternativu. (Shane Slater / AwardsCircuit.com)
   Postoje kritičari i gledatelji koji su kritizirali film zbog melodramatičnosti. Ja bih se suprotstavio tome, jer ako ste imali nesreću da vas pogodi ozbiljna bolest ili ako ste izgubili voljenu osobu zbog bolesti, onda vrlo dobro znate da je cijela stvar tragična. I tužna i sentimentalna. Ovaj film nije ništa sentimentalniji ili tragičniji od smrti ili gubitka nekoga koga volite. Ako želite nesentimentalni pogled na tešku bolest, idite na WebMd. Želite iskren prikaz žene koja se mora pomiriti sa svojom smrtnošću? Onda pogledajte ovaj film. (tj-15499 / imdb.com)
   Reakcija na film Julia Medema može biti različita – od nepromišljenog divljenja do pristranog ogorčenja. I da, vjerojatno će vas natjerati da razmišljate o stvarno važnim stvarima i - posebno - pokušavate razumjeti tuđe stajalište. (Olena Rubashevska / KinoUkraine.com)
https://www.imdb.com/title/tt3480886/?ref_=nv_sr_srsg_0

(SUVREMENI) ANIMIRANI KLASIK:
The Simpsons Movie, 2007. David Silverman, 87 min. US
Scenarij: James L. Brooks, Matt Groening, Al Jean, Ian Maxtone-Graham, George Meyer, David Mirkin, Mike Reiss, Mike Scully, Matt Selman, John Swartzwelder, Jon Vitti
   Idiličan život obitelji Simpson u mirnom gradiću Springfield prekinut je nakon što, zbog Homerove nepromišljenosti, grad postaje toliko zagađen da predsjednik odlučuje cijeli grad izolirati pomoću ogromnog balona, a građani Springfielda krivnju svaljuju na Simpsone. Dolaze im pred kuću i tu započinje nova avantura obitelji Simpson...
   Radikalan i jednostavan u isto vrijeme, subverzivan i dobrodušan. (Roger Ebert)
   Ako je svaka epizoda „Simpsona” proslava, što mi pokušavamo napraviti, onda je ovaj film kao jedno veliko slavlje. To je način odavanja počasti animatorima, dopuštajući im da se stvarno razbacuju idejama. To je i način odavanja počasti piscima, jer smo uspjeli dobiti sve najbolje pisce koji su do sada radili na Simpsonima. (Matt Groening)
   „Simpsoni” su se uvijek dičili sitnim i brzim štosovima koji su se osvještavali na gotovo nesvjesnoj razini, njihovi „vicevi“ su uvijek bili krajnje suptilni čak i kada su prštali pretjerivanjem i skoro zahodskim humorom, uvijek smo mogli pronaći nebrojene razine duhovitosti, a reminiscencije i poveznice s kulturnim nasljeđem. (popcorn.hr)
   „The Simpsons Movie” sadrži srdačan smijeh, zajedljivu satiru i iskren prikaz američke obitelji zbog čega je serija tako popularna. I može se pohvaliti glatkijom animacijom i uglađenijim pisanjem koji podsjeća na dane slave same serije. (konsenzus kritičara / rotten tomatoes)
https://www.imdb.com/title/tt0462538/?ref_=nv_sr_srsg_0

Una questione privata, 2017. Paolo Taviani, 84 min. IT
Scenarij: Paolo i Vittorio Taviani po romanu Beppea Fenoglioa iz 1963.
Uloge: Luca Marinelli, Lorenzo Richelmy, Valentina Belle
   Ljeto je 1943. godine, Piedmont u Italiji. Milton voli Fuliju koja se poigrava s njegovom ljubavlju; jedino što ona voli su dubine njegovih misli i pisma koja joj piše. Godinu dana kasnije Milton se pridružio Pokretu otpora te se bori uz bok s drugim partizanima. U jednom razgovoru on otkriva da je Fulvija potajno zaljubljena u njegovog prijatelja Giorgija, također partizana. U pokušaju da dobije pojašnjenje od Giorgia, Milton kreće na putovanje kroz zeleni i magloviti krajolik Langhea koje je također putovanje znanja: o njemu samome, o ljudskoj duši i o besmislenom barbarstvu rata.
   Film je premijerno prikazan na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu.
   Paolo i Vittorio Taviani hvataju se u koštac s jednim od "svetih tekstova" talijanske književnosti, "Privatnom stvari" Beppea Fenoglia , s autorskim duhom koji proizlazi iz dugotrajne filmske borbenosti i dubokog poznavanja Drugoga svjetskog rata i partizanske borbe. (Paole Caselle / mymovies.it)
   Braća Taviani pokazuju da još uvijek znaju (uvjerljivo) ispričati priču o ratu, njegove intimne i univerzalne porive. (Raffaele Meale / quinlan.it)
   To nije klasična ljubavna priča, nije jednostavan film o ratu, to je priča o neizvjesnosti i potrazi za istinom u neprijateljskom okruženju. (Giada Aversa / www.ecodelcinema.com)
https://www.imdb.com/title/tt5952238/?ref_=nv_sr_srsg_0

