PROGRAM KINOTEKE 2024. godina

50 GODINA MIRA, LJUBAVI I GLAZBE
Woodstock, 1969/1970. Michael Wadleigh, 184 min. US

   PROLOG Dvojica mladih investitora iz New Yorka, John Roberts i  Joel Rosenman, objavili su oglas u New York Timesu i The Wall Street Journalu u kojem je pisalo: „Dvojica mladih ljudi s bezgraničnim kapitalom traže interesantne i legalne mogućnosti za ulaganje i poslovne ponude” (Box B-331). Oglas je primjetio rock promotor Michael Lang koji je tek organizirao svoj prvi festival u Miamiju, i njegov partner Artie Kornfeld. Investitorima su ponudili ideju otvaranja glazbenog studija u gradiću Woodstock s najmodernijom tehnikom i organiziranjem rock festivala, u svrhu promocije studija. Roberts i Rosenman nisu bili oduševljeni idejom o glazbenom studiju, ali organizacija rock festivala učinila im se zanimljivom idejom. Ostalo je povijest!

   FILM Dokumentarni film „Woodstock“, u režiji Michaela Wadleigha i montažera Thelme Schoonmaker i Martin Scorsesea (napustio je projekt prije dovršenja filma), objavljen je 1970., osvajajući Oscara kao najbolji dokumentarni film. Artie Kornfeld (jedan od organizatora festivala) došao je kod izvršnog direktora Warner Brosa, Freda Weintrauboma, tražeći novac za film, jer se festival pokazao financijskom katastrofom. Prije toga je odbijen na mnogim adresama, i protivno mišljenju ostalih čelnika Warnera, Weintraubom je stavio svoj posao na kocku i odlučio financirati Kornfelda sa 100.000. Sve detalje o montaži i stvaranju filma, te brojnim problemima, opisao je Peter Baskind u knjizi „Easy Riders, Raging Bulls: How the Sex-Drugs-and Rock 'N Roll Generation Saved Hollywood“ tvrdeći kako je Woodstock pomogao spasiti Warner koji je u tim trenucima vrlo loše kotirao. Te godine je film „Woodstock: Three Days of Peace, Love and Music“ zaradio preko 100 milijuna dolara!!!! (bio je 6. po gledanosti: iza „Ljubavne priče“, „Aerodroma“, „M.A.S.H.-a“, „Pattona“ i „Mačaka iz visokog društva“...). Wadleigh je napokon imao početni kapital, ali nije imao za platiti sve koji su stvarali film i koji ga moraju dovršiti – trebalo je montirati preko 120 sati snimljenog materijala. Ponudio je riskantan ugovor: ukoliko cijeli projekt uspije, dobit ćete duple plaće, a ako ne... Wadleigh je nastojao napraviti film sa što više utjecaja hippie ideologije, cijelo vrijeme slušajući što govore i kako promatraju svijet (i društvo) oko sebe. Danas se film smatra Američkim kulturnim dobrom, a 1994. objavljen je „Woodstock: Director's Cut“ koji je proširen sa nastupom Janis Joplin te dodatnim izvedbama Jefferson Airplane, Creedence Clearwater Revival, Johnny Winterom i Jimi Hendrixom.

   Bili smo odavno spremni za nastup. Ali, čekali smo i čekali... i konačno dočekali, a ispred nas pola milijuna ljudi spava na otvorenom. Bio je to nadrealni prizor poput neke Danteove slike: samo tijela iz pakla, isprepletena i pospana, prekrivena blatom. I onda trenutak koji neću zaboraviti dok god živim: četvrt milje daleko u mraku, na drugoj strani travnjaka, neki je tip svijetlio upaljačem. I kroz noć sam čuo: „Ne brini John. Mi smo s tobom.“ (John Fogerty, Creedence Clearwater Revival / nastupili su malo iza ponoći 16.8., a svoj nastup završili u 1.30, 17.8.)
   Bilo je mokro i vrlo hladno, ali bili su tako sretni u blatu; svi drogirani, naravno, ali svi su uživali, bili veseli. Podsjećali su me na bivole koje viđate u Indiji, duboko u blato zagnjureni. (Ravi Shankar)
   Bez obzira na njihovu osobnost, odjeću i ideje, bili su najpristojnija, najrazboritija i najposlušnija skupina djece s kojima sam bio u kontaktu tijekom svoje 24-godišnje  policijske karijere. (Lou Yank, šef policije u Monticellu, New York)
   U kolektivnoj avanturi Woodstocka vidio sam nešto što i danas vrijedi. Vidio sam Woodstock u padu Berlinskog zida, vidio Woodstock u puštanju Nelsona Mandele na slobodu nakon 27 godina zatvora, vidio Woodstock na dočeku novog milenija, vidim Woodstock svakog dana. (Carlos Santana)
   Crni čovjek u Bijeloj kući. Pokret zelenih za zdraviji, održivi život. Sve se to rodilo tada. (Michael Lang)
   Tijekom svih ovih godina Woodstock se slavi i romantizira. Postao je događaj koji simbolizira Utopiju. To je posljednja stranica naše kolektivne memorije o dobu nevinosti. A onda se sve pokvarilo i nikad više neće biti kao što je bilo. (Ang Lee)
   Woodstock nije bio samo koncert, niti samo mjesto prekomjernog konzumiranja narkotika, pića i bezbrižnog seksa. Naravno, sve se to događalo, ali bili su to samo fragmenti puno veće slike. Woodstock je bio pokret koji je rođen isključivo iz ludog idealizma šezdesetih. Cijeli se svijet mijenjao, a Woodstock je jedan od najvećih, trajnih simbola tih društvenih previranja. (Ryan Bray, Consequence of Sound)

   TESTAMENT JEDNOG VREMENA Možemo ga zvati skupom pomalo umornih heroja te definitivnim krajem hippie ideologije, ali Woodstock je sasvim sigurno puno više od toga: kulturološki i društveni fenomen. Brojni kulturnjaci, sociolozi, muzikolozi i analitičari društveno-političkih fenomena dan danas ispisuju kartice i kartice teksta pokušavajući odgonetnuti što se zaista dogodilo na Woodstocku. A odgovor je zaista vrlo jednostavan: dogodila se kulminacija zanosa i protesta cijele jedne generacije. Premda nije bio prvi festival na otvorenom, postao je događaj koji je definirao desetljeće. Postao je sinonim za “dobre 60-e”, dok je Altamont, održan samo četiri mjeseca kasnije, postao sinonim za tamnu stranu desetljeća i kraj svega što je bilo puno nade i optimizma u hippie revoluciji.
   Na samom izmaku "ludih" šezdesetih više ništa nije bilo kao prije. Završavala je još jedna glazbena revolucija obilježena Beatlesima, Stonesima, Whoovcima, Dylanom, Hendrixom, Doorsima i drugim velikanima rock'n'rolla. U sedamdesete se ušlo bez Briana, Jimija, Janis, Jima i Duannea, te ostavilo nasljeđe ljetnih rock događanja koji se (s iznimkom Live Aida sredinom osamdesetih) više nikad nisu ponovili. Nakon ovih festivala ništa više nije bilo isto, ne samo u glazbi nego u cijeloj pop kulturi: sveti trolist velikih rock festivala započet je Montereyom (16.-18.6. 1967.), nastavljen Woodstockom (15.-17.8. 1969.) te završen Wightom (26.-30.8. 1970.). Wight, premda održan u sedamdesetima po svemu pripada šezdesetima.
  Festivalski trojac trajno je obilježio vrijeme "mira, muzike i ljubavi", hippijevske ideologije, iskustva s narkoticima i otkrivanja Indije, studentskih demonstracija, političkih atentata, političkih prevrata, buđenja američkog obojenog stanovništva, protesta protiv Vijetnamskog rata, ruskih tenkova u Čehoslovačkoj i protestnih samospaljivanja (Jan Palach), čovjeka na Mjesecu, ponižavanje Najvećeg (Muhammad Ali / Cassius Clay) zbog odbijanja odlaska u Vijetnam. Iako su oči svijeta bile uprte u Velikog brata, i Evropa je odgovorila: demonstrira se širom Starog kontinenta pod parolom "budimo realni, tražimo nemoguće!" (Rudi Dutschke).
   Ipak, problemi koje u tom trenutku ima Evropa sasvim su drugačiji od Amerike kojoj iz dana u dan stiže sve brojnija količina lijesova iz Vijetnama i novi pozivi za regrutaciju. Anti-ratni mitinzi potresaju Ameriku, na sveučilištu Berkeley Abbie Hoffman i Jerry Rubin radikaliziraju studentske zahtjeve, a udruživši se s hippijima u Chicagu u kolovozu 1968. nova američka ljevica organizira spektakularni "festival života", u istom trenutku dok Demokratska stranka u gradu ima svoju konvenciju koju protivnici nazivaju "festivalom smrti".
   A onda se dogodio Woodstock, trodnevni "Art & Music Fair", posljednje zajedničko okupljanje radikala i hippija. Osviještena Amerika, u očekivanju da svijet može i treba biti bolje mjesto, hodočasti u slavu glazbe i mira. Premda nitko nije na to računao, Woodstock postaje vrhunac (ili kraj?) "flower power" ideologije - vodite ljubav, a ne rat!
   Woodstock je za većinu bio riskantna investicija. Nastao iz ideje šačice entuzijasta, višestruko je prerastao planirane okvire, uključujući vrijeme, spisak izvođača, broj posjetitelja, klimatske uvjete, pa i samo mjesto događanja. Prema početnoj zamisli trebao se održati u mjestu Wallkill, u državi New York, a gradić Woodstock bio je najbliže odredište, koje je trebalo poslužiti samo kao orijentir. Woodstock je bio naselje s dugom umjetničkom tradicijom, mjesto koje je koncem 19. stoljeća začeto kao umjetnička kolonija. Upravo iz tog razloga je festival zadržao to ime, čak i kada je premješten. Pravo mjesto održavanja bio je White Lake kod Bethela, u državi New York, na farmi Maxa Yasgura.
   Max Yasgur imao je tada 49 godina i nikada nije požalio što je iznajmio teren za koncert. Susjedi su mu čak i prijetili, te protestirali plakatima: "Zaustavite Maxov hippijevski festival!" Yasgur je, međutim, ustrajao. Nije se pokolebao niti kad je masa srušila ogradu i kad je postalo jasno da će posjetitelji - svojom brojnošću, ne divljanjem - uništiti taj dio imanja. Konačno, kad je vidio da njegovi susjedi, oni koji su toliko mrzili hippije da su njemu prijetili smrću preko telefona, mladima s koncerta počeli prodavati vodu, sredovječni republikanac je poludio. Grubom šakom poljoprivrednika udario je svom snagom o stol i povikao: "Kako itko može tražiti novac za vodu?!" Potom je svojoj djeci zapovjedio da pokupe sve prazne boce iz njegove punionice mlijeka, sve do zadnje, da ih operu, napune vodom i stanu dijeliti ljudima na koncertu. Besplatno. Kao i mlijeko, mliječne proizvode, sve što je imao. Potpuno je vjerovao u slobodu izražavanja i govorio je: "Ako želimo zatvoriti generacijski jaz, mi stariji moramo učiniti puno više nego što činimo." Trećeg dana festivala, prije nastupa Joea Cockera, organizatori su Maxa Yasgura, iz zahvalnosti, zamolili da se popne na binu i obrati masi od 500.000 ljudi.
   Rasni sukobi u zemlji i stradavanje mladih u prašumama na drugom kraju svijeta, ispunili su američku mladost gorčinom i posve je okrenuli protiv državne vlasti i njezinih postupaka. Nezadovoljstvo stvarnošću rezultiralo je izgradnjom njezine alternative koja je bila plod uvjerenja mladih da pravu istinu o sebi, svojoj biti i svijetu tek trebaju pronaći. Woodstock je posljednji u nizu velikih festivala gdje je spojeno nespojivo: antiratni aktivisti i vijetnamski veterani, homoseksualci i vođe antigay lobija, crni militanti i bijeli rednecksi, borci za legalizaciju droga i borci za zabranu droga, promotori antiameričke i pristalice vladine politike.
   Kolektivni izlet na farmu Maxa Yasgura pretočio se u neočekivani događaj cijele jedne generacije: od očekivanih 200-tinjak tisuća posjetitelja (186.000 karata otišlo u pretprodaji – cijena za tri dana bila je $18!) brojka je narasla do nevjerojatnih 450-500 tisuća, dok je još dvaput toliko ostalo na zakrčenim prilaznim putovima - 50 kilometara u krugu promet je bio paraliziran. Tadašnji njujorški guverner Nelson Rockefeller, iz straha od moguće katastrofe, zaprijetio je slanjem vojnika Nacionalne garde kako bi prekinuli festival kada je vidio kolika se masa uputila na festival. Srećom, nije bilo potrebe.
   Mnoštvo ujedinjenih školaraca, hippija, buntovnika bez razloga i rokera, nije ni slutilo da tih ljetnih dana sudjeluju u nečemu što će ući u kolektivno sjećanje kao najveći trenutak rock 'n' roll povijesti, kao najveće hodočašće rock glazbe do dana današnjeg. Sudionici su se, barem u jednom trenutku svog života, osjetili snažnima i važnima, i ako je netko samo jednom bio na jednom od takvih događaja, i sam je „plemenski iniciran“. Događaj je postao – i ostao - neizbrisiva memorija u umu svakog sudionika. Okupljena masa i neočekivana sinergija s izvođačima obuhvaćala je sve što je kontrakultura predstavljala. Dugo nakon što su naizgled površni aspekti samog događaja izblijedjeli, mnogi posjetitelji otkrili su širinu - uključujući svoje domove, srednju školu i fakultetske kampuse - i vlastiti život, različitiji od svega što su ikada prije imali. Negdje usput, ti ljudi su postali kontrakultura.
   Organizator, 25-godišnji Michael Lang, možda je i mislio nešto zaraditi, no vidjevši koliko ljudi pristiže - i kakve se sve poteškoće mogu proizvesti - proglašava festival besplatnim. Gotovo pola milijuna mladih bilo je prepušteno sebi samima, ali su pritom naučili značenje riječi "podijeliti, pomoći, poštivati, surađivati“.
   Prvi izvođač, Ritchie Havens, morao se  spustiti helikopterom na binu zbog nevjerojatne gužve koja se stvorila. Na licu mjesta improvizirajući je stvorio jednu od pjesama po kojima će i on i festival ostati upamćeni. Njen naslov bio je "Freedom", i u tom trenutku počela je kružiti energija gdje je od početka bilo jasno da nije presudno što će se i kako svirati. Važne su bile vibracije u koje se slila godinama sakupljana energija. I eksplodirala, da bar na nekoliko dana učini nevažnim i rat u Vijetnamu, i Crne pantere, i cijelu šezdesetosmašku političku i socijalnu problematiku. Richie Havens umro je 2013. i u oporuci je tražio da mu se pepeo prospe iznad festivalskih livada. „Otvorio sam Woodstock iako sam trebao nastupiti peti. Pitao sam se: "Što ja radim ovdje? Ne, ne, ne ja, ne prvi!" Morao sam ići na pozornicu jer nitko drugi nije mogao ići - koncert je kasnio već dva i pol sata. Svi su bili u hotelu sedam milja daleko i nisu mogli stići na vrijeme jer je stražnja cesta bila potpuno blokirana. Bio sam sam na pozornici dva i pol sata prije nego što je došao neki drugi izvođač! Najčudnije je to što sam morao otići vidjeti film kako bih vidio svoj nastup. Sjećam se 'Freedom' i sjećam se 'Motherless Child', ali se nisam mogao sjetiti kako je to bilo strukturirano. I otišao sam u kino i vidio.“
   Woodstock nije bio puki rock festival kakvih je tog ljeta bilo diljem Amerike: tamo se odlazilo i iz uvjerenja i iz protesta. I to u velikom broju. Morala je reagirati i vojska osiguravajući prolaz znatiželjnima, te prijevoz učesnika helikopterima do bine, nužnu medicinsku pomoć, te dodatnu hranu i vodu jer je planirano nestalo već prvog dana. Legendarni kontrakulturni aktivist Wavy Gravy (pravim imenom Hugh Nanton Romney, vođa jedne hippie komune) organizirao je, zajedno s članovima Hog Farm Collective, dostavu hrane helikopterima - donacija okolnih mjesta – i s pozornice se gladnoj, pokisloj i promrzloj publici obratio riječima: „Dobro jutro! Ono što imamo na umu jest doručak u krevetu za četiri stotine tisuća.“ Volontiralo je i 45 liječnika. No, ukupno gledajući, strahu nije bilo mjesta, umjesto oblaka dima eksperimentalnih nuklearnih eksplozija woodstock naciji  je jedino “prijetio” oblak dima marihuane brojnih sudionika, te nešto kiše. U tolikoj gomili bilo je sasvim jasno kako je sigurnost ugrožena. Sportskim rječnikom govoreći, rezultat je bio 4:2 - četiri osobe su umrle (dvije od predoziranja, jedna od puknuća slijepog crijeva, a jednog je usnulog tinejdžera pregazio traktor), ali su tijekom tri dana rođene dvije bebe. Medicinski izvještaji govore i o četiri spontana pobačaja,. Od ostalih incidenata zabilježen je tek sukob Pete Townshenda i lidera studentskog pokreta Abbie Hoffmana.
   Svi su očekivali nasilje, ali naprotiv, sve je prošlo u potpunom redu. Iako su nedostajala neka velika imena, trodnevni festival bio je glazbeni događaj godine, a iz današnje perpektive i glazbeni događaj cijelog 20. stoljeća. Za Dylana (koji je živio pored Woodstocka) postoji nekoliko tumačenja: po jednom je odbio zbog zakazanog termina u Parizu, po drugom zbog ozljede sina tijekom krstarenja, a treći je odbijanje zbog prijezira prema hippijima koji se okupljaju u njegovom dvorištu (svirao je, ali 1994. na 25-godišnjici). Činjenice govore malo drugačije: Dylan, koji nije volio festivale (to nije moja scena), zapravo je letio prema Evropi jer mu je predstojao nastup na drugom Isle of Wight Festivalu koncem kolovoza iste godine. Beatlese više nitko nije mogao okupiti, premda su postojali pregovori: prema nekim izvorima Lennon je nastup uvjetovao pozivanjem Plastic Ono Banda, a prema drugom, sam Richard Nixon intervenirao je da se Lennonu ne odobri viza zbog „ljevičarskih“ istupa, ali i zbog problema s narkoticima prethodne godine, prilikom ulaska u Ameriku. Stonesi su također odsutni: Mick Jagger u Australiji snima „Neda Kellyja“, dok Keith Richards bdije nad svojom djevojkom Anitom Pallenberg koja je tek rodila. Jeff Beck Group su se raspali tjedan prije Woodstocka, a imali su otvoren poziv. Zeppelini su nakon nastupa na Atlanta International Pop Festivalu bili zvijezde – na Woodstocku bi bili tek jedni od mnogih (tako je to objasnio menadžer Zeppelina Peter Grant). Byrdsi su pozvani, ali su odbili komentarom „ne želimo nastupiti na festivalu koji se niti malo ne razlikuje od sličnih ljetnih festivala“. Doorsi / Morrison nisu voljeli stadionske nastupe, a i mislili su da će to biti tek puka repriza Montereya. Simon & Garfunkel odbili su nastup pravdajući se snimanjem novog albuma (Bridge Over Troubled Water), Moody Blues su čak otisnuti na prvom (Wallkill) plakatu kao izvođači, ali su produžili svoje nastupe u Parizu. Frank Zappa & The Mothers of Invention odbili su rečenicom „tamo će biti previše blata“. Free su odbili ponudu. Joni Mitchell je već bila najavljena, ali je njen menadžer otkazao zbog nastupa u Dick Cavett Showu: Joni se odužila festivalu skladajući pjesmu "Woodstock" (proslavili su je svojom izvedbom Crosby, Stills, Nash & Young). Kasnije je pričala kako su joj suze tekle danima dok joj je (tadašnji partner) Graham Nash pričao o festivalu. Procol Harum su pozvani, no nastup se poklopio s krajem njihove turneje, i opravdali su se umorom. Jethro Tull su pozvani, i premda je Jon Anderson predviđao da će to biti veliki događaj, odbio je zbog hippija i (očekivane) neprimjerene golotinje. Iron Butterfly su također bili najavljeni na prvom (Wallkill) plakatu, ali su zapeli u zračnoj luci. Možda je najinteresantnije nenastupanje grupe It's a Beautiful Day: naime, veliki promotor Bill Graham, koji je već „oteo“ Woodstocku grupu Chicago, prepustio je Grateful Dead konkurentima, s jednim uvjetom. S njima mora nastupiti još jedno „njegovo ime“. Vrtio je novčić s Michael Langom oko dva preostala imena o kojima su se sporili – izgubio je It's a Beautiful Day. Drugo ime je bilo Santana (koji je, čekajući nastup, konzumirao meskalin - kako je morao nastupiti ranije, utjecaj narkotika vidljiv je u svakom detalju njegova nastupa. Nakon Woodstocka postaje zvijezda).
   Reporterski gledano festival se odvijao na sljedeći način: 1. dan nastupili su Richie Havens, Country Joe McDonald, John Sebastian, Swami Satchadinanda, Bert Sommer, Sweetwater, Tim Hardin, Ravi Shankar, Melanie (kada je bosonoga stala na pozornicu pred 500.000 ljudi, bila je nepoznata 19-godišnja pjevačica – nakon njega postala je slavna), Arlo Guthrie, Joan Baez; 2. Quill, Keef Hartley, Santana, Mountain, Canned Heat, The Incredible String Band, Grateful Dead, Creedence Clearwater Revival (prvi su potpisali ugovor s organizatorima – dobili su 10.000 $), Janis Joplin, Sly and the Family Stone, The Who (tražili isplatu unaprijed jer su bili pred bankrotom), Jefferson Airplane; i 3. Joe Cocker, Country Joe and the Fish, Ten Years After, The Band, Blood, Sweat & Tears, Johnny Winter (dio s bratom Edgarom), Crosby, Stills, Nash & Young (zamalo bez nastupa, pošto je pri slijetanju helikopter u kojem je bio Graham Nash imao nesreću: srećom bez posljedica), The Paul Butterfield Blues Band i Sha-Na-Na.
   Posljednji je na binu izišao Jimi Hendrix. Bio je to četvrti dan fešte - 18.8.1969., 8.30 ujutro. Iz kombija Joe Cockera pozorno su ga slušale Janis Joplin i Joan Baez - dva sata kasnije Jimi je nadahnuto otprašio američku himnu pred (preostalih) 40.000 najizdržljivijih: sve što se kasnije događalo ostalo je u velikoj sjeni Woodstocka.

   * Prezentacije s dvije i tri slike na ekranu, prikazane tijekom većeg dijela filma, bile su inovacije koje je predložio montažer Martin Scorsese. S toliko snimljenog materijala (preko 120 sati)  i nespremnosti studija da produži – i onako dugo - trajanje filma, moralo se pronaći način kako bi se povećala količina snimaka koje bi se mogle koristiti. Autori su smatrali da je gledateljima važno pokazati što više toga, a multi-panel format najučinkovitije je uključio filmske snimke, ali i efektno prikazao nastupe i reakcije publike zajedno.
   * ukoliko ste poklonik Woodstocka, nije naodmet spomenuti kako tvrka Rhino početkom kolovoza namjerava objaviti box-set pod imenom “Woodstock - Povratak u vrt: Definitivni arhiv 50. godišnjice“. Set čini 38 diskova (sa 36 sati glazbe i 432 pjesme), blu-ray filma „Woodstock: Director’s Cut“, repliku izvornog postera, niz fotografija, i dr. U prodaju će biti pušteno samo 1969 primjeraka. Cijena? Prava sitnica: $799.98.
https://store.rhino.com/woodstock-50th/woodstock-50-back-to-the-garden-the-definitive-anniversary-archive-1.html
https://www.imdb.com/title/tt0066580/?ref_=nv_sr_1?ref_=nv_sr_1

   RIJEČ JE O RADNOM TERMINU / UVIJEK POSTOJI MOGUĆNOST KIŠE I ODGODE PROJEKCIJE.
   TERMIN "WOODSTOCKA" JE JEDINI KOJI NIJE UTORKOM. RAZLOG JE JEDNOSTAVAN - PROJEKCIJA JE PREDVIĐENA TOČNO NA 50-GODIŠNJICU.

https://www.kinomediteran.hr/gradovi/split-ljetno-kino-bacvice/

IMDB

Saul fia, 2015. László Nemes, 107 min. HUN
Scenarij: László Nemes, Clara Royer
Uloge: Géza Röhrig, Levente Molnár, Urs Rechn, Todd Charmont
   Dobitnik Grand Prixa žirija u Cannesu, 'Saulov sin' majstorski je redateljski debi, izvanredno postignuće suzdržanog, ali nepokolebljivog realizma te prikaz potrage za iskupljenjem u samom srcu pakla.
    Listopad 1944., Auschwitz-Birkenau. Saul Ausländer mađarski je pripadnik Sonderkommanda, jedinice židovskih zatvorenika izoliranih od ostatka logora koji su zaduženi za odvođenje zatvorenika u plinske komore i paljenje leševa. Dok radi u jednom od krematorija, Saul nailazi na tijelo dječaka za kojeg postaje uvjeren da je njegov sin. On se budi iz stanja umrtvljenosti i odlučuje potajno dječaku prirediti pravi židovski pogreb. Dok drugi članovi Sonderkommanda planiraju pobunu i bijeg, Saul preuzima na sebe nemoguć zadatak spašavanja dječakova tijela od plamena te manevrira kroz zamršeni prostor logora u potrazi za rabinom koji će izvršiti obred.
   "Saulov sin" je ne samo odličan, već i hrabar, beskompromisan i izuzetno važan film, naročito u sadašnje vrijeme kada se opet u centralnoj Evropi otvaraju logori, kada se ljudi ograđuju žicom i ograničava im se kretanje. Naravno da okolnosti nisu iste, mada se ideološki predznak i shema mogu dovesti u vezu. Važno je da ovakav film dolazi upravo iz Mađarske, trenutno ozloglašene zbog rasizma i ksenofobije. Voljno ili ne, ovaj film upozorava i prijeti da se povijest može ponoviti, ali i daje nadu da, dok je svjesnih toga, svijet ipak neće otići dovraga. "Son of Saul" nije jedan od onih komercijalnih filmova o Holokaustu, onih politički korektnih, kalkulantskih “festivala suza” koji se nadaju nagradama kroz senzibilizaciju publike, udarajući nisko, igrajući na patetiku i prenaglašene emocije. „Saulov sin“ je jedan prilično unikatan film koji udara direktno, žestoko, grabi za gušu i ne pušta... To je vidljivo i po tempu, i po stilu, i po fokusu i po sadržaju filma. Dio užasa je tu vidljiv, ali mnogo veći ostaje tek impliciran. Leševe na gomili, leševe posvuda vidimo, ali tek na periferiji kadra. Likovi nisu karikaturalni, već su svi tako odvratno ljudski, od samog Saula, preko kolega - ”sonderkomandosa” do Nijemaca. Svima je svega preko glave, svi su koruptivni i korumpirani. Pakao ih je već proždrao i to se vidi, a naročito čuje: aritmična i glasna zvučna shema sastavljena od uzvika u daljini, zveketa mašinerije i povremenih pucnjeva prati nas i proganja kroz cijeli film... i dalje od toga.
   Elaborirani vizuelni identitet filma je posebna priča. Snimljen u boji, ali u starinskom 4:3 formatu, na 35 mm traci, "Saulov sin" u svakom trenutku ostavlja utisak tjeskobe. Tome dodatno pomaže činjenica da kamera koju maestralno kontrolira Mátyás Erdély nikad ne stoji, nego kruži oko našeg protagoniste koji je i sam stalno u pokretu, te da je cijeli film sastavljen iz možda dvadesetak takvih, neprekinutih kadar-sekvenci... (Marko Stojiljković)

IMDB

Carol, 2015. Todd Haynes, 118 min. UK/USA
Scenarij:  Phyllis Nagy po romanu Patricije Highsmith
Uloge: Cate Blanchett, Rooney Mara, Sarah Paulson, Kyle Chandler
   Adaptacija romana "Cijena soli", čuvene Patricije Highsmith, prati dvije žene različitog porijekla koje započnu ljubavnu aferu u New Yorku 1950-ih.
   Mlada žena u svojim 20-ima, Therese Belivet je prodavačica na Manhattanu i sanja o ispunjenijem životu kada u njezin život uđe Carol, privlačna žena zarobljena u braku bez ljubavi. Ubrzo će se dvije žene početi zaljubljivati. Carolin muž će početi sumnjati u njezino majčinstvo te će njezino prijateljstvo s najboljom prijateljicom Abby doći pod upitnik.
   „Carol“ je nominirana je u pet kategorija za Zlatni globus: za najbolju dramu, redatelj, scenarij te najbolje glumice Cate Blanchett i Rooney Mara... Rooney Mara je proglašena najboljom glumicom na festivalu u Cannesu 2015.
   Svi ekscentrični dodiri koji su napravili Todd Haynesov posao zanimljivim, ali udaljenim - sve neobične promjene ljudskog ponašanja, svi detalji razdoblja koje on koristi da bi prošlost izgledala čudno i vanzemaljski - objedinjuju se u filmu „Carol“, ostvarenje koje nosi redateljev pečat, ali pokazuje neposrednost emocija što je nešto novo. Otkako je snimio film "Safe" (1995), činilo se neizbježnim da će Haynes napraviti veliki film, a sada je to upravo i učinio. Neki kažu da je prošlost nepoznata zemlja, tako Haynes prilazi prikazu New Yorka ranih 1950-ih. To je mjesto koje inspirira i čežnje i strahove, svijet puno ljepši nego naš svijet, ali sa skrivenim pravilima i opasnostima. U početnoj sceni, Cate Blanchett ulazi u dječji dio robne kuće za vrijeme Božića. Unutrašnjost odslikava zlatno doba, posljednji trenutak u povijesti prije nego što je sve pretvoreno u plastiku. Sve je napravljeno od drveta i metala, u svijetlim i jakim bojama, naglašavajući scene sa muzikom orgulja ... to je malo čudno. „Carol“ je adaptacija romana „Cijena soli“ Patricie Highsmith koji je pod pseudonimom objavljen 1952. godine; revolucionarno djelo lezbijske literature koje se rasprodalo u više od milion primjeraka. Interakcija ovih žena, jedna u 20-tim, druga u svojim 40-tim, u centru je "Carol", film koji nije tajna, ali preovladava osjećaj misterioznog. Era 1950-ih prikazana je precizno, a opet sa čudnim osjećajem suspenzije, kao da se posmatra očima stranca - bilo našim vlastitim, ili očima likova koji se sakrivaju u njoj. Kroz Therese, koja želi postati fotograf, upoznajemo se sa urbanim boemskim životom; kroz Carol, vidimo bogata predgrađa, ali oba miljea su suptilno iskrivljena. Emocionalni pejzaž, iako utiče, privlači svojom misterijom, kada se Therese putuje vlakom kući sama, nakon što je imala tešku noć gledajući Carol i njenog bivšeg supruga kako se bolno prepiru. Ona počinje plakati, a mi vjerujemo tim suzama, čak i kad nismo sigurni u njihov uzrok. Da li ona osjeća udaljenost od ovog novog poznanstva? Da li ona osjeća simpatije? Ili je postala svjesna očaja svog zatočenja? Mara je izuzetna pojava na ekranu, sa delikatnom ljepotom koja, u njenom slučaju, nekako ukazuje ne slast ili krhkost, ali i na nepoznate dubine. Ona bi mogla odigrati sveticu ili ubojicu, ubojicu koji bi sviju ubijedio da misle da je ona svetica, i bila bi savršeno uvjerljiva da samo gleda u kameru i razmišlja na taj način. U filmu Carol, ona ima jednu veliku tajnu, ili možda mnogo malih, tako da se Carol nađe često pitajući se šta ona misli. Kao i u svim uspješnim vezama, nijedna strana ne može nikada u potpunosti osvojiti druge, tako da , uprkos Carolinim prednostima - njenim bogatstvom, zrelošću, socijalnom stabilnošću - sumnjamo da bi Therese mogla biti jača. Što se tiče Blanchett, praktički svaki film u kojem se ona pojavi šalje nas sve u potragu za još jednim sinonimom za riječ "veliki". Njen nastup ovdje je pažljivo osmišljen proizvod misli i inspiracije - pokreta poput mačke u džungli, studiozne elegancije, očiju koje gledaju iznad tih nemoguće visokih jagodica kao zatvorenik iza rešetaka. Ali najdirljivija stvar koju ona radi je pokazati pustoš koja dolazi od života u suprotnosti sa vlastitom prirodom... (Mick LaSalle, San Francisco Chronicle)

IMDB

Carol, 2015. Todd Haynes, 118 min. UK/USA
Scenarij:  Phyllis Nagy po romanu Patricije Highsmith
Uloge: Cate Blanchett, Rooney Mara, Sarah Paulson, Kyle Chandler
   Adaptacija romana "Cijena soli", čuvene Patricije Highsmith, prati dvije žene različitog porijekla koje započnu ljubavnu aferu u New Yorku 1950-ih.
   Mlada žena u svojim 20-ima, Therese Belivet je prodavačica na Manhattanu i sanja o ispunjenijem životu kada u njezin život uđe Carol, privlačna žena zarobljena u braku bez ljubavi. Ubrzo će se dvije žene početi zaljubljivati. Carolin muž će početi sumnjati u njezino majčinstvo te će njezino prijateljstvo s najboljom prijateljicom Abby doći pod upitnik.
   „Carol“ je nominirana je u pet kategorija za Zlatni globus: za najbolju dramu, redatelj, scenarij te najbolje glumice Cate Blanchett i Rooney Mara... Rooney Mara je proglašena najboljom glumicom na festivalu u Cannesu 2015.
   Svi ekscentrični dodiri koji su napravili Todd Haynesov posao zanimljivim, ali udaljenim - sve neobične promjene ljudskog ponašanja, svi detalji razdoblja koje on koristi da bi prošlost izgledala čudno i vanzemaljski - objedinjuju se u filmu „Carol“, ostvarenje koje nosi redateljev pečat, ali pokazuje neposrednost emocija što je nešto novo. Otkako je snimio film "Safe" (1995), činilo se neizbježnim da će Haynes napraviti veliki film, a sada je to upravo i učinio. Neki kažu da je prošlost nepoznata zemlja, tako Haynes prilazi prikazu New Yorka ranih 1950-ih. To je mjesto koje inspirira i čežnje i strahove, svijet puno ljepši nego naš svijet, ali sa skrivenim pravilima i opasnostima. U početnoj sceni, Cate Blanchett ulazi u dječji dio robne kuće za vrijeme Božića. Unutrašnjost odslikava zlatno doba, posljednji trenutak u povijesti prije nego što je sve pretvoreno u plastiku. Sve je napravljeno od drveta i metala, u svijetlim i jakim bojama, naglašavajući scene sa muzikom orgulja ... to je malo čudno. „Carol“ je adaptacija romana „Cijena soli“ Patricie Highsmith koji je pod pseudonimom objavljen 1952. godine; revolucionarno djelo lezbijske literature koje se rasprodalo u više od milion primjeraka. Interakcija ovih žena, jedna u 20-tim, druga u svojim 40-tim, u centru je "Carol", film koji nije tajna, ali preovladava osjećaj misterioznog. Era 1950-ih prikazana je precizno, a opet sa čudnim osjećajem suspenzije, kao da se posmatra očima stranca - bilo našim vlastitim, ili očima likova koji se sakrivaju u njoj. Kroz Therese, koja želi postati fotograf, upoznajemo se sa urbanim boemskim životom; kroz Carol, vidimo bogata predgrađa, ali oba miljea su suptilno iskrivljena. Emocionalni pejzaž, iako utiče, privlači svojom misterijom, kada se Therese putuje vlakom kući sama, nakon što je imala tešku noć gledajući Carol i njenog bivšeg supruga kako se bolno prepiru. Ona počinje plakati, a mi vjerujemo tim suzama, čak i kad nismo sigurni u njihov uzrok. Da li ona osjeća udaljenost od ovog novog poznanstva? Da li ona osjeća simpatije? Ili je postala svjesna očaja svog zatočenja? Mara je izuzetna pojava na ekranu, sa delikatnom ljepotom koja, u njenom slučaju, nekako ukazuje ne slast ili krhkost, ali i na nepoznate dubine. Ona bi mogla odigrati sveticu ili ubojicu, ubojicu koji bi sviju ubijedio da misle da je ona svetica, i bila bi savršeno uvjerljiva da samo gleda u kameru i razmišlja na taj način. U filmu Carol, ona ima jednu veliku tajnu, ili možda mnogo malih, tako da se Carol nađe često pitajući se šta ona misli. Kao i u svim uspješnim vezama, nijedna strana ne može nikada u potpunosti osvojiti druge, tako da , uprkos Carolinim prednostima - njenim bogatstvom, zrelošću, socijalnom stabilnošću - sumnjamo da bi Therese mogla biti jača. Što se tiče Blanchett, praktički svaki film u kojem se ona pojavi šalje nas sve u potragu za još jednim sinonimom za riječ "veliki". Njen nastup ovdje je pažljivo osmišljen proizvod misli i inspiracije - pokreta poput mačke u džungli, studiozne elegancije, očiju koje gledaju iznad tih nemoguće visokih jagodica kao zatvorenik iza rešetaka. Ali najdirljivija stvar koju ona radi je pokazati pustoš koja dolazi od života u suprotnosti sa vlastitom prirodom... (Mick LaSalle, San Francisco Chronicle)

IMDB

Saul fia, 2015. László Nemes, 107 min. HUN
Scenarij: László Nemes, Clara Royer
Uloge: Géza Röhrig, Levente Molnár, Urs Rechn, Todd Charmont
   Dobitnik Grand Prixa žirija u Cannesu, 'Saulov sin' majstorski je redateljski debi, izvanredno postignuće suzdržanog, ali nepokolebljivog realizma te prikaz potrage za iskupljenjem u samom srcu pakla.
    Listopad 1944., Auschwitz-Birkenau. Saul Ausländer mađarski je pripadnik Sonderkommanda, jedinice židovskih zatvorenika izoliranih od ostatka logora koji su zaduženi za odvođenje zatvorenika u plinske komore i paljenje leševa. Dok radi u jednom od krematorija, Saul nailazi na tijelo dječaka za kojeg postaje uvjeren da je njegov sin. On se budi iz stanja umrtvljenosti i odlučuje potajno dječaku prirediti pravi židovski pogreb. Dok drugi članovi Sonderkommanda planiraju pobunu i bijeg, Saul preuzima na sebe nemoguć zadatak spašavanja dječakova tijela od plamena te manevrira kroz zamršeni prostor logora u potrazi za rabinom koji će izvršiti obred.
   "Saulov sin" je ne samo odličan, već i hrabar, beskompromisan i izuzetno važan film, naročito u sadašnje vrijeme kada se opet u centralnoj Evropi otvaraju logori, kada se ljudi ograđuju žicom i ograničava im se kretanje. Naravno da okolnosti nisu iste, mada se ideološki predznak i shema mogu dovesti u vezu. Važno je da ovakav film dolazi upravo iz Mađarske, trenutno ozloglašene zbog rasizma i ksenofobije. Voljno ili ne, ovaj film upozorava i prijeti da se povijest može ponoviti, ali i daje nadu da, dok je svjesnih toga, svijet ipak neće otići dovraga. "Son of Saul" nije jedan od onih komercijalnih filmova o Holokaustu, onih politički korektnih, kalkulantskih “festivala suza” koji se nadaju nagradama kroz senzibilizaciju publike, udarajući nisko, igrajući na patetiku i prenaglašene emocije. „Saulov sin“ je jedan prilično unikatan film koji udara direktno, žestoko, grabi za gušu i ne pušta... To je vidljivo i po tempu, i po stilu, i po fokusu i po sadržaju filma. Dio užasa je tu vidljiv, ali mnogo veći ostaje tek impliciran. Leševe na gomili, leševe posvuda vidimo, ali tek na periferiji kadra. Likovi nisu karikaturalni, već su svi tako odvratno ljudski, od samog Saula, preko kolega - ”sonderkomandosa” do Nijemaca. Svima je svega preko glave, svi su koruptivni i korumpirani. Pakao ih je već proždrao i to se vidi, a naročito čuje: aritmična i glasna zvučna shema sastavljena od uzvika u daljini, zveketa mašinerije i povremenih pucnjeva prati nas i proganja kroz cijeli film... i dalje od toga.
   Elaborirani vizuelni identitet filma je posebna priča. Snimljen u boji, ali u starinskom 4:3 formatu, na 35 mm traci, "Saulov sin" u svakom trenutku ostavlja utisak tjeskobe. Tome dodatno pomaže činjenica da kamera koju maestralno kontrolira Mátyás Erdély nikad ne stoji, nego kruži oko našeg protagoniste koji je i sam stalno u pokretu, te da je cijeli film sastavljen iz možda dvadesetak takvih, neprekinutih kadar-sekvenci... (Marko Stojiljković)

IMDB

Saul fia, 2015. László Nemes, 107 min. HUN
Scenarij: László Nemes, Clara Royer
Uloge: Géza Röhrig, Levente Molnár, Urs Rechn, Todd Charmont
   Dobitnik Grand Prixa žirija u Cannesu, 'Saulov sin' majstorski je redateljski debi, izvanredno postignuće suzdržanog, ali nepokolebljivog realizma te prikaz potrage za iskupljenjem u samom srcu pakla.
    Listopad 1944., Auschwitz-Birkenau. Saul Ausländer mađarski je pripadnik Sonderkommanda, jedinice židovskih zatvorenika izoliranih od ostatka logora koji su zaduženi za odvođenje zatvorenika u plinske komore i paljenje leševa. Dok radi u jednom od krematorija, Saul nailazi na tijelo dječaka za kojeg postaje uvjeren da je njegov sin. On se budi iz stanja umrtvljenosti i odlučuje potajno dječaku prirediti pravi židovski pogreb. Dok drugi članovi Sonderkommanda planiraju pobunu i bijeg, Saul preuzima na sebe nemoguć zadatak spašavanja dječakova tijela od plamena te manevrira kroz zamršeni prostor logora u potrazi za rabinom koji će izvršiti obred.
   "Saulov sin" je ne samo odličan, već i hrabar, beskompromisan i izuzetno važan film, naročito u sadašnje vrijeme kada se opet u centralnoj Evropi otvaraju logori, kada se ljudi ograđuju žicom i ograničava im se kretanje. Naravno da okolnosti nisu iste, mada se ideološki predznak i shema mogu dovesti u vezu. Važno je da ovakav film dolazi upravo iz Mađarske, trenutno ozloglašene zbog rasizma i ksenofobije. Voljno ili ne, ovaj film upozorava i prijeti da se povijest može ponoviti, ali i daje nadu da, dok je svjesnih toga, svijet ipak neće otići dovraga. "Son of Saul" nije jedan od onih komercijalnih filmova o Holokaustu, onih politički korektnih, kalkulantskih “festivala suza” koji se nadaju nagradama kroz senzibilizaciju publike, udarajući nisko, igrajući na patetiku i prenaglašene emocije. „Saulov sin“ je jedan prilično unikatan film koji udara direktno, žestoko, grabi za gušu i ne pušta... To je vidljivo i po tempu, i po stilu, i po fokusu i po sadržaju filma. Dio užasa je tu vidljiv, ali mnogo veći ostaje tek impliciran. Leševe na gomili, leševe posvuda vidimo, ali tek na periferiji kadra. Likovi nisu karikaturalni, već su svi tako odvratno ljudski, od samog Saula, preko kolega - ”sonderkomandosa” do Nijemaca. Svima je svega preko glave, svi su koruptivni i korumpirani. Pakao ih je već proždrao i to se vidi, a naročito čuje: aritmična i glasna zvučna shema sastavljena od uzvika u daljini, zveketa mašinerije i povremenih pucnjeva prati nas i proganja kroz cijeli film... i dalje od toga.
   Elaborirani vizuelni identitet filma je posebna priča. Snimljen u boji, ali u starinskom 4:3 formatu, na 35 mm traci, "Saulov sin" u svakom trenutku ostavlja utisak tjeskobe. Tome dodatno pomaže činjenica da kamera koju maestralno kontrolira Mátyás Erdély nikad ne stoji, nego kruži oko našeg protagoniste koji je i sam stalno u pokretu, te da je cijeli film sastavljen iz možda dvadesetak takvih, neprekinutih kadar-sekvenci... (Marko Stojiljković)

IMDB

Carol, 2015. Todd Haynes, 118 min. UK/USA
Scenarij:  Phyllis Nagy po romanu Patricije Highsmith
Uloge: Cate Blanchett, Rooney Mara, Sarah Paulson, Kyle Chandler
   Adaptacija romana "Cijena soli", čuvene Patricije Highsmith, prati dvije žene različitog porijekla koje započnu ljubavnu aferu u New Yorku 1950-ih.
   Mlada žena u svojim 20-ima, Therese Belivet je prodavačica na Manhattanu i sanja o ispunjenijem životu kada u njezin život uđe Carol, privlačna žena zarobljena u braku bez ljubavi. Ubrzo će se dvije žene početi zaljubljivati. Carolin muž će početi sumnjati u njezino majčinstvo te će njezino prijateljstvo s najboljom prijateljicom Abby doći pod upitnik.
   „Carol“ je nominirana je u pet kategorija za Zlatni globus: za najbolju dramu, redatelj, scenarij te najbolje glumice Cate Blanchett i Rooney Mara... Rooney Mara je proglašena najboljom glumicom na festivalu u Cannesu 2015.
   Svi ekscentrični dodiri koji su napravili Todd Haynesov posao zanimljivim, ali udaljenim - sve neobične promjene ljudskog ponašanja, svi detalji razdoblja koje on koristi da bi prošlost izgledala čudno i vanzemaljski - objedinjuju se u filmu „Carol“, ostvarenje koje nosi redateljev pečat, ali pokazuje neposrednost emocija što je nešto novo. Otkako je snimio film "Safe" (1995), činilo se neizbježnim da će Haynes napraviti veliki film, a sada je to upravo i učinio. Neki kažu da je prošlost nepoznata zemlja, tako Haynes prilazi prikazu New Yorka ranih 1950-ih. To je mjesto koje inspirira i čežnje i strahove, svijet puno ljepši nego naš svijet, ali sa skrivenim pravilima i opasnostima. U početnoj sceni, Cate Blanchett ulazi u dječji dio robne kuće za vrijeme Božića. Unutrašnjost odslikava zlatno doba, posljednji trenutak u povijesti prije nego što je sve pretvoreno u plastiku. Sve je napravljeno od drveta i metala, u svijetlim i jakim bojama, naglašavajući scene sa muzikom orgulja ... to je malo čudno. „Carol“ je adaptacija romana „Cijena soli“ Patricie Highsmith koji je pod pseudonimom objavljen 1952. godine; revolucionarno djelo lezbijske literature koje se rasprodalo u više od milion primjeraka. Interakcija ovih žena, jedna u 20-tim, druga u svojim 40-tim, u centru je "Carol", film koji nije tajna, ali preovladava osjećaj misterioznog. Era 1950-ih prikazana je precizno, a opet sa čudnim osjećajem suspenzije, kao da se posmatra očima stranca - bilo našim vlastitim, ili očima likova koji se sakrivaju u njoj. Kroz Therese, koja želi postati fotograf, upoznajemo se sa urbanim boemskim životom; kroz Carol, vidimo bogata predgrađa, ali oba miljea su suptilno iskrivljena. Emocionalni pejzaž, iako utiče, privlači svojom misterijom, kada se Therese putuje vlakom kući sama, nakon što je imala tešku noć gledajući Carol i njenog bivšeg supruga kako se bolno prepiru. Ona počinje plakati, a mi vjerujemo tim suzama, čak i kad nismo sigurni u njihov uzrok. Da li ona osjeća udaljenost od ovog novog poznanstva? Da li ona osjeća simpatije? Ili je postala svjesna očaja svog zatočenja? Mara je izuzetna pojava na ekranu, sa delikatnom ljepotom koja, u njenom slučaju, nekako ukazuje ne slast ili krhkost, ali i na nepoznate dubine. Ona bi mogla odigrati sveticu ili ubojicu, ubojicu koji bi sviju ubijedio da misle da je ona svetica, i bila bi savršeno uvjerljiva da samo gleda u kameru i razmišlja na taj način. U filmu Carol, ona ima jednu veliku tajnu, ili možda mnogo malih, tako da se Carol nađe često pitajući se šta ona misli. Kao i u svim uspješnim vezama, nijedna strana ne može nikada u potpunosti osvojiti druge, tako da , uprkos Carolinim prednostima - njenim bogatstvom, zrelošću, socijalnom stabilnošću - sumnjamo da bi Therese mogla biti jača. Što se tiče Blanchett, praktički svaki film u kojem se ona pojavi šalje nas sve u potragu za još jednim sinonimom za riječ "veliki". Njen nastup ovdje je pažljivo osmišljen proizvod misli i inspiracije - pokreta poput mačke u džungli, studiozne elegancije, očiju koje gledaju iznad tih nemoguće visokih jagodica kao zatvorenik iza rešetaka. Ali najdirljivija stvar koju ona radi je pokazati pustoš koja dolazi od života u suprotnosti sa vlastitom prirodom... (Mick LaSalle, San Francisco Chronicle)

IMDB

Le dernier loup / Lang Tu Teng / Wolf Totem, 2015. Jean Jacques Annaud, 121 min. F / CN
Scenarij: Jiang Rong, Jean-Jacques Annaud, John Collee, Alain Godard, Lu Wei
Uloge: Shaofeng Feng, Shawn Dou, Ankhnyam Ragchaa, Yin Zhusheng, Ba Sen Zha Bu
   Mladi student iz Pekinga, Chen Zhen, tijekom Kulturne revolucije poslan je 1967. godine među nomadske pastire u kineskoj provinciji Unutrašnja Mongolija. Tamo otkriva drevnu sinergiju ovih ljudi, životinja koje oni čuvaju i divljih vukova koji lutaju nepreglednim ravnicama. Chen se upoznaje sa dubokom duhovnom vezom između ovih prirodnih suparnika, ali i sa time koliko jedni od drugih mogu naučiti. Međutim, kada odjek promjena u narodnoj Republici Kini stigne iz gradova u stepe, noseći sa sobom duh modernog doba, mir Chenovog usamljeničkog života naglo je uzdrman i narušena je krhka ravnoteža koja vlada između ljudi i vukova...
   Film je pripreman sedam, a sniman skoro tri godine. Inspiriran je istoimenim romanom Jiang Ronga (pisao ga je 30 !!! godina), objavljenom 2004. Godine... Riječ je o raskošnoj i dirljivoj  priči o kulturi koja više ne postoji, ali istovremeno i moćan portret savremene Kine te briljantna analiza toga kako ova zemlja vidi sebe, svoj narod i svoju povijest.
   Do sada je roman u Kini imao preko 20 milijuna čitatelja i smatra se najčitanijom knjigom poslije „Crvene knjige“ Mao Ce Tunga. Roman je preveden na tridesetak jezika, te dobitnik brojnih nagrada.

IMDB

Le dernier loup / Lang Tu Teng / Wolf Totem, 2015. Jean Jacques Annaud, 121 min. F / CN
Scenarij: Jiang Rong, Jean-Jacques Annaud, John Collee, Alain Godard, Lu Wei
Uloge: Shaofeng Feng, Shawn Dou, Ankhnyam Ragchaa, Yin Zhusheng, Ba Sen Zha Bu
   Mladi student iz Pekinga, Chen Zhen, tijekom Kulturne revolucije poslan je 1967. godine među nomadske pastire u kineskoj provinciji Unutrašnja Mongolija. Tamo otkriva drevnu sinergiju ovih ljudi, životinja koje oni čuvaju i divljih vukova koji lutaju nepreglednim ravnicama. Chen se upoznaje sa dubokom duhovnom vezom između ovih prirodnih suparnika, ali i sa time koliko jedni od drugih mogu naučiti. Međutim, kada odjek promjena u narodnoj Republici Kini stigne iz gradova u stepe, noseći sa sobom duh modernog doba, mir Chenovog usamljeničkog života naglo je uzdrman i narušena je krhka ravnoteža koja vlada između ljudi i vukova...
   Film je pripreman sedam, a sniman skoro tri godine. Inspiriran je istoimenim romanom Jiang Ronga (pisao ga je 30 !!! godina), objavljenom 2004. Godine... Riječ je o raskošnoj i dirljivoj  priči o kulturi koja više ne postoji, ali istovremeno i moćan portret savremene Kine te briljantna analiza toga kako ova zemlja vidi sebe, svoj narod i svoju povijest.
   Do sada je roman u Kini imao preko 20 milijuna čitatelja i smatra se najčitanijom knjigom poslije „Crvene knjige“ Mao Ce Tunga. Roman je preveden na tridesetak jezika, te dobitnik brojnih nagrada.

IMDB

Le dernier loup / Lang Tu Teng / Wolf Totem, 2015. Jean Jacques Annaud, 121 min. F / CN
Scenarij: Jiang Rong, Jean-Jacques Annaud, John Collee, Alain Godard, Lu Wei
Uloge: Shaofeng Feng, Shawn Dou, Ankhnyam Ragchaa, Yin Zhusheng, Ba Sen Zha Bu
   Mladi student iz Pekinga, Chen Zhen, tijekom Kulturne revolucije poslan je 1967. godine među nomadske pastire u kineskoj provinciji Unutrašnja Mongolija. Tamo otkriva drevnu sinergiju ovih ljudi, životinja koje oni čuvaju i divljih vukova koji lutaju nepreglednim ravnicama. Chen se upoznaje sa dubokom duhovnom vezom između ovih prirodnih suparnika, ali i sa time koliko jedni od drugih mogu naučiti. Međutim, kada odjek promjena u narodnoj Republici Kini stigne iz gradova u stepe, noseći sa sobom duh modernog doba, mir Chenovog usamljeničkog života naglo je uzdrman i narušena je krhka ravnoteža koja vlada između ljudi i vukova...
   Film je pripreman sedam, a sniman skoro tri godine. Inspiriran je istoimenim romanom Jiang Ronga (pisao ga je 30 !!! godina), objavljenom 2004. Godine... Riječ je o raskošnoj i dirljivoj  priči o kulturi koja više ne postoji, ali istovremeno i moćan portret savremene Kine te briljantna analiza toga kako ova zemlja vidi sebe, svoj narod i svoju povijest.
   Do sada je roman u Kini imao preko 20 milijuna čitatelja i smatra se najčitanijom knjigom poslije „Crvene knjige“ Mao Ce Tunga. Roman je preveden na tridesetak jezika, te dobitnik brojnih nagrada.

IMDB

Le dernier loup / Lang Tu Teng / Wolf Totem, 2015. Jean Jacques Annaud, 121 min. F / CN
Scenarij: Jiang Rong, Jean-Jacques Annaud, John Collee, Alain Godard, Lu Wei
Uloge: Shaofeng Feng, Shawn Dou, Ankhnyam Ragchaa, Yin Zhusheng, Ba Sen Zha Bu
   Mladi student iz Pekinga, Chen Zhen, tijekom Kulturne revolucije poslan je 1967. godine među nomadske pastire u kineskoj provinciji Unutrašnja Mongolija. Tamo otkriva drevnu sinergiju ovih ljudi, životinja koje oni čuvaju i divljih vukova koji lutaju nepreglednim ravnicama. Chen se upoznaje sa dubokom duhovnom vezom između ovih prirodnih suparnika, ali i sa time koliko jedni od drugih mogu naučiti. Međutim, kada odjek promjena u narodnoj Republici Kini stigne iz gradova u stepe, noseći sa sobom duh modernog doba, mir Chenovog usamljeničkog života naglo je uzdrman i narušena je krhka ravnoteža koja vlada između ljudi i vukova...
   Film je pripreman sedam, a sniman skoro tri godine. Inspiriran je istoimenim romanom Jiang Ronga (pisao ga je 30 !!! godina), objavljenom 2004. Godine... Riječ je o raskošnoj i dirljivoj  priči o kulturi koja više ne postoji, ali istovremeno i moćan portret savremene Kine te briljantna analiza toga kako ova zemlja vidi sebe, svoj narod i svoju povijest.
   Do sada je roman u Kini imao preko 20 milijuna čitatelja i smatra se najčitanijom knjigom poslije „Crvene knjige“ Mao Ce Tunga. Roman je preveden na tridesetak jezika, te dobitnik brojnih nagrada.

IMDB

Le dernier loup / Lang Tu Teng / Wolf Totem, 2015. Jean Jacques Annaud, 121 min. F / CN
Scenarij: Jiang Rong, Jean-Jacques Annaud, John Collee, Alain Godard, Lu Wei
Uloge: Shaofeng Feng, Shawn Dou, Ankhnyam Ragchaa, Yin Zhusheng, Ba Sen Zha Bu
   Mladi student iz Pekinga, Chen Zhen, tijekom Kulturne revolucije poslan je 1967. godine među nomadske pastire u kineskoj provinciji Unutrašnja Mongolija. Tamo otkriva drevnu sinergiju ovih ljudi, životinja koje oni čuvaju i divljih vukova koji lutaju nepreglednim ravnicama. Chen se upoznaje sa dubokom duhovnom vezom između ovih prirodnih suparnika, ali i sa time koliko jedni od drugih mogu naučiti. Međutim, kada odjek promjena u narodnoj Republici Kini stigne iz gradova u stepe, noseći sa sobom duh modernog doba, mir Chenovog usamljeničkog života naglo je uzdrman i narušena je krhka ravnoteža koja vlada između ljudi i vukova...
   Film je pripreman sedam, a sniman skoro tri godine. Inspiriran je istoimenim romanom Jiang Ronga (pisao ga je 30 !!! godina), objavljenom 2004. Godine... Riječ je o raskošnoj i dirljivoj  priči o kulturi koja više ne postoji, ali istovremeno i moćan portret savremene Kine te briljantna analiza toga kako ova zemlja vidi sebe, svoj narod i svoju povijest.
   Do sada je roman u Kini imao preko 20 milijuna čitatelja i smatra se najčitanijom knjigom poslije „Crvene knjige“ Mao Ce Tunga. Roman je preveden na tridesetak jezika, te dobitnik brojnih nagrada.

IMDB

SJEĆANJE NA MONTGOMERYJA CLIFTA
   Pedeset godina prošlo je od smrti Montgomeryja Montyja Clifta, uz Jamesa Deana i Marlona Branda jednog od trojice mladih američkih glumaca koji su među prvima, pedesetih godina prošlog stoljeća, polazili slavni Actor's Studio koji je prenio i prilagodio američkim uvjetima metodu glume Stanislavskog, što im je pomoglo da iznimni talent razviju u izvanredno glumačko umijeće. Snažne osobnosti, izrazito fizički privlačni, oni su ipak tu metodu podredili svojim stavovima i načinu života, izražavajući u ulogama i dominantan osjećaj tadašnje mlade generacije koja nije nalazila svoje mjesto u svijetu oblikovanu nakon Drugog svjetskog rata. To je rezultiralo neurozama, agresivnim ispadima i neshvaćenim otporima, pa su kao „buntovnici bez razloga“ postali idoli mlade generacije ne samo u SAD-u nego i u mnogim drugim zemljama.

The Young Lions, 1958. Edward Dmytryk, 167 min. SAD
Scenarij: Edward Anhalt (prema romanu Irwina Shawa)
Uloge: Marlon Brando, Montgomery Clift, Dean Martin, Maximilian Schell, Barbara Rus
   Prvi holivudski film Maximilijana Schella, priča je o nekoliko različitih muškaraca i načinu na koji je Drugi svjetski rat utjecao na njih. Marlon Brando tumači njemačkog instruktora skijanja Christiiana Diestla koji se vojsci priključuje vjerujući da će Hitler donijeti Njemačkoj prosperitet. Vidjevši što je rat učinio od njegova zapovjednika, polako mijenja mišljenje... Montgomery Clift iznimno dojmljivo tumači američkog Židova, vojnika po imenu Noah Ackerman koji se bori protiv diskriminacije i antisemitskog zlostavljanja u američkoj vojsci, a na kraju ostane traumatiziran otkrićem koncentracijskih logora u Drugom svjetskom ratu...

   "Mladi lavovi" je debitantski roman američkog književnika Irwina Shawa iz 1948. godine, inspiriran njegovim iskustvima u američkoj vojsci za vrijeme Drugog svjetskog rata...

IMDB

SJEĆANJE NA MONTGOMERY CLIFTA
   Pedeset godina prošlo je od smrti Montgomeryja Montyja Clifta, uz Jamesa Deana i Marlona Branda jednog od trojice mladih američkih glumaca koji su među prvima, pedesetih godina prošlog stoljeća, polazili slavni Actor's Studio koji je prenio i prilagodio američkim uvjetima metodu glume Stanislavskog, što im je pomoglo da iznimni talent razviju u izvanredno glumačko umijeće. Snažne osobnosti, izrazito fizički privlačni, oni su ipak tu metodu podredili svojim stavovima i načinu života, izražavajući u ulogama i dominantan osjećaj tadašnje mlade generacije koja nije nalazila svoje mjesto u svijetu oblikovanu nakon Drugog svjetskog rata. To je rezultiralo neurozama, agresivnim ispadima i neshvaćenim otporima, pa su kao „buntovnici bez razloga“ postali idoli mlade generacije ne samo u SAD-u nego i u mnogim drugim zemljama.

I Confess, 1953. Alfred Hitchcock, 95 min. SAD/CAN
Scenarij: George Tabori, William Archibald (prema drami Paula Anthelme)
Uloge: Montgomery Clift, Anne Baxter, Karl Malden, Brian Aherne, O.E. Hass
   Montgomery Clift u ulozi je Michaela Logana, svećenika koji je spletom okolnosti osumnjičen za ubojstvo koje nije počinio. Kućepazitelj Otto Keller priznao mu je u ispovijedi da je nenamjerno ubio odvjetnika pokušavajući ga opljačkati. Svećenik, vezan ispovjednom tajnom, ne smije reći što zna. S ubijenim odvjetnikom povezuje ga i jedna pripadnica njegove župe. Policija ga uhiti i Logan na sudu mora dokazati nevinost...   
   Ovaj film, snimljen 1953. godine, filmski kritičari drže "najkatoličkijim" i najozbiljnijim filmom majstora napetosti Alfreda Hitchcocka, koji je i sam bio odgajan u katoličkoj vjeri i u čijoj filmografiji teme poput opraštanja, otkupljenja, grijeha, osjećaja krivnje, ispovijedi i (religioznog) straha ne manjkaju.
   Veličina Cliftovog glumačkog umijeća u filmu „Ispovijedam se“ bila je primjerena Hitchcockovoj redateljskoj virtuoznosti što je pridonijelo tome da je u trilerski zaplet povjerovao i onaj dio publike kojemu je ta svećenička dužnost bila nešto nepoznato... (Tomislav Kurelec, filmski programi)

IMDB

IN MEMORIAM GEOFFREY LEWIS
George Lewis je bio vrstan karakterni glumac, uvijek sjajan, važan i zapažen sporedni lik koji je filmovima u kojima je nastupao davao posebnu aromu...

The Great Waldo Pepper, 1975. George Roy Hill, 107 min. SAD
Scenarij: William Goldman
Uloge: Robert Redford, Bo Svenson, Bo Brundin, Susan Sarandon, Geoffrey Lewis
   Sanjajući o slavi koju nije postigao u 1. svjetskom ratu, neustrašivi letač Waldo Pepper 20-ih godina širi ushit središnjim SAD-om svojim fantastičnim akrobacijama. No tada ga iz Hollywooda pozovu da nastupi u ratnom epu...
   Waldo Pepper je pilot veteran 1. svjetskog rata, koji dvadesetih godina prošlog stoljeća zarađuje za život putujući zemljom i izvodeći vratolomne akrobacije svojim dvokrilcem. Preuveličava svoje ratne pustolovine koliko zbog ispunjenja svojih maštarija toliko i zbog svoje publike, tvrdeći da je sudjelovao u zračnoj borbi s velikim njemačkim borbenim pilotom Ernstom Kesslerom. S padom zanimanja za zračne akrobacije, pilot je primoran udružiti se s dobrodušnim bivšim suparnikom Axelom Olssonom. No, teško razdoblje za pilote nastavlja se pa se stoga pridružuju letećem cirkusu. Nakon što se dogodi tragedija, Pepper mora odgovarati pred avijatičarskim vlastima. Bez straha Waldo i Axel odlaze u Hollywood koji buja, a Waldo uzima i novo ime kako bi zaobišao svoju zabranu leta. Unajmljeni su kao piloti u filmu o Kesslerovim junačkim pothvatima, a Waldu se napokon ukaže prilika da upozna i leti sa svojim mitskim suparnikom, ovaj put zapravo.
   „Veliki Waldo Pepper“ prilično je šarmantno, zabavno i uzbudljivo ostvarenje koje najbolje funkcionira kao posveta nekim prošlim vremenima u kojima su nezreli akrobatski piloti bili zvijezde, a aduti filma su i atraktivne zračne vratolomije, uobičajeno ležeran Robert Redford, izvrsna fotografija trostrukog oskarovca Roberta Surteesa i odlična glazba legendarnog Henryja Mancinija...

IMDB

IN MEMORIAM GEOFFREY LEWIS
George Lewis je bio vrstan karakterni glumac, uvijek sjajan, važan i zapažen sporedni lik koji je filmovima u kojima je nastupao davao posebnu aromu...

The Wind and the Lion, 1975. John Milius, 119 min. SAD
Scenarij: John Milius
Uloge: Sean Connery, Candice Bergen, Brian Keith, John Huston, Geoffrey Lewis
   Radnja filma događa se na početku dvadesetog stoljeća u Maroku, a djelomično je bazirana na stvarnom događaju. U državi koja je predmet spora nekoliko evropskih država, zapovjednik skupine Berbera po imenu Raisuli otme američku građanku Eden Pedecaris i njezino dvoje djece. Otmicom zapravo žele destabilizirati vlast trenutnog Sultana, stvoriti međunarodni incident i tako potaknuti građanski rat u Maroku. A američki predsjednik Roosevelt koristi situaciju za vlastitu predsjedničku kampanju.
   Iako od dviju nominacija za Oscara nije potvrdio niti jednu, „Vjetar i lav“ je još jedno dojmljivo Miliusovo djelo, nadahnuto istinitim slučajem otmice američkog građanina u Maroku početkom 20. stoljeća. Spretno križajući stvarne događaje i fikciju, Milius je kreirao klasični pustolovni film fascinantne likovnosti, nadahnute režije i suptilna humora, u kojem se posvetio svojoj omiljenoj temi razvijanja povjerenja i poštovanja među snažnim karakterima "većima od života" koji se spletom okolnosti nalaze na suprotstavljenim stranama te koji pripadaju različitim kulturama, a cjelina imponira i slojevitim prikazom islamske kulture te sugestivnim glumačkim nastupima. (Josip Grozdanić, filmski programi)

IMDB

IN MEMORIAM OMAR SHARIF
   Egipatski glumac Omar Sharif nominiran je za Oscara za ulogu u filmu „Lawrence od Arabije“, dok je Zlatni globus osvojio za ulogu Jurija u „Doktoru Živagu“ te za ulogu Sherifa Alija u „Lawrenceu od Arabije“... Prvi je arapski glumac koji je ostvario značajnu karijeru u Holywoodu, a zahvaljujući upravo navedenim filmovima postaje velika zvijezda... No, slava kao da ga nije zanimala: opuštenost, sklonost piću i kocki narušila mu je zdravlje ali i spriječila bolji razvoj karijere. Bio je strastveni igrač bridga – kažu upućeniji, jedan od najboljih... Bio je aktivan u ne tako davnim političkim previranjima u Egiptu kada je zbačen Hosni Mubarak, te kasnije Muhamed Mursi... Omar Sharif pokopan je u Kairu, u lijesu kojeg je prekrivala egipatska zastava.

Funny girl, 1968. William Wyler, 151 min. SAD
Scenarij: Isobel Lennart (prema vlastitoj knjizi i drami)
Uloge: Barbra Streisand, Omar Sharif, Kay Medford, Anne Francis, Walter Pidgeon
   Slobodno interpretiran biografski mjuzikl o životu američke komičarke, pjevačice i glumice Fanny Brice i njezina supruga, kockara i prevaranta Nicka Arnsteina. Fanny i Nick upoznali su se nakon njezina prvog scenskog nastupa. Ubrzo postaju bliski i vjenčaju se. Fanny postaje zvijezda, a Nick se ne uspijeva riješiti sklonosti riziku i kockanju...
   U „Smiješnoj djevojci“, identičnoj ulozi u njujorškom kazališnom mjuziklu koju je prethodno tumačila duže od godinu, Streisand interpretira legendarnu "Ziegfeldovu djevojku" Fanny Brice, koja je ranih dvadesetih godina osvojila Broadway, a Sharif tumači kockara i njena ljubavnika Nickyja Arnsteina. Iako njihov odnos s vremenom zapada u donekle klišejima opterećenu melodramu, te premda fikcijski lik Fanny Brice ne odgovara karakteru stvarne osobe, Streisand se tim zabavnim i lepršavim filmom afirmirala kao iznimno darovita komičarka (apsolutno zasluženo osvojila Oscara i Zlatni globus) istančana osjećaja za ritam i mjeru gega, kao i za nijansiranje lika, a Sharif je odličan izbor za rolu njoj gotovo po svemu suprotstavljena dijela ukletog ljubavnog para... (Josip Grozdanić, filmski programi)

IMDB

SJEĆANJE NA MONTGOMERYJA CLIFTA
   Pedeset godina prošlo je od smrti Montgomeryja Montyja Clifta, uz Jamesa Deana i Marlona Branda jednog od trojice mladih američkih glumaca koji su među prvima, pedesetih godina prošlog stoljeća, polazili slavni Actor's Studio koji je prenio i prilagodio američkim uvjetima metodu glume Stanislavskog, što im je pomoglo da iznimni talent razviju u izvanredno glumačko umijeće. Snažne osobnosti, izrazito fizički privlačni, oni su ipak tu metodu podredili svojim stavovima i načinu života, izražavajući u ulogama i dominantan osjećaj tadašnje mlade generacije koja nije nalazila svoje mjesto u svijetu oblikovanu nakon Drugog svjetskog rata. To je rezultiralo neurozama, agresivnim ispadima i neshvaćenim otporima, pa su kao „buntovnici bez razloga“ postali idoli mlade generacije ne samo u SAD-u nego i u mnogim drugim zemljama.

The Young Lions, 1958. Edward Dmytryk, 167 min. SAD
Scenarij: Edward Anhalt (prema romanu Irwina Shawa)
Uloge: Marlon Brando, Montgomery Clift, Dean Martin, Maximilian Schell, Barbara Rus
   Prvi holivudski film Maximilijana Schella, priča je o nekoliko različitih muškaraca i načinu na koji je Drugi svjetski rat utjecao na njih. Marlon Brando tumači njemačkog instruktora skijanja Christiiana Diestla koji se vojsci priključuje vjerujući da će Hitler donijeti Njemačkoj prosperitet. Vidjevši što je rat učinio od njegova zapovjednika, polako mijenja mišljenje... Montgomery Clift iznimno dojmljivo tumači američkog Židova, vojnika po imenu Noah Ackerman koji se bori protiv diskriminacije i antisemitskog zlostavljanja u američkoj vojsci, a na kraju ostane traumatiziran otkrićem koncentracijskih logora u Drugom svjetskom ratu...

   "Mladi lavovi" je debitantski roman američkog književnika Irwina Shawa iz 1948. godine, inspiriran njegovim iskustvima u američkoj vojsci za vrijeme Drugog svjetskog rata...

IMDB

SJEĆANJE NA MONTGOMERY CLIFTA
   Pedeset godina prošlo je od smrti Montgomeryja Montyja Clifta, uz Jamesa Deana i Marlona Branda jednog od trojice mladih američkih glumaca koji su među prvima, pedesetih godina prošlog stoljeća, polazili slavni Actor's Studio koji je prenio i prilagodio američkim uvjetima metodu glume Stanislavskog, što im je pomoglo da iznimni talent razviju u izvanredno glumačko umijeće. Snažne osobnosti, izrazito fizički privlačni, oni su ipak tu metodu podredili svojim stavovima i načinu života, izražavajući u ulogama i dominantan osjećaj tadašnje mlade generacije koja nije nalazila svoje mjesto u svijetu oblikovanu nakon Drugog svjetskog rata. To je rezultiralo neurozama, agresivnim ispadima i neshvaćenim otporima, pa su kao „buntovnici bez razloga“ postali idoli mlade generacije ne samo u SAD-u nego i u mnogim drugim zemljama.

I Confess, 1953. Alfred Hitchcock, 95 min. SAD/CAN
Scenarij: George Tabori, William Archibald (prema drami Paula Anthelme)
Uloge: Montgomery Clift, Anne Baxter, Karl Malden, Brian Aherne, O.E. Hass
   Montgomery Clift u ulozi je Michaela Logana, svećenika koji je spletom okolnosti osumnjičen za ubojstvo koje nije počinio. Kućepazitelj Otto Keller priznao mu je u ispovijedi da je nenamjerno ubio odvjetnika pokušavajući ga opljačkati. Svećenik, vezan ispovjednom tajnom, ne smije reći što zna. S ubijenim odvjetnikom povezuje ga i jedna pripadnica njegove župe. Policija ga uhiti i Logan na sudu mora dokazati nevinost...   
   Ovaj film, snimljen 1953. godine, filmski kritičari drže "najkatoličkijim" i najozbiljnijim filmom majstora napetosti Alfreda Hitchcocka, koji je i sam bio odgajan u katoličkoj vjeri i u čijoj filmografiji teme poput opraštanja, otkupljenja, grijeha, osjećaja krivnje, ispovijedi i (religioznog) straha ne manjkaju.
   Veličina Cliftovog glumačkog umijeća u filmu „Ispovijedam se“ bila je primjerena Hitchcockovoj redateljskoj virtuoznosti što je pridonijelo tome da je u trilerski zaplet povjerovao i onaj dio publike kojemu je ta svećenička dužnost bila nešto nepoznato... (Tomislav Kurelec, filmski programi)

IMDB

IN MEMORIAM OMAR SHARIF
   Egipatski glumac Omar Sharif nominiran je za Oscara za ulogu u filmu „Lawrence od Arabije“, dok je Zlatni globus osvojio za ulogu Jurija u „Doktoru Živagu“ te za ulogu Sherifa Alija u „Lawrenceu od Arabije“... Prvi je arapski glumac koji je ostvario značajnu karijeru u Holywoodu, a zahvaljujući upravo navedenim filmovima postaje velika zvijezda... No, slava kao da ga nije zanimala: opuštenost, sklonost piću i kocki narušila mu je zdravlje ali i spriječila bolji razvoj karijere. Bio je strastveni igrač bridga – kažu upućeniji, jedan od najboljih... Bio je aktivan u ne tako davnim političkim previranjima u Egiptu kada je zbačen Hosni Mubarak, te kasnije Muhamed Mursi... Omar Sharif pokopan je u Kairu, u lijesu kojeg je prekrivala egipatska zastava.

Funny girl, 1968. William Wyler, 151 min. SAD
Scenarij: Isobel Lennart (prema vlastitoj knjizi i drami)
Uloge: Barbra Streisand, Omar Sharif, Kay Medford, Anne Francis, Walter Pidgeon
   Slobodno interpretiran biografski mjuzikl o životu američke komičarke, pjevačice i glumice Fanny Brice i njezina supruga, kockara i prevaranta Nicka Arnsteina. Fanny i Nick upoznali su se nakon njezina prvog scenskog nastupa. Ubrzo postaju bliski i vjenčaju se. Fanny postaje zvijezda, a Nick se ne uspijeva riješiti sklonosti riziku i kockanju...
   U „Smiješnoj djevojci“, identičnoj ulozi u njujorškom kazališnom mjuziklu koju je prethodno tumačila duže od godinu, Streisand interpretira legendarnu "Ziegfeldovu djevojku" Fanny Brice, koja je ranih dvadesetih godina osvojila Broadway, a Sharif tumači kockara i njena ljubavnika Nickyja Arnsteina. Iako njihov odnos s vremenom zapada u donekle klišejima opterećenu melodramu, te premda fikcijski lik Fanny Brice ne odgovara karakteru stvarne osobe, Streisand se tim zabavnim i lepršavim filmom afirmirala kao iznimno darovita komičarka (apsolutno zasluženo osvojila Oscara i Zlatni globus) istančana osjećaja za ritam i mjeru gega, kao i za nijansiranje lika, a Sharif je odličan izbor za rolu njoj gotovo po svemu suprotstavljena dijela ukletog ljubavnog para... (Josip Grozdanić, filmski programi)

IMDB

IN MEMORIAM GEOFFREY LEWIS
George Lewis je bio vrstan karakterni glumac, uvijek sjajan, važan i zapažen sporedni lik koji je filmovima u kojima je nastupao davao posebnu aromu...

The Wind and the Lion, 1975. John Milius, 119 min. SAD
Scenarij: John Milius
Uloge: Sean Connery, Candice Bergen, Brian Keith, John Huston, Geoffrey Lewis
   Radnja filma događa se na početku dvadesetog stoljeća u Maroku, a djelomično je bazirana na stvarnom događaju. U državi koja je predmet spora nekoliko evropskih država, zapovjednik skupine Berbera po imenu Raisuli otme američku građanku Eden Pedecaris i njezino dvoje djece. Otmicom zapravo žele destabilizirati vlast trenutnog Sultana, stvoriti međunarodni incident i tako potaknuti građanski rat u Maroku. A američki predsjednik Roosevelt koristi situaciju za vlastitu predsjedničku kampanju.
   Iako od dviju nominacija za Oscara nije potvrdio niti jednu, „Vjetar i lav“ je još jedno dojmljivo Miliusovo djelo, nadahnuto istinitim slučajem otmice američkog građanina u Maroku početkom 20. stoljeća. Spretno križajući stvarne događaje i fikciju, Milius je kreirao klasični pustolovni film fascinantne likovnosti, nadahnute režije i suptilna humora, u kojem se posvetio svojoj omiljenoj temi razvijanja povjerenja i poštovanja među snažnim karakterima "većima od života" koji se spletom okolnosti nalaze na suprotstavljenim stranama te koji pripadaju različitim kulturama, a cjelina imponira i slojevitim prikazom islamske kulture te sugestivnim glumačkim nastupima. (Josip Grozdanić, filmski programi)

IMDB

IN MEMORIAM LAURA ANTONELLI    
   Mlađoj publici ime Laure Antoneli ne govori mnogo, no sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća bila je tiha patnja brojnih naraštaja Splićana... I ne samo njih... Seksipilna Laura nastupala je u tada popularnim talijanskim erotskim komedijama od kojih je najpoznatija „Malizija“ ili „Igra s vatrom“...
   Laura Antonelli - Bellissima istriana s licem anđela i tijelom grešnice - rođena je u Puli 28. studenoga 1941. Kao djevojčica je napustila rodnu Pulu i krenula prema Napulju, gdje je namjeravala postati profesorica tjelesne kulture, no 1965. dodijeljena joj je uloga u reklami za Coca Colu, a nakon toga slijedi stotinjak komedija i erotskih filmova pod redateljskim palicama Luchina Viscontija, Alberta Sordija, Giuseppea Patronija Griffija. Za svoje filmove su je angažirali i Ettore Scola, Carlo Vanzina, Dino Risi i Luigi Comencini. Imati Lauru Antonelli u svom filmu, značilo je i ekonomski uspjeh filma. Zato je, nakon što je 1973. film "Malizia" zaradio preko šest milijardi lira, Antonelli postala jedna od glumica s najvećim honorarima ikad u Evropi.
   Karijeru je završila 80-ih, nakon više neuspješnih estetskih operacija i povlačenja po sudu zbog 36 grama kokaina pronađenih u njezinoj vili. Tada su je mediji potpuno uništili. Nakon desetak godina dokazala je nevinost, ali i živjela povučeno, u lošim uvjetima u gradiću Ladispoli, na periferiji Rima. Intervjue nije davala, nije se davala fotografirati, a jednu od posljednjih izjava dala je nakon oslobađajuće presude: “Život na zemlji me više ne zanima, davno sam se okrenula duhovnom životu. Ne želim da me snimate, neću davati intervjue, a ako ostanete ovdje neću moći izaći iz stana...“

Sans mobile apparent, 1971. Philippe Labro, 100 min. FR/IT
Scenarij: Vincenzo Labella, Philippe Labro, Jacques Lanzmann (prema romanu Evana Huntera)
Uloge: Jean-Louis Trintignant, Dominique Sanda, Sacha Distel, Carla Gravina, Laura Antonelli
   Priča se događa u Nici na francuskoj rivijeri: policijski istražitelj Stéphane Carella mora naći poveznicu između serije naizgled nepovezanih ubojstava da bi pronašao ubojicu i spriječio daljnje tragedije. Čini se da svima, s kojima na bilo koji način inspektor ostvari kontakt, prijeti opasnost od nepoznata snajperista...

IMDB

IN MEMORIAM LAURA ANTONELLI    
   Mlađoj publici ime Laure Antoneli ne govori mnogo, no sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća bila je tiha patnja brojnih naraštaja Splićana... I ne samo njih... Seksipilna Laura nastupala je u tada popularnim talijanskim erotskim komedijama od kojih je najpoznatija „Malizija“ ili „Igra s vatrom“...
   Laura Antonelli - Bellissima istriana s licem anđela i tijelom grešnice - rođena je u Puli 28. studenoga 1941. Kao djevojčica je napustila rodnu Pulu i krenula prema Napulju, gdje je namjeravala postati profesorica tjelesne kulture, no 1965. dodijeljena joj je uloga u reklami za Coca Colu. Nakon toga slijedi stotinjak komedija i erotskih filmova pod redateljskim palicama Luchina Viscontija, Alberta Sordija, Giuseppea Patronija Griffija. Za svoje filmove su je angažirali i Ettore Scola, Carlo Vanzina, Dino Risi i Luigi Comencini. Imati Lauru Antonelli u svom filmu, značilo je i ekonomski uspjeh filma. Zato je, nakon što je 1973. film "Malizia" zaradio preko šest milijardi lira, Antonelli postala jedna od glumica s najvećim honorarima ikad u Evropi.
   Karijeru je završila 80-ih, nakon više neuspješnih estetskih operacija i povlačenja po sudu zbog 36 grama kokaina pronađenih u njezinoj vili. Tada su je mediji potpuno uništili. Nakon desetak godina dokazala je nevinost, ali i živjela povučeno, u lošim uvjetima u gradiću Ladispoli, na periferiji Rima. Intervjue nije davala, nije se davala fotografirati, a jednu od posljednjih izjava dala je nakon oslobađajuće presude: “Život na zemlji me više ne zanima, davno sam se okrenula duhovnom životu. Ne želim da me snimate, neću davati intervjue, a ako ostanete ovdje neću moći izaći iz stana...“

Divina creatura, 1975. Giuseppe Patroni Griffi 115 min. IT
Scenarij: Giuseppe Patroni Griffi, Alfio Valdarnini (prema romanu Luciana Zuccolija)
Uloge: Laura Antonelli, Terence Stamp, Michele Placido, Duilio Del Prete, Ettore Manni
   Kroz ljubavni trokut film prikazuje dekadenciju talijanskog društva dvadesetih godina prošloga stoljeća... Laura Antonelli tumači Manoelu Roderighi, naizgled običnu djevojku iz srednje klase. Zaručena je za Martina Ghiondellija, no zapne za oko dekadentnom aristokratu Danyu di Bagnascu. On je odlučan u namjeri da postane njegova, te razvija potpunu i opasnu opsesiju njome pa saznaje da je zapravo prostitutka...