Ma Ma, 2015. Julio Medem, 111 min. ES/FR
Scenarij: Julio Medem
Uloge: Penélope Cruz, Luis Tosar, Asier Etxeandia
   Magda je mlada žena, supruga i majka kojoj ne ide najbolje u braku. No jednog će se dana susresti s opakom dijagnozom raka dojke. Slijedi ustrajna borba tijekom koje će Magda upoznati divnog muškarca, a sinu nastojati usaditi životne vrijednosti. Uskoro će se naći pred zidom ali i mogućnošću da ponovno postane majka. Odlučit će zadržati dijete pod svaku cijenu.
   Bez Penélope Cruz ovaj film možda ne bi bio toliko dobar. Ali, s njezinom prisutnošću, svjetluca i treperi. (Peter Bradshaw / Guardian)
   Iako je melodramatični ton sputan Medeminovom strogom estetikom, još uvijek u filmu postoji dovoljno emocionalne snage da zadovolji ležernu publiku u arthouseu koja ovog ljeta traži alternativu. (Shane Slater / AwardsCircuit.com)
   Postoje kritičari i gledatelji koji su kritizirali film zbog melodramatičnosti. Ja bih se suprotstavio tome, jer ako ste imali nesreću da vas pogodi ozbiljna bolest ili ako ste izgubili voljenu osobu zbog bolesti, onda vrlo dobro znate da je cijela stvar tragična. I tužna i sentimentalna. Ovaj film nije ništa sentimentalniji ili tragičniji od smrti ili gubitka nekoga koga volite. Ako želite nesentimentalni pogled na tešku bolest, idite na WebMd. Želite iskren prikaz žene koja se mora pomiriti sa svojom smrtnošću? Onda pogledajte ovaj film. (tj-15499 / imdb.com)
   Reakcija na film Julia Medema može biti različita – od nepromišljenog divljenja do pristranog ogorčenja. I da, vjerojatno će vas natjerati da razmišljate o stvarno važnim stvarima i - posebno - pokušavate razumjeti tuđe stajalište. (Olena Rubashevska / KinoUkraine.com)
https://www.imdb.com/title/tt3480886/?ref_=nv_sr_srsg_0

ISABELLE HUPPERT/50 GLUMAČKIH GODINA:
Frankie, 2019. Ira Sachs, 100 min. FR/PO
Scenarij: Ira Sachs i Mauricio Zacharias
Uloge: Isabelle Huppert, Brendan Gleeson, Greg Kinnear, Marisa Tomei, Jérémie Renie
   Françoise Crémont, Frankie, poznatoj francuskoj glumici, ostaje samo nekoliko mjeseci života. Odlučuje posljednji godišnji odmor provesti sa svojom velikom obitelji u portugalskoj Sintri. Okupljanje je njezin pokušaj da se oprosti od svojih najmilijih i da pomogne svima u povezivanju labavih odnosa uzrokovanih ljubavnim, bračnim i novčanim problemima. (film je premijerno prikazan na filmskom festivalu u Cannesu)
   „Frankie“ je simfonija svjetla i boje, izražajnosti u gesti i govoru. (Jason Adams / My New Plaid Pants)
   Još jedan skromni dragulj ko-scenarista i redatelja Ire Sachsa. (Dan Bayer / Next Best Picture)
   “Frankie” velikodušno hvali neustrašivu ženu koja živi zaključno poglavlje svog života u svijetu koji se mijenja... Ovo možda i nije najbolji od filmova Ire Sachs i kao da se osjeća pomalo izvan svoje zone udobnosti. Ipak, bilo je veliko zadovoljstvo biti u društvu “Frankieja”, filma nakon kojeg se osjećate ugodno, kao kad provedete lijeno sunčano poslijepodne čitajući na plaži. (Tomris Laffly / rogerebert.com)
https://www.imdb.com/title/tt8019694/?ref_=nv_sr_srsg_0