IMDB

IN MEMORIAM GABRIELE FERZETTI
   Kada je film u pitanju, Ferzetti nije bio zvijezda nego karakterni glumac, ne baš izbirljiv, tako da je u jednoj sezoni znao nanizati i četiri do osam uloga. Ipak, u tom obilju bilo je i štošta prvorazrednog...

Le amiche, 1955. Michelangelo Antonioni, 104 min. IT
Scenarij: Suso Cecchi D'Amico, Michelangelo Antonioni, Alba De Cespedes (prema romanu Cesarea Pavesea)
Uloge: Eleonora Rossi Drago, Gabriele Ferzetti, Franco Fabrizi, Valentina Cortese, Yvonne Furneaux
   Priča o odnosima nekoliko dobrostojećih prijateljica i njihovim ljubavima. Clelia koja inače živi u Rimu, dolazi u rodni Turin da bi otvorila podružnicu modnog salona. Slučajno u hotelu spasi Rosettu iz susjedne sobe koja se pokušala ubiti tabletama. Nakon što joj pomogne, zbliži se s Rosettom i njezine tri prijateljice: rastavljenom Mominom koja uživa u prolaznim ljubavnicima, zaručenom uspješnom keramičarkom Nene i lakomislenom Marielle.
  Gabriele Ferzetti mogao je glumiti seljake, ulične siromahe, gangstere, glazbenike i još štošta, ali u jednom je bio nenadmašan – ulogama naočitih urbanih elegantnih tipova u kojima je nešto kvarno. Prvi je to otkrio Michelangelo Antonioni u „Prijateljicama“, nagrađenima u Veneciji, među brojnim likovima njegov se izdvajao kultiviranošću, ali je zapravo bio slabić koga je mogla trpjeti samo zaljubljena supruga, neusporedivo talentiranija umjetnica, a i njegova sklonost ljubakanju rezultirala je samoubojstvom jedne od junakinja... (Nenad Polimac, Jutarnji list)

IMDB

IN MEMORIAM GABRIELE FERZETTI
   Kada je film u pitanju, Ferzetti nije bio zvijezda nego karakterni glumac, ne baš izbirljiv, tako da je u jednoj sezoni znao nanizati i četiri do osam uloga. Ipak, u tom obilju bilo je i štošta prvorazrednog...

La lunga notte del '43, 1960. Florestano Vancini, 105 min. IT
Scenarij: Ennio De Concini, Pier Paolo Pasolini, Florestano Vancini (prema istoimenom romanu Giorgioa Bassanija)
Uloge: linda Lee, Gabriele Ferzetti, Enrico Maria Salerno, Gino Cervi, Nerio Bernard
   Radnja film događa se za Drugog svjetskog rata kada u Italiji jača fašizam. Mlada Anna udana je za invalida osuđena na život u kolicima. Varajući supruga, započinje aferu s bivšim ljubavnikom. Nakon što se tajno sastanu jedne noći, njihovi bližnji zajedno s ostalim građanima budu pokupljeni iz svojih domova i optuženi da su neprijatelji Mussolinijeve vlade. Annin suprug i otac njezina ljubavnika su među njima, no ljubavnici će morati pobjeći od svih, ako se žele spasiti...

IN MEMORIAM ANITA EKBERG
   Zvali su je 'led koji se topi'. Bila je seks simbol par excellence. Njena nordijska pojava zaludila je rimsku Viu Veneto. Tamo se ukazala na vrhuncu Dolce Vite, u eri paparazza, striptizeta, skandala i ljubavi. 'Bila je poput mlade božice', rekao je za nju Fellini. Marcello Mastroianni bio je nešto suzdržaniji, rekavši da ga je 'podsjećala na vojnika Wehrmachta koji mi je zapovijedio da se ukrcam u njegov kamion'. Fellini joj je dodijelio ulogu u „Slatkom životu“. Sve ostalo je povijest... Iako je ostala upamćena dok je uronjena u Fontanu di Trevi mamila Mastroiannija onim senzualnim 'Marcello, come here!', mnogo šokantnija bila je njena toaleta koju su za taj film dizajnirale sestre Fontana u stilu vatikanskih svećenika. A scenu u kojoj se ona u društvu Marcella penje na kupolu bazilike Sv Petra, rimski je kler opisao kao 'skandaloznu'. Te iste večeri, 'svetica' će nakon posjete Vatikanu zamijeniti tu haljinu  raskošnim dekolteom i okončati u klubu u termama Caracalla, gdje joj Marcello tijekom plesa kaže, 'You are everything. Tu sei tutto. Prva žena prvog dana stvaranja svijeta. Majka, sestra, ljubavnica, prijateljica, anđeo, zemlja, dom'.

La dolce vita, 1959. Federico Fellini, 174 min. IT
Scenarij: Federico Fellini, Ennio Flaiano, Tullio Pinelli, Brunello Rondi, Pier Paolo Pasolini
Uloge: Marcello Mastroianni, Anita Ekberg, Anouk Aimée, Yvonne Furneaux, Alain Cuny
   Pratimo sedam dana u životu Marcella, kolumnista tračerskih novina koji želi postati ozbiljan pisac, no nema snage da to i ostvari. Umjesto toga prepušta se dekadentnom životu Rima i površnim druženjima s društvenom elitom zapuštajući ljubavnu vezu s Emmom do te mjere da Emma pokuša samoubojstvo.
   Nakon dekade filmova u kojima je bio objektivni promatrač koji iznosi priču, Fellini postaje redatelj kojeg sve više zanimaju snovi, unutarnji problemi i želja za pričanjem vlastitih doživljaja i osjećaja. Na tom tragu nastaje film „Slatki život“ 1960. godine. Kroz sedam dana i noći film prati mladog novinara Marcella, kojeg glumi Marcello Mastroianni, u svakodnevnim problemima. Djevojka mu se pokušala ubiti zbog njegove nevjere, on ima problema s drugim ženama, prijatelj mu je izvršio samoubojstvo, privukla ga je glumica Sylvia koja je došla snimati film u Rim pa ju on prati u njenim vrludanjima kroz Rim... Upravo je ta priča oko Marcella i Sylvie rezultirala najpoznatijom scenom Fellinijevih filmova, scenom u kojoj se Sylvia kupa u fontani di Trevi i zove Marcella da joj se pridruži... (U spomen na Marcella Matroiannia i tu poznatu scenu, fontana je ugašena i uvijena u crno na jedan dan prilikom njegove smrti 1996. godine.)
   Svi se slažu da je ovaj trosatni crno-bijeli film obilježio filmsku povijest, iako je na početku bio izlože raznim napadima. 'Slatki život' je u vrijeme nastanka bio smatran skandaloznim, crkveni i konzervativni krugovi pozivali su na njegovu zabranu, a iz Vatikana je stigao prijedlog da se film preimenuje u 'Odvratni život'. Jedna starica je u Rimu čak zgrabila Fellinija i dobacila mu da si 'objesi kamen oko vrata i skoči u najdublje more'. No, danas se 'Slatki život' smatra filmom s moralnom porukom koji je čedniji od nekih TV reklama, a posebno je važan kao prikaz 'kulture celebrityja' u nastajanju. Možda i najveća ostavština filma je izraz 'paparazzo', skovan prema prezimenu fotoreportera koji snima glamurozni svijet koji glavni junak prati. I sam termin 'slatki život' udomaćio se kao izraz koji dobro opisuje razuzdani život 'celeba' i 'kvaziceleba' koje prati mediji na 'red carpetu'. I što reći nego - ono što je nekad bio filmski skandal, danas je svakodnevnica... (filmski.net)
http://www.imdb.com/title/tt0053779/?ref_=fn_al_tt_1

IMDB

Sangailes vasara, 2015. Alanté Kavaïté, 88 min. LT/F/NL
Scenarij: Alanté Kavaïté
Uloge: Julija Steponaityt?, Aist? Dirži?t?, J?rat? Sodyt?, Martynas Budraitis, Laurynas Jurgelis, Nel? Savičenko, Inga Šalkauskait?
   Sedamnaestogodišnja Sangaile opčinjena je akrobatskim letovima avionom, no boji se visine pa se nikada nije usuđivala ući u pilotsku kabinu. Na ljetnoj aeronautičkoj manifestaciji u blizini vile njezinih roditelja upoznaje vršnjakinju Auste, koja za razliku od nje život živi punim plućima. Dvije djevojke započinju romantičnu vezu i Sangaile otkriva Auste svoju najintimniju tajnu. Auste je jedina osoba koja će je potaknuti na letenje... (službena konkurencija Pule & Berlina, najbolja režija Sundancea, kandidat Litve za Oscar za najbolji strani film)
 

   Sjajna gluma Julije Steponaityje i Aiste Diržiute. Uspjele su upriličiti tu međusobnu kemiju i unutarnju borbu puštanja jedne druge u vlastiti svijet i guranja tuđih granica kako bi se povezali. Julia je prisiljena u potpunosti srušiti sve osobne granice i baš to ju dovede do onoga što je oduvijek htjela ali je mislila da ne može imati. Konačno je ušla u taj novi svijet. Ovo je film koji će zarobiti gledatelja u ljepoti koju nastoji prikazati, ljepoti koja nije duboka koliko i koža, suočit će ga s njim samim i ostaviti s previše dojmova da samo izađete iz kina i opet uronite u urbanu okolinu. Nakon njega možete samo krenuti u vlastitu potragu za ljepotom i bitkom i to ne onu filozofsku, već umjetničku... (Kristina Vrdoljak, Mladi pulski filmofili)

   Hollywod Reporter vidio ga je kao "privlačno jednostavni, poetski zamišljeni film o odrastenju", u LA Timesu su ga opisali kao poetsko iznenađenje iz Litve, "upečatljivu, sanjivo snimljenu priču o jednoj mladoj djevojci zaljubljenoj u letenje i drugoj koja je potiče da ostvari snove." Rob Hunter s Indiewirea je sublimirao sve snage filma riječima "impresivna fotografija ispunjena ljepotom i simbolizmom, snažna filmska glazba; glumice u dvije glavne role impresioniraju - film zrači iskrenošću do kraja."
  

   Slobodna Dalmacija (Marko Njegić) je "Ljeto za Sanguile" uvrstila na listu 20 na¬jboljih filmova 2015. godine.
 

IMDB

Spotlight, 2015. Tom McCarthy, 128 min. US
Scenarij: Tom McCarthy
Uloge: Michael Keaton, Rachel McAdams, Mark Ruffalo, Stanley Tucci, Billy Crudup, Liev Schreiber, John Slattery, Len Cariou, Jamey Sheridan, Paul Guilfoyle, Brian d’Arcy James
  Skoro dokumentarističa drama u najboljem maniru klasika „Svi predsjednikovi ljudi“ Alana J. Pakule iz 1976. Naslov filma je zapravo naslov istraživačke rubrike u uglednim dnevnim novinama Boston Globe, a predmet istraživanja su pedofilski skandali u okviru katoličke crkve koji su potresali bostonsku nadbiskupiju... („Spotlight“ ima čak šest nominacija za ovogodišnjeg Oscara i jedan je od najozbiljnijih kandidata za film godine)...
   Istraživački tim "Boston Globea", poznatiji kao "Spotlight" je 6. siječnja 2002. godine objavio članak u kojemu je otkriveno da je Katolička crkva znala za pedofiliju u svojim redovima. Naime, znajući pozadinu priče, vrh Katoličke crkve dozvolio je Johnu Geoghanu ostanak u službi bez obzira na to što je godinama seksualno zlostavljao mlade župljane. To je bila prva od nekoliko priča koje su zadirale sve dublje u redove Katoličke crkve. "Spotlight" je u godinu dana istraživanja razotkrio skoro 90 svećenika pedofila na području Bostona! Morali su proći kroz šumu laži, istrpjeti dosta prijetnji i zataškavanja da bi izgradili slučaj i plasirali priču, ali na kraju su uspjeli. Nakon godinu dana mukotrpnog istraživanja uspjeli su pedofile natjerati u ruke pravde, a za svoj tekst dobiti Pulitzera...
   Navedena priča je ponukala producente Nicole Rockin i Blyea Fausta da malo bolje prouče problem. Čim su se upoznali s temom odlučili su snimiti film, ali ne o samom skandalu, već o novinarima koji stoje iza cijele priče. "Spotlight" je poseban iz mnogo razloga, jedan od njih je osjećaj koji ostavlja nakon gledanja. Postoje filmovi koji nas hvataju na krivoj nozi i tjeraju da se zamislimo nad sobom, ali i inspiriraju da se pokrenemo s mjesta i napravimo nešto. "Spotlight" je upravo takav film. Također, jedan je to od filmova koji će Vas držati od prve do zadnje sekunde. Koliko god radnja djelovala neatraktivno i možda na prvu, dosadno, istina je totalna supotnost. Svaka scena filma je briljatno smišljena i nadograđuje se na prošlu. Kompleksna tema, nadahnuti redatelj, izvrsna glumačka postava i savršeno napisan scenarij, to su glavna obilježja "Spotlighta". "Spotlight" je u isto vrijeme edukativan i važan film, moguće je da obilježi prekretnicu i do kraja prokaže sav "prljavi veš" Katoličke crkve. Dugo vremena nismo prije Oscara imali ovako kvalitetan uradak koji izgleda kao da bi mogao napraviti žetvu kipića - "Spotlight" je film kakav se rijetko viđa, u potpunosti odstupa od ostalih i baca rukavicu u lice svima koji žele Oscara... (Marko  Jerleković, movielandgroup)

IMDB

Spotlight, 2015. Tom McCarthy, 128 min. US
Scenarij: Tom McCarthy
Uloge: Michael Keaton, Rachel McAdams, Mark Ruffalo, Stanley Tucci, Billy Crudup, Liev Schreiber, John Slattery, Len Cariou, Jamey Sheridan, Paul Guilfoyle, Brian d’Arcy James
  Skoro dokumentarističa drama u najboljem maniru klasika „Svi predsjednikovi ljudi“ Alana J. Pakule iz 1976. Naslov filma je zapravo naslov istraživačke rubrike u uglednim dnevnim novinama Boston Globe, a predmet istraživanja su pedofilski skandali u okviru katoličke crkve koji su potresali bostonsku nadbiskupiju... („Spotlight“ ima čak šest nominacija za ovogodišnjeg Oscara i jedan je od najozbiljnijih kandidata za film godine)...
   Istraživački tim "Boston Globea", poznatiji kao "Spotlight" je 6. siječnja 2002. godine objavio članak u kojemu je otkriveno da je Katolička crkva znala za pedofiliju u svojim redovima. Naime, znajući pozadinu priče, vrh Katoličke crkve dozvolio je Johnu Geoghanu ostanak u službi bez obzira na to što je godinama seksualno zlostavljao mlade župljane. To je bila prva od nekoliko priča koje su zadirale sve dublje u redove Katoličke crkve. "Spotlight" je u godinu dana istraživanja razotkrio skoro 90 svećenika pedofila na području Bostona! Morali su proći kroz šumu laži, istrpjeti dosta prijetnji i zataškavanja da bi izgradili slučaj i plasirali priču, ali na kraju su uspjeli. Nakon godinu dana mukotrpnog istraživanja uspjeli su pedofile natjerati u ruke pravde, a za svoj tekst dobiti Pulitzera...
   Navedena priča je ponukala producente Nicole Rockin i Blyea Fausta da malo bolje prouče problem. Čim su se upoznali s temom odlučili su snimiti film, ali ne o samom skandalu, već o novinarima koji stoje iza cijele priče. "Spotlight" je poseban iz mnogo razloga, jedan od njih je osjećaj koji ostavlja nakon gledanja. Postoje filmovi koji nas hvataju na krivoj nozi i tjeraju da se zamislimo nad sobom, ali i inspiriraju da se pokrenemo s mjesta i napravimo nešto. "Spotlight" je upravo takav film. Također, jedan je to od filmova koji će Vas držati od prve do zadnje sekunde. Koliko god radnja djelovala neatraktivno i možda na prvu, dosadno, istina je totalna supotnost. Svaka scena filma je briljatno smišljena i nadograđuje se na prošlu. Kompleksna tema, nadahnuti redatelj, izvrsna glumačka postava i savršeno napisan scenarij, to su glavna obilježja "Spotlighta". "Spotlight" je u isto vrijeme edukativan i važan film, moguće je da obilježi prekretnicu i do kraja prokaže sav "prljavi veš" Katoličke crkve. Dugo vremena nismo prije Oscara imali ovako kvalitetan uradak koji izgleda kao da bi mogao napraviti žetvu kipića - "Spotlight" je film kakav se rijetko viđa, u potpunosti odstupa od ostalih i baca rukavicu u lice svima koji žele Oscara... (Marko  Jerleković, movielandgroup)

IMDB

Spotlight, 2015. Tom McCarthy, 128 min. US
Scenarij: Tom McCarthy
Uloge: Michael Keaton, Rachel McAdams, Mark Ruffalo, Stanley Tucci, Billy Crudup, Liev Schreiber, John Slattery, Len Cariou, Jamey Sheridan, Paul Guilfoyle, Brian d’Arcy James
  Skoro dokumentarističa drama u najboljem maniru klasika „Svi predsjednikovi ljudi“ Alana J. Pakule iz 1976. Naslov filma je zapravo naslov istraživačke rubrike u uglednim dnevnim novinama Boston Globe, a predmet istraživanja su pedofilski skandali u okviru katoličke crkve koji su potresali bostonsku nadbiskupiju... („Spotlight“ ima čak šest nominacija za ovogodišnjeg Oscara i jedan je od najozbiljnijih kandidata za film godine)...
   Istraživački tim "Boston Globea", poznatiji kao "Spotlight" je 6. siječnja 2002. godine objavio članak u kojemu je otkriveno da je Katolička crkva znala za pedofiliju u svojim redovima. Naime, znajući pozadinu priče, vrh Katoličke crkve dozvolio je Johnu Geoghanu ostanak u službi bez obzira na to što je godinama seksualno zlostavljao mlade župljane. To je bila prva od nekoliko priča koje su zadirale sve dublje u redove Katoličke crkve. "Spotlight" je u godinu dana istraživanja razotkrio skoro 90 svećenika pedofila na području Bostona! Morali su proći kroz šumu laži, istrpjeti dosta prijetnji i zataškavanja da bi izgradili slučaj i plasirali priču, ali na kraju su uspjeli. Nakon godinu dana mukotrpnog istraživanja uspjeli su pedofile natjerati u ruke pravde, a za svoj tekst dobiti Pulitzera...
   Navedena priča je ponukala producente Nicole Rockin i Blyea Fausta da malo bolje prouče problem. Čim su se upoznali s temom odlučili su snimiti film, ali ne o samom skandalu, već o novinarima koji stoje iza cijele priče. "Spotlight" je poseban iz mnogo razloga, jedan od njih je osjećaj koji ostavlja nakon gledanja. Postoje filmovi koji nas hvataju na krivoj nozi i tjeraju da se zamislimo nad sobom, ali i inspiriraju da se pokrenemo s mjesta i napravimo nešto. "Spotlight" je upravo takav film. Također, jedan je to od filmova koji će Vas držati od prve do zadnje sekunde. Koliko god radnja djelovala neatraktivno i možda na prvu, dosadno, istina je totalna supotnost. Svaka scena filma je briljatno smišljena i nadograđuje se na prošlu. Kompleksna tema, nadahnuti redatelj, izvrsna glumačka postava i savršeno napisan scenarij, to su glavna obilježja "Spotlighta". "Spotlight" je u isto vrijeme edukativan i važan film, moguće je da obilježi prekretnicu i do kraja prokaže sav "prljavi veš" Katoličke crkve. Dugo vremena nismo prije Oscara imali ovako kvalitetan uradak koji izgleda kao da bi mogao napraviti žetvu kipića - "Spotlight" je film kakav se rijetko viđa, u potpunosti odstupa od ostalih i baca rukavicu u lice svima koji žele Oscara... (Marko  Jerleković, movielandgroup)

IMDB

Sangailes vasara, 2015. Alanté Kavaïté, 88 min. LT/F/NL
Scenarij: Alanté Kavaïté
Uloge: Julija Steponaityt?, Aist? Dirži?t?, J?rat? Sodyt?, Martynas Budraitis, Laurynas Jurgelis, Nel? Savičenko, Inga Šalkauskait?
   Sedamnaestogodišnja Sangaile opčinjena je akrobatskim letovima avionom, no boji se visine pa se nikada nije usuđivala ući u pilotsku kabinu. Na ljetnoj aeronautičkoj manifestaciji u blizini vile njezinih roditelja upoznaje vršnjakinju Auste, koja za razliku od nje život živi punim plućima. Dvije djevojke započinju romantičnu vezu i Sangaile otkriva Auste svoju najintimniju tajnu. Auste je jedina osoba koja će je potaknuti na letenje... (službena konkurencija Pule & Berlina, najbolja režija Sundancea, kandidat Litve za Oscar za najbolji strani film)
 

   Sjajna gluma Julije Steponaityje i Aiste Diržiute. Uspjele su upriličiti tu međusobnu kemiju i unutarnju borbu puštanja jedne druge u vlastiti svijet i guranja tuđih granica kako bi se povezali. Julia je prisiljena u potpunosti srušiti sve osobne granice i baš to ju dovede do onoga što je oduvijek htjela ali je mislila da ne može imati. Konačno je ušla u taj novi svijet. Ovo je film koji će zarobiti gledatelja u ljepoti koju nastoji prikazati, ljepoti koja nije duboka koliko i koža, suočit će ga s njim samim i ostaviti s previše dojmova da samo izađete iz kina i opet uronite u urbanu okolinu. Nakon njega možete samo krenuti u vlastitu potragu za ljepotom i bitkom i to ne onu filozofsku, već umjetničku... (Kristina Vrdoljak, Mladi pulski filmofili)

   Hollywod Reporter vidio ga je kao "privlačno jednostavni, poetski zamišljeni film o odrastenju", u LA Timesu su ga opisali kao poetsko iznenađenje iz Litve, "upečatljivu, sanjivo snimljenu priču o jednoj mladoj djevojci zaljubljenoj u letenje i drugoj koja je potiče da ostvari snove." Rob Hunter s Indiewirea je sublimirao sve snage filma riječima "impresivna fotografija ispunjena ljepotom i simbolizmom, snažna filmska glazba; glumice u dvije glavne role impresioniraju - film zrači iskrenošću do kraja."
  

   Slobodna Dalmacija (Marko Njegić) je "Ljeto za Sanguile" uvrstila na listu 20 na¬jboljih filmova 2015. godine.
 

IMDB

Sangailes vasara, 2015. Alanté Kavaïté, 88 min. LT/F/NL
Scenarij: Alanté Kavaïté
Uloge: Julija Steponaityt?, Aist? Dirži?t?, J?rat? Sodyt?, Martynas Budraitis, Laurynas Jurgelis, Nel? Savičenko, Inga Šalkauskait?
   Sedamnaestogodišnja Sangaile opčinjena je akrobatskim letovima avionom, no boji se visine pa se nikada nije usuđivala ući u pilotsku kabinu. Na ljetnoj aeronautičkoj manifestaciji u blizini vile njezinih roditelja upoznaje vršnjakinju Auste, koja za razliku od nje život živi punim plućima. Dvije djevojke započinju romantičnu vezu i Sangaile otkriva Auste svoju najintimniju tajnu. Auste je jedina osoba koja će je potaknuti na letenje... (službena konkurencija Pule & Berlina, najbolja režija Sundancea, kandidat Litve za Oscar za najbolji strani film)
 

   Sjajna gluma Julije Steponaityje i Aiste Diržiute. Uspjele su upriličiti tu međusobnu kemiju i unutarnju borbu puštanja jedne druge u vlastiti svijet i guranja tuđih granica kako bi se povezali. Julia je prisiljena u potpunosti srušiti sve osobne granice i baš to ju dovede do onoga što je oduvijek htjela ali je mislila da ne može imati. Konačno je ušla u taj novi svijet. Ovo je film koji će zarobiti gledatelja u ljepoti koju nastoji prikazati, ljepoti koja nije duboka koliko i koža, suočit će ga s njim samim i ostaviti s previše dojmova da samo izađete iz kina i opet uronite u urbanu okolinu. Nakon njega možete samo krenuti u vlastitu potragu za ljepotom i bitkom i to ne onu filozofsku, već umjetničku... (Kristina Vrdoljak, Mladi pulski filmofili)

   Hollywod Reporter vidio ga je kao "privlačno jednostavni, poetski zamišljeni film o odrastenju", u LA Timesu su ga opisali kao poetsko iznenađenje iz Litve, "upečatljivu, sanjivo snimljenu priču o jednoj mladoj djevojci zaljubljenoj u letenje i drugoj koja je potiče da ostvari snove." Rob Hunter s Indiewirea je sublimirao sve snage filma riječima "impresivna fotografija ispunjena ljepotom i simbolizmom, snažna filmska glazba; glumice u dvije glavne role impresioniraju - film zrači iskrenošću do kraja."
  

   Slobodna Dalmacija (Marko Njegić) je "Ljeto za Sanguile" uvrstila na listu 20 na¬jboljih filmova 2015. godine.
 

IMDB

Spotlight, 2015. Tom McCarthy, 128 min. US
Scenarij: Tom McCarthy
Uloge: Michael Keaton, Rachel McAdams, Mark Ruffalo, Stanley Tucci, Billy Crudup, Liev Schreiber, John Slattery, Len Cariou, Jamey Sheridan, Paul Guilfoyle, Brian d’Arcy James
  Skoro dokumentarističa drama u najboljem maniru klasika „Svi predsjednikovi ljudi“ Alana J. Pakule iz 1976. Naslov filma je zapravo naslov istraživačke rubrike u uglednim dnevnim novinama Boston Globe, a predmet istraživanja su pedofilski skandali u okviru katoličke crkve koji su potresali bostonsku nadbiskupiju... („Spotlight“ ima čak šest nominacija za ovogodišnjeg Oscara i jedan je od najozbiljnijih kandidata za film godine)...
   Istraživački tim "Boston Globea", poznatiji kao "Spotlight" je 6. siječnja 2002. godine objavio članak u kojemu je otkriveno da je Katolička crkva znala za pedofiliju u svojim redovima. Naime, znajući pozadinu priče, vrh Katoličke crkve dozvolio je Johnu Geoghanu ostanak u službi bez obzira na to što je godinama seksualno zlostavljao mlade župljane. To je bila prva od nekoliko priča koje su zadirale sve dublje u redove Katoličke crkve. "Spotlight" je u godinu dana istraživanja razotkrio skoro 90 svećenika pedofila na području Bostona! Morali su proći kroz šumu laži, istrpjeti dosta prijetnji i zataškavanja da bi izgradili slučaj i plasirali priču, ali na kraju su uspjeli. Nakon godinu dana mukotrpnog istraživanja uspjeli su pedofile natjerati u ruke pravde, a za svoj tekst dobiti Pulitzera...
   Navedena priča je ponukala producente Nicole Rockin i Blyea Fausta da malo bolje prouče problem. Čim su se upoznali s temom odlučili su snimiti film, ali ne o samom skandalu, već o novinarima koji stoje iza cijele priče. "Spotlight" je poseban iz mnogo razloga, jedan od njih je osjećaj koji ostavlja nakon gledanja. Postoje filmovi koji nas hvataju na krivoj nozi i tjeraju da se zamislimo nad sobom, ali i inspiriraju da se pokrenemo s mjesta i napravimo nešto. "Spotlight" je upravo takav film. Također, jedan je to od filmova koji će Vas držati od prve do zadnje sekunde. Koliko god radnja djelovala neatraktivno i možda na prvu, dosadno, istina je totalna supotnost. Svaka scena filma je briljatno smišljena i nadograđuje se na prošlu. Kompleksna tema, nadahnuti redatelj, izvrsna glumačka postava i savršeno napisan scenarij, to su glavna obilježja "Spotlighta". "Spotlight" je u isto vrijeme edukativan i važan film, moguće je da obilježi prekretnicu i do kraja prokaže sav "prljavi veš" Katoličke crkve. Dugo vremena nismo prije Oscara imali ovako kvalitetan uradak koji izgleda kao da bi mogao napraviti žetvu kipića - "Spotlight" je film kakav se rijetko viđa, u potpunosti odstupa od ostalih i baca rukavicu u lice svima koji žele Oscara... (Marko  Jerleković, movielandgroup)

IMDB

Spotlight, 2015. Tom McCarthy, 128 min. US
Scenarij: Tom McCarthy
Uloge: Michael Keaton, Rachel McAdams, Mark Ruffalo, Stanley Tucci, Billy Crudup, Liev Schreiber, John Slattery, Len Cariou, Jamey Sheridan, Paul Guilfoyle, Brian d’Arcy James
  Skoro dokumentarističa drama u najboljem maniru klasika „Svi predsjednikovi ljudi“ Alana J. Pakule iz 1976. Naslov filma je zapravo naslov istraživačke rubrike u uglednim dnevnim novinama Boston Globe, a predmet istraživanja su pedofilski skandali u okviru katoličke crkve koji su potresali bostonsku nadbiskupiju... („Spotlight“ ima čak šest nominacija za ovogodišnjeg Oscara i jedan je od najozbiljnijih kandidata za film godine)...
   Istraživački tim "Boston Globea", poznatiji kao "Spotlight" je 6. siječnja 2002. godine objavio članak u kojemu je otkriveno da je Katolička crkva znala za pedofiliju u svojim redovima. Naime, znajući pozadinu priče, vrh Katoličke crkve dozvolio je Johnu Geoghanu ostanak u službi bez obzira na to što je godinama seksualno zlostavljao mlade župljane. To je bila prva od nekoliko priča koje su zadirale sve dublje u redove Katoličke crkve. "Spotlight" je u godinu dana istraživanja razotkrio skoro 90 svećenika pedofila na području Bostona! Morali su proći kroz šumu laži, istrpjeti dosta prijetnji i zataškavanja da bi izgradili slučaj i plasirali priču, ali na kraju su uspjeli. Nakon godinu dana mukotrpnog istraživanja uspjeli su pedofile natjerati u ruke pravde, a za svoj tekst dobiti Pulitzera...
   Navedena priča je ponukala producente Nicole Rockin i Blyea Fausta da malo bolje prouče problem. Čim su se upoznali s temom odlučili su snimiti film, ali ne o samom skandalu, već o novinarima koji stoje iza cijele priče. "Spotlight" je poseban iz mnogo razloga, jedan od njih je osjećaj koji ostavlja nakon gledanja. Postoje filmovi koji nas hvataju na krivoj nozi i tjeraju da se zamislimo nad sobom, ali i inspiriraju da se pokrenemo s mjesta i napravimo nešto. "Spotlight" je upravo takav film. Također, jedan je to od filmova koji će Vas držati od prve do zadnje sekunde. Koliko god radnja djelovala neatraktivno i možda na prvu, dosadno, istina je totalna supotnost. Svaka scena filma je briljatno smišljena i nadograđuje se na prošlu. Kompleksna tema, nadahnuti redatelj, izvrsna glumačka postava i savršeno napisan scenarij, to su glavna obilježja "Spotlighta". "Spotlight" je u isto vrijeme edukativan i važan film, moguće je da obilježi prekretnicu i do kraja prokaže sav "prljavi veš" Katoličke crkve. Dugo vremena nismo prije Oscara imali ovako kvalitetan uradak koji izgleda kao da bi mogao napraviti žetvu kipića - "Spotlight" je film kakav se rijetko viđa, u potpunosti odstupa od ostalih i baca rukavicu u lice svima koji žele Oscara... (Marko  Jerleković, movielandgroup)

IMDB

Spotlight, 2015. Tom McCarthy, 128 min. US
Scenarij: Tom McCarthy
Uloge: Michael Keaton, Rachel McAdams, Mark Ruffalo, Stanley Tucci, Billy Crudup, Liev Schreiber, John Slattery, Len Cariou, Jamey Sheridan, Paul Guilfoyle, Brian d’Arcy James
  Skoro dokumentarističa drama u najboljem maniru klasika „Svi predsjednikovi ljudi“ Alana J. Pakule iz 1976. Naslov filma je zapravo naslov istraživačke rubrike u uglednim dnevnim novinama Boston Globe, a predmet istraživanja su pedofilski skandali u okviru katoličke crkve koji su potresali bostonsku nadbiskupiju... („Spotlight“ ima čak šest nominacija za ovogodišnjeg Oscara i jedan je od najozbiljnijih kandidata za film godine)...
   Istraživački tim "Boston Globea", poznatiji kao "Spotlight" je 6. siječnja 2002. godine objavio članak u kojemu je otkriveno da je Katolička crkva znala za pedofiliju u svojim redovima. Naime, znajući pozadinu priče, vrh Katoličke crkve dozvolio je Johnu Geoghanu ostanak u službi bez obzira na to što je godinama seksualno zlostavljao mlade župljane. To je bila prva od nekoliko priča koje su zadirale sve dublje u redove Katoličke crkve. "Spotlight" je u godinu dana istraživanja razotkrio skoro 90 svećenika pedofila na području Bostona! Morali su proći kroz šumu laži, istrpjeti dosta prijetnji i zataškavanja da bi izgradili slučaj i plasirali priču, ali na kraju su uspjeli. Nakon godinu dana mukotrpnog istraživanja uspjeli su pedofile natjerati u ruke pravde, a za svoj tekst dobiti Pulitzera...
   Navedena priča je ponukala producente Nicole Rockin i Blyea Fausta da malo bolje prouče problem. Čim su se upoznali s temom odlučili su snimiti film, ali ne o samom skandalu, već o novinarima koji stoje iza cijele priče. "Spotlight" je poseban iz mnogo razloga, jedan od njih je osjećaj koji ostavlja nakon gledanja. Postoje filmovi koji nas hvataju na krivoj nozi i tjeraju da se zamislimo nad sobom, ali i inspiriraju da se pokrenemo s mjesta i napravimo nešto. "Spotlight" je upravo takav film. Također, jedan je to od filmova koji će Vas držati od prve do zadnje sekunde. Koliko god radnja djelovala neatraktivno i možda na prvu, dosadno, istina je totalna supotnost. Svaka scena filma je briljatno smišljena i nadograđuje se na prošlu. Kompleksna tema, nadahnuti redatelj, izvrsna glumačka postava i savršeno napisan scenarij, to su glavna obilježja "Spotlighta". "Spotlight" je u isto vrijeme edukativan i važan film, moguće je da obilježi prekretnicu i do kraja prokaže sav "prljavi veš" Katoličke crkve. Dugo vremena nismo prije Oscara imali ovako kvalitetan uradak koji izgleda kao da bi mogao napraviti žetvu kipića - "Spotlight" je film kakav se rijetko viđa, u potpunosti odstupa od ostalih i baca rukavicu u lice svima koji žele Oscara... (Marko  Jerleković, movielandgroup)

IMDB

Spotlight, 2015. Tom McCarthy, 128 min. US
Scenarij: Tom McCarthy
Uloge: Michael Keaton, Rachel McAdams, Mark Ruffalo, Stanley Tucci, Billy Crudup, Liev Schreiber, John Slattery, Len Cariou, Jamey Sheridan, Paul Guilfoyle, Brian d’Arcy James
  Skoro dokumentarističa drama u najboljem maniru klasika „Svi predsjednikovi ljudi“ Alana J. Pakule iz 1976. Naslov filma je zapravo naslov istraživačke rubrike u uglednim dnevnim novinama Boston Globe, a predmet istraživanja su pedofilski skandali u okviru katoličke crkve koji su potresali bostonsku nadbiskupiju... („Spotlight“ ima čak šest nominacija za ovogodišnjeg Oscara i jedan je od najozbiljnijih kandidata za film godine)...
   Istraživački tim "Boston Globea", poznatiji kao "Spotlight" je 6. siječnja 2002. godine objavio članak u kojemu je otkriveno da je Katolička crkva znala za pedofiliju u svojim redovima. Naime, znajući pozadinu priče, vrh Katoličke crkve dozvolio je Johnu Geoghanu ostanak u službi bez obzira na to što je godinama seksualno zlostavljao mlade župljane. To je bila prva od nekoliko priča koje su zadirale sve dublje u redove Katoličke crkve. "Spotlight" je u godinu dana istraživanja razotkrio skoro 90 svećenika pedofila na području Bostona! Morali su proći kroz šumu laži, istrpjeti dosta prijetnji i zataškavanja da bi izgradili slučaj i plasirali priču, ali na kraju su uspjeli. Nakon godinu dana mukotrpnog istraživanja uspjeli su pedofile natjerati u ruke pravde, a za svoj tekst dobiti Pulitzera...
   Navedena priča je ponukala producente Nicole Rockin i Blyea Fausta da malo bolje prouče problem. Čim su se upoznali s temom odlučili su snimiti film, ali ne o samom skandalu, već o novinarima koji stoje iza cijele priče. "Spotlight" je poseban iz mnogo razloga, jedan od njih je osjećaj koji ostavlja nakon gledanja. Postoje filmovi koji nas hvataju na krivoj nozi i tjeraju da se zamislimo nad sobom, ali i inspiriraju da se pokrenemo s mjesta i napravimo nešto. "Spotlight" je upravo takav film. Također, jedan je to od filmova koji će Vas držati od prve do zadnje sekunde. Koliko god radnja djelovala neatraktivno i možda na prvu, dosadno, istina je totalna supotnost. Svaka scena filma je briljatno smišljena i nadograđuje se na prošlu. Kompleksna tema, nadahnuti redatelj, izvrsna glumačka postava i savršeno napisan scenarij, to su glavna obilježja "Spotlighta". "Spotlight" je u isto vrijeme edukativan i važan film, moguće je da obilježi prekretnicu i do kraja prokaže sav "prljavi veš" Katoličke crkve. Dugo vremena nismo prije Oscara imali ovako kvalitetan uradak koji izgleda kao da bi mogao napraviti žetvu kipića - "Spotlight" je film kakav se rijetko viđa, u potpunosti odstupa od ostalih i baca rukavicu u lice svima koji žele Oscara... (Marko  Jerleković, movielandgroup)

IMDB

Jaco Van Dormael, 113 min. BE / FR / LU
Scenarij: Thomas Gunzig, Jaco Van Dormael
Uloge: Pili Groyne, Benoît Poelvoorde, Catherine Deneuve
   Znate li da Bog živi u Bruxellesu sa svojom kćeri?
   Film "Potpuno novi zavjet" događa se u Van Dormaelovoj rodnoj Belgiji. To je nadrealna komedija u kojoj je Bog stvarna osoba koja živi u Bruxellesu. Na Zemlji je Bog kukavica koja daje patetične pouke i kojeg vlastita obitelj ne voli. Njegova kći Ea dosađuje se kod kuće i ne voli što je stalno zaključana u malom stanu u tako običnom Bruxellesu. Sve do trenutka kad se odluči pobuniti protiv oca, hakirati njegov kompjuter i sve ljude svijeta obavijestiti o datumu njihove smrti. To potakne svakoga da počnu razmišljati što će učiniti s danima, mjesecima i godinama života koje su im još preostale...

   Riječ je o filmu koji se tijekom ove sezone spominjao u širem i užem izboru za gotovo sve važnije filmske nagrade, a da ni jednu nije dobio. U Cannesu je igrao u popratnom programu, za nagradu EFA nije uspio ući u šest nominiranih, a isto se dogodilo i u selekciji Oscara, premda je Van Dormaelov film bio na široj listi devet kandidata. Van Dormaelova filozofsko-teološka satira očito je bila odviše provokativna za srednjostrujaški puritanski ukus, a previše komercijalna i previše visokobudžetska za nišu art-filma. A to je šteta, jer je “alternativno” evanđelje briselskog filmaša jedan od najzabavnijih, najduhovitijih, ali i intelektualno najpoticajnijih filmova koje sam vidio u prošloj godini. Riječ je o filmu koji zaslužuje postati ono što neće postati: a to je pravi, žestoki hit... (Jurica Pavičić, Jutarnji List)

   Jedan od klasičnih festivalskih filmova za publiku ovog puta dolazi iz Belgije. Režirao ga je Jaco Van Dormael, zove se „Le tout nouveau testament“ i spada u domenu filmova neprepričljivog zapleta – zato ga i reklamiraju rečenicom – jeste li znali da je Bog živ i živi sa kćeri u Bruxellesu? Nevolje nastanu kad se mala kćerkica iznervira pa svima koji zemljom hode šibne SMS s datumom i satom smrti. Ona zatim bježi od kuće i na nagovor brata, Isusa je li, kreće u potragu za dodatnih šest apostola. Ekstremno zabavan, imaginativan i s materijalom za bar tri filma, ozbiljna je preporuka za bavljenje prijašnjim radovima Van Dormaela... (Jelena Đurđić, www. fak.hr)

   Golden Globes, USA 2016. Nominacija / Najbolji strani film
   Austin Fantastic Fest 2015. Najbolja komedija
   Biografilm Festival 2015. Nagrada publike
   European Film Awards 2015. Najbolji dizajn produkcije
   Norwegian Film Festival 2015. Nagrada publike, Nagrada vlasnika kinoprikazivača (film u kojem se najviše uživa)
   Catalonian International Film Festival 2015. Najbolja glumica (Pili Groyne)

IMDB

Sangailes vasara, 2015. Alanté Kavaïté, 88 min. LT/F/NL
Scenarij: Alanté Kavaïté
Uloge: Julija Steponaityt?, Aist? Dirži?t?, J?rat? Sodyt?, Martynas Budraitis, Laurynas Jurgelis, Nel? Savičenko, Inga Šalkauskait?
   Sedamnaestogodišnja Sangaile opčinjena je akrobatskim letovima avionom, no boji se visine pa se nikada nije usuđivala ući u pilotsku kabinu. Na ljetnoj aeronautičkoj manifestaciji u blizini vile njezinih roditelja upoznaje vršnjakinju Auste, koja za razliku od nje život živi punim plućima. Dvije djevojke započinju romantičnu vezu i Sangaile otkriva Auste svoju najintimniju tajnu. Auste je jedina osoba koja će je potaknuti na letenje... (službena konkurencija Pule & Berlina, najbolja režija Sundancea, kandidat Litve za Oscar za najbolji strani film)
 

   Sjajna gluma Julije Steponaityje i Aiste Diržiute. Uspjele su upriličiti tu međusobnu kemiju i unutarnju borbu puštanja jedne druge u vlastiti svijet i guranja tuđih granica kako bi se povezali. Julia je prisiljena u potpunosti srušiti sve osobne granice i baš to ju dovede do onoga što je oduvijek htjela ali je mislila da ne može imati. Konačno je ušla u taj novi svijet. Ovo je film koji će zarobiti gledatelja u ljepoti koju nastoji prikazati, ljepoti koja nije duboka koliko i koža, suočit će ga s njim samim i ostaviti s previše dojmova da samo izađete iz kina i opet uronite u urbanu okolinu. Nakon njega možete samo krenuti u vlastitu potragu za ljepotom i bitkom i to ne onu filozofsku, već umjetničku... (Kristina Vrdoljak, Mladi pulski filmofili)

   Hollywod Reporter vidio ga je kao "privlačno jednostavni, poetski zamišljeni film o odrastenju", u LA Timesu su ga opisali kao poetsko iznenađenje iz Litve, "upečatljivu, sanjivo snimljenu priču o jednoj mladoj djevojci zaljubljenoj u letenje i drugoj koja je potiče da ostvari snove." Rob Hunter s Indiewirea je sublimirao sve snage filma riječima "impresivna fotografija ispunjena ljepotom i simbolizmom, snažna filmska glazba; glumice u dvije glavne role impresioniraju - film zrači iskrenošću do kraja."
  

   Slobodna Dalmacija (Marko Njegić) je "Ljeto za Sanguile" uvrstila na listu 20 na¬jboljih filmova 2015. godine.
 

IMDB

Sangailes vasara, 2015. Alanté Kavaïté, 88 min. LT/F/NL
Scenarij: Alanté Kavaïté
Uloge: Julija Steponaityt?, Aist? Dirži?t?, J?rat? Sodyt?, Martynas Budraitis, Laurynas Jurgelis, Nel? Savičenko, Inga Šalkauskait?
   Sedamnaestogodišnja Sangaile opčinjena je akrobatskim letovima avionom, no boji se visine pa se nikada nije usuđivala ući u pilotsku kabinu. Na ljetnoj aeronautičkoj manifestaciji u blizini vile njezinih roditelja upoznaje vršnjakinju Auste, koja za razliku od nje život živi punim plućima. Dvije djevojke započinju romantičnu vezu i Sangaile otkriva Auste svoju najintimniju tajnu. Auste je jedina osoba koja će je potaknuti na letenje... (službena konkurencija Pule & Berlina, najbolja režija Sundancea, kandidat Litve za Oscar za najbolji strani film)
 

   Sjajna gluma Julije Steponaityje i Aiste Diržiute. Uspjele su upriličiti tu međusobnu kemiju i unutarnju borbu puštanja jedne druge u vlastiti svijet i guranja tuđih granica kako bi se povezali. Julia je prisiljena u potpunosti srušiti sve osobne granice i baš to ju dovede do onoga što je oduvijek htjela ali je mislila da ne može imati. Konačno je ušla u taj novi svijet. Ovo je film koji će zarobiti gledatelja u ljepoti koju nastoji prikazati, ljepoti koja nije duboka koliko i koža, suočit će ga s njim samim i ostaviti s previše dojmova da samo izađete iz kina i opet uronite u urbanu okolinu. Nakon njega možete samo krenuti u vlastitu potragu za ljepotom i bitkom i to ne onu filozofsku, već umjetničku... (Kristina Vrdoljak, Mladi pulski filmofili)

   Hollywod Reporter vidio ga je kao "privlačno jednostavni, poetski zamišljeni film o odrastenju", u LA Timesu su ga opisali kao poetsko iznenađenje iz Litve, "upečatljivu, sanjivo snimljenu priču o jednoj mladoj djevojci zaljubljenoj u letenje i drugoj koja je potiče da ostvari snove." Rob Hunter s Indiewirea je sublimirao sve snage filma riječima "impresivna fotografija ispunjena ljepotom i simbolizmom, snažna filmska glazba; glumice u dvije glavne role impresioniraju - film zrači iskrenošću do kraja."
  

   Slobodna Dalmacija (Marko Njegić) je "Ljeto za Sanguile" uvrstila na listu 20 na¬jboljih filmova 2015. godine.
 

IMDB

Jaco Van Dormael, 113 min. BE / FR / LU
Scenarij: Thomas Gunzig, Jaco Van Dormael
Uloge: Pili Groyne, Benoît Poelvoorde, Catherine Deneuve
   Znate li da Bog živi u Bruxellesu sa svojom kćeri?
   Film "Potpuno novi zavjet" događa se u Van Dormaelovoj rodnoj Belgiji. To je nadrealna komedija u kojoj je Bog stvarna osoba koja živi u Bruxellesu. Na Zemlji je Bog kukavica koja daje patetične pouke i kojeg vlastita obitelj ne voli. Njegova kći Ea dosađuje se kod kuće i ne voli što je stalno zaključana u malom stanu u tako običnom Bruxellesu. Sve do trenutka kad se odluči pobuniti protiv oca, hakirati njegov kompjuter i sve ljude svijeta obavijestiti o datumu njihove smrti. To potakne svakoga da počnu razmišljati što će učiniti s danima, mjesecima i godinama života koje su im još preostale...

   Riječ je o filmu koji se tijekom ove sezone spominjao u širem i užem izboru za gotovo sve važnije filmske nagrade, a da ni jednu nije dobio. U Cannesu je igrao u popratnom programu, za nagradu EFA nije uspio ući u šest nominiranih, a isto se dogodilo i u selekciji Oscara, premda je Van Dormaelov film bio na široj listi devet kandidata. Van Dormaelova filozofsko-teološka satira očito je bila odviše provokativna za srednjostrujaški puritanski ukus, a previše komercijalna i previše visokobudžetska za nišu art-filma. A to je šteta, jer je “alternativno” evanđelje briselskog filmaša jedan od najzabavnijih, najduhovitijih, ali i intelektualno najpoticajnijih filmova koje sam vidio u prošloj godini. Riječ je o filmu koji zaslužuje postati ono što neće postati: a to je pravi, žestoki hit... (Jurica Pavičić, Jutarnji List)

   Jedan od klasičnih festivalskih filmova za publiku ovog puta dolazi iz Belgije. Režirao ga je Jaco Van Dormael, zove se „Le tout nouveau testament“ i spada u domenu filmova neprepričljivog zapleta – zato ga i reklamiraju rečenicom – jeste li znali da je Bog živ i živi sa kćeri u Bruxellesu? Nevolje nastanu kad se mala kćerkica iznervira pa svima koji zemljom hode šibne SMS s datumom i satom smrti. Ona zatim bježi od kuće i na nagovor brata, Isusa je li, kreće u potragu za dodatnih šest apostola. Ekstremno zabavan, imaginativan i s materijalom za bar tri filma, ozbiljna je preporuka za bavljenje prijašnjim radovima Van Dormaela... (Jelena Đurđić, www. fak.hr)

   Golden Globes, USA 2016. Nominacija / Najbolji strani film
   Austin Fantastic Fest 2015. Najbolja komedija
   Biografilm Festival 2015. Nagrada publike
   European Film Awards 2015. Najbolji dizajn produkcije
   Norwegian Film Festival 2015. Nagrada publike, Nagrada vlasnika kinoprikazivača (film u kojem se najviše uživa)
   Catalonian International Film Festival 2015. Najbolja glumica (Pili Groyne)

IMDB

Saul fia, 2015. László Nemes, 107 min. HUN
Scenarij: László Nemes, Clara Royer
Uloge: Géza Röhrig, Levente Molnár, Urs Rechn, Todd Charmont
   Dobitnik Grand Prixa žirija u Cannesu, 'Saulov sin' majstorski je redateljski debi, izvanredno postignuće suzdržanog, ali nepokolebljivog realizma te prikaz potrage za iskupljenjem u samom srcu pakla.
    Listopad 1944., Auschwitz-Birkenau. Saul Ausländer mađarski je pripadnik Sonderkommanda, jedinice židovskih zatvorenika izoliranih od ostatka logora koji su zaduženi za odvođenje zatvorenika u plinske komore i paljenje leševa. Dok radi u jednom od krematorija, Saul nailazi na tijelo dječaka za kojeg postaje uvjeren da je njegov sin. On se budi iz stanja umrtvljenosti i odlučuje potajno dječaku prirediti pravi židovski pogreb. Dok drugi članovi Sonderkommanda planiraju pobunu i bijeg, Saul preuzima na sebe nemoguć zadatak spašavanja dječakova tijela od plamena te manevrira kroz zamršeni prostor logora u potrazi za rabinom koji će izvršiti obred.
   "Saulov sin" je ne samo odličan, već i hrabar, beskompromisan i izuzetno važan film, naročito u sadašnje vrijeme kada se opet u centralnoj Evropi otvaraju logori, kada se ljudi ograđuju žicom i ograničava im se kretanje. Naravno da okolnosti nisu iste, mada se ideološki predznak i shema mogu dovesti u vezu. Važno je da ovakav film dolazi upravo iz Mađarske, trenutno ozloglašene zbog rasizma i ksenofobije. Voljno ili ne, ovaj film upozorava i prijeti da se povijest može ponoviti, ali i daje nadu da, dok je svjesnih toga, svijet ipak neće otići dovraga. "Son of Saul" nije jedan od onih komercijalnih filmova o Holokaustu, onih politički korektnih, kalkulantskih “festivala suza” koji se nadaju nagradama kroz senzibilizaciju publike, udarajući nisko, igrajući na patetiku i prenaglašene emocije. „Saulov sin“ je jedan prilično unikatan film koji udara direktno, žestoko, grabi za gušu i ne pušta... To je vidljivo i po tempu, i po stilu, i po fokusu i po sadržaju filma. Dio užasa je tu vidljiv, ali mnogo veći ostaje tek impliciran. Leševe na gomili, leševe posvuda vidimo, ali tek na periferiji kadra. Likovi nisu karikaturalni, već su svi tako odvratno ljudski, od samog Saula, preko kolega - ”sonderkomandosa” do Nijemaca. Svima je svega preko glave, svi su koruptivni i korumpirani. Pakao ih je već proždrao i to se vidi, a naročito čuje: aritmična i glasna zvučna shema sastavljena od uzvika u daljini, zveketa mašinerije i povremenih pucnjeva prati nas i proganja kroz cijeli film... i dalje od toga.
   Elaborirani vizuelni identitet filma je posebna priča. Snimljen u boji, ali u starinskom 4:3 formatu, na 35 mm traci, "Saulov sin" u svakom trenutku ostavlja utisak tjeskobe. Tome dodatno pomaže činjenica da kamera koju maestralno kontrolira Mátyás Erdély nikad ne stoji, nego kruži oko našeg protagoniste koji je i sam stalno u pokretu, te da je cijeli film sastavljen iz možda dvadesetak takvih, neprekinutih kadar-sekvenci... (Marko Stojiljković)

IMDB

Jaco Van Dormael, 113 min. BE / FR / LU
Scenarij: Thomas Gunzig, Jaco Van Dormael
Uloge: Pili Groyne, Benoît Poelvoorde, Catherine Deneuve
   Znate li da Bog živi u Bruxellesu sa svojom kćeri?
   Film "Potpuno novi zavjet" događa se u Van Dormaelovoj rodnoj Belgiji. To je nadrealna komedija u kojoj je Bog stvarna osoba koja živi u Bruxellesu. Na Zemlji je Bog kukavica koja daje patetične pouke i kojeg vlastita obitelj ne voli. Njegova kći Ea dosađuje se kod kuće i ne voli što je stalno zaključana u malom stanu u tako običnom Bruxellesu. Sve do trenutka kad se odluči pobuniti protiv oca, hakirati njegov kompjuter i sve ljude svijeta obavijestiti o datumu njihove smrti. To potakne svakoga da počnu razmišljati što će učiniti s danima, mjesecima i godinama života koje su im još preostale...

   Riječ je o filmu koji se tijekom ove sezone spominjao u širem i užem izboru za gotovo sve važnije filmske nagrade, a da ni jednu nije dobio. U Cannesu je igrao u popratnom programu, za nagradu EFA nije uspio ući u šest nominiranih, a isto se dogodilo i u selekciji Oscara, premda je Van Dormaelov film bio na široj listi devet kandidata. Van Dormaelova filozofsko-teološka satira očito je bila odviše provokativna za srednjostrujaški puritanski ukus, a previše komercijalna i previše visokobudžetska za nišu art-filma. A to je šteta, jer je “alternativno” evanđelje briselskog filmaša jedan od najzabavnijih, najduhovitijih, ali i intelektualno najpoticajnijih filmova koje sam vidio u prošloj godini. Riječ je o filmu koji zaslužuje postati ono što neće postati: a to je pravi, žestoki hit... (Jurica Pavičić, Jutarnji List)

   Jedan od klasičnih festivalskih filmova za publiku ovog puta dolazi iz Belgije. Režirao ga je Jaco Van Dormael, zove se „Le tout nouveau testament“ i spada u domenu filmova neprepričljivog zapleta – zato ga i reklamiraju rečenicom – jeste li znali da je Bog živ i živi sa kćeri u Bruxellesu? Nevolje nastanu kad se mala kćerkica iznervira pa svima koji zemljom hode šibne SMS s datumom i satom smrti. Ona zatim bježi od kuće i na nagovor brata, Isusa je li, kreće u potragu za dodatnih šest apostola. Ekstremno zabavan, imaginativan i s materijalom za bar tri filma, ozbiljna je preporuka za bavljenje prijašnjim radovima Van Dormaela... (Jelena Đurđić, www. fak.hr)

   Golden Globes, USA 2016. Nominacija / Najbolji strani film
   Austin Fantastic Fest 2015. Najbolja komedija
   Biografilm Festival 2015. Nagrada publike
   European Film Awards 2015. Najbolji dizajn produkcije
   Norwegian Film Festival 2015. Nagrada publike, Nagrada vlasnika kinoprikazivača (film u kojem se najviše uživa)
   Catalonian International Film Festival 2015. Najbolja glumica (Pili Groyne)

IMDB

Spotlight, 2015. Tom McCarthy, 128 min. US
Scenarij: Tom McCarthy
Uloge: Michael Keaton, Rachel McAdams, Mark Ruffalo, Stanley Tucci, Billy Crudup, Liev Schreiber, John Slattery, Len Cariou, Jamey Sheridan, Paul Guilfoyle, Brian d’Arcy James
  Skoro dokumentarističa drama u najboljem maniru klasika „Svi predsjednikovi ljudi“ Alana J. Pakule iz 1976. Naslov filma je zapravo naslov istraživačke rubrike u uglednim dnevnim novinama Boston Globe, a predmet istraživanja su pedofilski skandali u okviru katoličke crkve koji su potresali bostonsku nadbiskupiju... („Spotlight“ ima čak šest nominacija za ovogodišnjeg Oscara i jedan je od najozbiljnijih kandidata za film godine)...
   Istraživački tim "Boston Globea", poznatiji kao "Spotlight" je 6. siječnja 2002. godine objavio članak u kojemu je otkriveno da je Katolička crkva znala za pedofiliju u svojim redovima. Naime, znajući pozadinu priče, vrh Katoličke crkve dozvolio je Johnu Geoghanu ostanak u službi bez obzira na to što je godinama seksualno zlostavljao mlade župljane. To je bila prva od nekoliko priča koje su zadirale sve dublje u redove Katoličke crkve. "Spotlight" je u godinu dana istraživanja razotkrio skoro 90 svećenika pedofila na području Bostona! Morali su proći kroz šumu laži, istrpjeti dosta prijetnji i zataškavanja da bi izgradili slučaj i plasirali priču, ali na kraju su uspjeli. Nakon godinu dana mukotrpnog istraživanja uspjeli su pedofile natjerati u ruke pravde, a za svoj tekst dobiti Pulitzera...
   Navedena priča je ponukala producente Nicole Rockin i Blyea Fausta da malo bolje prouče problem. Čim su se upoznali s temom odlučili su snimiti film, ali ne o samom skandalu, već o novinarima koji stoje iza cijele priče. "Spotlight" je poseban iz mnogo razloga, jedan od njih je osjećaj koji ostavlja nakon gledanja. Postoje filmovi koji nas hvataju na krivoj nozi i tjeraju da se zamislimo nad sobom, ali i inspiriraju da se pokrenemo s mjesta i napravimo nešto. "Spotlight" je upravo takav film. Također, jedan je to od filmova koji će Vas držati od prve do zadnje sekunde. Koliko god radnja djelovala neatraktivno i možda na prvu, dosadno, istina je totalna supotnost. Svaka scena filma je briljatno smišljena i nadograđuje se na prošlu. Kompleksna tema, nadahnuti redatelj, izvrsna glumačka postava i savršeno napisan scenarij, to su glavna obilježja "Spotlighta". "Spotlight" je u isto vrijeme edukativan i važan film, moguće je da obilježi prekretnicu i do kraja prokaže sav "prljavi veš" Katoličke crkve. Dugo vremena nismo prije Oscara imali ovako kvalitetan uradak koji izgleda kao da bi mogao napraviti žetvu kipića - "Spotlight" je film kakav se rijetko viđa, u potpunosti odstupa od ostalih i baca rukavicu u lice svima koji žele Oscara... (Marko  Jerleković, movielandgroup)

IMDB

Sciuscià, 1946. Vittorio De Sica, 93 min. IT

IMDB

Alfred Hitchcock, 119 min. SAD
Scenarij: Evan Hunter (prema priči Daphne Du Maurier)
Uloge: Tippi Hedren, Rod Taylor, Jessica Tandy, Veronica Cartwright, Suzanne Pleshette
   Mitch Brenner je odvjetnik iz San Francisca, koji živi s majkom i sestrom Cathy u starom stanu na jugu grada. Melanie Daniels je djevojka iz visokog društva koju slučajno upoznaje i koja se zaljubljuje u njega. Posesivnu majku i mlađu sestru Mitch vodi na odmor u Bodega Bay, a Melanie ga slijedi. Poklanja mu dvije ptičice, nakon čega ju napadne i ozlijedi galeb. Na Cathyinoj proslavi rođendana goste zaprepasti iznenadni napad jata agresivnih gavrana i galebova…
   Film temeljen na kratkoj priči Daphne Du Maurier, koju su Hitch i scenarist Evan Hunter promišljeno oslobodili šireg logičkog konteksta, jer se pitanje zašto se sve događa zaobilazi u širokom luku, a ta iracionalnost spojena s narastajućim tezičnim odnosima među likovima u neobičnu trokutu i četverokutu stvara veću nelagodu i neizvjesnost nego sami napadi ptica. Taylor tumači odvjetnika koji zbog majčina straha od gubitka njegove ljubavi ne uspijeva odnosno ne može ostvariti vezu s učiteljicom koja se samo zbog njega iz San Francisca doselila u Bodega Bay. Premda su ponešto preduge i razvučene „Ptice“, inferiornije prema Hitchcockovim klasicima kakvi su „Vrtoglavica“, „Psycho“, „Prozor u dvorište“ i „Sjever-sjeverozapad“, pate i od suhoparnih dijaloga i ne baš uvjerljive ljubavne priče, autor s osloncem na ironiju i crni humor uspijeva kreirati uzbudljivu i intrigantnu storiju o ptičjoj osveti ljudima koji ih zatvaraju u kaveze, ubijaju i prepariraju... (Josip Grozdanić, filmski programi)

IMDB

Jaco Van Dormael, 113 min. BE / FR / LU
Scenarij: Thomas Gunzig, Jaco Van Dormael
Uloge: Pili Groyne, Benoît Poelvoorde, Catherine Deneuve
   Znate li da Bog živi u Bruxellesu sa svojom kćeri?
   Film "Potpuno novi zavjet" događa se u Van Dormaelovoj rodnoj Belgiji. To je nadrealna komedija u kojoj je Bog stvarna osoba koja živi u Bruxellesu. Na Zemlji je Bog kukavica koja daje patetične pouke i kojeg vlastita obitelj ne voli. Njegova kći Ea dosađuje se kod kuće i ne voli što je stalno zaključana u malom stanu u tako običnom Bruxellesu. Sve do trenutka kad se odluči pobuniti protiv oca, hakirati njegov kompjuter i sve ljude svijeta obavijestiti o datumu njihove smrti. To potakne svakoga da počnu razmišljati što će učiniti s danima, mjesecima i godinama života koje su im još preostale...

   Riječ je o filmu koji se tijekom ove sezone spominjao u širem i užem izboru za gotovo sve važnije filmske nagrade, a da ni jednu nije dobio. U Cannesu je igrao u popratnom programu, za nagradu EFA nije uspio ući u šest nominiranih, a isto se dogodilo i u selekciji Oscara, premda je Van Dormaelov film bio na široj listi devet kandidata. Van Dormaelova filozofsko-teološka satira očito je bila odviše provokativna za srednjostrujaški puritanski ukus, a previše komercijalna i previše visokobudžetska za nišu art-filma. A to je šteta, jer je “alternativno” evanđelje briselskog filmaša jedan od najzabavnijih, najduhovitijih, ali i intelektualno najpoticajnijih filmova koje sam vidio u prošloj godini. Riječ je o filmu koji zaslužuje postati ono što neće postati: a to je pravi, žestoki hit... (Jurica Pavičić, Jutarnji List)

   Jedan od klasičnih festivalskih filmova za publiku ovog puta dolazi iz Belgije. Režirao ga je Jaco Van Dormael, zove se „Le tout nouveau testament“ i spada u domenu filmova neprepričljivog zapleta – zato ga i reklamiraju rečenicom – jeste li znali da je Bog živ i živi sa kćeri u Bruxellesu? Nevolje nastanu kad se mala kćerkica iznervira pa svima koji zemljom hode šibne SMS s datumom i satom smrti. Ona zatim bježi od kuće i na nagovor brata, Isusa je li, kreće u potragu za dodatnih šest apostola. Ekstremno zabavan, imaginativan i s materijalom za bar tri filma, ozbiljna je preporuka za bavljenje prijašnjim radovima Van Dormaela... (Jelena Đurđić, www. fak.hr)

   Golden Globes, USA 2016. Nominacija / Najbolji strani film
   Austin Fantastic Fest 2015. Najbolja komedija
   Biografilm Festival 2015. Nagrada publike
   European Film Awards 2015. Najbolji dizajn produkcije
   Norwegian Film Festival 2015. Nagrada publike, Nagrada vlasnika kinoprikazivača (film u kojem se najviše uživa)
   Catalonian International Film Festival 2015. Najbolja glumica (Pili Groyne)

IMDB

IN MEMORIAM CRISTOPHER LEE
   Glumac, pilot, vojni špijun, mačevaoc, heavy-metal glazbenik koji je izdao album sa 93 (!) godine...

   Christopher Lee jedan je od najcjenjenijih engleskih glumaca. Imao je mlak početak karijere, ali polako, skromnim koracima, koračao je do statusa glumačke zvijezde na svjetskoj sceni. Uglavnom je poznat po ulogama u horor filmovima, a istakao se i kao najcjenjeniji Dracula, odnosno glumac koji je najbolje dočarao lik poznatog vampira. Mnogi su spremni reći da je upravo Dracula postao popularan zahvaljujući Christopheru, dok drugi tvrde da je situacija obrnuta. Lik Dracule tumačio je u više filmova različitih redatelja obogaćujući ga inzistiranjem na aristokratskim manirama krvožednog grofa koji usto postaje i zavodnik, te tako na neočekivan način povezuje horor i erotiku. Mlađim generacijama najpoznatiji je po ulozi mračnog grofa Dookua iz „Ratova zvijezda“ te bijelog čarobnjaka Sarumana iz trilogije „Gospodar prstenova“, gdje smo mogli vidjeti sjajnog glumca kako sa skoro devedeset godina fantastično iznosi ulogu starog čarobnjaka. Nastupio je u više od 270 filmskih i televizijskih produkcija čime je uvjerljivo brojčano nadmašio svoje suvremenike.

   Postoje frustracije u ovom poslu - ljudi vas lažu, nemaju pojma što rade, ulizuju vam se. S te strane, razumijem kad netko odluči napustiti ovaj poziv. Ali, ja ne znam što bih drugo radio kada ne bih glumio. Meni ovo nije posao, već cijeli život. Imam, naravno, i druga interesovanja... pjevam, pišem knjige... ali ovo je ono što mom životu daje smisao... (Christopher Lee)

The Face of Fu Manchu, 1965. Don Sharp, 89 min. UK/DE
Scenarij: Harry Alan Towers (prema liku Saxa Rohmera)
Uloge: Christopher Lee, Nigel Green, Joachim Fuchsberger, Karin Dor, James Robertson Justice
   Prvi od ukupno pet filmova u kojima je Christopher Lee odglumio naslovni lik glasovitog zlikovca Fu Manchua. Njegov protivnik Nayland Smith iz Scotland Yarda osobno je posvjedočio smrti Fu Manchua, no serija ubojstava u Londonu natjera ga da posve posumnja u viđeno. Sve je očitije da je zlikovac i dalje iznimno aktivan i da, skriven u tajnom skrovištu, kuje nove zlokobne planove. No, otmicom profesora Mullera, situacija postaje kompliciranija i opasnija...

IMDB

Alfred Hitchcock, 119 min. SAD
Scenarij: Evan Hunter (prema priči Daphne Du Maurier)
Uloge: Tippi Hedren, Rod Taylor, Jessica Tandy, Veronica Cartwright, Suzanne Pleshette
   Mitch Brenner je odvjetnik iz San Francisca, koji živi s majkom i sestrom Cathy u starom stanu na jugu grada. Melanie Daniels je djevojka iz visokog društva koju slučajno upoznaje i koja se zaljubljuje u njega. Posesivnu majku i mlađu sestru Mitch vodi na odmor u Bodega Bay, a Melanie ga slijedi. Poklanja mu dvije ptičice, nakon čega ju napadne i ozlijedi galeb. Na Cathyinoj proslavi rođendana goste zaprepasti iznenadni napad jata agresivnih gavrana i galebova…
   Film temeljen na kratkoj priči Daphne Du Maurier, koju su Hitch i scenarist Evan Hunter promišljeno oslobodili šireg logičkog konteksta, jer se pitanje zašto se sve događa zaobilazi u širokom luku, a ta iracionalnost spojena s narastajućim tezičnim odnosima među likovima u neobičnu trokutu i četverokutu stvara veću nelagodu i neizvjesnost nego sami napadi ptica. Taylor tumači odvjetnika koji zbog majčina straha od gubitka njegove ljubavi ne uspijeva odnosno ne može ostvariti vezu s učiteljicom koja se samo zbog njega iz San Francisca doselila u Bodega Bay. Premda su ponešto preduge i razvučene „Ptice“, inferiornije prema Hitchcockovim klasicima kakvi su „Vrtoglavica“, „Psycho“, „Prozor u dvorište“ i „Sjever-sjeverozapad“, pate i od suhoparnih dijaloga i ne baš uvjerljive ljubavne priče, autor s osloncem na ironiju i crni humor uspijeva kreirati uzbudljivu i intrigantnu storiju o ptičjoj osveti ljudima koji ih zatvaraju u kaveze, ubijaju i prepariraju... (Josip Grozdanić, filmski programi)

IMDB

Spotlight, 2015. Tom McCarthy, 128 min. US
Scenarij: Tom McCarthy
Uloge: Michael Keaton, Rachel McAdams, Mark Ruffalo, Stanley Tucci, Billy Crudup, Liev Schreiber, John Slattery, Len Cariou, Jamey Sheridan, Paul Guilfoyle, Brian d’Arcy James
  Skoro dokumentarističa drama u najboljem maniru klasika „Svi predsjednikovi ljudi“ Alana J. Pakule iz 1976. Naslov filma je zapravo naslov istraživačke rubrike u uglednim dnevnim novinama Boston Globe, a predmet istraživanja su pedofilski skandali u okviru katoličke crkve koji su potresali bostonsku nadbiskupiju... („Spotlight“ ima čak šest nominacija za ovogodišnjeg Oscara i jedan je od najozbiljnijih kandidata za film godine)...
   Istraživački tim "Boston Globea", poznatiji kao "Spotlight" je 6. siječnja 2002. godine objavio članak u kojemu je otkriveno da je Katolička crkva znala za pedofiliju u svojim redovima. Naime, znajući pozadinu priče, vrh Katoličke crkve dozvolio je Johnu Geoghanu ostanak u službi bez obzira na to što je godinama seksualno zlostavljao mlade župljane. To je bila prva od nekoliko priča koje su zadirale sve dublje u redove Katoličke crkve. "Spotlight" je u godinu dana istraživanja razotkrio skoro 90 svećenika pedofila na području Bostona! Morali su proći kroz šumu laži, istrpjeti dosta prijetnji i zataškavanja da bi izgradili slučaj i plasirali priču, ali na kraju su uspjeli. Nakon godinu dana mukotrpnog istraživanja uspjeli su pedofile natjerati u ruke pravde, a za svoj tekst dobiti Pulitzera...
   Navedena priča je ponukala producente Nicole Rockin i Blyea Fausta da malo bolje prouče problem. Čim su se upoznali s temom odlučili su snimiti film, ali ne o samom skandalu, već o novinarima koji stoje iza cijele priče. "Spotlight" je poseban iz mnogo razloga, jedan od njih je osjećaj koji ostavlja nakon gledanja. Postoje filmovi koji nas hvataju na krivoj nozi i tjeraju da se zamislimo nad sobom, ali i inspiriraju da se pokrenemo s mjesta i napravimo nešto. "Spotlight" je upravo takav film. Također, jedan je to od filmova koji će Vas držati od prve do zadnje sekunde. Koliko god radnja djelovala neatraktivno i možda na prvu, dosadno, istina je totalna supotnost. Svaka scena filma je briljatno smišljena i nadograđuje se na prošlu. Kompleksna tema, nadahnuti redatelj, izvrsna glumačka postava i savršeno napisan scenarij, to su glavna obilježja "Spotlighta". "Spotlight" je u isto vrijeme edukativan i važan film, moguće je da obilježi prekretnicu i do kraja prokaže sav "prljavi veš" Katoličke crkve. Dugo vremena nismo prije Oscara imali ovako kvalitetan uradak koji izgleda kao da bi mogao napraviti žetvu kipića - "Spotlight" je film kakav se rijetko viđa, u potpunosti odstupa od ostalih i baca rukavicu u lice svima koji žele Oscara... (Marko  Jerleković, movielandgroup)

IMDB

IN MEMORIAM ELDAR RJAZANOV
   Eldar Rjazanov je na glasu kao kralj sovjetske komedije. Umro je u Moskvi od zatajenja srca i pluća, bilo mu je 88 godina. Iako u razdoblju tranzicije više nije uspio ponoviti nekadašnje uspjehe, reputacija mu je i dalje bila iznimna, pa su ga obasipali priznanjima kao i u prethodnom režimu. Cijenili su ga i u svijetu, osobito Francuskoj, gdje je 2010. dobio orden za umjetnost i književnost... Primajući jednu drugu nagradu, 1991, na festivalu u Madridu Eldar izjavljuje: „Prihvaćajući nagradu, nisam se mogao oteti dojmu kakva je to sprdnja. Film (op.a. Obećano nebo) koji tako bolno i gorko priča o našim nevoljama, teškom životu, siromaštvu, ljudima koje ponižava sistem, na Zapadu je shvaćen kao elegantna fantazija ruskog redatelja. Ipak, bilo je lijepo dobiti to priznanje.“

Službenij roman, 1977. Eldar Rjazanov, 159 min. RUS
Scenarij: Emil Braginskij, Eldar Rjazanov
Uloge: Alisa Frejndlih, Andrej Mjagkov, Svetlana Nemoljaeva, Oleg Basilašvili, Lija Akhedžakova
   Romantična komedija na ruski način događa se u Moskvi sedamdesetih godina, u uredu koji se bavi statistikom. U njemu rade Anatolij, udovac i otac dvojice sinova, njegova stroga neudana šefica Ljudmila i brojni ostali kolege. Anatolij radi naporno, cijenjen je od kolega i rado bi napredovao na poslu, no boji se pristupiti šefici. Kada njegov prijatelj Juri bude imenovan na višu poziciju u uredu, pokušat će mu pomoći, no prvo će se Anatolij morati zbližiti sa šeficom.

IMDB

IN MEMORIAM ROBERT LOGGIA
   Robert Loggia, Amerikanac talijanskog porijekla i pravog imena Salvatore, bio je jedan iz plejade markantnih holivudskih karakternih glumaca iz drugog plana, uvijek iznimno pouzdan sporedni lik koji je pomalo grubom pojavom, dojmljivom tjelesnom prezentnošću i upečatljivim govorom bitno obilježio sve filmove u kojima je nastupao, bez obzira na veličine i važnosti uloga koje je tumačio te uglavnom nevezano za kakvoće samih filmova. Već tjelesnom staturom i karakterističnom bojom glasa Loggia se nametao kao autoritet i grubijan koji je ponekad imao zlatno srce, s lakoćom je glumačkim partnerima mogao krasti zajedničke scene da je to želio, no preferirao je statuse drugih pa i trećih violina, likova uglavnom iz sjene koji su u interakcijama s protagonistima i njima osiguravali dramsku uvjerljivost i težinu, a sebi jamčili ne samo prepoznatljivost nego i upečatljivost i trajno mjesto u pamćenju gledatelja...

Jagged Edge, 1985. Richard Marquand, 108 min. SAD
Scenarij: Joe Eszterhas
Uloge: Glenn Close, Maria Mayenzet, Jeff Bridges, Peter Coyote, Robert Loggia
   Lijepa nasljednica novinarskog carstva brutalno je ubijena u kući na plaži koju dijeli sa suprugom, moćnim izdavačem Jackom Forresterom. Kada se otkrije da od njezine smrti najviše koristi ima baš on i kada ga svjedok poveže s oružjem kojim je počinjeno ubojstvo, policija ga uhiti. Brani ga bivša tužiteljica Teddy Barnes kojoj u istrazi pomaže detektiv. Teddy nalazi rupe u slučaju no nalazi i nešto što nije tražila: ljubav prema klijentu koja narušava profesionalnu etiku i dovodi je u životnu opasnost...
   Robert Loggia nominiran je za Oscara za sporednu rolu u „Maskiranom ubojici“ Richarda Marquanda. Premda je u cjelini riječ o solidnom križancu trilera i sudske drame opterećenom nekolicinom neuvjerljivih iznenađenja i preokreta, koji se i na idejnoj i na izvedbenoj razini, u profiliranju likova i njihovih međuodnosa te građenju dramske tenzije, intenzivno oslanja na konvencije i klišeje, posrijedi je uzbudljiv film prema scenariju Joea Eszterhasa. Film koji se na razmjerno intrigantan način bavi senzacionalističkim tretmanom kriminala u tabloidnim medijima, što je do danas i u našem društvu metastaziralo do golemih razmjera. (Josip Grozdanić, filmski programi)

IMDB

IN MEMORIAM ROBERT LOGGIA
   Robert Loggia, Amerikanac talijanskog porijekla i pravog imena Salvatore, bio je jedan iz plejade markantnih holivudskih karakternih glumaca iz drugog plana, uvijek iznimno pouzdan sporedni lik koji je pomalo grubom pojavom, dojmljivom tjelesnom prezentnošću i upečatljivim govorom bitno obilježio sve filmove u kojima je nastupao, bez obzira na veličine i važnosti uloga koje je tumačio te uglavnom nevezano za kakvoće samih filmova. Već tjelesnom staturom i karakterističnom bojom glasa Loggia se nametao kao autoritet i grubijan koji je ponekad imao zlatno srce, s lakoćom je glumačkim partnerima mogao krasti zajedničke scene da je to želio, no preferirao je statuse drugih pa i trećih violina, likova uglavnom iz sjene koji su u interakcijama s protagonistima i njima osiguravali dramsku uvjerljivost i težinu, a sebi jamčili ne samo prepoznatljivost nego i upečatljivost i trajno mjesto u pamćenju gledatelja...

Jagged Edge, 1985. Richard Marquand, 108 min. SAD
Scenarij: Joe Eszterhas
Uloge: Glenn Close, Maria Mayenzet, Jeff Bridges, Peter Coyote, Robert Loggia
   Lijepa nasljednica novinarskog carstva brutalno je ubijena u kući na plaži koju dijeli sa suprugom, moćnim izdavačem Jackom Forresterom. Kada se otkrije da od njezine smrti najviše koristi ima baš on i kada ga svjedok poveže s oružjem kojim je počinjeno ubojstvo, policija ga uhiti. Brani ga bivša tužiteljica Teddy Barnes kojoj u istrazi pomaže detektiv. Teddy nalazi rupe u slučaju no nalazi i nešto što nije tražila: ljubav prema klijentu koja narušava profesionalnu etiku i dovodi je u životnu opasnost...
   Robert Loggia nominiran je za Oscara za sporednu rolu u „Maskiranom ubojici“ Richarda Marquanda. Premda je u cjelini riječ o solidnom križancu trilera i sudske drame opterećenom nekolicinom neuvjerljivih iznenađenja i preokreta, koji se i na idejnoj i na izvedbenoj razini, u profiliranju likova i njihovih međuodnosa te građenju dramske tenzije, intenzivno oslanja na konvencije i klišeje, posrijedi je uzbudljiv film prema scenariju Joea Eszterhasa. Film koji se na razmjerno intrigantan način bavi senzacionalističkim tretmanom kriminala u tabloidnim medijima, što je do danas i u našem društvu metastaziralo do golemih razmjera. (Josip Grozdanić, filmski programi)

IMDB

IN MEMORIAM ELDAR RJAZANOV
   Eldar Rjazanov je na glasu kao kralj sovjetske komedije. Umro je u Moskvi od zatajenja srca i pluća, bilo mu je 88 godina. Iako u razdoblju tranzicije više nije uspio ponoviti nekadašnje uspjehe, reputacija mu je i dalje bila iznimna, pa su ga obasipali priznanjima kao i u prethodnom režimu. Cijenili su ga i u svijetu, osobito Francuskoj, gdje je 2010. dobio orden za umjetnost i književnost... Primajući jednu drugu nagradu, 1991, na festivalu u Madridu Eldar izjavljuje: „Prihvaćajući nagradu, nisam se mogao oteti dojmu kakva je to sprdnja. Film (op.a. Obećano nebo) koji tako bolno i gorko priča o našim nevoljama, teškom životu, siromaštvu, ljudima koje ponižava sistem, na Zapadu je shvaćen kao elegantna fantazija ruskog redatelja. Ipak, bilo je lijepo dobiti to priznanje.“

Službenij roman, 1977. Eldar Rjazanov, 159 min. RUS
Scenarij: Emil Braginskij, Eldar Rjazanov
Uloge: Alisa Frejndlih, Andrej Mjagkov, Svetlana Nemoljaeva, Oleg Basilašvili, Lija Akhedžakova
   Romantična komedija na ruski način događa se u Moskvi sedamdesetih godina, u uredu koji se bavi statistikom. U njemu rade Anatolij, udovac i otac dvojice sinova, njegova stroga neudana šefica Ljudmila i brojni ostali kolege. Anatolij radi naporno, cijenjen je od kolega i rado bi napredovao na poslu, no boji se pristupiti šefici. Kada njegov prijatelj Juri bude imenovan na višu poziciju u uredu, pokušat će mu pomoći, no prvo će se Anatolij morati zbližiti sa šeficom.

IMDB

John Crowley, 111 min., IE/UK/CAN
Scenarij: Nick Hornby prema romanu Colma Toibina
Uloge: Saoirse Ronan, Matt Glynn, Brid Brennan, Maeve McGrath, Emma Lowe
   Irska emigrantica Ellis Lacey dolazi 1950-ih u Brooklyn, gdje brzo ulazi u novu romansu. Ali kada je prošlost sustigne, mora birati između dvije zemlje i života koje ima u njima...
   Malo koja emocija izaziva toliko cinizma u današnjem svijetu kao nostalgija. Dijelom je to posljedica potpune posvećenosti popularne kulture mlađim generacijama, a dijelom i neugodnih iskustava kada je netko nostalgično viđenje prošlosti nastojao pretočiti u sadašnjost temeljenu na obnovi srednjovjekovnih carstava, totalitarnih ideologija ili dosljednog tumačenja drevnih vjerskih knjiga. S druge strane, nostalgija ponekad zna biti i korisna, i to upravo u domeni popularne kulture, kada prikaz “dobrih starih” vremena zna biti osvježavajuća alternativa za monotonu i neinventivnu sadašnjicu. 1950-e su, barem što se SAD-a i ostatka zapadnog svijeta tiče, postale svojevrstan izvor inspiracije za različite vrste. Kao jedan od takvih primjera mogao bi poslužiti i „Brooklyn“, igrani film temeljen na istoimenom nagrađenom romanu irskog književnika Colma Toibina.
   Usprkos svom, zapravo, prilično plitkom sadržaju, „Brooklyn“ pruža mnogo toga gledateljima. A za to je prije svega zaslužna raznorodna, ali prilično raspoložena glumačka ekipa, u kojoj najbolji dojam ostavlja Saoirse Ronan, irska glumica koja se u prethodnih nekoliko godina nametnula kao jedno od najprepoznatljivijih lica svjetske kinematografije. Iako je teško zamisliti da bi Ronan na temelju ove uloge mogla osvojiti nekakav zlatni kipić, „Brooklyn“ predstavlja barem dobar početak putovanja prema tom cilju... (Dragan Antulov)

IMDB

John Crowley, 111 min., IE/UK/CAN
Scenarij: Nick Hornby prema romanu Colma Toibina
Uloge: Saoirse Ronan, Matt Glynn, Brid Brennan, Maeve McGrath, Emma Lowe
   Irska emigrantica Ellis Lacey dolazi 1950-ih u Brooklyn, gdje brzo ulazi u novu romansu. Ali kada je prošlost sustigne, mora birati između dvije zemlje i života koje ima u njima...
   Malo koja emocija izaziva toliko cinizma u današnjem svijetu kao nostalgija. Dijelom je to posljedica potpune posvećenosti popularne kulture mlađim generacijama, a dijelom i neugodnih iskustava kada je netko nostalgično viđenje prošlosti nastojao pretočiti u sadašnjost temeljenu na obnovi srednjovjekovnih carstava, totalitarnih ideologija ili dosljednog tumačenja drevnih vjerskih knjiga. S druge strane, nostalgija ponekad zna biti i korisna, i to upravo u domeni popularne kulture, kada prikaz “dobrih starih” vremena zna biti osvježavajuća alternativa za monotonu i neinventivnu sadašnjicu. 1950-e su, barem što se SAD-a i ostatka zapadnog svijeta tiče, postale svojevrstan izvor inspiracije za različite vrste. Kao jedan od takvih primjera mogao bi poslužiti i „Brooklyn“, igrani film temeljen na istoimenom nagrađenom romanu irskog književnika Colma Toibina.
   Usprkos svom, zapravo, prilično plitkom sadržaju, „Brooklyn“ pruža mnogo toga gledateljima. A za to je prije svega zaslužna raznorodna, ali prilično raspoložena glumačka ekipa, u kojoj najbolji dojam ostavlja Saoirse Ronan, irska glumica koja se u prethodnih nekoliko godina nametnula kao jedno od najprepoznatljivijih lica svjetske kinematografije. Iako je teško zamisliti da bi Ronan na temelju ove uloge mogla osvojiti nekakav zlatni kipić, „Brooklyn“ predstavlja barem dobar početak putovanja prema tom cilju... (Dragan Antulov)

IMDB

John Crowley, 111 min., IE/UK/CAN
Scenarij: Nick Hornby prema romanu Colma Toibina
Uloge: Saoirse Ronan, Matt Glynn, Brid Brennan, Maeve McGrath, Emma Lowe
   Irska emigrantica Ellis Lacey dolazi 1950-ih u Brooklyn, gdje brzo ulazi u novu romansu. Ali kada je prošlost sustigne, mora birati između dvije zemlje i života koje ima u njima...
   Malo koja emocija izaziva toliko cinizma u današnjem svijetu kao nostalgija. Dijelom je to posljedica potpune posvećenosti popularne kulture mlađim generacijama, a dijelom i neugodnih iskustava kada je netko nostalgično viđenje prošlosti nastojao pretočiti u sadašnjost temeljenu na obnovi srednjovjekovnih carstava, totalitarnih ideologija ili dosljednog tumačenja drevnih vjerskih knjiga. S druge strane, nostalgija ponekad zna biti i korisna, i to upravo u domeni popularne kulture, kada prikaz “dobrih starih” vremena zna biti osvježavajuća alternativa za monotonu i neinventivnu sadašnjicu. 1950-e su, barem što se SAD-a i ostatka zapadnog svijeta tiče, postale svojevrstan izvor inspiracije za različite vrste. Kao jedan od takvih primjera mogao bi poslužiti i „Brooklyn“, igrani film temeljen na istoimenom nagrađenom romanu irskog književnika Colma Toibina.
   Usprkos svom, zapravo, prilično plitkom sadržaju, „Brooklyn“ pruža mnogo toga gledateljima. A za to je prije svega zaslužna raznorodna, ali prilično raspoložena glumačka ekipa, u kojoj najbolji dojam ostavlja Saoirse Ronan, irska glumica koja se u prethodnih nekoliko godina nametnula kao jedno od najprepoznatljivijih lica svjetske kinematografije. Iako je teško zamisliti da bi Ronan na temelju ove uloge mogla osvojiti nekakav zlatni kipić, „Brooklyn“ predstavlja barem dobar početak putovanja prema tom cilju... (Dragan Antulov)

IMDB

John Crowley, 111 min., IE/UK/CAN
Scenarij: Nick Hornby prema romanu Colma Toibina
Uloge: Saoirse Ronan, Matt Glynn, Brid Brennan, Maeve McGrath, Emma Lowe
   Irska emigrantica Ellis Lacey dolazi 1950-ih u Brooklyn, gdje brzo ulazi u novu romansu. Ali kada je prošlost sustigne, mora birati između dvije zemlje i života koje ima u njima...
   Malo koja emocija izaziva toliko cinizma u današnjem svijetu kao nostalgija. Dijelom je to posljedica potpune posvećenosti popularne kulture mlađim generacijama, a dijelom i neugodnih iskustava kada je netko nostalgično viđenje prošlosti nastojao pretočiti u sadašnjost temeljenu na obnovi srednjovjekovnih carstava, totalitarnih ideologija ili dosljednog tumačenja drevnih vjerskih knjiga. S druge strane, nostalgija ponekad zna biti i korisna, i to upravo u domeni popularne kulture, kada prikaz “dobrih starih” vremena zna biti osvježavajuća alternativa za monotonu i neinventivnu sadašnjicu. 1950-e su, barem što se SAD-a i ostatka zapadnog svijeta tiče, postale svojevrstan izvor inspiracije za različite vrste. Kao jedan od takvih primjera mogao bi poslužiti i „Brooklyn“, igrani film temeljen na istoimenom nagrađenom romanu irskog književnika Colma Toibina.
   Usprkos svom, zapravo, prilično plitkom sadržaju, „Brooklyn“ pruža mnogo toga gledateljima. A za to je prije svega zaslužna raznorodna, ali prilično raspoložena glumačka ekipa, u kojoj najbolji dojam ostavlja Saoirse Ronan, irska glumica koja se u prethodnih nekoliko godina nametnula kao jedno od najprepoznatljivijih lica svjetske kinematografije. Iako je teško zamisliti da bi Ronan na temelju ove uloge mogla osvojiti nekakav zlatni kipić, „Brooklyn“ predstavlja barem dobar početak putovanja prema tom cilju... (Dragan Antulov)

IMDB

John Crowley, 111 min., IE/UK/CAN
Scenarij: Nick Hornby prema romanu Colma Toibina
Uloge: Saoirse Ronan, Matt Glynn, Brid Brennan, Maeve McGrath, Emma Lowe
   Irska emigrantica Ellis Lacey dolazi 1950-ih u Brooklyn, gdje brzo ulazi u novu romansu. Ali kada je prošlost sustigne, mora birati između dvije zemlje i života koje ima u njima...
   Malo koja emocija izaziva toliko cinizma u današnjem svijetu kao nostalgija. Dijelom je to posljedica potpune posvećenosti popularne kulture mlađim generacijama, a dijelom i neugodnih iskustava kada je netko nostalgično viđenje prošlosti nastojao pretočiti u sadašnjost temeljenu na obnovi srednjovjekovnih carstava, totalitarnih ideologija ili dosljednog tumačenja drevnih vjerskih knjiga. S druge strane, nostalgija ponekad zna biti i korisna, i to upravo u domeni popularne kulture, kada prikaz “dobrih starih” vremena zna biti osvježavajuća alternativa za monotonu i neinventivnu sadašnjicu. 1950-e su, barem što se SAD-a i ostatka zapadnog svijeta tiče, postale svojevrstan izvor inspiracije za različite vrste. Kao jedan od takvih primjera mogao bi poslužiti i „Brooklyn“, igrani film temeljen na istoimenom nagrađenom romanu irskog književnika Colma Toibina.
   Usprkos svom, zapravo, prilično plitkom sadržaju, „Brooklyn“ pruža mnogo toga gledateljima. A za to je prije svega zaslužna raznorodna, ali prilično raspoložena glumačka ekipa, u kojoj najbolji dojam ostavlja Saoirse Ronan, irska glumica koja se u prethodnih nekoliko godina nametnula kao jedno od najprepoznatljivijih lica svjetske kinematografije. Iako je teško zamisliti da bi Ronan na temelju ove uloge mogla osvojiti nekakav zlatni kipić, „Brooklyn“ predstavlja barem dobar početak putovanja prema tom cilju... (Dragan Antulov)

IMDB

John Crowley, 111 min., IE/UK/CAN
Scenarij: Nick Hornby prema romanu Colma Toibina
Uloge: Saoirse Ronan, Matt Glynn, Brid Brennan, Maeve McGrath, Emma Lowe
   Irska emigrantica Ellis Lacey dolazi 1950-ih u Brooklyn, gdje brzo ulazi u novu romansu. Ali kada je prošlost sustigne, mora birati između dvije zemlje i života koje ima u njima...
   Malo koja emocija izaziva toliko cinizma u današnjem svijetu kao nostalgija. Dijelom je to posljedica potpune posvećenosti popularne kulture mlađim generacijama, a dijelom i neugodnih iskustava kada je netko nostalgično viđenje prošlosti nastojao pretočiti u sadašnjost temeljenu na obnovi srednjovjekovnih carstava, totalitarnih ideologija ili dosljednog tumačenja drevnih vjerskih knjiga. S druge strane, nostalgija ponekad zna biti i korisna, i to upravo u domeni popularne kulture, kada prikaz “dobrih starih” vremena zna biti osvježavajuća alternativa za monotonu i neinventivnu sadašnjicu. 1950-e su, barem što se SAD-a i ostatka zapadnog svijeta tiče, postale svojevrstan izvor inspiracije za različite vrste. Kao jedan od takvih primjera mogao bi poslužiti i „Brooklyn“, igrani film temeljen na istoimenom nagrađenom romanu irskog književnika Colma Toibina.
   Usprkos svom, zapravo, prilično plitkom sadržaju, „Brooklyn“ pruža mnogo toga gledateljima. A za to je prije svega zaslužna raznorodna, ali prilično raspoložena glumačka ekipa, u kojoj najbolji dojam ostavlja Saoirse Ronan, irska glumica koja se u prethodnih nekoliko godina nametnula kao jedno od najprepoznatljivijih lica svjetske kinematografije. Iako je teško zamisliti da bi Ronan na temelju ove uloge mogla osvojiti nekakav zlatni kipić, „Brooklyn“ predstavlja barem dobar početak putovanja prema tom cilju... (Dragan Antulov)

IMDB

2015. Ester Gould, 93 min. NL
   Redateljica Ester Gould od malih se nogu čudila nevjerojatnom samopouzdanju svoje starije sestre Rowan, čija su bezgranična kreativnost i prirodna ljepota činile sve oko nje ljubomornima. Svijet joj je bio pod nogama, a svemir je bio njeno igralište. No može li tako razvijen osjećaj vlastite vrijednosti otići predaleko? Samopouzdanje se visoko cijeni – sve dok se ne pretvori u nezdravo precjenjivanje samog sebe...
   U ovom britkom i osobnom vizualnom eseju Gould istražuje sve veću opsjednutost pojedinaca samim sobom u našem društvu. Djelomice zbog medija, pritisak ostvarenja uspješnog života sve je veći – važan je samo osobni razvoj. Redateljica prati nekoliko naizgled uspješnih ljudi u izlascima i druženjima, bilježeći razgovore u kojima otkrivaju stupanj samopouzdanja i odnos prema vlastitu egu. U međuvremenu, snolika uprizorenja donose priču o redateljičinoj sestri Rowan ilustriranu isječcima iz njihove korespondencije.
   Inovativnimpristupom koji kombinira osobno i univerzalno, na ovogodišnjem ZagrebDoxu  izdvaja se i nizozemski film o jačanju egocentrizma u zapadnom svijetu „Čudna ljubavna veza s egom“ u režiji Ester Gould, nagrađen za najbolji nizozemski dokumentarac na IDFA-i.... /kulturpunkt.hr)

IMDB

Carol, 2015. Todd Haynes, 118 min. UK/USA
Scenarij:  Phyllis Nagy po romanu Patricije Highsmith
Uloge: Cate Blanchett, Rooney Mara, Sarah Paulson, Kyle Chandler
   Adaptacija romana "Cijena soli", čuvene Patricije Highsmith, prati dvije žene različitog porijekla koje započnu ljubavnu aferu u New Yorku 1950-ih.
   Mlada žena u svojim 20-ima, Therese Belivet je prodavačica na Manhattanu i sanja o ispunjenijem životu kada u njezin život uđe Carol, privlačna žena zarobljena u braku bez ljubavi. Ubrzo će se dvije žene početi zaljubljivati. Carolin muž će početi sumnjati u njezino majčinstvo te će njezino prijateljstvo s najboljom prijateljicom Abby doći pod upitnik.
   „Carol“ je nominirana je u pet kategorija za Zlatni globus: za najbolju dramu, redatelj, scenarij te najbolje glumice Cate Blanchett i Rooney Mara... Rooney Mara je proglašena najboljom glumicom na festivalu u Cannesu 2015.
   Svi ekscentrični dodiri koji su napravili Todd Haynesov posao zanimljivim, ali udaljenim - sve neobične promjene ljudskog ponašanja, svi detalji razdoblja koje on koristi da bi prošlost izgledala čudno i vanzemaljski - objedinjuju se u filmu „Carol“, ostvarenje koje nosi redateljev pečat, ali pokazuje neposrednost emocija što je nešto novo. Otkako je snimio film "Safe" (1995), činilo se neizbježnim da će Haynes napraviti veliki film, a sada je to upravo i učinio. Neki kažu da je prošlost nepoznata zemlja, tako Haynes prilazi prikazu New Yorka ranih 1950-ih. To je mjesto koje inspirira i čežnje i strahove, svijet puno ljepši nego naš svijet, ali sa skrivenim pravilima i opasnostima. U početnoj sceni, Cate Blanchett ulazi u dječji dio robne kuće za vrijeme Božića. Unutrašnjost odslikava zlatno doba, posljednji trenutak u povijesti prije nego što je sve pretvoreno u plastiku. Sve je napravljeno od drveta i metala, u svijetlim i jakim bojama, naglašavajući scene sa muzikom orgulja ... to je malo čudno. „Carol“ je adaptacija romana „Cijena soli“ Patricie Highsmith koji je pod pseudonimom objavljen 1952. godine; revolucionarno djelo lezbijske literature koje se rasprodalo u više od milion primjeraka. Interakcija ovih žena, jedna u 20-tim, druga u svojim 40-tim, u centru je "Carol", film koji nije tajna, ali preovladava osjećaj misterioznog. Era 1950-ih prikazana je precizno, a opet sa čudnim osjećajem suspenzije, kao da se posmatra očima stranca - bilo našim vlastitim, ili očima likova koji se sakrivaju u njoj. Kroz Therese, koja želi postati fotograf, upoznajemo se sa urbanim boemskim životom; kroz Carol, vidimo bogata predgrađa, ali oba miljea su suptilno iskrivljena. Emocionalni pejzaž, iako utiče, privlači svojom misterijom, kada se Therese putuje vlakom kući sama, nakon što je imala tešku noć gledajući Carol i njenog bivšeg supruga kako se bolno prepiru. Ona počinje plakati, a mi vjerujemo tim suzama, čak i kad nismo sigurni u njihov uzrok. Da li ona osjeća udaljenost od ovog novog poznanstva? Da li ona osjeća simpatije? Ili je postala svjesna očaja svog zatočenja? Mara je izuzetna pojava na ekranu, sa delikatnom ljepotom koja, u njenom slučaju, nekako ukazuje ne slast ili krhkost, ali i na nepoznate dubine. Ona bi mogla odigrati sveticu ili ubojicu, ubojicu koji bi sviju ubijedio da misle da je ona svetica, i bila bi savršeno uvjerljiva da samo gleda u kameru i razmišlja na taj način. U filmu Carol, ona ima jednu veliku tajnu, ili možda mnogo malih, tako da se Carol nađe često pitajući se šta ona misli. Kao i u svim uspješnim vezama, nijedna strana ne može nikada u potpunosti osvojiti druge, tako da , uprkos Carolinim prednostima - njenim bogatstvom, zrelošću, socijalnom stabilnošću - sumnjamo da bi Therese mogla biti jača. Što se tiče Blanchett, praktički svaki film u kojem se ona pojavi šalje nas sve u potragu za još jednim sinonimom za riječ "veliki". Njen nastup ovdje je pažljivo osmišljen proizvod misli i inspiracije - pokreta poput mačke u džungli, studiozne elegancije, očiju koje gledaju iznad tih nemoguće visokih jagodica kao zatvorenik iza rešetaka. Ali najdirljivija stvar koju ona radi je pokazati pustoš koja dolazi od života u suprotnosti sa vlastitom prirodom... (Mick LaSalle, San Francisco Chronicle)

In Secret, 2013. Charlie Stratton, 2013. 107 min. SAD
Scenarij: Charlie Stratton prema kazališnoj predstavi Neala Bella (i književnom predlošku Emila Zole)
Uloge: Elizabeth Olsen, Tom Felton, Jessica Lange, Oscar Isaac
   Nova verzija klasičnog romana Émila Zole ...
   Film je smješten u Pariz 1860. godine i prati život Therese Raquin, prelijepe mlade žene koja je zarobljena u braku bez ljubavi sa bolesnim rođakom Camillom. Provodi dane skrivena iza pulta male prodavaonice, a večeri promatrajući svoju dominantnu tetu, Madam Raquin, kako igra domino sa prijateljicama. Nakon što upozna Laurena, zavodljivog prijatelja svog muža, upušta se u aferu  koja će imati tragične posljedice...
   „Therese Raquin“ je jedan od najpoznatijih naturalističkih djela francuskog pisca Emilea Zole, izdan 1867. godine kao roman, a prvi put izvedeno kao dramsko djelo 1873. godine. Rječnik koji Zola koristi u djelu je znanstveni s terminologijom sličnijom psihologiji. Ideju za roman Zola je pronašao u romanu “Venera iz Gorda”  gdje žena ubija muža, a na kraju oboje završe na suđenju. Kada je roman prvi put izašao bio je kritiziran kao nemoralno djelo, da bi u ponovljenom drugom izdanju, Zola dodao i Predgovor u koji je stavio dodatna pojašnjenja. U predgovoru  objašnjava da je njegov cilj bio „proučavanje različitih temperamenata, a ne karaktera” i on svoj roman uspoređuje sa znanstvenim istraživanjem.
http://www.imdb.com/title/tt0409379/?ref_=nm_flmg_wr_4

IMDB

DANI FRANKOFONIJE
Sam, 2015. Elena Hazanov, Guerreiro Georges, 80 min. CH
Scenarij: Georges Guerreiro
Uloge: Séverine Bujard, Isabelle Caillat, Marie Druc
   Sedmogodišnji dječak Sam koji nakon razvoda roditelja živi kod majke, prisiljen je odseliti ocu Gérômeu, piscu kojemu nedostaje inspiracije. Sam ga jedva poznaje jer se otac, osim tijekom praznika, o njemu skoro nikad nije brinuo. Svi koji poznaju Gérômea smatraju ga nesposobnim da se brine za dijete. Nakon prilično kaotičnog početka, Sam uspijeva, svojim uvjeravanjima, Gérômea natjerati da postane promišljeniji i zreliji i naučiti ga kako da postane otac koji mu toliko nedostaje...
   New York City International Film Festival 2014. Best International Feature Film

IMDB

Jaco Van Dormael, 113 min. BE / FR / LU
Scenarij: Thomas Gunzig, Jaco Van Dormael
Uloge: Pili Groyne, Benoît Poelvoorde, Catherine Deneuve
   Znate li da Bog živi u Bruxellesu sa svojom kćeri?
   Film "Potpuno novi zavjet" događa se u Van Dormaelovoj rodnoj Belgiji. To je nadrealna komedija u kojoj je Bog stvarna osoba koja živi u Bruxellesu. Na Zemlji je Bog kukavica koja daje patetične pouke i kojeg vlastita obitelj ne voli. Njegova kći Ea dosađuje se kod kuće i ne voli što je stalno zaključana u malom stanu u tako običnom Bruxellesu. Sve do trenutka kad se odluči pobuniti protiv oca, hakirati njegov kompjuter i sve ljude svijeta obavijestiti o datumu njihove smrti. To potakne svakoga da počnu razmišljati što će učiniti s danima, mjesecima i godinama života koje su im još preostale...

   Riječ je o filmu koji se tijekom ove sezone spominjao u širem i užem izboru za gotovo sve važnije filmske nagrade, a da ni jednu nije dobio. U Cannesu je igrao u popratnom programu, za nagradu EFA nije uspio ući u šest nominiranih, a isto se dogodilo i u selekciji Oscara, premda je Van Dormaelov film bio na široj listi devet kandidata. Van Dormaelova filozofsko-teološka satira očito je bila odviše provokativna za srednjostrujaški puritanski ukus, a previše komercijalna i previše visokobudžetska za nišu art-filma. A to je šteta, jer je “alternativno” evanđelje briselskog filmaša jedan od najzabavnijih, najduhovitijih, ali i intelektualno najpoticajnijih filmova koje sam vidio u prošloj godini. Riječ je o filmu koji zaslužuje postati ono što neće postati: a to je pravi, žestoki hit... (Jurica Pavičić, Jutarnji List)

   Jedan od klasičnih festivalskih filmova za publiku ovog puta dolazi iz Belgije. Režirao ga je Jaco Van Dormael, zove se „Le tout nouveau testament“ i spada u domenu filmova neprepričljivog zapleta – zato ga i reklamiraju rečenicom – jeste li znali da je Bog živ i živi sa kćeri u Bruxellesu? Nevolje nastanu kad se mala kćerkica iznervira pa svima koji zemljom hode šibne SMS s datumom i satom smrti. Ona zatim bježi od kuće i na nagovor brata, Isusa je li, kreće u potragu za dodatnih šest apostola. Ekstremno zabavan, imaginativan i s materijalom za bar tri filma, ozbiljna je preporuka za bavljenje prijašnjim radovima Van Dormaela... (Jelena Đurđić, www. fak.hr)

   Golden Globes, USA 2016. Nominacija / Najbolji strani film
   Austin Fantastic Fest 2015. Najbolja komedija
   Biografilm Festival 2015. Nagrada publike
   European Film Awards 2015. Najbolji dizajn produkcije
   Norwegian Film Festival 2015. Nagrada publike, Nagrada vlasnika kinoprikazivača (film u kojem se najviše uživa)
   Catalonian International Film Festival 2015. Najbolja glumica (Pili Groyne)

Institut Fran�ais

DANI FRANKOFONIJE
Sur les chemins de la rumba, 2016. David-Pierre Fila, 126 min. Congo
   S dokumentarnim filmom „Stazama rumbe“ lakoćom putujemo na drugi kraj svijeta... „Staze rumbe“ vode nas afričkom obalom, Kongom, Kubom, Ekvadorom, Obalom slonovače, na putovanje prepuno poznatih zvukova koji nas približavaju biti ove afričke glazbene umjetnosti s ritmovima Konga, izvora koji ju je oblikovao i dao joj dušu. Ova glazba utjelovljuje harmoniju ljepote muškaraca, žena i pejzaža, ovog putovanja, susretâ i mira...

IMDB

DANI FRANKOFONIJE
Brooklyn, 2014. Pascal Tessaud, 87 min. FR
Scenarij:  Pascal Tessaud, Pascal Tessaud
Uloge: Kt Gorique, Rafal Uchiwa, Jalil Naciri
   Coralie, mlada Švicarkinja dvadesetdvogodišnja reperica koja nastupa pod imenom Brooklyn, napušta svoju zemlju i oca koji je ne razumije, te odlazi živjeti u Pariz.  Stanuje kod umirovljenice Odette, nalazi posao u glazbenoj udruzi u pariškom predgrađu Saint-Denis. Tijekom jednog koncerta, voditelj je nagovori da se popne na scenu. Nakon početne nesigurnosti, osvaja publiku i Issa-u, mladog repera, lokalnu zvijezdu u usponu.
http://www.institutfrancais.com/fr/brooklyn

IMDB

DANI FRANKOFONIJE
Les chansons d’amour, 2004. Christophe d’Honore, 95 min. FR
Scenarij: Christophe d’Honore
Uloge: Ludivine Sagnier, Louis Garrel, Clotilde Hesme, Chiara Mastroianni
   Sve ljubavne pjesme pričaju istu priču: Ima previše ljudi koji te vole…. Ne bih mogao živjeti bez tebe… Sorry Angel. Ljubavne pjesme pričaju i ovu (filmsku) priču...
http://www.institutfrancais.com/fr/chansons-damour-les-0

IMDB

French CanCan, 1955. Jean Renoir, 115 min. FR
Scenarij: Jean Renoir (adaptation), André-Paul Antoine (idea)
Uloge: Jean Gabin, Françoise Arnoul, María Félix
   Pariz, Montmartre, potkraj XIX.st. Ziedler, kabaretski impresario u srednjim godinama, u posljednje vrijeme neuspješan u svojim poslovnim potezima, traži izlaz. Kad upozna dražesnu pralju Nini, uvjeren u njezinu darovitost, nagovara baruna Waltera da uloži novac u obnovu kazališta Moulin Rouge u kojemu bi glavnu atrakciju predstavljala upravo Nini, odnosno pučki ples can can. Istodobno, Ziedler i Nini stupaju u ljubavnu vezu što izaziva gnjev Ziedlerove dotadašnje ljubavnice Lole de Castro, barunove prijateljice, ali impresario se ne da pokolebati...
   Kada se Jean Renoir, nakon 13 godina izgnanstva, vratio u Francusku na kraju 1953, osjećao se kao da iznova započinje svoju karijeru. Njegovi hollywoodski filmovi nisu previše cijenjeni, čak ni „The River“ (1951) ili pak „The Golden Coach“ (1953), koji su snimljeni u Indiji i Italiji, nisu imali dovoljno uspjeha te tako spase njegovj međunarodni položaj koji je imao među gledateljima. Kritični konsenzus je izjavio da je on umjetnik u opadanju. Postojali su, naravno, izuzeci, a jedan od najbitnijih je Cahiers du Cinéma, časopis koji je osnovan 1951. godine. Cahiers se suprotstavio mišljenju da je američki Renoir samo blijeda refleksija francuskog. André Bazin, urednik časopisa, je smatrao da je Renoirov stil u Hollywoodu svedeniji na neki skoro mističan način. Eric Rohmer, tada saradnik u Cahiers, je izjavio da „Geniju nema nazadovanja", i smatrao je „The Southerner“ „vrhunac Renoirovog rada".
   „French Cancan“ je Renoirov prvi francuski film u razmaku od 15 godina, i njegov prvi originalni scenarij još od „This Land is Mine“ (1943). Zasnovana na životu Charlesa Zeidlera, čovjeka koji je osnovao Moulin Rouge, bila je to priča koja se vratila u Renoirove korijene u Monmartreu, mjesto u kojem je proveo djetinjstvo kao i njegov otac, slikar impresionista August Renoir. Kako bi okupio glumce upoznate sa caf'conc' miljeom, Renoir je posjetio veliki broj pariških kabarea u potrazi za talentom. Rezultat te potrage su bili Phillipe Clay i Jean-Roger Caussimon, kao i poznate pjevačice Edith Piaf i Patachou; te Michel Piccoli.
   Jean Gabin je bio oduševljen zbog ponovne suradnje sa Renoirom nakon mnogo godina. Ali, u međuvremenu, Gabin je stekao reputaciju neprijatne osobe koja ima mrzovoljan karakter, često grinta i teško mu je ugoditi. Kada su upozorili Renoira u kakvu se osobu Gabin pretvorio, Renoirova supruga Dido je rekla „Vidjećete. Jean će ga obrnuti oko malog prsta". I to se upravo i dogodilo. Gabin je na snimanju bio vrlo pokoran i prihvaćao svaku Renoirovu sugestiju. Renoir je napisao „Volim Gabina kao i on mene. Ali ne poznajemo jedno drugog... Naša veza je u potpunosti profesionalna, ali imam osjećaj da nam je sličan ukus. Kada smo radili zajedno nismo imali potrebu za bilo kakavim dužim diskusijama oko analiziranja situacije. I rijetko nam je bio potreban scenarij da bi znali šta nam je na umu".
   Meksička zvijezda Maria Felix, koja je u to vrijeme živjela u Francuskoj, je dobila ulogu Gabinove temperamentne ljubavnice, La Belle Abbesse, a Francoise Arnoul je bila Nini, njena mlada rivalka za njegovu naklonost. Renoir je na umu imao Leslie Caron za ulogu Nini, pralja koja postaje cancan plesačica. Međutim, francuski producent Louis Wipf je nije želio, smatrao je previše „stranom" i previše povezanom sa Hollywoodom. Dvadesettrogodišnja Arnoul, koja je nevjerovatno ličila na Caron, je prema mišljenjima producenata bilo jedino ime koje će u stvari prodati fim, ni Gabin ni Renoir već ona. Prije nego li je Bardot zamijenila, Arnoul je bila ultimativni francuski sex simbol.
   Sa podnaslovom „Une comedie musicale“, „French Cancan“ nadmašuje mnoge najbolje holivudske mjuzikle, kao i što biva superiorniji u drugim pristupima prema periodu i predmetu, uključujući i „Moulin Rouge“ (1953), biografski film Johna Hustona o Toulouse-Lautrecu. Scenarij se bavi pitanjem privrženosti, žrtvovanjem koje je potrebno za umjetnost, i poteškoćama u romantičnim vezama, na način na koji su samo pojedini redatelji uspjeli iznijeti – u jednom mudar i lagan, dokazujući da nisu međusobno isključivi. Fotografija je posebna priča: rijetko da postoji neki mrtav prostor na ekranu, a opet filmska slika nikad ne odaje utisak natrpanosti.(Ronald Bergan)
   Iz svega ponuđenog, bilo je jasno da se nakon američkog, indijskog i italijanskog iskustva Renoir vratio svom umjetničkom domu – la belle France.
http://www.institutfrancais.com/fr/french-cancan-0

IMDB

Kon-Tiki, 2012. Joachim Rønning and Espen Sandberg, 114 min. NO / SW / DK / DE / UK

Institut Fran�ais

DANI FRANKOFONIJE
L’oeil du loup, 1997. Hoel Caouissin, 26 min. FR
Scenarij: Hoël Caouissin i René Laloux po romanu Daniela Pennaca
   Ova animirana priča o prijateljstvu između vuka i afričkog djeteta je lijepa lekcija iz tolerancije...

   Rešetke kaveza jednog zoološkog vrta. Jedan vuk se vrti u krug. Iz dana u dan, jedan ga dječak promatra i jednog jutra, oni se pogledaju i ispričaju jedan drugom svoje priče: sjever, lovački psi, lovci za vuka; afrički pijesak, šume, gepard, deva za dječaka...

Institut Fran�ais

DANI FRANKOFONIJE
L’oeil du loup, 1997. Hoel Caouissin, 26 min. FR
Scenarij: Hoël Caouissin i René Laloux po romanu Daniela Pennaca
   Ova animirana priča o prijateljstvu između vuka i afričkog djeteta je lijepa lekcija iz tolerancije...

   Rešetke kaveza jednog zoološkog vrta. Jedan vuk se vrti u krug. Iz dana u dan, jedan ga dječak promatra i jednog jutra, oni se pogledaju i ispričaju jedan drugom svoje priče: sjever, lovački psi, lovci za vuka; afrički pijesak, šume, gepard, deva za dječaka...

IMDB

DANI FRANKOFONIJE
Sam, 2015. Elena Hazanov, Guerreiro Georges, 80 min. CH
Scenarij: Georges Guerreiro
Uloge: Séverine Bujard, Isabelle Caillat, Marie Druc
   Sedmogodišnji dječak Sam koji nakon razvoda roditelja živi kod majke, prisiljen je odseliti ocu Gérômeu, piscu kojemu nedostaje inspiracije. Sam ga jedva poznaje jer se otac, osim tijekom praznika, o njemu skoro nikad nije brinuo. Svi koji poznaju Gérômea smatraju ga nesposobnim da se brine za dijete. Nakon prilično kaotičnog početka, Sam uspijeva, svojim uvjeravanjima, Gérômea natjerati da postane promišljeniji i zreliji i naučiti ga kako da postane otac koji mu toliko nedostaje...
   New York City International Film Festival 2014. Best International Feature Film

DANI KRŠĆANSKE KULTURE 2016.
2016. Krešimir Čokolić, 52 min. (dokum.film) HR
   Film "Dominikanci u Hrvatskoj – prvih 800 godina" sniman je u svim samostanskim zajednicama Hrvatske dominikanske provincije i nekim zajednicama Kongregacije sestara dominikanki, donosi povijesni pregled nastanka Reda propovjednika i dolaska dominikanaca i dominikanki u Hrvatsku te mnogobrojne sadržaje kojima su dominikanci tijekom osam stoljeća, uz primarnu zadaću naviještanja Radosne vijesti, zadužili hrvatsku kulturu, obrazovanje i znanost te cjelokupno hrvatsko društvo. O tome u filmu govore sami dominikanci i dominikanke. Bilježi se i djelovanje dominikanaca u Bosni i Hercegovini te Sloveniji.

DANI KRŠĆANSKE KULTURE 2016.
2015. Petar Jurčević, 35 min. (dokum.film) HR
   Gospodin nas neće suditi po tome koliko smo postigli, nego koliko i s kakvom nakanom smo to radili...
   Don Božidar Medvid (Jelsa, 2. ožujka 1924. - 13. travnja 2015.), hrvatski katolički svećenik, javni i kulturni djelatnik. Cijeli je život posvetio Crkvi. 55 je godina skrbio o župama. Bavio se je izdavaštvom, uredništvom i prevođenjem s talijanskog i francuskog. Mnogo je pridonio očuvanju i obnovi župskih vjerskih objekata. Jednim je od začetnika katoličke karizmatske obnove u Hrvatskoj...

IMDB

El gran pequeño / The Little Boy, 2015. Alejandro Monteverde, 106 min. USA/MEX

IMDB

Great Expectations, 2012. Mike Newell, 128 min. UK

IMDB

DANI KRŠĆANSKE KULTURE 2016.
Shadowlands, 1993. Richard Attenborough, 131 min. UK
Scenarij: William Nicholson
Uloge: Anthony Hopkins, Debra Winger, Edward Hardwicke, Robert Flemyng
      Istinita priča o ljubavi koja je potresla starijeg, suzdržanog oksfordskog profesora i pisca C.S. Lewisa, prvi je put ekranizirana 1985., u istoimenom britanskom televizijskom filmu u kojem je Lewisa glumio Joss Ackland. Anthony Hopkins je ulogom Lewisa osvojio nagradu Britanske akademije, a nekoliko međunarodnih filmskih nagrada dobio je istodobno za tu ulogu i za drugu svoju ulogu iz iste godine u filmu "Na kraju dana". Debra Winger je za ulogu Joy bila nominirana za Oscara te za nagradu Britanske akademije, a film je osvojio nagradu Alexander Korda za najbolji britanski film...
   Godina je 1952. C.S. "Jack" Lewis, oksfordski profesor i autor knjiga za djecu živi povučenim životom, u kući koju dijeli sa svojim bratom Warniejem. Posjećuje ih Amerikanka Joy Gresham, pjesnikinja i obožavateljica Lewisovih djela. Kad se ona razvede i doseli u London sa sinom Douglasom, prijateljstvo se produbljava. Jack pristaje na fiktivni brak s Joy, kako bi ona dobila britansko državljanstvo. S vremenom, među njima se razvije privlačnost...
   Na osobnoj razini, film nas pokušava uvjeriti da ona poznata sintagma kako »sunce uvijek sja negdje drugdje« naprosto nije točna te da je najveći i ujedno jedini trud koji moramo učiniti ne bi li ono i nama zasjalo tek biti hrabar i u pravom trenutku izreći ono što bismo inače u svojoj udobnoj, sređenoj i racionalnoj svakodnevici prešutjeli. Optimizam filma jest u tome što realnost čini smislenom, a imaginarnost infantilnom; pesimizam se pak krije u tome što sunce uvijek obasja zemlju sjena onda kad je već ionako na zalasku... (Tonči Valentić)

IMDB

IN MEMORIAM CRISTOPHER LEE
   Glumac, pilot, vojni špijun, mačevaoc, heavy-metal glazbenik koji je izdao album sa 93 (!) godine...

   Christopher Lee jedan je od najcjenjenijih engleskih glumaca. Imao je mlak početak karijere, ali polako, skromnim koracima, koračao je do statusa glumačke zvijezde na svjetskoj sceni. Uglavnom je poznat po ulogama u horor filmovima, a istakao se i kao najcjenjeniji Dracula, odnosno glumac koji je najbolje dočarao lik poznatog vampira. Mnogi su spremni reći da je upravo Dracula postao popularan zahvaljujući Christopheru, dok drugi tvrde da je situacija obrnuta. Lik Dracule tumačio je u više filmova različitih redatelja obogaćujući ga inzistiranjem na aristokratskim manirama krvožednog grofa koji usto postaje i zavodnik, te tako na neočekivan način povezuje horor i erotiku. Mlađim generacijama najpoznatiji je po ulozi mračnog grofa Dookua iz „Ratova zvijezda“ te bijelog čarobnjaka Sarumana iz trilogije „Gospodar prstenova“, gdje smo mogli vidjeti sjajnog glumca kako sa skoro devedeset godina fantastično iznosi ulogu starog čarobnjaka. Nastupio je u više od 270 filmskih i televizijskih produkcija čime je uvjerljivo brojčano nadmašio svoje suvremenike.

   Postoje frustracije u ovom poslu - ljudi vas lažu, nemaju pojma što rade, ulizuju vam se. S te strane, razumijem kad netko odluči napustiti ovaj poziv. Ali, ja ne znam što bih drugo radio kada ne bih glumio. Meni ovo nije posao, već cijeli život. Imam, naravno, i druga interesovanja... pjevam, pišem knjige... ali ovo je ono što mom životu daje smisao... (Christopher Lee)

The Face of Fu Manchu, 1965. Don Sharp, 89 min. UK/DE
Scenarij: Harry Alan Towers (prema liku Saxa Rohmera)
Uloge: Christopher Lee, Nigel Green, Joachim Fuchsberger, Karin Dor, James Robertson Justice
   Prvi od ukupno pet filmova u kojima je Christopher Lee odglumio naslovni lik glasovitog zlikovca Fu Manchua. Njegov protivnik Nayland Smith iz Scotland Yarda osobno je posvjedočio smrti Fu Manchua, no serija ubojstava u Londonu natjera ga da posve posumnja u viđeno. Sve je očitije da je zlikovac i dalje iznimno aktivan i da, skriven u tajnom skrovištu, kuje nove zlokobne planove. No, otmicom profesora Mullera, situacija postaje kompliciranija i opasnija...

IMDB

IN MEMORIAM ELDAR RJAZANOV
   Eldar Rjazanov je na glasu kao kralj sovjetske komedije. Umro je u Moskvi od zatajenja srca i pluća, bilo mu je 88 godina. Iako u razdoblju tranzicije više nije uspio ponoviti nekadašnje uspjehe, reputacija mu je i dalje bila iznimna, pa su ga obasipali priznanjima kao i u prethodnom režimu. Cijenili su ga i u svijetu, osobito Francuskoj, gdje je 2010. dobio orden za umjetnost i književnost... Primajući jednu drugu nagradu, 1991, na festivalu u Madridu Eldar izjavljuje: „Prihvaćajući nagradu, nisam se mogao oteti dojmu kakva je to sprdnja. Film (op.a. Obećano nebo) koji tako bolno i gorko priča o našim nevoljama, teškom životu, siromaštvu, ljudima koje ponižava sistem, na Zapadu je shvaćen kao elegantna fantazija ruskog redatelja. Ipak, bilo je lijepo dobiti to priznanje.“

Službenij roman, 1977. Eldar Rjazanov, 159 min. RUS
Scenarij: Emil Braginskij, Eldar Rjazanov
Uloge: Alisa Frejndlih, Andrej Mjagkov, Svetlana Nemoljaeva, Oleg Basilašvili, Lija Akhedžakova
   Romantična komedija na ruski način događa se u Moskvi sedamdesetih godina, u uredu koji se bavi statistikom. U njemu rade Anatolij, udovac i otac dvojice sinova, njegova stroga neudana šefica Ljudmila i brojni ostali kolege. Anatolij radi naporno, cijenjen je od kolega i rado bi napredovao na poslu, no boji se pristupiti šefici. Kada njegov prijatelj Juri bude imenovan na višu poziciju u uredu, pokušat će mu pomoći, no prvo će se Anatolij morati zbližiti sa šeficom.

IMDB

DANI KRŠĆANSKE KULTURE 2016.
El gran pequeno / The Little Boy, 2015. Alejandro Monteverde, 106 min. USA/MEX
Scenarij: Alejandro Monteverde, Pepe Portillo
Uloge: Jakob Salvati, Emily Watson, David Henrie, Cary-Hiroyuki Tagawa, Michael Rapaport, Ben Chaplin, Eduardo Verástegui, Ted Levine, Abraham Benrubi, Tom Wilkinson
   Sedmogodišnji Pepper Flynt Busbee voljan je učiniti sve što je potrebno, kako bi okončao Drugi svjetski rat i doveo svog oca kući...
   Dječaka po imenu Pepper Flint Busbee svi zovu mali dječak, a djeca u njegovom malom gradiću ga ismijavaju i maltretiraju jer je jako mali. No, njega to ne opterećuje jer on i njegov otac James žive život prepun epskih pustolovina - barem u mašti. Inspirirani veličanstvenim podvizima junaka iz stripa, čarobnjaka koji se bori protiv zločina, Bena Eaglea, Little Boy i njegov otac si postavljaju samo jedno pitanje: "Vjeruješ li da mi to možemo?"

IMDB

IN MEMORIAM MAUREEN O'HARA
   Američka glumica i pjevačica irskog porijekla, jedna od zadnjih zvijezda Zlatnog doba Hollywooda. Rođena je 1920. u predgrađu Dublina kao Maureen Fitzsimons. Kao djevojka željela je biti operna pjevačica ili barem nogometašica (otac joj je bio bio suvlasnik dublinskog nogometnog kluba 'Shamrock Rovers'). Na kraju je ipak odabrala glumu. Kad je imala 14 godina, primljena je u dublinski Abbey Theatre, da bi dvije godine kasnije dobila poziv za audiciju u mitskim londonskim Elstree studijima, gdje će oduševiti Charlesa Laughtona, koji je s producentom Erichom Pommerom osnovao kompaniju Mayflower Productions, ponudivši joj sedmogodišnji ugovor i promijenivši joj prezime u O'Hara. Njena prva uloga bila je ona naivne cure koja se spetljala s kornvalskim krijumčarima u Hitchockovoj „Krčmi Jamajka“, a u kojoj joj je pratner bio sam Laughton u ulozi opakog Sir Pengallana koji je uokolo paradirao s cilindrom i kožnim čizmama. Laughton je također nagovorio ljude iz RKO studija da joj ponude ulogu ciganke u „Zvonaru crkve Notre Dame“, dok je on bio njen Quasimodo. Njen dirljivi i senzualni portret Esmeralde u Dieterleovoj adaptaciji Hugoova klasika, bio je ujedno i njena odskočna daska za Hollywood.
   Iako je u Hollywoodu surađivala i s manje razvikanim autorima, najvažnija će ostati njena suradnja s velikim Johnom Fordom koji ju je nazvao 'a man's kind of woman'. Njihovu uzavrelu irsku krv spojit će dva seminalna Fordova komada – elegantni „Kako je bila zelena moja dolina“, te „Miran čovjek“ koji igra na motiv ukroćene goropadnice, a kojeg će sam Ford opisati kao 'najseksi film koji sam ikad snimio'.. (Dragan Rubeša)

Jamaica Inn, 1939. Alfred Hitchcock, 108 min. SAD
Scenarij: Sidney Gilliat, Joan Harrison (prema romanu Daphne Du Maurier)
Uloge: Charles Laughton, Leslie Banks, Maureen O'Hara, Marie Ney, Robert Newton
   Devetnaesto je stoljeće i mlada Irkinja Mary je ostala siroče. Odlazi živjeti kod tete Patience koja živi s Jossom Merlynom u Cornwallu, u krčmi Jamaica Inn. Kočijaš je odbija tamo odvesti. Nakon što ipak uspije stići u krčmu, otkriva da je riječ o zloglasnu mjestu u kojem banda razbojnika prijevarom nasuče brodove, potom ubiju posadu i opljačkaju tovar. Nakon ovoga otkrića, Mary je u po život opasnoj situaciji.

IMDB

L'albero degli zoccoli, 1978. Ermanno Olmi, 185 min. IT
Scenarij: Ermanno Olmi
Uloge:  Luigi Ornaghi, Francesca Moriggi, Omar Brignoli, Antonio Ferrari, Teresa Brescianini
   Film priča o nevoljama siromašne farmerske obitelji u Italiji početkom dvadesetoga stoljeća, koja preživljava obrađujući tuđu zemlju. Žive teškim životom, no odlučuju se dodatno žrtvovati da bi pametnome dječaku omogućili školovanje. On mora svakog jutra propješačiti dug put do škole, a kada mu se istroše cipele, obitelj nema novca za nove...
   Podrijetlom iz ruralne obitelji iz sjeverne Lombardije, Olmi je u „Stablu za klompe“ – kao scenarist, redatelj, direktor fotografije i montažer – učinio posvetu svojim precima i njihovu jednostavnu, ali tegobnu načinu života. Ova diiskretno pastoralna, ali i prigušeno dramatična kronika života lombardijskih seljaka nadničara potkraj XIX. st. osvajač je Grand Prix na festivalu u Cannesu.
   Mireći u filmu neorealističko dokumentarno (naturščici, dijalekt, naturalni objekti, fragmentarnost...) s igranim (raskadriranost, stanovita montažna kontinuitetnost scena), Olmi djelo duboko prožima neskrivenom nježnošću i ljubavlju prema tom svijetu na rubu; no, da ne bi i sam ostao gluh na njihove gorljive svakodnevne molitve upućene bogu, autor će u moćnim neovozemaljskim skladbama Johanna Sebastiana Bacha naći dostojna posrednika između neba i zemlje; skladateljeve će božanske harmonije (što se u filmu javljaju po strogo određenu ključu i uvijek na onim mjestima gdje se, unatoč zanijekanoj ljudskosti, život nastavlja ili gdje se tiho slave male ritualnosti na kojima i počiva život) zapravo uspostaviti duboko prisan dosluh s nesretnim junacima Olmijeva djela uznoseći ih na pijedestal čuvara izvornih ljudskih vrijednosti, šapćući im da nisu sami...(Petar Krelja)

IMDB

IN MEMORIAM ARSEN DEDIĆ
   Arsen Dedić je umjetnik od glave do pete, sklon svekolikim umjetnostima, umjetničkim granama i žanrovima. Nije ga slučajno Igor Mandić prozvao pjevačem s gitarom ili flautom, dirigentom koji pjeva, skladateljem koji piše pjesme i pjesnikom koji komponira. Arsen je sve to bio, a sebe ja smatrao pjesnikom opće prakse.
Arsen je, dakle, „ušao“ u film sasvim netipičnim putem i sasvim netipičnim filmom. U filmu Ponedjeljak ili utorak pojavljuje se kao pjevač-trubadur, pretvarajući se od nevidljivog vokalista prepoznatljiva glasa u fizički prisutnog, pomalo politički intoniranoga komentatora. U međuvremenu je, piše Nenad Polimac, „diskretno karikirao samoga sebe“ u filmu „Višnja na Tašmajdanu“, zapjevao je i u filmu „Pusti snovi“ (1968). Filmsku je karijeru, ali kao glumac (!), nastavio filmom „Kad golubovi polete“.   
   Paralelno Dedić skladao je glazbu, a ponekad i glumio u raznim televizijskim emisijama, serijama i filmovima. I na televiziji i u filmu, uvijek je nastojao biti jednostavan, izravan i jasan; tako se izražavao i u svojim šlagerima, šansonama i baladama u kojima je uživao pišući ih i pjevajući ih. Ta je jednostavnost utjecala na oblikovanje popratnih glazbi za filmove različitih žanrova – igranih, dokumentarnih, animiranih, televizijskih... dječjih. Dedić je, grubo brojeći, skladao stotinjak filmskih partitura. Pri tome se čvrsto držao ideje da živi instrument zvuči bolje od umjetnoga, čak i u vrijeme (osamdesete, devedesete) kada je takav način razmišljanja – zbog produkcijskih zahtjeva za brže, više, jeftinije – postajao staromodan i skup... (Irena Paulus)

1968. Vlastimir Radovanović, 63 min. YU
Scenarij: Vlastimir Radovanović
Uloge: Miodrag 'Čkalja' Petrović, Rahela Ferari, Arsen Dedić, Aleksandar Fotez, Vojin Kajganić
   Grupa djece odluči izgraditi nastambu za golubove na napuštenoj parceli. Nakon što ostvare plan, umjesto očekivanih stanara, u nastambu se doseli nepoznati muškarac s dvoje djece. Djeca ih isprva pokušaju istjerati, no s vremenom se sprijatelje s njima. Tad iz općine stiže rješenje o rušenju zbog bespravne gradnje. Djeca kreću u borbu protiv te odluke.

IMDB

DANI KRŠĆANSKE KULTURE 2016.
The Giver, 2014. Phillip Noyce, 96 min. USA / CAN / ZA
Scenarij: Lois Lowry / Michael Mitnick
Uloge: Brenton Thwaites, Alexander Skarsgard, Jeff Bridges, Meryl Streep, Katie Holmes, Taylor Swift
   Rijetko kada će neki biskup dati svoju podršku novom filmu iz Hollywooda, pa kada je nadbiskup iz Philadelphije, Charles Chaput preporučio vjernicima da pogledaju „The Giver“, katolički portali i blogovi su bili puni recenzija ovog futurističkog filma...
   Filmska adaptacija istoimenog young adult romana Lois Lowry, žanra koji je svoju popularnost doživio sa filmskim adaptacijama „Sumrak sage“, novijih „Igara gladi“ ili pak „Različite“. Razlika između pomenutih književnih serijala je u tome što je knjiga Lois Lowry napisana još davnih devedesetih, tačnije 1993, dok su pomenute novijeg datuma...
   Budućnost. Godina je 2048. Nakon pepela i uništenja na Zemlji se stvorio novi poredak. Prošlost i uspomene su izbrisane, stvoreno je društvo jednakosti u kojem nema popularnosti i slave, nema pobjednika i gubitnika. Biti svoj, poseban nije dozvoljeno; takve anomalije su uklonjene kako bi se izbjegla bilo kakav povod za sukob. Nakon mature svaki  pripadnik zajednice dobija svoje mjesto u društvu. Fiona, Asher i Jonas su pripadnici mlađe generacija tog budućeg "savršenog" društva. Na dan odabira, regrutiranja za buduće životne zadatke Jonas ostaje posljednji. Jonas je odabran da postane tzv. primatelj. Njegov zadatak je da daje savjete sadašnjem vodstvu služeći se iskustvima prošlosti. Ta iskustva Jonasu prenosi tzv. davatelj. Jonas se susreće sa novim iskustvima i saznanjima o ljudskom društvu i prirodi čovjeka, ali i spoznaje da sustav u kojem živi nije savršen i idealan kako ga se želi prikazati - utopija je plaćena velikom cijenom...

IMDB

IN MEMORIAM ARSEN DEDIĆ
   Arsen Dedić je umjetnik od glave do pete, sklon svekolikim umjetnostima, umjetničkim granama i žanrovima. Nije ga slučajno Igor Mandić prozvao pjevačem s gitarom ili flautom, dirigentom koji pjeva, skladateljem koji piše pjesme i pjesnikom koji komponira. Arsen je sve to bio, a sebe ja smatrao pjesnikom opće prakse.
Arsen je, dakle, „ušao“ u film sasvim netipičnim putem i sasvim netipičnim filmom. U filmu Ponedjeljak ili utorak pojavljuje se kao pjevač-trubadur, pretvarajući se od nevidljivog vokalista prepoznatljiva glasa u fizički prisutnog, pomalo politički intoniranoga komentatora. U međuvremenu je, piše Nenad Polimac, „diskretno karikirao samoga sebe“ u filmu „Višnja na Tašmajdanu“, zapjevao je i u filmu „Pusti snovi“ (1968). Filmsku je karijeru, ali kao glumac (!), nastavio filmom „Kad golubovi polete“.   
   Paralelno Dedić skladao je glazbu, a ponekad i glumio u raznim televizijskim emisijama, serijama i filmovima. I na televiziji i u filmu, uvijek je nastojao biti jednostavan, izravan i jasan; tako se izražavao i u svojim šlagerima, šansonama i baladama u kojima je uživao pišući ih i pjevajući ih. Ta je jednostavnost utjecala na oblikovanje popratnih glazbi za filmove različitih žanrova – igranih, dokumentarnih, animiranih, televizijskih... dječjih. Dedić je, grubo brojeći, skladao stotinjak filmskih partitura. Pri tome se čvrsto držao ideje da živi instrument zvuči bolje od umjetnoga, čak i u vrijeme (osamdesete, devedesete) kada je takav način razmišljanja – zbog produkcijskih zahtjeva za brže, više, jeftinije – postajao staromodan i skup... (Irena Paulus)

1966. Stole Janković, 99 min. YU / SAD
Scenarij: Stole Janković, Siniša Pavić
Uloge: Gojko Drulović, Neda Arnerić, Branko Cvejić, Dragoljub Vojnov, Miodrag 'Čkalja' Petrović
   Priča o odnosu dvoje ljudi, razvoju njihove ljubavi i suočavanju s problemima i izazovima...
   Lijepa i popularna osamnaestogodišnja Višnja u centru je pažnje brojnih mladića koji je salijeću. Ona uživa u njihovoj pažnji, no nijedan joj nije posebno drag. Jedan od njih je gimnazijalac Miša koji se zaljubljuje u nju. On pokušava stupiti u kontakt s njome preko zajedničkog prijatelja Marka kojemu je Višnja također draga.

IMDB

Au revoir les enfants, 1987. Louis Malle, 101 min. FR
Scenarij: Louis Malle
Uloge: Gaspard Manesse, Raphaël Fejto, Francine Racette, Philippe Morier-Genoud, Stanislas Carré de Malberg
   U jednomu pariškomu katoličkom internatu sprijatelje se Julien, sin industrijalca, i Židov Bonnet, skriven u internatu pod lažnim imenom. Kad Gestapo otkrije da su u internatu skriveni pripadnici pokreta otpora i Židovi, ravnatelj, otac Jean i Bonnet bivaju uhićeni...
   Prvi Malleov francuski film nakon 12 godina, humanistička je, dijelom autobiografska, priča (prema događaju kojemu je redatelj svjedočio) nagrađena Zlatnim lavom u Veneciji. Tema brutalna prekida bezbrižnog djetinjstva i traumatičnog ulaska u svijet odraslih prožeta je emocionalnošću i fokalizirana kroz lik Juliena, preko kojega redatelj upućuje na kritiku rata i žrtvovanja nevinih te apsurdnost međuljudskih sukoba... (Filmski leksikon)
   „Doviđenja, djeco" inspiriran je stvarnim slučajem koji je doživio redatelj i scenarist filma, Louis Malle. Naime, kao dječak je i sam pohađao katoličku školu u okupiranoj Francuskoj i znao je za slučaj trojice skrivanih židovskih mladića koji su, pod lažnim imenima, živjeli i pohađali nastavu s ostalim školarcima. Mnogo godina kasnije, redatelj je iz tog potresnog događaja (svi su, uključujući i svećenika ravnatelja, završili u koncentracijskom logoru) ostvario izvrstan film koji je osvojio neke od prestižnih međunarodnih nagrada, među kojima i sedam Césara te Zlatnog lava na Venecijanskom festivalu.

IMDB

IN MEMORIAM MAUREEN O'HARA
   Američka glumica i pjevačica irskog porijekla, jedna od zadnjih zvijezda Zlatnog doba Hollywooda. Rođena je 1920. u predgrađu Dublina kao Maureen Fitzsimons. Kao djevojka željela je biti operna pjevačica ili barem nogometašica (otac joj je bio bio suvlasnik dublinskog nogometnog kluba 'Shamrock Rovers'). Na kraju je ipak odabrala glumu. Kad je imala 14 godina, primljena je u dublinski Abbey Theatre, da bi dvije godine kasnije dobila poziv za audiciju u mitskim londonskim Elstree studijima, gdje će oduševiti Charlesa Laughtona, koji je s producentom Erichom Pommerom osnovao kompaniju Mayflower Productions, ponudivši joj sedmogodišnji ugovor i promijenivši joj prezime u O'Hara. Njena prva uloga bila je ona naivne cure koja se spetljala s kornvalskim krijumčarima u Hitchockovoj „Krčmi Jamajka“, a u kojoj joj je pratner bio sam Laughton u ulozi opakog Sir Pengallana koji je uokolo paradirao s cilindrom i kožnim čizmama. Laughton je također nagovorio ljude iz RKO studija da joj ponude ulogu ciganke u „Zvonaru crkve Notre Dame“, dok je on bio njen Quasimodo. Njen dirljivi i senzualni portret Esmeralde u Dieterleovoj adaptaciji Hugoova klasika, bio je ujedno i njena odskočna daska za Hollywood.
   Iako je u Hollywoodu surađivala i s manje razvikanim autorima, najvažnija će ostati njena suradnja s velikim Johnom Fordom koji ju je nazvao 'a man's kind of woman'. Njihovu uzavrelu irsku krv spojit će dva seminalna Fordova komada – elegantni „Kako je bila zelena moja dolina“, te „Miran čovjek“ koji igra na motiv ukroćene goropadnice, a kojeg će sam Ford opisati kao 'najseksi film koji sam ikad snimio'.. (Dragan Rubeša)

Hunchback of Notre dame, 1939. William Dieterle, 117 min. SAD
Scenarij: Sonya Levien, Bruno Frank (prema romanu koga je 1831. objavio Victor Hugo. Radnja mu je smještena u 1485., u Parizu u i oko tamošnje Katedrale)
Uloge: Charles Laughton, Cedric Hardwicke, Thomas Mitchell, Maureen O'Hara, Edmond O'Brien
   Ekranizacija klasičnog romana Victora Hugoa o nesretnom siročetu, grbavom zvonaru crkve i mladoj lijepoj Esmeraldi, Romkinji čiji je narod u 15. stoljeću u Francuskoj bio izložen progonima. Tijekom jedne svečanosti u Parizu, rasplesana Esmeralda zapne za oko Frollu, moćnom savjetniku kralja Luja XI. Tu je i zvonar Quasimodo. Uskoro će se ove tri sudbine ispreplesti…
   Prvi filmski festival u Cannesu nije bio samo proslava kinematografije, bio je usto i metaforički srednji prst nonšalantno stavljen pod nos fašističke propagande koja je krasila festival u Veneciji prijašnjih godina. Hrabrost i moderni stil novog festivala gromoglasnom zvonjavom najavili su novo vrijeme filmskih festivala, a za zvonjavu je bio zadužen grbavi Charles Laughton u crno-bijeloj adaptaciji 'Zvonara crkve Notre Dame'. Koliko god je Dieterleova obrada romantičnog klasika Victora Hugoa o nemogućoj ljubavi Esmeralde i Quasimoda bila dirljiva i srcedrapateljna, nije mogla zasijeniti aktualne događaje, točnije početak Drugog svjetskog rata, zbog čega je cijeli festival otkazan. Tako je 'Zvonar crkve Notre Dame' Williama Dieterlea ušao u povijest kao prvi i jedini film prikazan na prvom festivalu u Cannesu...

IMDB

DANI KRŠĆANSKE KULTURE 2016.
The Secret of Kells, 2009. Tomm Moore, Nora Twomey, 75 min. UK/B/IRL
Scenarij: Fabrice Ziolkowski i Tomm Moore
   Animirana priča o snazi mašte i vjere koja vodi čovječanstvo kroz mračna vremena. Crtić prepun boja i detalja u kojem se miješaju magija, fantazija i keltska mitologija...
   Prije dvije stotine godina siroče Brendan susreće brata Aidana, čuvara izvrsne, ali nedovršene knjiga iluminacija. Aidan pred Brendana postavlja veliki zadatak da dovrši „Knjigu o Kellsima“, koji to vidi kao poziv da ispita novi život kreativnosti i mašte, u kojem ga očekuju avanture, opasnosti i akcije. Suočen s prijetnjom napada Vikinga, uz pomoć tajanstvene djevojčice Aisling, Brendan mora pobijediti najdublje strahove kako bi dovršio zadatak. „Knjiga o Kellsima“ je remek-djelo europske umjetnosti, a ova animirana priča, spoj fantastike i legende, govori o njezinom stvaranju.

IMDB

IN MEMORIAM ROD TAYLOR  
  Naočiti Australac Rod Taylor u Hollywood stigao je sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća i ostvario probojnu ulogu u adaptaciji glasovitog romana „Vremenski stroj“ H. G. Wellsa u režiji Georgea Pala 1960. godine. Iste godine će, kao tada najplaćeniji glumac u televizijskim serijama, zaigrati u popularnoj seriji „Hong Kong“, a tri godine kasnije uslijedit će angažman po kojem ga gledatelji najviše pamte, a riječ je o roli slabića Mitcha Brennera, sina posesivne majke (sjajna Jessica Tandy) koji spletom okolnosti postaje junak u Hitchcockovu klasiku „Ptice“.

The Picture Show Man, 1977. John Power, 109 min. AUS
Scenarij: Joan Long (prema knjizi Lylea Penna)
Uloge: John Meillon, Rod Taylor, John Ewart, Harold Hopkins, Sally Conabere
   Ova biografska priča događa se dvadesetih godina prošloga stoljeća i prati početke kinematografije u Australiji. Gospodin Pym živi od putujućeg kina, uz pomoć sina i pijanista prikazuje nijeme filmove. A ono što uistinu želi je skrasiti se u jednom mjestu i otvoriti pravi kinematograf. Njegova glavnog suparnika Palmera, pak, više zanima zarada nego filmska umjetnost. Ovo je prva uloga Roda Taylora koju je odglumio u australskom filmu nakon dvadesetak godina. Dobio je ulogu Amerikanca jer je producent sumnjao da još zna svoj rodni australski naglasak.
    Riječ je o feministički intoniranom djelu s vremenom radnje u dvadesetim godinama prošlog stoljeća, koje obiluje likovima otmjenih, neovisnih, slobodoumnih dama, a upravo one nostalgičnoj i epizodno strukturiranoj cjelini daju aromu nepredvidljivosti i intrigantnosti... (Josip Grozdanić, filmski programi)

DANI KRŠĆANSKE KULTURE 2016.
2015. Mario Raguž, 52 min. (dokum.film) HR
   U prvom dijelu filma govori se o osnutku, djelovanju, oduzimanju i povratu zgrade travničke gimnazije te o njezinom životu danas. U drugom se spominju poznate osobe koje su djelovale ili se školovale u ovoj poznatoj gimnaziji. Posljednji dio filma obrađuje najznačajniju osobu vezanu uz travničku gimnaziju. To je sluga Božji Petar Barbarić, travnički đak koji je nekoliko dana prije smrti postao isusovac. Pokopan je u Travniku, a vjernici svih vjera iz svih dijelova BiH, ali i šire, dolaze se moliti na njegov grob, u očekivanju njegova proglašenja blaženim.

IMDB

DANI KRŠĆANSKE KULTURE 2016.
Soul Surfer, 2011. Sean McNamara, 106 min. USA
Scenarij: Sean McNamara, Deborah Schwartz, Michael Berk (prema autobiografiji Bethany Hamilton)
Uloge: Annasophia Robb, Dennis Quaid, Helen Hunt, Lorraine Nicholson, Carrie Underwood, Kevin Sorbo
   Film se temelji na istinitoj priči o Bethany Hamilton, djevojci koja je nakon napada morskog psa ostala bez jedne ruke. Uz pomoć roditelja djevojka se suočava s dva izazova – povratkom na dasku i potragom za unutrašnjim mirom nakon teške tragedije s kojom se suočila. Nakon događaja koji joj je promijenio život i u kojemu je izgubila ruku, odlučnost i čvrsta uvjerenja pomažu joj u pustolovnom povratku, a svoj gubitak uspijeva pretvoriti u dar drugima.
   Bethany Hamilton je svoje prvo amatersko prvenstvo u surfanju osvojila samo dvije godine nakon što je izgubila ruku. Godine 2007. ostvarila je san da postane profesionalni surfer. Isto tako, osnovala je neprofitnu zakladu „Friends of Bethany“, koja je posvećena pomaganju žrtvama napada morskih pasa i onima koji izgube ruke ili noge diljem svijeta.

DANI KRŠĆANSKE KULTURE 2016.
2014. Niko Kostanić, 44 min. (dokum.film) HR
   Dokumentarac pokušava odgovoriti na pitanje je li jedan od najvećih papa u povijesti kršćanstva Siksto V. bio Hrvat iz Crne Gore. Njegov pontifikat je trajao samo 5 godina, ali u to vrijeme je od ruševina Rima uzdignuo novu metropolu. Zovu ga jednim od najvećih papa u povijesti.

IMDB

/ X + Y / A Brilliant Young Mind, 2015. Morgan Matthews, 111 min.UK

PROPUSTILI STE, POGLEDAJTE
45 Years, 2015. Andrew Haigh, 95 min. (UK)
Scenarij: Andrew Haigh prema kratkoj priči „In Another Country" Davida Constantinea
Uloge: Charlotte Rampling, Dolly Wells, Tom Courtenay, Geraldine James, Max Rudd
   Kate Mercer je usred priprema za 45 godišnjicu braka kada njen suprug  Jeff iznenada prima vijest koja će ga vratiti u prošlost. Prije pedeset godina, njegova tadašnja devojka doživjela je fatalnu nesreću u švicarskim Alpama. Njeno tijelo je konačno pronađeno, zamrznuto u ledu i vremenu. Kate i Jeff su podjednako šokirani, ali nisu spremni jedno sa drugim podijeliti vlastitu nesigurnost. On se još dublje povlači u osamljeni svijet uspomena dok se Kate bori da pragmatizmom uguši narastajuću ljubomoru i anksioznost: mora se fokusirati na organizaciju zabave za godišnjicu braka, braka koji se sada nalazi pred velikim izazovom...
   Stvari su naizgled iste kao i uvijek, ali kamera oprezno bilježi kako dobro uigrana koegzistencija ispada iz tračnica. Njih dvoje su prisiljeni izboriti se sa neočekivanim emocijama i u tom procesu kao da izvlače tepih pod vlastitim nogama...
   Već dugo Charlotte Rampling netko nije dao ovako minimalistički zadatak, da s gotovo nikakvim alatima osim vlastitim licem i tijelom pokaže toliko puno. To je riješila gotovo savršeno, prikazujući, i to većinom šutke, osjećaje koji variraju od znatiželje i uzbuđenja do apatije i razočaranja. Tom Courtenay u toj igri nije ništa lošiji - s jedne strane pokazuje sav užas gubitka fizičkih i intelektualnih sposobnosti koje donosi starost, a s druge gotovo erotsko buđenje izazvano vraćanjem sjećanja iz mladosti... (Ivan Ramljak, http://nemilosrdnigadovi.20minuta.hr/45years-recenzija/)
   Riječ je o filmu koji nije lako ni napisati, ni režirati, ni odglumiti, no Haigh i par glumaca to su napravili perfektno. “45 godina” film je koji se lako zagubi u hrpi atraktivnijih, efektnijih, ekstravagantnijih. Ali - to bi bila nepravda. Haighova mala, apotekarski točna drama jedan je od filmova sezone... (Jurica Pavičić, Jutarnji List)
BERLIN 2015. Charlotte Rampling (najbolja glumica), Tom Courtenay (najbolji glumac)
EDINBURGH FILM FESTIVAL 2015. Charlotte Rampling (najbolja glumica), Andrew Haigh (najbolji britanski film)

   http://www.imdb.com/title/tt3544082/?ref_=fn_al_tt_1

SUVREMENI TALIJANSKI FILM
Giovane favoloso, 2014. Mario Martone, 143 min. IT
Scenarij: Mario Martone, Ippolita di Majo
Uloge: Elio Germano, Michele Riondino, Massimo Popolizio, Anna Mouglalis
   Giacomo Leopardi čudo je od djeteta. Odrastao je zatvoren u kući uz nemilosrdnog oca. Njegov um žudi za slobodom, a kuća je njegov zatvor: čita sve što mu dospijeva pod ruku, ali mu to nije dovoljno jer - svijet je vani! Vrijeme je promjena, u Europi izbijaju revolucije. Giacomo očajnički traži kontakt s vanjskim svijetom. Kada konačno, s dvadeset godina, ostavlja rodni Recanati, talijansko visoko društvo mu širom otvara svoja vrata, ali mu se Giacomo ne uspijeva prilagoditi. U Firenci postaje dio ljubavnog trokuta sa svojim napuljskim prijateljem Antoniom Ranierijem, s kojim dijeli boemski život i prekrasnu Fanny. Naposljetku zajedno s Ranierijem seli u Napulj, gdje živi uronjen u očaj i vitalnost tog plebejskog grada.
   'Izuzetan mladić' priča je o kratkom život talijanskog pisca i pjesnika Giacoma Leopardija, filmski potrtet pjesnika koji odiše slobodoumnošću, ironijom, društvenom nekonvencionalnošću, buntovništvom, zbog čega ga je tadašnje, devetnaestostoljetno društvo često marginaliziralo...
http://www.imdb.com/title/tt3152602/

IMDB

John Crowley, 111 min., IE/UK/CAN
Scenarij: Nick Hornby prema romanu Colma Toibina
Uloge: Saoirse Ronan, Matt Glynn, Brid Brennan, Maeve McGrath, Emma Lowe
   Irska emigrantica Ellis Lacey dolazi 1950-ih u Brooklyn, gdje brzo ulazi u novu romansu. Ali kada je prošlost sustigne, mora birati između dvije zemlje i života koje ima u njima...
   Malo koja emocija izaziva toliko cinizma u današnjem svijetu kao nostalgija. Dijelom je to posljedica potpune posvećenosti popularne kulture mlađim generacijama, a dijelom i neugodnih iskustava kada je netko nostalgično viđenje prošlosti nastojao pretočiti u sadašnjost temeljenu na obnovi srednjovjekovnih carstava, totalitarnih ideologija ili dosljednog tumačenja drevnih vjerskih knjiga. S druge strane, nostalgija ponekad zna biti i korisna, i to upravo u domeni popularne kulture, kada prikaz “dobrih starih” vremena zna biti osvježavajuća alternativa za monotonu i neinventivnu sadašnjicu. 1950-e su, barem što se SAD-a i ostatka zapadnog svijeta tiče, postale svojevrstan izvor inspiracije za različite vrste. Kao jedan od takvih primjera mogao bi poslužiti i „Brooklyn“, igrani film temeljen na istoimenom nagrađenom romanu irskog književnika Colma Toibina.
   Usprkos svom, zapravo, prilično plitkom sadržaju, „Brooklyn“ pruža mnogo toga gledateljima. A za to je prije svega zaslužna raznorodna, ali prilično raspoložena glumačka ekipa, u kojoj najbolji dojam ostavlja Saoirse Ronan, irska glumica koja se u prethodnih nekoliko godina nametnula kao jedno od najprepoznatljivijih lica svjetske kinematografije. Iako je teško zamisliti da bi Ronan na temelju ove uloge mogla osvojiti nekakav zlatni kipić, „Brooklyn“ predstavlja barem dobar početak putovanja prema tom cilju... (Dragan Antulov)

SUVREMENI TALIJANSKI FILM
NAŠA DJECA
I nostri ragazzi, 2014. Ivano De Matteo, 92 min. IT
Scenarij: Valentina Ferlan, Ivano De Matteo, Herman Koch (roman)
Uloge: Alessandro Gassman, Giovanna Mezzogiorno, Luigi Lo Cascio
   Dva vjenčana para nalaze se na zajedničkoj večeri u restoranu. Tijekom večeri postaje sve očitije da se iza naizgled neformalna druženja, skriva dublji razlog njihova susreta. Dvojica muškaraca su braća, Paolo je pedijatar blagog karaktera, a Massimo pragmatični odvjetnik. Paolova supruga Clara radi kao kulturni vodič i iznimno je zaštitnički nastrojena prema njihovu sinu Micheleu. Massimo ima kćer Benedettu iz prethodna braka. Michele i Benedetta su mogući krivci strašnoga zločina...
http://www.imdb.com/title/tt3561348/?ref_=fn_al_tt_1

IMDB

Jaco Van Dormael, 113 min. BE / FR / LU
Scenarij: Thomas Gunzig, Jaco Van Dormael
Uloge: Pili Groyne, Benoît Poelvoorde, Catherine Deneuve
   Znate li da Bog živi u Bruxellesu sa svojom kćeri?
   Film "Potpuno novi zavjet" događa se u Van Dormaelovoj rodnoj Belgiji. To je nadrealna komedija u kojoj je Bog stvarna osoba koja živi u Bruxellesu. Na Zemlji je Bog kukavica koja daje patetične pouke i kojeg vlastita obitelj ne voli. Njegova kći Ea dosađuje se kod kuće i ne voli što je stalno zaključana u malom stanu u tako običnom Bruxellesu. Sve do trenutka kad se odluči pobuniti protiv oca, hakirati njegov kompjuter i sve ljude svijeta obavijestiti o datumu njihove smrti. To potakne svakoga da počnu razmišljati što će učiniti s danima, mjesecima i godinama života koje su im još preostale...

   Riječ je o filmu koji se tijekom ove sezone spominjao u širem i užem izboru za gotovo sve važnije filmske nagrade, a da ni jednu nije dobio. U Cannesu je igrao u popratnom programu, za nagradu EFA nije uspio ući u šest nominiranih, a isto se dogodilo i u selekciji Oscara, premda je Van Dormaelov film bio na široj listi devet kandidata. Van Dormaelova filozofsko-teološka satira očito je bila odviše provokativna za srednjostrujaški puritanski ukus, a previše komercijalna i previše visokobudžetska za nišu art-filma. A to je šteta, jer je “alternativno” evanđelje briselskog filmaša jedan od najzabavnijih, najduhovitijih, ali i intelektualno najpoticajnijih filmova koje sam vidio u prošloj godini. Riječ je o filmu koji zaslužuje postati ono što neće postati: a to je pravi, žestoki hit... (Jurica Pavičić, Jutarnji List)

   Jedan od klasičnih festivalskih filmova za publiku ovog puta dolazi iz Belgije. Režirao ga je Jaco Van Dormael, zove se „Le tout nouveau testament“ i spada u domenu filmova neprepričljivog zapleta – zato ga i reklamiraju rečenicom – jeste li znali da je Bog živ i živi sa kćeri u Bruxellesu? Nevolje nastanu kad se mala kćerkica iznervira pa svima koji zemljom hode šibne SMS s datumom i satom smrti. Ona zatim bježi od kuće i na nagovor brata, Isusa je li, kreće u potragu za dodatnih šest apostola. Ekstremno zabavan, imaginativan i s materijalom za bar tri filma, ozbiljna je preporuka za bavljenje prijašnjim radovima Van Dormaela... (Jelena Đurđić, www. fak.hr)

   Golden Globes, USA 2016. Nominacija / Najbolji strani film
   Austin Fantastic Fest 2015. Najbolja komedija
   Biografilm Festival 2015. Nagrada publike
   European Film Awards 2015. Najbolji dizajn produkcije
   Norwegian Film Festival 2015. Nagrada publike, Nagrada vlasnika kinoprikazivača (film u kojem se najviše uživa)
   Catalonian International Film Festival 2015. Najbolja glumica (Pili Groyne)

IMDB

Il ragazzo d'oro, 2014. Pupi Avati, 102 min. IT
Scenarij: Pupi Avati, Tommaso Avati
Uloge: Riccardo Scamarcio, Sharon Stone, Cristiana Capotondi
Iako radi u reklamnoj industriji, Davide Bias zapravo želi napisati i objaviti knjigu. Zaručen je sa Silviju, no privatno je nezadovoljan i svakodnevicu podnosi uz pomoć lijekova. Kada mu umre otac, scenarist filmova B produkcije, odlučuju se preseliti u Rim. Tamo upoznaje Ludovicu Stern, izdavačicu koja je s njegovim pokojnim ocem dogovarala izdavanje njegove autobiografije. David odlučuje napisati knjigu pod očevim imenom.

IMDB

Lauf Junge Lauf / Run Boy Run, 2013. Pepe Danquart, 112 min. DE/PL/F

IMDB

Saul fia, 2015. László Nemes, 107 min. HUN
Scenarij: László Nemes, Clara Royer
Uloge: Géza Röhrig, Levente Molnár, Urs Rechn, Todd Charmont
   Dobitnik Grand Prixa žirija u Cannesu, 'Saulov sin' majstorski je redateljski debi, izvanredno postignuće suzdržanog, ali nepokolebljivog realizma te prikaz potrage za iskupljenjem u samom srcu pakla.
    Listopad 1944., Auschwitz-Birkenau. Saul Ausländer mađarski je pripadnik Sonderkommanda, jedinice židovskih zatvorenika izoliranih od ostatka logora koji su zaduženi za odvođenje zatvorenika u plinske komore i paljenje leševa. Dok radi u jednom od krematorija, Saul nailazi na tijelo dječaka za kojeg postaje uvjeren da je njegov sin. On se budi iz stanja umrtvljenosti i odlučuje potajno dječaku prirediti pravi židovski pogreb. Dok drugi članovi Sonderkommanda planiraju pobunu i bijeg, Saul preuzima na sebe nemoguć zadatak spašavanja dječakova tijela od plamena te manevrira kroz zamršeni prostor logora u potrazi za rabinom koji će izvršiti obred.
   "Saulov sin" je ne samo odličan, već i hrabar, beskompromisan i izuzetno važan film, naročito u sadašnje vrijeme kada se opet u centralnoj Evropi otvaraju logori, kada se ljudi ograđuju žicom i ograničava im se kretanje. Naravno da okolnosti nisu iste, mada se ideološki predznak i shema mogu dovesti u vezu. Važno je da ovakav film dolazi upravo iz Mađarske, trenutno ozloglašene zbog rasizma i ksenofobije. Voljno ili ne, ovaj film upozorava i prijeti da se povijest može ponoviti, ali i daje nadu da, dok je svjesnih toga, svijet ipak neće otići dovraga. "Son of Saul" nije jedan od onih komercijalnih filmova o Holokaustu, onih politički korektnih, kalkulantskih “festivala suza” koji se nadaju nagradama kroz senzibilizaciju publike, udarajući nisko, igrajući na patetiku i prenaglašene emocije. „Saulov sin“ je jedan prilično unikatan film koji udara direktno, žestoko, grabi za gušu i ne pušta... To je vidljivo i po tempu, i po stilu, i po fokusu i po sadržaju filma. Dio užasa je tu vidljiv, ali mnogo veći ostaje tek impliciran. Leševe na gomili, leševe posvuda vidimo, ali tek na periferiji kadra. Likovi nisu karikaturalni, već su svi tako odvratno ljudski, od samog Saula, preko kolega - ”sonderkomandosa” do Nijemaca. Svima je svega preko glave, svi su koruptivni i korumpirani. Pakao ih je već proždrao i to se vidi, a naročito čuje: aritmična i glasna zvučna shema sastavljena od uzvika u daljini, zveketa mašinerije i povremenih pucnjeva prati nas i proganja kroz cijeli film... i dalje od toga.
   Elaborirani vizuelni identitet filma je posebna priča. Snimljen u boji, ali u starinskom 4:3 formatu, na 35 mm traci, "Saulov sin" u svakom trenutku ostavlja utisak tjeskobe. Tome dodatno pomaže činjenica da kamera koju maestralno kontrolira Mátyás Erdély nikad ne stoji, nego kruži oko našeg protagoniste koji je i sam stalno u pokretu, te da je cijeli film sastavljen iz možda dvadesetak takvih, neprekinutih kadar-sekvenci... (Marko Stojiljković)

SUVREMENI TALIJANSKI FILM
Un fidanzato per mia moglie, 2014. Davide Marengo, 97 min. IT
Scenarij: Francesco Piccolo, Davide Marengo, Dino Gentili, Pablo Solarz
Uloge: Paolo Kessisoglu, Geppi Cucciari, Luca Bizzarri, Dino Abbrescia, Pia Engleberth
   Remake argentinske komedije „Un novio para mi mujer“ iz 2008. godine... Camilla i Simone bračni su par koji prolazi krizu. Dok se Camilla odrekla prijatelja i posla na radiju te odselila iz Sardinije da bi živjela sa Simoneom u Milanu, on je dosegao točku u kojoj već želi razvod. S obzirom da nema hrabrosti sam joj reći kako se osjeća, odlučuje se na čudno rješenje: unajmljuje muškarca koji bi trebao zavesti Camille…
http://www.imdb.com/title/tt3674026/

IMDB

Spotlight, 2015. Tom McCarthy, 128 min. US
Scenarij: Tom McCarthy
Uloge: Michael Keaton, Rachel McAdams, Mark Ruffalo, Stanley Tucci, Billy Crudup, Liev Schreiber, John Slattery, Len Cariou, Jamey Sheridan, Paul Guilfoyle, Brian d’Arcy James
  Skoro dokumentarističa drama u najboljem maniru klasika „Svi predsjednikovi ljudi“ Alana J. Pakule iz 1976. Naslov filma je zapravo naslov istraživačke rubrike u uglednim dnevnim novinama Boston Globe, a predmet istraživanja su pedofilski skandali u okviru katoličke crkve koji su potresali bostonsku nadbiskupiju... („Spotlight“ ima čak šest nominacija za ovogodišnjeg Oscara i jedan je od najozbiljnijih kandidata za film godine)...
   Istraživački tim "Boston Globea", poznatiji kao "Spotlight" je 6. siječnja 2002. godine objavio članak u kojemu je otkriveno da je Katolička crkva znala za pedofiliju u svojim redovima. Naime, znajući pozadinu priče, vrh Katoličke crkve dozvolio je Johnu Geoghanu ostanak u službi bez obzira na to što je godinama seksualno zlostavljao mlade župljane. To je bila prva od nekoliko priča koje su zadirale sve dublje u redove Katoličke crkve. "Spotlight" je u godinu dana istraživanja razotkrio skoro 90 svećenika pedofila na području Bostona! Morali su proći kroz šumu laži, istrpjeti dosta prijetnji i zataškavanja da bi izgradili slučaj i plasirali priču, ali na kraju su uspjeli. Nakon godinu dana mukotrpnog istraživanja uspjeli su pedofile natjerati u ruke pravde, a za svoj tekst dobiti Pulitzera...
   Navedena priča je ponukala producente Nicole Rockin i Blyea Fausta da malo bolje prouče problem. Čim su se upoznali s temom odlučili su snimiti film, ali ne o samom skandalu, već o novinarima koji stoje iza cijele priče. "Spotlight" je poseban iz mnogo razloga, jedan od njih je osjećaj koji ostavlja nakon gledanja. Postoje filmovi koji nas hvataju na krivoj nozi i tjeraju da se zamislimo nad sobom, ali i inspiriraju da se pokrenemo s mjesta i napravimo nešto. "Spotlight" je upravo takav film. Također, jedan je to od filmova koji će Vas držati od prve do zadnje sekunde. Koliko god radnja djelovala neatraktivno i možda na prvu, dosadno, istina je totalna supotnost. Svaka scena filma je briljatno smišljena i nadograđuje se na prošlu. Kompleksna tema, nadahnuti redatelj, izvrsna glumačka postava i savršeno napisan scenarij, to su glavna obilježja "Spotlighta". "Spotlight" je u isto vrijeme edukativan i važan film, moguće je da obilježi prekretnicu i do kraja prokaže sav "prljavi veš" Katoličke crkve. Dugo vremena nismo prije Oscara imali ovako kvalitetan uradak koji izgleda kao da bi mogao napraviti žetvu kipića - "Spotlight" je film kakav se rijetko viđa, u potpunosti odstupa od ostalih i baca rukavicu u lice svima koji žele Oscara... (Marko  Jerleković, movielandgroup)

SUVREMENI TALIJANSKI FILM
Scusate se esisto, 2014. Riccardo Milani, 104 min. IT
Scenarij: Giulia Calenda, Paola Cortellesi, Furio Andreotti, Riccardo Milani
Uloge: Paola Cortellesi, Raoul Bova, Marco Bocci, Ennio Fantastichini, Corrado Fortuna
   Rođena u malom selu, Serena je napredovala tijekom školovanja i, zbog doktorata iz arhitekture, odselila u inozemstvo. Umorna od života u stranim zemljama i pomalo usamljena, odlučuje se vratiti u Italiju. Ali, povratak je mnogo teži nego što je očekivala. Zbog rodnih predrasuda, iako iznimno obrazovana, ne uspijeva naći posao. Odlučuje riješiti problem uz pomoć novostečena prijatelja Francesca s kojim ulazi u neobično "partnerstvo"…
http://www.imdb.com/title/tt3825738/?ref_=fn_al_tt_1

NJEMAČKA U GOSTIMA
Karla, 1965. Herrmann Zschoche, 128 min. DE
Scenarij: Ulrich Plenzdorf, Herrmann Zschoche
Uloge: Jutta Hoffmann, Jürgen Hentsch, Hans Hardt-Hardtloff, Inge Keller, Gisela Morgen
   U poratnoj Njemačkoj mlada Karla zapošljava se kao profesorica u srednjoj školi. Netom i sama završivši školovanje, ona želi učenike osim samog gradiva naučiti i kritičkom, neovisnom razmišljanju. Zbog takvoga pristupa radu te bliskog i tolerantnog odnosa s učenicima, nailazi na neodobravanje školske administracije, a posebno školske inspektorice. Podršku nalazi u ribaru Kasparu koji je od vlastite novinarske karijere odustao zbog stalne cenzure.