Luzzu, 2021. Alex Camilleri, 94 min. M/US
Scenarij: Alex Camilleri
Uloge: Jesmark Scicluna, Marlene Schranz, David Scicluna
   Jesmark je mladi malteški ribar koji uzdržava obitelj ribolovom drvenim brodom naslijeđenim od oca. Sve manji ulovi, nametnute zakonske restrikcije i kompetitivno ribarsko tržište dovode ga do financijske krize koju produbljuju neočekivani izdaci za zdravlje novorođenog sina. Očajnički želeći financijski osigurati obitelji, Jesmark ulazi u svijet ilegalnog ribolova okrećući leđa generacijama ribarske tradicije.
   „Luzzu” je prvi malteški film ikada prikazan na platnu velikog festivala, Sundance Film Festivala, a glavnu ulogu tumači naturščik Jesmark Scicluna koji je za svoju impresivnu glumačku izvedbu nagrađen u Sundanceu.
   U isto vrijeme filmičan i dokumentarističan, realističan i simboličan, "Luzzu" je rijetko human i emotivan festivalski film u kojem se priča razvija životnom prirodnošću zahvaljujući spontanoj režiji i glumi. (Marko Njegić, SD)
   Alex Camilleri i snimatelj Léo Lefevre bilježe umiruću umjetnost malteškog ribolova s iskrenošću, znatiželjom i realizmom. (Valerie Complex /Hollywood Daily)
   Gorka promjena vremena, progresivni gubitak tradicije i bijesni kapitalizam u dehumanizirajućem ozračju koje nikoga neće ostaviti ravnodušnim. (Filipe Freitas / Always Good Movies)
* luzzu – tradicionalna malteška brodica
https://www.imdb.com/title/tt11379584/

PROPUŠTENI FELLINI:
Giulietta degli spiriti, 1965. 132 min.
Scenarij: Federico Fellini, Tullio Pinelli, Ennio Flaiano, Brunello Rondi
Uloge: Giulietta Masina, Sandra Milo, Mario Pisu
   Iako na prvi pogled ima sve, muža, kuću uz more i novčanu stabilnost, Giulietta nije nimalo sretna. Majka i sestre je zasjenjuju, a suprug je zanemaruje i vara. Sve to je odvodi u svijet mašte, tj. u nemogućnost da pronađe samu sebe.
   Fellinijev prvi film u boji, naglašavajući njome fantastičnost i oniričnost opsesija glavne junakinje, željne proniknuti u izvornost vlastitog bića. Godine 1965. Prikazan je u konkurenciji festivala u Veneciji, godinu kasnije nagrađen Zlatnim globusom u kategoriji najboljeg filma s neengleskog govornog područja te 1967. nominiran za dva Oscara.
   Ono što je mogla biti gola priča, po unutarnjim crtama, postaje u Fellinijevim rukama fantazmagorija oblika i boja koja objektivizira misli, sjećanja, snove i vizije karaktera. (Leo Pestelli / La Stampa)
   Ovo je vrhunsko kino... Kreće se slobodno i značajno u vremenu i prostoru, u mašti i sjećanju. (Gordon Gow / Films and Filming)
   Zahvaljujući boji koja naglašava simboličko i antinaturalističko istraživanje, Fellini više ne sputava svoje maštovite instinkte. Od svih putovanja u sjećanja koje je napravio tijekom svoje karijere, ovo je jedino koje pokušava istražiti svijet ženskog protagonista. (Gian Piero Brunetta / 100 godina talijanske kinematografije)
   Zanimljiv i zbunjujući, intrigantan film. (Kim Newman / Empire Magazine)
https://www.imdb.com/title/tt0059229/?ref_=nv_sr_srsg_0