 Berlin Film Festival 1990. FIPRESCI Prize - Honorable Mention / Forum of New Cinema
 Berlin Film Festival 1990. Interfilm Award - Honorable Mention / Forum of New Cinema
http://www.imdb.com/title/tt0059349/?ref_=nm_knf_t3

NJEMAČKA U GOSTIMA
Abschied von gestern (Anita G.), 1966. Alexander Kluge, 98 min. DE
Scenarij: Alexander Kluge (prema vlastitoj priči)
Uloge: Alexandra Kluge, Hans Korte, Palma Falck, Ado Riegler, Edith Kuntze-Pellogio
   Redateljeva sestra tumači naslovnu ulogu mlade Anite koja kao imigrantica iz Istočne Njemačke, pokušava naći svoje mjesto u Zapadnoj. Nada se boljem životu, ali dolazi u sukob sa zakonom. Postaje ljubavnica svog šefa, a napušta i njega i posao kada ju lažno optuže za neku krađu. Ne uspijeva naći svoje mjesto ni u prošlom komunističkom ni u suvremenome društvu te postaje lutalica.
   Film je osvojio Srebrnog lava na venecijanskom filmskom festivalu.

 German Film Awards 1989. Special Film Award '40th Anniversary of the Federal Republic of Germany' - Alexander Kluge
 German Film Awards 1967. Film Award in Gold / Outstanding Feature Film
 German Film Awards 1967.Best Performance by an Actress in a Leading Role - Alexandra Kluge
 German Film Awards 1967.Best Performance by an Actor in a Supporting Role - Günter Mack
 German Film Awards 1967.Best Direction - Alexander Kluge
 Venice Film Festival 1966. Cinema 60 Award - Alexander Kluge
 Venice Film Festival 1966. Italian Cinema Clubs Award     Alexander Kluge
 Venice Film Festival 1966. Luis Buñuel Award - Alexander Kluge
 Venice Film Festival 1966. OCIC Award - Honorable Mention - Alexander Kluge
 Venice Film Festival 1966. Special Jury Prize - Alexander Kluge
http://www.imdb.com/title/tt0060063/?ref_=fn_al_tt_1

Janis: Little Girl Blue, 2015. Amy Berg, 103 min. USA
   Obožavana, ali rijetko kad voljena, energična, ali beskrajno ranjiva... Tragajući za slobodom završila u ropstvu alkohola i heroina...   
   Jedna od ikona „ludih šezdesetih“, vremena optimizma kada se mislilo da se svijet može urediti bolje i humanije nego što je to zanimalo prethodne generacije. Ipak, šezdesete su se urušile same u sebe zbog svoje neostvarivosti. I Janis Joplin se urušila u sebe, potpuno se ostvarivši u tom svijetu, koji je – kako se pokazuje – bio samo idealistički vrt u puno okrutnijoj guštari stvarnosti.
   Janis Joplin, jedna od najcjenjenijih pjevačica svih vremena... Moćnim, hrapavim glasom i iznimnom karizmom „inficirala“ je i oduševila milijune slušatelja diljem svijeta, a iako je umrla u dobi od samo 27 godina (1970.) zvijezda Janis Joplin sjaji i danas. Kad je pjevala, Janis je bila poput stroja, njen blues i danas odzvanja neodoljivo, neponovljivo i iskreno.
   S hitovima poput „Mercedes Benz“, „Me and Bobby McGee“, „Cry, Baby“,  „Move Over“ i dr... te albumima „Cheap Thrills“ i „Pearl“, Janis je jedna od onih pjevačica koja je utjelovljenje glazbene i kulturne revolucije 60-ih godina 20. stoljeća. U dokumentarnom filmu „Janis: Little Girl Blue“ redateljica Amy J. Berg donosi izvanredan, duboki portret ultimativne rock djevojke koja se svojim glasom izborila za poziciju na dominantno muškoj sceni. No, istovremeno s uspjehom borila se s unutarnjim demonima i ovisnostima.
   Skoro dvosatni film daje novo shvaćanje bistre i kompleksne žene čiji je iznenadni uzlet i pad izmijenio glazbeni svijet. Prožet je arhivskim snimkama i intervjuima sa zvijezdom, njezinim bendom, prijateljima, bivšim ljubavnicima, članovima obitelji i sestrom Laurom otkrivajući pozadinu te ekstrovertirane scenske „zvijeri“. Lajtmotiv čine isječci iz iskrenih osobnih pisama koje je Joplin pisala roditeljima i voljenima, a koje naglas nadahnuto čita kantautorica Cat Power. Nimalo slučajno: Cat Power svojim južnjačkim izgovorom čita Janisina pisma jer kao malo tko razumije Janisine probleme. I sama je prolazila kroz slične, pa nije nimalo čudno što se uspjela u njih uživjeti i oživjeti ih svojim južnjačkim izgovorom.
      Ipak, kako otkriva „Janis: Little Girl Blue“, nikad se nije potpuno oporavila od progona koji je osjećala kao društvena odmetnica tijekom odrastanja u teksaškom Port Arthuru. Unatoč hrabrosti kojom se razmetala na pozornici i njezinoj nesputanoj, seksualno osviještenoj osobnosti, cijelog je života bila opsjednuta nesigurnošću i potrebom da bude prihvaćena. Kad je otkrila blues, dala je odušak svojoj boli i samoći. Kad je u svitanje hippie ere stigla u San Francisco, dospjela je u zajednicu u kojoj se napokon osjećala prihvaćenom. Na koncu, Janis Joplin je paradoks, pionirka nove vrste ženskog izvođača, koja nikad nije prestala tražiti ljubav i stabilnost i to uvijek pod vlastitim uvjetima.
      Janis Joplin umrla je u 27 godini, 4. listopada 1970. godine od kombinacije alkohola i predoziranja heroinom. Punih 45 godina nakon njene smrti zanimanje za nju nije prestalo, valjda kao ni za još jednu pokojnicu iz kluba 27.
http://www.imdb.com/title/tt3707114/?ref_=fn_al_tt_1

OSCAR ZA NAJBOLJI DOKUMENTARNI FILM
Amy
2015. Asif Kapadia, 128 min. UK/USA
   Nesavršeni film o nesavršenom životu. Tako bi se u najkraćim crtama mogao opisati dokumentarni portret pop ikone Amy Winheouse.
   Dugo očekivani dokumentarac o  glazbenom usponu, ali i burnom životu karizmatične pjevačice Amy Winehouse već u prvom vikendu prikazivanja oborio je britanski rekord. Naime, u samo tri dana film Asifa Kapadija 'Amy' zaradio je čak 519 000 funti i postao najuspješniji dokumentarac u britanskoj povijesti. Redatelj Asif Kapadia okrenuo se arhivskim snimkama i prvim izvorima kako bi priču talentirane pjevačice ispričao njenim riječima, uz pratnju rukom pisanih tekstova i nikad objavljenih pjesama. Bez suvišnih intervencija i moraliziranja, Asif je uključio i dobivene foto i video materijale Amyne obitelji, najboljih prijateljica Juliette Ashby i Laurent Gilbert, te odanog menadžera Nicka Shymanskyja.
   U filmu u kojem Amyna mladost i talent eksplodiraju na ekranu, naglašen je spoj autodestruktivnosti i karizmatičnosti, turbulentni brak, ožiljci iz djetinjstva i roditeljska rastava... Ukratko, Kapadijev film pokazuje da je Amy čitav život bila okružena većim i manjim čudovištima...
   Amy Winehouse umrla je u 27. godini života, 27. srpnja 2011. godine, od trovanja alkoholom. Bila je talent koji se rađa jednom u generaciji. Pisala je pjesme i pjevala od srca, ostavljajući publiku opčinjenu njezinom magijom. Tragično je što se zbog svojih problematičnih veza, globalnog uspjeha i nestandardnog načina života pod povećalom medija potpuno emotivno raspala...
   U arhivskim snimcima koje Kapadija koristi u filmu Amy nas gleda pravo u oči, jedan na jedan. Amy će vas naljutiti, bit će vam neprijatno, skretat ćete pogled, možda i plakati – zato što je to film o nama i vremenu u kome živimo. Vremenu u kome je sve ogoljeno i javno, jeftino i na prodaju ...
http://www.imdb.com/title/tt2870648/?ref_=fn_al_tt_1

Janis: Little Girl Blue, 2015. Amy Berg, 103 min. USA
   Obožavana, ali rijetko kad voljena, energična, ali beskrajno ranjiva... Tragajući za slobodom završila u ropstvu alkohola i heroina...   
   Jedna od ikona „ludih šezdesetih“, vremena optimizma kada se mislilo da se svijet može urediti bolje i humanije nego što je to zanimalo prethodne generacije. Ipak, šezdesete su se urušile same u sebe zbog svoje neostvarivosti. I Janis Joplin se urušila u sebe, potpuno se ostvarivši u tom svijetu, koji je – kako se pokazuje – bio samo idealistički vrt u puno okrutnijoj guštari stvarnosti.
   Janis Joplin, jedna od najcjenjenijih pjevačica svih vremena... Moćnim, hrapavim glasom i iznimnom karizmom „inficirala“ je i oduševila milijune slušatelja diljem svijeta, a iako je umrla u dobi od samo 27 godina (1970.) zvijezda Janis Joplin sjaji i danas. Kad je pjevala, Janis je bila poput stroja, njen blues i danas odzvanja neodoljivo, neponovljivo i iskreno.
   S hitovima poput „Mercedes Benz“, „Me and Bobby McGee“, „Cry, Baby“,  „Move Over“ i dr... te albumima „Cheap Thrills“ i „Pearl“, Janis je jedna od onih pjevačica koja je utjelovljenje glazbene i kulturne revolucije 60-ih godina 20. stoljeća. U dokumentarnom filmu „Janis: Little Girl Blue“ redateljica Amy J. Berg donosi izvanredan, duboki portret ultimativne rock djevojke koja se svojim glasom izborila za poziciju na dominantno muškoj sceni. No, istovremeno s uspjehom borila se s unutarnjim demonima i ovisnostima.
   Skoro dvosatni film daje novo shvaćanje bistre i kompleksne žene čiji je iznenadni uzlet i pad izmijenio glazbeni svijet. Prožet je arhivskim snimkama i intervjuima sa zvijezdom, njezinim bendom, prijateljima, bivšim ljubavnicima, članovima obitelji i sestrom Laurom otkrivajući pozadinu te ekstrovertirane scenske „zvijeri“. Lajtmotiv čine isječci iz iskrenih osobnih pisama koje je Joplin pisala roditeljima i voljenima, a koje naglas nadahnuto čita kantautorica Cat Power. Nimalo slučajno: Cat Power svojim južnjačkim izgovorom čita Janisina pisma jer kao malo tko razumije Janisine probleme. I sama je prolazila kroz slične, pa nije nimalo čudno što se uspjela u njih uživjeti i oživjeti ih svojim južnjačkim izgovorom.
      Ipak, kako otkriva „Janis: Little Girl Blue“, nikad se nije potpuno oporavila od progona koji je osjećala kao društvena odmetnica tijekom odrastanja u teksaškom Port Arthuru. Unatoč hrabrosti kojom se razmetala na pozornici i njezinoj nesputanoj, seksualno osviještenoj osobnosti, cijelog je života bila opsjednuta nesigurnošću i potrebom da bude prihvaćena. Kad je otkrila blues, dala je odušak svojoj boli i samoći. Kad je u svitanje hippie ere stigla u San Francisco, dospjela je u zajednicu u kojoj se napokon osjećala prihvaćenom. Na koncu, Janis Joplin je paradoks, pionirka nove vrste ženskog izvođača, koja nikad nije prestala tražiti ljubav i stabilnost i to uvijek pod vlastitim uvjetima.
      Janis Joplin umrla je u 27 godini, 4. listopada 1970. godine od kombinacije alkohola i predoziranja heroinom. Punih 45 godina nakon njene smrti zanimanje za nju nije prestalo, valjda kao ni za još jednu pokojnicu iz kluba 27.
http://www.imdb.com/title/tt3707114/?ref_=fn_al_tt_1

OSCAR ZA NAJBOLJI DOKUMENTARNI FILM
Amy
2015. Asif Kapadia, 128 min. UK/USA
   Nesavršeni film o nesavršenom životu. Tako bi se u najkraćim crtama mogao opisati dokumentarni portret pop ikone Amy Winheouse.
   Dugo očekivani dokumentarac o  glazbenom usponu, ali i burnom životu karizmatične pjevačice Amy Winehouse već u prvom vikendu prikazivanja oborio je britanski rekord. Naime, u samo tri dana film Asifa Kapadija 'Amy' zaradio je čak 519 000 funti i postao najuspješniji dokumentarac u britanskoj povijesti. Redatelj Asif Kapadia okrenuo se arhivskim snimkama i prvim izvorima kako bi priču talentirane pjevačice ispričao njenim riječima, uz pratnju rukom pisanih tekstova i nikad objavljenih pjesama. Bez suvišnih intervencija i moraliziranja, Asif je uključio i dobivene foto i video materijale Amyne obitelji, najboljih prijateljica Juliette Ashby i Laurent Gilbert, te odanog menadžera Nicka Shymanskyja.
   U filmu u kojem Amyna mladost i talent eksplodiraju na ekranu, naglašen je spoj autodestruktivnosti i karizmatičnosti, turbulentni brak, ožiljci iz djetinjstva i roditeljska rastava... Ukratko, Kapadijev film pokazuje da je Amy čitav život bila okružena većim i manjim čudovištima...
   Amy Winehouse umrla je u 27. godini života, 27. srpnja 2011. godine, od trovanja alkoholom. Bila je talent koji se rađa jednom u generaciji. Pisala je pjesme i pjevala od srca, ostavljajući publiku opčinjenu njezinom magijom. Tragično je što se zbog svojih problematičnih veza, globalnog uspjeha i nestandardnog načina života pod povećalom medija potpuno emotivno raspala...
   U arhivskim snimcima koje Kapadija koristi u filmu Amy nas gleda pravo u oči, jedan na jedan. Amy će vas naljutiti, bit će vam neprijatno, skretat ćete pogled, možda i plakati – zato što je to film o nama i vremenu u kome živimo. Vremenu u kome je sve ogoljeno i javno, jeftino i na prodaju ...
http://www.imdb.com/title/tt2870648/?ref_=fn_al_tt_1

OSCAR ZA NAJBOLJI DOKUMENTARNI FILM
Amy
2015. Asif Kapadia, 128 min. UK/USA
   Nesavršeni film o nesavršenom životu. Tako bi se u najkraćim crtama mogao opisati dokumentarni portret pop ikone Amy Winheouse.
   Dugo očekivani dokumentarac o  glazbenom usponu, ali i burnom životu karizmatične pjevačice Amy Winehouse već u prvom vikendu prikazivanja oborio je britanski rekord. Naime, u samo tri dana film Asifa Kapadija 'Amy' zaradio je čak 519 000 funti i postao najuspješniji dokumentarac u britanskoj povijesti. Redatelj Asif Kapadia okrenuo se arhivskim snimkama i prvim izvorima kako bi priču talentirane pjevačice ispričao njenim riječima, uz pratnju rukom pisanih tekstova i nikad objavljenih pjesama. Bez suvišnih intervencija i moraliziranja, Asif je uključio i dobivene foto i video materijale Amyne obitelji, najboljih prijateljica Juliette Ashby i Laurent Gilbert, te odanog menadžera Nicka Shymanskyja.
   U filmu u kojem Amyna mladost i talent eksplodiraju na ekranu, naglašen je spoj autodestruktivnosti i karizmatičnosti, turbulentni brak, ožiljci iz djetinjstva i roditeljska rastava... Ukratko, Kapadijev film pokazuje da je Amy čitav život bila okružena većim i manjim čudovištima...
   Amy Winehouse umrla je u 27. godini života, 27. srpnja 2011. godine, od trovanja alkoholom. Bila je talent koji se rađa jednom u generaciji. Pisala je pjesme i pjevala od srca, ostavljajući publiku opčinjenu njezinom magijom. Tragično je što se zbog svojih problematičnih veza, globalnog uspjeha i nestandardnog načina života pod povećalom medija potpuno emotivno raspala...
   U arhivskim snimcima koje Kapadija koristi u filmu Amy nas gleda pravo u oči, jedan na jedan. Amy će vas naljutiti, bit će vam neprijatno, skretat ćete pogled, možda i plakati – zato što je to film o nama i vremenu u kome živimo. Vremenu u kome je sve ogoljeno i javno, jeftino i na prodaju ...
http://www.imdb.com/title/tt2870648/?ref_=fn_al_tt_1

Janis: Little Girl Blue, 2015. Amy Berg, 103 min. USA
   Obožavana, ali rijetko kad voljena, energična, ali beskrajno ranjiva... Tragajući za slobodom završila u ropstvu alkohola i heroina...   
   Jedna od ikona „ludih šezdesetih“, vremena optimizma kada se mislilo da se svijet može urediti bolje i humanije nego što je to zanimalo prethodne generacije. Ipak, šezdesete su se urušile same u sebe zbog svoje neostvarivosti. I Janis Joplin se urušila u sebe, potpuno se ostvarivši u tom svijetu, koji je – kako se pokazuje – bio samo idealistički vrt u puno okrutnijoj guštari stvarnosti.
   Janis Joplin, jedna od najcjenjenijih pjevačica svih vremena... Moćnim, hrapavim glasom i iznimnom karizmom „inficirala“ je i oduševila milijune slušatelja diljem svijeta, a iako je umrla u dobi od samo 27 godina (1970.) zvijezda Janis Joplin sjaji i danas. Kad je pjevala, Janis je bila poput stroja, njen blues i danas odzvanja neodoljivo, neponovljivo i iskreno.
   S hitovima poput „Mercedes Benz“, „Me and Bobby McGee“, „Cry, Baby“,  „Move Over“ i dr... te albumima „Cheap Thrills“ i „Pearl“, Janis je jedna od onih pjevačica koja je utjelovljenje glazbene i kulturne revolucije 60-ih godina 20. stoljeća. U dokumentarnom filmu „Janis: Little Girl Blue“ redateljica Amy J. Berg donosi izvanredan, duboki portret ultimativne rock djevojke koja se svojim glasom izborila za poziciju na dominantno muškoj sceni. No, istovremeno s uspjehom borila se s unutarnjim demonima i ovisnostima.
   Skoro dvosatni film daje novo shvaćanje bistre i kompleksne žene čiji je iznenadni uzlet i pad izmijenio glazbeni svijet. Prožet je arhivskim snimkama i intervjuima sa zvijezdom, njezinim bendom, prijateljima, bivšim ljubavnicima, članovima obitelji i sestrom Laurom otkrivajući pozadinu te ekstrovertirane scenske „zvijeri“. Lajtmotiv čine isječci iz iskrenih osobnih pisama koje je Joplin pisala roditeljima i voljenima, a koje naglas nadahnuto čita kantautorica Cat Power. Nimalo slučajno: Cat Power svojim južnjačkim izgovorom čita Janisina pisma jer kao malo tko razumije Janisine probleme. I sama je prolazila kroz slične, pa nije nimalo čudno što se uspjela u njih uživjeti i oživjeti ih svojim južnjačkim izgovorom.
      Ipak, kako otkriva „Janis: Little Girl Blue“, nikad se nije potpuno oporavila od progona koji je osjećala kao društvena odmetnica tijekom odrastanja u teksaškom Port Arthuru. Unatoč hrabrosti kojom se razmetala na pozornici i njezinoj nesputanoj, seksualno osviještenoj osobnosti, cijelog je života bila opsjednuta nesigurnošću i potrebom da bude prihvaćena. Kad je otkrila blues, dala je odušak svojoj boli i samoći. Kad je u svitanje hippie ere stigla u San Francisco, dospjela je u zajednicu u kojoj se napokon osjećala prihvaćenom. Na koncu, Janis Joplin je paradoks, pionirka nove vrste ženskog izvođača, koja nikad nije prestala tražiti ljubav i stabilnost i to uvijek pod vlastitim uvjetima.
      Janis Joplin umrla je u 27 godini, 4. listopada 1970. godine od kombinacije alkohola i predoziranja heroinom. Punih 45 godina nakon njene smrti zanimanje za nju nije prestalo, valjda kao ni za još jednu pokojnicu iz kluba 27.
http://www.imdb.com/title/tt3707114/?ref_=fn_al_tt_1

Janis: Little Girl Blue, 2015. Amy Berg, 103 min. USA
   Obožavana, ali rijetko kad voljena, energična, ali beskrajno ranjiva... Tragajući za slobodom završila u ropstvu alkohola i heroina...   
   Jedna od ikona „ludih šezdesetih“, vremena optimizma kada se mislilo da se svijet može urediti bolje i humanije nego što je to zanimalo prethodne generacije. Ipak, šezdesete su se urušile same u sebe zbog svoje neostvarivosti. I Janis Joplin se urušila u sebe, potpuno se ostvarivši u tom svijetu, koji je – kako se pokazuje – bio samo idealistički vrt u puno okrutnijoj guštari stvarnosti.
   Janis Joplin, jedna od najcjenjenijih pjevačica svih vremena... Moćnim, hrapavim glasom i iznimnom karizmom „inficirala“ je i oduševila milijune slušatelja diljem svijeta, a iako je umrla u dobi od samo 27 godina (1970.) zvijezda Janis Joplin sjaji i danas. Kad je pjevala, Janis je bila poput stroja, njen blues i danas odzvanja neodoljivo, neponovljivo i iskreno.
   S hitovima poput „Mercedes Benz“, „Me and Bobby McGee“, „Cry, Baby“,  „Move Over“ i dr... te albumima „Cheap Thrills“ i „Pearl“, Janis je jedna od onih pjevačica koja je utjelovljenje glazbene i kulturne revolucije 60-ih godina 20. stoljeća. U dokumentarnom filmu „Janis: Little Girl Blue“ redateljica Amy J. Berg donosi izvanredan, duboki portret ultimativne rock djevojke koja se svojim glasom izborila za poziciju na dominantno muškoj sceni. No, istovremeno s uspjehom borila se s unutarnjim demonima i ovisnostima.
   Skoro dvosatni film daje novo shvaćanje bistre i kompleksne žene čiji je iznenadni uzlet i pad izmijenio glazbeni svijet. Prožet je arhivskim snimkama i intervjuima sa zvijezdom, njezinim bendom, prijateljima, bivšim ljubavnicima, članovima obitelji i sestrom Laurom otkrivajući pozadinu te ekstrovertirane scenske „zvijeri“. Lajtmotiv čine isječci iz iskrenih osobnih pisama koje je Joplin pisala roditeljima i voljenima, a koje naglas nadahnuto čita kantautorica Cat Power. Nimalo slučajno: Cat Power svojim južnjačkim izgovorom čita Janisina pisma jer kao malo tko razumije Janisine probleme. I sama je prolazila kroz slične, pa nije nimalo čudno što se uspjela u njih uživjeti i oživjeti ih svojim južnjačkim izgovorom.
      Ipak, kako otkriva „Janis: Little Girl Blue“, nikad se nije potpuno oporavila od progona koji je osjećala kao društvena odmetnica tijekom odrastanja u teksaškom Port Arthuru. Unatoč hrabrosti kojom se razmetala na pozornici i njezinoj nesputanoj, seksualno osviještenoj osobnosti, cijelog je života bila opsjednuta nesigurnošću i potrebom da bude prihvaćena. Kad je otkrila blues, dala je odušak svojoj boli i samoći. Kad je u svitanje hippie ere stigla u San Francisco, dospjela je u zajednicu u kojoj se napokon osjećala prihvaćenom. Na koncu, Janis Joplin je paradoks, pionirka nove vrste ženskog izvođača, koja nikad nije prestala tražiti ljubav i stabilnost i to uvijek pod vlastitim uvjetima.
      Janis Joplin umrla je u 27 godini, 4. listopada 1970. godine od kombinacije alkohola i predoziranja heroinom. Punih 45 godina nakon njene smrti zanimanje za nju nije prestalo, valjda kao ni za još jednu pokojnicu iz kluba 27.
http://www.imdb.com/title/tt3707114/?ref_=fn_al_tt_1

OSCAR ZA NAJBOLJI DOKUMENTARNI FILM
Amy
2015. Asif Kapadia, 128 min. UK/USA
   Nesavršeni film o nesavršenom životu. Tako bi se u najkraćim crtama mogao opisati dokumentarni portret pop ikone Amy Winheouse.
   Dugo očekivani dokumentarac o  glazbenom usponu, ali i burnom životu karizmatične pjevačice Amy Winehouse već u prvom vikendu prikazivanja oborio je britanski rekord. Naime, u samo tri dana film Asifa Kapadija 'Amy' zaradio je čak 519 000 funti i postao najuspješniji dokumentarac u britanskoj povijesti. Redatelj Asif Kapadia okrenuo se arhivskim snimkama i prvim izvorima kako bi priču talentirane pjevačice ispričao njenim riječima, uz pratnju rukom pisanih tekstova i nikad objavljenih pjesama. Bez suvišnih intervencija i moraliziranja, Asif je uključio i dobivene foto i video materijale Amyne obitelji, najboljih prijateljica Juliette Ashby i Laurent Gilbert, te odanog menadžera Nicka Shymanskyja.
   U filmu u kojem Amyna mladost i talent eksplodiraju na ekranu, naglašen je spoj autodestruktivnosti i karizmatičnosti, turbulentni brak, ožiljci iz djetinjstva i roditeljska rastava... Ukratko, Kapadijev film pokazuje da je Amy čitav život bila okružena većim i manjim čudovištima...
   Amy Winehouse umrla je u 27. godini života, 27. srpnja 2011. godine, od trovanja alkoholom. Bila je talent koji se rađa jednom u generaciji. Pisala je pjesme i pjevala od srca, ostavljajući publiku opčinjenu njezinom magijom. Tragično je što se zbog svojih problematičnih veza, globalnog uspjeha i nestandardnog načina života pod povećalom medija potpuno emotivno raspala...
   U arhivskim snimcima koje Kapadija koristi u filmu Amy nas gleda pravo u oči, jedan na jedan. Amy će vas naljutiti, bit će vam neprijatno, skretat ćete pogled, možda i plakati – zato što je to film o nama i vremenu u kome živimo. Vremenu u kome je sve ogoljeno i javno, jeftino i na prodaju ...
http://www.imdb.com/title/tt2870648/?ref_=fn_al_tt_1

POSEBNA PROJEKCIJA / FB / KZV
Mot naturen / Out of Nature, 2014. Ole Giæver,  80 min. NO
Scenarij: Ole Giæver
Uloge: Ole Giæver, Marte Magnusdotter Solem, Sivert Giæver Solem, Rebekka Nystabakk, Ellen Birgitte Winther
   Ole Giæver, redatelj, scenarist i glavni glumac u svom filmu „Van sebe“ kreće na čudan i duhovit put...
   Ole tumači Martina, glavnog lika koji je na rubu krize srednjih godina. Nakon dosadnog radnog dana ispunjenog sanjarenjima, Martin odluči spakirati ruksak i otići u prirodu. Ali čeka ga mirna i na trenutke opasna avantura, jer koliko god zabavno bilo trčati gol po divljini, uvijek možete naletjeti na strance u neočekivanim trenucima. Bez cenzure, egzistencijalan i duhovit, ovo je film o tome što znači biti ljudsko biće i o svemu što nas pokreće i muči... (FMFS Press)    
   S mislima i maštarijama u rasponu od trivijalnih i infantilnih do egzistencijalnih i dubokih, „Van sebe“ je iskren i duhovit portret mladića koji želi izaći iz kalupa... (MFF Press)
   Ono u čemu je ovaj film efikasan je kontrast koji postiže između tog unutarnjeg kosa Martinovih misli i idilične, stabilne i nepokolebljive prirode. U tom smislu su kadrovi proljetno-ljetnje Norveške sa svim tim šumama, brdima, planinama i potocima apsolutno impresivni i čak primamljivi i meni, skeptičnom prema bespućima. Takođe, makar u ranoj fazi „Van sebe“ je nabijen humorom i manično montiran što gledanje nečega što je bazično monodrama (doduše u pokretu i sa ponekim prolaznikom) čini prihvatljivim i širokoj publici... (Marko Stojiljković, FilmNaDan)
   Nedavno sam gledao sjajan norveški film "Mot naturen/Out of Nature" i razveselilo me kada sam čuo da je otkupljen za distribuciju u našim kinima pod naslovom  "Van sebe". Svakako za pogledati; istinski pametan, duhovit, originalan i osvježavajuć film. To je pravi "one man show" Ole Giaevera koji je scenarist, režiser i glavni  gluma... (Nenad Korkut)
   Amanda Awards (Norveški oscar), 2015. Nominacija / Najbolji film, najbolji scenarij
   Berlin International Film Festival 2015. Label Europa Cinemas (Ole Giæver)
   Edinburgh International Film Festival 2015. Nominacija / Najbolji međunarodni film
   Trondheim Internasjonale Filmfestival 2015. Najbolji glumac (Ole Giæver)

http://www.imdb.com/title/tt3596492/

NJEMAČKA U GOSTIMA
Abschied von gestern (Anita G.), 1966. Alexander Kluge, 98 min. DE
Scenarij: Alexander Kluge (prema vlastitoj priči)
Uloge: Alexandra Kluge, Hans Korte, Palma Falck, Ado Riegler, Edith Kuntze-Pellogio
   Redateljeva sestra tumači naslovnu ulogu mlade Anite koja kao imigrantica iz Istočne Njemačke, pokušava naći svoje mjesto u Zapadnoj. Nada se boljem životu, ali dolazi u sukob sa zakonom. Postaje ljubavnica svog šefa, a napušta i njega i posao kada ju lažno optuže za neku krađu. Ne uspijeva naći svoje mjesto ni u prošlom komunističkom ni u suvremenome društvu te postaje lutalica.
   Film je osvojio Srebrnog lava na venecijanskom filmskom festivalu.

 German Film Awards 1989. Special Film Award '40th Anniversary of the Federal Republic of Germany' - Alexander Kluge
 German Film Awards 1967. Film Award in Gold / Outstanding Feature Film
 German Film Awards 1967.Best Performance by an Actress in a Leading Role - Alexandra Kluge
 German Film Awards 1967.Best Performance by an Actor in a Supporting Role - Günter Mack
 German Film Awards 1967.Best Direction - Alexander Kluge
 Venice Film Festival 1966. Cinema 60 Award - Alexander Kluge
 Venice Film Festival 1966. Italian Cinema Clubs Award     Alexander Kluge
 Venice Film Festival 1966. Luis Buñuel Award - Alexander Kluge
 Venice Film Festival 1966. OCIC Award - Honorable Mention - Alexander Kluge
 Venice Film Festival 1966. Special Jury Prize - Alexander Kluge
http://www.imdb.com/title/tt0060063/?ref_=fn_al_tt_1

NJEMAČKA U GOSTIMA
Schonzeit für Füchse, 1966. Peter Schamoni, 92 min. DE
Scenarij: Peter Schamoni, Günter Seuren (prema vlastitom romanu)
Uloge: Helmut Förnbacher, Christian Doermer, Andrea Jonasson, Monika Peitsch, Edda Seippel
   Glavni likovi filma su dva mladića u kasnim dvadesetim godinama koji su dio djetinjstva proživjeli u Drugom svjetskom ratu. U poratnoj Njemačkoj ne vjeruju starijoj generaciji i opiru se društvenim konvencijama koje se od njih očekuju. Jedan od njih živi na seoskom imanju roditelja ne baveći se zapravo ničim, a drugi radi kao novinar u Düsseldorfu. Zajedničko vrijeme provode u lovu cinički komentirajući život u modernoj Njemačkoj.
   Dugometražni prvijenac redatelja Petera Schamonija koji mu je donio i Srebrnog medvjeda na Berlinaleu.
   Berlin Film Festival 1966. Silver Berlin Bear / Special Prize of the Jury - Peter Schamoni
   German Film Awards 1966. Best Performance by an Actress in a Supporting Role - Edda Seippel
   German Film Awards 1966. Best Film Score - Hans Posegga
http://www.imdb.com/title/tt0060946/?ref_=fn_al_tt_1

Censored Voices, 2015. Mor Loushy, 84 min. DE / IL
Scenarij: Mor Loushy, Daniel Sivan
   Autoričina polazišna točka bila je knjiga Avrama Shapira 'Sedmi dan', ali i razgovori koje je 1969. pisac Amos Oz vodio s mladim pripadnicima kibuca nakon njihova povratka iz "šestodnevnog rata" u valu sveopće pobjedničke euforije i nabildane cionističke propagande, kad se David pretvorio u Golijata. Oni mu otvoreno pričaju o svojim ratnim iskustvima, razaranju i užasima rata, ali i o vlastitim strahovima. Pričaju mu kako im je rečeno da prema protivniku ne pokazuju nikakvu samilost i kako je njihov jedini cilj ubiti što veći broj Palestinaca. Njihove brojne žrtve dokazuju da su se strogo držali tih zapovijedi. Pričaju mu i o brojnim silovanjima. Jer Oz nije očekivao da će njihove reakcije biti tako kritične, eksplicitne i radikalne. Zato je te razgovore odlučio objaviti u knjizi, ali izraelska vojna mašinerija je većinu njegovih traka uništila i cenzurirala.
   Spašenim dijelovima tog originalnog footagea autorica je jukstaponirala arhivske snimke filmskih novosti i slike rata. Danas su Ozovi sugovornici prešli sedamdesetu i dovode u pitanje žrtvu koju su podnijeli da bi izvojevali "pobjedu". Njihove ispovijedi nitko dosad u Izraelu nije čuo. I oni se prvi put suočavaju s tim snimkama na kojima će prepoznati vlastite glasove. Zato možda najbliži autoričinu prosedeu ostaje legendarni TV dokumentarac Billa Couturiéa 'Dear America: Letters Home from Vietnam', samo što magnetofonske trake zamjenjuju pisma. Zato užasi počinjeni u tom šestodnevnom ratu na koje se referiraju Ozovi akteri na neki način prizivaju neke novije užase, one koje spominje izvještaj Amnesty Internationala vezan uz lanjski sukob u pojasu Gaze u kojem je ta organizacija optužila Izrael da je počinio ratni zločin. (Dragan  Rubeša)
   Majstorski izveden u svim segmentima, film Cenzurirani glasovi uspješan je korektiv uvjerenju da je izraelska pobjeda 1967. bila brza i jasna operacija. – Boyd van Hoeij, Hollywood Reporter
   Čudesno! – Clive Botting, The Huffington Post
   Inteligentno napravljen dokumentarac i obavezno ‘štivo’ za svakoga tko želi nov pogled na naizgled beskonačan sukob. – India Halstead, Culture Whisper
   Šokantno otvaranje očiju. – David D’Arcy, ScreenDaily
   Pet zvjezdica! Dojmljivo dokumentarno postignuće! – Pnai Plus
   Fantastično snimljeno, provokativan i uzbudljiv sadržaj. – CinemaScope
   U samim svjedočenjima o ratu nema pak ničeg senzacionalnog: priznaju se, s eksplicitnom ili implicitnom osudom, ratni zločini (ubijanje zarobljenih vojnika i civila, protjerivanje domicilnog arapskog stanovništva), kao i spremnost da se od tzv. običnog čovjeka postane stroj koji bez pogovora izvršava i zločinačke zapovijedi, no sve smo to znali i dosad jer vrijedi za svaki rat, iako nije česta pojava da se o tome svjedoči neposredno nakon rata. Zanimljivije su one izjave u kojima se jasno odbija službena propaganda usporedbom progona Arapa s holokaustom ili tvrdnja da sinov nokat za majku vrijedi više od cijelog Zida plača ili neke druge svetinje, jer takvi stavovi izravno udaraju na ideologiju svakog (klero)nacionalizma/patriotizma. ‘Cenzurirani glasovi’ svakako više znače izraelskim i arapskim nego svjetskim gledateljima, ali mora se reći da bismo bili itekako sretni kad bi taj film imao svoj hrvatski pandan, kad bi, makar danas, netko snimio ‘naše dečke’ kako slično zbore o ubijanju staraca i progonu dvjesto tisuća ljudi u ‘Oluji’ i nakon nje... (Damir Radić, Novosti)
http://www.imdb.com/title/tt3457376/?ref_=fn_al_tt_1

Trumbo, 2015. Jay Roach, 124 min. USA
Scenarij: John McNamara, Bruce Cook (book)
Uloge: Bryan Cranston, Diane Lane, Helen Mirren, John Goodman
   Nepatvorena i drska priča o dvostrukom oskarovcu, sasvim posebnom individualcu čiji je talent na kraju ipak prepoznat i nagrađen, usprkos njegovim političkim uvjerenjima. Jedan od najboljih filmova prošle godine (neopravdano izostao sa oscarovske liste nominranih), prati priču o hollywoodskom scenaristu Daltonu Trumbu...
   Trumbov put do uspjeha nije tekao glatko. Naime, krajem 40-ih je godina u takozvanom 'lovu na vještice' (kako se nazivala potjera za američkim komunistima), bio optužen te zatvoren na 10 mjeseci. Pedesetih godina prošlog stoljeća napisao je svoja najbolja djela, scenarije za fimove 'Praznik u Rimu' i 'Neustrašivu'. Naravno, isprva je potpisan netko drugi, no kasnije, kada je rehabilitiran, njegovo je ime vraćeno na filmove. Za oba je scenarija dobio najprestižniju filmsku nagradu - Oscara.   
   Jedan glumac i jedan redatelj su zaslužni za postupni Trumbov povratak. Kirk Douglas mu je predložio da napiše scenarij za 'Spartaka', a za Otta Premingera je napisao scenarij filma 'Egzodus'. Tako je završila 13-godišnja agonija tijekom koje je Trumbo bio na crnoj listi američkih filmaša.

   Dalton Trumbo (9.12.1905. – 10.9.1976.), jedan je od najplodnijih i najznačajnijih književnike svog doba. Svakako je bio uzoran američki građanin u svojoj mladosti. Neovisno o njegovim osobnim političkim uvjerenjima, ovaj odani suprug i otac, kao i pisac velikih ostvarenja, uživao je u sjajnom životu. Međutim, 1940-te su bile vrijeme duboke paranoje u Sjedinjenim Državama. Joseph McCarthy pokušava istjerati komuniste iz svih kuteva, a 1947., Trumbo je bio uhićen i osuđen na zatvor zbog nepoštovanja suda, zajedno s još devet pisaca i režisera. Oni će postati poznati kao "Holivudska desetorica". Našavši se među čuvenom „holivudskom desetoricom“, optužen za navodno pripadništvo komunističkom pokretu, odbio se 1947. braniti pred Odborom predstavničkog doma za antiameričke djelatnosti. Pošto je stavljen na spisak ozloglašenih u filmskoj industriji i osuđen za preziran odnos prema Kongresu, odslužio je zatvorsku kaznu od jedanaest meseci.
   Holivudska desetorica naziv je za listu američkih scenarista, glumaca, režisera, producenata, muzičara i drugih zabavljača i umjetnika kojima je sredinom 20. vijeka bilo zapriječeno zapošljavanje. Nastanak holivudske crne liste svoje korijene ima u specifičnim ekonomskim i političkim okolnostima u kojima su se našli Amerika i svijet 1930-ih i 1940-ih, prije svega u dubokoj krizi koja se očitovala kroz Veliku depresiju a nakon nje i drugi svjetski rat. Naglo osiromašenje širokih slojeva stanovništva koje je početkom 1930-ih uslijedilo nakon sloma njujorške burze je kod velikog dijela tadašnje američke inteligencije, uključujući vodeće književnike i umjetnike, stvorio uvjerenje kako kapitalizam nema budućnost te da se treba okrenuti novim društveno-ekonomskim modelima, uključujući socijalizam koji se tada prakticirao u SSSR-u. Jačanje fašizma u Evropi, protiv koga su se beskompromisno odredili komunisti i ljevičari je također mnoge od njih približilo komunističkoj ideologiji. Iz tih krugova se regrutirao veliki broj kadrova u tadašnjem Hollywoodu. S druge strane su svi ti procesi u desničarskom i antikomunističkom dijelu javnosti postepeno stvarali dojam kako Hollywoodom upravljaju komunisti, odnosno kako američka filmska industrija predstavlja leglo "subverzivnih" i "antiameričkih" elemenata.
   Holivudska crna lista nikada nije postojala u formalnom obliku, ali se njen početak vezuje za rane makartističke progone odnosno odbijanje deset holivudskih scenarista i producenata - tzv. Holivudske desetorice - da svjedoče pred kongresnim Odborom za neameričke aktivnosti. Dan nakon tog događaja, 25. studenog 1947., Filmsko udruženje Amerike, organizacija koja okuplja holivudske poslodavce, dala je izjavu kojom se obavezuje da Holivudsku desetoricu više nikada neće angažirati za svoje projekte. 22. lipnja 1950. je, pak, objavljen antikomunistički pamflet pod imenom Crveni kanali u kome su navedena imena 151 "crvenih fašista" zaposlenih pretežno u radio i televizijskoj industriji; najveći broj tih osoba je nedugo potom otpušten sa svojih radnih mjesta, odnosno prestao biti angažiran. Holivudska crna lista je de facto prestala postojati kada je 1960. Dalton Trambo, jedan od članova Holivudske desetorice, javno angažiran za pisanje scenarija „Spartaka“ i „Exodusa“.
   Osobe sa tzv. crne liste našle su se na njoj zbog njihovih stvarnih ili navodnih radikalno lijevih političkih pogleda, odnosno povezanosti sa Komunističkom partijom SAD i organizacijama koje su se smatrale pro-sovjetskim, komunističkim ili subverzivnim. Dio osoba koje su se našle na listi su uistinu imale ljevičarske i komunističke poglede; dio se na listi našao jednostavno zato što je iz principa podržavao pravo svojih kolega na slobodu izražavanja te je zbog toga smatran njihovim istomišljenicima; dio su lažno optužili, odnosno "prokazali" njihovi kolege iz straha ili osobnih motiva. Iako se po trajanju i posljedicama teško može mjeriti sa nekim sličnim fenomenima u svijetu tadašnjeg vremena, zbog ogromnog uticaja na Hollywood, a kasnije i samog holivudskog uticaja na svjetsku popularnu kulturu, se danas smatra jednom od najpoznatijih čistki 20. vijeka.
   Vjerojatno vas zanimaju i imena koja su se našla na ovim holivudskim crnim listama. Najprije o poznatim filmašima koji su prokazivali svoje kolege: najrevnosnijim se pokazao redatelj Elia Kazan, jedno od najvećih autorskih imena američkog filma. Veliki umjetnik, a tako mali čovjek – to se moglo vidjeti kada je na dodjeli Oscara prije desetak godina dobio Nagradu za životno djelo: više od polovice dvorane ga je izviždalo pokazujući što misle o njemu.
   Od imena koje su se našli na listi desetorice najpoznatiji su bili Dalton Trumbo i redatelj Edward Dmytryk, a na listi od 150 subverzivnih elemenata, tzv. crvenih fašista, u pamfletu objavljenom 1950., našla su se brojna imena američkog kulturnog života: od poznatijih tu su glumci José Ferrer i Edward G. Robinson, pisac Dashiell Hammett, scenarist „Casablance“ Howard Koch, folk pjevač Pete Seeger, jazz glazbenik Artie Show te redatelji Richard Attenborough, Luis Bunuel, Jules Dassin... te kao najveći među njima, Orson Welles...
http://www.imdb.com/title/tt3203606/?ref_=fn_al_tt_1

Trumbo, 2015. Jay Roach, 124 min. USA
Scenarij: John McNamara, Bruce Cook (book)
Uloge: Bryan Cranston, Diane Lane, Helen Mirren, John Goodman
   Nepatvorena i drska priča o dvostrukom oskarovcu, sasvim posebnom individualcu čiji je talent na kraju ipak prepoznat i nagrađen, usprkos njegovim političkim uvjerenjima. Jedan od najboljih filmova prošle godine (neopravdano izostao sa oscarovske liste nominranih), prati priču o hollywoodskom scenaristu Daltonu Trumbu...
   Trumbov put do uspjeha nije tekao glatko. Naime, krajem 40-ih je godina u takozvanom 'lovu na vještice' (kako se nazivala potjera za američkim komunistima), bio optužen te zatvoren na 10 mjeseci. Pedesetih godina prošlog stoljeća napisao je svoja najbolja djela, scenarije za fimove 'Praznik u Rimu' i 'Neustrašivu'. Naravno, isprva je potpisan netko drugi, no kasnije, kada je rehabilitiran, njegovo je ime vraćeno na filmove. Za oba je scenarija dobio najprestižniju filmsku nagradu - Oscara.   
   Jedan glumac i jedan redatelj su zaslužni za postupni Trumbov povratak. Kirk Douglas mu je predložio da napiše scenarij za 'Spartaka', a za Otta Premingera je napisao scenarij filma 'Egzodus'. Tako je završila 13-godišnja agonija tijekom koje je Trumbo bio na crnoj listi američkih filmaša.

   Dalton Trumbo (9.12.1905. – 10.9.1976.), jedan je od najplodnijih i najznačajnijih književnike svog doba. Svakako je bio uzoran američki građanin u svojoj mladosti. Neovisno o njegovim osobnim političkim uvjerenjima, ovaj odani suprug i otac, kao i pisac velikih ostvarenja, uživao je u sjajnom životu. Međutim, 1940-te su bile vrijeme duboke paranoje u Sjedinjenim Državama. Joseph McCarthy pokušava istjerati komuniste iz svih kuteva, a 1947., Trumbo je bio uhićen i osuđen na zatvor zbog nepoštovanja suda, zajedno s još devet pisaca i režisera. Oni će postati poznati kao "Holivudska desetorica". Našavši se među čuvenom „holivudskom desetoricom“, optužen za navodno pripadništvo komunističkom pokretu, odbio se 1947. braniti pred Odborom predstavničkog doma za antiameričke djelatnosti. Pošto je stavljen na spisak ozloglašenih u filmskoj industriji i osuđen za preziran odnos prema Kongresu, odslužio je zatvorsku kaznu od jedanaest meseci.
   Holivudska desetorica naziv je za listu američkih scenarista, glumaca, režisera, producenata, muzičara i drugih zabavljača i umjetnika kojima je sredinom 20. vijeka bilo zapriječeno zapošljavanje. Nastanak holivudske crne liste svoje korijene ima u specifičnim ekonomskim i političkim okolnostima u kojima su se našli Amerika i svijet 1930-ih i 1940-ih, prije svega u dubokoj krizi koja se očitovala kroz Veliku depresiju a nakon nje i drugi svjetski rat. Naglo osiromašenje širokih slojeva stanovništva koje je početkom 1930-ih uslijedilo nakon sloma njujorške burze je kod velikog dijela tadašnje američke inteligencije, uključujući vodeće književnike i umjetnike, stvorio uvjerenje kako kapitalizam nema budućnost te da se treba okrenuti novim društveno-ekonomskim modelima, uključujući socijalizam koji se tada prakticirao u SSSR-u. Jačanje fašizma u Evropi, protiv koga su se beskompromisno odredili komunisti i ljevičari je također mnoge od njih približilo komunističkoj ideologiji. Iz tih krugova se regrutirao veliki broj kadrova u tadašnjem Hollywoodu. S druge strane su svi ti procesi u desničarskom i antikomunističkom dijelu javnosti postepeno stvarali dojam kako Hollywoodom upravljaju komunisti, odnosno kako američka filmska industrija predstavlja leglo "subverzivnih" i "antiameričkih" elemenata.
   Holivudska crna lista nikada nije postojala u formalnom obliku, ali se njen početak vezuje za rane makartističke progone odnosno odbijanje deset holivudskih scenarista i producenata - tzv. Holivudske desetorice - da svjedoče pred kongresnim Odborom za neameričke aktivnosti. Dan nakon tog događaja, 25. studenog 1947., Filmsko udruženje Amerike, organizacija koja okuplja holivudske poslodavce, dala je izjavu kojom se obavezuje da Holivudsku desetoricu više nikada neće angažirati za svoje projekte. 22. lipnja 1950. je, pak, objavljen antikomunistički pamflet pod imenom Crveni kanali u kome su navedena imena 151 "crvenih fašista" zaposlenih pretežno u radio i televizijskoj industriji; najveći broj tih osoba je nedugo potom otpušten sa svojih radnih mjesta, odnosno prestao biti angažiran. Holivudska crna lista je de facto prestala postojati kada je 1960. Dalton Trambo, jedan od članova Holivudske desetorice, javno angažiran za pisanje scenarija „Spartaka“ i „Exodusa“.
   Osobe sa tzv. crne liste našle su se na njoj zbog njihovih stvarnih ili navodnih radikalno lijevih političkih pogleda, odnosno povezanosti sa Komunističkom partijom SAD i organizacijama koje su se smatrale pro-sovjetskim, komunističkim ili subverzivnim. Dio osoba koje su se našle na listi su uistinu imale ljevičarske i komunističke poglede; dio se na listi našao jednostavno zato što je iz principa podržavao pravo svojih kolega na slobodu izražavanja te je zbog toga smatran njihovim istomišljenicima; dio su lažno optužili, odnosno "prokazali" njihovi kolege iz straha ili osobnih motiva. Iako se po trajanju i posljedicama teško može mjeriti sa nekim sličnim fenomenima u svijetu tadašnjeg vremena, zbog ogromnog uticaja na Hollywood, a kasnije i samog holivudskog uticaja na svjetsku popularnu kulturu, se danas smatra jednom od najpoznatijih čistki 20. vijeka.
   Vjerojatno vas zanimaju i imena koja su se našla na ovim holivudskim crnim listama. Najprije o poznatim filmašima koji su prokazivali svoje kolege: najrevnosnijim se pokazao redatelj Elia Kazan, jedno od najvećih autorskih imena američkog filma. Veliki umjetnik, a tako mali čovjek – to se moglo vidjeti kada je na dodjeli Oscara prije desetak godina dobio Nagradu za životno djelo: više od polovice dvorane ga je izviždalo pokazujući što misle o njemu.
   Od imena koje su se našli na listi desetorice najpoznatiji su bili Dalton Trumbo i redatelj Edward Dmytryk, a na listi od 150 subverzivnih elemenata, tzv. crvenih fašista, u pamfletu objavljenom 1950., našla su se brojna imena američkog kulturnog života: od poznatijih tu su glumci José Ferrer i Edward G. Robinson, pisac Dashiell Hammett, scenarist „Casablance“ Howard Koch, folk pjevač Pete Seeger, jazz glazbenik Artie Show te redatelji Richard Attenborough, Luis Bunuel, Jules Dassin... te kao najveći među njima, Orson Welles...
http://www.imdb.com/title/tt3203606/?ref_=fn_al_tt_1

Censored Voices, 2015. Mor Loushy, 84 min. DE / IL
Scenarij: Mor Loushy, Daniel Sivan
   Autoričina polazišna točka bila je knjiga Avrama Shapira 'Sedmi dan', ali i razgovori koje je 1969. pisac Amos Oz vodio s mladim pripadnicima kibuca nakon njihova povratka iz "šestodnevnog rata" u valu sveopće pobjedničke euforije i nabildane cionističke propagande, kad se David pretvorio u Golijata. Oni mu otvoreno pričaju o svojim ratnim iskustvima, razaranju i užasima rata, ali i o vlastitim strahovima. Pričaju mu kako im je rečeno da prema protivniku ne pokazuju nikakvu samilost i kako je njihov jedini cilj ubiti što veći broj Palestinaca. Njihove brojne žrtve dokazuju da su se strogo držali tih zapovijedi. Pričaju mu i o brojnim silovanjima. Jer Oz nije očekivao da će njihove reakcije biti tako kritične, eksplicitne i radikalne. Zato je te razgovore odlučio objaviti u knjizi, ali izraelska vojna mašinerija je većinu njegovih traka uništila i cenzurirala.
   Spašenim dijelovima tog originalnog footagea autorica je jukstaponirala arhivske snimke filmskih novosti i slike rata. Danas su Ozovi sugovornici prešli sedamdesetu i dovode u pitanje žrtvu koju su podnijeli da bi izvojevali "pobjedu". Njihove ispovijedi nitko dosad u Izraelu nije čuo. I oni se prvi put suočavaju s tim snimkama na kojima će prepoznati vlastite glasove. Zato možda najbliži autoričinu prosedeu ostaje legendarni TV dokumentarac Billa Couturiéa 'Dear America: Letters Home from Vietnam', samo što magnetofonske trake zamjenjuju pisma. Zato užasi počinjeni u tom šestodnevnom ratu na koje se referiraju Ozovi akteri na neki način prizivaju neke novije užase, one koje spominje izvještaj Amnesty Internationala vezan uz lanjski sukob u pojasu Gaze u kojem je ta organizacija optužila Izrael da je počinio ratni zločin. (Dragan  Rubeša)
   Majstorski izveden u svim segmentima, film Cenzurirani glasovi uspješan je korektiv uvjerenju da je izraelska pobjeda 1967. bila brza i jasna operacija. – Boyd van Hoeij, Hollywood Reporter
   Čudesno! – Clive Botting, The Huffington Post
   Inteligentno napravljen dokumentarac i obavezno ‘štivo’ za svakoga tko želi nov pogled na naizgled beskonačan sukob. – India Halstead, Culture Whisper
   Šokantno otvaranje očiju. – David D’Arcy, ScreenDaily
   Pet zvjezdica! Dojmljivo dokumentarno postignuće! – Pnai Plus
   Fantastično snimljeno, provokativan i uzbudljiv sadržaj. – CinemaScope
   U samim svjedočenjima o ratu nema pak ničeg senzacionalnog: priznaju se, s eksplicitnom ili implicitnom osudom, ratni zločini (ubijanje zarobljenih vojnika i civila, protjerivanje domicilnog arapskog stanovništva), kao i spremnost da se od tzv. običnog čovjeka postane stroj koji bez pogovora izvršava i zločinačke zapovijedi, no sve smo to znali i dosad jer vrijedi za svaki rat, iako nije česta pojava da se o tome svjedoči neposredno nakon rata. Zanimljivije su one izjave u kojima se jasno odbija službena propaganda usporedbom progona Arapa s holokaustom ili tvrdnja da sinov nokat za majku vrijedi više od cijelog Zida plača ili neke druge svetinje, jer takvi stavovi izravno udaraju na ideologiju svakog (klero)nacionalizma/patriotizma. ‘Cenzurirani glasovi’ svakako više znače izraelskim i arapskim nego svjetskim gledateljima, ali mora se reći da bismo bili itekako sretni kad bi taj film imao svoj hrvatski pandan, kad bi, makar danas, netko snimio ‘naše dečke’ kako slično zbore o ubijanju staraca i progonu dvjesto tisuća ljudi u ‘Oluji’ i nakon nje... (Damir Radić, Novosti)
http://www.imdb.com/title/tt3457376/?ref_=fn_al_tt_1

Censored Voices, 2015. Mor Loushy, 84 min. DE / IL
Scenarij: Mor Loushy, Daniel Sivan
   Autoričina polazišna točka bila je knjiga Avrama Shapira 'Sedmi dan', ali i razgovori koje je 1969. pisac Amos Oz vodio s mladim pripadnicima kibuca nakon njihova povratka iz "šestodnevnog rata" u valu sveopće pobjedničke euforije i nabildane cionističke propagande, kad se David pretvorio u Golijata. Oni mu otvoreno pričaju o svojim ratnim iskustvima, razaranju i užasima rata, ali i o vlastitim strahovima. Pričaju mu kako im je rečeno da prema protivniku ne pokazuju nikakvu samilost i kako je njihov jedini cilj ubiti što veći broj Palestinaca. Njihove brojne žrtve dokazuju da su se strogo držali tih zapovijedi. Pričaju mu i o brojnim silovanjima. Jer Oz nije očekivao da će njihove reakcije biti tako kritične, eksplicitne i radikalne. Zato je te razgovore odlučio objaviti u knjizi, ali izraelska vojna mašinerija je većinu njegovih traka uništila i cenzurirala.
   Spašenim dijelovima tog originalnog footagea autorica je jukstaponirala arhivske snimke filmskih novosti i slike rata. Danas su Ozovi sugovornici prešli sedamdesetu i dovode u pitanje žrtvu koju su podnijeli da bi izvojevali "pobjedu". Njihove ispovijedi nitko dosad u Izraelu nije čuo. I oni se prvi put suočavaju s tim snimkama na kojima će prepoznati vlastite glasove. Zato možda najbliži autoričinu prosedeu ostaje legendarni TV dokumentarac Billa Couturiéa 'Dear America: Letters Home from Vietnam', samo što magnetofonske trake zamjenjuju pisma. Zato užasi počinjeni u tom šestodnevnom ratu na koje se referiraju Ozovi akteri na neki način prizivaju neke novije užase, one koje spominje izvještaj Amnesty Internationala vezan uz lanjski sukob u pojasu Gaze u kojem je ta organizacija optužila Izrael da je počinio ratni zločin. (Dragan  Rubeša)
   Majstorski izveden u svim segmentima, film Cenzurirani glasovi uspješan je korektiv uvjerenju da je izraelska pobjeda 1967. bila brza i jasna operacija. – Boyd van Hoeij, Hollywood Reporter
   Čudesno! – Clive Botting, The Huffington Post
   Inteligentno napravljen dokumentarac i obavezno ‘štivo’ za svakoga tko želi nov pogled na naizgled beskonačan sukob. – India Halstead, Culture Whisper
   Šokantno otvaranje očiju. – David D’Arcy, ScreenDaily
   Pet zvjezdica! Dojmljivo dokumentarno postignuće! – Pnai Plus
   Fantastično snimljeno, provokativan i uzbudljiv sadržaj. – CinemaScope
   U samim svjedočenjima o ratu nema pak ničeg senzacionalnog: priznaju se, s eksplicitnom ili implicitnom osudom, ratni zločini (ubijanje zarobljenih vojnika i civila, protjerivanje domicilnog arapskog stanovništva), kao i spremnost da se od tzv. običnog čovjeka postane stroj koji bez pogovora izvršava i zločinačke zapovijedi, no sve smo to znali i dosad jer vrijedi za svaki rat, iako nije česta pojava da se o tome svjedoči neposredno nakon rata. Zanimljivije su one izjave u kojima se jasno odbija službena propaganda usporedbom progona Arapa s holokaustom ili tvrdnja da sinov nokat za majku vrijedi više od cijelog Zida plača ili neke druge svetinje, jer takvi stavovi izravno udaraju na ideologiju svakog (klero)nacionalizma/patriotizma. ‘Cenzurirani glasovi’ svakako više znače izraelskim i arapskim nego svjetskim gledateljima, ali mora se reći da bismo bili itekako sretni kad bi taj film imao svoj hrvatski pandan, kad bi, makar danas, netko snimio ‘naše dečke’ kako slično zbore o ubijanju staraca i progonu dvjesto tisuća ljudi u ‘Oluji’ i nakon nje... (Damir Radić, Novosti)
http://www.imdb.com/title/tt3457376/?ref_=fn_al_tt_1

Trumbo, 2015. Jay Roach, 124 min. USA
Scenarij: John McNamara, Bruce Cook (book)
Uloge: Bryan Cranston, Diane Lane, Helen Mirren, John Goodman
   Nepatvorena i drska priča o dvostrukom oskarovcu, sasvim posebnom individualcu čiji je talent na kraju ipak prepoznat i nagrađen, usprkos njegovim političkim uvjerenjima. Jedan od najboljih filmova prošle godine (neopravdano izostao sa oscarovske liste nominranih), prati priču o hollywoodskom scenaristu Daltonu Trumbu...
   Trumbov put do uspjeha nije tekao glatko. Naime, krajem 40-ih je godina u takozvanom 'lovu na vještice' (kako se nazivala potjera za američkim komunistima), bio optužen te zatvoren na 10 mjeseci. Pedesetih godina prošlog stoljeća napisao je svoja najbolja djela, scenarije za fimove 'Praznik u Rimu' i 'Neustrašivu'. Naravno, isprva je potpisan netko drugi, no kasnije, kada je rehabilitiran, njegovo je ime vraćeno na filmove. Za oba je scenarija dobio najprestižniju filmsku nagradu - Oscara.   
   Jedan glumac i jedan redatelj su zaslužni za postupni Trumbov povratak. Kirk Douglas mu je predložio da napiše scenarij za 'Spartaka', a za Otta Premingera je napisao scenarij filma 'Egzodus'. Tako je završila 13-godišnja agonija tijekom koje je Trumbo bio na crnoj listi američkih filmaša.

   Dalton Trumbo (9.12.1905. – 10.9.1976.), jedan je od najplodnijih i najznačajnijih književnike svog doba. Svakako je bio uzoran američki građanin u svojoj mladosti. Neovisno o njegovim osobnim političkim uvjerenjima, ovaj odani suprug i otac, kao i pisac velikih ostvarenja, uživao je u sjajnom životu. Međutim, 1940-te su bile vrijeme duboke paranoje u Sjedinjenim Državama. Joseph McCarthy pokušava istjerati komuniste iz svih kuteva, a 1947., Trumbo je bio uhićen i osuđen na zatvor zbog nepoštovanja suda, zajedno s još devet pisaca i režisera. Oni će postati poznati kao "Holivudska desetorica". Našavši se među čuvenom „holivudskom desetoricom“, optužen za navodno pripadništvo komunističkom pokretu, odbio se 1947. braniti pred Odborom predstavničkog doma za antiameričke djelatnosti. Pošto je stavljen na spisak ozloglašenih u filmskoj industriji i osuđen za preziran odnos prema Kongresu, odslužio je zatvorsku kaznu od jedanaest meseci.
   Holivudska desetorica naziv je za listu američkih scenarista, glumaca, režisera, producenata, muzičara i drugih zabavljača i umjetnika kojima je sredinom 20. vijeka bilo zapriječeno zapošljavanje. Nastanak holivudske crne liste svoje korijene ima u specifičnim ekonomskim i političkim okolnostima u kojima su se našli Amerika i svijet 1930-ih i 1940-ih, prije svega u dubokoj krizi koja se očitovala kroz Veliku depresiju a nakon nje i drugi svjetski rat. Naglo osiromašenje širokih slojeva stanovništva koje je početkom 1930-ih uslijedilo nakon sloma njujorške burze je kod velikog dijela tadašnje američke inteligencije, uključujući vodeće književnike i umjetnike, stvorio uvjerenje kako kapitalizam nema budućnost te da se treba okrenuti novim društveno-ekonomskim modelima, uključujući socijalizam koji se tada prakticirao u SSSR-u. Jačanje fašizma u Evropi, protiv koga su se beskompromisno odredili komunisti i ljevičari je također mnoge od njih približilo komunističkoj ideologiji. Iz tih krugova se regrutirao veliki broj kadrova u tadašnjem Hollywoodu. S druge strane su svi ti procesi u desničarskom i antikomunističkom dijelu javnosti postepeno stvarali dojam kako Hollywoodom upravljaju komunisti, odnosno kako američka filmska industrija predstavlja leglo "subverzivnih" i "antiameričkih" elemenata.
   Holivudska crna lista nikada nije postojala u formalnom obliku, ali se njen početak vezuje za rane makartističke progone odnosno odbijanje deset holivudskih scenarista i producenata - tzv. Holivudske desetorice - da svjedoče pred kongresnim Odborom za neameričke aktivnosti. Dan nakon tog događaja, 25. studenog 1947., Filmsko udruženje Amerike, organizacija koja okuplja holivudske poslodavce, dala je izjavu kojom se obavezuje da Holivudsku desetoricu više nikada neće angažirati za svoje projekte. 22. lipnja 1950. je, pak, objavljen antikomunistički pamflet pod imenom Crveni kanali u kome su navedena imena 151 "crvenih fašista" zaposlenih pretežno u radio i televizijskoj industriji; najveći broj tih osoba je nedugo potom otpušten sa svojih radnih mjesta, odnosno prestao biti angažiran. Holivudska crna lista je de facto prestala postojati kada je 1960. Dalton Trambo, jedan od članova Holivudske desetorice, javno angažiran za pisanje scenarija „Spartaka“ i „Exodusa“.
   Osobe sa tzv. crne liste našle su se na njoj zbog njihovih stvarnih ili navodnih radikalno lijevih političkih pogleda, odnosno povezanosti sa Komunističkom partijom SAD i organizacijama koje su se smatrale pro-sovjetskim, komunističkim ili subverzivnim. Dio osoba koje su se našle na listi su uistinu imale ljevičarske i komunističke poglede; dio se na listi našao jednostavno zato što je iz principa podržavao pravo svojih kolega na slobodu izražavanja te je zbog toga smatran njihovim istomišljenicima; dio su lažno optužili, odnosno "prokazali" njihovi kolege iz straha ili osobnih motiva. Iako se po trajanju i posljedicama teško može mjeriti sa nekim sličnim fenomenima u svijetu tadašnjeg vremena, zbog ogromnog uticaja na Hollywood, a kasnije i samog holivudskog uticaja na svjetsku popularnu kulturu, se danas smatra jednom od najpoznatijih čistki 20. vijeka.
   Vjerojatno vas zanimaju i imena koja su se našla na ovim holivudskim crnim listama. Najprije o poznatim filmašima koji su prokazivali svoje kolege: najrevnosnijim se pokazao redatelj Elia Kazan, jedno od najvećih autorskih imena američkog filma. Veliki umjetnik, a tako mali čovjek – to se moglo vidjeti kada je na dodjeli Oscara prije desetak godina dobio Nagradu za životno djelo: više od polovice dvorane ga je izviždalo pokazujući što misle o njemu.
   Od imena koje su se našli na listi desetorice najpoznatiji su bili Dalton Trumbo i redatelj Edward Dmytryk, a na listi od 150 subverzivnih elemenata, tzv. crvenih fašista, u pamfletu objavljenom 1950., našla su se brojna imena američkog kulturnog života: od poznatijih tu su glumci José Ferrer i Edward G. Robinson, pisac Dashiell Hammett, scenarist „Casablance“ Howard Koch, folk pjevač Pete Seeger, jazz glazbenik Artie Show te redatelji Richard Attenborough, Luis Bunuel, Jules Dassin... te kao najveći među njima, Orson Welles...
http://www.imdb.com/title/tt3203606/?ref_=fn_al_tt_1

Trumbo, 2015. Jay Roach, 124 min. USA
Scenarij: John McNamara, Bruce Cook (book)
Uloge: Bryan Cranston, Diane Lane, Helen Mirren, John Goodman
   Nepatvorena i drska priča o dvostrukom oskarovcu, sasvim posebnom individualcu čiji je talent na kraju ipak prepoznat i nagrađen, usprkos njegovim političkim uvjerenjima. Jedan od najboljih filmova prošle godine (neopravdano izostao sa oscarovske liste nominranih), prati priču o hollywoodskom scenaristu Daltonu Trumbu...
   Trumbov put do uspjeha nije tekao glatko. Naime, krajem 40-ih je godina u takozvanom 'lovu na vještice' (kako se nazivala potjera za američkim komunistima), bio optužen te zatvoren na 10 mjeseci. Pedesetih godina prošlog stoljeća napisao je svoja najbolja djela, scenarije za fimove 'Praznik u Rimu' i 'Neustrašivu'. Naravno, isprva je potpisan netko drugi, no kasnije, kada je rehabilitiran, njegovo je ime vraćeno na filmove. Za oba je scenarija dobio najprestižniju filmsku nagradu - Oscara.   
   Jedan glumac i jedan redatelj su zaslužni za postupni Trumbov povratak. Kirk Douglas mu je predložio da napiše scenarij za 'Spartaka', a za Otta Premingera je napisao scenarij filma 'Egzodus'. Tako je završila 13-godišnja agonija tijekom koje je Trumbo bio na crnoj listi američkih filmaša.

   Dalton Trumbo (9.12.1905. – 10.9.1976.), jedan je od najplodnijih i najznačajnijih književnike svog doba. Svakako je bio uzoran američki građanin u svojoj mladosti. Neovisno o njegovim osobnim političkim uvjerenjima, ovaj odani suprug i otac, kao i pisac velikih ostvarenja, uživao je u sjajnom životu. Međutim, 1940-te su bile vrijeme duboke paranoje u Sjedinjenim Državama. Joseph McCarthy pokušava istjerati komuniste iz svih kuteva, a 1947., Trumbo je bio uhićen i osuđen na zatvor zbog nepoštovanja suda, zajedno s još devet pisaca i režisera. Oni će postati poznati kao "Holivudska desetorica". Našavši se među čuvenom „holivudskom desetoricom“, optužen za navodno pripadništvo komunističkom pokretu, odbio se 1947. braniti pred Odborom predstavničkog doma za antiameričke djelatnosti. Pošto je stavljen na spisak ozloglašenih u filmskoj industriji i osuđen za preziran odnos prema Kongresu, odslužio je zatvorsku kaznu od jedanaest meseci.
   Holivudska desetorica naziv je za listu američkih scenarista, glumaca, režisera, producenata, muzičara i drugih zabavljača i umjetnika kojima je sredinom 20. vijeka bilo zapriječeno zapošljavanje. Nastanak holivudske crne liste svoje korijene ima u specifičnim ekonomskim i političkim okolnostima u kojima su se našli Amerika i svijet 1930-ih i 1940-ih, prije svega u dubokoj krizi koja se očitovala kroz Veliku depresiju a nakon nje i drugi svjetski rat. Naglo osiromašenje širokih slojeva stanovništva koje je početkom 1930-ih uslijedilo nakon sloma njujorške burze je kod velikog dijela tadašnje američke inteligencije, uključujući vodeće književnike i umjetnike, stvorio uvjerenje kako kapitalizam nema budućnost te da se treba okrenuti novim društveno-ekonomskim modelima, uključujući socijalizam koji se tada prakticirao u SSSR-u. Jačanje fašizma u Evropi, protiv koga su se beskompromisno odredili komunisti i ljevičari je također mnoge od njih približilo komunističkoj ideologiji. Iz tih krugova se regrutirao veliki broj kadrova u tadašnjem Hollywoodu. S druge strane su svi ti procesi u desničarskom i antikomunističkom dijelu javnosti postepeno stvarali dojam kako Hollywoodom upravljaju komunisti, odnosno kako američka filmska industrija predstavlja leglo "subverzivnih" i "antiameričkih" elemenata.
   Holivudska crna lista nikada nije postojala u formalnom obliku, ali se njen početak vezuje za rane makartističke progone odnosno odbijanje deset holivudskih scenarista i producenata - tzv. Holivudske desetorice - da svjedoče pred kongresnim Odborom za neameričke aktivnosti. Dan nakon tog događaja, 25. studenog 1947., Filmsko udruženje Amerike, organizacija koja okuplja holivudske poslodavce, dala je izjavu kojom se obavezuje da Holivudsku desetoricu više nikada neće angažirati za svoje projekte. 22. lipnja 1950. je, pak, objavljen antikomunistički pamflet pod imenom Crveni kanali u kome su navedena imena 151 "crvenih fašista" zaposlenih pretežno u radio i televizijskoj industriji; najveći broj tih osoba je nedugo potom otpušten sa svojih radnih mjesta, odnosno prestao biti angažiran. Holivudska crna lista je de facto prestala postojati kada je 1960. Dalton Trambo, jedan od članova Holivudske desetorice, javno angažiran za pisanje scenarija „Spartaka“ i „Exodusa“.
   Osobe sa tzv. crne liste našle su se na njoj zbog njihovih stvarnih ili navodnih radikalno lijevih političkih pogleda, odnosno povezanosti sa Komunističkom partijom SAD i organizacijama koje su se smatrale pro-sovjetskim, komunističkim ili subverzivnim. Dio osoba koje su se našle na listi su uistinu imale ljevičarske i komunističke poglede; dio se na listi našao jednostavno zato što je iz principa podržavao pravo svojih kolega na slobodu izražavanja te je zbog toga smatran njihovim istomišljenicima; dio su lažno optužili, odnosno "prokazali" njihovi kolege iz straha ili osobnih motiva. Iako se po trajanju i posljedicama teško može mjeriti sa nekim sličnim fenomenima u svijetu tadašnjeg vremena, zbog ogromnog uticaja na Hollywood, a kasnije i samog holivudskog uticaja na svjetsku popularnu kulturu, se danas smatra jednom od najpoznatijih čistki 20. vijeka.
   Vjerojatno vas zanimaju i imena koja su se našla na ovim holivudskim crnim listama. Najprije o poznatim filmašima koji su prokazivali svoje kolege: najrevnosnijim se pokazao redatelj Elia Kazan, jedno od najvećih autorskih imena američkog filma. Veliki umjetnik, a tako mali čovjek – to se moglo vidjeti kada je na dodjeli Oscara prije desetak godina dobio Nagradu za životno djelo: više od polovice dvorane ga je izviždalo pokazujući što misle o njemu.
   Od imena koje su se našli na listi desetorice najpoznatiji su bili Dalton Trumbo i redatelj Edward Dmytryk, a na listi od 150 subverzivnih elemenata, tzv. crvenih fašista, u pamfletu objavljenom 1950., našla su se brojna imena američkog kulturnog života: od poznatijih tu su glumci José Ferrer i Edward G. Robinson, pisac Dashiell Hammett, scenarist „Casablance“ Howard Koch, folk pjevač Pete Seeger, jazz glazbenik Artie Show te redatelji Richard Attenborough, Luis Bunuel, Jules Dassin... te kao najveći među njima, Orson Welles...
http://www.imdb.com/title/tt3203606/?ref_=fn_al_tt_1

Censored Voices, 2015. Mor Loushy, 84 min. DE / IL
Scenarij: Mor Loushy, Daniel Sivan
   Autoričina polazišna točka bila je knjiga Avrama Shapira 'Sedmi dan', ali i razgovori koje je 1969. pisac Amos Oz vodio s mladim pripadnicima kibuca nakon njihova povratka iz "šestodnevnog rata" u valu sveopće pobjedničke euforije i nabildane cionističke propagande, kad se David pretvorio u Golijata. Oni mu otvoreno pričaju o svojim ratnim iskustvima, razaranju i užasima rata, ali i o vlastitim strahovima. Pričaju mu kako im je rečeno da prema protivniku ne pokazuju nikakvu samilost i kako je njihov jedini cilj ubiti što veći broj Palestinaca. Njihove brojne žrtve dokazuju da su se strogo držali tih zapovijedi. Pričaju mu i o brojnim silovanjima. Jer Oz nije očekivao da će njihove reakcije biti tako kritične, eksplicitne i radikalne. Zato je te razgovore odlučio objaviti u knjizi, ali izraelska vojna mašinerija je većinu njegovih traka uništila i cenzurirala.
   Spašenim dijelovima tog originalnog footagea autorica je jukstaponirala arhivske snimke filmskih novosti i slike rata. Danas su Ozovi sugovornici prešli sedamdesetu i dovode u pitanje žrtvu koju su podnijeli da bi izvojevali "pobjedu". Njihove ispovijedi nitko dosad u Izraelu nije čuo. I oni se prvi put suočavaju s tim snimkama na kojima će prepoznati vlastite glasove. Zato možda najbliži autoričinu prosedeu ostaje legendarni TV dokumentarac Billa Couturiéa 'Dear America: Letters Home from Vietnam', samo što magnetofonske trake zamjenjuju pisma. Zato užasi počinjeni u tom šestodnevnom ratu na koje se referiraju Ozovi akteri na neki način prizivaju neke novije užase, one koje spominje izvještaj Amnesty Internationala vezan uz lanjski sukob u pojasu Gaze u kojem je ta organizacija optužila Izrael da je počinio ratni zločin. (Dragan  Rubeša)
   Majstorski izveden u svim segmentima, film Cenzurirani glasovi uspješan je korektiv uvjerenju da je izraelska pobjeda 1967. bila brza i jasna operacija. – Boyd van Hoeij, Hollywood Reporter
   Čudesno! – Clive Botting, The Huffington Post
   Inteligentno napravljen dokumentarac i obavezno ‘štivo’ za svakoga tko želi nov pogled na naizgled beskonačan sukob. – India Halstead, Culture Whisper
   Šokantno otvaranje očiju. – David D’Arcy, ScreenDaily
   Pet zvjezdica! Dojmljivo dokumentarno postignuće! – Pnai Plus
   Fantastično snimljeno, provokativan i uzbudljiv sadržaj. – CinemaScope
   U samim svjedočenjima o ratu nema pak ničeg senzacionalnog: priznaju se, s eksplicitnom ili implicitnom osudom, ratni zločini (ubijanje zarobljenih vojnika i civila, protjerivanje domicilnog arapskog stanovništva), kao i spremnost da se od tzv. običnog čovjeka postane stroj koji bez pogovora izvršava i zločinačke zapovijedi, no sve smo to znali i dosad jer vrijedi za svaki rat, iako nije česta pojava da se o tome svjedoči neposredno nakon rata. Zanimljivije su one izjave u kojima se jasno odbija službena propaganda usporedbom progona Arapa s holokaustom ili tvrdnja da sinov nokat za majku vrijedi više od cijelog Zida plača ili neke druge svetinje, jer takvi stavovi izravno udaraju na ideologiju svakog (klero)nacionalizma/patriotizma. ‘Cenzurirani glasovi’ svakako više znače izraelskim i arapskim nego svjetskim gledateljima, ali mora se reći da bismo bili itekako sretni kad bi taj film imao svoj hrvatski pandan, kad bi, makar danas, netko snimio ‘naše dečke’ kako slično zbore o ubijanju staraca i progonu dvjesto tisuća ljudi u ‘Oluji’ i nakon nje... (Damir Radić, Novosti)
http://www.imdb.com/title/tt3457376/?ref_=fn_al_tt_1

IMDB

L'albero degli zoccoli, 1978. Ermanno Olmi, 185 min. IT
Scenarij: Ermanno Olmi
Uloge:  Luigi Ornaghi, Francesca Moriggi, Omar Brignoli, Antonio Ferrari, Teresa Brescianini
   Film priča o nevoljama siromašne farmerske obitelji u Italiji početkom dvadesetoga stoljeća, koja preživljava obrađujući tuđu zemlju. Žive teškim životom, no odlučuju se dodatno žrtvovati da bi pametnome dječaku omogućili školovanje. On mora svakog jutra propješačiti dug put do škole, a kada mu se istroše cipele, obitelj nema novca za nove...
   Podrijetlom iz ruralne obitelji iz sjeverne Lombardije, Olmi je u „Stablu za klompe“ – kao scenarist, redatelj, direktor fotografije i montažer – učinio posvetu svojim precima i njihovu jednostavnu, ali tegobnu načinu života. Ova diiskretno pastoralna, ali i prigušeno dramatična kronika života lombardijskih seljaka nadničara potkraj XIX. st. osvajač je Grand Prix na festivalu u Cannesu.
   Mireći u filmu neorealističko dokumentarno (naturščici, dijalekt, naturalni objekti, fragmentarnost...) s igranim (raskadriranost, stanovita montažna kontinuitetnost scena), Olmi djelo duboko prožima neskrivenom nježnošću i ljubavlju prema tom svijetu na rubu; no, da ne bi i sam ostao gluh na njihove gorljive svakodnevne molitve upućene bogu, autor će u moćnim neovozemaljskim skladbama Johanna Sebastiana Bacha naći dostojna posrednika između neba i zemlje; skladateljeve će božanske harmonije (što se u filmu javljaju po strogo određenu ključu i uvijek na onim mjestima gdje se, unatoč zanijekanoj ljudskosti, život nastavlja ili gdje se tiho slave male ritualnosti na kojima i počiva život) zapravo uspostaviti duboko prisan dosluh s nesretnim junacima Olmijeva djela uznoseći ih na pijedestal čuvara izvornih ljudskih vrijednosti, šapćući im da nisu sami...(Petar Krelja)

IMDB

French CanCan, 1955. Jean Renoir, 115 min. FR
Scenarij: Jean Renoir (adaptation), André-Paul Antoine (idea)
Uloge: Jean Gabin, Françoise Arnoul, María Félix
   Pariz, Montmartre, potkraj XIX.st. Ziedler, kabaretski impresario u srednjim godinama, u posljednje vrijeme neuspješan u svojim poslovnim potezima, traži izlaz. Kad upozna dražesnu pralju Nini, uvjeren u njezinu darovitost, nagovara baruna Waltera da uloži novac u obnovu kazališta Moulin Rouge u kojemu bi glavnu atrakciju predstavljala upravo Nini, odnosno pučki ples can can. Istodobno, Ziedler i Nini stupaju u ljubavnu vezu što izaziva gnjev Ziedlerove dotadašnje ljubavnice Lole de Castro, barunove prijateljice, ali impresario se ne da pokolebati...
   Kada se Jean Renoir, nakon 13 godina izgnanstva, vratio u Francusku na kraju 1953, osjećao se kao da iznova započinje svoju karijeru. Njegovi hollywoodski filmovi nisu previše cijenjeni, čak ni „The River“ (1951) ili pak „The Golden Coach“ (1953), koji su snimljeni u Indiji i Italiji, nisu imali dovoljno uspjeha te tako spase njegovj međunarodni položaj koji je imao među gledateljima. Kritični konsenzus je izjavio da je on umjetnik u opadanju. Postojali su, naravno, izuzeci, a jedan od najbitnijih je Cahiers du Cinéma, časopis koji je osnovan 1951. godine. Cahiers se suprotstavio mišljenju da je američki Renoir samo blijeda refleksija francuskog. André Bazin, urednik časopisa, je smatrao da je Renoirov stil u Hollywoodu svedeniji na neki skoro mističan način. Eric Rohmer, tada saradnik u Cahiers, je izjavio da „Geniju nema nazadovanja", i smatrao je „The Southerner“ „vrhunac Renoirovog rada".
   „French Cancan“ je Renoirov prvi francuski film u razmaku od 15 godina, i njegov prvi originalni scenarij još od „This Land is Mine“ (1943). Zasnovana na životu Charlesa Zeidlera, čovjeka koji je osnovao Moulin Rouge, bila je to priča koja se vratila u Renoirove korijene u Monmartreu, mjesto u kojem je proveo djetinjstvo kao i njegov otac, slikar impresionista August Renoir. Kako bi okupio glumce upoznate sa caf'conc' miljeom, Renoir je posjetio veliki broj pariških kabarea u potrazi za talentom. Rezultat te potrage su bili Phillipe Clay i Jean-Roger Caussimon, kao i poznate pjevačice Edith Piaf i Patachou; te Michel Piccoli.
   Jean Gabin je bio oduševljen zbog ponovne suradnje sa Renoirom nakon mnogo godina. Ali, u međuvremenu, Gabin je stekao reputaciju neprijatne osobe koja ima mrzovoljan karakter, često grinta i teško mu je ugoditi. Kada su upozorili Renoira u kakvu se osobu Gabin pretvorio, Renoirova supruga Dido je rekla „Vidjećete. Jean će ga obrnuti oko malog prsta". I to se upravo i dogodilo. Gabin je na snimanju bio vrlo pokoran i prihvaćao svaku Renoirovu sugestiju. Renoir je napisao „Volim Gabina kao i on mene. Ali ne poznajemo jedno drugog... Naša veza je u potpunosti profesionalna, ali imam osjećaj da nam je sličan ukus. Kada smo radili zajedno nismo imali potrebu za bilo kakavim dužim diskusijama oko analiziranja situacije. I rijetko nam je bio potreban scenarij da bi znali šta nam je na umu".
   Meksička zvijezda Maria Felix, koja je u to vrijeme živjela u Francuskoj, je dobila ulogu Gabinove temperamentne ljubavnice, La Belle Abbesse, a Francoise Arnoul je bila Nini, njena mlada rivalka za njegovu naklonost. Renoir je na umu imao Leslie Caron za ulogu Nini, pralja koja postaje cancan plesačica. Međutim, francuski producent Louis Wipf je nije želio, smatrao je previše „stranom" i previše povezanom sa Hollywoodom. Dvadesettrogodišnja Arnoul, koja je nevjerovatno ličila na Caron, je prema mišljenjima producenata bilo jedino ime koje će u stvari prodati fim, ni Gabin ni Renoir već ona. Prije nego li je Bardot zamijenila, Arnoul je bila ultimativni francuski sex simbol.
   Sa podnaslovom „Une comedie musicale“, „French Cancan“ nadmašuje mnoge najbolje holivudske mjuzikle, kao i što biva superiorniji u drugim pristupima prema periodu i predmetu, uključujući i „Moulin Rouge“ (1953), biografski film Johna Hustona o Toulouse-Lautrecu. Scenarij se bavi pitanjem privrženosti, žrtvovanjem koje je potrebno za umjetnost, i poteškoćama u romantičnim vezama, na način na koji su samo pojedini redatelji uspjeli iznijeti – u jednom mudar i lagan, dokazujući da nisu međusobno isključivi. Fotografija je posebna priča: rijetko da postoji neki mrtav prostor na ekranu, a opet filmska slika nikad ne odaje utisak natrpanosti.(Ronald Bergan)
   Iz svega ponuđenog, bilo je jasno da se nakon američkog, indijskog i italijanskog iskustva Renoir vratio svom umjetničkom domu – la belle France.
http://www.institutfrancais.com/fr/french-cancan-0

IMDB

Au revoir les enfants, 1987. Louis Malle, 101 min. FR
Scenarij: Louis Malle
Uloge: Gaspard Manesse, Raphaël Fejto, Francine Racette, Philippe Morier-Genoud, Stanislas Carré de Malberg
   U jednomu pariškomu katoličkom internatu sprijatelje se Julien, sin industrijalca, i Židov Bonnet, skriven u internatu pod lažnim imenom. Kad Gestapo otkrije da su u internatu skriveni pripadnici pokreta otpora i Židovi, ravnatelj, otac Jean i Bonnet bivaju uhićeni...
   Prvi Malleov francuski film nakon 12 godina, humanistička je, dijelom autobiografska, priča (prema događaju kojemu je redatelj svjedočio) nagrađena Zlatnim lavom u Veneciji. Tema brutalna prekida bezbrižnog djetinjstva i traumatičnog ulaska u svijet odraslih prožeta je emocionalnošću i fokalizirana kroz lik Juliena, preko kojega redatelj upućuje na kritiku rata i žrtvovanja nevinih te apsurdnost međuljudskih sukoba... (Filmski leksikon)
   „Doviđenja, djeco" inspiriran je stvarnim slučajem koji je doživio redatelj i scenarist filma, Louis Malle. Naime, kao dječak je i sam pohađao katoličku školu u okupiranoj Francuskoj i znao je za slučaj trojice skrivanih židovskih mladića koji su, pod lažnim imenima, živjeli i pohađali nastavu s ostalim školarcima. Mnogo godina kasnije, redatelj je iz tog potresnog događaja (svi su, uključujući i svećenika ravnatelja, završili u koncentracijskom logoru) ostvario izvrstan film koji je osvojio neke od prestižnih međunarodnih nagrada, među kojima i sedam Césara te Zlatnog lava na Venecijanskom festivalu.

DAN PLANETA ZEMLJA
Disruption, 2014. Kelly Nyks, Jared P. Scott, 52 min. USA
Scenarij: Kelly Nyks, Jared P. Scott,
   „Prekid“ je film u produkciji vjerojatno najpoznatije klimatske organizacije na svijetu, 350.org, koja ovim filmom želi na radikalan i sasvim nesuzdržan način javnosti predstaviti već vrlo vidljivu i realnu štetu klimatskih promjena koje osjetimo svake godine sve više, a u zadnje vrijeme to se najviše osjeti ekstremnim vremenskim uvjetima te mnogim vremenskim nepogodama, poput uragana, poplava i slično. Film prikazuje i kako se kroz politički proces pokušava zaustaviti akcija protiv klimatskih promjena.
http://www.imdb.com/title/tt4008556/?ref_=fn_al_tt_1

DAN PLANETA ZEMLJA
TTIP - Gefährliche Geheimnisse, 2014. Michael Wech, 44 min. DE
   Sasvim nezasluženo, priča o Transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu (TTIP) u Hrvatskoj je gotovo sasvim zanemarena. Nadamo se da će to malo promijeniti ovaj film u produkciji njemačke TV mreže 3sat, koji govori o procesu pregovora za potpisivanje TTIP-a te o svim tajnama i problemima koji proizlaze iz tog sasvim netransparentnog procesa. Ovo je prvenstveno priča o tome kako se ovim pregovorima težište sasvim prebacuje na multinacionalne korporacije, koje su uložile velike resurse da u dogovore nametnu uvjete koji im idu u korist, a na štetu građana/ki i malih proizvođača. Osim toga, kroz proces pregovora skoro potpuno se zaobišlo nacionalne vlasti i tijela Europske unije.

In Secret, 2013. Charlie Stratton, 2013. 107 min. SAD
Scenarij: Charlie Stratton prema kazališnoj predstavi Neala Bella (i književnom predlošku Emila Zole)
Uloge: Elizabeth Olsen, Tom Felton, Jessica Lange, Oscar Isaac
   Nova verzija klasičnog romana Émila Zole ...
   Film je smješten u Pariz 1860. godine i prati život Therese Raquin, prelijepe mlade žene koja je zarobljena u braku bez ljubavi sa bolesnim rođakom Camillom. Provodi dane skrivena iza pulta male prodavaonice, a večeri promatrajući svoju dominantnu tetu, Madam Raquin, kako igra domino sa prijateljicama. Nakon što upozna Laurena, zavodljivog prijatelja svog muža, upušta se u aferu  koja će imati tragične posljedice...
   „Therese Raquin“ je jedan od najpoznatijih naturalističkih djela francuskog pisca Emilea Zole, izdan 1867. godine kao roman, a prvi put izvedeno kao dramsko djelo 1873. godine. Rječnik koji Zola koristi u djelu je znanstveni s terminologijom sličnijom psihologiji. Ideju za roman Zola je pronašao u romanu “Venera iz Gorda”  gdje žena ubija muža, a na kraju oboje završe na suđenju. Kada je roman prvi put izašao bio je kritiziran kao nemoralno djelo, da bi u ponovljenom drugom izdanju, Zola dodao i Predgovor u koji je stavio dodatna pojašnjenja. U predgovoru  objašnjava da je njegov cilj bio „proučavanje različitih temperamenata, a ne karaktera” i on svoj roman uspoređuje sa znanstvenim istraživanjem.
http://www.imdb.com/title/tt0409379/?ref_=nm_flmg_wr_4

DAN PLANETA ZEMLJA
2015. Ivan Gregov, 30 min. HR
   Ovaj film o energetici, u produkciji Zelene akcije, jedan je u seriji filmova „Obrisi održive budućnosti“ kojima se pokušava ukratko obuhvatiti problematika u tri sektora: energetika, otpad i transport. Ova energetska priča gradi se kroz razgovor s raznim akterima na području energetike, od aktivista/kinja i entuzijasta, sve do stručnjaka/kinja i inženjera/ki te se pokušava odgovoriti na pitanje zašto Hrvatska ne koristi svoje ogromne potencijale za obnovljive izvore energije, već investira u prljave i štetne oblike energije. Uz to se predstavljaju razni vrlo uspješni primjeri kako se održiva proizvodnja energije može integrirati u zajednicu, a da zajednica od toga ima koristi.

DAN PLANETA ZEMLJA
Seeds of Permaculture, 2014. Greetje Mulder, Rogier van der Voort, 90 min. NL
   Permakultura, koja se često smatra mirnom revolucijom protiv neodrživog sustava, princip je kojim se skoro sve životne prakse i potrebe mogu svesti na najodrživiji mogući nivo, tj. najviše u skladu s prirodnim funkcijama. No, permakultura je još nešto više. To je koncept oko kojeg se gradi sve više zajednica, oko kojeg se skuplja sve više ljudi. Ova priča bavi se upravo o tome kako permakultura izgleda kad se primjenjuje u praksi na široj razini te se bavi pitanjem – je li moguće zadovoljiti potrebe ljudi ekološkom poljoprivredom i je li to dobra osnova za građenje zajednice.
http://www.imdb.com/title/tt4548036/?ref_=fn_al_nm_1a

X + Y / A Brilliant Young Mind, 2015. Morgan Matthews, 111 min.UK
Scenarij: James Graham
Uloge: Asa Butterfield, Rafe Spall, Sally Hawkins
   U svijetu kojeg je teško shvatiti, Nathan se bori ne bi li se povezao s onima oko njega - ponajviše s voljenom majkom - no nalazi utjehu u brojkama. Kada padne pod utjecaj nekonvencionalnog i anarhističkog profesora, gospodina Humphreysa, on će mu pomoći da dođe na Međunarodnu matematičku olimpijadu. Iz predgrađa Engleske do Taipeia i nazad, Nathan će imati doživljaj života a spoznat će i iracionalnu prirodu ljubavi... (Film je inspiriran britanskim dokumentarnim filmom „Beautiful Young Minds“ iz 2007. koji se bavio pripremama mladih Engleza za Matematičku Olimpijadu...)
   British Independent Film Awards 2014. Nominated / Best Actor, Best Supporting Actress, Best Supporting Actor
   London Critics Circle Film Awards 2016. Nominated / Best Young British/Irish Performer of the Year
   Palm Beach International Film Festival 2015. Best Feature Film
   Rome Film Fest 2014. Best Producer
   Tallinn Black Nights Film Festival 2014. Best Film
http://www.imdb.com/title/tt3149038/?ref_=fn_al_tt_1

X + Y / A Brilliant Young Mind, 2015. Morgan Matthews, 111 min.UK
Scenarij: James Graham
Uloge: Asa Butterfield, Rafe Spall, Sally Hawkins
   U svijetu kojeg je teško shvatiti, Nathan se bori ne bi li se povezao s onima oko njega - ponajviše s voljenom majkom - no nalazi utjehu u brojkama. Kada padne pod utjecaj nekonvencionalnog i anarhističkog profesora, gospodina Humphreysa, on će mu pomoći da dođe na Međunarodnu matematičku olimpijadu. Iz predgrađa Engleske do Taipeia i nazad, Nathan će imati doživljaj života a spoznat će i iracionalnu prirodu ljubavi... (Film je inspiriran britanskim dokumentarnim filmom „Beautiful Young Minds“ iz 2007. koji se bavio pripremama mladih Engleza za Matematičku Olimpijadu...)
   British Independent Film Awards 2014. Nominated / Best Actor, Best Supporting Actress, Best Supporting Actor
   London Critics Circle Film Awards 2016. Nominated / Best Young British/Irish Performer of the Year
   Palm Beach International Film Festival 2015. Best Feature Film
   Rome Film Fest 2014. Best Producer
   Tallinn Black Nights Film Festival 2014. Best Film
http://www.imdb.com/title/tt3149038/?ref_=fn_al_tt_1

In Secret, 2013. Charlie Stratton, 2013. 107 min. SAD
Scenarij: Charlie Stratton prema kazališnoj predstavi Neala Bella (i književnom predlošku Emila Zole)
Uloge: Elizabeth Olsen, Tom Felton, Jessica Lange, Oscar Isaac
   Nova verzija klasičnog romana Émila Zole ...
   Film je smješten u Pariz 1860. godine i prati život Therese Raquin, prelijepe mlade žene koja je zarobljena u braku bez ljubavi sa bolesnim rođakom Camillom. Provodi dane skrivena iza pulta male prodavaonice, a večeri promatrajući svoju dominantnu tetu, Madam Raquin, kako igra domino sa prijateljicama. Nakon što upozna Laurena, zavodljivog prijatelja svog muža, upušta se u aferu  koja će imati tragične posljedice...
   „Therese Raquin“ je jedan od najpoznatijih naturalističkih djela francuskog pisca Emilea Zole, izdan 1867. godine kao roman, a prvi put izvedeno kao dramsko djelo 1873. godine. Rječnik koji Zola koristi u djelu je znanstveni s terminologijom sličnijom psihologiji. Ideju za roman Zola je pronašao u romanu “Venera iz Gorda”  gdje žena ubija muža, a na kraju oboje završe na suđenju. Kada je roman prvi put izašao bio je kritiziran kao nemoralno djelo, da bi u ponovljenom drugom izdanju, Zola dodao i Predgovor u koji je stavio dodatna pojašnjenja. U predgovoru  objašnjava da je njegov cilj bio „proučavanje različitih temperamenata, a ne karaktera” i on svoj roman uspoređuje sa znanstvenim istraživanjem.
http://www.imdb.com/title/tt0409379/?ref_=nm_flmg_wr_4

Lauf Junge Lauf / Run Boy Run, 2013. Pepe Danquart, 112 min. DE/PL/F
Scenarij: Heinrich Hadding prema romanu Urija Orleva “Run Boy Run”
Uloge: Andrzej Tkacz, Kamil Tkacz, Grazyna Szapolowska, Zbigniew Zamachowski
   Tisuće individualnih priča ispričane su kroz Drugi svjetski rat i Holokaust, a film „Trči dječače trči“ govori o jednoj od njih.
   Nevjerojatna je to priča o Sruliku, osmogodišnjem dječaku Židovu koji ostaje sam bez oba roditelja, u zvjerskom svijetu “odraslih” primoran je boriti se za vlastiti život, pobjeći iz Varšavskog geta i preživjeti na sve moguće načine. Zima je, dječak lutajući upoznaje ljudska bića koja su i dalje ostali ljudi i žele mu pomoći, i one koji su prestali biti ljudi i postali monstrumi koji ga žele ubiti. Kako bi u takvom svijetu opstao, dječak je primoran izjašnjavati se kao katolik Jurek, istovremeno čuvajući u sebi riječi oca kako nikada ne smije zaboraviti da je Židov.
   ROMAN Film „Trči dječače trči“ temeljen je na istoimenoj knjizi autora Urija Orleva objavljenoj 2001. godine, u Hrvatskoj prevedene i objavljene 2010. godine pod nazivom „Bježi,mali, bježi“. Knjigu je napisao prema događajima iz života Srulika Fridmana, danas osamdesetogodišnjaka koji živi u Izraelu. I sam Orlev, pravim imenom Jerzy Henryk Orlowski, doživio je sličnu sudbinu jer je u Drugom svjetskom ratu kao poljski Židov ostao bez roditelja te je završio u logoru Bergen Belsen. Nakon rata preselio se u Izrael i danas živi u Jeruzalemu.
   O GLAVNOM LIKU Srulik Fridman imao je pet godina kada su Nijemci napali Poljsku i kada je započeo Drugi svjetski rat. Godine 1942. uspio je pobjeći iz Varšavskog geta. Do kraja rata preživljavao je u šumi uz dobrohotnu pomoć raznih ljudi, nakon čega je zbrinut u židovskom sirotištu u Varšavi. Poljsku je napustio 1962. godine i preselio se u Izrael gdje je magistrirao matematiku. Srulek je promjenio ime u Yoram te i danas sa svojom obitelji živi u Izraelu.
   O ZNAČAJU FILMA Roman, a tako i film koji je vjerno prenio radnju, prikazuje razdoblje od četiri godine, od Srulikovog bijega iz geta sve do povratka u rodni grad. Tijekom cijelog filma provlači se pitanje identiteta. Kako bi spasio vlastiti život dječak je prisiljen predstavljati se kao katolik. Nakon rata, 1948. godine, židovska agencija za traženje nestalih pronašla ga je, ali je on iz nepovjerenja u novi svijet
i dalje tvrdio da je katolik. Unatoč početnom protivljenju, vratio se svojim židovskim korijenima.
   „Bilo da ste mladi ili stari ovaj će vas film potpuno privući - bojat ćete se za Jureka, diviti mu se i plakati zajedno s njim! „ (Die Welt)
   German Film Awards 2014. Nominated / Best Cinematography, Best Production Design, Best Makeup
http://www.imdb.com/title/tt1608516/?ref_=fn_al_tt_1

X + Y / A Brilliant Young Mind, 2015. Morgan Matthews, 111 min.UK
Scenarij: James Graham
Uloge: Asa Butterfield, Rafe Spall, Sally Hawkins
   U svijetu kojeg je teško shvatiti, Nathan se bori ne bi li se povezao s onima oko njega - ponajviše s voljenom majkom - no nalazi utjehu u brojkama. Kada padne pod utjecaj nekonvencionalnog i anarhističkog profesora, gospodina Humphreysa, on će mu pomoći da dođe na Međunarodnu matematičku olimpijadu. Iz predgrađa Engleske do Taipeia i nazad, Nathan će imati doživljaj života a spoznat će i iracionalnu prirodu ljubavi... (Film je inspiriran britanskim dokumentarnim filmom „Beautiful Young Minds“ iz 2007. koji se bavio pripremama mladih Engleza za Matematičku Olimpijadu...)
   British Independent Film Awards 2014. Nominated / Best Actor, Best Supporting Actress, Best Supporting Actor
   London Critics Circle Film Awards 2016. Nominated / Best Young British/Irish Performer of the Year
   Palm Beach International Film Festival 2015. Best Feature Film
   Rome Film Fest 2014. Best Producer
   Tallinn Black Nights Film Festival 2014. Best Film
http://www.imdb.com/title/tt3149038/?ref_=fn_al_tt_1

In Secret, 2013. Charlie Stratton, 2013. 107 min. SAD
Scenarij: Charlie Stratton prema kazališnoj predstavi Neala Bella (i književnom predlošku Emila Zole)
Uloge: Elizabeth Olsen, Tom Felton, Jessica Lange, Oscar Isaac
   Nova verzija klasičnog romana Émila Zole ...
   Film je smješten u Pariz 1860. godine i prati život Therese Raquin, prelijepe mlade žene koja je zarobljena u braku bez ljubavi sa bolesnim rođakom Camillom. Provodi dane skrivena iza pulta male prodavaonice, a večeri promatrajući svoju dominantnu tetu, Madam Raquin, kako igra domino sa prijateljicama. Nakon što upozna Laurena, zavodljivog prijatelja svog muža, upušta se u aferu  koja će imati tragične posljedice...
   „Therese Raquin“ je jedan od najpoznatijih naturalističkih djela francuskog pisca Emilea Zole, izdan 1867. godine kao roman, a prvi put izvedeno kao dramsko djelo 1873. godine. Rječnik koji Zola koristi u djelu je znanstveni s terminologijom sličnijom psihologiji. Ideju za roman Zola je pronašao u romanu “Venera iz Gorda”  gdje žena ubija muža, a na kraju oboje završe na suđenju. Kada je roman prvi put izašao bio je kritiziran kao nemoralno djelo, da bi u ponovljenom drugom izdanju, Zola dodao i Predgovor u koji je stavio dodatna pojašnjenja. U predgovoru  objašnjava da je njegov cilj bio „proučavanje različitih temperamenata, a ne karaktera” i on svoj roman uspoređuje sa znanstvenim istraživanjem.
http://www.imdb.com/title/tt0409379/?ref_=nm_flmg_wr_4

Lauf Junge Lauf / Run Boy Run, 2013. Pepe Danquart, 112 min. DE/PL/F
Scenarij: Heinrich Hadding prema romanu Urija Orleva “Run Boy Run”
Uloge: Andrzej Tkacz, Kamil Tkacz, Grazyna Szapolowska, Zbigniew Zamachowski
   Tisuće individualnih priča ispričane su kroz Drugi svjetski rat i Holokaust, a film „Trči dječače trči“ govori o jednoj od njih.
   Nevjerojatna je to priča o Sruliku, osmogodišnjem dječaku Židovu koji ostaje sam bez oba roditelja, u zvjerskom svijetu “odraslih” primoran je boriti se za vlastiti život, pobjeći iz Varšavskog geta i preživjeti na sve moguće načine. Zima je, dječak lutajući upoznaje ljudska bića koja su i dalje ostali ljudi i žele mu pomoći, i one koji su prestali biti ljudi i postali monstrumi koji ga žele ubiti. Kako bi u takvom svijetu opstao, dječak je primoran izjašnjavati se kao katolik Jurek, istovremeno čuvajući u sebi riječi oca kako nikada ne smije zaboraviti da je Židov.
   ROMAN Film „Trči dječače trči“ temeljen je na istoimenoj knjizi autora Urija Orleva objavljenoj 2001. godine, u Hrvatskoj prevedene i objavljene 2010. godine pod nazivom „Bježi,mali, bježi“. Knjigu je napisao prema događajima iz života Srulika Fridmana, danas osamdesetogodišnjaka koji živi u Izraelu. I sam Orlev, pravim imenom Jerzy Henryk Orlowski, doživio je sličnu sudbinu jer je u Drugom svjetskom ratu kao poljski Židov ostao bez roditelja te je završio u logoru Bergen Belsen. Nakon rata preselio se u Izrael i danas živi u Jeruzalemu.
   O GLAVNOM LIKU Srulik Fridman imao je pet godina kada su Nijemci napali Poljsku i kada je započeo Drugi svjetski rat. Godine 1942. uspio je pobjeći iz Varšavskog geta. Do kraja rata preživljavao je u šumi uz dobrohotnu pomoć raznih ljudi, nakon čega je zbrinut u židovskom sirotištu u Varšavi. Poljsku je napustio 1962. godine i preselio se u Izrael gdje je magistrirao matematiku. Srulek je promjenio ime u Yoram te i danas sa svojom obitelji živi u Izraelu.
   O ZNAČAJU FILMA Roman, a tako i film koji je vjerno prenio radnju, prikazuje razdoblje od četiri godine, od Srulikovog bijega iz geta sve do povratka u rodni grad. Tijekom cijelog filma provlači se pitanje identiteta. Kako bi spasio vlastiti život dječak je prisiljen predstavljati se kao katolik. Nakon rata, 1948. godine, židovska agencija za traženje nestalih pronašla ga je, ali je on iz nepovjerenja u novi svijet
i dalje tvrdio da je katolik. Unatoč početnom protivljenju, vratio se svojim židovskim korijenima.
   „Bilo da ste mladi ili stari ovaj će vas film potpuno privući - bojat ćete se za Jureka, diviti mu se i plakati zajedno s njim! „ (Die Welt)
   German Film Awards 2014. Nominated / Best Cinematography, Best Production Design, Best Makeup
http://www.imdb.com/title/tt1608516/?ref_=fn_al_tt_1

X + Y / A Brilliant Young Mind, 2015. Morgan Matthews, 111 min.UK
Scenarij: James Graham
Uloge: Asa Butterfield, Rafe Spall, Sally Hawkins
   U svijetu kojeg je teško shvatiti, Nathan se bori ne bi li se povezao s onima oko njega - ponajviše s voljenom majkom - no nalazi utjehu u brojkama. Kada padne pod utjecaj nekonvencionalnog i anarhističkog profesora, gospodina Humphreysa, on će mu pomoći da dođe na Međunarodnu matematičku olimpijadu. Iz predgrađa Engleske do Taipeia i nazad, Nathan će imati doživljaj života a spoznat će i iracionalnu prirodu ljubavi... (Film je inspiriran britanskim dokumentarnim filmom „Beautiful Young Minds“ iz 2007. koji se bavio pripremama mladih Engleza za Matematičku Olimpijadu...)
   British Independent Film Awards 2014. Nominated / Best Actor, Best Supporting Actress, Best Supporting Actor
   London Critics Circle Film Awards 2016. Nominated / Best Young British/Irish Performer of the Year
   Palm Beach International Film Festival 2015. Best Feature Film
   Rome Film Fest 2014. Best Producer
   Tallinn Black Nights Film Festival 2014. Best Film
http://www.imdb.com/title/tt3149038/?ref_=fn_al_tt_1

In Secret, 2013. Charlie Stratton, 2013. 107 min. SAD
Scenarij: Charlie Stratton prema kazališnoj predstavi Neala Bella (i književnom predlošku Emila Zole)
Uloge: Elizabeth Olsen, Tom Felton, Jessica Lange, Oscar Isaac
   Nova verzija klasičnog romana Émila Zole ...
   Film je smješten u Pariz 1860. godine i prati život Therese Raquin, prelijepe mlade žene koja je zarobljena u braku bez ljubavi sa bolesnim rođakom Camillom. Provodi dane skrivena iza pulta male prodavaonice, a večeri promatrajući svoju dominantnu tetu, Madam Raquin, kako igra domino sa prijateljicama. Nakon što upozna Laurena, zavodljivog prijatelja svog muža, upušta se u aferu  koja će imati tragične posljedice...
   „Therese Raquin“ je jedan od najpoznatijih naturalističkih djela francuskog pisca Emilea Zole, izdan 1867. godine kao roman, a prvi put izvedeno kao dramsko djelo 1873. godine. Rječnik koji Zola koristi u djelu je znanstveni s terminologijom sličnijom psihologiji. Ideju za roman Zola je pronašao u romanu “Venera iz Gorda”  gdje žena ubija muža, a na kraju oboje završe na suđenju. Kada je roman prvi put izašao bio je kritiziran kao nemoralno djelo, da bi u ponovljenom drugom izdanju, Zola dodao i Predgovor u koji je stavio dodatna pojašnjenja. U predgovoru  objašnjava da je njegov cilj bio „proučavanje različitih temperamenata, a ne karaktera” i on svoj roman uspoređuje sa znanstvenim istraživanjem.
http://www.imdb.com/title/tt0409379/?ref_=nm_flmg_wr_4

Lauf Junge Lauf / Run Boy Run, 2013. Pepe Danquart, 112 min. DE/PL/F
Scenarij: Heinrich Hadding prema romanu Urija Orleva “Run Boy Run”
Uloge: Andrzej Tkacz, Kamil Tkacz, Grazyna Szapolowska, Zbigniew Zamachowski
   Tisuće individualnih priča ispričane su kroz Drugi svjetski rat i Holokaust, a film „Trči dječače trči“ govori o jednoj od njih.
   Nevjerojatna je to priča o Sruliku, osmogodišnjem dječaku Židovu koji ostaje sam bez oba roditelja, u zvjerskom svijetu “odraslih” primoran je boriti se za vlastiti život, pobjeći iz Varšavskog geta i preživjeti na sve moguće načine. Zima je, dječak lutajući upoznaje ljudska bića koja su i dalje ostali ljudi i žele mu pomoći, i one koji su prestali biti ljudi i postali monstrumi koji ga žele ubiti. Kako bi u takvom svijetu opstao, dječak je primoran izjašnjavati se kao katolik Jurek, istovremeno čuvajući u sebi riječi oca kako nikada ne smije zaboraviti da je Židov.
   ROMAN Film „Trči dječače trči“ temeljen je na istoimenoj knjizi autora Urija Orleva objavljenoj 2001. godine, u Hrvatskoj prevedene i objavljene 2010. godine pod nazivom „Bježi,mali, bježi“. Knjigu je napisao prema događajima iz života Srulika Fridmana, danas osamdesetogodišnjaka koji živi u Izraelu. I sam Orlev, pravim imenom Jerzy Henryk Orlowski, doživio je sličnu sudbinu jer je u Drugom svjetskom ratu kao poljski Židov ostao bez roditelja te je završio u logoru Bergen Belsen. Nakon rata preselio se u Izrael i danas živi u Jeruzalemu.
   O GLAVNOM LIKU Srulik Fridman imao je pet godina kada su Nijemci napali Poljsku i kada je započeo Drugi svjetski rat. Godine 1942. uspio je pobjeći iz Varšavskog geta. Do kraja rata preživljavao je u šumi uz dobrohotnu pomoć raznih ljudi, nakon čega je zbrinut u židovskom sirotištu u Varšavi. Poljsku je napustio 1962. godine i preselio se u Izrael gdje je magistrirao matematiku. Srulek je promjenio ime u Yoram te i danas sa svojom obitelji živi u Izraelu.
   O ZNAČAJU FILMA Roman, a tako i film koji je vjerno prenio radnju, prikazuje razdoblje od četiri godine, od Srulikovog bijega iz geta sve do povratka u rodni grad. Tijekom cijelog filma provlači se pitanje identiteta. Kako bi spasio vlastiti život dječak je prisiljen predstavljati se kao katolik. Nakon rata, 1948. godine, židovska agencija za traženje nestalih pronašla ga je, ali je on iz nepovjerenja u novi svijet
i dalje tvrdio da je katolik. Unatoč početnom protivljenju, vratio se svojim židovskim korijenima.
   „Bilo da ste mladi ili stari ovaj će vas film potpuno privući - bojat ćete se za Jureka, diviti mu se i plakati zajedno s njim! „ (Die Welt)
   German Film Awards 2014. Nominated / Best Cinematography, Best Production Design, Best Makeup
http://www.imdb.com/title/tt1608516/?ref_=fn_al_tt_1

IKS FESTIVAL / MEĐUNARODNI DAN PLESA
Pina, 2011. Wim Wenders, 103 min. DE/UK/FR
   Dokumentarni film posvećen njemačkoj suvremenoj koreografkinji i plesnoj umjetnici Pini Bausch...
   „Pina“ je prvi evropski 3D film te ujedno prvi art film snimljen 3D tehnikom. Rezultat je to višegodišnje želje Wima Wendersa da u medij filma prenese rad Pine Bausch, jedne od najvećih koreografkinja svih vremena. Film gledatelje vodi na senzualno, vizualno  zapanjujuće putovanje -  izravno na pozornicu s legendarnim ansamblom Tanztheater Wuppertal Pina Bausch, a plesače prati i izvan kazališta: u grad i oko Wuppertala – mjesta koje im je 35 godina bilo dom...
   Prema riječima Williama Forsythea „Pina je zapravo ponovno izmislila ples... plesno kazalište i nije postojalo prije nje“. Wenders i Bausch zajedno su za film odabrali ulomke iz kultnih predstava ‘Café Müller’, ‘Le Sacre du printemps’, ‘Vollmond’ i ‘Kontakthof’, no Bausch je, nažalost, preminula prije početka snimanja filma.
   Kada su u pitanju muško-ženski odnosi, nijedan filmaš ni pisac, čak ni Shakespeare, ne mogu se ni približiti snazi osjećaja koje je Pina izazivala plesom. Bez ijedne izgovorene riječi, govorila je snažnije od svih nas. Zahvaljujući 3D tehnologiji uspjeli smo gledatelju približiti taj njezin jezik.... (Wim Wenders)

http://www.imdb.com/title/tt1440266/?ref_=fn_al_tt_1

napomena: projekcija neće biti prikazana 3D tehnikom, već 2D

Lauf Junge Lauf / Run Boy Run, 2013. Pepe Danquart, 112 min. DE/PL/F
Scenarij: Heinrich Hadding prema romanu Urija Orleva “Run Boy Run”
Uloge: Andrzej Tkacz, Kamil Tkacz, Grazyna Szapolowska, Zbigniew Zamachowski
   Tisuće individualnih priča ispričane su kroz Drugi svjetski rat i Holokaust, a film „Trči dječače trči“ govori o jednoj od njih.
   Nevjerojatna je to priča o Sruliku, osmogodišnjem dječaku Židovu koji ostaje sam bez oba roditelja, u zvjerskom svijetu “odraslih” primoran je boriti se za vlastiti život, pobjeći iz Varšavskog geta i preživjeti na sve moguće načine. Zima je, dječak lutajući upoznaje ljudska bića koja su i dalje ostali ljudi i žele mu pomoći, i one koji su prestali biti ljudi i postali monstrumi koji ga žele ubiti. Kako bi u takvom svijetu opstao, dječak je primoran izjašnjavati se kao katolik Jurek, istovremeno čuvajući u sebi riječi oca kako nikada ne smije zaboraviti da je Židov.
   ROMAN Film „Trči dječače trči“ temeljen je na istoimenoj knjizi autora Urija Orleva objavljenoj 2001. godine, u Hrvatskoj prevedene i objavljene 2010. godine pod nazivom „Bježi,mali, bježi“. Knjigu je napisao prema događajima iz života Srulika Fridmana, danas osamdesetogodišnjaka koji živi u Izraelu. I sam Orlev, pravim imenom Jerzy Henryk Orlowski, doživio je sličnu sudbinu jer je u Drugom svjetskom ratu kao poljski Židov ostao bez roditelja te je završio u logoru Bergen Belsen. Nakon rata preselio se u Izrael i danas živi u Jeruzalemu.
   O GLAVNOM LIKU Srulik Fridman imao je pet godina kada su Nijemci napali Poljsku i kada je započeo Drugi svjetski rat. Godine 1942. uspio je pobjeći iz Varšavskog geta. Do kraja rata preživljavao je u šumi uz dobrohotnu pomoć raznih ljudi, nakon čega je zbrinut u židovskom sirotištu u Varšavi. Poljsku je napustio 1962. godine i preselio se u Izrael gdje je magistrirao matematiku. Srulek je promjenio ime u Yoram te i danas sa svojom obitelji živi u Izraelu.
   O ZNAČAJU FILMA Roman, a tako i film koji je vjerno prenio radnju, prikazuje razdoblje od četiri godine, od Srulikovog bijega iz geta sve do povratka u rodni grad. Tijekom cijelog filma provlači se pitanje identiteta. Kako bi spasio vlastiti život dječak je prisiljen predstavljati se kao katolik. Nakon rata, 1948. godine, židovska agencija za traženje nestalih pronašla ga je, ali je on iz nepovjerenja u novi svijet
i dalje tvrdio da je katolik. Unatoč početnom protivljenju, vratio se svojim židovskim korijenima.
   „Bilo da ste mladi ili stari ovaj će vas film potpuno privući - bojat ćete se za Jureka, diviti mu se i plakati zajedno s njim! „ (Die Welt)
   German Film Awards 2014. Nominated / Best Cinematography, Best Production Design, Best Makeup
http://www.imdb.com/title/tt1608516/?ref_=fn_al_tt_1

In Secret, 2013. Charlie Stratton, 2013. 107 min. SAD
Scenarij: Charlie Stratton prema kazališnoj predstavi Neala Bella (i književnom predlošku Emila Zole)
Uloge: Elizabeth Olsen, Tom Felton, Jessica Lange, Oscar Isaac
   Nova verzija klasičnog romana Émila Zole ...
   Film je smješten u Pariz 1860. godine i prati život Therese Raquin, prelijepe mlade žene koja je zarobljena u braku bez ljubavi sa bolesnim rođakom Camillom. Provodi dane skrivena iza pulta male prodavaonice, a večeri promatrajući svoju dominantnu tetu, Madam Raquin, kako igra domino sa prijateljicama. Nakon što upozna Laurena, zavodljivog prijatelja svog muža, upušta se u aferu  koja će imati tragične posljedice...
   „Therese Raquin“ je jedan od najpoznatijih naturalističkih djela francuskog pisca Emilea Zole, izdan 1867. godine kao roman, a prvi put izvedeno kao dramsko djelo 1873. godine. Rječnik koji Zola koristi u djelu je znanstveni s terminologijom sličnijom psihologiji. Ideju za roman Zola je pronašao u romanu “Venera iz Gorda”  gdje žena ubija muža, a na kraju oboje završe na suđenju. Kada je roman prvi put izašao bio je kritiziran kao nemoralno djelo, da bi u ponovljenom drugom izdanju, Zola dodao i Predgovor u koji je stavio dodatna pojašnjenja. U predgovoru  objašnjava da je njegov cilj bio „proučavanje različitih temperamenata, a ne karaktera” i on svoj roman uspoređuje sa znanstvenim istraživanjem.
http://www.imdb.com/title/tt0409379/?ref_=nm_flmg_wr_4

400 GODINA OD SMRTI WILLIAMA SHAKESPEAREA (1564. - 1616.)   
Cesare deve morire, 2012. Paolo Taviani, Vittorio Taviani, 76 min. IT
Scenarij: Paolo Taviani, Vittorio Taviani
Uloge: Cosimo Rega, Salvatore Striano, Giovanni Arcuri, Antonio Frasca
   Pobjednik Berlinskog festivala priča je o pravim talijanskim zatvorenicima koji u jednom od najstrože čuvanih zatvora u Italiji (rimski zatvor Rebibbia) pripremaju svoju izvedbu Shakespearove tragedije „Julije Cezar“...
   Shakespearova predstava „Julije Cezar“ se završila i glumci su nagrađeni gromoglasnim pljeskom. Svjetla se gase; glumci odlaze sa scene i ponovno postaju zatvorenici, vraćajući se u svoje ćelije...
   Film se ne bavi zločinima koje su počinili ‘glumci’ u svojim ‘stvarnim’ životima, nego povlači paralele između klasične drame i današnjeg svijeta. „Cezar mora umrijeti“ je snimljen u kombinaciji crno-bijele tehnike i kolora, a glavni glumci su ubojice i mafijaši koji tumače Shakespeareove likove u tragediji, pri čemu njihove osobne sudbine daju novi ton i pečat temama osvete i izdaje. Kritičari ističu činjenicu da je većina glumaca koji se pojavljuju u filmu zaista u životu provela 14 i više godina u zatvoru što filmu daje dokumentaristički ton te naglašava dramatičnost Shakespeareove tragedije. Kako su braća Taviani i inače poznati po svom političkom angažmanu i aktivističkoj kritici svijeta u kojemu živimo, nije neobično da ih u ovome filmu vodi i osebujna analiza društvenih i političkih odnosa ljudske zajednice. Pitanja moći, vlasti i tiranije doista su svevremena. Jednako tako, studija karaktera pojedinaca koji opipljivo streme spomenutim kategorijama, bliski su kako Shakespeareu tako i braći Taviani.
   „Kada zaista upoznate prave zatvorenike, stvarate određenu vezu sa njima, jedan vid razumijevanja. Filmom snimanim u neorealističkoj crno-beloj tehnici željeli smo pokazati i dušu tih ljudi”... (braća Taviani)
   Fabio Cavalli, iskusni kazališni redatelj, koji je posvetio dio svog života razvijajući kazalište u zatvorima, dao nam je priliku upoznati neke od zatvorenika. Tokom audicija i proba, oni su nam govorili svoje stvarne zločine i svoja prava imena, a ne pseudonime, iako su znali da će se film prikazivati u talijanskim kinima. Bili smo time iznenađeni, ali smo onda shvatili da je i to način njihovog iskupljenja, ali i svijesti o nekom svom unutrašnjem glumačkom potencijalu. Zato, kada naš glumac-zatvorenik kaže „ubit ću Cezara”, postoji ta iskrena bol i svijest o vlastitoj prošlosti, vlastitim zločinima i grijesima, što ne bi moglo postojati kod profesionalnog glumca niti bi komunikacija među akterima mogla biti tako snažno emotivna kakva je bila među glumcima-robijašima... (braća Taviani)
http://www.imdb.com/title/tt2177511/?ref_=fn_al_tt_1

   William Shakespeare je autor čiji su rukopisi najčešće korišteni u filmskoj industriji – njegova su djela ekranizirana preko 1000 puta.
   Čak i taj podatak govori o svježini autora koji već 400 godina nije među nama... Ovog trenutka je u post-produkciji čak 19 filmova koji se snimaju prema maestrovim rukopisima: ove nas godine očekuju još dvije verzije „Macbetha“, dva „Hamleta“, nova verzija „Romea i Julije“, „San zimske noći“, „Mletački trgovac“, „Kralj Lear“... To ne govori samo o (neupitnoj) veličini Williama Shakespearea, već i o nedostaku ideja kod današnjih scenarista...
   Filmski je medij u Shakespearovoj dramaturgiji pronašao pogodan materijal za kinematografsko uobličavanje - više od stoljeća bardovi rukopisi pravi su zlatni rudnik za producente i tu činjenicu ne možemo pripisati samo velikoj popularnosti njegovih djela, već i njihovoj pogodnosti za ekranizaciju. Film je pokazao da može vizualizirati sve ono što je Shakespeare bio primoran uobličiti verbalnom deskripcijom. Poetski je izvanredno opisao ne samo ljudske karaktere, sukobe, emocije, misli... već i prirodu i elementarne pojave.

400 GODINA OD SMRTI WILLIAMA SHAKESPEAREA (1564. - 1616.)
The Tempest, 2010. Julie Taymor, 110 min. USA
Scenarij: Julie Taymor
Uloge: Helen Mirren, Russell Brand, Reeve Carney, Tom Conti, Chris Cooper, Alan Cumming, Djimon Hounsou, Felicity Jones, Alfred Molina, David Strathairn, Ben Whishaw
   Adaptacija istoimenog Shakespeareovog mističnog trilera, jednog od njegovih posljednjih djela... U ovoj verziji Prospero je predstavljen kao žena – Prospera, a samo djelo mješavina je romanse i politike, obavijena natprirodnim stvarima. U centru zbivanja su Prospera, njena kćerka Miranda i nasukana posada broda puna Prosperinih neprijatelja...
   Milansku vojvotkinju Prosperu zbacio je s prijestolja brat Antonio i prognao je iz grada na splav s četvorogodišnjom kćerkom Mirandom. Njih dvije uspijevaju preživjeti dokopavši se otoka, čiji je jedini stanovnik divlji Caliban. Prospera potčini Calibana i zavlada otokom. Dvanaest godina nakon toga, dok putuje u društvu napuljskog kralja i njegovog sina, izdajnika Antonija put navodi pored otoka. Prospera dobije dugo očekivanu priliku za osvetu...
   Shakespeareova „Oluja“ je - s promjenjivim uspjehom - često korištena u filmskim adaptacijama: od značajnijih podsjećamo na  Johna Barrymorea davne 1928. godine, zatime Georgea Schaefera 1960. (s Richardom Burtonom), Dereka Jarmana 1979., te ležerne verzije Paula Mazurskog iz 1982. (s Johnom Cassavetesom i Genom Rowlands u naslovnim ulogama). "Oluja" je druga Taymorina filmska adaptacija Shakespeara - 1999. je adaptirala "Titusa Andronicusa" u filmu „Titus“ (sa Anthonyjem Hopkinsom u glavnoj ulozi.)...
http://www.imdb.com/title/tt1274300/?ref_=nv_sr_1

   William Shakespeare je autor čiji su rukopisi najčešće korišteni u filmskoj industriji – njegova su djela ekranizirana preko 1000 puta.
   Čak i taj podatak govori o svježini autora koji već 400 godina nije među nama... Ovog trenutka je u post-produkciji čak 19 filmova koji se snimaju prema maestrovim rukopisima: ove nas godine očekuju još dvije verzije „Macbetha“, dva „Hamleta“, nova verzija „Romea i Julije“, „San zimske noći“, „Mletački trgovac“, „Kralj Lear“... To ne govori samo o (neupitnoj) veličini Williama Shakespearea, već i o nedostaku ideja kod današnjih scenarista...
   Filmski je medij u Shakespearovoj dramaturgiji pronašao pogodan materijal za kinematografsko uobličavanje - više od stoljeća bardovi rukopisi pravi su zlatni rudnik za producente i tu činjenicu ne možemo pripisati samo velikoj popularnosti njegovih djela, već i njihovoj pogodnosti za ekranizaciju. Film je pokazao da može vizualizirati sve ono što je Shakespeare bio primoran uobličiti verbalnom deskripcijom. Poetski je izvanredno opisao ne samo ljudske karaktere, sukobe, emocije, misli... već i prirodu i elementarne pojave.

400 GODINA OD SMRTI WILLIAMA SHAKESPEAREA (1564. - 1616.)
The Tempest, 2010. Julie Taymor, 110 min. USA
Scenarij: Julie Taymor
Uloge: Helen Mirren, Russell Brand, Reeve Carney, Tom Conti, Chris Cooper, Alan Cumming, Djimon Hounsou, Felicity Jones, Alfred Molina, David Strathairn, Ben Whishaw
   Adaptacija istoimenog Shakespeareovog mističnog trilera, jednog od njegovih posljednjih djela... U ovoj verziji Prospero je predstavljen kao žena – Prospera, a samo djelo mješavina je romanse i politike, obavijena natprirodnim stvarima. U centru zbivanja su Prospera, njena kćerka Miranda i nasukana posada broda puna Prosperinih neprijatelja...
   Milansku vojvotkinju Prosperu zbacio je s prijestolja brat Antonio i prognao je iz grada na splav s četvorogodišnjom kćerkom Mirandom. Njih dvije uspijevaju preživjeti dokopavši se otoka, čiji je jedini stanovnik divlji Caliban. Prospera potčini Calibana i zavlada otokom. Dvanaest godina nakon toga, dok putuje u društvu napuljskog kralja i njegovog sina, izdajnika Antonija put navodi pored otoka. Prospera dobije dugo očekivanu priliku za osvetu...
   Shakespeareova „Oluja“ je - s promjenjivim uspjehom - često korištena u filmskim adaptacijama: od značajnijih podsjećamo na  Johna Barrymorea davne 1928. godine, zatime Georgea Schaefera 1960. (s Richardom Burtonom), Dereka Jarmana 1979., te ležerne verzije Paula Mazurskog iz 1982. (s Johnom Cassavetesom i Genom Rowlands u naslovnim ulogama). "Oluja" je druga Taymorina filmska adaptacija Shakespeara - 1999. je adaptirala "Titusa Andronicusa" u filmu „Titus“ (sa Anthonyjem Hopkinsom u glavnoj ulozi.)...
http://www.imdb.com/title/tt1274300/?ref_=nv_sr_1

   William Shakespeare je autor čiji su rukopisi najčešće korišteni u filmskoj industriji – njegova su djela ekranizirana preko 1000 puta.
   Čak i taj podatak govori o svježini autora koji već 400 godina nije među nama... Ovog trenutka je u post-produkciji čak 19 filmova koji se snimaju prema maestrovim rukopisima: ove nas godine očekuju još dvije verzije „Macbetha“, dva „Hamleta“, nova verzija „Romea i Julije“, „San zimske noći“, „Mletački trgovac“, „Kralj Lear“... To ne govori samo o (neupitnoj) veličini Williama Shakespearea, već i o nedostaku ideja kod današnjih scenarista...
   Filmski je medij u Shakespearovoj dramaturgiji pronašao pogodan materijal za kinematografsko uobličavanje - više od stoljeća bardovi rukopisi pravi su zlatni rudnik za producente i tu činjenicu ne možemo pripisati samo velikoj popularnosti njegovih djela, već i njihovoj pogodnosti za ekranizaciju. Film je pokazao da može vizualizirati sve ono što je Shakespeare bio primoran uobličiti verbalnom deskripcijom. Poetski je izvanredno opisao ne samo ljudske karaktere, sukobe, emocije, misli... već i prirodu i elementarne pojave.

400 GODINA OD SMRTI WILLIAMA SHAKESPEAREA (1564. - 1616.)
Coriolanus,  2011. Ralph Fiennes, 123 min. UK
Scenarij: John Logan
Uloge: Ralph Fiennes, Gerard Butler, Vanessa Redgrave, Brian Cox, Jessica Chastain
   Shakespeareov tragični junak, Rimljanin Gaj Marcije Koriolan, bio je povijesna ličnost. Legenda, koju je Shakespeare najvjerojatnije preuzeo od Plutarha, a potječe iz doba osnivanja Republike, govori kako je Koriolan - patricij koji se protivio sve većoj moći plebsa te nezadovoljan što ga plebs ne želi za konzula - pristupio suparničkoj vojsci s namjerom da zauzme Rim...
   Ekranizacija jedne od (naj)kompleksnijih drama uvijek aktualnog Williama Shakespearea redateljski je debi uglednog glumca Ralpha Fiennesa... Za prvijenac je odabrao dramu prema scenariju Johna Logana, postavljajući Rimski imperij u suvremeno doba, baveći se univerzalnim temama poput prljavih političkih igara, intriga i spletki; iskrenim i lažnim patriotizmom te vojničkom čašću, a sve u službi nemilosrdne borbe dolaska na vlast...
   Gaj Marcije, zbog svojih zasluga u bitci kod grada Koriola nazvan je „Koriolan“: hrabar je vojnik i rimski heroj koji u borbu odlazi ne zato što mora niti zbog slave i lovorika koje će kasnije pokupiti, već zato što zbilja vjeruje u svojevrsnu „svrhu“ te borbe. Čovjek koji voli svoj posao i najbolji je u tome što radi. Međutim, zbog svoje oholosti Koriolan nije omiljen u narodu, a zbog nemogućnosti da se pretvara i uvijenim riječima kupuje naklonost, ne razumije zakulisne igre i manipulacije kojima se bave političari u Senatu. Zbog toga lakovjerno pada kao žrtva političkih intriga, biva proglašen za izdajnika i prognan iz Rima. Gnjevan i željan osvete, Koriolan pristupa svom zakletom neprijatelju, vođi pobunjeničkih volščanskih snaga Tulu Aufidiju te mu nudi dvije opcije: Tul ga može odmah na mjestu ubiti, ili će dopustiti da mu se pridruži kako bi zajedno krenuli na Rim i sravnili ga sa zemljom...
   Ne mislim da je Shakespeare želio poslati jednostavnu poruku u vezi s temom rata. To nije poanta ove drame... „Koriolan“ je čista tragedija koja publiku navodi na razmišljanje o svom jadu, odnosno o tome kako je jadno biti čovjek... (Ralph Fiennes)
   Ako je zbog nečega valjalo napraviti ovaj film, to su scene borbe čija prava snaga i vjerodostojnost nikako ne može biti postignuta na daskama koje život znače... (Vedrana Vlainić, www. fak.hr)
   “Koriolan“ sijeva bljeskovima redateljskog perfekcionizma... (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
http://www.imdb.com/title/tt1372686/?ref_=nv_sr_1

   William Shakespeare je autor čiji su rukopisi najčešće korišteni u filmskoj industriji – njegova su djela ekranizirana preko 1000 puta.
   Čak i taj podatak govori o svježini autora koji već 400 godina nije među nama... Ovog trenutka je u post-produkciji čak 19 filmova koji se snimaju prema maestrovim rukopisima: ove nas godine očekuju još dvije verzije „Macbetha“, dva „Hamleta“, nova verzija „Romea i Julije“, „San zimske noći“, „Mletački trgovac“, „Kralj Lear“... To ne govori samo o (neupitnoj) veličini Williama Shakespearea, već i o nedostaku ideja kod današnjih scenarista...
   Filmski je medij u Shakespearovoj dramaturgiji pronašao pogodan materijal za kinematografsko uobličavanje - više od stoljeća bardovi rukopisi pravi su zlatni rudnik za producente i tu činjenicu ne možemo pripisati samo velikoj popularnosti njegovih djela, već i njihovoj pogodnosti za ekranizaciju. Film je pokazao da može vizualizirati sve ono što je Shakespeare bio primoran uobličiti verbalnom deskripcijom. Poetski je izvanredno opisao ne samo ljudske karaktere, sukobe, emocije, misli... već i prirodu i elementarne pojave.

400 GODINA OD SMRTI WILLIAMA SHAKESPEAREA (1564. - 1616.)
Coriolanus,  2011. Ralph Fiennes, 123 min. UK
Scenarij: John Logan
Uloge: Ralph Fiennes, Gerard Butler, Vanessa Redgrave, Brian Cox, Jessica Chastain
   Shakespeareov tragični junak, Rimljanin Gaj Marcije Koriolan, bio je povijesna ličnost. Legenda, koju je Shakespeare najvjerojatnije preuzeo od Plutarha, a potječe iz doba osnivanja Republike, govori kako je Koriolan - patricij koji se protivio sve većoj moći plebsa te nezadovoljan što ga plebs ne želi za konzula - pristupio suparničkoj vojsci s namjerom da zauzme Rim...
   Ekranizacija jedne od (naj)kompleksnijih drama uvijek aktualnog Williama Shakespearea redateljski je debi uglednog glumca Ralpha Fiennesa... Za prvijenac je odabrao dramu prema scenariju Johna Logana, postavljajući Rimski imperij u suvremeno doba, baveći se univerzalnim temama poput prljavih političkih igara, intriga i spletki; iskrenim i lažnim patriotizmom te vojničkom čašću, a sve u službi nemilosrdne borbe dolaska na vlast...
   Gaj Marcije, zbog svojih zasluga u bitci kod grada Koriola nazvan je „Koriolan“: hrabar je vojnik i rimski heroj koji u borbu odlazi ne zato što mora niti zbog slave i lovorika koje će kasnije pokupiti, već zato što zbilja vjeruje u svojevrsnu „svrhu“ te borbe. Čovjek koji voli svoj posao i najbolji je u tome što radi. Međutim, zbog svoje oholosti Koriolan nije omiljen u narodu, a zbog nemogućnosti da se pretvara i uvijenim riječima kupuje naklonost, ne razumije zakulisne igre i manipulacije kojima se bave političari u Senatu. Zbog toga lakovjerno pada kao žrtva političkih intriga, biva proglašen za izdajnika i prognan iz Rima. Gnjevan i željan osvete, Koriolan pristupa svom zakletom neprijatelju, vođi pobunjeničkih volščanskih snaga Tulu Aufidiju te mu nudi dvije opcije: Tul ga može odmah na mjestu ubiti, ili će dopustiti da mu se pridruži kako bi zajedno krenuli na Rim i sravnili ga sa zemljom...
   Ne mislim da je Shakespeare želio poslati jednostavnu poruku u vezi s temom rata. To nije poanta ove drame... „Koriolan“ je čista tragedija koja publiku navodi na razmišljanje o svom jadu, odnosno o tome kako je jadno biti čovjek... (Ralph Fiennes)
   Ako je zbog nečega valjalo napraviti ovaj film, to su scene borbe čija prava snaga i vjerodostojnost nikako ne može biti postignuta na daskama koje život znače... (Vedrana Vlainić, www. fak.hr)
   “Koriolan“ sijeva bljeskovima redateljskog perfekcionizma... (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
http://www.imdb.com/title/tt1372686/?ref_=nv_sr_1

   William Shakespeare je autor čiji su rukopisi najčešće korišteni u filmskoj industriji – njegova su djela ekranizirana preko 1000 puta.
   Čak i taj podatak govori o svježini autora koji već 400 godina nije među nama... Ovog trenutka je u post-produkciji čak 19 filmova koji se snimaju prema maestrovim rukopisima: ove nas godine očekuju još dvije verzije „Macbetha“, dva „Hamleta“, nova verzija „Romea i Julije“, „San zimske noći“, „Mletački trgovac“, „Kralj Lear“... To ne govori samo o (neupitnoj) veličini Williama Shakespearea, već i o nedostaku ideja kod današnjih scenarista...
   Filmski je medij u Shakespearovoj dramaturgiji pronašao pogodan materijal za kinematografsko uobličavanje - više od stoljeća bardovi rukopisi pravi su zlatni rudnik za producente i tu činjenicu ne možemo pripisati samo velikoj popularnosti njegovih djela, već i njihovoj pogodnosti za ekranizaciju. Film je pokazao da može vizualizirati sve ono što je Shakespeare bio primoran uobličiti verbalnom deskripcijom. Poetski je izvanredno opisao ne samo ljudske karaktere, sukobe, emocije, misli... već i prirodu i elementarne pojave.

400 GODINA OD SMRTI WILLIAMA SHAKESPEAREA (1564. - 1616.)
Macbeth, 2015. Justin Kurzel, 102 min. UK / FR / USA
Scenarij: Jacob Koskoff, Michael Lesslie, Todd Louiso
Uloge: Michael Fassbender, Marion Cotillard, Paddy Considine, Lochlann Harris, Hilton McRae, David Thewlis, Sean Harris
   Najnovija adaptacija najkraće i najkrvavije tragedija Williama Shakespearea, vjerojatno napisana oko 1606. Godine. Povijesne činjenice nam govore slijedeće: Macbeth se pobunio protiv škotskog kralja Duncana i prognao ga oko 1040. godine, nakon čega je sebe proglasio kraljem. Škotskom je vladao do 1057. godine, kada je poginuo u bitci kod Burninske šume...
   Do sada je snimljen cijeli niz filmskih ekranizacija, a sve je počelo kratkom verzijom 1898., te nijemom (dugom) verzijom 1916. Macbethu nije odolio ni Orson Welles koji ga režira 1946. Roman Polanski snima ga 1971... „Macbeth“ je bio i Sean Connery u TV verziji 1961., a zadnju verziju snimio je Australac Geoffrey Wright 2006. smještajući događaje u kriminalistički milje današnjeg Melbournea...
   Jezovit, brutalan i poetično lijep, „Macbeth“  je izrazito suvremena, ali vjerna filmska interpretacija svevremenske Shakespeareove tragedije o klasnim konfliktima, strastima i neutaživom žudnjom za moći. Iscrpljeni Macbeth, rođak kralja Duncana, trijumfalno se vraća svojoj supruzi iz bitke. Na putu doma vještice mu proreknu da će se domoći kraljevske krune. Zaslijepljena ambicijom, Lady Macbeth potiče ga da ne odgađa sudbinu i zauzme obećano prijestolje.
   U režiji Justina Kurzela te u izvedbama Michaela Fassbendera i Marion Cotillard, istovremeno se stapaju dehumanizirajuće i ljudske osobine tragičnog bračnog para dovedenog do ludila vlastitom pohlepom i nepodnošljivom krivnjom...
   U “Macbethu“ se kazalište i film ljube na spektakularan način. Ovo je odličan primjer kazališta u kinu i “teatralnog“ filma u najboljem smislu te riječi. Dio radnje odvija se u realističkim interijernim setovima kakvi se daju sagraditi u teatru, no Kurzel je prepoznao filmičnost Shakespeareova (remek)djela... (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
http://www.imdb.com/title/tt2884018/?ref_=nv_sr_1

   William Shakespeare je autor čiji su rukopisi najčešće korišteni u filmskoj industriji – njegova su djela ekranizirana preko 1000 puta.
   Čak i taj podatak govori o svježini autora koji već 400 godina nije među nama... Ovog trenutka je u post-produkciji čak 19 filmova koji se snimaju prema maestrovim rukopisima: ove nas godine očekuju još dvije verzije „Macbetha“, dva „Hamleta“, nova verzija „Romea i Julije“, „San zimske noći“, „Mletački trgovac“, „Kralj Lear“... To ne govori samo o (neupitnoj) veličini Williama Shakespearea, već i o nedostaku ideja kod današnjih scenarista...
   Filmski je medij u Shakespearovoj dramaturgiji pronašao pogodan materijal za kinematografsko uobličavanje - više od stoljeća bardovi rukopisi pravi su zlatni rudnik za producente i tu činjenicu ne možemo pripisati samo velikoj popularnosti njegovih djela, već i njihovoj pogodnosti za ekranizaciju. Film je pokazao da može vizualizirati sve ono što je Shakespeare bio primoran uobličiti verbalnom deskripcijom. Poetski je izvanredno opisao ne samo ljudske karaktere, sukobe, emocije, misli... već i prirodu i elementarne pojave.

400 GODINA OD SMRTI WILLIAMA SHAKESPEAREA (1564. - 1616.)
Macbeth, 2015. Justin Kurzel, 102 min. UK / FR / USA
Scenarij: Jacob Koskoff, Michael Lesslie, Todd Louiso
Uloge: Michael Fassbender, Marion Cotillard, Paddy Considine, Lochlann Harris, Hilton McRae, David Thewlis, Sean Harris
   Najnovija adaptacija najkraće i najkrvavije tragedija Williama Shakespearea, vjerojatno napisana oko 1606. Godine. Povijesne činjenice nam govore slijedeće: Macbeth se pobunio protiv škotskog kralja Duncana i prognao ga oko 1040. godine, nakon čega je sebe proglasio kraljem. Škotskom je vladao do 1057. godine, kada je poginuo u bitci kod Burninske šume...
   Do sada je snimljen cijeli niz filmskih ekranizacija, a sve je počelo kratkom verzijom 1898., te nijemom (dugom) verzijom 1916. Macbethu nije odolio ni Orson Welles koji ga režira 1946. Roman Polanski snima ga 1971... „Macbeth“ je bio i Sean Connery u TV verziji 1961., a zadnju verziju snimio je Australac Geoffrey Wright 2006. smještajući događaje u kriminalistički milje današnjeg Melbournea...
   Jezovit, brutalan i poetično lijep, „Macbeth“  je izrazito suvremena, ali vjerna filmska interpretacija svevremenske Shakespeareove tragedije o klasnim konfliktima, strastima i neutaživom žudnjom za moći. Iscrpljeni Macbeth, rođak kralja Duncana, trijumfalno se vraća svojoj supruzi iz bitke. Na putu doma vještice mu proreknu da će se domoći kraljevske krune. Zaslijepljena ambicijom, Lady Macbeth potiče ga da ne odgađa sudbinu i zauzme obećano prijestolje.
   U režiji Justina Kurzela te u izvedbama Michaela Fassbendera i Marion Cotillard, istovremeno se stapaju dehumanizirajuće i ljudske osobine tragičnog bračnog para dovedenog do ludila vlastitom pohlepom i nepodnošljivom krivnjom...
   U “Macbethu“ se kazalište i film ljube na spektakularan način. Ovo je odličan primjer kazališta u kinu i “teatralnog“ filma u najboljem smislu te riječi. Dio radnje odvija se u realističkim interijernim setovima kakvi se daju sagraditi u teatru, no Kurzel je prepoznao filmičnost Shakespeareova (remek)djela... (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
http://www.imdb.com/title/tt2884018/?ref_=nv_sr_1

   William Shakespeare je autor čiji su rukopisi najčešće korišteni u filmskoj industriji – njegova su djela ekranizirana preko 1000 puta.
   Čak i taj podatak govori o svježini autora koji već 400 godina nije među nama... Ovog trenutka je u post-produkciji čak 19 filmova koji se snimaju prema maestrovim rukopisima: ove nas godine očekuju još dvije verzije „Macbetha“, dva „Hamleta“, nova verzija „Romea i Julije“, „San zimske noći“, „Mletački trgovac“, „Kralj Lear“... To ne govori samo o (neupitnoj) veličini Williama Shakespearea, već i o nedostaku ideja kod današnjih scenarista...
   Filmski je medij u Shakespearovoj dramaturgiji pronašao pogodan materijal za kinematografsko uobličavanje - više od stoljeća bardovi rukopisi pravi su zlatni rudnik za producente i tu činjenicu ne možemo pripisati samo velikoj popularnosti njegovih djela, već i njihovoj pogodnosti za ekranizaciju. Film je pokazao da može vizualizirati sve ono što je Shakespeare bio primoran uobličiti verbalnom deskripcijom. Poetski je izvanredno opisao ne samo ljudske karaktere, sukobe, emocije, misli... već i prirodu i elementarne pojave.

400 GODINA OD SMRTI WILLIAMA SHAKESPEAREA (1564. - 1616.)   
Cesare deve morire, 2012. Paolo Taviani, Vittorio Taviani, 76 min. IT
Scenarij: Paolo Taviani, Vittorio Taviani
Uloge: Cosimo Rega, Salvatore Striano, Giovanni Arcuri, Antonio Frasca
   Pobjednik Berlinskog festivala priča je o pravim talijanskim zatvorenicima koji u jednom od najstrože čuvanih zatvora u Italiji (rimski zatvor Rebibbia) pripremaju svoju izvedbu Shakespearove tragedije „Julije Cezar“...
   Shakespearova predstava „Julije Cezar“ se završila i glumci su nagrađeni gromoglasnim pljeskom. Svjetla se gase; glumci odlaze sa scene i ponovno postaju zatvorenici, vraćajući se u svoje ćelije...
   Film se ne bavi zločinima koje su počinili ‘glumci’ u svojim ‘stvarnim’ životima, nego povlači paralele između klasične drame i današnjeg svijeta. „Cezar mora umrijeti“ je snimljen u kombinaciji crno-bijele tehnike i kolora, a glavni glumci su ubojice i mafijaši koji tumače Shakespeareove likove u tragediji, pri čemu njihove osobne sudbine daju novi ton i pečat temama osvete i izdaje. Kritičari ističu činjenicu da je većina glumaca koji se pojavljuju u filmu zaista u životu provela 14 i više godina u zatvoru što filmu daje dokumentaristički ton te naglašava dramatičnost Shakespeareove tragedije. Kako su braća Taviani i inače poznati po svom političkom angažmanu i aktivističkoj kritici svijeta u kojemu živimo, nije neobično da ih u ovome filmu vodi i osebujna analiza društvenih i političkih odnosa ljudske zajednice. Pitanja moći, vlasti i tiranije doista su svevremena. Jednako tako, studija karaktera pojedinaca koji opipljivo streme spomenutim kategorijama, bliski su kako Shakespeareu tako i braći Taviani.
   „Kada zaista upoznate prave zatvorenike, stvarate određenu vezu sa njima, jedan vid razumijevanja. Filmom snimanim u neorealističkoj crno-beloj tehnici željeli smo pokazati i dušu tih ljudi”... (braća Taviani)
   Fabio Cavalli, iskusni kazališni redatelj, koji je posvetio dio svog života razvijajući kazalište u zatvorima, dao nam je priliku upoznati neke od zatvorenika. Tokom audicija i proba, oni su nam govorili svoje stvarne zločine i svoja prava imena, a ne pseudonime, iako su znali da će se film prikazivati u talijanskim kinima. Bili smo time iznenađeni, ali smo onda shvatili da je i to način njihovog iskupljenja, ali i svijesti o nekom svom unutrašnjem glumačkom potencijalu. Zato, kada naš glumac-zatvorenik kaže „ubit ću Cezara”, postoji ta iskrena bol i svijest o vlastitoj prošlosti, vlastitim zločinima i grijesima, što ne bi moglo postojati kod profesionalnog glumca niti bi komunikacija među akterima mogla biti tako snažno emotivna kakva je bila među glumcima-robijašima... (braća Taviani)
http://www.imdb.com/title/tt2177511/?ref_=fn_al_tt_1

   William Shakespeare je autor čiji su rukopisi najčešće korišteni u filmskoj industriji – njegova su djela ekranizirana preko 1000 puta.
   Čak i taj podatak govori o svježini autora koji već 400 godina nije među nama... Ovog trenutka je u post-produkciji čak 19 filmova koji se snimaju prema maestrovim rukopisima: ove nas godine očekuju još dvije verzije „Macbetha“, dva „Hamleta“, nova verzija „Romea i Julije“, „San zimske noći“, „Mletački trgovac“, „Kralj Lear“... To ne govori samo o (neupitnoj) veličini Williama Shakespearea, već i o nedostaku ideja kod današnjih scenarista...
   Filmski je medij u Shakespearovoj dramaturgiji pronašao pogodan materijal za kinematografsko uobličavanje - više od stoljeća bardovi rukopisi pravi su zlatni rudnik za producente i tu činjenicu ne možemo pripisati samo velikoj popularnosti njegovih djela, već i njihovoj pogodnosti za ekranizaciju. Film je pokazao da može vizualizirati sve ono što je Shakespeare bio primoran uobličiti verbalnom deskripcijom. Poetski je izvanredno opisao ne samo ljudske karaktere, sukobe, emocije, misli... već i prirodu i elementarne pojave.

   VIDEO SPOTOVI: DALMATINO POVIŠĆU PRITRUJENA / Gradski zbor Brodosplit (4,19); ULTIMA GITARA / Fon Biskich (3,29); KIŠA / Neno Belan (4,57); BAMBINO / Fon Biskich (2,24); VRATA MOJE SESTRE / GIBONNI (4,20); GUARDA CHE LUNA / Fon Biskich (3,23); SOPHISTIQUE / Andrej Jakuš (4,58); ZA KRIŽEN (MY LIFE)  / Matija Dedić, Darko Stanojkovski, Minja Kuzmanić (12): FILMOVI: RIBARSKO PLAVA (9); KAPI MORA, KAPI SUNCA (29); OD SRCA (38); EARL JONES JE BIO U PRAVU (50)
   Tradicionalno, tijekom fešte Sv. Duje, u kinoteci „Zlatna vrata“ održavamo filmske projekcije kojima je u fokusu grad Split. Ponekad je riječ o filmovima koji su snimani u Splitu, zatim o filmovima koji su snimani o Splitu... ili je pak riječ o splitskim autorima. Ove godine svojim sugrađanima predstavit će se Matko Petrić.
   Matko Petrić rođen je 1. siječnja 1962. godine. Djetinstvo provodi u Komiži gdje završava osnovnu školu, a rodnoj Komiži i otoku Visu uvijek se vraća posebnim senzibilitetom. Srednju školu i fakultet (likovnu umjetnost) završava u Splitu. U svom radu isprepliće podjednakom energijom svoja dva stvaralačka interesa, likovnost i glazbu. Krajem devedesetih godina uspješno započinje režirati glazbene spotove, a vrlo brzo i dokumentarne filmove. Svojim specifičnim načinom snimanja u naizgled obične i svakodnevne trenutke i prizore unosi atmosferu koja gledatelja ne ostavlja ravnodušnim.

Tangerines (Mandariinid), 2013. Zaza Urushadze, 85 min. EST / GEO
Scenarij: Zaza Urushadze
Uloge: Lembit Ulfsak, Giorgi Nakashidze, Mikheil Meskhi, Elmo Nüganen, Raivo Trass
   Film svoju snagu crpi iz nedvosmislene pacifističke poruke koja je prenesena jednostavno, u komornom okruženju, iskreno i sa integritetom... (Estonski kandidat za Oscara)
    Smještena u 1992., tijekom rastućeg sukoba između Gruzije i abhazijskih separatista u osvit raspada Sovjetskog Saveza, ova suosjećajna priča usredotočena je na dvojicu estonskih doseljenika poljodjelaca (Ivo i Margus) koji odluče ostati u Gruziji dovoljno dugo da uberu svoj urod mandarina. Oni su pripadnici estonske manjine koja se u Abhaziju doselila prije stotinjak godina i odselila s početkom sukoba. Ostali su u zao čas, jer njihovo selo postane poprište okršaja između skupine Gruzijaca i plaćenika iz Čečenija što se bore na strani abhaških separatista (ili boraca za slobodu, ovisi iz čijeg kuta se gleda). Sa svake strane ostane živ po jedan pripadnik sukobljenih strana i starac nema izbora nego brinuti se o obojici pod istim krovom, usput ih učeći toleranciji. Kako se oporavljaju, tako se smanjuje i njihova netrpeljivost...
   Nasuprot preživjelih vojnika stoji impozantni Ivo: starac uspravnog držanja i sijede brade koji sa autoritetom filozofa i generala određuje tko se smije, a tko ne smije spominjati i tko koga smije ubiti u njegovoj kući. Upravo je Ivina neutralna perspektiva i njegov filozofski odmak od trenutnog kaosa ono što ovaj film čini iskrenim i moćnim. Taj starac je slika i prilika čovjekoljublja i mudrosti, te primjer koji valja slijediti u kriznim situacijama. Njega maestralno igra Lembit Ulfsak, sa tako moćnim prisustvom na ekranu kakvo se zaista rijetko viđa. Sa pozadinom u vidu predivne, netaknute prirode, Ulfsak u sjećanje priziva Bergmanove filmove i njihove kompleksne likove. Sa takvim likom u centru, moguće je od generičke anti-ratne priče napraviti snažan i ubjedljiv film... I Zara Urushadze tu prednost sjajno koristi i upotpunjuje sliku sa filigranskim detaljima. Sa malim ritualima kojima svi likovi pribjegavaju. Sa pejzažima. Sa arhitekturom koja pripada nekom drugom vremenu. Sa muzikom, tužnom gruzijskom instrumentalnom narodnom kroz cijeli film do samog kraja, kada sa kazete čujemo ruski prepjev neke rock pjesme koja mi je odnekle poznata, samo se ne mogu sjetiti. Sa mandarinama koje i na ekranu djeluju sočno i slatko, ratu, manipulaciji i ljudskoj zlobi i ludilu u inat...(Marko Stojiljković, film-na-dan.blogspot.hr)
http://www.imdb.com/title/tt2991224/?ref_=fn_al_tt_1

99 Homes, 2014. Ramin Bahrani, 112 min. USA
Scenarij: Ramin Bahrani
Uloge: Andrew Garfield, Michael Shannon, Clancy Brown, Laura Dern, Tim Guinee
   Potresan, snažan i vrlo uvjerljiv prikaz kako se san o mirnom, sigurnom i boljem životu pretvara u noćnu moru...
   U sunčanom Orlandu, na Floridi,  građevinski radnik Dennis Nash doživi kolaps kada ga iz kuće izbaci karizmatični i beskrupulozni prodavač nekretnina Rick Carver. Ponižen i beskućnik, Nash svoju majku i devetogodišnjeg sina seli u derutan opasni motel. Sve se čini izgubljenim. No, pojavi se neočekivano Sunce na horizontu kada Nash sklopi pakt s Vragom. Počinje raditi za Carvera ne bi li vratio svoj dom i dostojanstvo. Od obitelji krije novi posao. A cijena je doista visoka. Nash naime izbacuje poštene obitelji iz njihovih domova baš kao što je Carver izbacio njega. Dokud je spreman ići?
   Unatoč uvjerljivom, u trenucima potresnom prikazu ljudi u teškim životnim situacijama redatelj ne dopušta da film postane "jednosmjerna ulica", jednostran prikaz problema. Bahrani je iznijansirao priču i pokazao da stvari nisu isključivo crno-bijele. Problemi s dugovima i gubitkom kuće povezani su i sa nepotrebnim, nekontroliranim trošenjem novca (u redu, takvi su u manjini ali nije da ne postoje i dobro je da ih se film dotaknuo)... (Tihomir Polančec, tipo-goodtalking.blogspot.hr)
   Bahrani nas uvlači u epicentar ekstremnih emotivnih tenzija kakve nosi iznimno gadna situacija prisilnog iseljenja. Prizor obitelji s malom djecom kako stoje pored stvari nagomilanih ispred kuće usijeca se u sjećanje budeći istodobno tugu i ljutnju, a specijalno je razarajuća slika zbunjenog starčića koji, iseljen, više nema kamo poći... (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
http://www.imdb.com/title/tt2891174/?ref_=fn_al_tt_1

99 Homes, 2014. Ramin Bahrani, 112 min. USA
Scenarij: Ramin Bahrani
Uloge: Andrew Garfield, Michael Shannon, Clancy Brown, Laura Dern, Tim Guinee
   Potresan, snažan i vrlo uvjerljiv prikaz kako se san o mirnom, sigurnom i boljem životu pretvara u noćnu moru...
   U sunčanom Orlandu, na Floridi,  građevinski radnik Dennis Nash doživi kolaps kada ga iz kuće izbaci karizmatični i beskrupulozni prodavač nekretnina Rick Carver. Ponižen i beskućnik, Nash svoju majku i devetogodišnjeg sina seli u derutan opasni motel. Sve se čini izgubljenim. No, pojavi se neočekivano Sunce na horizontu kada Nash sklopi pakt s Vragom. Počinje raditi za Carvera ne bi li vratio svoj dom i dostojanstvo. Od obitelji krije novi posao. A cijena je doista visoka. Nash naime izbacuje poštene obitelji iz njihovih domova baš kao što je Carver izbacio njega. Dokud je spreman ići?
   Unatoč uvjerljivom, u trenucima potresnom prikazu ljudi u teškim životnim situacijama redatelj ne dopušta da film postane "jednosmjerna ulica", jednostran prikaz problema. Bahrani je iznijansirao priču i pokazao da stvari nisu isključivo crno-bijele. Problemi s dugovima i gubitkom kuće povezani su i sa nepotrebnim, nekontroliranim trošenjem novca (u redu, takvi su u manjini ali nije da ne postoje i dobro je da ih se film dotaknuo)... (Tihomir Polančec, tipo-goodtalking.blogspot.hr)
   Bahrani nas uvlači u epicentar ekstremnih emotivnih tenzija kakve nosi iznimno gadna situacija prisilnog iseljenja. Prizor obitelji s malom djecom kako stoje pored stvari nagomilanih ispred kuće usijeca se u sjećanje budeći istodobno tugu i ljutnju, a specijalno je razarajuća slika zbunjenog starčića koji, iseljen, više nema kamo poći... (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
http://www.imdb.com/title/tt2891174/?ref_=fn_al_tt_1

1864. 2014. / 2016. Ole Bornedal, 125 min. DK/NO/SE/DE
Scenarij: Ole Bornedal
Uloge: Ole Dupont, Barbara Flynn, Sidse Babett Knudsen, Louise Mieritz, Collin Wagner, Anders Heinrichsen, Nicolas Bro, Pilou Asbæk
   Fokus književne, filmske i serijske produkcije se uvelike preselio u Skandinaviju, i teško je ostati gluh i slijep na sva ta kulturna dobra koja nam pristižu sa sjevera Evrope.
   „1864.“ je spektakularna povijesna ratna serija - pretočena u dvosatni film, čime dobiva na intezivnosti - o jednoj od najvažnijih i najznačajnijih bitaka u danskoj povijesti – bitci za Dybbøl. Danci su udružili snage sa Norveškom, Švedskom i Njemačkom kako bi zajednički ko-producirali projekt, a ako je vjerovati službenim izjavama,“1864” je najskuplji filmski projekt u danskoj povijesti. Zbog svojih epskih razmjera i vjernog prikaza ratnih bitaka spada na listu jednog od najvažnijih evropskih ratnih projekata...
   Svijet se doima nevinim i prepunim nade za braću, Lausta i Petera, dok odrastaju u siromašnim, ali sigurnim okolnostima. Obojica su zaljubljena u kćer upravitelja imanja, lijepu i obrazovanu Inge, koja im uzvraća ljubav. No, nakon što izbije rat s Prusijom, Laust i Peter prijave se na dužnost u dansku vojsku. Odnosi s Inge braći uvelike pomognu prebroditi suočavanje s užasima rata, no istovremeno izazivaju i razmirice među do tada nerazdvojnom braćom, dok se zajedno s tisućama ostalih danskih vojnika bore u jednoj od najkrvavijih bitaka danske povijesti. Godine 1864. klaonica kod Dybbøla promijenit će Dansku zauvijek.

   Prvi njemačko-danski rat (1848. – 1850.), poznat je i pod nazivom Prvi šlezviški rat. U početku su njemački stanovnici Schleswig- Holsteina imali potporu narodne skupštine, ali radi pritiska drugih evropskih velikih sila pruska vojska i savezne čete povukle su se i prepustile ih vlastitoj sudbini. Danska pobjeda kod Idstedta 1850. uništila je sve nade u njemački Schleswig-Holstein. U srpnju 1850. sklopljen je Berlinski mir između Njemačke Konfederacije i Danske. Unatoč tome konačno rješenje Schleswig-Holsteina nije postignuto. U studenom 1863. Danska je donijela ustav koji je trebao vrijediti i za Schleswig. Time se nisu više držali sporazuma o miru iz 1851. godine. Novopostavljeni pruski kancelar Otto von Bismarck, s ambicijama ujedinjenja njemačkih zemalja pod Prusijom, želio je iskoristiti tu priliku i riješiti pitanje Schleswiga u njemačku korist. Bismarck je dao Danskoj kratki ultimatum za dokidanje ustava i povećanje autonomije Schleswig-Holsteina. Danska je takav ultimatum očekivano odbila pa su već spremne pruske i austrijske postrojbe početkom veljače 1864. ušle na teritorij Holsteina čime je počeo Drugi njemačko- danski (1864.), odnosno Drugi šlezviški rat.
http://www.imdb.com/title/tt1753353/?ref_=fn_al_tt_1

1864. 2014. / 2016. Ole Bornedal, 125 min. DK/NO/SE/DE
Scenarij: Ole Bornedal
Uloge: Ole Dupont, Barbara Flynn, Sidse Babett Knudsen, Louise Mieritz, Collin Wagner, Anders Heinrichsen, Nicolas Bro, Pilou Asbæk
   Fokus književne, filmske i serijske produkcije se uvelike preselio u Skandinaviju, i teško je ostati gluh i slijep na sva ta kulturna dobra koja nam pristižu sa sjevera Evrope.
   „1864.“ je spektakularna povijesna ratna serija - pretočena u dvosatni film, čime dobiva na intezivnosti - o jednoj od najvažnijih i najznačajnijih bitaka u danskoj povijesti – bitci za Dybbøl. Danci su udružili snage sa Norveškom, Švedskom i Njemačkom kako bi zajednički ko-producirali projekt, a ako je vjerovati službenim izjavama,“1864” je najskuplji filmski projekt u danskoj povijesti. Zbog svojih epskih razmjera i vjernog prikaza ratnih bitaka spada na listu jednog od najvažnijih evropskih ratnih projekata...
   Svijet se doima nevinim i prepunim nade za braću, Lausta i Petera, dok odrastaju u siromašnim, ali sigurnim okolnostima. Obojica su zaljubljena u kćer upravitelja imanja, lijepu i obrazovanu Inge, koja im uzvraća ljubav. No, nakon što izbije rat s Prusijom, Laust i Peter prijave se na dužnost u dansku vojsku. Odnosi s Inge braći uvelike pomognu prebroditi suočavanje s užasima rata, no istovremeno izazivaju i razmirice među do tada nerazdvojnom braćom, dok se zajedno s tisućama ostalih danskih vojnika bore u jednoj od najkrvavijih bitaka danske povijesti. Godine 1864. klaonica kod Dybbøla promijenit će Dansku zauvijek.

   Prvi njemačko-danski rat (1848. – 1850.), poznat je i pod nazivom Prvi šlezviški rat. U početku su njemački stanovnici Schleswig- Holsteina imali potporu narodne skupštine, ali radi pritiska drugih evropskih velikih sila pruska vojska i savezne čete povukle su se i prepustile ih vlastitoj sudbini. Danska pobjeda kod Idstedta 1850. uništila je sve nade u njemački Schleswig-Holstein. U srpnju 1850. sklopljen je Berlinski mir između Njemačke Konfederacije i Danske. Unatoč tome konačno rješenje Schleswig-Holsteina nije postignuto. U studenom 1863. Danska je donijela ustav koji je trebao vrijediti i za Schleswig. Time se nisu više držali sporazuma o miru iz 1851. godine. Novopostavljeni pruski kancelar Otto von Bismarck, s ambicijama ujedinjenja njemačkih zemalja pod Prusijom, želio je iskoristiti tu priliku i riješiti pitanje Schleswiga u njemačku korist. Bismarck je dao Danskoj kratki ultimatum za dokidanje ustava i povećanje autonomije Schleswig-Holsteina. Danska je takav ultimatum očekivano odbila pa su već spremne pruske i austrijske postrojbe početkom veljače 1864. ušle na teritorij Holsteina čime je počeo Drugi njemačko- danski (1864.), odnosno Drugi šlezviški rat.
http://www.imdb.com/title/tt1753353/?ref_=fn_al_tt_1

Tangerines (Mandariinid), 2013. Zaza Urushadze, 85 min. EST / GEO
Scenarij: Zaza Urushadze
Uloge: Lembit Ulfsak, Giorgi Nakashidze, Mikheil Meskhi, Elmo Nüganen, Raivo Trass
   Film svoju snagu crpi iz nedvosmislene pacifističke poruke koja je prenesena jednostavno, u komornom okruženju, iskreno i sa integritetom... (Estonski kandidat za Oscara)
    Smještena u 1992., tijekom rastućeg sukoba između Gruzije i abhazijskih separatista u osvit raspada Sovjetskog Saveza, ova suosjećajna priča usredotočena je na dvojicu estonskih doseljenika poljodjelaca (Ivo i Margus) koji odluče ostati u Gruziji dovoljno dugo da uberu svoj urod mandarina. Oni su pripadnici estonske manjine koja se u Abhaziju doselila prije stotinjak godina i odselila s početkom sukoba. Ostali su u zao čas, jer njihovo selo postane poprište okršaja između skupine Gruzijaca i plaćenika iz Čečenija što se bore na strani abhaških separatista (ili boraca za slobodu, ovisi iz čijeg kuta se gleda). Sa svake strane ostane živ po jedan pripadnik sukobljenih strana i starac nema izbora nego brinuti se o obojici pod istim krovom, usput ih učeći toleranciji. Kako se oporavljaju, tako se smanjuje i njihova netrpeljivost...
   Nasuprot preživjelih vojnika stoji impozantni Ivo: starac uspravnog držanja i sijede brade koji sa autoritetom filozofa i generala određuje tko se smije, a tko ne smije spominjati i tko koga smije ubiti u njegovoj kući. Upravo je Ivina neutralna perspektiva i njegov filozofski odmak od trenutnog kaosa ono što ovaj film čini iskrenim i moćnim. Taj starac je slika i prilika čovjekoljublja i mudrosti, te primjer koji valja slijediti u kriznim situacijama. Njega maestralno igra Lembit Ulfsak, sa tako moćnim prisustvom na ekranu kakvo se zaista rijetko viđa. Sa pozadinom u vidu predivne, netaknute prirode, Ulfsak u sjećanje priziva Bergmanove filmove i njihove kompleksne likove. Sa takvim likom u centru, moguće je od generičke anti-ratne priče napraviti snažan i ubjedljiv film... I Zara Urushadze tu prednost sjajno koristi i upotpunjuje sliku sa filigranskim detaljima. Sa malim ritualima kojima svi likovi pribjegavaju. Sa pejzažima. Sa arhitekturom koja pripada nekom drugom vremenu. Sa muzikom, tužnom gruzijskom instrumentalnom narodnom kroz cijeli film do samog kraja, kada sa kazete čujemo ruski prepjev neke rock pjesme koja mi je odnekle poznata, samo se ne mogu sjetiti. Sa mandarinama koje i na ekranu djeluju sočno i slatko, ratu, manipulaciji i ljudskoj zlobi i ludilu u inat...(Marko Stojiljković, film-na-dan.blogspot.hr)
http://www.imdb.com/title/tt2991224/?ref_=fn_al_tt_1

Tangerines (Mandariinid), 2013. Zaza Urushadze, 85 min. EST / GEO
Scenarij: Zaza Urushadze
Uloge: Lembit Ulfsak, Giorgi Nakashidze, Mikheil Meskhi, Elmo Nüganen, Raivo Trass
   Film svoju snagu crpi iz nedvosmislene pacifističke poruke koja je prenesena jednostavno, u komornom okruženju, iskreno i sa integritetom... (Estonski kandidat za Oscara)
    Smještena u 1992., tijekom rastućeg sukoba između Gruzije i abhazijskih separatista u osvit raspada Sovjetskog Saveza, ova suosjećajna priča usredotočena je na dvojicu estonskih doseljenika poljodjelaca (Ivo i Margus) koji odluče ostati u Gruziji dovoljno dugo da uberu svoj urod mandarina. Oni su pripadnici estonske manjine koja se u Abhaziju doselila prije stotinjak godina i odselila s početkom sukoba. Ostali su u zao čas, jer njihovo selo postane poprište okršaja između skupine Gruzijaca i plaćenika iz Čečenija što se bore na strani abhaških separatista (ili boraca za slobodu, ovisi iz čijeg kuta se gleda). Sa svake strane ostane živ po jedan pripadnik sukobljenih strana i starac nema izbora nego brinuti se o obojici pod istim krovom, usput ih učeći toleranciji. Kako se oporavljaju, tako se smanjuje i njihova netrpeljivost...
   Nasuprot preživjelih vojnika stoji impozantni Ivo: starac uspravnog držanja i sijede brade koji sa autoritetom filozofa i generala određuje tko se smije, a tko ne smije spominjati i tko koga smije ubiti u njegovoj kući. Upravo je Ivina neutralna perspektiva i njegov filozofski odmak od trenutnog kaosa ono što ovaj film čini iskrenim i moćnim. Taj starac je slika i prilika čovjekoljublja i mudrosti, te primjer koji valja slijediti u kriznim situacijama. Njega maestralno igra Lembit Ulfsak, sa tako moćnim prisustvom na ekranu kakvo se zaista rijetko viđa. Sa pozadinom u vidu predivne, netaknute prirode, Ulfsak u sjećanje priziva Bergmanove filmove i njihove kompleksne likove. Sa takvim likom u centru, moguće je od generičke anti-ratne priče napraviti snažan i ubjedljiv film... I Zara Urushadze tu prednost sjajno koristi i upotpunjuje sliku sa filigranskim detaljima. Sa malim ritualima kojima svi likovi pribjegavaju. Sa pejzažima. Sa arhitekturom koja pripada nekom drugom vremenu. Sa muzikom, tužnom gruzijskom instrumentalnom narodnom kroz cijeli film do samog kraja, kada sa kazete čujemo ruski prepjev neke rock pjesme koja mi je odnekle poznata, samo se ne mogu sjetiti. Sa mandarinama koje i na ekranu djeluju sočno i slatko, ratu, manipulaciji i ljudskoj zlobi i ludilu u inat...(Marko Stojiljković, film-na-dan.blogspot.hr)
http://www.imdb.com/title/tt2991224/?ref_=fn_al_tt_1

99 Homes, 2014. Ramin Bahrani, 112 min. USA
Scenarij: Ramin Bahrani
Uloge: Andrew Garfield, Michael Shannon, Clancy Brown, Laura Dern, Tim Guinee
   Potresan, snažan i vrlo uvjerljiv prikaz kako se san o mirnom, sigurnom i boljem životu pretvara u noćnu moru...
   U sunčanom Orlandu, na Floridi,  građevinski radnik Dennis Nash doživi kolaps kada ga iz kuće izbaci karizmatični i beskrupulozni prodavač nekretnina Rick Carver. Ponižen i beskućnik, Nash svoju majku i devetogodišnjeg sina seli u derutan opasni motel. Sve se čini izgubljenim. No, pojavi se neočekivano Sunce na horizontu kada Nash sklopi pakt s Vragom. Počinje raditi za Carvera ne bi li vratio svoj dom i dostojanstvo. Od obitelji krije novi posao. A cijena je doista visoka. Nash naime izbacuje poštene obitelji iz njihovih domova baš kao što je Carver izbacio njega. Dokud je spreman ići?
   Unatoč uvjerljivom, u trenucima potresnom prikazu ljudi u teškim životnim situacijama redatelj ne dopušta da film postane "jednosmjerna ulica", jednostran prikaz problema. Bahrani je iznijansirao priču i pokazao da stvari nisu isključivo crno-bijele. Problemi s dugovima i gubitkom kuće povezani su i sa nepotrebnim, nekontroliranim trošenjem novca (u redu, takvi su u manjini ali nije da ne postoje i dobro je da ih se film dotaknuo)... (Tihomir Polančec, tipo-goodtalking.blogspot.hr)
   Bahrani nas uvlači u epicentar ekstremnih emotivnih tenzija kakve nosi iznimno gadna situacija prisilnog iseljenja. Prizor obitelji s malom djecom kako stoje pored stvari nagomilanih ispred kuće usijeca se u sjećanje budeći istodobno tugu i ljutnju, a specijalno je razarajuća slika zbunjenog starčića koji, iseljen, više nema kamo poći... (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
http://www.imdb.com/title/tt2891174/?ref_=fn_al_tt_1

1864. 2014. / 2016. Ole Bornedal, 125 min. DK/NO/SE/DE
Scenarij: Ole Bornedal
Uloge: Ole Dupont, Barbara Flynn, Sidse Babett Knudsen, Louise Mieritz, Collin Wagner, Anders Heinrichsen, Nicolas Bro, Pilou Asbæk
   Fokus književne, filmske i serijske produkcije se uvelike preselio u Skandinaviju, i teško je ostati gluh i slijep na sva ta kulturna dobra koja nam pristižu sa sjevera Evrope.
   „1864.“ je spektakularna povijesna ratna serija - pretočena u dvosatni film, čime dobiva na intezivnosti - o jednoj od najvažnijih i najznačajnijih bitaka u danskoj povijesti – bitci za Dybbøl. Danci su udružili snage sa Norveškom, Švedskom i Njemačkom kako bi zajednički ko-producirali projekt, a ako je vjerovati službenim izjavama,“1864” je najskuplji filmski projekt u danskoj povijesti. Zbog svojih epskih razmjera i vjernog prikaza ratnih bitaka spada na listu jednog od najvažnijih evropskih ratnih projekata...
   Svijet se doima nevinim i prepunim nade za braću, Lausta i Petera, dok odrastaju u siromašnim, ali sigurnim okolnostima. Obojica su zaljubljena u kćer upravitelja imanja, lijepu i obrazovanu Inge, koja im uzvraća ljubav. No, nakon što izbije rat s Prusijom, Laust i Peter prijave se na dužnost u dansku vojsku. Odnosi s Inge braći uvelike pomognu prebroditi suočavanje s užasima rata, no istovremeno izazivaju i razmirice među do tada nerazdvojnom braćom, dok se zajedno s tisućama ostalih danskih vojnika bore u jednoj od najkrvavijih bitaka danske povijesti. Godine 1864. klaonica kod Dybbøla promijenit će Dansku zauvijek.

   Prvi njemačko-danski rat (1848. – 1850.), poznat je i pod nazivom Prvi šlezviški rat. U početku su njemački stanovnici Schleswig- Holsteina imali potporu narodne skupštine, ali radi pritiska drugih evropskih velikih sila pruska vojska i savezne čete povukle su se i prepustile ih vlastitoj sudbini. Danska pobjeda kod Idstedta 1850. uništila je sve nade u njemački Schleswig-Holstein. U srpnju 1850. sklopljen je Berlinski mir između Njemačke Konfederacije i Danske. Unatoč tome konačno rješenje Schleswig-Holsteina nije postignuto. U studenom 1863. Danska je donijela ustav koji je trebao vrijediti i za Schleswig. Time se nisu više držali sporazuma o miru iz 1851. godine. Novopostavljeni pruski kancelar Otto von Bismarck, s ambicijama ujedinjenja njemačkih zemalja pod Prusijom, želio je iskoristiti tu priliku i riješiti pitanje Schleswiga u njemačku korist. Bismarck je dao Danskoj kratki ultimatum za dokidanje ustava i povećanje autonomije Schleswig-Holsteina. Danska je takav ultimatum očekivano odbila pa su već spremne pruske i austrijske postrojbe početkom veljače 1864. ušle na teritorij Holsteina čime je počeo Drugi njemačko- danski (1864.), odnosno Drugi šlezviški rat.
http://www.imdb.com/title/tt1753353/?ref_=fn_al_tt_1

Tangerines (Mandariinid), 2013. Zaza Urushadze, 85 min. EST / GEO
Scenarij: Zaza Urushadze
Uloge: Lembit Ulfsak, Giorgi Nakashidze, Mikheil Meskhi, Elmo Nüganen, Raivo Trass
   Film svoju snagu crpi iz nedvosmislene pacifističke poruke koja je prenesena jednostavno, u komornom okruženju, iskreno i sa integritetom... (Estonski kandidat za Oscara)
    Smještena u 1992., tijekom rastućeg sukoba između Gruzije i abhazijskih separatista u osvit raspada Sovjetskog Saveza, ova suosjećajna priča usredotočena je na dvojicu estonskih doseljenika poljodjelaca (Ivo i Margus) koji odluče ostati u Gruziji dovoljno dugo da uberu svoj urod mandarina. Oni su pripadnici estonske manjine koja se u Abhaziju doselila prije stotinjak godina i odselila s početkom sukoba. Ostali su u zao čas, jer njihovo selo postane poprište okršaja između skupine Gruzijaca i plaćenika iz Čečenija što se bore na strani abhaških separatista (ili boraca za slobodu, ovisi iz čijeg kuta se gleda). Sa svake strane ostane živ po jedan pripadnik sukobljenih strana i starac nema izbora nego brinuti se o obojici pod istim krovom, usput ih učeći toleranciji. Kako se oporavljaju, tako se smanjuje i njihova netrpeljivost...
   Nasuprot preživjelih vojnika stoji impozantni Ivo: starac uspravnog držanja i sijede brade koji sa autoritetom filozofa i generala određuje tko se smije, a tko ne smije spominjati i tko koga smije ubiti u njegovoj kući. Upravo je Ivina neutralna perspektiva i njegov filozofski odmak od trenutnog kaosa ono što ovaj film čini iskrenim i moćnim. Taj starac je slika i prilika čovjekoljublja i mudrosti, te primjer koji valja slijediti u kriznim situacijama. Njega maestralno igra Lembit Ulfsak, sa tako moćnim prisustvom na ekranu kakvo se zaista rijetko viđa. Sa pozadinom u vidu predivne, netaknute prirode, Ulfsak u sjećanje priziva Bergmanove filmove i njihove kompleksne likove. Sa takvim likom u centru, moguće je od generičke anti-ratne priče napraviti snažan i ubjedljiv film... I Zara Urushadze tu prednost sjajno koristi i upotpunjuje sliku sa filigranskim detaljima. Sa malim ritualima kojima svi likovi pribjegavaju. Sa pejzažima. Sa arhitekturom koja pripada nekom drugom vremenu. Sa muzikom, tužnom gruzijskom instrumentalnom narodnom kroz cijeli film do samog kraja, kada sa kazete čujemo ruski prepjev neke rock pjesme koja mi je odnekle poznata, samo se ne mogu sjetiti. Sa mandarinama koje i na ekranu djeluju sočno i slatko, ratu, manipulaciji i ljudskoj zlobi i ludilu u inat...(Marko Stojiljković, film-na-dan.blogspot.hr)
http://www.imdb.com/title/tt2991224/?ref_=fn_al_tt_1

99 Homes, 2014. Ramin Bahrani, 112 min. USA
Scenarij: Ramin Bahrani
Uloge: Andrew Garfield, Michael Shannon, Clancy Brown, Laura Dern, Tim Guinee
   Potresan, snažan i vrlo uvjerljiv prikaz kako se san o mirnom, sigurnom i boljem životu pretvara u noćnu moru...
   U sunčanom Orlandu, na Floridi,  građevinski radnik Dennis Nash doživi kolaps kada ga iz kuće izbaci karizmatični i beskrupulozni prodavač nekretnina Rick Carver. Ponižen i beskućnik, Nash svoju majku i devetogodišnjeg sina seli u derutan opasni motel. Sve se čini izgubljenim. No, pojavi se neočekivano Sunce na horizontu kada Nash sklopi pakt s Vragom. Počinje raditi za Carvera ne bi li vratio svoj dom i dostojanstvo. Od obitelji krije novi posao. A cijena je doista visoka. Nash naime izbacuje poštene obitelji iz njihovih domova baš kao što je Carver izbacio njega. Dokud je spreman ići?
   Unatoč uvjerljivom, u trenucima potresnom prikazu ljudi u teškim životnim situacijama redatelj ne dopušta da film postane "jednosmjerna ulica", jednostran prikaz problema. Bahrani je iznijansirao priču i pokazao da stvari nisu isključivo crno-bijele. Problemi s dugovima i gubitkom kuće povezani su i sa nepotrebnim, nekontroliranim trošenjem novca (u redu, takvi su u manjini ali nije da ne postoje i dobro je da ih se film dotaknuo)... (Tihomir Polančec, tipo-goodtalking.blogspot.hr)
   Bahrani nas uvlači u epicentar ekstremnih emotivnih tenzija kakve nosi iznimno gadna situacija prisilnog iseljenja. Prizor obitelji s malom djecom kako stoje pored stvari nagomilanih ispred kuće usijeca se u sjećanje budeći istodobno tugu i ljutnju, a specijalno je razarajuća slika zbunjenog starčića koji, iseljen, više nema kamo poći... (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
http://www.imdb.com/title/tt2891174/?ref_=fn_al_tt_1

1864. 2014. / 2016. Ole Bornedal, 125 min. DK/NO/SE/DE
Scenarij: Ole Bornedal
Uloge: Ole Dupont, Barbara Flynn, Sidse Babett Knudsen, Louise Mieritz, Collin Wagner, Anders Heinrichsen, Nicolas Bro, Pilou Asbæk
   Fokus književne, filmske i serijske produkcije se uvelike preselio u Skandinaviju, i teško je ostati gluh i slijep na sva ta kulturna dobra koja nam pristižu sa sjevera Evrope.
   „1864.“ je spektakularna povijesna ratna serija - pretočena u dvosatni film, čime dobiva na intezivnosti - o jednoj od najvažnijih i najznačajnijih bitaka u danskoj povijesti – bitci za Dybbøl. Danci su udružili snage sa Norveškom, Švedskom i Njemačkom kako bi zajednički ko-producirali projekt, a ako je vjerovati službenim izjavama,“1864” je najskuplji filmski projekt u danskoj povijesti. Zbog svojih epskih razmjera i vjernog prikaza ratnih bitaka spada na listu jednog od najvažnijih evropskih ratnih projekata...
   Svijet se doima nevinim i prepunim nade za braću, Lausta i Petera, dok odrastaju u siromašnim, ali sigurnim okolnostima. Obojica su zaljubljena u kćer upravitelja imanja, lijepu i obrazovanu Inge, koja im uzvraća ljubav. No, nakon što izbije rat s Prusijom, Laust i Peter prijave se na dužnost u dansku vojsku. Odnosi s Inge braći uvelike pomognu prebroditi suočavanje s užasima rata, no istovremeno izazivaju i razmirice među do tada nerazdvojnom braćom, dok se zajedno s tisućama ostalih danskih vojnika bore u jednoj od najkrvavijih bitaka danske povijesti. Godine 1864. klaonica kod Dybbøla promijenit će Dansku zauvijek.

   Prvi njemačko-danski rat (1848. – 1850.), poznat je i pod nazivom Prvi šlezviški rat. U početku su njemački stanovnici Schleswig- Holsteina imali potporu narodne skupštine, ali radi pritiska drugih evropskih velikih sila pruska vojska i savezne čete povukle su se i prepustile ih vlastitoj sudbini. Danska pobjeda kod Idstedta 1850. uništila je sve nade u njemački Schleswig-Holstein. U srpnju 1850. sklopljen je Berlinski mir između Njemačke Konfederacije i Danske. Unatoč tome konačno rješenje Schleswig-Holsteina nije postignuto. U studenom 1863. Danska je donijela ustav koji je trebao vrijediti i za Schleswig. Time se nisu više držali sporazuma o miru iz 1851. godine. Novopostavljeni pruski kancelar Otto von Bismarck, s ambicijama ujedinjenja njemačkih zemalja pod Prusijom, želio je iskoristiti tu priliku i riješiti pitanje Schleswiga u njemačku korist. Bismarck je dao Danskoj kratki ultimatum za dokidanje ustava i povećanje autonomije Schleswig-Holsteina. Danska je takav ultimatum očekivano odbila pa su već spremne pruske i austrijske postrojbe početkom veljače 1864. ušle na teritorij Holsteina čime je počeo Drugi njemačko- danski (1864.), odnosno Drugi šlezviški rat.
http://www.imdb.com/title/tt1753353/?ref_=fn_al_tt_1

BEZ VOLTA – posljednji film Ivice Bošnjaka
autor, scenarist i redatelj: Ivica Bošnjak
snimatelji: Ivica Bošnjak, Boris Poljak, Goran Matić
montaža: Ivica Bošnjak, Željko Marković
glumci: Tonći Pažanin, Andrija Pivčević, Gorki Pupovac, Duje Kesić, Mario Blagaić, Branko Krolo

   Završavate igrano-dokumentarni film "Bez volta nad glavom". Možete li nam reći nešto više o tome?
   - Opet priča vezana uz kinoklub. Ne znam kome je to od članova prvome palo na pamet, ali svaki novi član je morao preći test: kako od Peristila (stari kino klub i kino "Stari Grad" nalazili su se u Severovoj ulici u Getu) može za najviše 30 minuta doći do Pjace, a da mu ne bude ni jedan Volat iznad glave. Ako to ne uspije morao nas je častiti sa krafnama u "Bobisa". I danas bi se taj zadatak mogao postaviti mnogim starim Splićanim i vjerojatno ga ne bi riješili u zadanom vremenu… Ukradenu ideju sam pretočio u dokumentarni scenarij i zamolio našeg poznatog domaćeg glumca Paka (Tonći Pažanin) da mi on odglumi verzije mogućih prolaza od Pjace do Peristila. Tijekom samoga snimanja Pako je imao odmah za svaku ulicu u Getu neku priču. Malo smo poradili na tekstovima i snimili po meni jedan vrlo senzibilan film o Getu i ljudima koji su se kretali njegovim ulicama. Ne bih više o filmu koji je u završnoj fazi i ubrzo će imati premijeru u "Kinoteci", pa će se vidjeti o čemu se radi. Ovom prilikom zahvalio bih se prijatelju i glumcu Paku koji je muški i stoječki izdržao desetak ranojutarnjih dana snimanja... (iz razgovora Ivice Bošnjaka i Marka Njegića, Slobodna Dalmacija, 23.12.2011. )

Ivica Bošnjak (15. lipnja 1950. – 29. ožujka 2015.)
   Rođen u Petrovaradinu, na Dunavu, Ivica Bošnjak skoro je cijeli život proveo na moru, u Komiži gdje je kao dječak vidio prve filmove i zaljubio se u filmsku umjetnost pa u Splitu gdje je pohađao osnovnu i srednju školu i završio višu elektrotehničku, a već se kao dvadesetogodišnjak počeo aktivno baviti fotografijom i filmom pri Kino klubu Split odnosno Foto klubu Split. Klupski je filmski tečaj položio kod najistaknutijih predstavnika druge generacije Ivana Martinca i Ante Verzottija, a onda se bacio na snimanja vlastitih filmova da bi uskoro postao, skupa s Brankom Karabatićem i Dušanom Tasićem, nositeljem treće generacije.
   U njegovu se opusu izdvajaju kratkometražni "Vlak" iz 1977. te "Da capo del fine" iz 1986. godine kojega je režirao s Antom Kuštrom, kao i biografski dokumentarni filmovi "Čovjek s ulice" iz 1983. u kojem je i simbolično spojio svoje dvije ljubavi, fotografiju i film, jer je posvećen radu slavnog Toše Dapca, odnosno "Ljubav u sarkofagu" iz 1986. o arheologu don Frani Buliću. Od 1971. godine sudjeluje na fotografskim izložbama kao član Foto kluba Split, prvu je samostalnu izložbu održao 1977. u Senti, a posebno značajnu 1987. u Splitu pod nazivom "Portreti i portreti". Slavna je njegova fotografija Boomerang koja je višestruko nagrađivana i uvrštena u zbirku hrvatske amaterske fotografije, odnosno u katalog Foto kluba Zagreb 1983. godine. Zadnju je samostalnu izložbu fotografija nazvanu "Povratak" održao 2007. godine u Splitu. Bio je redoviti član Društva filmskih radnika od 1977., a godinu poslije dobio je i zvanje Majstora amaterskog filma. Idućih je pet godina bio producent Marjan filma te je i među osnivačima prve nezavisne televizije TV Marjan. Od 1985. godine postaje i članom Zajednice umjetnika Hrvatske. Održao je niz radionica o kameri i snimanju u KKS, kao i o filmskoj i videotehnici, skupa sa svojim nekadašnjim učiteljem Antom Verzottijem, radio kao službeni fotograf Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, a zanimljivo je spomenuti i da je bio kino operater u Vili Dalmacija i prikazivao filmove Josipu Brozu Titu, posebno omiljene vesterne s Johnom Wayneom. Cijeloga je života ostao pasioniranim posjetiteljem filmskih predstava, najčešće u splitskim kinima Karaman te u Zlatnim vratima, a  govorio je da nema do filma na velikom platnu i u mraku kino dvorane i da su to jedina prava mjesta za gledanje filma. I uživanje!
   Prije nekoliko godina namjeravao je i planirao snimiti još dva dokumentarca o znamenitim sugrađanima, začetniku filmskog stvaralaštva u Splitu i jednom od pokretača filma u nas Josipu Bepu Karamanu te o skladatelju Ivi Tijardoviću. U tome ga je spriječila teška i duga bolest.(Duško Popović, www.hfs.hr)

HRVATSKO-ARAPSKO DRUŠTVO PRIJATELJSTVA
From A to B, 2014. Ali F. Mostafa, 108 min. AE / JO / LB
Scenarij: Ashraf Hamdi, Mohamed Hefzy, Ali F. Mostafa
Uloge: Fahad Albutari, Shadi Alfons, Fadi Rifai
   Tri prijatelja - Omar, Ramy i Jay - koja se nisu vidjela dugo vremena, kreću na put od Abu Dhabija do Bejruta u spomen na svog prijatelja. Ukoliko ne polude od onoga što ih čeka na putu, to će ih sigurno približiti...
http://www.imdb.com/title/tt1666287/?ref_=fn_al_tt_1

HRVATSKO-ARAPSKO DRUŠTVO PRIJATELJSTVA
Sea Shadow, 2011. Nawaf Al-Janahi, 108 min. AE
Scenarij: Mohammed Hasan Ahmed
Uloge: Omar al Mula, Neven Madi, Abar Al Hamad
   Dva tinejdžera iz Emirata, Mansoor i Kaltham, žive u malom mjestu na obali mora. Sureću se sa tradicionalnim obiteljskim vrijednostima kada biraju kojim putem će krenuti njihov život i odrastanje.
http://www.imdb.com/title/tt1663181/?ref_=fn_al_tt_1

MALO IH JE BILO SRETNO SA SVOJIM STANJEM
(izbor: Olga Stefan)
   Uz izbor kratkih filmova nekih od najvažnijih rumunjskih redatelja današnjice, uključujući nekoliko nominiranih  i pobjednika Cannes Film Festivala, program pod nazivom "Malo ih je bilo sretno sa svojim stanjem" dodiruje teme migracija, ljubavi, osamljenosti, ekonomske nesigurnosti, težinu prošlosti i ulogu umjetnosti u ovom društvenom kontekstu. Iako su ove teme ponekad isprepletene s humorom, sve priče u programu otkrivaju neizgovorene istine naglašavajući univerzalnost teme.

17. svibnja: U ime umjetnosti
   Umjetnost, Adrian Sitaru, 2014, 19 min.
   Poziv na audiciju, Conrad Mericoffer, 2014, 14 min
   Finska Krava, Gheorghe Preda, 2012, 20 min.
 
17. svibnja: Ljubavne priče
   Čekajući izlazak sunca, Mihai Sofronea, 2011, 10 min.
   Plavo Proljeće, Andreea Bortun, 2015, 15 min.
   Ne postoji ništa na ovom svijetu, Andreea V?lean 2015., 10 min.
   Pavel, Alexandru Ranta, 2015, 14 min.

60-GODINA UMJETNIČKOG RADA WOODYJA ALLENA
Cassandra's Dream, 2007. Woody Allen, 108 min. USA / UK / FR
Scenarij: Woody Allen
Uloge: Hayley Atwell, Colin Farrell, Sally Hawkins, Ewan McGregor, Tom Wilkinson
   Smještena u sadašnjem Londonu, ovo je moćna i dirljiva priča o dva brata – Ianu i Terryju - koji očajnički pokušavaju poboljšati kvalitet svojih života. Jedan je kronični kockar koji je u dugovima do guše, a drugi je zaljubljen u mladu glumicu, koju je nedavno upoznao. Uskoro će se pojaviti njihov bogati ujak koji ima problema i sa zaručnicom i sa poslovnim partnerom. Obećat će im novce ali i zamoliti za uslugu!?
   Ovim filmom želim reći da je krvna povezanost toliko duboka da je ni sami ljudi ne shvaćaju. Kada dođe do kritičnog trenutka, obitelj je ono na što se svaka osoba oslanja i žrtvovanje u ime obitelji je vrlo važno, kako bi se pokazala odanost. Ja dolazim iz obitelji koja je pripadala nižem srednjem staležu a ovim filmom prikazujem vrijednost do koje drže obitelji iz tog staleža a podrijetlom su Talijani, Irci ili Židovi. Ako već morate ubiti za nekoga, onda to napravite za člana svoje obitelji... (Woody Allen)
http://www.imdb.com/title/tt0795493/?ref_=fn_al_tt_1

MALO IH JE BILO SRETNO SA SVOJIM STANJEM
(izbor: Olga Stefan)
   Uz izbor kratkih filmova nekih od najvažnijih rumunjskih redatelja današnjice, uključujući nekoliko nominiranih  i pobjednika Cannes Film Festivala, program pod nazivom Malo ih je bilo sretno sa svojim stanjem dodiruje teme migracija, ljubavi, osamljenosti, ekonomske nesigurnosti, težinu prošlosti i ulogu umjetnosti u ovom društvenom kontekstu. Iako su ove teme ponekad isprepletene s humorom, sve priče u programu otkrivaju neizgovorene istine naglašavajući univerzalnost teme.

18. svibnja: U potrazi za srećom
   Putovanje u grad, Cornel Porumboiua, 2003., 19 min.
   Olijevo vjenčanje, Tudor Cristian Jurgiu, 2009, 22 min.
   Pilula sreće, Cecilia Felmeri, 2012, 12 min.
 
18. svibnja: Sada i tada
   Legenda o fotografu za zabave, Hanno Hoefer i Cristian Mungiu, 2011, 18 min.
   Nisi bio tamo, Agatha Ioana Paltinel 2015., 15 min.
   Cigarete i kava, Cristi Puiu, 2004, 10 min.

60-GODINA UMJETNIČKOG RADA WOODYJA ALLENA
Whatever Works, 2009. Woody Allen, 92 min. USA / FR
Scenarij: Woody Allen
Uloge: Evan Rachel Wood, Larry David, Henry Cavill
   Sredovječni mizantropični razvedeni muškarac iz New Yorka iznenada susretne znatno mlađu, nesofisticiranu južnjakinju s kojom se upušta u pigmalionsku vezu...
   Upoznajte Borisa Yellnikoffa. Zasigurno ga se ne bi moglo predstaviti kao simpatičnu osobu. Ovaj umirovljeni profesor fizike, većinu svog vremena provodi u hvaljenju samog sebe – kako je briljantan! – i žalopojkama o svima drugima – kako su blesavi! Odjednom u njegov život zaluta Melody, ne baš prepametna djevojka iz Mississippija koja se doselila u New York u potrazi za slavom i bogatstvom, no, umjesto toga, našla se na ulici. Usprkos svoje grintave naravi, Boris je dobra srca: ponudi joj dom, kao i spašavanje čitavog života udjeljivanjem obilnih doza njegove nesumnjive mudrosti. Novonastala zajednica zasigurno se ne može opisati kao 'spoj iz raja'...
   Napisao sam scenarij za ovaj film prije više desetaka godina, misleći pritom na glumca Zero Mostela. No, kad je Zero  umro, stavio sam rukopis na stranu i nikad nisam pomislio da bi sam mogao glumiti tu ulogu. Čak i da sam mlađi ne bih mogao igrati tu ulogu jer joj jednostavno ne pristajem. Larry može glumiti lik prepun sarkastičnog, vitriolskog humora, a da publika to prihvati. I Groucho Marx je to mogao glumiti. Kad bih ja probao vrijeđati sve ljude oko sebe i nazivati sebe genijem a njih kretenima, nimalo se ne bih dopao publici... (Woody Allen)
   Genijalna crnohumorna satira i pravo osvježenje. Mnogobrojni sarkastični dijalozi i uloga glavnog lika je kao stvorena za Larry Davida, inače tvorca Seinfelda i glavnog lika u seriji "Curb Your Enthusiasm". Prava, iznimna i inteligentna zabava pod redateljskom palicom Woody Alena. Genijalni prikaz mizantropije, ali i poprilično pozitivan film... (EmZe, www.labin.com)
http://www.imdb.com/title/tt1178663/?ref_=fn_al_tt_1

60-GODINA UMJETNIČKOG RADA WOODYJA ALLENA
Cassandra's Dream, 2007. Woody Allen, 108 min. USA / UK / FR
Scenarij: Woody Allen
Uloge: Hayley Atwell, Colin Farrell, Sally Hawkins, Ewan McGregor, Tom Wilkinson
   Smještena u sadašnjem Londonu, ovo je moćna i dirljiva priča o dva brata – Ianu i Terryju - koji očajnički pokušavaju poboljšati kvalitet svojih života. Jedan je kronični kockar koji je u dugovima do guše, a drugi je zaljubljen u mladu glumicu, koju je nedavno upoznao. Uskoro će se pojaviti njihov bogati ujak koji ima problema i sa zaručnicom i sa poslovnim partnerom. Obećat će im novce ali i zamoliti za uslugu!?
   Ovim filmom želim reći da je krvna povezanost toliko duboka da je ni sami ljudi ne shvaćaju. Kada dođe do kritičnog trenutka, obitelj je ono na što se svaka osoba oslanja i žrtvovanje u ime obitelji je vrlo važno, kako bi se pokazala odanost. Ja dolazim iz obitelji koja je pripadala nižem srednjem staležu a ovim filmom prikazujem vrijednost do koje drže obitelji iz tog staleža a podrijetlom su Talijani, Irci ili Židovi. Ako već morate ubiti za nekoga, onda to napravite za člana svoje obitelji... (Woody Allen)
http://www.imdb.com/title/tt0795493/?ref_=fn_al_tt_1

60-GODINA UMJETNIČKOG RADA WOODYJA ALLENA
Whatever Works, 2009. Woody Allen, 92 min. USA / FR
Scenarij: Woody Allen
Uloge: Evan Rachel Wood, Larry David, Henry Cavill
   Sredovječni mizantropični razvedeni muškarac iz New Yorka iznenada susretne znatno mlađu, nesofisticiranu južnjakinju s kojom se upušta u pigmalionsku vezu...
   Upoznajte Borisa Yellnikoffa. Zasigurno ga se ne bi moglo predstaviti kao simpatičnu osobu. Ovaj umirovljeni profesor fizike, većinu svog vremena provodi u hvaljenju samog sebe – kako je briljantan! – i žalopojkama o svima drugima – kako su blesavi! Odjednom u njegov život zaluta Melody, ne baš prepametna djevojka iz Mississippija koja se doselila u New York u potrazi za slavom i bogatstvom, no, umjesto toga, našla se na ulici. Usprkos svoje grintave naravi, Boris je dobra srca: ponudi joj dom, kao i spašavanje čitavog života udjeljivanjem obilnih doza njegove nesumnjive mudrosti. Novonastala zajednica zasigurno se ne može opisati kao 'spoj iz raja'...
   Napisao sam scenarij za ovaj film prije više desetaka godina, misleći pritom na glumca Zero Mostela. No, kad je Zero  umro, stavio sam rukopis na stranu i nikad nisam pomislio da bi sam mogao glumiti tu ulogu. Čak i da sam mlađi ne bih mogao igrati tu ulogu jer joj jednostavno ne pristajem. Larry može glumiti lik prepun sarkastičnog, vitriolskog humora, a da publika to prihvati. I Groucho Marx je to mogao glumiti. Kad bih ja probao vrijeđati sve ljude oko sebe i nazivati sebe genijem a njih kretenima, nimalo se ne bih dopao publici... (Woody Allen)
   Genijalna crnohumorna satira i pravo osvježenje. Mnogobrojni sarkastični dijalozi i uloga glavnog lika je kao stvorena za Larry Davida, inače tvorca Seinfelda i glavnog lika u seriji "Curb Your Enthusiasm". Prava, iznimna i inteligentna zabava pod redateljskom palicom Woody Alena. Genijalni prikaz mizantropije, ali i poprilično pozitivan film... (EmZe, www.labin.com)
http://www.imdb.com/title/tt1178663/?ref_=fn_al_tt_1

60-GODINA UMJETNIČKOG RADA WOODYJA ALLENA
Whatever Works, 2009. Woody Allen, 92 min. USA / FR
Scenarij: Woody Allen
Uloge: Evan Rachel Wood, Larry David, Henry Cavill
   Sredovječni mizantropični razvedeni muškarac iz New Yorka iznenada susretne znatno mlađu, nesofisticiranu južnjakinju s kojom se upušta u pigmalionsku vezu...
   Upoznajte Borisa Yellnikoffa. Zasigurno ga se ne bi moglo predstaviti kao simpatičnu osobu. Ovaj umirovljeni profesor fizike, većinu svog vremena provodi u hvaljenju samog sebe – kako je briljantan! – i žalopojkama o svima drugima – kako su blesavi! Odjednom u njegov život zaluta Melody, ne baš prepametna djevojka iz Mississippija koja se doselila u New York u potrazi za slavom i bogatstvom, no, umjesto toga, našla se na ulici. Usprkos svoje grintave naravi, Boris je dobra srca: ponudi joj dom, kao i spašavanje čitavog života udjeljivanjem obilnih doza njegove nesumnjive mudrosti. Novonastala zajednica zasigurno se ne može opisati kao 'spoj iz raja'...
   Napisao sam scenarij za ovaj film prije više desetaka godina, misleći pritom na glumca Zero Mostela. No, kad je Zero  umro, stavio sam rukopis na stranu i nikad nisam pomislio da bi sam mogao glumiti tu ulogu. Čak i da sam mlađi ne bih mogao igrati tu ulogu jer joj jednostavno ne pristajem. Larry može glumiti lik prepun sarkastičnog, vitriolskog humora, a da publika to prihvati. I Groucho Marx je to mogao glumiti. Kad bih ja probao vrijeđati sve ljude oko sebe i nazivati sebe genijem a njih kretenima, nimalo se ne bih dopao publici... (Woody Allen)
   Genijalna crnohumorna satira i pravo osvježenje. Mnogobrojni sarkastični dijalozi i uloga glavnog lika je kao stvorena za Larry Davida, inače tvorca Seinfelda i glavnog lika u seriji "Curb Your Enthusiasm". Prava, iznimna i inteligentna zabava pod redateljskom palicom Woody Alena. Genijalni prikaz mizantropije, ali i poprilično pozitivan film... (EmZe, www.labin.com)
http://www.imdb.com/title/tt1178663/?ref_=fn_al_tt_1

60-GODINA UMJETNIČKOG RADA WOODYJA ALLENA
Cassandra's Dream, 2007. Woody Allen, 108 min. USA / UK / FR
Scenarij: Woody Allen
Uloge: Hayley Atwell, Colin Farrell, Sally Hawkins, Ewan McGregor, Tom Wilkinson
   Smještena u sadašnjem Londonu, ovo je moćna i dirljiva priča o dva brata – Ianu i Terryju - koji očajnički pokušavaju poboljšati kvalitet svojih života. Jedan je kronični kockar koji je u dugovima do guše, a drugi je zaljubljen u mladu glumicu, koju je nedavno upoznao. Uskoro će se pojaviti njihov bogati ujak koji ima problema i sa zaručnicom i sa poslovnim partnerom. Obećat će im novce ali i zamoliti za uslugu!?
   Ovim filmom želim reći da je krvna povezanost toliko duboka da je ni sami ljudi ne shvaćaju. Kada dođe do kritičnog trenutka, obitelj je ono na što se svaka osoba oslanja i žrtvovanje u ime obitelji je vrlo važno, kako bi se pokazala odanost. Ja dolazim iz obitelji koja je pripadala nižem srednjem staležu a ovim filmom prikazujem vrijednost do koje drže obitelji iz tog staleža a podrijetlom su Talijani, Irci ili Židovi. Ako već morate ubiti za nekoga, onda to napravite za člana svoje obitelji... (Woody Allen)
http://www.imdb.com/title/tt0795493/?ref_=fn_al_tt_1

1. SVJETSKI RAT NA FILMU
1914. Die letzten Tage vor dem Weltbrand, 1931. Richard Oswald, 112 min.
Scenarij: Heinz Goldberg, Fritz Wendhausen
Uloge: Albert Bassermann, Hermann Wlach, Wolfgang von Schwindt, Lucie Höflich, Ferdinand Hart, Oskar Homolka, Adolf E. Licho, Theodor Loos
   Nakon atentata na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda u Sarajevu, car Franjo Josip je prisiljen okupiti kabinet i razmotriti situaciju, tj. odlučiti da li poduzeti vojnu akciju protiv Srbije. U krunskom Vijeću nisu jedinstveni u odluci, ali nakon što je njemački Reich dao svoju potporu, mjesec dana nakon atentata u Sarajevu Austro-Ugarska objavljuje rat Srbiji...
   Na temelju povijesnih dokumenata, film prikazuje dramatične događaje tragajući za uzrocima i razlozima izbijanja rata. Prikazuje posljednjih 39 dana prije objave rata. Redatelj Richard Oswald snimio je komadić povijesti sa glumačkom elitom tog vremena...
   Film je prikazan u Americi 5. rujna 1932., a nakon premijere New York Times piše: "film slijedi razvoj događaja nakon atentata, a izvrsne glumačke role daje stvarnost događajima u nečemu što bi se moglo klasificirati kao ogromni žurnal. Car Nikola i Franjo Josip su prezentirani kao iskreni pobornici mira koji su ušli u rat koji nisu htjeli, a film prikazuje samo jednu perspektivu, njemačku...“   
http://www.imdb.com/title/tt0020619/?ref_=nm_flmg_dr_20

   VELIKI RAT Prvi svjetski rat na filmu uključuje filmove s tematikom o 1. svjetskom ratu, a njime se komemorira godišnjica ovog povijesnog događaja. Selektor programa je povjesničar Daniel Rafaelić - on će i održati uvodno predavanje... Istoj temi i sa istim predavačem (ali i sa drugim filmovima) vratit ćemo se 2018. kada ćemo obilježiti 100-godišnjicu završetka "velikog rata"...

1. SVJETSKI RAT NA FILMU
La grande illusion, 1937. Jean Renoir, 114 min. FR
Scenarij: Charles Spaak, Jean Renoir
Uloge: Jean Gabin, Dita Parlo, Pierre Fresnay, Erich von Stroheim
   Klasik Jeana Renoira - zasnovan na memoarima francuskog časnika Pinsarda koji je za I. svjetskog rata sedam puta uspješno bježao iz njemačkog zarobljeništva - smatra se jednim od najboljih antiratnih filmova u povijesti i svakako jednim od najvažnijih ostvarenja francuske i svjetske kinematografije između dva svjetska rata. Sniman u sam osvit Drugog svjetskog rata, film prati odnos između dva francuska avijatičara koji za vrijeme Prvog svjetskog rata završe u njemačkom zarobljeništvu i upravitelja logora, sofisticiranog i ljubaznog aristokrata. Odvojeni od neposrednih ratnih strahota, ali i prisiljeni živjeti zajedno, zarobljenici i upravitelj razvijaju odnos u kojem su, naizgled neočekivano, važnije klasne i svjetonazorske razlike i sličnosti negoli nacionalne ili vojne. Sam film često se tumačio kao Renoirovo upozorenje da suprotno tadašnjem uvjerenju Prvi svjetski rat nije bio "rat koji će završiti sve ratove" i da je novi sukob pred vratima.
   „Velika iluzija“ prvi je strani film ikad nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg filma... (U nacističkoj Njemačkoj je bio zabranjen, kao i u Francuskoj nakon izbijanja drugog svjetskog rata gdje se smatralo da će podrivati borbeni moral.)
http://www.imdb.com/title/tt0028950/?ref_=fn_al_tt_1

   VELIKI RAT Prvi svjetski rat na filmu uključuje filmove s tematikom o 1. svjetskom ratu, a njime se komemorira godišnjica ovog povijesnog događaja. Selektor programa je povjesničar Daniel Rafaelić - on će i održati uvodno predavanje... istoj temi i sa istim predavačem (ali i sa drugim filmovima) vratit ćemo se 2018. kada ćemo obilježiti 100-godišnjicu završetka "velikog rata"...

1. SVJETSKI RAT NA FILMU
Sarajevo, 1940. Ákos Ráthonyi, 92 min. HU
Scenarij: Jenö Szatmári, Gézavon Radványi
Uloge: Maria vonTasnady, Ferenc Kiss, József Timár, Lajos Vértes
   Miklos Varnai, ugarski časnik poziva svoju zaručnicu Evu u Sarajevo na svečanu smotru povodom dolaska Franje Ferdinanda. Međutim, Eva se ubrzo po dolasku zaljubljuje u ruskog slikara Borisa i odlazi s njim u Rusiju. Izbija rat, Boris se prijavljuje u vojsku, Eva ostaje sama u selu koje ju ne prihvaća i s njegovom rodbinom koja je mrzi, a Miklos je ranjen i pada u rusko zarobljeništvo. Nakon što ozdravi, bježi iz zarobljeništva i prerušen u prosjaka dolazi u Evinu kuću. Ona ga skriva, za sve saznaje Boris, spašava ih oboje i predaje se ruskim vlastima.
http://www.imdb.com/title/tt0033023/?ref_=nm_flmg_dr_34

   VELIKI RAT Prvi svjetski rat na filmu uključuje filmove s tematikom o 1. svjetskom ratu, a njime se komemorira godišnjica ovog povijesnog događaja. Selektor programa je povjesničar Daniel Rafaelić - on će i održati uvodno predavanje... istoj temi i sa istim predavačem (ali i sa drugim filmovima) vratit ćemo se 2018. kada ćemo obilježiti 100-godišnjicu završetka "velikog rata"...

1. SVJETSKI RAT NA FILMU
Sarajevo, 1940. Ákos Ráthonyi, 92 min. HU
Scenarij: Jenö Szatmári, Gézavon Radványi
Uloge: Maria vonTasnady, Ferenc Kiss, József Timár, Lajos Vértes
   Miklos Varnai, ugarski časnik poziva svoju zaručnicu Evu u Sarajevo na svečanu smotru povodom dolaska Franje Ferdinanda. Međutim, Eva se ubrzo po dolasku zaljubljuje u ruskog slikara Borisa i odlazi s njim u Rusiju. Izbija rat, Boris se prijavljuje u vojsku, Eva ostaje sama u selu koje ju ne prihvaća i s njegovom rodbinom koja je mrzi, a Miklos je ranjen i pada u rusko zarobljeništvo. Nakon što ozdravi, bježi iz zarobljeništva i prerušen u prosjaka dolazi u Evinu kuću. Ona ga skriva, za sve saznaje Boris, spašava ih oboje i predaje se ruskim vlastima.
http://www.imdb.com/title/tt0033023/?ref_=nm_flmg_dr_34

   VELIKI RAT Prvi svjetski rat na filmu uključuje filmove s tematikom o 1. svjetskom ratu, a njime se komemorira godišnjica ovog povijesnog događaja. Selektor programa je povjesničar Daniel Rafaelić - on će i održati uvodno predavanje... istoj temi i sa istim predavačem (ali i sa drugim filmovima) vratit ćemo se 2018. kada ćemo obilježiti 100-godišnjicu završetka "velikog rata"...

1. SVJETSKI RAT NA FILMU
La grande illusion, 1937. Jean Renoir, 114 min. FR
Scenarij: Charles Spaak, Jean Renoir
Uloge: Jean Gabin, Dita Parlo, Pierre Fresnay, Erich von Stroheim
   Klasik Jeana Renoira - zasnovan na memoarima francuskog časnika Pinsarda koji je za I. svjetskog rata sedam puta uspješno bježao iz njemačkog zarobljeništva - smatra se jednim od najboljih antiratnih filmova u povijesti i svakako jednim od najvažnijih ostvarenja francuske i svjetske kinematografije između dva svjetska rata. Sniman u sam osvit Drugog svjetskog rata, film prati odnos između dva francuska avijatičara koji za vrijeme Prvog svjetskog rata završe u njemačkom zarobljeništvu i upravitelja logora, sofisticiranog i ljubaznog aristokrata. Odvojeni od neposrednih ratnih strahota, ali i prisiljeni živjeti zajedno, zarobljenici i upravitelj razvijaju odnos u kojem su, naizgled neočekivano, važnije klasne i svjetonazorske razlike i sličnosti negoli nacionalne ili vojne. Sam film često se tumačio kao Renoirovo upozorenje da suprotno tadašnjem uvjerenju Prvi svjetski rat nije bio "rat koji će završiti sve ratove" i da je novi sukob pred vratima.
   „Velika iluzija“ prvi je strani film ikad nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg filma... (U nacističkoj Njemačkoj je bio zabranjen, kao i u Francuskoj nakon izbijanja drugog svjetskog rata gdje se smatralo da će podrivati borbeni moral.)
http://www.imdb.com/title/tt0028950/?ref_=fn_al_tt_1

   VELIKI RAT Prvi svjetski rat na filmu uključuje filmove s tematikom o 1. svjetskom ratu, a njime se komemorira godišnjica ovog povijesnog događaja. Selektor programa je povjesničar Daniel Rafaelić - on će i održati uvodno predavanje... istoj temi i sa istim predavačem (ali i sa drugim filmovima) vratit ćemo se 2018. kada ćemo obilježiti 100-godišnjicu završetka "velikog rata"...

Elämältä kaiken sain, 2015. Mika Kaurismäki, 103 min. FIN
Scenarij: Mika Kaurismäki i Sami Keski-Vähälä po romanu Petri Karre
Uloge: Vesa-Matti Loiri, Armi Toivanen, Peter Franzén, Jani Volanen
   Novi film Mike Kaurismakija kombinacija je drame, trilera i komedije....
   Tiina (31) i Tomi (40) odlučili su napustiti naporan i užurbani život u Helsinkiju i vratiti se u Tinino malo, rodno mjesto gdje bi mogla produbiti  svoj odnos s ocem i uživati u obiteljskoj atmosferi svog djetinjstva. Tomi je bivši inženjer u Nokii koji se zajedno sa svojom kćerkom iz prvog braka doseljava u Tininu kuću.  Sve se čini idealno - priroda, njihov odnos... dok Tina ne angažira majstora koji joj obnavlja kuću.  Preko noći će se sve promijeniti...
http://www.imdb.com/title/tt3358304/?ref_=ttfc_fc_tt

El Nino, 2015. Daniel Monzón, 136 min. ES/FR
Scenarij: Daniel Monzón, Jorge Guerricaechevarría
Uloge: Ian McShane, Luis Tosar, Sergi López, Bárbara Lennie, Jesús Castro, Mariam Bachir, Moussa Maaskri, Eduard Fernández, Jesús Carroza
   Iz Španjolske nam stiže film koji se bavi švercom droge, dilerima i policajcima koji ih žele uhvatiti pod svaku cijenu – „El Nino“ je jedan od najnagrađivanijih filmova u povijesti španjolske kinematografije...
   „Pakleni Gibraltar“ je priča o mladiću pod imenom El Niño koji živi blizu Gibraltarskog prolaza gdje popravlja i testira motorne brodove. Na jednom partyj upoznaje El Compia, koji ga pak upozna sa Rachidom, dilerom droge. Nakon kratkog razgovora El Niño pristane da bude mula, tj. da šverca drogu za Rachida u svojim motornim čamcima. Ali tu je i Jesús, policajac veteran sa dugogodišnjim iskustvom koji zajedno sa svojom partnericom Evom traga za El Inglésom, važnim dilerom koji radi na području Gibraltara a koji će se također naći i na Niñoom tragu...
   Autori filma pažljivo su proučavali sve ono što pripada izradi dobrog trilera i u tome uspjeli stvorivši kompaktan, pametno napisan film... (Hollywood Reporter)
   Lijepi španjolski triler dobre glume, zanimljivog scenarija i uzbudljive priče opravdano je imao naklonost publike (i kritike) nakon premijernog prikazivanja. Temelji se na stvarnim događajima, tj. na krijumčarenju u Gibraltarskom tjesnacu. Jedan je od najambicioznijih akcijskih trilera ikad iz Španjolske, sa spektakularnim akcijskim scenama i inteligentnom pričom... (MaCortes, IMDB)
http://www.imdb.com/title/tt2093990/?ref_=fn_al_tt_2

El Nino, 2015. Daniel Monzón, 136 min. ES/FR
Scenarij: Daniel Monzón, Jorge Guerricaechevarría
Uloge: Ian McShane, Luis Tosar, Sergi López, Bárbara Lennie, Jesús Castro, Mariam Bachir, Moussa Maaskri, Eduard Fernández, Jesús Carroza
   Iz Španjolske nam stiže film koji se bavi švercom droge, dilerima i policajcima koji ih žele uhvatiti pod svaku cijenu – „El Nino“ je jedan od najnagrađivanijih filmova u povijesti španjolske kinematografije...
   „Pakleni Gibraltar“ je priča o mladiću pod imenom El Niño koji živi blizu Gibraltarskog prolaza gdje popravlja i testira motorne brodove. Na jednom partyj upoznaje El Compia, koji ga pak upozna sa Rachidom, dilerom droge. Nakon kratkog razgovora El Niño pristane da bude mula, tj. da šverca drogu za Rachida u svojim motornim čamcima. Ali tu je i Jesús, policajac veteran sa dugogodišnjim iskustvom koji zajedno sa svojom partnericom Evom traga za El Inglésom, važnim dilerom koji radi na području Gibraltara a koji će se također naći i na Niñoom tragu...
   Autori filma pažljivo su proučavali sve ono što pripada izradi dobrog trilera i u tome uspjeli stvorivši kompaktan, pametno napisan film... (Hollywood Reporter)
   Lijepi španjolski triler dobre glume, zanimljivog scenarija i uzbudljive priče opravdano je imao naklonost publike (i kritike) nakon premijernog prikazivanja. Temelji se na stvarnim događajima, tj. na krijumčarenju u Gibraltarskom tjesnacu. Jedan je od najambicioznijih akcijskih trilera ikad iz Španjolske, sa spektakularnim akcijskim scenama i inteligentnom pričom... (MaCortes, IMDB)
http://www.imdb.com/title/tt2093990/?ref_=fn_al_tt_2

Elämältä kaiken sain, 2015. Mika Kaurismäki, 103 min. FIN
Scenarij: Mika Kaurismäki i Sami Keski-Vähälä po romanu Petri Karre
Uloge: Vesa-Matti Loiri, Armi Toivanen, Peter Franzén, Jani Volanen
   Novi film Mike Kaurismakija kombinacija je drame, trilera i komedije....
   Tiina (31) i Tomi (40) odlučili su napustiti naporan i užurbani život u Helsinkiju i vratiti se u Tinino malo, rodno mjesto gdje bi mogla produbiti  svoj odnos s ocem i uživati u obiteljskoj atmosferi svog djetinjstva. Tomi je bivši inženjer u Nokii koji se zajedno sa svojom kćerkom iz prvog braka doseljava u Tininu kuću.  Sve se čini idealno - priroda, njihov odnos... dok Tina ne angažira majstora koji joj obnavlja kuću.  Preko noći će se sve promijeniti...
http://www.imdb.com/title/tt3358304/?ref_=ttfc_fc_tt

I am Gay and Muslim, 2012. Chris Belloni, 54 min. NL
Scenarij: Chris Belloni
Uloge: Rayan Rayan
   Fokus filma „I am Gay and Muslim“ su LGBT prava u islamskom svijetu. Kao intimni dokumentarac, film prati određen broj mladih gay osoba u Maroku u njihovom istraživanju religijskih i seksualnih identiteta...
   Projekcija je dio Splitskog foruma koji se odvija u okviru projekta "Unaprjeđenje ljudskih prava u lokalnim zajednicama", financijski podržan u okviru Programa "Demokratizacija i ljudska prava", Financijskim mehanizmom Europskog gospodarskog prostora (EGP) i Norveškim financijskim mehanizmom, koji u Hrvatskoj provodi Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva. Ovo je projekt CENZURE PLUS, Udruge za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda iz Splita, koji provodi u partnerstvu sa Udrugom Srma, Udrugom Sunce i Udrugom Solinjani, te u suradnji s udrugama queerANarchive i Teserakt.
http://www.imdb.com/title/tt2188912/?ref_=fn_al_tt_1

Oriented, 2015. Jake Witzenfeld, 81 min. IL
Uloge: Khader Abu Seif, Fadi Daeem, Naeem Jiryes
   Film „Oriented“ prati živote tri prijatelja Palestinca koji istražuju svoje nacionalne i seksualne identitete u Tel Avivu za vrijeme izraelsko – palestinskog sukoba 2014. godine. Dok rat bukti oni, odlučni u naumu da potaknu promjene, osnivaju grupu Qambuta koja ne-nasilnim i kulturnim akcijama potiče rodnu i nacionalnu ravnopravnost. Ako njihov rad i neće promijeniti svijet, pomoći će im da se nose s frustracijama.
   Projekcija je dio Splitskog foruma koji se odvija u okviru projekta "Unaprjeđenje ljudskih prava u lokalnim zajednicama", financijski podržan u okviru Programa "Demokratizacija i ljudska prava", Financijskim mehanizmom Europskog gospodarskog prostora (EGP) i Norveškim financijskim mehanizmom, koji u Hrvatskoj provodi Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva. Ovo je projekt CENZURE PLUS, Udruge za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda iz Splita, koji provodi u partnerstvu sa Udrugom Srma, Udrugom Sunce i Udrugom Solinjani, te u suradnji s udrugama queerANarchive i Teserakt.
http://www.imdb.com/title/tt4982250/?ref_=fn_al_tt_1

God help the girl, 2014. Stuart Murdoch, 112 min. UK
Scenarij: Stuart Murdoch
Uloge: Emily Browning, Olly Alexander, Hannah Murray
   Smješten u škotski Glasgow, ovo je film o Eve koja boravi u bolnici zbog emocionalnih problema te kao terapiju počinje sa skladanjem pjesama. Skladanje postaje njen lijek, a upravo to je odvodi u London gdje susreće Jamesa i Cassie, dvoje glazbenika koji su sami na raskrižju života. Ono što slijedi jest renesansa tijekom jednog burnog ljeta - osnivaju bend i kreću u avanturu u kojoj se miješaju depresija, romantika, ples i glazba....    (Stuart Murdoch  je pjevač i skladatelj kultnog škotskog indie banda „Belle&Sebastian“... S obzirom da je ovo Murdochov redateljski i scenaristički debi, čini se da ozbiljne filmaše možemo pronaći i tamo gdje bismo se tako nečemu najmanje nadali. O kvaliteti filma najbolje svjedoči nagrada Posebno priznanje žirija na ovogodišnjem Sundance Film Festivalu.)
   Teško je ostati ravnodušan na ovaj film: neosporno je da je napravljen od srca i bez pretencioznosti koju biste možda očekivali od projekta ovog tipa. Odlična glumačka postava predvođena sjajnom Emily Browning, koja je sa svojim čestim pogledima u kameru dok pjeva Murdochove divne „malo drukčije“ pop pjesme, uz vedar i prpošan prikaz inače stereotipnog sumornog Glasgowa, dovoljan razlog da žrtvujete gotovo dva sata ovoj posveti inteligentnoj pop glazbi i njezinoj doista terapeutskoj sposobnosti, kako za one koji je stvaraju, tako i za njezine konzumente... (Igor Opić, www.fak.hr)
   Ova glazbena drama, osim što je praćena glazbom indie pop benda Belle & Sebastian, bavi se utjecajem psihičkih poremećaja poput anoreksije i anksioznosti na kreativnosti i stvaranje glazbe odnosno umjetnički život osoba. Prati život talentirane Eve koja po izlasku iz bolnice upoznaje nove prijatelje Jamesa i Cassie ? kojima zajedno osnuje bend i pokušava se probiti na sceni. Eve također započinje vezu s arogantnim glazbenikom Antonom koji već ima bend čije pjesme se puštaju na radiju. Prepreke na koje mladi glazbenici nailaze, pritom se boreći s privatnim problemima, a sve to praćeno laganim pjesmuljcima indie popa, svakako je preporuka za svakoga tko je ostao željan glazbenih drama... (Paula Bračko, www.ziher.hr)
http://www.imdb.com/title/tt2141751/?ref_=fn_al_tt_1

Starred Up, 2013. David Mackenzie, 106 min. UK/IRL
Scenarij: Jonathan Asser
Uloge: Jack O'Connell, Rupert Friend, Ben Mendelsohn, Sam Spruell, David Ajala, Sian Breckin, Peter Ferdinando, Matt Faris, Anthony Welsh, David Avery
   Obično kada se čovjek nađe u nekom novom okruženju postepeno se prilagođava istome. Ali ima i onih koji se ne žele prilagoditi već umjesto toga idu “protiv okoline”. Ali, što učiniti kada je ta nova okolina zatvor!? Odgovor na to pitanje nam donosi ova hvaljena britanska zatvorska drama  Davida Mackenziea... (“Starred Up” je termin iz britanskog robijaškog žargona koji označava izuzetno opasnog maloljetnika koji je poslan u zatvor za odrasle)
   Devetnaestogodišnji Eric je ekstremno nasilan i zato je prebačen iz popravnog doma u pravi zatvor. U zatvoru za punoljetne kriminalce napokon se susretne sa sebi ravnim – zatvorenikom koji je navodno njegov otac. On pokuša potaknuti sina da si ne stvara probleme i neprijatelje u zatvoru, ali Erica nije moguće tako lako kontrolirati što će ga uvaliti u nevolje. Kroz terapiju sa doktorom Oliverom i putem radnih aktivnosti Eric uči kako kanalizirati svojh bijes i otkriva novi način kako opstati u surovom svijetu, nesvjestan da postoje snage koje ga mogu uništiti...
   Na Dublin Film Festivalu Jack O’Connell osvojio je nagradu za najboljeg glumca, dok je pak na Londonskom festivalu nagradu osvojio scenarist Jonathan Asser. Film je također briljirao i na dodjeli British Independent Film Awards gdje su nagrade osvojili Ben Mendelsohn za najboljeg sporednog glumca, David Mackenzie  za najboljeg redatelja, te ponovno Jonathan Asser  za najbolji scenarij. Filmu je pripala i nagrada za najbolji Britanski nezavisni film...
    „Starred Up“ je najuspešniji film Davida Mackenzija što se tiče kritičkog konsenzusa i nije teško pretpostaviti zašto. Zatvor je ekstremna okolina za ispitivanje međuljudskih odnosa, okolina koja postiže najbolji efekat. Sa svojim znanjem i vještinom, sa više nego sposobnim glumcima i sa inteligentnim scenarijem, „Starred Up“ je kompletan, promišljen i inteligentan film... (Marko Stojiljković, film-na-dan.blogspot.hr)
http://www.imdb.com/title/tt2567712/?ref_=fn_al_tt_1

Starred Up, 2013. David Mackenzie, 106 min. UK/IRL
Scenarij: Jonathan Asser
Uloge: Jack O'Connell, Rupert Friend, Ben Mendelsohn, Sam Spruell, David Ajala, Sian Breckin, Peter Ferdinando, Matt Faris, Anthony Welsh, David Avery
   Obično kada se čovjek nađe u nekom novom okruženju postepeno se prilagođava istome. Ali ima i onih koji se ne žele prilagoditi već umjesto toga idu “protiv okoline”. Ali, što učiniti kada je ta nova okolina zatvor!? Odgovor na to pitanje nam donosi ova hvaljena britanska zatvorska drama  Davida Mackenziea... (“Starred Up” je termin iz britanskog robijaškog žargona koji označava izuzetno opasnog maloljetnika koji je poslan u zatvor za odrasle)
   Devetnaestogodišnji Eric je ekstremno nasilan i zato je prebačen iz popravnog doma u pravi zatvor. U zatvoru za punoljetne kriminalce napokon se susretne sa sebi ravnim – zatvorenikom koji je navodno njegov otac. On pokuša potaknuti sina da si ne stvara probleme i neprijatelje u zatvoru, ali Erica nije moguće tako lako kontrolirati što će ga uvaliti u nevolje. Kroz terapiju sa doktorom Oliverom i putem radnih aktivnosti Eric uči kako kanalizirati svojh bijes i otkriva novi način kako opstati u surovom svijetu, nesvjestan da postoje snage koje ga mogu uništiti...
   Na Dublin Film Festivalu Jack O’Connell osvojio je nagradu za najboljeg glumca, dok je pak na Londonskom festivalu nagradu osvojio scenarist Jonathan Asser. Film je također briljirao i na dodjeli British Independent Film Awards gdje su nagrade osvojili Ben Mendelsohn za najboljeg sporednog glumca, David Mackenzie  za najboljeg redatelja, te ponovno Jonathan Asser  za najbolji scenarij. Filmu je pripala i nagrada za najbolji Britanski nezavisni film...
    „Starred Up“ je najuspešniji film Davida Mackenzija što se tiče kritičkog konsenzusa i nije teško pretpostaviti zašto. Zatvor je ekstremna okolina za ispitivanje međuljudskih odnosa, okolina koja postiže najbolji efekat. Sa svojim znanjem i vještinom, sa više nego sposobnim glumcima i sa inteligentnim scenarijem, „Starred Up“ je kompletan, promišljen i inteligentan film... (Marko Stojiljković, film-na-dan.blogspot.hr)
http://www.imdb.com/title/tt2567712/?ref_=fn_al_tt_1

God help the girl, 2014. Stuart Murdoch, 112 min. UK
Scenarij: Stuart Murdoch
Uloge: Emily Browning, Olly Alexander, Hannah Murray
   Smješten u škotski Glasgow, ovo je film o Eve koja boravi u bolnici zbog emocionalnih problema te kao terapiju počinje sa skladanjem pjesama. Skladanje postaje njen lijek, a upravo to je odvodi u London gdje susreće Jamesa i Cassie, dvoje glazbenika koji su sami na raskrižju života. Ono što slijedi jest renesansa tijekom jednog burnog ljeta - osnivaju bend i kreću u avanturu u kojoj se miješaju depresija, romantika, ples i glazba....    (Stuart Murdoch  je pjevač i skladatelj kultnog škotskog indie banda „Belle&Sebastian“... S obzirom da je ovo Murdochov redateljski i scenaristički debi, čini se da ozbiljne filmaše možemo pronaći i tamo gdje bismo se tako nečemu najmanje nadali. O kvaliteti filma najbolje svjedoči nagrada Posebno priznanje žirija na ovogodišnjem Sundance Film Festivalu.)
   Teško je ostati ravnodušan na ovaj film: neosporno je da je napravljen od srca i bez pretencioznosti koju biste možda očekivali od projekta ovog tipa. Odlična glumačka postava predvođena sjajnom Emily Browning, koja je sa svojim čestim pogledima u kameru dok pjeva Murdochove divne „malo drukčije“ pop pjesme, uz vedar i prpošan prikaz inače stereotipnog sumornog Glasgowa, dovoljan razlog da žrtvujete gotovo dva sata ovoj posveti inteligentnoj pop glazbi i njezinoj doista terapeutskoj sposobnosti, kako za one koji je stvaraju, tako i za njezine konzumente... (Igor Opić, www.fak.hr)
   Ova glazbena drama, osim što je praćena glazbom indie pop benda Belle & Sebastian, bavi se utjecajem psihičkih poremećaja poput anoreksije i anksioznosti na kreativnosti i stvaranje glazbe odnosno umjetnički život osoba. Prati život talentirane Eve koja po izlasku iz bolnice upoznaje nove prijatelje Jamesa i Cassie ? kojima zajedno osnuje bend i pokušava se probiti na sceni. Eve također započinje vezu s arogantnim glazbenikom Antonom koji već ima bend čije pjesme se puštaju na radiju. Prepreke na koje mladi glazbenici nailaze, pritom se boreći s privatnim problemima, a sve to praćeno laganim pjesmuljcima indie popa, svakako je preporuka za svakoga tko je ostao željan glazbenih drama... (Paula Bračko, www.ziher.hr)
http://www.imdb.com/title/tt2141751/?ref_=fn_al_tt_1

God help the girl, 2014. Stuart Murdoch, 112 min. UK
Scenarij: Stuart Murdoch
Uloge: Emily Browning, Olly Alexander, Hannah Murray
   Smješten u škotski Glasgow, ovo je film o Eve koja boravi u bolnici zbog emocionalnih problema te kao terapiju počinje sa skladanjem pjesama. Skladanje postaje njen lijek, a upravo to je odvodi u London gdje susreće Jamesa i Cassie, dvoje glazbenika koji su sami na raskrižju života. Ono što slijedi jest renesansa tijekom jednog burnog ljeta - osnivaju bend i kreću u avanturu u kojoj se miješaju depresija, romantika, ples i glazba....    (Stuart Murdoch  je pjevač i skladatelj kultnog škotskog indie banda „Belle&Sebastian“... S obzirom da je ovo Murdochov redateljski i scenaristički debi, čini se da ozbiljne filmaše možemo pronaći i tamo gdje bismo se tako nečemu najmanje nadali. O kvaliteti filma najbolje svjedoči nagrada Posebno priznanje žirija na ovogodišnjem Sundance Film Festivalu.)
   Teško je ostati ravnodušan na ovaj film: neosporno je da je napravljen od srca i bez pretencioznosti koju biste možda očekivali od projekta ovog tipa. Odlična glumačka postava predvođena sjajnom Emily Browning, koja je sa svojim čestim pogledima u kameru dok pjeva Murdochove divne „malo drukčije“ pop pjesme, uz vedar i prpošan prikaz inače stereotipnog sumornog Glasgowa, dovoljan razlog da žrtvujete gotovo dva sata ovoj posveti inteligentnoj pop glazbi i njezinoj doista terapeutskoj sposobnosti, kako za one koji je stvaraju, tako i za njezine konzumente... (Igor Opić, www.fak.hr)
   Ova glazbena drama, osim što je praćena glazbom indie pop benda Belle & Sebastian, bavi se utjecajem psihičkih poremećaja poput anoreksije i anksioznosti na kreativnosti i stvaranje glazbe odnosno umjetnički život osoba. Prati život talentirane Eve koja po izlasku iz bolnice upoznaje nove prijatelje Jamesa i Cassie ? kojima zajedno osnuje bend i pokušava se probiti na sceni. Eve također započinje vezu s arogantnim glazbenikom Antonom koji već ima bend čije pjesme se puštaju na radiju. Prepreke na koje mladi glazbenici nailaze, pritom se boreći s privatnim problemima, a sve to praćeno laganim pjesmuljcima indie popa, svakako je preporuka za svakoga tko je ostao željan glazbenih drama... (Paula Bračko, www.ziher.hr)
http://www.imdb.com/title/tt2141751/?ref_=fn_al_tt_1

Starred Up, 2013. David Mackenzie, 106 min. UK/IRL
Scenarij: Jonathan Asser
Uloge: Jack O'Connell, Rupert Friend, Ben Mendelsohn, Sam Spruell, David Ajala, Sian Breckin, Peter Ferdinando, Matt Faris, Anthony Welsh, David Avery
   Obično kada se čovjek nađe u nekom novom okruženju postepeno se prilagođava istome. Ali ima i onih koji se ne žele prilagoditi već umjesto toga idu “protiv okoline”. Ali, što učiniti kada je ta nova okolina zatvor!? Odgovor na to pitanje nam donosi ova hvaljena britanska zatvorska drama  Davida Mackenziea... (“Starred Up” je termin iz britanskog robijaškog žargona koji označava izuzetno opasnog maloljetnika koji je poslan u zatvor za odrasle)
   Devetnaestogodišnji Eric je ekstremno nasilan i zato je prebačen iz popravnog doma u pravi zatvor. U zatvoru za punoljetne kriminalce napokon se susretne sa sebi ravnim – zatvorenikom koji je navodno njegov otac. On pokuša potaknuti sina da si ne stvara probleme i neprijatelje u zatvoru, ali Erica nije moguće tako lako kontrolirati što će ga uvaliti u nevolje. Kroz terapiju sa doktorom Oliverom i putem radnih aktivnosti Eric uči kako kanalizirati svojh bijes i otkriva novi način kako opstati u surovom svijetu, nesvjestan da postoje snage koje ga mogu uništiti...
   Na Dublin Film Festivalu Jack O’Connell osvojio je nagradu za najboljeg glumca, dok je pak na Londonskom festivalu nagradu osvojio scenarist Jonathan Asser. Film je također briljirao i na dodjeli British Independent Film Awards gdje su nagrade osvojili Ben Mendelsohn za najboljeg sporednog glumca, David Mackenzie  za najboljeg redatelja, te ponovno Jonathan Asser  za najbolji scenarij. Filmu je pripala i nagrada za najbolji Britanski nezavisni film...
    „Starred Up“ je najuspešniji film Davida Mackenzija što se tiče kritičkog konsenzusa i nije teško pretpostaviti zašto. Zatvor je ekstremna okolina za ispitivanje međuljudskih odnosa, okolina koja postiže najbolji efekat. Sa svojim znanjem i vještinom, sa više nego sposobnim glumcima i sa inteligentnim scenarijem, „Starred Up“ je kompletan, promišljen i inteligentan film... (Marko Stojiljković, film-na-dan.blogspot.hr)
http://www.imdb.com/title/tt2567712/?ref_=fn_al_tt_1

9. FMFS: VUK SAMOTNJAK
Vuk samotnjak, 1972. Obrad Gluščević, 83 min. YU
Scenarij: Stjepan Perović, Obrad Gluščević
Uloge: Slavko Štimac, Željko Mataija, Ivan Štimac, Boro Ivanišević, Smiljan Čičić, Smiljka Pavičić-Budak, Edo Peročević, Slavica Fila
   Dječak u planini nalazi velikog psa, nalik vuku, i sprijateljuje se s njim. Međutim, žitelji sela vjeruju da se radi o opasnom vuku, samotnjaku, kojeg treba ubiti. Dječak zbog toga strahuje za svog ljubimca te mu krišom nosi hranu u planinu. Pas ga, u jednoj prilici, čak spašava od vuka! Uvjereni da je baš taj samotnjak poklao ovce u jednom toru, seljaci započinju hajku…
   Najčuveniji, najpopularniji i po mnogima najbolji jugoslavenski (i hrvatski) dječji film ikad snimljen, znameniti „Vuk samotnjak“ slojevito je ostvarenje podatno zanimljivim interpretacijskim mogućnostima, na primjer onoj o suodnosu prirodnog/divljeg i kultiviranog, ili o odnosu nekad zaraćenih strana i nasljeđu koje sa sobom u taj odnos donose. Svojim debitantskim nastupom proslavio se mali Slavko Štimac, najveća dječja zvijezda jugoslavenskog filma uopće, koji je i kasnije, u mladenačkoj dobi, ostvario niz izuzetnih uloga...
http://www.imdb.com/title/tt0069478/?ref_=fn_al_tt_1

9. FMFS: BELLADONNA
Belladonna, 2015. Dubravka Turić, 18 min. HR
Scenarij: Dubravka Turić
Uloge: Aleksandra Naumov, Nada Đurevska, Lana Barić, Anita Matković, Dražen Kuhn
   Tri žene različite životne dobi sretnu se u oftalmološkoj čekaonici. Osluškujući razgovor između starijih žena, djevojka Saša saznaje za tragediju zbog koje je jedna od njih ostala slabovidna. Ravnodušnost zamjenjuje osjećaj bliskosti i prepoznavanja...
   „Belladonna“ je film o (ne)gledanju. O tome kako površno vidimo jedni druge i o predrasudama koje iz toga proizlaze. Belladonna je biljka čiji su otrov žene prije kapale u oči kako bi dobile široke i sjajne zjenice. Za ljepotu je trebalo privremeno izgubiti vid. I junakinja filma privremeno gubi vid te upravo u tom trenutku doživljava preobrazbu zbog koje će metaforički progledati. Ne vidjeti ponovno postaje uvjetom ljepote, ovaj put unutarnje...(Film je premijerno prikazan na 72. Mostri, gdje je proglašen najboljim kratkometražnim filmom u natjecateljskom programu Orizzonti)
http://www.imdb.com/title/tt4991570/?ref_=fn_al_tt_4

9. FMFS: U SUTON ŽIVOTA
Au Crépuscule d'une Vie / Ad ktze ha'zrikha, 2015. Sylvain Biegeleisen, 70 min. BE / IL
Scenarij: Sylvain Biegeleisen
   „U suton života“ optimistično je filmsko putovanje o životu 94–godišnje majke koja se suočava sa starošću i njenog sina, redatelja ovoga filma. Kada su doktori najavili da joj preostaje svega nekoliko tjedana života, svi su se došli oprostiti. Ona je, međutim, odlučila živjeti još dvije godine. Njen sin dobio je tako nevjerojatnu priliku snimiti film o životu, pun humora i emocija, koji pruža nadu milijardama ljudi koji se suočavaju sa starošću... (Film je pobjednik DocAviv film festivala te dobitnik nagrade publike na ZagrebDoxu)
http://www.imdb.com/title/tt4584764/?ref_=fn_al_tt_1

9. FMFS: DRUŽBA PERE KVRŽICE
Družba Pere Kvržice, 1970. Vladimir Tadej, 82 min. YU
Scenarij: Vladimir Tadej (prema istoimenom romanu Mate Lovraka)
Uloge: Mladen Vasary, Predrag Vuković, Boris Vujović, Dubravka Dolovčak, Marina Nemet, Zoran Havrle, Berislav Kokot, Nikica Halužan, Boris Dvornik, Antun Vrdoljak, Antun Nalis, Kruno Valentić, Vera Misita
   Grupa dječaka u malom mjestu obnavlja razrušeni stari mlin. Ipak, postoje i oni kojima njihov plan nikako ne odgovara…
Već godinama seoska vodenica nije u pogonu, a središnji je problem mnogih seljaka. Oni za svoje potrebe moraju koristiti parni mlin što je u interesu vlasnika mlina. Seoski dječaci, na čelu s Perom, osnivaju Družbu i zadatak im je svoje slobodno vrijeme provesti obnavljajući vodenicu. Na tom putu očekuje ih niz pustolovina, pa čak i opasnost.
Pero, Medo, Šilo i Milo Dijete četvorica su članova Družbe, ali i vrijedni dječaci. Ne boje se nikakvog fizičkog posla, a i znaju čuvati mnoge tajne. Njihova tajnovitost i pustolovni duh ovaj film će pretvoriti u niz uzbudljivih akcija. Dječji filmski klasik zabavan je i svevremen film o prijateljstvu i snazi zajedništva pa je podjednako zanimljiv i mlađim i starijim generacijama.
   Debitantski cjelovečernji uradak uglednog scenografa Vladimira Tadeja korektna je adaptacija klasičnog dječjeg romana Mate Lovraka i jedan od popularnijih izdanaka plodne tradicije hrvatskog filma za djecu i mlade.
http://www.imdb.com/title/tt0065666/?ref_=fn_al_tt_1

9. FMFS: MINJONJA NJANJONJA
Boo-boo Boo hoo hoo, 2015. Josip Lukić, 11 min. HR
Scenarij: Josip Lukić
Uloge: Marko Nazlić, Andrija Nazlić, Nola Milaković, Melinda Bečić
   Kao i svakom normalnom trinaestogodišnjaku, Antunu mlađi brat ide na živce.
http://www.imdb.com/title/tt5301938/?ref_=nm_flmg_dr_1

9. FMFS: MAHNITOST
Abluka / Frenzy, 2015. Emin Alper, 119 min. TR / FR
Scenarij: Emin Alper
Uloge: Mehmet Özgür, Berkay Ates, Tülin Özen
   Istanbul je u raljama političkog nasilja. Hamza, visoko pozicionirani policajac, nudi Kadiru puštanje iz zatvora, a Kadir zauzvrat mora prihvatiti posao u novoj špijunskoj jedinici skupljača smeća. Kadir pristaje i počinje skupljati smeće u sumnjivim predgrađima tražeći materijale povezane s izradom bombi. U jednom od kvartova Kadir pronalazi svog mlađeg brata Ahmeta, zaposlenog u gradskoj službi koja ubija pse lutalice. Ahmet odbija bilo kakav odnos s bratom, a Kadir počinje smišljati mrežu urote koja bi objasnila i Ahmetovu distanciranost. Film je osvojio čak 11 nagrada i nominaciju za Zlatnog lava u Veneciji.
http://www.imdb.com/title/tt4895740/?ref_=fn_al_tt_1

9. FMFS: PIKNIK
Piknic, 2015. Jure Pavlović, 13 min. HR
Scenarij: Džejna Avdić, Jure Pavlović
Uloge: Emir Mušić, Aleksandar Seksan, Senad Alihodžić
   Na sarajevskim cestama velika je gužva. Petnaestogodišnji Emir u društvu nadzornika socijalne službe odlazi u posjet svome ocu Safetu koji se nalazi na izdržavanju zatvorske kazne u poluotvorenom odjelu kaznionice na Igmanu. Zbog gužve u prometu kasne... (Dani hrvatskog filma 2015. – Grand Prix)
http://www.imdb.com/title/tt4402098/?ref_=fn_al_nm_1a

9. FMFS: KAD OTVORIM OČI
A peine j'ouvre les yeux / As I Open My Eyes, 2015. Leyla Bouzid, 102 min. TN / FR / BE
Scenarij: Leyla Bouzid, Marie-Sophie Chambon
Uloge: Baya Medhaffer, Ghalia Benali, Montassar Ayari
   Tunis, ljeto 2010., nekoliko mjeseci prije Revolucije. Osamnaestogodišnja Farah upravo je maturirala, a njena obitelj već je vidi kao buduću liječnicu. Ona, međutim, ne razmišlja na isti način. Pjeva u političkoj rock grupi čiji su stihovi kontra režima i bori se protiv autocenzure članova grupe. Ima veliku strast za životom, buntovnički otkriva opijate, ljubav i noćni život svoga grada, a rat vodi i s majkom Hayet, koja je opasnosti ustanka protiv režima osjetila na vlastitoj koži... (Film je pobjednik Dubai Film Festivala i nagrade Europa Cinemas na festivalu u Veneciji)
http://www.imdb.com/title/tt4400174/?ref_=fn_al_tt_1

9. FMFS: LULA & BRUČKE
Lula & The Pubic Hairs, 2016. Igor Jelinović, 15 min. HR
Scenarij: Igor Jelinović
Uloge: Lidija Penic´-Grgaš, Mia Gudelj, Tomo Luetic´, Dario Juric?an, Nika Vahc?ic´, Marko Oreškovic´, Klara Vlahovski, Josipa Bubica,Lorena Vlahovski, Veronika Milinovic´, Josip Lukic´
   Lula i Cica najbolje su prijateljice iz osmog be. Sklad koji vlada u njihovom dječjem svijetu naruši se kada se pripite sudare sa svijetom odraslih. Po prvi put u disku, Cicina tek pupajuća seksualnost izbija u prvi plan, dok Lula svim silama nastoji zadržati odnos kakav je bio prije.

9. FMFS: IVY
Sarmasik, 2015. Tolga Karaçelik, 104 min. TR
Scenarij: Tolga Karaçelik
Uloge: Nadir Saribacak, Hakan Karsak, Kadir Cermik
   „Ivy“ je priča o istoimenom brodu čija posada i kapetan nisu imali sreće. Vlasnik broda bankrotirao je dok su bili na putu prema egipatskoj luci i kada je brod napokon došao do Egipta, saznali su da se na brodu skriva slijepi putnik. Vlasti ih obavijeste da sigurnosni propisi zahtijevaju da na brodu ostane šačica posade, dok ostali mogu otići. Ivy je priča o šestorici mornara koji su ostali na brodu 120 dana. Tijekom ovog perioda trpe glad i žeđ, a paranoja koja nastaje razbukta se u sukob između dva tabora: onih koji su za i onih protiv kapetana. (Film je dobitnik 7 nagrada diljem svijeta, a bio je uvršten u programe festivala u Sundanceu, Istanbulu i Solunu.)
http://www.imdb.com/title/tt4309356/?ref_=fn_al_tt_1

9. FMFS: CIRKUSKA SRIJEDA / 100 godina Vaudevillea, cirkusa i karnevala
The Show of Shows: 100 years of Vaudeville, circus and carnivals / Storyville, 2015. Benedikt Erlingsson, 73 min. IS / GB
   Cirkuska srijeda ciklus je filmova cirkuske tematike koji se jednom mjesečno, srijedom, održava u Judinom drvu, u organizaciji splitskog izvedbenog kolektiva ROOM 100 i zagrebačke Male performerske scene, a u suradnji s Judinom drvom i FMFS–om. Ovaj film vraća nas u dane svjetske slave putujućih trupa kada je publika hrlila svjedočiti nevjerojatnim, neobičnim, začudnim i bizarnim cirkuskim umjetnicima. Film sadrži rijetke i nikad prije viđene snimke putujućih cirkusa, freak showova, varietea i sajmišta iz 19. I 20. stoljeća, a sve uz originalnu glazbu Sigur Rosa.
http://www.imdb.com/title/tt4397866/?ref_=nm_flmg_dr_1

9. FMFS: CHUCK NORRIS PROTIV KOMUNIZMA
Chuck Norris vs Communism, 2015. Ilinca Calugareanu, 80 min.  GB / RO
Scenarij: Ilinca Calugareanu
Uloge: Irina Margareta Nistor, Ana Maria Moldovan, Dan Chiorean
   Rumunjska 1980–ih, tisuće zapadnjačkih filmova probija se kroz željeznu zavjesu i otvara prozor u slobodni svijet za one koji se usuđuju kroz njega pogledati. Crno tržište, piratske video–kazete i hrabra prevoditeljica donijeli su čaroliju filma ljudima i pokrenuli revoluciju. Po prvi put, ljudi su dobili priliku vidjeti sve što im je uskraćeno: supermarkete pune hrane, opasnosti bogatstva, posljednju modu, moderne automobile i, više od svega, slobodu. Dokumentarac o magiji filma i njegovoj moći da promijeni živote.
http://www.imdb.com/title/tt2442080/?ref_=fn_al_tt_1

9. FMFS: ZAGREBAČKE PRIČE VOL. 3
Zagreb Stories vol. 3, 2015. Ivan Salaj, Pero Orešković, Matija Vukšić, Vlatka Vorkapić, Danilo Šerbedžija, Radislav Jovanov Gonzo, 95 min. HR
   „Zagrebačke priče“ su projekt produkcijske kuće Propeler Film koji je realiziran 2009. kao poticaj za stvaranje Zagrebačkog filmskog fonda. Ovaj treći omnibus se sastoji od 6 kratkih filmova posvećenih temi praznika. Filmovi su „Dan otpora“ Ivana Salaja (sc. Ivan Salaj prema kratkoj priči Roberta Perišića "Nema Boga u Susedgradu"; gl. Filip Križan, Borko Perić, Ivana Rushaidat, Franjo Dijak), „Praznik demokracije“ Pere Oreškovića (sc. Natko Jurdana; gl. Franjo Džimi Jurčec, Tihana Lazović, Pjer Meničanin, Slavica Knežević, Enes Vejzović), „Goranova ulica“ Matije Vukšića (sc. Matija Vukšić; gl. Mia Rendić, Juraj Čižić), „Na Tri kralja“ Vlatke Vorkapić (sc. Vlatka Vorkapić;  gl. Judita Franković, Ksenija Marinković), „Orah“ Danila Šerbedžije (sc. Danilo Šerbedžija; gl. Živko Anočić, Lucija Šerbedžija) i „Munja“ Radislava Jovanova Gonza (sc. Jasna Žmak; gl. Jelena Lopatić, Jerko Marčić, Mate Gulin...
   Dan otpora... Dva zgubidana odluče za praznik rada 1. maja, posjetiti starog prijatelja, upoznati mu ženu i vidjeti dijete…
   Praznik demokracije... Genijalca od luđaka dijeli samo dlaka, građane od podanika, volja, hrabrost i prilika!
   Goranova ulica... Na Veliku Gospu, u pustom centru Zagreba, djevojčica Lana nailazi na dječaka iz obližnje ulice koji dane provodi gledajući kroz prozor. Običan nagovor na zajedničku igru prerast će u otkrivanje tajne zbog koje će Lana preispitati svoj odnos prema Bogu, životu i sebi.
   Na Tri kralja... Tko su tri muškarca koja kći vidi kada dođe u posjet majci?
   Orah... Uletiš u neku količinu i zatvoriš se u čahuru. A onda neka apsurdna sitnica uzrokuje izljev emocija.
   Munja... 1. maj će Bruni i Ivi biti posebno težak: osim što će oboje morati raditi, netko će im i ukrasti bicikl, njihovo jedino prijevozno sredstvo. Ali stvar će spasiti jedan prijevremeno umirovljeni susjed koji će tako dati novi smisao nekim starim stvarima…
http://www.imdb.com/title/tt4766282/?ref_=nm_flmg_dr_1

9. FMFS: POPRAVAK
Diorthosi / The Correction, 2007. Thanos Anastopoulos , 83 min. GR
Scenarij: Thanos Anastopoulos, Vasilis Raisis
Uloge: Giorgos Symeonidis, Ornela Kapetani, Savina Alimani
   Čovjek izlazi iz zatvora. Poput modernog Odiseja, kreće na osamljeni put u suvremenu Atenu nastanjenu migrantima, beskućnicima i drugim ljudima s ruba društva. Na svom će putu sresti ženu i djevojčicu. Jesu li njih troje članovi narušene obitelji ili samo progonitelji i žrtve nasilnog i konfliktima sklonog društva koje ih sprječava da zajedno žive?
http://www.imdb.com/title/tt1142826/?ref_=fn_al_tt_1

All about Eve, 1950. Joseph L. Mankiewicz, 138 min. USA
Scenarij: J. L. Mankiewicz i Mary Orr, prema Orrinoj priči „Evina mudrost“ i njezinoj radijskoj dramatizaciji,
Uloge: Bette Davis, Anne Baxter, George Sanders, Gary Merrill, Celeste Holm, Hugh Marlowe, Thelma Ritter, Marilyn Monroe, Gregory Ratoff   
   Priča fokusirana na dramatičan svijet showbiznisa te komplicirane odnosa između mlađe i ostarjele glumice koje, svaka na svoj način, traže mjesto u tom kaotičnom svijetu...
   Mlada provincijalka Eve, koja se želi okušati u kazalištu, upozna se sa slavnom kazališnom glumicom, sredovječnom Margo Channing. Zaintrigirana Evinom izravnošću i jednostavnošću, Margo je uzme za osobnu pomoćnicu te počne dopuštati da joj Eve aranžira i privatne obveze. Margo tako i ne primjećuje da se Eve koristi svakom prilikom kako bi se što bolje etablirala u kazališnom svijetu. To, međutim, postaje očito kada se Eve pokaže sposobnom zamijeniti Margo u predstavi...   
   Drama Josepha L.Mankievicza smatra se jednim od najoštrijih i najmračnijih filmova o show businessu, koja je nastala po kratkoj priči objavljenog u časopisu Cosmopolitan, a koja je bila adaptirana za radio.Četiri su je godine drugi studiji izbjegavali sve dok kombinacija Mankiewiczeva ciničnog ,duhovitog scenarija i izvrsne glumačke ekipe nije priču pretvorila u silan uspjeh...
   Potvrđujući sklonost prema retrospekcijskom i višeperspektivnom pripovijedanju koji naglašavaju »konstruiranost« cjeline, Mankiewicz je do vrhunca doveo i umijeće uobličavanja duhovitih, ironičnih dijaloga koji filmu daju ugođaj sofisticirane komedije i u cjelini određuju mizanscenu... (B. Kragić, Hrvatski filmski leksikon)
http://www.imdb.com/title/tt0042192/?ref_=fn_al_tt_1

   Personifikacija hollywoodskog glamura, seks simbol '50-ih koji je opstao i do današnjih dana... Hrabra i pametna, sposobna i vrijedna, talentirana glumica i vješta poslovna žena, žena o kojoj je napisano preko tisuću kojekakvih knjiga i danas je predmet istraživanja a njena nagla smrt, u neobičnim okolnostima, ljubavna veza s Kennedyjevima, traljava policijska istraga i mnogo laži isprela je jedan od najvećih mitova 20. stoljeća u filmskom svijetu. Neki vole njenu ljepotu, a neki ranjivost i nježnost koju je skrivala ispod teške filmske šminke. Njena slika, prema van, bila je i ostala jednim od najboljih projekata u vrijeme kada marketing i P.R. nije bio kao danas.
SJEĆANJE NA MARYLIN MONROE
   Sve je započelo kada je 18-godišnja Norma Jean, radnica u tvornici padobranske opreme, snimljena za propagandne potrebe ratne kampanje tj. za dizanje morala junacima na ratištima diljem svijeta. Tu je otkriva fotograf David Conover i nudi posao, koji Norma objeručke prihvaća želeći pobjeći iz siromašne svakodnevnice. Postaje poznata pozirajući gola za kalendar "Zlatni snovi", a nakon toga pojavila se na naslovnicama 33 nacionalna magazina. Uloga nevjerne žene koja koristi izgled da bi manipulirala ljudima i koju ubija suprug (Niagara, 1953.) bila joj je odskočna daska u karijeri, a komedija "Muškarci više vole plavuše" (1953.) definitivno je potvrđuje kao superzvijezdu. Proglašena je novom boginjom seksa, a popularnost povećava udajom za nacionalnog sportskog heroja, zvijezdu baseballa Joe Di Maggia...
   Rođena je 1. lipnja 1926. u Kaliforniji, i imala je sve osim glamuroznog djetinjstva. Njena majka Gladys Baker rodila ju je kao vanbračno dijete. Gladys je radila kao montažerka u RKO studiju, ali je, kada je Normi bilo sedam godina, radi psihičkih problema i nervnog sloma Gladys je smještena u instituciju za mentalno oboljele. Mala Norma Jean većinu djetinjstva provodi po sirotištima i ustanovama za zbrinjavanje napuštene djece, s obzirom da je se otac Edward Mortenson odrekao još prije rođenja. Sa 11 godina je prihvaćaju prijateljičini roditelji, sa kojima živi sve do njihove selidbe. Pošto nisu imali sredstava povesti je sa sobom, 16-godišnja Norma suočena je sa prvim velikim izborom u svom životu: udati se ili natrag u sirotište.
   Izbor pada na Jimmyja Doughertyja, sa kojim se zabavljala šest mjeseci i čija žena postaje 19. lipnja 1942. "Ona je bila slatka, velikodušna i religiozna djevojka koja je voljela biti mažena", prisjećao se kasnije Jimmy, kojeg je, ako je vjerovati biografima, Norma Jean zaista i voljela. Možda bi ovo bio happy end priče o nesretnom djetinjstvu da Dougherty nije bio poslat na pacifičko ratište, a Norma počela raditi u tvornici oružja. Tu je sasvim slučajno otkriva fotograf David Conover, slikajući za Yank magazin žene koje daju doprinos ratu. Mali zlatni rudnik donijet će ovom fotografu mnogo novaca, s obzirom da Norma preko njega nalazi prve poslove modela, od kojih sama zarađuje pet dolara po snimanju. Neke od njenih slika privukle su Howarda Hughesa, direktora studija RKO, za koji je radila njena majka, koji joj je ponudio ugovor. Međutim, opiturana u plavo, razvedena i sa imenom svoje bake, Norma je već postala starleta u 20th Century Foxu. Tako je rođena Marilyn Monroe.
   Prvu ulogu na filmy Marilyn je imala u "The Shocking Miss Pilgrim", snimljenom 1947. Male uloge igrat će sve do 1950, kada dobiva ulogu u "Džungla na asfaltu" Johna Hustona, da bi kasnije te godine igrala u "Sve o Evi", koji joj je donio naredne poslove. Iako je u sljedeće tri godine snimila veliki broj filmova, uloga u "Nijagari" ju je od glupe plavuše pretvorila u pravu glumicu. Paralelno sa filmovima raste i njena slava. Bilo je dovoljno samo da se pojavi u javnosti pa da sve stane. Muškarcima je od nje zastajao dah, a žene su masovno pituravale kosu u plavo. Marilyn se 14. siječnja 1954. udaje za čuvenog baseball igrača Joea DiMaggia, kojeg je upoznala dvije godine ranije na ugovorenom sastanku. "Ne znam da li sam zaljubljena u njega", izjavila je za novine nakon što se saznalo za njihovu vezu, "ali mi se sviđa više nego ijedan drugi muškarac do sada." Brak koji je počeo medenim mjesecom u Tokiju, za vrijeme kojeg je Marilyn obišla američke trupe u Koreji, završio je nakon devet mjeseci. Joe nije mogao podnijeti slavu svoje supruge, ali ju je nastavio voljeti sve do svoje smrti.
   1952. osvanule su fotografije koje je snimila 1949., za honorar od 50 dolara. Hugh Hefner objavio ih je u svom “Playboyu” i – reakcija “svijeta” je bila strašna. Ona se nije sramila, nije se ispričala i nije joj je bilo žao. Rekla je samo, “bila sam gladna”. Istina, to je bilo vrijeme buđenja puritanske Amerike, počelo se pričati o seksu i seksualnosti, obline su se vidjele u modi, kupaći kostimi su postali kraći i laganiji, a ljubav, putena, pojavljivala se u glazbi, knjigama i naravno filmu. Osim toga javna je tajna bila da svi koji žele ulogu moraju proći “audiciju na kauču” a Marilyn nije o tome, kasnije, lagala. Rekla je, da, jesam, kao i svi. Zanimljivo, Hefner, koji je na temelju naslovnice stekao bogatstvo, nikada joj nije dao ni novčića ni rekao hvala.
   Iako ju je proslavio, Marilyn je odlučila odbaciti image glupe plavuše, pa se 1955. seli u New York, gdje počinje uzimati satove glume u studiju čuvenog Leeja Strasberga. Godinu dana kasnije pokreće vlastitu filmsku kompaniju, koja je producirala filmove "Autobusna stanica" i "Princ i plesačica", u kojem je nastupila uz Sir Laurencea Oliviera. Ova dva filma dozvolili su joj demonstraciju talenta i početak dobivanja ozbiljnijih uloga ("Neki to vole vruće" donosi joj Zlatni globus za najbolju glumicu u komediji).
   U New Yorku upoznaje svog omiljenog pisca, dramatičara Arthura Millera, za kojeg se udaje 29. lipnja 1956. Dok su bili u braku, Arthur je, specijalno za Marilyn, napisao scenarij za film "The Misfits", u kojem je nastupila sa Clarkom Gableom. Oboma će ovo biti posljednji snimljeni film. Marilyn je film snimila u sjeni raspada braka sa Millerom, od kojeg se i službeno razvela samo tjedan dana prije nego je film pušten u distribuciju. Na rubu nervnog sloma, nekoliko sedmica nakon premijere, Marilyn je primljena u psihijatrijsku ustanovu radi uživanja u prekomjernim količinama alkohola i droga. Ovo ju je koštalo i posljednjeg započetog filma "Something's Got To Give", na čijem se snimanju pojavljivala sporadično, pa ju je studio tužio za 750.000 dolara odštete za neprofesionalno ponašanje. Parnica nikada nije okončana.
   Ovo je, kažu, i vrijeme kada počinje njena navodna veza sa predsjednikom J. F. Kennedyjem i njegovim bratom Robertom. Nezaboravan momenat ostat će rođendanska pjesma koju je Marilyn otpjevala Johnu pred TV kamerama i predstavnicima svih američkih medija. U isto vrijeme priča se da je održavala vezu sa čelnim ljudima mafije, koji su, kaže teorija zavjere, planirali ubojstvo Kennedyjevih. Postoji i legenda o malom crvenom dnevniku u koji je Marilyn zapisivala svoje intimne susrete sa predsjednikoim (i bratom) i svim ljudima mafije, te o tome kako je planirala održati press-konferenciju na kojoj bi bilo sve razjašnjeno. Nije stigla. Dva dana prije planirane konferencije i nekoliko dana prije ponovnog vjenčanja sa DiMaggiom, za kojeg se pristala ponovo udati, nađena je mrtva u svome stanu.
   U kratku i uzbudljivu životu okusila je i frustracije nesretna djetinjstva, kao i traume svjetske slave i popularnosti, izgrađene na hollywoodskim komedijama. U ranim jutarnjim satima 6. kolovoza 1962. Eunice Murray, spremačica, svojim je ključem otključala kuću u kalifornijskom Brentwoodyju. Nekoliko minuta kasnije, u krevetu u spavaćoj sobi naći će beživotno tijelo svoje poslodavke. Opružena preko kreveta, mrtva Norma Jean Baker ostat će tako još četiri sata do dolaska prvih patrolnih kola i liječnika Leeja Grensberga, koji će proglasiti smrt od prekomjerne doze tableta za spavanje, koje joj je svojeručno prepisao. U kasnijim izdanjima svih američkih novina na naslovnim stranama osvanut će ogromni naslovi: Marilyn Monroe je mrtva!
   Premda je policija objavila da je umrla od prevelike doze tableta za spavanje, mnogi su sumnjali u tu priču. Razlog smrti vjerojatno su njezine veze s Kennedyjima i mafijom. Živjela je brzo, bila osvježenje i novost u tipologiji star sistema, umrla je misterioznom smrću i postala jednim od najpoznatijih lica na našem planetu ostavljajući iza sebe horde imitatora (Jane Mansfield, Mammie van Doren, Diana Dors, Sheree North, Anita Ekberg...).  Za njenu smrt okrivljeni su CIA, FBI, mafija i klan Kennedy. Sahranjena je na Corridor of Memories br. 24 u Westwood Memorial Parku u Los Angelesu. Godinama nakon toga na njen grob stizale su svakog trećeg dana ruže koje je slao DiMaggio. Na dan kad je umrla, Marilyn je imala 36 godina. Snimila je 30 filmova i ostavila jedan nezavršen. Naučila nas je kako su dijamanti najbolji prijatelji djevojke, pretvorila hladan zrak iz podzemne željeznice u najseksipilniju stvar na svijetu i postala ikonom 20. stoljeća.

http://citajknjigu.com/marilyn-monroe-zena-koja-je-voljela-knjige-i-koja-je-mnogo-mnogo-citala-jeste-li-nacitani-kao-marilyn-monroe/

ako vas još nešto zanima o najpoznatijoj plavuši koja je ikada hodala Zemljom, kliknite gornji link i naći ćete vrlo, vrlo zanimljiv tekst od kojeg smo i mi "posudili" uvod...

La guerre est finie, 1966. Alain Resnais, 120 min. FR / SW
Scenarij: Jorge Semprún
Uloge: Yves Montand, Ingrid Thulin, Genevieve Bujold, Jean Dasté, Dominique Rozan, Jean-François Rémi, Marie Mergey, Jacques Wallet, Michel Piccoli
   Sredovječni španjolski revolucionar Diego Mora živi u egzilu u Francuskoj, putuje često iz jedne zemlje u drugu. Na tajnim zadacima protiv Francova režima, otputuje u Pariz zbog glasina da je njegova grupa u opasnosti. Sa drugovima raspravlja o političkim opcijama, posjećuje svoju dugogodišnju ljubavnicu Marianne i stupa u vezu s radikalnom ljevičarkom Nadine, te se vrati u Španjolsku. Pošto se pokazalo da mu je policija na tragu, Marianne odlazi na aerodrom kako bi odletjela u Barcelonu da ga upozori...
   PEDESETOGODIŠNJACI U nastavku ciklusa pedesetogodišnjaka, filmova snimljenih prije 50 godina, točnije 1966. nekoliko je naslova kojima protok desetljeća čini dobro i koji poput vrhunskoga starog vina sa svakom novom godinom dobivaju na boji, okusu i bukeu, dok kod nekih od njih pri ponovnim gledanjima možda jasnije bivaju razvidne slabosti koje su se mogle uočiti i u vrijeme premijera. (HFS)
http://www.imdb.com/title/tt0060481/?ref_=fn_al_tt_1

La chambre bleue, 2014. Mathieu Amalric, 76 min. FR
Scenarij: Stéphanie Cléau
Uloge: Mathieu Amalric, Léa Drucker, Stéphanie Cléau, Laurent Poitrenaux, Serge Bozon
   Mathieu Amalric režira i tumači Juliena, sredovječnog trgovca koji se upušta u aferu s udanom ženom koja, poslije strastvenog seksa, iznosi nevjerojatan prijedlog. Odjednom se Julien nalazi usred policijske istrage – ali, što se zapravo dogodilo?
   Snimljen prema romanu proslavljenog krimi-autora Georgesa Simenona, ova filmska zagonetka će se sklopiti na eliptični način koji će natjerati publiku da postavlja pitanja prilikom otkrivanja svakog djelića...
http://www.imdb.com/title/tt3230082/?ref_=fn_al_tt_1

La French, 2014. Cédric Jimenez, FR / BEL
Scenarij: Audrey Diwan, Cédric Jimenez
Uloge: Jean Dujardin, Gilles Lellouche, Céline Sallette, Mélanie Doutey
   Iako je prethodno nastupio u 30-ak filmova, francuski glumac Jean Dujardin je postao internacionalno poznat tek nakon uloge u crno-bijelom,  komičnom filmu „The Artist“ koji mu je donio i Oscara za glavnu mušku ulogu. Prije toga je Dujardin određenom dijelu publike uglavnom bio poznat po komičnim ulogama u raznoraznim komedijama. Pa ipak, Dujardin se s vremena na vrijeme voli okušati i u ozbiljnijim i mračnijim ulogama: takva je kriminalistička drama „Francuska hobotnica“ gdje tumači suca koji godinama pokušava uništiti jedan od najmoćnijih lanaca droge u zemlji...
   Marseilles, 1975. Pierre Michell doselio sa iz Metza zajedno s obitelji nakon što je postavljen za suca koji će se posvetiti organiziranom kriminalu. Odlučuje napasti French Connection, mafijašku organizaciju koja krijumčari heroin u cijelom svetu. Ne obazirući se na upozorenja, Michel kreće sam protiv Gaetana Zampe, čuvenog i nedodirljivog baruna zločina. Ali, Michel ubrzo shvaća da će morati promijeniti metode ukoliko želi doći do povoljnog iskoda...
   Priča ovog filma je inspirirana istinitim događajima. „La French“ je priča o sukobu suca Michela i Gaetana Zampe, krupne figure Marseilleske kriminalne scene, koji je na čelu velike krijumčarske mafijaške organizacije. Poznat još i kao „Tany“ ili „Don Gaetano“, Zampa je stvorio pravo kriminalno carstvo na jugu Francuske. Prostitucija, reket, pljačke, krijumčarenje droge na internacionalnom nivou... bio je glavni svuda. Mladi sudac Pierre Michel je poslan u Marseilles 1975. godine zaustaviti ga. Nakon nekoliko godine borbe i brojnih hapšenja biva brutalno ubijen 1981. godine. Tanny Zampa je uhapšen 1983. godine, a preminuo je 1984. nakon pokušaja samoubojstva u zatvoru.
   William Friedkin također je bio inspiriran ovom pričom snimajući kultnu „Francusku vezu“ sa Gene Hackmanom, Fernandom Reyom i Royom Scheiderom.
http://www.imdb.com/title/tt2935564/?ref_=fn_al_tt_1

La French, 2014. Cédric Jimenez, FR / BEL
Scenarij: Audrey Diwan, Cédric Jimenez
Uloge: Jean Dujardin, Gilles Lellouche, Céline Sallette, Mélanie Doutey
   Iako je prethodno nastupio u 30-ak filmova, francuski glumac Jean Dujardin je postao internacionalno poznat tek nakon uloge u crno-bijelom,  komičnom filmu „The Artist“ koji mu je donio i Oscara za glavnu mušku ulogu. Prije toga je Dujardin određenom dijelu publike uglavnom bio poznat po komičnim ulogama u raznoraznim komedijama. Pa ipak, Dujardin se s vremena na vrijeme voli okušati i u ozbiljnijim i mračnijim ulogama: takva je kriminalistička drama „Francuska hobotnica“ gdje tumači suca koji godinama pokušava uništiti jedan od najmoćnijih lanaca droge u zemlji...
   Marseilles, 1975. Pierre Michell doselio sa iz Metza zajedno s obitelji nakon što je postavljen za suca koji će se posvetiti organiziranom kriminalu. Odlučuje napasti French Connection, mafijašku organizaciju koja krijumčari heroin u cijelom svetu. Ne obazirući se na upozorenja, Michel kreće sam protiv Gaetana Zampe, čuvenog i nedodirljivog baruna zločina. Ali, Michel ubrzo shvaća da će morati promijeniti metode ukoliko želi doći do povoljnog iskoda...
   Priča ovog filma je inspirirana istinitim događajima. „La French“ je priča o sukobu suca Michela i Gaetana Zampe, krupne figure Marseilleske kriminalne scene, koji je na čelu velike krijumčarske mafijaške organizacije. Poznat još i kao „Tany“ ili „Don Gaetano“, Zampa je stvorio pravo kriminalno carstvo na jugu Francuske. Prostitucija, reket, pljačke, krijumčarenje droge na internacionalnom nivou... bio je glavni svuda. Mladi sudac Pierre Michel je poslan u Marseilles 1975. godine zaustaviti ga. Nakon nekoliko godine borbe i brojnih hapšenja biva brutalno ubijen 1981. godine. Tanny Zampa je uhapšen 1983. godine, a preminuo je 1984. nakon pokušaja samoubojstva u zatvoru.
   William Friedkin također je bio inspiriran ovom pričom snimajući kultnu „Francusku vezu“ sa Gene Hackmanom, Fernandom Reyom i Royom Scheiderom.
http://www.imdb.com/title/tt2935564/?ref_=fn_al_tt_1

James White, 2015. Josh Mond, 85 min. USA
Scenarij: Josh Mond
Uloge: Christopher Abbott, Cynthia Nixon, Scott Mescudi
   James White je problematični dvadeset-i-nešto-godišnjak koji se trudi opstati u užurbanom New Yorku. Upušta se u divlji, hedonistički način života, no sve se promijeni kada mu se razboli majka. Morat će naučiti živjeti drugačije. Ili će opstati u novim uvjetima ili će potpuno izgubiti kontrolu?
   Josh Mond je indie autor koji obećava - njegov prvijenac je pametan, pronicljiv i zaokružen film guste i teške atmosfere o mladiću koji se muči preuzeti kontrolu nad svojim nemarnim, samouništavajućim ponašanjem...
http://www.imdb.com/title/tt4288636/?ref_=fn_al_tt_1

James White, 2015. Josh Mond, 85 min. USA
Scenarij: Josh Mond
Uloge: Christopher Abbott, Cynthia Nixon, Scott Mescudi
   James White je problematični dvadeset-i-nešto-godišnjak koji se trudi opstati u užurbanom New Yorku. Upušta se u divlji, hedonistički način života, no sve se promijeni kada mu se razboli majka. Morat će naučiti živjeti drugačije. Ili će opstati u novim uvjetima ili će potpuno izgubiti kontrolu?
   Josh Mond je indie autor koji obećava - njegov prvijenac je pametan, pronicljiv i zaokružen film guste i teške atmosfere o mladiću koji se muči preuzeti kontrolu nad svojim nemarnim, samouništavajućim ponašanjem...
http://www.imdb.com/title/tt4288636/?ref_=fn_al_tt_1

La chambre bleue, 2014. Mathieu Amalric, 76 min. FR
Scenarij: Stéphanie Cléau
Uloge: Mathieu Amalric, Léa Drucker, Stéphanie Cléau, Laurent Poitrenaux, Serge Bozon
   Mathieu Amalric režira i tumači Juliena, sredovječnog trgovca koji se upušta u aferu s udanom ženom koja, poslije strastvenog seksa, iznosi nevjerojatan prijedlog. Odjednom se Julien nalazi usred policijske istrage – ali, što se zapravo dogodilo?
   Snimljen prema romanu proslavljenog krimi-autora Georgesa Simenona, ova filmska zagonetka će se sklopiti na eliptični način koji će natjerati publiku da postavlja pitanja prilikom otkrivanja svakog djelića...
http://www.imdb.com/title/tt3230082/?ref_=fn_al_tt_1

La chambre bleue, 2014. Mathieu Amalric, 76 min. FR
Scenarij: Stéphanie Cléau
Uloge: Mathieu Amalric, Léa Drucker, Stéphanie Cléau, Laurent Poitrenaux, Serge Bozon
   Mathieu Amalric režira i tumači Juliena, sredovječnog trgovca koji se upušta u aferu s udanom ženom koja, poslije strastvenog seksa, iznosi nevjerojatan prijedlog. Odjednom se Julien nalazi usred policijske istrage – ali, što se zapravo dogodilo?
   Snimljen prema romanu proslavljenog krimi-autora Georgesa Simenona, ova filmska zagonetka će se sklopiti na eliptični način koji će natjerati publiku da postavlja pitanja prilikom otkrivanja svakog djelića...
http://www.imdb.com/title/tt3230082/?ref_=fn_al_tt_1

James White, 2015. Josh Mond, 85 min. USA
Scenarij: Josh Mond
Uloge: Christopher Abbott, Cynthia Nixon, Scott Mescudi
   James White je problematični dvadeset-i-nešto-godišnjak koji se trudi opstati u užurbanom New Yorku. Upušta se u divlji, hedonistički način života, no sve se promijeni kada mu se razboli majka. Morat će naučiti živjeti drugačije. Ili će opstati u novim uvjetima ili će potpuno izgubiti kontrolu?
   Josh Mond je indie autor koji obećava - njegov prvijenac je pametan, pronicljiv i zaokružen film guste i teške atmosfere o mladiću koji se muči preuzeti kontrolu nad svojim nemarnim, samouništavajućim ponašanjem...
http://www.imdb.com/title/tt4288636/?ref_=fn_al_tt_1

Some like it hot, 1959. Billy Wilder, 120 min. USA
Scenarij: Billy Wilder, I. A. L. Diamond (scenarij je inspiriran njemačkom farsom“Fanfaren der Liebe“ iz 1951.)
Uloge: Marilyn Monroe, Jack Lemmon, Tony Curtis, George Raft, Joe E. Brown, Pat O’Brian, Nehemiah Persoff, Joan Shawlee, Billy Gray
   Nakon što su ostali bez posla i jedva izbjegli mafijaški pokolj na dan sv. Valentina, glazbenici Joe i Jerry, prerušeni u žene, pridružuju se orkestru na Floridi gdje i gangsteri imaju konvenciju... (Klasik Billyja Wildera svojedobno je Američki filmski institut proglasio najboljom komedijom svih vremena. Uloga Sugar Kane Kowalczyk je neupitno sama Marilyn Monroe u privatnom životu. S pravilnom dozom nevinosti i seksipila te neospornim magnetizmom, kao pjevačica ženskog ansambla koja pleše i svira ukulele, Marilyn pokazuje svu svoju jednostavnost i prirodnu komičnost...)
   Rijetko koji film uspjeva kombinirati screwball komediju u stilu braće Marx, simpatičnu romansu koja vam brzo prirasta srcu te biti istovremeno pun seksualno sugestivnog sadržaja i vrlo suptilnih naznaka nečeg „dubljeg“ i ozbiljnijeg, bez da djeluje neukusno. „Neki to vole vruće“ bilježi uspjeh po svim točkama! Bilo da uzmemo luckastog Jerryja, kojega je samo Jack Lemmon s onom svojom facom mogao izvući, nešto ozbiljnijeg, pomalo proračunatog Joea, koji Tonyju Curtisu pristaje kao saliven, ili Marilyn Monroe s onim maznim, namjerno infantilnim glasom, a da niti ne spominjemo cijelu plejadu odličnih sporednih likova bez kojih niti ovo troje ne bi bili ono što jesu – zamjerkama jednostavno nema mjesta. Motiv zamjene identiteta, klasične karikature mafije, naivnih bogataša, budalastih plavuša koje se uvijek „zakače“ za pogrešne muškarce, čak i samog vodećeg dvojca od kojih je jedan „mozak“ svega, a drugi tek simpatični sidekick, ostali su kao šablona po kojoj su se snimali filmovi desetcima godina kasnije, jer se jednostavno radi o tipu humora koji i danas još uvijek „pali“. Radilo se o urnebesnim scenama bijega, odličnom završnom punchlineu, sceni Osgooda i „Daphne“ kako plešu tango ili jednostavno, bilo kojem krupnom kadru Lemmona i Curtisa onako natrackanih kao „Daphne“ i „Josephine“, za zdravu dozu smijeha nikako nećete ostati uskraćeni... (Vedrana Vlainić, www.fak.hr)
   'Neki to vole vruće' uspješan je spoj komedije zabune i parodije usmjerene na američko društvo u doba kad je kriminal na ulicama američkih gradova cvjetao. Rađanje i uzlet pin-up kulture djevojaka, dimne zavjese i show programi u zidovima pogrebnih poduzeća, buđenje požude američkih djevojaka za gospodom jet-setterima, tipično američki način života sa stalnim selidbama i putovanjima, klišeji amerikanizma, parodija gangstera i policije koji se progone manje ozbiljno nego pas i mačka i tako dalje. Sve to i još mnogo toga preplavljuje ovu vječnu komediju. Međutim, ne valja se nasukati na zamku da se tu radi samo o običnom screwballu i britkoj zezanciji. Film itekako ima svoje 'bodlje'. A opet, komedija je napravljena s toliko finoće da se nećete morati uvrijediti... (Goran Markovčić, http://blog.dnevnik.hr/7th-art)
http://www.imdb.com/title/tt0053291/?ref_=fn_al_tt_1

   Personifikacija hollywoodskog glamura, seks simbol '50-ih koji je opstao i do današnjih dana... Hrabra i pametna, sposobna i vrijedna, talentirana glumica i vješta poslovna žena, žena o kojoj je napisano preko tisuću kojekakvih knjiga i danas je predmet istraživanja a njena nagla smrt, u neobičnim okolnostima, ljubavna veza s Kennedyjevima, traljava policijska istraga i mnogo laži isprela je jedan od najvećih mitova 20. stoljeća u filmskom svijetu. Neki vole njenu ljepotu, a neki ranjivost i nježnost koju je skrivala ispod teške filmske šminke. Njena slika, prema van, bila je i ostala jednim od najboljih projekata u vrijeme kada marketing i P.R. nije bio kao danas.
SJEĆANJE NA MARYLIN MONROE
   Sve je započelo kada je 18-godišnja Norma Jean, radnica u tvornici padobranske opreme, snimljena za propagandne potrebe ratne kampanje tj. za dizanje morala junacima na ratištima diljem svijeta. Tu je otkriva fotograf David Conover i nudi posao, koji Norma objeručke prihvaća želeći pobjeći iz siromašne svakodnevnice. Postaje poznata pozirajući gola za kalendar "Zlatni snovi", a nakon toga pojavila se na naslovnicama 33 nacionalna magazina. Uloga nevjerne žene koja koristi izgled da bi manipulirala ljudima i koju ubija suprug (Niagara, 1953.) bila joj je odskočna daska u karijeri, a komedija "Muškarci više vole plavuše" (1953.) definitivno je potvrđuje kao superzvijezdu. Proglašena je novom boginjom seksa, a popularnost povećava udajom za nacionalnog sportskog heroja, zvijezdu baseballa Joe Di Maggia...
   Rođena je 1. lipnja 1926. u Kaliforniji, i imala je sve osim glamuroznog djetinjstva. Njena majka Gladys Baker rodila ju je kao vanbračno dijete. Gladys je radila kao montažerka u RKO studiju, ali je, kada je Normi bilo sedam godina, radi psihičkih problema i nervnog sloma Gladys je smještena u instituciju za mentalno oboljele. Mala Norma Jean većinu djetinjstva provodi po sirotištima i ustanovama za zbrinjavanje napuštene djece, s obzirom da je se otac Edward Mortenson odrekao još prije rođenja. Sa 11 godina je prihvaćaju prijateljičini roditelji, sa kojima živi sve do njihove selidbe. Pošto nisu imali sredstava povesti je sa sobom, 16-godišnja Norma suočena je sa prvim velikim izborom u svom životu: udati se ili natrag u sirotište.
   Izbor pada na Jimmyja Doughertyja, sa kojim se zabavljala šest mjeseci i čija žena postaje 19. lipnja 1942. "Ona je bila slatka, velikodušna i religiozna djevojka koja je voljela biti mažena", prisjećao se kasnije Jimmy, kojeg je, ako je vjerovati biografima, Norma Jean zaista i voljela. Možda bi ovo bio happy end priče o nesretnom djetinjstvu da Dougherty nije bio poslat na pacifičko ratište, a Norma počela raditi u tvornici oružja. Tu je sasvim slučajno otkriva fotograf David Conover, slikajući za Yank magazin žene koje daju doprinos ratu. Mali zlatni rudnik donijet će ovom fotografu mnogo novaca, s obzirom da Norma preko njega nalazi prve poslove modela, od kojih sama zarađuje pet dolara po snimanju. Neke od njenih slika privukle su Howarda Hughesa, direktora studija RKO, za koji je radila njena majka, koji joj je ponudio ugovor. Međutim, opiturana u plavo, razvedena i sa imenom svoje bake, Norma je već postala starleta u 20th Century Foxu. Tako je rođena Marilyn Monroe.
   Prvu ulogu na filmy Marilyn je imala u "The Shocking Miss Pilgrim", snimljenom 1947. Male uloge igrat će sve do 1950, kada dobiva ulogu u "Džungla na asfaltu" Johna Hustona, da bi kasnije te godine igrala u "Sve o Evi", koji joj je donio naredne poslove. Iako je u sljedeće tri godine snimila veliki broj filmova, uloga u "Nijagari" ju je od glupe plavuše pretvorila u pravu glumicu. Paralelno sa filmovima raste i njena slava. Bilo je dovoljno samo da se pojavi u javnosti pa da sve stane. Muškarcima je od nje zastajao dah, a žene su masovno pituravale kosu u plavo. Marilyn se 14. siječnja 1954. udaje za čuvenog baseball igrača Joea DiMaggia, kojeg je upoznala dvije godine ranije na ugovorenom sastanku. "Ne znam da li sam zaljubljena u njega", izjavila je za novine nakon što se saznalo za njihovu vezu, "ali mi se sviđa više nego ijedan drugi muškarac do sada." Brak koji je počeo medenim mjesecom u Tokiju, za vrijeme kojeg je Marilyn obišla američke trupe u Koreji, završio je nakon devet mjeseci. Joe nije mogao podnijeti slavu svoje supruge, ali ju je nastavio voljeti sve do svoje smrti.
   1952. osvanule su fotografije koje je snimila 1949., za honorar od 50 dolara. Hugh Hefner objavio ih je u svom “Playboyu” i – reakcija “svijeta” je bila strašna. Ona se nije sramila, nije se ispričala i nije joj je bilo žao. Rekla je samo, “bila sam gladna”. Istina, to je bilo vrijeme buđenja puritanske Amerike, počelo se pričati o seksu i seksualnosti, obline su se vidjele u modi, kupaći kostimi su postali kraći i laganiji, a ljubav, putena, pojavljivala se u glazbi, knjigama i naravno filmu. Osim toga javna je tajna bila da svi koji žele ulogu moraju proći “audiciju na kauču” a Marilyn nije o tome, kasnije, lagala. Rekla je, da, jesam, kao i svi. Zanimljivo, Hefner, koji je na temelju naslovnice stekao bogatstvo, nikada joj nije dao ni novčića ni rekao hvala.
   Iako ju je proslavio, Marilyn je odlučila odbaciti image glupe plavuše, pa se 1955. seli u New York, gdje počinje uzimati satove glume u studiju čuvenog Leeja Strasberga. Godinu dana kasnije pokreće vlastitu filmsku kompaniju, koja je producirala filmove "Autobusna stanica" i "Princ i plesačica", u kojem je nastupila uz Sir Laurencea Oliviera. Ova dva filma dozvolili su joj demonstraciju talenta i početak dobivanja ozbiljnijih uloga ("Neki to vole vruće" donosi joj Zlatni globus za najbolju glumicu u komediji).
   U New Yorku upoznaje svog omiljenog pisca, dramatičara Arthura Millera, za kojeg se udaje 29. lipnja 1956. Dok su bili u braku, Arthur je, specijalno za Marilyn, napisao scenarij za film "The Misfits", u kojem je nastupila sa Clarkom Gableom. Oboma će ovo biti posljednji snimljeni film. Marilyn je film snimila u sjeni raspada braka sa Millerom, od kojeg se i službeno razvela samo tjedan dana prije nego je film pušten u distribuciju. Na rubu nervnog sloma, nekoliko sedmica nakon premijere, Marilyn je primljena u psihijatrijsku ustanovu radi uživanja u prekomjernim količinama alkohola i droga. Ovo ju je koštalo i posljednjeg započetog filma "Something's Got To Give", na čijem se snimanju pojavljivala sporadično, pa ju je studio tužio za 750.000 dolara odštete za neprofesionalno ponašanje. Parnica nikada nije okončana.
   Ovo je, kažu, i vrijeme kada počinje njena navodna veza sa predsjednikom J. F. Kennedyjem i njegovim bratom Robertom. Nezaboravan momenat ostat će rođendanska pjesma koju je Marilyn otpjevala Johnu pred TV kamerama i predstavnicima svih američkih medija. U isto vrijeme priča se da je održavala vezu sa čelnim ljudima mafije, koji su, kaže teorija zavjere, planirali ubojstvo Kennedyjevih. Postoji i legenda o malom crvenom dnevniku u koji je Marilyn zapisivala svoje intimne susrete sa predsjednikoim (i bratom) i svim ljudima mafije, te o tome kako je planirala održati press-konferenciju na kojoj bi bilo sve razjašnjeno. Nije stigla. Dva dana prije planirane konferencije i nekoliko dana prije ponovnog vjenčanja sa DiMaggiom, za kojeg se pristala ponovo udati, nađena je mrtva u svome stanu.
   U kratku i uzbudljivu životu okusila je i frustracije nesretna djetinjstva, kao i traume svjetske slave i popularnosti, izgrađene na hollywoodskim komedijama. U ranim jutarnjim satima 6. kolovoza 1962. Eunice Murray, spremačica, svojim je ključem otključala kuću u kalifornijskom Brentwoodyju. Nekoliko minuta kasnije, u krevetu u spavaćoj sobi naći će beživotno tijelo svoje poslodavke. Opružena preko kreveta, mrtva Norma Jean Baker ostat će tako još četiri sata do dolaska prvih patrolnih kola i liječnika Leeja Grensberga, koji će proglasiti smrt od prekomjerne doze tableta za spavanje, koje joj je svojeručno prepisao. U kasnijim izdanjima svih američkih novina na naslovnim stranama osvanut će ogromni naslovi: Marilyn Monroe je mrtva!
   Premda je policija objavila da je umrla od prevelike doze tableta za spavanje, mnogi su sumnjali u tu priču. Razlog smrti vjerojatno su njezine veze s Kennedyjima i mafijom. Živjela je brzo, bila osvježenje i novost u tipologiji star sistema, umrla je misterioznom smrću i postala jednim od najpoznatijih lica na našem planetu ostavljajući iza sebe horde imitatora (Jane Mansfield, Mammie van Doren, Diana Dors, Sheree North, Anita Ekberg...).  Za njenu smrt okrivljeni su CIA, FBI, mafija i klan Kennedy. Sahranjena je na Corridor of Memories br. 24 u Westwood Memorial Parku u Los Angelesu. Godinama nakon toga na njen grob stizale su svakog trećeg dana ruže koje je slao DiMaggio. Na dan kad je umrla, Marilyn je imala 36 godina. Snimila je 30 filmova i ostavila jedan nezavršen. Naučila nas je kako su dijamanti najbolji prijatelji djevojke, pretvorila hladan zrak iz podzemne željeznice u najseksipilniju stvar na svijetu i postala ikonom 20. stoljeća.

http://citajknjigu.com/marilyn-monroe-zena-koja-je-voljela-knjige-i-koja-je-mnogo-mnogo-citala-jeste-li-nacitani-kao-marilyn-monroe/

ako vas još nešto zanima o najpoznatijoj plavuši koja je ikada hodala Zemljom, kliknite gornji link i naći ćete vrlo, vrlo zanimljiv tekst od kojeg smo i mi "posudili" uvod...

Modesty Blaise, 1966. Joseph Losey, 120 min. GB
Scenarij: Evan Jones
Uloge: Monica Vitti, Terence Stamp, Dirk Bogarde, Harry Andrews, Michael Craig
     Usluge tajne agentice Modesty Blaise zatraži britanska vlada kada sazna da poznati kriminalac Gabriel namjerava ukrasti vrijednu pošiljku dijamanata namijenjenu šeiku s Bliskog istoka. Modesty u posao uključuje svog pomoćnika Willija, no ne zna da Gabriel već ima neke planove za njih...
   Ako je ikada postojao lik koji je utjelovio pojam slobodne, samostalne, drske, hrabre i ženstvene žene kojoj nije potreban muškarac, onda je to sasvim sigurno bila Modesty... Uvijek obučena u crno, crne kose, očiju iscrtanih tušem i vječno ozbiljna, Modesty Blaise je djelo britanskog strip-scenarista Petera O'Donnella, a crtač je bio Jim Holdaway. Godina je 1963., a strip je ubrzo postao vrlo popularan, te ekraniziran 1966.
   Kod današnjih generacija Modesty vjerojatno neće izazvati „ekstazu“, no treba imati na umu da se Modesty zapravo rodila u 60-ima i postala jedna od najpopularnijih junakinja u vrijeme dok žene još nisu radile, a seksualna revolucija i kontracepcijska pilula tek su se trebale dogoditi. Ili, kako je zapisao povjesničar Paul Gravett u svojoj knjizi “Great British Comics”: “Šezdesete su počele svingati, a čvrsta, samostalna, inteligentna Modesty najavila je seizmičke društvene i seksualne promjene koje će se tek dogoditi”.

PEDESETOGODIŠNJACI U nastavku ciklusa pedesetogodišnjaka, filmova snimljenih prije 50 godina, točnije 1966. nekoliko je naslova kojima protok desetljeća čini dobro i koji poput vrhunskoga starog vina sa svakom novom godinom dobivaju na boji, okusu i bukeu, dok kod nekih od njih pri ponovnim gledanjima možda jasnije bivaju razvidne slabosti koje su se mogle uočiti i u vrijeme premijera. (HFS)
http://www.imdb.com/title/tt0060708/?ref_=fn_al_tt_1

Man Who Fell to Earth, 1976. Nicolas Roeg, 140 min. UK
Scenarij: Paul Mayersberg, prema istoimenom romanu Waltera Travisa
Uloge: David Bowie, Rip Torn, Candy Clark, Buck Henry
   U svojoj prebogatoj karijeri Bowie je ostvario 38 uloga u filmovima. Prvi put na filmu se pojavio 1967. godine u kratkom hororu "The Image" u kojem, kao mali dječak progoni slikara koji ga je nacrtao. Prvi veliki film koji je nosio bio je "Čovjek koji je pao na zemlju" tumačeći vanzemaljca koji na Zemlju dolazi sakupiti vodu koja je potrebna njegovoj umirućoj planeti. Vizuelno veoma uzbudljiv, ovaj film je i danas aktualan i vrijedan gledanja.
   Izvanzemaljac, koji je stigao na Zemlju u potrazi za vodom za svoj rodni planet, razvija pod imenom Thomas Jerome Newton uspješnu poslovnu karijeru temeljenu na patentima, poput samorazvijajućeg filma. No, njegove mu superiorne intelektualne i emocionalne osobine ni na poslovnom, ni na privatnom planu, usprkos prividnim uspjesima, ne donose željene rezultate, te on tone u rezignaciju i alkoholizam...
   Prikaz civilizacije iz vizure tuđinca, čija dobronamjernost na kraju biva pobijeđena ispraznošću suvremenog života, korporacijskim makinacijama te strahom i nepovjerenjem prema drugome, Roeg je vizualizirao oslanjajući se ponajprije na nelinearnu montažu brižljivo koncipiranih prizora te razigranu izvedbu Davida Bowieja u ulozi krhka otuđena stranca... (T.Brlek / Hrvatski filmski leksikon)
http://www.imdb.com/title/tt0074851/?ref_=fn_al_tt_1

Some like it hot, 1959. Billy Wilder, 120 min. USA
Scenarij: Billy Wilder, I. A. L. Diamond (scenarij je inspiriran njemačkom farsom“Fanfaren der Liebe“ iz 1951.)
Uloge: Marilyn Monroe, Jack Lemmon, Tony Curtis, George Raft, Joe E. Brown, Pat O’Brian, Nehemiah Persoff, Joan Shawlee, Billy Gray
   Nakon što su ostali bez posla i jedva izbjegli mafijaški pokolj na dan sv. Valentina, glazbenici Joe i Jerry, prerušeni u žene, pridružuju se orkestru na Floridi gdje i gangsteri imaju konvenciju... (Klasik Billyja Wildera svojedobno je Američki filmski institut proglasio najboljom komedijom svih vremena. Uloga Sugar Kane Kowalczyk je neupitno sama Marilyn Monroe u privatnom životu. S pravilnom dozom nevinosti i seksipila te neospornim magnetizmom, kao pjevačica ženskog ansambla koja pleše i svira ukulele, Marilyn pokazuje svu svoju jednostavnost i prirodnu komičnost...)
   Rijetko koji film uspjeva kombinirati screwball komediju u stilu braće Marx, simpatičnu romansu koja vam brzo prirasta srcu te biti istovremeno pun seksualno sugestivnog sadržaja i vrlo suptilnih naznaka nečeg „dubljeg“ i ozbiljnijeg, bez da djeluje neukusno. „Neki to vole vruće“ bilježi uspjeh po svim točkama! Bilo da uzmemo luckastog Jerryja, kojega je samo Jack Lemmon s onom svojom facom mogao izvući, nešto ozbiljnijeg, pomalo proračunatog Joea, koji Tonyju Curtisu pristaje kao saliven, ili Marilyn Monroe s onim maznim, namjerno infantilnim glasom, a da niti ne spominjemo cijelu plejadu odličnih sporednih likova bez kojih niti ovo troje ne bi bili ono što jesu – zamjerkama jednostavno nema mjesta. Motiv zamjene identiteta, klasične karikature mafije, naivnih bogataša, budalastih plavuša koje se uvijek „zakače“ za pogrešne muškarce, čak i samog vodećeg dvojca od kojih je jedan „mozak“ svega, a drugi tek simpatični sidekick, ostali su kao šablona po kojoj su se snimali filmovi desetcima godina kasnije, jer se jednostavno radi o tipu humora koji i danas još uvijek „pali“. Radilo se o urnebesnim scenama bijega, odličnom završnom punchlineu, sceni Osgooda i „Daphne“ kako plešu tango ili jednostavno, bilo kojem krupnom kadru Lemmona i Curtisa onako natrackanih kao „Daphne“ i „Josephine“, za zdravu dozu smijeha nikako nećete ostati uskraćeni... (Vedrana Vlainić, www.fak.hr)
   'Neki to vole vruće' uspješan je spoj komedije zabune i parodije usmjerene na američko društvo u doba kad je kriminal na ulicama američkih gradova cvjetao. Rađanje i uzlet pin-up kulture djevojaka, dimne zavjese i show programi u zidovima pogrebnih poduzeća, buđenje požude američkih djevojaka za gospodom jet-setterima, tipično američki način života sa stalnim selidbama i putovanjima, klišeji amerikanizma, parodija gangstera i policije koji se progone manje ozbiljno nego pas i mačka i tako dalje. Sve to i još mnogo toga preplavljuje ovu vječnu komediju. Međutim, ne valja se nasukati na zamku da se tu radi samo o običnom screwballu i britkoj zezanciji. Film itekako ima svoje 'bodlje'. A opet, komedija je napravljena s toliko finoće da se nećete morati uvrijediti... (Goran Markovčić, http://blog.dnevnik.hr/7th-art)
http://www.imdb.com/title/tt0053291/?ref_=fn_al_tt_1

   Personifikacija hollywoodskog glamura, seks simbol '50-ih koji je opstao i do današnjih dana... Hrabra i pametna, sposobna i vrijedna, talentirana glumica i vješta poslovna žena, žena o kojoj je napisano preko tisuću kojekakvih knjiga i danas je predmet istraživanja a njena nagla smrt, u neobičnim okolnostima, ljubavna veza s Kennedyjevima, traljava policijska istraga i mnogo laži isprela je jedan od najvećih mitova 20. stoljeća u filmskom svijetu. Neki vole njenu ljepotu, a neki ranjivost i nježnost koju je skrivala ispod teške filmske šminke. Njena slika, prema van, bila je i ostala jednim od najboljih projekata u vrijeme kada marketing i P.R. nije bio kao danas.
SJEĆANJE NA MARYLIN MONROE
   Sve je započelo kada je 18-godišnja Norma Jean, radnica u tvornici padobranske opreme, snimljena za propagandne potrebe ratne kampanje tj. za dizanje morala junacima na ratištima diljem svijeta. Tu je otkriva fotograf David Conover i nudi posao, koji Norma objeručke prihvaća želeći pobjeći iz siromašne svakodnevnice. Postaje poznata pozirajući gola za kalendar "Zlatni snovi", a nakon toga pojavila se na naslovnicama 33 nacionalna magazina. Uloga nevjerne žene koja koristi izgled da bi manipulirala ljudima i koju ubija suprug (Niagara, 1953.) bila joj je odskočna daska u karijeri, a komedija "Muškarci više vole plavuše" (1953.) definitivno je potvrđuje kao superzvijezdu. Proglašena je novom boginjom seksa, a popularnost povećava udajom za nacionalnog sportskog heroja, zvijezdu baseballa Joe Di Maggia...
   Rođena je 1. lipnja 1926. u Kaliforniji, i imala je sve osim glamuroznog djetinjstva. Njena majka Gladys Baker rodila ju je kao vanbračno dijete. Gladys je radila kao montažerka u RKO studiju, ali je, kada je Normi bilo sedam godina, radi psihičkih problema i nervnog sloma Gladys je smještena u instituciju za mentalno oboljele. Mala Norma Jean većinu djetinjstva provodi po sirotištima i ustanovama za zbrinjavanje napuštene djece, s obzirom da je se otac Edward Mortenson odrekao još prije rođenja. Sa 11 godina je prihvaćaju prijateljičini roditelji, sa kojima živi sve do njihove selidbe. Pošto nisu imali sredstava povesti je sa sobom, 16-godišnja Norma suočena je sa prvim velikim izborom u svom životu: udati se ili natrag u sirotište.
   Izbor pada na Jimmyja Doughertyja, sa kojim se zabavljala šest mjeseci i čija žena postaje 19. lipnja 1942. "Ona je bila slatka, velikodušna i religiozna djevojka koja je voljela biti mažena", prisjećao se kasnije Jimmy, kojeg je, ako je vjerovati biografima, Norma Jean zaista i voljela. Možda bi ovo bio happy end priče o nesretnom djetinjstvu da Dougherty nije bio poslat na pacifičko ratište, a Norma počela raditi u tvornici oružja. Tu je sasvim slučajno otkriva fotograf David Conover, slikajući za Yank magazin žene koje daju doprinos ratu. Mali zlatni rudnik donijet će ovom fotografu mnogo novaca, s obzirom da Norma preko njega nalazi prve poslove modela, od kojih sama zarađuje pet dolara po snimanju. Neke od njenih slika privukle su Howarda Hughesa, direktora studija RKO, za koji je radila njena majka, koji joj je ponudio ugovor. Međutim, opiturana u plavo, razvedena i sa imenom svoje bake, Norma je već postala starleta u 20th Century Foxu. Tako je rođena Marilyn Monroe.
   Prvu ulogu na filmy Marilyn je imala u "The Shocking Miss Pilgrim", snimljenom 1947. Male uloge igrat će sve do 1950, kada dobiva ulogu u "Džungla na asfaltu" Johna Hustona, da bi kasnije te godine igrala u "Sve o Evi", koji joj je donio naredne poslove. Iako je u sljedeće tri godine snimila veliki broj filmova, uloga u "Nijagari" ju je od glupe plavuše pretvorila u pravu glumicu. Paralelno sa filmovima raste i njena slava. Bilo je dovoljno samo da se pojavi u javnosti pa da sve stane. Muškarcima je od nje zastajao dah, a žene su masovno pituravale kosu u plavo. Marilyn se 14. siječnja 1954. udaje za čuvenog baseball igrača Joea DiMaggia, kojeg je upoznala dvije godine ranije na ugovorenom sastanku. "Ne znam da li sam zaljubljena u njega", izjavila je za novine nakon što se saznalo za njihovu vezu, "ali mi se sviđa više nego ijedan drugi muškarac do sada." Brak koji je počeo medenim mjesecom u Tokiju, za vrijeme kojeg je Marilyn obišla američke trupe u Koreji, završio je nakon devet mjeseci. Joe nije mogao podnijeti slavu svoje supruge, ali ju je nastavio voljeti sve do svoje smrti.
   1952. osvanule su fotografije koje je snimila 1949., za honorar od 50 dolara. Hugh Hefner objavio ih je u svom “Playboyu” i – reakcija “svijeta” je bila strašna. Ona se nije sramila, nije se ispričala i nije joj je bilo žao. Rekla je samo, “bila sam gladna”. Istina, to je bilo vrijeme buđenja puritanske Amerike, počelo se pričati o seksu i seksualnosti, obline su se vidjele u modi, kupaći kostimi su postali kraći i laganiji, a ljubav, putena, pojavljivala se u glazbi, knjigama i naravno filmu. Osim toga javna je tajna bila da svi koji žele ulogu moraju proći “audiciju na kauču” a Marilyn nije o tome, kasnije, lagala. Rekla je, da, jesam, kao i svi. Zanimljivo, Hefner, koji je na temelju naslovnice stekao bogatstvo, nikada joj nije dao ni novčića ni rekao hvala.
   Iako ju je proslavio, Marilyn je odlučila odbaciti image glupe plavuše, pa se 1955. seli u New York, gdje počinje uzimati satove glume u studiju čuvenog Leeja Strasberga. Godinu dana kasnije pokreće vlastitu filmsku kompaniju, koja je producirala filmove "Autobusna stanica" i "Princ i plesačica", u kojem je nastupila uz Sir Laurencea Oliviera. Ova dva filma dozvolili su joj demonstraciju talenta i početak dobivanja ozbiljnijih uloga ("Neki to vole vruće" donosi joj Zlatni globus za najbolju glumicu u komediji).
   U New Yorku upoznaje svog omiljenog pisca, dramatičara Arthura Millera, za kojeg se udaje 29. lipnja 1956. Dok su bili u braku, Arthur je, specijalno za Marilyn, napisao scenarij za film "The Misfits", u kojem je nastupila sa Clarkom Gableom. Oboma će ovo biti posljednji snimljeni film. Marilyn je film snimila u sjeni raspada braka sa Millerom, od kojeg se i službeno razvela samo tjedan dana prije nego je film pušten u distribuciju. Na rubu nervnog sloma, nekoliko sedmica nakon premijere, Marilyn je primljena u psihijatrijsku ustanovu radi uživanja u prekomjernim količinama alkohola i droga. Ovo ju je koštalo i posljednjeg započetog filma "Something's Got To Give", na čijem se snimanju pojavljivala sporadično, pa ju je studio tužio za 750.000 dolara odštete za neprofesionalno ponašanje. Parnica nikada nije okončana.
   Ovo je, kažu, i vrijeme kada počinje njena navodna veza sa predsjednikom J. F. Kennedyjem i njegovim bratom Robertom. Nezaboravan momenat ostat će rođendanska pjesma koju je Marilyn otpjevala Johnu pred TV kamerama i predstavnicima svih američkih medija. U isto vrijeme priča se da je održavala vezu sa čelnim ljudima mafije, koji su, kaže teorija zavjere, planirali ubojstvo Kennedyjevih. Postoji i legenda o malom crvenom dnevniku u koji je Marilyn zapisivala svoje intimne susrete sa predsjednikoim (i bratom) i svim ljudima mafije, te o tome kako je planirala održati press-konferenciju na kojoj bi bilo sve razjašnjeno. Nije stigla. Dva dana prije planirane konferencije i nekoliko dana prije ponovnog vjenčanja sa DiMaggiom, za kojeg se pristala ponovo udati, nađena je mrtva u svome stanu.
   U kratku i uzbudljivu životu okusila je i frustracije nesretna djetinjstva, kao i traume svjetske slave i popularnosti, izgrađene na hollywoodskim komedijama. U ranim jutarnjim satima 6. kolovoza 1962. Eunice Murray, spremačica, svojim je ključem otključala kuću u kalifornijskom Brentwoodyju. Nekoliko minuta kasnije, u krevetu u spavaćoj sobi naći će beživotno tijelo svoje poslodavke. Opružena preko kreveta, mrtva Norma Jean Baker ostat će tako još četiri sata do dolaska prvih patrolnih kola i liječnika Leeja Grensberga, koji će proglasiti smrt od prekomjerne doze tableta za spavanje, koje joj je svojeručno prepisao. U kasnijim izdanjima svih američkih novina na naslovnim stranama osvanut će ogromni naslovi: Marilyn Monroe je mrtva!
   Premda je policija objavila da je umrla od prevelike doze tableta za spavanje, mnogi su sumnjali u tu priču. Razlog smrti vjerojatno su njezine veze s Kennedyjima i mafijom. Živjela je brzo, bila osvježenje i novost u tipologiji star sistema, umrla je misterioznom smrću i postala jednim od najpoznatijih lica na našem planetu ostavljajući iza sebe horde imitatora (Jane Mansfield, Mammie van Doren, Diana Dors, Sheree North, Anita Ekberg...).  Za njenu smrt okrivljeni su CIA, FBI, mafija i klan Kennedy. Sahranjena je na Corridor of Memories br. 24 u Westwood Memorial Parku u Los Angelesu. Godinama nakon toga na njen grob stizale su svakog trećeg dana ruže koje je slao DiMaggio. Na dan kad je umrla, Marilyn je imala 36 godina. Snimila je 30 filmova i ostavila jedan nezavršen. Naučila nas je kako su dijamanti najbolji prijatelji djevojke, pretvorila hladan zrak iz podzemne željeznice u najseksipilniju stvar na svijetu i postala ikonom 20. stoljeća.

http://citajknjigu.com/marilyn-monroe-zena-koja-je-voljela-knjige-i-koja-je-mnogo-mnogo-citala-jeste-li-nacitani-kao-marilyn-monroe/

ako vas još nešto zanima o najpoznatijoj plavuši koja je ikada hodala Zemljom, kliknite gornji link i naći ćete vrlo, vrlo zanimljiv tekst od kojeg smo i mi "posudili" uvod...

Who's Afraid of Virginia Woolf?, 1966. Mike Nichols, 131 min. USA
Scenarij: Ernest Lehman prema istoimenom kazališnom djelu Edwarda Albeea
Uloge: Elizabeth Taylor, Richard Burton, George Segal, Sandy Dennis
   Sveučilišnom profesoru povijesti Georgu, i njegovoj supruzi Marthi, u posjet dolazi novopridošli predavač biologije Nick sa suprugom Honey. Večer se međutim završava u bujici oštrih dijaloga kao rezultat propalog braka Georga i Marthe koji pred mladim kolegama poravnjavaju račune iz prošlosti dok ispijaju na litre viskija. Martha je u filmu frustrirana alkoholičarka čija vulgarnost jezika nadmašuje granice dobrog ukusa tog vremena u kojem je žena bila dobra supruga a porodica općenito ono što se nazivalo američkim tradicionalnim društvom.
   Film „Tko se boji Virginije Woolf“ bio je prvi film u čijim je dijalozima netko izgovorio riječ "bugger" (hulja?). Predstavljen je kao kontroverzan jer prikazuje odnose u obitelji koji su bili taboo u društvu koje je baštinilo tradicionalističke vrijednosti. Oštrina dijaloga ovog filma bila je i povod za uvođenja filmskog ratinga R.
   Zajednički život Elizabeth Taylor i Richarda Burtona bio je mnogo više obilježen njihovim burnim ljubavnim životom uključujući i dva braka i dva razvoda. Mnogo više od njihovih zajedničkih filmskih projekata. Jedan od njih, film „Cleopatra“, završen je totalnim fijaskom i gotovo je odveo u bankrot Twentieth Century Fox, kompaniju koja ga je producirala. 1966. godine Ernest Lehman odlučuje se na riskantan potez ekranizacije broadwayskog djela Edwarda Albeea, isplativši  po milijun dolara glavnim glumcima, Liz Taylor i Richardu Burtonu, te povjerivši redateljski posao tada debitantu Miku Nicholsu. Za Burtona je uloga u film došla kao potvrda neospornog glumačkog talenta koji je postao nesiguran nakon neuspjeha „Cleopatre“ nekoliko godina ranije. Za Taylor, film je bio izazov da izađe iz klišea lijepih kraljica i naivnih i slatkih žena paćenica. Bila je ovo uloga liberalnog vremena koje dolazi i nešto sasvim različito od onoga što je glumila do tada...
   „Tko se boji Virginije Woolf?“ današnjem gledatelju može činiti manje šokantnim i revolucionarnim nego onome prije 45 godina, ali snaga i svježina toga filma jednaka je kao i 1966. kada je od trinaest nominacija za Oscara potvrdio njih pet (Elizabeth Taylor, Sandy Dennis, scenografi Richard Sylbert i George James Hopkins, kostimografkinja Irene Sharaff i snimatelj Haskell Wexler). Nedvojbeno, riječ je o najuspješnijem od brojnih pokušaja da se par Burton – Taylor iskoristi na filmu te jednoj od najboljih filmskih adaptacija dramskog teksta uopće... (Dean Kotiga, www.filmovi.hr)
   PEDESETOGODIŠNJACI U nastavku ciklusa pedesetogodišnjaka, filmova snimljenih prije 50 godina, točnije 1966. nekoliko je naslova kojima protok desetljeća čini dobro i koji poput vrhunskoga starog vina sa svakom novom godinom dobivaju na boji, okusu i bukeu, dok kod nekih od njih pri ponovnim gledanjima možda jasnije bivaju razvidne slabosti koje su se mogle uočiti i u vrijeme premijera. (HFS)
http://www.imdb.com/title/tt0061184/?ref_=fn_al_tt_1

James White, 2015. Josh Mond, 85 min. USA
Scenarij: Josh Mond
Uloge: Christopher Abbott, Cynthia Nixon, Scott Mescudi
   James White je problematični dvadeset-i-nešto-godišnjak koji se trudi opstati u užurbanom New Yorku. Upušta se u divlji, hedonistički način života, no sve se promijeni kada mu se razboli majka. Morat će naučiti živjeti drugačije. Ili će opstati u novim uvjetima ili će potpuno izgubiti kontrolu?
   Josh Mond je indie autor koji obećava - njegov prvijenac je pametan, pronicljiv i zaokružen film guste i teške atmosfere o mladiću koji se muči preuzeti kontrolu nad svojim nemarnim, samouništavajućim ponašanjem...
http://www.imdb.com/title/tt4288636/?ref_=fn_al_tt_1

La French, 2014. Cédric Jimenez, FR / BEL
Scenarij: Audrey Diwan, Cédric Jimenez
Uloge: Jean Dujardin, Gilles Lellouche, Céline Sallette, Mélanie Doutey
   Iako je prethodno nastupio u 30-ak filmova, francuski glumac Jean Dujardin je postao internacionalno poznat tek nakon uloge u crno-bijelom,  komičnom filmu „The Artist“ koji mu je donio i Oscara za glavnu mušku ulogu. Prije toga je Dujardin određenom dijelu publike uglavnom bio poznat po komičnim ulogama u raznoraznim komedijama. Pa ipak, Dujardin se s vremena na vrijeme voli okušati i u ozbiljnijim i mračnijim ulogama: takva je kriminalistička drama „Francuska hobotnica“ gdje tumači suca koji godinama pokušava uništiti jedan od najmoćnijih lanaca droge u zemlji...
   Marseilles, 1975. Pierre Michell doselio sa iz Metza zajedno s obitelji nakon što je postavljen za suca koji će se posvetiti organiziranom kriminalu. Odlučuje napasti French Connection, mafijašku organizaciju koja krijumčari heroin u cijelom svetu. Ne obazirući se na upozorenja, Michel kreće sam protiv Gaetana Zampe, čuvenog i nedodirljivog baruna zločina. Ali, Michel ubrzo shvaća da će morati promijeniti metode ukoliko želi doći do povoljnog iskoda...
   Priča ovog filma je inspirirana istinitim događajima. „La French“ je priča o sukobu suca Michela i Gaetana Zampe, krupne figure Marseilleske kriminalne scene, koji je na čelu velike krijumčarske mafijaške organizacije. Poznat još i kao „Tany“ ili „Don Gaetano“, Zampa je stvorio pravo kriminalno carstvo na jugu Francuske. Prostitucija, reket, pljačke, krijumčarenje droge na internacionalnom nivou... bio je glavni svuda. Mladi sudac Pierre Michel je poslan u Marseilles 1975. godine zaustaviti ga. Nakon nekoliko godine borbe i brojnih hapšenja biva brutalno ubijen 1981. godine. Tanny Zampa je uhapšen 1983. godine, a preminuo je 1984. nakon pokušaja samoubojstva u zatvoru.
   William Friedkin također je bio inspiriran ovom pričom snimajući kultnu „Francusku vezu“ sa Gene Hackmanom, Fernandom Reyom i Royom Scheiderom.
http://www.imdb.com/title/tt2935564/?ref_=fn_al_tt_1

La French, 2014. Cédric Jimenez, FR / BEL
Scenarij: Audrey Diwan, Cédric Jimenez
Uloge: Jean Dujardin, Gilles Lellouche, Céline Sallette, Mélanie Doutey
   Iako je prethodno nastupio u 30-ak filmova, francuski glumac Jean Dujardin je postao internacionalno poznat tek nakon uloge u crno-bijelom,  komičnom filmu „The Artist“ koji mu je donio i Oscara za glavnu mušku ulogu. Prije toga je Dujardin određenom dijelu publike uglavnom bio poznat po komičnim ulogama u raznoraznim komedijama. Pa ipak, Dujardin se s vremena na vrijeme voli okušati i u ozbiljnijim i mračnijim ulogama: takva je kriminalistička drama „Francuska hobotnica“ gdje tumači suca koji godinama pokušava uništiti jedan od najmoćnijih lanaca droge u zemlji...
   Marseilles, 1975. Pierre Michell doselio sa iz Metza zajedno s obitelji nakon što je postavljen za suca koji će se posvetiti organiziranom kriminalu. Odlučuje napasti French Connection, mafijašku organizaciju koja krijumčari heroin u cijelom svetu. Ne obazirući se na upozorenja, Michel kreće sam protiv Gaetana Zampe, čuvenog i nedodirljivog baruna zločina. Ali, Michel ubrzo shvaća da će morati promijeniti metode ukoliko želi doći do povoljnog iskoda...
   Priča ovog filma je inspirirana istinitim događajima. „La French“ je priča o sukobu suca Michela i Gaetana Zampe, krupne figure Marseilleske kriminalne scene, koji je na čelu velike krijumčarske mafijaške organizacije. Poznat još i kao „Tany“ ili „Don Gaetano“, Zampa je stvorio pravo kriminalno carstvo na jugu Francuske. Prostitucija, reket, pljačke, krijumčarenje droge na internacionalnom nivou... bio je glavni svuda. Mladi sudac Pierre Michel je poslan u Marseilles 1975. godine zaustaviti ga. Nakon nekoliko godine borbe i brojnih hapšenja biva brutalno ubijen 1981. godine. Tanny Zampa je uhapšen 1983. godine, a preminuo je 1984. nakon pokušaja samoubojstva u zatvoru.
   William Friedkin također je bio inspiriran ovom pričom snimajući kultnu „Francusku vezu“ sa Gene Hackmanom, Fernandom Reyom i Royom Scheiderom.
http://www.imdb.com/title/tt2935564/?ref_=fn_al_tt_1

La chambre bleue, 2014. Mathieu Amalric, 76 min. FR
Scenarij: Stéphanie Cléau
Uloge: Mathieu Amalric, Léa Drucker, Stéphanie Cléau, Laurent Poitrenaux, Serge Bozon
   Mathieu Amalric režira i tumači Juliena, sredovječnog trgovca koji se upušta u aferu s udanom ženom koja, poslije strastvenog seksa, iznosi nevjerojatan prijedlog. Odjednom se Julien nalazi usred policijske istrage – ali, što se zapravo dogodilo?
   Snimljen prema romanu proslavljenog krimi-autora Georgesa Simenona, ova filmska zagonetka će se sklopiti na eliptični način koji će natjerati publiku da postavlja pitanja prilikom otkrivanja svakog djelića...
http://www.imdb.com/title/tt3230082/?ref_=fn_al_tt_1

Logbook_Serbistan, 2015. Želimir Žilnik, 94 min. RS
Scenarij: Želimir Žilnik    
   Projekt “Doku-drama LogBook_Serbistan” bavi se praćenjem primjene poglavlja o ljudskim pravima u oblasti migracija i azila u Srbiji, a koji realizira produkcija Playground iz Novog Sada. Projekt se financira sredstvima Evropske unije i dio je projekta “Jačanje medijskih sloboda“. Ideja na kojoj se zasniva projekt je da se probudi svijest građana, ali i medija o pravima i potrebama ljudi koji u Srbiju dolaze tražeći azil u kom vide spas od rata i siromaštva. Projekt podrazumijeva i rad na razbijanju predrasuda o tražiteljima azila koji na Balkan dolaze iz svih krajeva svijeta i pokušavaju  preko njega stići do željenog odredišta koje je najčešće Evropska unija...
   Bez vidnog uplitanja, bez upadljivije akrobatike, Žilnik (i) u ovom svom ostvarenju trijumfira na svim značajnim planovima, jer „Destinacija_Srbistan“ funkcionira i kao društveno angažirani (preciznije, društveno polemički) film i kao izvanredno uspjela i promućurna studija karaktera, kako i doliči, u kompliciranim i intrigantnim okolnostima... (Zoran Janković, www.fcs.rs)
http://www.imdb.com/title/tt4649694/?ref_=fn_al_tt_1

Cesky sen, 2004. Filip Remunda & Vít Klusák, 87 min. CZ
Scenarij: Filip Remunda & Vít Klusák
   Film dokumentira najveću konzumerističku histeriju u Češkoj. Filip Remunda i Vit Klusak odlučili su iskoristiti svu psihološku i manipulativnu moć konzumerizma sa svim njenim perverznim elementima i stvoriti kampanju za nešto što ne postoji. Česki san je smiješan i provokativan pogled nautjecajnijeg turbulentnog potrošačkog društva na post-komunističko društvo. Ovaj kontroverzni projekt uzbunio je i medije i građane te je postao temom rasprave u češkom parlamentu.
http://www.imdb.com/title/tt0402906/?ref_=fn_al_tt_1

Gambling, Gods and LSD 2002. Peter Mettler, 180 min. CAN/H    
Scenarij: Peter Mettler
   Trosatni (dokumentarni) izlet raznim zemljama i kulturama, međusobno povezanih ljudi, mjesta i vremena. Iz Toronta Peter Mettler kreće na „antropološko“ putovanje tražeći sreću, sudbinu, vjeru...a najviše žudnju za sigurnošću u nesigurnom svijetu spajajući činjenice sa fantazijom...
http://www.imdb.com/title/tt0332626/?ref_=fn_al_tt_1

THE HIGH SUN / ZVIZDAN
2015., 123 min.
Director / Režija: Dalibor Matanić
Screenplay / Scenarij: Dalibor Matanić
Cast / Uloge: Tihana Lazović, Goran Marković, Nives Ivanković, Dado Ćosić, Trpimir Jukić, Mira Banjac, Slavko Sobin, Lukrecija Tudor, Ksenija Marinković
   „The High Sun“ shines a light on three love stories, set in three consecutive decades, in two neighbouring villages with a long history of inter-ethnic hatred. It is a film about the fragility – and intensity – of forbidden love.
   In the first story, set in 1991, a romantic attraction is forced under-ground when love becomes a forbidden luxury in the pre-war atmosphere of madness, confusion and fear.
   In the second story, set in 2001, the war is over but the lovers find it impossible to turn their infatuation into an ongoing relationship: the scars of the war are still too fresh and cannot heal that easily.
   The third story takes place in 2011, when love can finally take root, if the lovers can break free of the past. Evil and suspicion have not completely vanished from their lives and catharsis is not easy to achieve, but it is possible once again.
   Film govori o zabranjenoj ljubavi, njenoj fragilnosti, ali i snazi. Radnja obuhvaća tri desetljeća, a smještena je u dva susjedna sela opterećena etničkim netrpeljivostima i povijesnim naslijeđem. 
   Prva je ljubavna priča smještena u 1991. godinu – predratna previranja, prve barikade i napetost koja među selima doseže vrhunac, nisu dobro okruženje ni za kakvu ljubav, a kamoli za dvoje mladih iz dvaju susjednih sela. Deset godina kasnije, rat je već gotov, ali ne i zaboravljen – ožiljci još nisu zacijelili i naši se protagonisti moraju suočiti s njima. Treća priča smještena je u 2011. godinu – ni zla, ni napetosti, ni sumnje nisu nestale, ali čini se da je vrijeme za novi početak.
   Cairo International Film Festival 2015. Best Artistic Contribution
   Cannes Film Festival 2015. Un Certain Regard Jury Prize
   Ghent International Film Festival 2015. Nominated / Best Film
   Pula Film Festival 2015. Croatian Society of Film Critics Award - Octavian Award
   Pula Film Festival 2015. Best Actress in a Leading Role
   Pula Film Festival 2015. Best Actor in a Supporting Role
   Pula Film Festival 2015. Best Actress in a Supporting Role
   Pula Film Festival 2015. Best Costume Design
   Pula Film Festival 2015. Best Director
   Pula Film Festival 2015. Grand Golden Arena / Best Festival Film
   Sarajevo Film Festival 2015. C.I.C.A.E. Award
   Slovene Film Festival 2015. Feature Film
   Slovene Film Festival 2015. Best Minority Coproduction
   Slovene Film Festival 2015. Best Photography
http://www.imdb.com/title/tt4593108/?ref_=fn_al_tt_1

DROPS OF SEA, DROPS OF SUN / KAPI MORA, KAPI SUNCA
2012. 29 min.
Director / Režija: Matko Petrić
Narator: Ivica Vidović
   Artistic/documentary film about small town Komiža on island Vis, was developed on the story of writer and journalist Renato Baretić, and verses of poet Jakša Fiamengo... The story of the town and the sea, the story of life and death, the story of coming and leaving, to be or not to be, fiction and reality of beautiful Vis and Komiža...
   Filmski prvijenac Komižanina Matka Petrića "Kapi mora, kapi sunca" lirsko je dokumentarna priča u kojoj stihove pjesnika Jakše Fiamenga, također Komižanina, i tekstove književnika Renata Baretića, čita legendarni hrvatski glumac, opet Komižanin, Ivica Vidović. Priča je to o gradu i moru, o životu i smrti, o dolasku i odlasku – o biti ili ne biti, ispričana suptilnim filmskim jezikom pokretne slike, putem kojih nas redatelj baca iz kadra u kadar, kao iz bajke u stvarnost, pa opet iz stvarnosti u bajku, sve dok nam se doista ne zavrti u glavi, pa ne ostanemo na kraju u nedoumici: što je to zapravo stvarnost, a što bajka?

GANGSTER OF LOVE / GANGSTER TE VOLI
2013. 75 min.
Director / Režija: Nebojša Slijepčević
Screenplay / Scenarij: Nebojša Slijepčević, Vanja Jambrović
   „Gangster of Love“ is a documentary tragicomedy, which highlights some serious social issues. Twenty-five years ago Nedjeljko Babić left his job as a carpenter to begin his God-given career: matching lonely men and women. He became famous very fast, thanks to his skill as a matchmaker, but also his nickname – Gangster. He got it solely thanks to his image: he always wears sunglasses. When the pretty Bulgarian Maja (33) asks Gangster to help her find a new husband, it initially appears to be a simple task. But she is a single mother and a foreigner, making it a mission impossible for Gangster.
   „Gangster te voli“ dokumentarna je tragikomedija o ljubavnim odnosima u 21. stoljeću. Nedjeljko Babić bračni je posrednik. Prije 25 godina ostavio je posao parketara da bi se posvetio karijeri za koju je rođen: spajanju usamljenih muškaraca i žena. Brzo se proslavio zbog uspjeha, ali i svog zvučnog nadimka Gangster. Kada se Gangsteru za pomoć u pronalaženju muža obrati tridesetpetogodišnja Bugarka Maja, čini se da će njen slučaj biti vrlo jednostavan. No Maja je samohrana majka trogodišnjeg djeteta i strankinja pa slučaj postaje Gangsterova nemoguća misija.
   Zurich Film Festival 2013. Nominated / Best International Documentary Film
   ZagrebDox – Audience Award
   Mediteran Film Festival, BIH – Audience Award
   DOKUart – Audience Award
   Minsk International Film Festival ‘Listapad’ – Special Mention Radio Unistar
   Internationales Filmfestival Innsbruck 2014 – Best Documentary 
   Telekom UnderhillFest – Best film in regional competition; audience award
   Millenium International Documentary Film Festival 2014, Bruxelles, Belgium – Special jury award for the most original film
http://www.imdb.com/title/tt2709312/?ref_=fn_al_tt_1

MARSHAL TITO'S SPIRIT / MARŠAL
1999., 97 min.
Director / Režija: Vinko Brešan
Screenplay / Scenarij: Vinko & Ivo Brešan 
Cast / Uloge: Dražen Kuhn, Linda Begonja, Ivo Gregurević, Boris Buzančić, Ilija Ivezić, Inge Apelt, Predrag Vušović, Bojan Navojec, Ljubo Kapor
     Stipan is a policeman who comes to a small Adriatic island off the Croatian coast in order to investigate reported strange phenomena that had frightened the whole population. At first, nobody wants to co-operate with him, but he finally finds that the island is being allegedly haunted by the ghost of Josip Broz Tito, Communist leader of former Yugoslavia. For Luka, the mayor, this is the opportunity to turn entire island into Tito-themed amusement park. Tito's WW2 veterans, on the other hand, don't believe in ghosts; for them, the apparition is actually Tito himself, who had returned in order to lead them into a new revolution which would restore Communism...
   Having somewhat changed a true event (the fisherman of Novigrad, Borko Maroja, claims he saw the Tito's ghost and talked to it in 1995), the scriptwriters located their own story on a Dalmatian island, where appearance of the Tito's spirit provides opportunity to this ignored island and its inhabitants to leave their humdrum living by engaging in Socialist-partisan tourism… Ridiculing their own past and political idolatry, the authors bravely deal with the changed picture of the life - the result being a political satire smartly playing with our past and present, with our virtues and faults…
   Stipan je policajac koji stiže na mali jadranski otok na hrvatskoj obali kako bi  istražio čudne pojave koje su uplašile otočnu populaciju. U početku, nitko ne želi surađivati s njim, ali on ipak otkrije da se na otoku pojavio duh Josipa Broza Tita, komunističkog vođe bivše Jugoslavije. Za Luku, gradonačelnika, ovo je prilika da se cijeli otok pretvori u Titov tematski zabavni park. S druge strane Titovi ratni suborci, veterani, ne vjeruju u duhove - za njih je ukazanje zapravo sam Tito, koji se vratio kako bi ih poveo u novu revoluciju koja će vratiti komunizam...    
   Donekle mijenjajući izvorni slučaj (novigradski ribar Borko Maroja tvrdi da je 1995. godine vidio Titov duh i s njim razgovarao), scenaristi su vlastitu priču smjestili na jedan dalmatinski otok, a pojava Titova duha prilika je zapuštenom otoku i njegovim stanovnicima da socijalističko-partizanskim turizmom iziđu iz sivila i zapuštenosti... Ismijavajući vlastitu prošlost i političko idolopoklonstvo autori se hrabro hvataju ukoštac sa promijenjenom slikom društva – rezultat je politička satira koja se vješto poigrava s našom prošlošću i sadašnjošću, s našim vrlinama i sa našim manama...
   Berlin International Film Festival 2000. Reader Jury of the "Berliner Zeitung" - Special Mention
   Berlin International Film Festival 2000. Wolfgang Staudte Award
   Bratislava International Film Festival 2000. Nominated / Grand Prix
   Brussels International Festival of Fantasy Film 2002. Nominated / Grand Prize of European Fantasy Film in Gold
   Fantafestival 2001. Grand Prize of European Fantasy Film in Silver
   Karlovy Vary International Film Festival 2000. Best Director
   Pula Film Festival 2000. Audience Award "Golden Gate Pula" 
   Pula Film Festival 2000. Big Golden Arena
   Pula Film Festival 2000. Best Actor in a Leading Role
   Pula Film Festival 2000. National Competition: Best Music
   Santa Barbara International Film Festival 2001. Kodak Vision Award    
http://www.imdb.com/title/tt0227034/?ref_=fn_al_tt_1

THESE ARE THE RULES / TAKVA SU PRAVILA
2014., 78 min.
Director / Režija: Ognjen Sviličić 
Screenplay / Scenarij: Ognjen Sviličić
Cast / Uloge: Emir Hadžihafizbegović, Jasna Žalica, Hrvoje Vladisavljević, Veronika Mach, Goran Bogdan, Stjepan Perić, Nikša Butijer, Slaven Španović, Ana Begić, Sanja Drakulić
   Ivo is a 50-year-old bus driver. His spouse, Maja, is a housewife. Their son, Tomica, is about to graduate from high school. They live in an old socialist building in Zagreb and are content with their calm and ordinary life. Everything changes when Tomica comes home beaten up.
   Ivo je pedesetogodišnji vozač autobusa. Njegova žena Maja je domaćica. Tomica je njihov sin maturant. Oni žive u Zagrebu u stanu prepoznatljive socijalističke zgrade i zadovoljni su sa svojim mirnim, običnim životom. Sve se mijenja kada jednog dana Tomica dolazi kući pretučen.
   FEST / Belgrade: International Film Festival 2015. Audience Award / Best Actor
   Les Arcs European Film Festival 2014. Grand Prize of the Jury
   Pula Film Festival 2015. Best Actor in a Leading Role
  Pula Film Festival 2015. Best Scenography 
   Stockholm Film Festival 2014. Best Actress
   Stockholm Film Festival 2014. Best Actor
   Stockholm Film Festival 2014. Best Cinematography
   Stockholm Film Festival 2014. Honorable Mention / Best Music
   Venice Film Festival 2014. Best Actor
   Warsaw International Film Festival 2014. Best Director
   FilmFestival Cottbus – best actor in a leading role award 
   Minsk International Film Festival "Listapad" – award for best actor in a leading role 
   Montenegro film festival 2015. Gran Prix 'Golden Mimosa'
   Montenegro film festival 2015.  Golden Mimosa for best screenplay
   Montenegro film festival 2015. Golden Mimosa for best actor in a leading role 
   Avvantura Film Festival Zadar 2015. – best director in section 'European Co-production
http://www.imdb.com/title/tt1905003/?ref_=fn_al_tt_1

THE PRIEST'S CHILDREN / SVEĆENIKOVA DJECA
2013., 93 min. 
Director / Režija: Vinko Brešan
Screenplay / Scenarij: Mate Matišić
Cast / Uloge: Krešimir Mikić, Nikša Butijer, Dražen Kühn, Marija Škaričić, Jadranka Đokić, Filip Križan, Zdenko Botić, Goran Bogdan, Stjepan Perić, Ana Begić, Ana Maras, Ivan Brkić, Marinko Prga, Lazar Ristovski
    To help increase the birth rate of a small town on a Dalmatian island, the young priest Don Fabijan starts to pierce condoms before they are sold. He teams up with a simple-minded newsstand owner and a mad pharmacist and the three of them secretly abolish contraception on the island. After the initial success, with many births and marriages, things start to get complicated. Finally, the bishop comes to the island and everything turns completely crazy...
    Mladi svećenik don Fabijan počinje bušiti zapakirane prezervative kako bi povećao natalitet u malom mjestu na jednom dalmatinskom otoku. Udružuje se s prostodušnim trafikantom i pomahnitalim apotekarom te zajedno potajno ukidaju svu kontracepciju na otoku. Nakon početnih uspjeha, mnogih poroda i vjenčanja, stvari se počinju komplicirati. Naposlijetku na otok dolazi biskup i sve postane potpuno ludo...
   Chicago International Film Festival 2013. Nominated / Best Feature
   CPH PIX 2014. Nominated / Politiken's Audience Award
   European Film Awards 2013. Nominated / European Comedy
   Festróia - Tróia International Film Festival 2014. Best Picture
   Karlovy Vary International Film Festival 2013. Nominated / Crystal Globe
   Pula Film Festival 2013. Best Actor in a Supporting Role
   Thessaloniki Film Festival 2013. A Look at the Balkans Award
http://www.imdb.com/title/tt2395421/?ref_=fn_al_tt_1

DROPS OF SEA, DROPS OF SUN / KAPI MORA, KAPI SUNCA
2012. 29 min.
Director / Režija: Matko Petrić
Narator: Ivica Vidović
   Artistic/documentary film about small town Komiža on island Vis, was developed on the story of writer and journalist Renato Baretić, and verses of poet Jakša Fiamengo... The story of the town and the sea, the story of life and death, the story of coming and leaving, to be or not to be, fiction and reality of beautiful Vis and Komiža...
   Filmski prvijenac Komižanina Matka Petrića "Kapi mora, kapi sunca" lirsko je dokumentarna priča u kojoj stihove pjesnika Jakše Fiamenga, također Komižanina, i tekstove književnika Renata Baretića, čita legendarni hrvatski glumac, opet Komižanin, Ivica Vidović. Priča je to o gradu i moru, o životu i smrti, o dolasku i odlasku – o biti ili ne biti, ispričana suptilnim filmskim jezikom pokretne slike, putem kojih nas redatelj baca iz kadra u kadar, kao iz bajke u stvarnost, pa opet iz stvarnosti u bajku, sve dok nam se doista ne zavrti u glavi, pa ne ostanemo na kraju u nedoumici: što je to zapravo stvarnost, a što bajka?

GANGSTER OF LOVE / GANGSTER TE VOLI
2013. 75 min.
Director / Režija: Nebojša Slijepčević
Screenplay / Scenarij: Nebojša Slijepčević, Vanja Jambrović
   „Gangster of Love“ is a documentary tragicomedy, which highlights some serious social issues. Twenty-five years ago Nedjeljko Babić left his job as a carpenter to begin his God-given career: matching lonely men and women. He became famous very fast, thanks to his skill as a matchmaker, but also his nickname – Gangster. He got it solely thanks to his image: he always wears sunglasses. When the pretty Bulgarian Maja (33) asks Gangster to help her find a new husband, it initially appears to be a simple task. But she is a single mother and a foreigner, making it a mission impossible for Gangster.
   „Gangster te voli“ dokumentarna je tragikomedija o ljubavnim odnosima u 21. stoljeću. Nedjeljko Babić bračni je posrednik. Prije 25 godina ostavio je posao parketara da bi se posvetio karijeri za koju je rođen: spajanju usamljenih muškaraca i žena. Brzo se proslavio zbog uspjeha, ali i svog zvučnog nadimka Gangster. Kada se Gangsteru za pomoć u pronalaženju muža obrati tridesetpetogodišnja Bugarka Maja, čini se da će njen slučaj biti vrlo jednostavan. No Maja je samohrana majka trogodišnjeg djeteta i strankinja pa slučaj postaje Gangsterova nemoguća misija.
   Zurich Film Festival 2013. Nominated / Best International Documentary Film
   ZagrebDox – Audience Award
   Mediteran Film Festival, BIH – Audience Award
   DOKUart – Audience Award
   Minsk International Film Festival ‘Listapad’ – Special Mention Radio Unistar
   Internationales Filmfestival Innsbruck 2014 – Best Documentary 
   Telekom UnderhillFest – Best film in regional competition; audience award
   Millenium International Documentary Film Festival 2014, Bruxelles, Belgium – Special jury award for the most original film
http://www.imdb.com/title/tt2709312/?ref_=fn_al_tt_1

THE PRIEST'S CHILDREN / SVEĆENIKOVA DJECA
2013., 93 min. 
Director / Režija: Vinko Brešan
Screenplay / Scenarij: Mate Matišić
Cast / Uloge: Krešimir Mikić, Nikša Butijer, Dražen Kühn, Marija Škaričić, Jadranka Đokić, Filip Križan, Zdenko Botić, Goran Bogdan, Stjepan Perić, Ana Begić, Ana Maras, Ivan Brkić, Marinko Prga, Lazar Ristovski
    To help increase the birth rate of a small town on a Dalmatian island, the young priest Don Fabijan starts to pierce condoms before they are sold. He teams up with a simple-minded newsstand owner and a mad pharmacist and the three of them secretly abolish contraception on the island. After the initial success, with many births and marriages, things start to get complicated. Finally, the bishop comes to the island and everything turns completely crazy...
    Mladi svećenik don Fabijan počinje bušiti zapakirane prezervative kako bi povećao natalitet u malom mjestu na jednom dalmatinskom otoku. Udružuje se s prostodušnim trafikantom i pomahnitalim apotekarom te zajedno potajno ukidaju svu kontracepciju na otoku. Nakon početnih uspjeha, mnogih poroda i vjenčanja, stvari se počinju komplicirati. Naposlijetku na otok dolazi biskup i sve postane potpuno ludo...
   Chicago International Film Festival 2013. Nominated / Best Feature
   CPH PIX 2014. Nominated / Politiken's Audience Award
   European Film Awards 2013. Nominated / European Comedy
   Festróia - Tróia International Film Festival 2014. Best Picture
   Karlovy Vary International Film Festival 2013. Nominated / Crystal Globe
   Pula Film Festival 2013. Best Actor in a Supporting Role
   Thessaloniki Film Festival 2013. A Look at the Balkans Award
http://www.imdb.com/title/tt2395421/?ref_=fn_al_tt_1

THE HIGH SUN / ZVIZDAN
2015., 123 min.
Director / Režija: Dalibor Matanić
Screenplay / Scenarij: Dalibor Matanić
Cast / Uloge: Tihana Lazović, Goran Marković, Nives Ivanković, Dado Ćosić, Trpimir Jukić, Mira Banjac, Slavko Sobin, Lukrecija Tudor, Ksenija Marinković
   „The High Sun“ shines a light on three love stories, set in three consecutive decades, in two neighbouring villages with a long history of inter-ethnic hatred. It is a film about the fragility – and intensity – of forbidden love.
   In the first story, set in 1991, a romantic attraction is forced under-ground when love becomes a forbidden luxury in the pre-war atmosphere of madness, confusion and fear.
   In the second story, set in 2001, the war is over but the lovers find it impossible to turn their infatuation into an ongoing relationship: the scars of the war are still too fresh and cannot heal that easily.
   The third story takes place in 2011, when love can finally take root, if the lovers can break free of the past. Evil and suspicion have not completely vanished from their lives and catharsis is not easy to achieve, but it is possible once again.
   Film govori o zabranjenoj ljubavi, njenoj fragilnosti, ali i snazi. Radnja obuhvaća tri desetljeća, a smještena je u dva susjedna sela opterećena etničkim netrpeljivostima i povijesnim naslijeđem. 
   Prva je ljubavna priča smještena u 1991. godinu – predratna previranja, prve barikade i napetost koja među selima doseže vrhunac, nisu dobro okruženje ni za kakvu ljubav, a kamoli za dvoje mladih iz dvaju susjednih sela. Deset godina kasnije, rat je već gotov, ali ne i zaboravljen – ožiljci još nisu zacijelili i naši se protagonisti moraju suočiti s njima. Treća priča smještena je u 2011. godinu – ni zla, ni napetosti, ni sumnje nisu nestale, ali čini se da je vrijeme za novi početak.
   Cairo International Film Festival 2015. Best Artistic Contribution
   Cannes Film Festival 2015. Un Certain Regard Jury Prize
   Ghent International Film Festival 2015. Nominated / Best Film
   Pula Film Festival 2015. Croatian Society of Film Critics Award - Octavian Award
   Pula Film Festival 2015. Best Actress in a Leading Role
   Pula Film Festival 2015. Best Actor in a Supporting Role
   Pula Film Festival 2015. Best Actress in a Supporting Role
   Pula Film Festival 2015. Best Costume Design
   Pula Film Festival 2015. Best Director
   Pula Film Festival 2015. Grand Golden Arena / Best Festival Film
   Sarajevo Film Festival 2015. C.I.C.A.E. Award
   Slovene Film Festival 2015. Feature Film
   Slovene Film Festival 2015. Best Minority Coproduction
   Slovene Film Festival 2015. Best Photography
http://www.imdb.com/title/tt4593108/?ref_=fn_al_tt_1

MARSHAL TITO'S SPIRIT / MARŠAL
1999., 97 min.
Director / Režija: Vinko Brešan
Screenplay / Scenarij: Vinko & Ivo Brešan 
Cast / Uloge: Dražen Kuhn, Linda Begonja, Ivo Gregurević, Boris Buzančić, Ilija Ivezić, Inge Apelt, Predrag Vušović, Bojan Navojec, Ljubo Kapor
     Stipan is a policeman who comes to a small Adriatic island off the Croatian coast in order to investigate reported strange phenomena that had frightened the whole population. At first, nobody wants to co-operate with him, but he finally finds that the island is being allegedly haunted by the ghost of Josip Broz Tito, Communist leader of former Yugoslavia. For Luka, the mayor, this is the opportunity to turn entire island into Tito-themed amusement park. Tito's WW2 veterans, on the other hand, don't believe in ghosts; for them, the apparition is actually Tito himself, who had returned in order to lead them into a new revolution which would restore Communism...
   Having somewhat changed a true event (the fisherman of Novigrad, Borko Maroja, claims he saw the Tito's ghost and talked to it in 1995), the scriptwriters located their own story on a Dalmatian island, where appearance of the Tito's spirit provides opportunity to this ignored island and its inhabitants to leave their humdrum living by engaging in Socialist-partisan tourism… Ridiculing their own past and political idolatry, the authors bravely deal with the changed picture of the life - the result being a political satire smartly playing with our past and present, with our virtues and faults…
   Stipan je policajac koji stiže na mali jadranski otok na hrvatskoj obali kako bi  istražio čudne pojave koje su uplašile otočnu populaciju. U početku, nitko ne želi surađivati s njim, ali on ipak otkrije da se na otoku pojavio duh Josipa Broza Tita, komunističkog vođe bivše Jugoslavije. Za Luku, gradonačelnika, ovo je prilika da se cijeli otok pretvori u Titov tematski zabavni park. S druge strane Titovi ratni suborci, veterani, ne vjeruju u duhove - za njih je ukazanje zapravo sam Tito, koji se vratio kako bi ih poveo u novu revoluciju koja će vratiti komunizam...    
   Donekle mijenjajući izvorni slučaj (novigradski ribar Borko Maroja tvrdi da je 1995. godine vidio Titov duh i s njim razgovarao), scenaristi su vlastitu priču smjestili na jedan dalmatinski otok, a pojava Titova duha prilika je zapuštenom otoku i njegovim stanovnicima da socijalističko-partizanskim turizmom iziđu iz sivila i zapuštenosti... Ismijavajući vlastitu prošlost i političko idolopoklonstvo autori se hrabro hvataju ukoštac sa promijenjenom slikom društva – rezultat je politička satira koja se vješto poigrava s našom prošlošću i sadašnjošću, s našim vrlinama i sa našim manama...
   Berlin International Film Festival 2000. Reader Jury of the "Berliner Zeitung" - Special Mention
   Berlin International Film Festival 2000. Wolfgang Staudte Award
   Bratislava International Film Festival 2000. Nominated / Grand Prix
   Brussels International Festival of Fantasy Film 2002. Nominated / Grand Prize of European Fantasy Film in Gold
   Fantafestival 2001. Grand Prize of European Fantasy Film in Silver
   Karlovy Vary International Film Festival 2000. Best Director
   Pula Film Festival 2000. Audience Award "Golden Gate Pula" 
   Pula Film Festival 2000. Big Golden Arena
   Pula Film Festival 2000. Best Actor in a Leading Role
   Pula Film Festival 2000. National Competition: Best Music
   Santa Barbara International Film Festival 2001. Kodak Vision Award    
http://www.imdb.com/title/tt0227034/?ref_=fn_al_tt_1

THESE ARE THE RULES / TAKVA SU PRAVILA
2014., 78 min.
Director / Režija: Ognjen Sviličić 
Screenplay / Scenarij: Ognjen Sviličić
Cast / Uloge: Emir Hadžihafizbegović, Jasna Žalica, Hrvoje Vladisavljević, Veronika Mach, Goran Bogdan, Stjepan Perić, Nikša Butijer, Slaven Španović, Ana Begić, Sanja Drakulić
   Ivo is a 50-year-old bus driver. His spouse, Maja, is a housewife. Their son, Tomica, is about to graduate from high school. They live in an old socialist building in Zagreb and are content with their calm and ordinary life. Everything changes when Tomica comes home beaten up.
   Ivo je pedesetogodišnji vozač autobusa. Njegova žena Maja je domaćica. Tomica je njihov sin maturant. Oni žive u Zagrebu u stanu prepoznatljive socijalističke zgrade i zadovoljni su sa svojim mirnim, običnim životom. Sve se mijenja kada jednog dana Tomica dolazi kući pretučen.
   FEST / Belgrade: International Film Festival 2015. Audience Award / Best Actor
   Les Arcs European Film Festival 2014. Grand Prize of the Jury
   Pula Film Festival 2015. Best Actor in a Leading Role
  Pula Film Festival 2015. Best Scenography 
   Stockholm Film Festival 2014. Best Actress
   Stockholm Film Festival 2014. Best Actor
   Stockholm Film Festival 2014. Best Cinematography
   Stockholm Film Festival 2014. Honorable Mention / Best Music
   Venice Film Festival 2014. Best Actor
   Warsaw International Film Festival 2014. Best Director
   FilmFestival Cottbus – best actor in a leading role award 
   Minsk International Film Festival "Listapad" – award for best actor in a leading role 
   Montenegro film festival 2015. Gran Prix 'Golden Mimosa'
   Montenegro film festival 2015.  Golden Mimosa for best screenplay
   Montenegro film festival 2015. Golden Mimosa for best actor in a leading role 
   Avvantura Film Festival Zadar 2015. – best director in section 'European Co-production
http://www.imdb.com/title/tt1905003/?ref_=fn_al_tt_1

THE PRIEST'S CHILDREN / SVEĆENIKOVA DJECA
2013., 93 min. 
Director / Režija: Vinko Brešan
Screenplay / Scenarij: Mate Matišić
Cast / Uloge: Krešimir Mikić, Nikša Butijer, Dražen Kühn, Marija Škaričić, Jadranka Đokić, Filip Križan, Zdenko Botić, Goran Bogdan, Stjepan Perić, Ana Begić, Ana Maras, Ivan Brkić, Marinko Prga, Lazar Ristovski
    To help increase the birth rate of a small town on a Dalmatian island, the young priest Don Fabijan starts to pierce condoms before they are sold. He teams up with a simple-minded newsstand owner and a mad pharmacist and the three of them secretly abolish contraception on the island. After the initial success, with many births and marriages, things start to get complicated. Finally, the bishop comes to the island and everything turns completely crazy...
    Mladi svećenik don Fabijan počinje bušiti zapakirane prezervative kako bi povećao natalitet u malom mjestu na jednom dalmatinskom otoku. Udružuje se s prostodušnim trafikantom i pomahnitalim apotekarom te zajedno potajno ukidaju svu kontracepciju na otoku. Nakon početnih uspjeha, mnogih poroda i vjenčanja, stvari se počinju komplicirati. Naposlijetku na otok dolazi biskup i sve postane potpuno ludo...
   Chicago International Film Festival 2013. Nominated / Best Feature
   CPH PIX 2014. Nominated / Politiken's Audience Award
   European Film Awards 2013. Nominated / European Comedy
   Festróia - Tróia International Film Festival 2014. Best Picture
   Karlovy Vary International Film Festival 2013. Nominated / Crystal Globe
   Pula Film Festival 2013. Best Actor in a Supporting Role
   Thessaloniki Film Festival 2013. A Look at the Balkans Award
http://www.imdb.com/title/tt2395421/?ref_=fn_al_tt_1

THESE ARE THE RULES / TAKVA SU PRAVILA
2014., 78 min.
Director / Režija: Ognjen Sviličić 
Screenplay / Scenarij: Ognjen Sviličić
Cast / Uloge: Emir Hadžihafizbegović, Jasna Žalica, Hrvoje Vladisavljević, Veronika Mach, Goran Bogdan, Stjepan Perić, Nikša Butijer, Slaven Španović, Ana Begić, Sanja Drakulić
   Ivo is a 50-year-old bus driver. His spouse, Maja, is a housewife. Their son, Tomica, is about to graduate from high school. They live in an old socialist building in Zagreb and are content with their calm and ordinary life. Everything changes when Tomica comes home beaten up.
   Ivo je pedesetogodišnji vozač autobusa. Njegova žena Maja je domaćica. Tomica je njihov sin maturant. Oni žive u Zagrebu u stanu prepoznatljive socijalističke zgrade i zadovoljni su sa svojim mirnim, običnim životom. Sve se mijenja kada jednog dana Tomica dolazi kući pretučen.
   FEST / Belgrade: International Film Festival 2015. Audience Award / Best Actor
   Les Arcs European Film Festival 2014. Grand Prize of the Jury
   Pula Film Festival 2015. Best Actor in a Leading Role
  Pula Film Festival 2015. Best Scenography 
   Stockholm Film Festival 2014. Best Actress
   Stockholm Film Festival 2014. Best Actor
   Stockholm Film Festival 2014. Best Cinematography
   Stockholm Film Festival 2014. Honorable Mention / Best Music
   Venice Film Festival 2014. Best Actor
   Warsaw International Film Festival 2014. Best Director
   FilmFestival Cottbus – best actor in a leading role award 
   Minsk International Film Festival "Listapad" – award for best actor in a leading role 
   Montenegro film festival 2015. Gran Prix 'Golden Mimosa'
   Montenegro film festival 2015.  Golden Mimosa for best screenplay
   Montenegro film festival 2015. Golden Mimosa for best actor in a leading role 
   Avvantura Film Festival Zadar 2015. – best director in section 'European Co-production
http://www.imdb.com/title/tt1905003/?ref_=fn_al_tt_1

DROPS OF SEA, DROPS OF SUN / KAPI MORA, KAPI SUNCA
2012. 29 min.
Director / Režija: Matko Petrić
Narator: Ivica Vidović
   Artistic/documentary film about small town Komiža on island Vis, was developed on the story of writer and journalist Renato Baretić, and verses of poet Jakša Fiamengo... The story of the town and the sea, the story of life and death, the story of coming and leaving, to be or not to be, fiction and reality of beautiful Vis and Komiža...
   Filmski prvijenac Komižanina Matka Petrića "Kapi mora, kapi sunca" lirsko je dokumentarna priča u kojoj stihove pjesnika Jakše Fiamenga, također Komižanina, i tekstove književnika Renata Baretića, čita legendarni hrvatski glumac, opet Komižanin, Ivica Vidović. Priča je to o gradu i moru, o životu i smrti, o dolasku i odlasku – o biti ili ne biti, ispričana suptilnim filmskim jezikom pokretne slike, putem kojih nas redatelj baca iz kadra u kadar, kao iz bajke u stvarnost, pa opet iz stvarnosti u bajku, sve dok nam se doista ne zavrti u glavi, pa ne ostanemo na kraju u nedoumici: što je to zapravo stvarnost, a što bajka?

GANGSTER OF LOVE / GANGSTER TE VOLI
2013. 75 min.
Director / Režija: Nebojša Slijepčević
Screenplay / Scenarij: Nebojša Slijepčević, Vanja Jambrović
   „Gangster of Love“ is a documentary tragicomedy, which highlights some serious social issues. Twenty-five years ago Nedjeljko Babić left his job as a carpenter to begin his God-given career: matching lonely men and women. He became famous very fast, thanks to his skill as a matchmaker, but also his nickname – Gangster. He got it solely thanks to his image: he always wears sunglasses. When the pretty Bulgarian Maja (33) asks Gangster to help her find a new husband, it initially appears to be a simple task. But she is a single mother and a foreigner, making it a mission impossible for Gangster.
   „Gangster te voli“ dokumentarna je tragikomedija o ljubavnim odnosima u 21. stoljeću. Nedjeljko Babić bračni je posrednik. Prije 25 godina ostavio je posao parketara da bi se posvetio karijeri za koju je rođen: spajanju usamljenih muškaraca i žena. Brzo se proslavio zbog uspjeha, ali i svog zvučnog nadimka Gangster. Kada se Gangsteru za pomoć u pronalaženju muža obrati tridesetpetogodišnja Bugarka Maja, čini se da će njen slučaj biti vrlo jednostavan. No Maja je samohrana majka trogodišnjeg djeteta i strankinja pa slučaj postaje Gangsterova nemoguća misija.
   Zurich Film Festival 2013. Nominated / Best International Documentary Film
   ZagrebDox – Audience Award
   Mediteran Film Festival, BIH – Audience Award
   DOKUart – Audience Award
   Minsk International Film Festival ‘Listapad’ – Special Mention Radio Unistar
   Internationales Filmfestival Innsbruck 2014 – Best Documentary 
   Telekom UnderhillFest – Best film in regional competition; audience award
   Millenium International Documentary Film Festival 2014, Bruxelles, Belgium – Special jury award for the most original film
http://www.imdb.com/title/tt2709312/?ref_=fn_al_tt_1

THE HIGH SUN / ZVIZDAN
2015., 123 min.
Director / Režija: Dalibor Matanić
Screenplay / Scenarij: Dalibor Matanić
Cast / Uloge: Tihana Lazović, Goran Marković, Nives Ivanković, Dado Ćosić, Trpimir Jukić, Mira Banjac, Slavko Sobin, Lukrecija Tudor, Ksenija Marinković
   „The High Sun“ shines a light on three love stories, set in three consecutive decades, in two neighbouring villages with a long history of inter-ethnic hatred. It is a film about the fragility – and intensity – of forbidden love.
   In the first story, set in 1991, a romantic attraction is forced under-ground when love becomes a forbidden luxury in the pre-war atmosphere of madness, confusion and fear.
   In the second story, set in 2001, the war is over but the lovers find it impossible to turn their infatuation into an ongoing relationship: the scars of the war are still too fresh and cannot heal that easily.
   The third story takes place in 2011, when love can finally take root, if the lovers can break free of the past. Evil and suspicion have not completely vanished from their lives and catharsis is not easy to achieve, but it is possible once again.
   Film govori o zabranjenoj ljubavi, njenoj fragilnosti, ali i snazi. Radnja obuhvaća tri desetljeća, a smještena je u dva susjedna sela opterećena etničkim netrpeljivostima i povijesnim naslijeđem. 
   Prva je ljubavna priča smještena u 1991. godinu – predratna previranja, prve barikade i napetost koja među selima doseže vrhunac, nisu dobro okruženje ni za kakvu ljubav, a kamoli za dvoje mladih iz dvaju susjednih sela. Deset godina kasnije, rat je već gotov, ali ne i zaboravljen – ožiljci još nisu zacijelili i naši se protagonisti moraju suočiti s njima. Treća priča smještena je u 2011. godinu – ni zla, ni napetosti, ni sumnje nisu nestale, ali čini se da je vrijeme za novi početak.
   Cairo International Film Festival 2015. Best Artistic Contribution
   Cannes Film Festival 2015. Un Certain Regard Jury Prize
   Ghent International Film Festival 2015. Nominated / Best Film
   Pula Film Festival 2015. Croatian Society of Film Critics Award - Octavian Award
   Pula Film Festival 2015. Best Actress in a Leading Role
   Pula Film Festival 2015. Best Actor in a Supporting Role
   Pula Film Festival 2015. Best Actress in a Supporting Role
   Pula Film Festival 2015. Best Costume Design
   Pula Film Festival 2015. Best Director
   Pula Film Festival 2015. Grand Golden Arena / Best Festival Film
   Sarajevo Film Festival 2015. C.I.C.A.E. Award
   Slovene Film Festival 2015. Feature Film
   Slovene Film Festival 2015. Best Minority Coproduction
   Slovene Film Festival 2015. Best Photography
http://www.imdb.com/title/tt4593108/?ref_=fn_al_tt_1

MARSHAL TITO'S SPIRIT / MARŠAL
1999., 97 min.
Director / Režija: Vinko Brešan
Screenplay / Scenarij: Vinko & Ivo Brešan 
Cast / Uloge: Dražen Kuhn, Linda Begonja, Ivo Gregurević, Boris Buzančić, Ilija Ivezić, Inge Apelt, Predrag Vušović, Bojan Navojec, Ljubo Kapor
     Stipan is a policeman who comes to a small Adriatic island off the Croatian coast in order to investigate reported strange phenomena that had frightened the whole population. At first, nobody wants to co-operate with him, but he finally finds that the island is being allegedly haunted by the ghost of Josip Broz Tito, Communist leader of former Yugoslavia. For Luka, the mayor, this is the opportunity to turn entire island into Tito-themed amusement park. Tito's WW2 veterans, on the other hand, don't believe in ghosts; for them, the apparition is actually Tito himself, who had returned in order to lead them into a new revolution which would restore Communism...
   Having somewhat changed a true event (the fisherman of Novigrad, Borko Maroja, claims he saw the Tito's ghost and talked to it in 1995), the scriptwriters located their own story on a Dalmatian island, where appearance of the Tito's spirit provides opportunity to this ignored island and its inhabitants to leave their humdrum living by engaging in Socialist-partisan tourism… Ridiculing their own past and political idolatry, the authors bravely deal with the changed picture of the life - the result being a political satire smartly playing with our past and present, with our virtues and faults…
   Stipan je policajac koji stiže na mali jadranski otok na hrvatskoj obali kako bi  istražio čudne pojave koje su uplašile otočnu populaciju. U početku, nitko ne želi surađivati s njim, ali on ipak otkrije da se na otoku pojavio duh Josipa Broza Tita, komunističkog vođe bivše Jugoslavije. Za Luku, gradonačelnika, ovo je prilika da se cijeli otok pretvori u Titov tematski zabavni park. S druge strane Titovi ratni suborci, veterani, ne vjeruju u duhove - za njih je ukazanje zapravo sam Tito, koji se vratio kako bi ih poveo u novu revoluciju koja će vratiti komunizam...    
   Donekle mijenjajući izvorni slučaj (novigradski ribar Borko Maroja tvrdi da je 1995. godine vidio Titov duh i s njim razgovarao), scenaristi su vlastitu priču smjestili na jedan dalmatinski otok, a pojava Titova duha prilika je zapuštenom otoku i njegovim stanovnicima da socijalističko-partizanskim turizmom iziđu iz sivila i zapuštenosti... Ismijavajući vlastitu prošlost i političko idolopoklonstvo autori se hrabro hvataju ukoštac sa promijenjenom slikom društva – rezultat je politička satira koja se vješto poigrava s našom prošlošću i sadašnjošću, s našim vrlinama i sa našim manama...
   Berlin International Film Festival 2000. Reader Jury of the "Berliner Zeitung" - Special Mention
   Berlin International Film Festival 2000. Wolfgang Staudte Award
   Bratislava International Film Festival 2000. Nominated / Grand Prix
   Brussels International Festival of Fantasy Film 2002. Nominated / Grand Prize of European Fantasy Film in Gold
   Fantafestival 2001. Grand Prize of European Fantasy Film in Silver
   Karlovy Vary International Film Festival 2000. Best Director
   Pula Film Festival 2000. Audience Award "Golden Gate Pula" 
   Pula Film Festival 2000. Big Golden Arena
   Pula Film Festival 2000. Best Actor in a Leading Role
   Pula Film Festival 2000. National Competition: Best Music
   Santa Barbara International Film Festival 2001. Kodak Vision Award    
http://www.imdb.com/title/tt0227034/?ref_=fn_al_tt_1

THESE ARE THE RULES / TAKVA SU PRAVILA
2014., 78 min.
Director / Režija: Ognjen Sviličić 
Screenplay / Scenarij: Ognjen Sviličić
Cast / Uloge: Emir Hadžihafizbegović, Jasna Žalica, Hrvoje Vladisavljević, Veronika Mach, Goran Bogdan, Stjepan Perić, Nikša Butijer, Slaven Španović, Ana Begić, Sanja Drakulić
   Ivo is a 50-year-old bus driver. His spouse, Maja, is a housewife. Their son, Tomica, is about to graduate from high school. They live in an old socialist building in Zagreb and are content with their calm and ordinary life. Everything changes when Tomica comes home beaten up.
   Ivo je pedesetogodišnji vozač autobusa. Njegova žena Maja je domaćica. Tomica je njihov sin maturant. Oni žive u Zagrebu u stanu prepoznatljive socijalističke zgrade i zadovoljni su sa svojim mirnim, običnim životom. Sve se mijenja kada jednog dana Tomica dolazi kući pretučen.
   FEST / Belgrade: International Film Festival 2015. Audience Award / Best Actor
   Les Arcs European Film Festival 2014. Grand Prize of the Jury
   Pula Film Festival 2015. Best Actor in a Leading Role
  Pula Film Festival 2015. Best Scenography 
   Stockholm Film Festival 2014. Best Actress
   Stockholm Film Festival 2014. Best Actor
   Stockholm Film Festival 2014. Best Cinematography
   Stockholm Film Festival 2014. Honorable Mention / Best Music
   Venice Film Festival 2014. Best Actor
   Warsaw International Film Festival 2014. Best Director
   FilmFestival Cottbus – best actor in a leading role award 
   Minsk International Film Festival "Listapad" – award for best actor in a leading role 
   Montenegro film festival 2015. Gran Prix 'Golden Mimosa'
   Montenegro film festival 2015.  Golden Mimosa for best screenplay
   Montenegro film festival 2015. Golden Mimosa for best actor in a leading role 
   Avvantura Film Festival Zadar 2015. – best director in section 'European Co-production
http://www.imdb.com/title/tt1905003/?ref_=fn_al_tt_1

MARSHAL TITO'S SPIRIT / MARŠAL
1999., 97 min.
Director / Režija: Vinko Brešan
Screenplay / Scenarij: Vinko & Ivo Brešan 
Cast / Uloge: Dražen Kuhn, Linda Begonja, Ivo Gregurević, Boris Buzančić, Ilija Ivezić, Inge Apelt, Predrag Vušović, Bojan Navojec, Ljubo Kapor
     Stipan is a policeman who comes to a small Adriatic island off the Croatian coast in order to investigate reported strange phenomena that had frightened the whole population. At first, nobody wants to co-operate with him, but he finally finds that the island is being allegedly haunted by the ghost of Josip Broz Tito, Communist leader of former Yugoslavia. For Luka, the mayor, this is the opportunity to turn entire island into Tito-themed amusement park. Tito's WW2 veterans, on the other hand, don't believe in ghosts; for them, the apparition is actually Tito himself, who had returned in order to lead them into a new revolution which would restore Communism...
   Having somewhat changed a true event (the fisherman of Novigrad, Borko Maroja, claims he saw the Tito's ghost and talked to it in 1995), the scriptwriters located their own story on a Dalmatian island, where appearance of the Tito's spirit provides opportunity to this ignored island and its inhabitants to leave their humdrum living by engaging in Socialist-partisan tourism… Ridiculing their own past and political idolatry, the authors bravely deal with the changed picture of the life - the result being a political satire smartly playing with our past and present, with our virtues and faults…
   Stipan je policajac koji stiže na mali jadranski otok na hrvatskoj obali kako bi  istražio čudne pojave koje su uplašile otočnu populaciju. U početku, nitko ne želi surađivati s njim, ali on ipak otkrije da se na otoku pojavio duh Josipa Broza Tita, komunističkog vođe bivše Jugoslavije. Za Luku, gradonačelnika, ovo je prilika da se cijeli otok pretvori u Titov tematski zabavni park. S druge strane Titovi ratni suborci, veterani, ne vjeruju u duhove - za njih je ukazanje zapravo sam Tito, koji se vratio kako bi ih poveo u novu revoluciju koja će vratiti komunizam...    
   Donekle mijenjajući izvorni slučaj (novigradski ribar Borko Maroja tvrdi da je 1995. godine vidio Titov duh i s njim razgovarao), scenaristi su vlastitu priču smjestili na jedan dalmatinski otok, a pojava Titova duha prilika je zapuštenom otoku i njegovim stanovnicima da socijalističko-partizanskim turizmom iziđu iz sivila i zapuštenosti... Ismijavajući vlastitu prošlost i političko idolopoklonstvo autori se hrabro hvataju ukoštac sa promijenjenom slikom društva – rezultat je politička satira koja se vješto poigrava s našom prošlošću i sadašnjošću, s našim vrlinama i sa našim manama...
   Berlin International Film Festival 2000. Reader Jury of the "Berliner Zeitung" - Special Mention
   Berlin International Film Festival 2000. Wolfgang Staudte Award
   Bratislava International Film Festival 2000. Nominated / Grand Prix
   Brussels International Festival of Fantasy Film 2002. Nominated / Grand Prize of European Fantasy Film in Gold
   Fantafestival 2001. Grand Prize of European Fantasy Film in Silver
   Karlovy Vary International Film Festival 2000. Best Director
   Pula Film Festival 2000. Audience Award "Golden Gate Pula" 
   Pula Film Festival 2000. Big Golden Arena
   Pula Film Festival 2000. Best Actor in a Leading Role
   Pula Film Festival 2000. National Competition: Best Music
   Santa Barbara International Film Festival 2001. Kodak Vision Award    
http://www.imdb.com/title/tt0227034/?ref_=fn_al_tt_1

THE PRIEST'S CHILDREN / SVEĆENIKOVA DJECA
2013., 93 min. 
Director / Režija: Vinko Brešan
Screenplay / Scenarij: Mate Matišić
Cast / Uloge: Krešimir Mikić, Nikša Butijer, Dražen Kühn, Marija Škaričić, Jadranka Đokić, Filip Križan, Zdenko Botić, Goran Bogdan, Stjepan Perić, Ana Begić, Ana Maras, Ivan Brkić, Marinko Prga, Lazar Ristovski
    To help increase the birth rate of a small town on a Dalmatian island, the young priest Don Fabijan starts to pierce condoms before they are sold. He teams up with a simple-minded newsstand owner and a mad pharmacist and the three of them secretly abolish contraception on the island. After the initial success, with many births and marriages, things start to get complicated. Finally, the bishop comes to the island and everything turns completely crazy...
    Mladi svećenik don Fabijan počinje bušiti zapakirane prezervative kako bi povećao natalitet u malom mjestu na jednom dalmatinskom otoku. Udružuje se s prostodušnim trafikantom i pomahnitalim apotekarom te zajedno potajno ukidaju svu kontracepciju na otoku. Nakon početnih uspjeha, mnogih poroda i vjenčanja, stvari se počinju komplicirati. Naposlijetku na otok dolazi biskup i sve postane potpuno ludo...
   Chicago International Film Festival 2013. Nominated / Best Feature
   CPH PIX 2014. Nominated / Politiken's Audience Award
   European Film Awards 2013. Nominated / European Comedy
   Festróia - Tróia International Film Festival 2014. Best Picture
   Karlovy Vary International Film Festival 2013. Nominated / Crystal Globe
   Pula Film Festival 2013. Best Actor in a Supporting Role
   Thessaloniki Film Festival 2013. A Look at the Balkans Award
http://www.imdb.com/title/tt2395421/?ref_=fn_al_tt_1

DROPS OF SEA, DROPS OF SUN / KAPI MORA, KAPI SUNCA
2012. 29 min.
Director / Režija: Matko Petrić
Narator: Ivica Vidović
   Artistic/documentary film about small town Komiža on island Vis, was developed on the story of writer and journalist Renato Baretić, and verses of poet Jakša Fiamengo... The story of the town and the sea, the story of life and death, the story of coming and leaving, to be or not to be, fiction and reality of beautiful Vis and Komiža...
   Filmski prvijenac Komižanina Matka Petrića "Kapi mora, kapi sunca" lirsko je dokumentarna priča u kojoj stihove pjesnika Jakše Fiamenga, također Komižanina, i tekstove književnika Renata Baretića, čita legendarni hrvatski glumac, opet Komižanin, Ivica Vidović. Priča je to o gradu i moru, o životu i smrti, o dolasku i odlasku – o biti ili ne biti, ispričana suptilnim filmskim jezikom pokretne slike, putem kojih nas redatelj baca iz kadra u kadar, kao iz bajke u stvarnost, pa opet iz stvarnosti u bajku, sve dok nam se doista ne zavrti u glavi, pa ne ostanemo na kraju u nedoumici: što je to zapravo stvarnost, a što bajka?

GANGSTER OF LOVE / GANGSTER TE VOLI
2013. 75 min.
Director / Režija: Nebojša Slijepčević
Screenplay / Scenarij: Nebojša Slijepčević, Vanja Jambrović
   „Gangster of Love“ is a documentary tragicomedy, which highlights some serious social issues. Twenty-five years ago Nedjeljko Babić left his job as a carpenter to begin his God-given career: matching lonely men and women. He became famous very fast, thanks to his skill as a matchmaker, but also his nickname – Gangster. He got it solely thanks to his image: he always wears sunglasses. When the pretty Bulgarian Maja (33) asks Gangster to help her find a new husband, it initially appears to be a simple task. But she is a single mother and a foreigner, making it a mission impossible for Gangster.
   „Gangster te voli“ dokumentarna je tragikomedija o ljubavnim odnosima u 21. stoljeću. Nedjeljko Babić bračni je posrednik. Prije 25 godina ostavio je posao parketara da bi se posvetio karijeri za koju je rođen: spajanju usamljenih muškaraca i žena. Brzo se proslavio zbog uspjeha, ali i svog zvučnog nadimka Gangster. Kada se Gangsteru za pomoć u pronalaženju muža obrati tridesetpetogodišnja Bugarka Maja, čini se da će njen slučaj biti vrlo jednostavan. No Maja je samohrana majka trogodišnjeg djeteta i strankinja pa slučaj postaje Gangsterova nemoguća misija.
   Zurich Film Festival 2013. Nominated / Best International Documentary Film
   ZagrebDox – Audience Award
   Mediteran Film Festival, BIH – Audience Award
   DOKUart – Audience Award
   Minsk International Film Festival ‘Listapad’ – Special Mention Radio Unistar
   Internationales Filmfestival Innsbruck 2014 – Best Documentary 
   Telekom UnderhillFest – Best film in regional competition; audience award
   Millenium International Documentary Film Festival 2014, Bruxelles, Belgium – Special jury award for the most original film
http://www.imdb.com/title/tt2709312/?ref_=fn_al_tt_1

THE HIGH SUN / ZVIZDAN
2015., 123 min.
Director / Režija: Dalibor Matanić
Screenplay / Scenarij: Dalibor Matanić
Cast / Uloge: Tihana Lazović, Goran Marković, Nives Ivanković, Dado Ćosić, Trpimir Jukić, Mira Banjac, Slavko Sobin, Lukrecija Tudor, Ksenija Marinković
   „The High Sun“ shines a light on three love stories, set in three consecutive decades, in two neighbouring villages with a long history of inter-ethnic hatred. It is a film about the fragility – and intensity – of forbidden love.
   In the first story, set in 1991, a romantic attraction is forced under-ground when love becomes a forbidden luxury in the pre-war atmosphere of madness, confusion and fear.
   In the second story, set in 2001, the war is over but the lovers find it impossible to turn their infatuation into an ongoing relationship: the scars of the war are still too fresh and cannot heal that easily.
   The third story takes place in 2011, when love can finally take root, if the lovers can break free of the past. Evil and suspicion have not completely vanished from their lives and catharsis is not easy to achieve, but it is possible once again.
   Film govori o zabranjenoj ljubavi, njenoj fragilnosti, ali i snazi. Radnja obuhvaća tri desetljeća, a smještena je u dva susjedna sela opterećena etničkim netrpeljivostima i povijesnim naslijeđem. 
   Prva je ljubavna priča smještena u 1991. godinu – predratna previranja, prve barikade i napetost koja među selima doseže vrhunac, nisu dobro okruženje ni za kakvu ljubav, a kamoli za dvoje mladih iz dvaju susjednih sela. Deset godina kasnije, rat je već gotov, ali ne i zaboravljen – ožiljci još nisu zacijelili i naši se protagonisti moraju suočiti s njima. Treća priča smještena je u 2011. godinu – ni zla, ni napetosti, ni sumnje nisu nestale, ali čini se da je vrijeme za novi početak.
   Cairo International Film Festival 2015. Best Artistic Contribution
   Cannes Film Festival 2015. Un Certain Regard Jury Prize
   Ghent International Film Festival 2015. Nominated / Best Film
   Pula Film Festival 2015. Croatian Society of Film Critics Award - Octavian Award
   Pula Film Festival 2015. Best Actress in a Leading Role
   Pula Film Festival 2015. Best Actor in a Supporting Role
   Pula Film Festival 2015. Best Actress in a Supporting Role
   Pula Film Festival 2015. Best Costume Design
   Pula Film Festival 2015. Best Director
   Pula Film Festival 2015. Grand Golden Arena / Best Festival Film
   Sarajevo Film Festival 2015. C.I.C.A.E. Award
   Slovene Film Festival 2015. Feature Film
   Slovene Film Festival 2015. Best Minority Coproduction
   Slovene Film Festival 2015. Best Photography
http://www.imdb.com/title/tt4593108/?ref_=fn_al_tt_1

I Hired a Contract Killer, 1990. Aki Kaurismäki, 79 min. FIN/VB/DE/S/FR
Scenarij: Aki Kaurismäki prema vlastitoj priči i ideji Petera von Bagha
Uloge: Jean-Pierre Léaud, Margi Clarke, Kenneth Colley, T. R. Bowen, Imogen Claire
   Henri Boulanger nakon petnaest godina službe postao je suvišan. U šoku je i pokušava se ubiti, ali nije u stanju. Zato u nekom ofucanom lokalu unajmi plaćenog ubojicu i naruči vlastito ubojstvo. Ubrzo upozna cvjećaricu Margaret  i zaljubi se, pa za Henrija život odjednom ima smisla. Želi otkazati svoje ubojstvo ali lokal u kojem ga je dogovorio više ne postoji, uništen je, a on nema drugog načina da dođe do ubojice...
   Jedini Kaurismäkijev film na engleskom. London, sa svojim slumovima, savršeno simulira predgrađa i dokove Helsinkija. Sa Joeom Strummerom u cameo-roli nastavlja redateljevu preokupaciju motivom usamljenih anti-junaka, napuštenih od sreće, koji se nakon bezuspješnih pokušaja integracije u kruto, hijerarhijski ustrojeno, društvo počinju ponašati radikalno... Punk-poetika ovog minimalističkog djela romantička je gesta solidarnosti svih prezrenih na svijetu. Citat iz filma Radnička klasa nema domovine mnogo je više od filmske le parole...
   JUSSI AWARDS (Finski Oscar) 1990. Najbolja fotografija (Timo Salminen)
   http://www.imdb.com/title/tt0099818/?ref_=fn_al_tt_1

   AKI KAURISMAKI
   MINI CIKLUS AUTORSKI PREPOZNATLJIVOG I UNIVERZALNO RAZUMLJIVOG AUTORA
   Finska kinematografija doista je bila bizarnost, eksces na mapi svjetskoga filma... sve dok se nije pojavio filmofil koji će na tu kartu bespogovorno upisati sebe, a zatim i finski film. Aki Kaurismäki, mlađi od dvojice braće filmofila (Mika je također filmski redatelj, scenarist i producent), pojavio se poput meteora u zviježđu svjetskog art-filma, da bi postojano na njemu sjajio već tri desetljeća.
   Aki Kaurismaki je, uz Wima Wendersa i Jima Jarmuscha, zasigurno prvo ime koje vam pada na pamet kad se spomene suživot autorskog filma i suvremene glazbe. Također, velika će većina automatski određene njegove filmove povezati sa helsinškim sastavom Leningrad Cowboys koji je, istini na volju i formiran upravo za potrebe filmskog uradka „Leningrad Cowboys go America“ i njegova, uvjetno kazano nastavka „Leningrad Cowboys Meet Moses“.
   No, to je tek onaj vrh ledene sante koji strši iznad morske površine. Njegova ostvarenja, naime, odišu jednom specifičnom atmosferom u kojoj se dodiruju, preklapaju, pa i stapaju elementi naturalistički obojene socijalne drame, film noira i crnog humora te ih tako učinili univerzalno razumljivima i rado gledanima u art-kinima diljem svijeta. Baš kao i Godard, i Kaurismäki je kultni autor i favorit mlađih filmofila, sklonih književnosti, ali i modelima pop-kulture, američkoga B-filma i rock-glazbe

Mies vailla menneisyyttä, 2002. Aki Kaurismäki, 97 min. FINDEFR
Scenarij: Aki Kaurismäki
Uloge: Markku Peltola, Kati Outinen, Juhani Niemelä, Kaija Pakarinen, Sakari Kuosmanen, Annikki Tähti, Anneli Sauli, Elina Salo
   Nakon što su ga brutalno opljačkali i pretukli, čovjek jedva preživljava ali potpuno gubi pamćenje te pokušava ponovno izgraditi vlastiti život. Bez novca luta najsiromašnijim dijelovima Helsinkija i živi na pristaništu u kontejneru koji nema nikakve uvjete za život, no on ipak od toga uspijeva izgraditi dom. Upoznaje ženu koja radi za Vojsku spasa (prehranjuje njega i ostale beskućnike) te se  zaljubljuje u nju. No, cijeli niz novih dogaÄ‘aja našeg će junaka dovesti do suočavanja s izgubljenim identitetom i prošlošÄ‡u…
   Finac Aki Kaurismaki važno je autorsko ime u svijetu, no ovo je bio njegov prvi film na domaćem repertoaru (ako isključimo pokoji ciklus na televiziji). Kaurismaki nam još jednom dokazuje kako za napraviti nešto dobro nije važan novac nego talent i ideje. A ovakvih priča i usamljenih ljudi - bespomoćnih, obespravljenih i siromašnih, naročito u post-tranzicijskoj Hrvatskoj, ima koliko hoćete. Fascinira osjećaj i pažnja koji Kaurismaki pokazuje portretirajući svoje likove. Priča o osobi koja je ostala bez pamćenja i identiteta nudi melankoličan humor i skrivene emocije, a opet toliko uzbudljive junake. Kaurismakijev film je trijumf filmskog minimalizma i pravo bogatstvo karaktera koji odišu jednostavnošÄ‡u i toplinom...
   OSCAR 2003. Nominacija za najbolji strani film
   CANNES 2002. Velika nagrada žirija & Najbolja glumica
   EVROPSKE FILMSKE NAGRADE 2002. Najbolji film, redatelj, scenarist, snimatelj, glumica, glumac & nagrada publike
   JUSSI AWARDS (Finski Oscar) 2002. Najbolji film, režija, Scenarij:, montaža, fotografija, glumica, glumac
   ON-LINE UDRUŽENJE FILMSKIH KRITIÄŒARA 2004. Najbolji strani film
   http://www.imdb.com/title/tt0311519/?ref_=fn_al_tt_1

   AKI KAURISMAKI
   MINI CIKLUS AUTORSKI PREPOZNATLJIVOG I UNIVERZALNO RAZUMLJIVOG AUTORA
   Finska kinematografija doista je bila bizarnost, eksces na mapi svjetskoga filma... sve dok se nije pojavio filmofil koji će na tu kartu bespogovorno upisati sebe, a zatim i finski film. Aki Kaurismäki, mlaÄ‘i od dvojice braće filmofila (Mika je takoÄ‘er filmski redatelj, scenarist i producent), pojavio se poput meteora u zviježđu svjetskog art-filma, da bi postojano na njemu sjajio već tri desetljeća.
   Aki Kaurismaki je, uz Wima Wendersa i Jima Jarmuscha, zasigurno prvo ime koje vam pada na pamet kad se spomene suživot autorskog filma i suvremene glazbe. TakoÄ‘er, velika će većina automatski odreÄ‘ene njegove filmove povezati sa helsinškim sastavom Leningrad Cowboys koji je, istini na volju i formiran upravo za potrebe filmskog uradka „Leningrad Cowboys go America“ i njegova, uvjetno kazano nastavka „Leningrad Cowboys Meet Moses“.
   No, to je tek onaj vrh ledene sante koji strši iznad morske površine. Njegova ostvarenja, naime, odišu jednom specifičnom atmosferom u kojoj se dodiruju, preklapaju, pa i stapaju elementi naturalistički obojene socijalne drame, film noira i crnog humora te ih tako učinili univerzalno razumljivima i rado gledanima u art-kinima diljem svijeta. Baš kao i Godard, i Kaurismäki je kultni autor i favorit mlaÄ‘ih filmofila, sklonih književnosti, ali i modelima pop-kulture, američkoga B-filma i rock-glazbe

Laitakaupungin valot, 2008. Aki Kaurismäki, 78 min. FIN/DE/FR
Scenarij: Aki Kaurismäki
Uloge: Janne Hyytiäinen, Maria Järvenhelmi, Maria Heiskanen, Ilkka Koivula
   Koistenin je tužan čovjek, bez osjećaja i prijatelja. On je noćni čuvar u Helsinkiju s idejom započinjanja vlastitog biznisa, no ne trudi se previše. Ponekad popriča sa ženom koja radi u kamp kućici u blizini njegova posla. Iz vedra neba privlačna plavuša baci oko na Koistenina. On je počne smatrati svojom djevojkom. No, ona je zapravo u dogovoru s pljačkašem draguljarnice, s kojim planira iskoristiti Koistenina.
   „Svjetla u sumraku“ predstavljaju završnicu trilogije koja je započela filmom „Kauas pilvet karkaavat  Drifting Clouds“ iz 1996. godine, a bila nastavljena „Čovjekom bez prošlosti“ (Mies vailla menneisyytta  The Man Without a Past, 2002.) Prvi film je govorio o nezaposlenosti, drugi o beskućništvu, a tema ovog filma je usamljenost... Poput Chaplinovog lutalice, Koistinen istražuje tegoban svijet da bi našao malu „pukotinu“ kroz koju bi se mogao provući. Međutim, njemu bliske osobe i bezlični društveni aparat smatraju da bi trebalo „ubiti“ njegove i najskromnije nade, jednu po jednu.
   U znak protivljenja američkoj vanjskoj politici Kaurismaki je odbio da ovaj njegov film bude finski kandidat za Oscara. Finski filmski institut odabrao je Kaurismakijev film, međutim, Kaurismaki je kontaktirao direktora instituta i zabranio kandidaturu svog filma, istovremeno lišavajući Finsku (potencijalnim) učešćem u oscarovskoj ceremoniji...
   JUSSI AWARDS (Finski Oscar) 2008. Najbolji film, fotografija, scenografija
   http://www.imdb.com/title/tt0458242/?ref_=fn_al_tt_1
 
   AKI KAURISMAKI
   MINI CIKLUS AUTORSKI PREPOZNATLJIVOG I UNIVERZALNO RAZUMLJIVOG AUTORA
   Finska kinematografija doista je bila bizarnost, eksces na mapi svjetskoga filma... sve dok se nije pojavio filmofil koji će na tu kartu bespogovorno upisati sebe, a zatim i finski film. Aki Kaurismäki, mlađi od dvojice braće filmofila (Mika je također filmski redatelj, scenarist i producent), pojavio se poput meteora u zviježđu svjetskog art-filma, da bi postojano na njemu sjajio već tri desetljeća.
   Aki Kaurismaki je, uz Wima Wendersa i Jima Jarmuscha, zasigurno prvo ime koje vam pada na pamet kad se spomene suživot autorskog filma i suvremene glazbe. Također, velika će većina automatski određene njegove filmove povezati sa helsinškim sastavom Leningrad Cowboys koji je, istini na volju i formiran upravo za potrebe filmskog uradka „Leningrad Cowboys go America“ i njegova, uvjetno kazano nastavka „Leningrad Cowboys Meet Moses“.
   No, to je tek onaj vrh ledene sante koji strši iznad morske površine. Njegova ostvarenja, naime, odišu jednom specifičnom atmosferom u kojoj se dodiruju, preklapaju, pa i stapaju elementi naturalistički obojene socijalne drame, film noira i crnog humora te ih tako učinili univerzalno razumljivima i rado gledanima u art-kinima diljem svijeta. Baš kao i Godard, i Kaurismäki je kultni autor i favorit mlađih filmofila, sklonih književnosti, ali i modelima pop-kulture, američkoga B-filma i rock-glazbe.

Varjoja paratiisissa, 1986. Aki Kaurismäki, 76 min. FIN
Scenarij: Aki Kaurismäki
Uloge: Matti Pellonpää, Kati Outinen, Sakari Kuosmanen, Esko Nikkari
   U sivom Helsinkiju živi Nikander, stoički usamljeni smećar. Cigarete, kava, bingo i satovi engleskog ispunjavaju njegov život. Premalo je tu riječi, bez smijeha i radosti. Nasilje je posvuda oko njega... Ilona, radnica u supermarketu, jedne večeri pomogne Nikanderu. Kasnije će on nju spasiti te će započeti romansu...
   Tematizacija radničke klase specifičnim stilom, baziranim na poetici socijalističkog realizma, stilskog minimalizma i sveprisutnog specifičnog humora ponajbolji je primjer Kaurismäkijeve autorske poetike. Njome prosijavaju čaplinovska genijalnost prikaza sudbine malih i krhkih likova...
   JUSSI AWARDS (Finski Oscar) 1987. Najbolji film
   http://www.imdb.com/title/tt0092149/?ref_=fn_al_tt_1
 
   AKI KAURISMAKI
   MINI CIKLUS AUTORSKI PREPOZNATLJIVOG I UNIVERZALNO RAZUMLJIVOG AUTORA
   Finska kinematografija doista je bila bizarnost, eksces na mapi svjetskoga filma... sve dok se nije pojavio filmofil koji će na tu kartu bespogovorno upisati sebe, a zatim i finski film. Aki Kaurismäki, mlađi od dvojice braće filmofila (Mika je također filmski redatelj, scenarist i producent), pojavio se poput meteora u zviježđu svjetskog art-filma, da bi postojano na njemu sjajio već tri desetljeća.
   Aki Kaurismaki je, uz Wima Wendersa i Jima Jarmuscha, zasigurno prvo ime koje vam pada na pamet kad se spomene suživot autorskog filma i suvremene glazbe. Također, velika će većina automatski određene njegove filmove povezati sa helsinškim sastavom Leningrad Cowboys koji je, istini na volju i formiran upravo za potrebe filmskog uradka „Leningrad Cowboys go America“ i njegova, uvjetno kazano nastavka „Leningrad Cowboys Meet Moses“.
   No, to je tek onaj vrh ledene sante koji strši iznad morske površine. Njegova ostvarenja, naime, odišu jednom specifičnom atmosferom u kojoj se dodiruju, preklapaju, pa i stapaju elementi naturalistički obojene socijalne drame, film noira i crnog humora te ih tako učinili univerzalno razumljivima i rado gledanima u art-kinima diljem svijeta. Baš kao i Godard, i Kaurismäki je kultni autor i favorit mlađih filmofila, sklonih književnosti, ali i modelima pop-kulture, američkoga B-filma i rock-glazbe

Varjoja paratiisissa, 1986. Aki Kaurismäki, 76 min. FIN
Scenarij: Aki Kaurismäki
Uloge: Matti Pellonpää, Kati Outinen, Sakari Kuosmanen, Esko Nikkari
   U sivom Helsinkiju živi Nikander, stoički usamljeni smećar. Cigarete, kava, bingo i satovi engleskog ispunjavaju njegov život. Premalo je tu riječi, bez smijeha i radosti. Nasilje je posvuda oko njega... Ilona, radnica u supermarketu, jedne večeri pomogne Nikanderu. Kasnije će on nju spasiti te će započeti romansu...
   Tematizacija radničke klase specifičnim stilom, baziranim na poetici socijalističkog realizma, stilskog minimalizma i sveprisutnog specifičnog humora ponajbolji je primjer Kaurismäkijeve autorske poetike. Njome prosijavaju čaplinovska genijalnost prikaza sudbine malih i krhkih likova...
   JUSSI AWARDS (Finski Oscar) 1987. Najbolji film
   http://www.imdb.com/title/tt0092149/?ref_=fn_al_tt_1
 
   AKI KAURISMAKI
   MINI CIKLUS AUTORSKI PREPOZNATLJIVOG I UNIVERZALNO RAZUMLJIVOG AUTORA
   Finska kinematografija doista je bila bizarnost, eksces na mapi svjetskoga filma... sve dok se nije pojavio filmofil koji će na tu kartu bespogovorno upisati sebe, a zatim i finski film. Aki Kaurismäki, mlađi od dvojice braće filmofila (Mika je također filmski redatelj, scenarist i producent), pojavio se poput meteora u zviježđu svjetskog art-filma, da bi postojano na njemu sjajio već tri desetljeća.
   Aki Kaurismaki je, uz Wima Wendersa i Jima Jarmuscha, zasigurno prvo ime koje vam pada na pamet kad se spomene suživot autorskog filma i suvremene glazbe. Također, velika će većina automatski određene njegove filmove povezati sa helsinškim sastavom Leningrad Cowboys koji je, istini na volju i formiran upravo za potrebe filmskog uradka „Leningrad Cowboys go America“ i njegova, uvjetno kazano nastavka „Leningrad Cowboys Meet Moses“.
   No, to je tek onaj vrh ledene sante koji strši iznad morske površine. Njegova ostvarenja, naime, odišu jednom specifičnom atmosferom u kojoj se dodiruju, preklapaju, pa i stapaju elementi naturalistički obojene socijalne drame, film noira i crnog humora te ih tako učinili univerzalno razumljivima i rado gledanima u art-kinima diljem svijeta. Baš kao i Godard, i Kaurismäki je kultni autor i favorit mlađih filmofila, sklonih književnosti, ali i modelima pop-kulture, američkoga B-filma i rock-glazbe

Rikos ja rangaistus, 1983. Aki Kaurismäki, 93 min. FIN
Scenarij: Aki Kaurismäki i Pauli Pentti prema romanu F. M. Dostojevskog
Uloge: Markku Toikka, Aino Seppo, Esko Nikkari, Hannu Lauri
   Adaptacija istoimenog klasičnog romana F. M. Dostojevskog smještena u suvremeni Helsinki prvi je samostalni redateljski rad kultnoga finskog redatelja svjetskog glasa Akija Kaurismäkija. Raskoljnikov se zove Rahikainen i mladi je radnik u klaonici koji će počiniti besmislen zločin. Tim svojim postupkom on konačno odbacuje društvo i izabire samoću. Jedino je mlada djevojka, koja se slučajno nađe na sceni zločina, spremna pratiti ga. No, osjećaj krivnje i policijska mreža koja se steže bacaju sjenu na tu očajničku ljubavnu priču. Noćna betonska džungla pozadina je borbe za intelektualnu nadmoć između policije i ubojice. Rahikainenovo jedino oružje u toj borbi njegova je potpuna indiferentnost.
   Zločin i kazna ipak je u prvom redu film o posljednjoj očajničkoj pobuni mladoga čovjeka protiv suvremenog društva koje je postalo stroj bez milosti.
   JUSSI AWARDS (Finski Oscar) 1983. Najbolji scenarij & najbolji debitantski film
   http://www.imdb.com/title/tt0086199/?ref_=fn_al_tt_1

   AKI KAURISMAKI
   MINI CIKLUS AUTORSKI PREPOZNATLJIVOG I UNIVERZALNO RAZUMLJIVOG AUTORA
   Finska kinematografija doista je bila bizarnost, eksces na mapi svjetskoga filma... sve dok se nije pojavio filmofil koji će na tu kartu bespogovorno upisati sebe, a zatim i finski film. Aki Kaurismäki, mlađi od dvojice braće filmofila (Mika je također filmski redatelj, scenarist i producent), pojavio se poput meteora u zviježđu svjetskog art-filma, da bi postojano na njemu sjajio već tri desetljeća.
   Aki Kaurismaki je, uz Wima Wendersa i Jima Jarmuscha, zasigurno prvo ime koje vam pada na pamet kad se spomene suživot autorskog filma i suvremene glazbe. Također, velika će većina automatski određene njegove filmove povezati sa helsinškim sastavom Leningrad Cowboys koji je, istini na volju i formiran upravo za potrebe filmskog uradka „Leningrad Cowboys go America“ i njegova, uvjetno kazano nastavka „Leningrad Cowboys Meet Moses“.
   No, to je tek onaj vrh ledene sante koji strši iznad morske površine. Njegova ostvarenja, naime, odišu jednom specifičnom atmosferom u kojoj se dodiruju, preklapaju, pa i stapaju elementi naturalistički obojene socijalne drame, film noira i crnog humora te ih tako učinili univerzalno razumljivima i rado gledanima u art-kinima diljem svijeta. Baš kao i Godard, i Kaurismäki je kultni autor i favorit mlađih filmofila, sklonih književnosti, ali i modelima pop-kulture, američkoga B-filma i rock-glazbe

Mies vailla menneisyyttä, 2002. Aki Kaurismäki, 97 min. FINDEFR
Scenarij: Aki Kaurismäki
Uloge: Markku Peltola, Kati Outinen, Juhani Niemelä, Kaija Pakarinen, Sakari Kuosmanen, Annikki Tähti, Anneli Sauli, Elina Salo
   Nakon što su ga brutalno opljačkali i pretukli, čovjek jedva preživljava ali potpuno gubi pamćenje te pokušava ponovno izgraditi vlastiti život. Bez novca luta najsiromašnijim dijelovima Helsinkija i živi na pristaništu u kontejneru koji nema nikakve uvjete za život, no on ipak od toga uspijeva izgraditi dom. Upoznaje ženu koja radi za Vojsku spasa (prehranjuje njega i ostale beskućnike) te se  zaljubljuje u nju. No, cijeli niz novih dogaÄ‘aja našeg će junaka dovesti do suočavanja s izgubljenim identitetom i prošlošÄ‡u…
   Finac Aki Kaurismaki važno je autorsko ime u svijetu, no ovo je bio njegov prvi film na domaćem repertoaru (ako isključimo pokoji ciklus na televiziji). Kaurismaki nam još jednom dokazuje kako za napraviti nešto dobro nije važan novac nego talent i ideje. A ovakvih priča i usamljenih ljudi - bespomoćnih, obespravljenih i siromašnih, naročito u post-tranzicijskoj Hrvatskoj, ima koliko hoćete. Fascinira osjećaj i pažnja koji Kaurismaki pokazuje portretirajući svoje likove. Priča o osobi koja je ostala bez pamćenja i identiteta nudi melankoličan humor i skrivene emocije, a opet toliko uzbudljive junake. Kaurismakijev film je trijumf filmskog minimalizma i pravo bogatstvo karaktera koji odišu jednostavnošÄ‡u i toplinom...
   OSCAR 2003. Nominacija za najbolji strani film
   CANNES 2002. Velika nagrada žirija & Najbolja glumica
   EVROPSKE FILMSKE NAGRADE 2002. Najbolji film, redatelj, scenarist, snimatelj, glumica, glumac & nagrada publike
   JUSSI AWARDS (Finski Oscar) 2002. Najbolji film, režija, Scenarij:, montaža, fotografija, glumica, glumac
   ON-LINE UDRUŽENJE FILMSKIH KRITIÄŒARA 2004. Najbolji strani film
   http://www.imdb.com/title/tt0311519/?ref_=fn_al_tt_1

   AKI KAURISMAKI
   MINI CIKLUS AUTORSKI PREPOZNATLJIVOG I UNIVERZALNO RAZUMLJIVOG AUTORA
   Finska kinematografija doista je bila bizarnost, eksces na mapi svjetskoga filma... sve dok se nije pojavio filmofil koji će na tu kartu bespogovorno upisati sebe, a zatim i finski film. Aki Kaurismäki, mlaÄ‘i od dvojice braće filmofila (Mika je takoÄ‘er filmski redatelj, scenarist i producent), pojavio se poput meteora u zviježđu svjetskog art-filma, da bi postojano na njemu sjajio već tri desetljeća.
   Aki Kaurismaki je, uz Wima Wendersa i Jima Jarmuscha, zasigurno prvo ime koje vam pada na pamet kad se spomene suživot autorskog filma i suvremene glazbe. TakoÄ‘er, velika će većina automatski odreÄ‘ene njegove filmove povezati sa helsinškim sastavom Leningrad Cowboys koji je, istini na volju i formiran upravo za potrebe filmskog uradka „Leningrad Cowboys go America“ i njegova, uvjetno kazano nastavka „Leningrad Cowboys Meet Moses“.
   No, to je tek onaj vrh ledene sante koji strši iznad morske površine. Njegova ostvarenja, naime, odišu jednom specifičnom atmosferom u kojoj se dodiruju, preklapaju, pa i stapaju elementi naturalistički obojene socijalne drame, film noira i crnog humora te ih tako učinili univerzalno razumljivima i rado gledanima u art-kinima diljem svijeta. Baš kao i Godard, i Kaurismäki je kultni autor i favorit mlaÄ‘ih filmofila, sklonih književnosti, ali i modelima pop-kulture, američkoga B-filma i rock-glazbe

Leningrad Cowboys Go America, 1989. Aki Kaurismäki, 78 min. FIN/S
Scenarij: Aki Kaurismäki prema priči Sakke Järvenpää, Mato Valtonena  i Akija Kaurismäkija
Uloge: Matti Pellonpää, Kari Väänänen, Sakke Järvenpää, Heikki Keskinen
   Negdje u finskoj tundri, na ničijoj zemlji, živi najgori rock'n'roll band na svijetu - Leningrad Cowboys - grupa bez publike i bez ikakva komercijalnog potencijala. Zbog toga oni odlučuju pokopati svoje nacionalne osjećaje i krenuti u Sjedinjene Države, gdje ljudi mogu progutati doslovno sve...
   Smišljen kao klasični film ceste, „Lenjingradski kauboji idu u Ameriku“ jest i britka ironija prema američkim stereotipima. Protagonisti, konačno, završavaju na koncertu sa zborom i baletom Crvene armije, u najbizarnijem postmodernom spoju glazbe i filma!
   „Film je priča o njihovom putovanju preko oceana i preko cijelog kontinenta, priča o mračnim barovima i poštenom folku nacije hamburgera. Ružni glumci i sjajni osjećaji...“ Tako otprilike Aki Kaurismäki predstavlja svoj šesti cjelovečernji film kojim je prvi put privukao pozornost i šire međunarodne publike. Pomogao je tome i naslov koji je na neobičan način spajao dvije najveće sile suvremenog svijeta, ali još više to što je redatelj nakon nekih kratkih filmova prikazao kroz glazbu i uz nju povezanu bizarnu priču. To je dijelom promijenilo i način kako upotrebljava stalne sastavne elemente svojih filmova - modernistički prosede i društvenu kritiku.
   Pri svemu tome je Kaurismaki i (vrlo) samokritičan predstavljajući film svojevremeno je izjavio: "To je najgori film koji ste ikada gledali, osim ako ne računate filmove sa Staloneom."

   Spojivši elemente filma ceste i glazbene komedije, Kaurismäkijev film djeluje i kao farsična »americana«, u kojoj svaku novu anegdotu na putovanju benda »ozvučuje« drukčiji glazbeni broj, odnosno idiom američke pop-glazbe. Unatoč monotonoj linearnoj radnji, film je stekao kultni status koji duguje ekscentričnom imidžu devetorice »kauboja« (izdužene frizure »kokotice«, ekstremne »špicerice«, tamne naočale i krzneni kaputi), bizarnim (nadrealnim) situacijama i obratima, te stripovskoj lapidarnosti, apsurdnoj poetici i gegu glumaca. Ne samo zbog cameo-nastupa Jima Jarmuscha, film se često tumači kao posveta tom američkom nezavisnom autoru i replika njegovih viđenja Amerike (očima stranaca).... (Diana Nenadić, FL)

   http://www.imdb.com/title/tt0097728/?ref_=fn_al_tt_1

   AKI KAURISMAKI
   MINI CIKLUS AUTORSKI PREPOZNATLJIVOG I UNIVERZALNO RAZUMLJIVOG AUTORA
   Finska kinematografija doista je bila bizarnost, eksces na mapi svjetskoga filma... sve dok se nije pojavio filmofil koji će na tu kartu bespogovorno upisati sebe, a zatim i finski film. Aki Kaurismäki, mlađi od dvojice braće filmofila (Mika je također filmski redatelj, scenarist i producent), pojavio se poput meteora u zviježđu svjetskog art-filma, da bi postojano na njemu sjajio već tri desetljeća.
   Aki Kaurismaki je, uz Wima Wendersa i Jima Jarmuscha, zasigurno prvo ime koje vam pada na pamet kad se spomene suživot autorskog filma i suvremene glazbe. Također, velika će većina automatski određene njegove filmove povezati sa helsinškim sastavom Leningrad Cowboys koji je, istini na volju i formiran upravo za potrebe filmskog uradka „Leningrad Cowboys go America“ i njegova, uvjetno kazano nastavka „Leningrad Cowboys Meet Moses“.
   No, to je tek onaj vrh ledene sante koji strši iznad morske površine. Njegova ostvarenja, naime, odišu jednom specifičnom atmosferom u kojoj se dodiruju, preklapaju, pa i stapaju elementi naturalistički obojene socijalne drame, film noira i crnog humora te ih tako učinili univerzalno razumljivima i rado gledanima u art-kinima diljem svijeta. Baš kao i Godard, i Kaurismäki je kultni autor i favorit mlađih filmofila, sklonih književnosti, ali i modelima pop-kulture, američkoga B-filma i rock-glazbe

Leningrad Cowboys Go America, 1989. Aki Kaurismäki, 78 min. FIN/S
Scenarij: Aki Kaurismäki prema priči Sakke Järvenpää, Mato Valtonena  i Akija Kaurismäkija
Uloge: Matti Pellonpää, Kari Väänänen, Sakke Järvenpää, Heikki Keskinen
   Negdje u finskoj tundri, na ničijoj zemlji, živi najgori rock'n'roll band na svijetu - Leningrad Cowboys - grupa bez publike i bez ikakva komercijalnog potencijala. Zbog toga oni odlučuju pokopati svoje nacionalne osjećaje i krenuti u Sjedinjene Države, gdje ljudi mogu progutati doslovno sve...
   Smišljen kao klasični film ceste, „Lenjingradski kauboji idu u Ameriku“ jest i britka ironija prema američkim stereotipima. Protagonisti, konačno, završavaju na koncertu sa zborom i baletom Crvene armije, u najbizarnijem postmodernom spoju glazbe i filma!
   „Film je priča o njihovom putovanju preko oceana i preko cijelog kontinenta, priča o mračnim barovima i poštenom folku nacije hamburgera. Ružni glumci i sjajni osjećaji...“ Tako otprilike Aki Kaurismäki predstavlja svoj šesti cjelovečernji film kojim je prvi put privukao pozornost i šire međunarodne publike. Pomogao je tome i naslov koji je na neobičan način spajao dvije najveće sile suvremenog svijeta, ali još više to što je redatelj nakon nekih kratkih filmova prikazao kroz glazbu i uz nju povezanu bizarnu priču. To je dijelom promijenilo i način kako upotrebljava stalne sastavne elemente svojih filmova - modernistički prosede i društvenu kritiku.
   Pri svemu tome je Kaurismaki i (vrlo) samokritičan predstavljajući film svojevremeno je izjavio: "To je najgori film koji ste ikada gledali, osim ako ne računate filmove sa Staloneom."

   Spojivši elemente filma ceste i glazbene komedije, Kaurismäkijev film djeluje i kao farsična »americana«, u kojoj svaku novu anegdotu na putovanju benda »ozvučuje« drukčiji glazbeni broj, odnosno idiom američke pop-glazbe. Unatoč monotonoj linearnoj radnji, film je stekao kultni status koji duguje ekscentričnom imidžu devetorice »kauboja« (izdužene frizure »kokotice«, ekstremne »špicerice«, tamne naočale i krzneni kaputi), bizarnim (nadrealnim) situacijama i obratima, te stripovskoj lapidarnosti, apsurdnoj poetici i gegu glumaca. Ne samo zbog cameo-nastupa Jima Jarmuscha, film se često tumači kao posveta tom američkom nezavisnom autoru i replika njegovih viđenja Amerike (očima stranaca).... (Diana Nenadić, FL)

   http://www.imdb.com/title/tt0097728/?ref_=fn_al_tt_1

   AKI KAURISMAKI
   MINI CIKLUS AUTORSKI PREPOZNATLJIVOG I UNIVERZALNO RAZUMLJIVOG AUTORA
   Finska kinematografija doista je bila bizarnost, eksces na mapi svjetskoga filma... sve dok se nije pojavio filmofil koji će na tu kartu bespogovorno upisati sebe, a zatim i finski film. Aki Kaurismäki, mlađi od dvojice braće filmofila (Mika je također filmski redatelj, scenarist i producent), pojavio se poput meteora u zviježđu svjetskog art-filma, da bi postojano na njemu sjajio već tri desetljeća.
   Aki Kaurismaki je, uz Wima Wendersa i Jima Jarmuscha, zasigurno prvo ime koje vam pada na pamet kad se spomene suživot autorskog filma i suvremene glazbe. Također, velika će većina automatski određene njegove filmove povezati sa helsinškim sastavom Leningrad Cowboys koji je, istini na volju i formiran upravo za potrebe filmskog uradka „Leningrad Cowboys go America“ i njegova, uvjetno kazano nastavka „Leningrad Cowboys Meet Moses“.
   No, to je tek onaj vrh ledene sante koji strši iznad morske površine. Njegova ostvarenja, naime, odišu jednom specifičnom atmosferom u kojoj se dodiruju, preklapaju, pa i stapaju elementi naturalistički obojene socijalne drame, film noira i crnog humora te ih tako učinili univerzalno razumljivima i rado gledanima u art-kinima diljem svijeta. Baš kao i Godard, i Kaurismäki je kultni autor i favorit mlađih filmofila, sklonih književnosti, ali i modelima pop-kulture, američkoga B-filma i rock-glazbe

I Hired a Contract Killer, 1990. Aki Kaurismäki, 79 min. FIN/VB/DE/S/FR
Scenarij: Aki Kaurismäki prema vlastitoj priči i ideji Petera von Bagha
Uloge: Jean-Pierre Léaud, Margi Clarke, Kenneth Colley, T. R. Bowen, Imogen Claire
   Henri Boulanger nakon petnaest godina službe postao je suvišan. U šoku je i pokušava se ubiti, ali nije u stanju. Zato u nekom ofucanom lokalu unajmi plaćenog ubojicu i naruči vlastito ubojstvo. Ubrzo upozna cvjećaricu Margaret  i zaljubi se, pa za Henrija život odjednom ima smisla. Želi otkazati svoje ubojstvo ali lokal u kojem ga je dogovorio više ne postoji, uništen je, a on nema drugog načina da dođe do ubojice...
   Jedini Kaurismäkijev film na engleskom. London, sa svojim slumovima, savršeno simulira predgrađa i dokove Helsinkija. Sa Joeom Strummerom u cameo-roli nastavlja redateljevu preokupaciju motivom usamljenih anti-junaka, napuštenih od sreće, koji se nakon bezuspješnih pokušaja integracije u kruto, hijerarhijski ustrojeno, društvo počinju ponašati radikalno... Punk-poetika ovog minimalističkog djela romantička je gesta solidarnosti svih prezrenih na svijetu. Citat iz filma Radnička klasa nema domovine mnogo je više od filmske le parole...
   JUSSI AWARDS (Finski Oscar) 1990. Najbolja fotografija (Timo Salminen)
   http://www.imdb.com/title/tt0099818/?ref_=fn_al_tt_1

   AKI KAURISMAKI
   MINI CIKLUS AUTORSKI PREPOZNATLJIVOG I UNIVERZALNO RAZUMLJIVOG AUTORA
   Finska kinematografija doista je bila bizarnost, eksces na mapi svjetskoga filma... sve dok se nije pojavio filmofil koji će na tu kartu bespogovorno upisati sebe, a zatim i finski film. Aki Kaurismäki, mlađi od dvojice braće filmofila (Mika je također filmski redatelj, scenarist i producent), pojavio se poput meteora u zviježđu svjetskog art-filma, da bi postojano na njemu sjajio već tri desetljeća.
   Aki Kaurismaki je, uz Wima Wendersa i Jima Jarmuscha, zasigurno prvo ime koje vam pada na pamet kad se spomene suživot autorskog filma i suvremene glazbe. Također, velika će većina automatski određene njegove filmove povezati sa helsinškim sastavom Leningrad Cowboys koji je, istini na volju i formiran upravo za potrebe filmskog uradka „Leningrad Cowboys go America“ i njegova, uvjetno kazano nastavka „Leningrad Cowboys Meet Moses“.
   No, to je tek onaj vrh ledene sante koji strši iznad morske površine. Njegova ostvarenja, naime, odišu jednom specifičnom atmosferom u kojoj se dodiruju, preklapaju, pa i stapaju elementi naturalistički obojene socijalne drame, film noira i crnog humora te ih tako učinili univerzalno razumljivima i rado gledanima u art-kinima diljem svijeta. Baš kao i Godard, i Kaurismäki je kultni autor i favorit mlađih filmofila, sklonih književnosti, ali i modelima pop-kulture, američkoga B-filma i rock-glazbe

19.00 KONKURENCIJA KRATKI / COMPETITIVE SHORTS - PROGRAM 1 (84 min.)
   FINNISH MIDSUMMER 2169, 2016. Anssi Kasitonni, 9,5 min. FIN
Godine 2169. dogodit će se sunčeva pomrčina u Finskoj, na Ivanje. Taj će događaj promijeniti život jedne ženke vampirskog šišmiša.
   NIŠTA ZA ISPRIČATI – SVE JE VEĆ REČENO / NO STORIES TO BE TOLD – ALL THE DEALS HAVE ALREADY BEEN MADE, 2015. Micah Weber, 3,5 min. USA
Umjetnikova razmišljanja o vlastitom radu, osobnim narativima i Rašomonu.
   COSMORAMA, 2015. Eren Aksu, 8 min. TR/DE
Mladi par odlazi na izlet na otok blizu Istanbula. Fascinirani nepreglednim gradskim pejzažima, prepuštaju se kontemplaciji o propadanju urbanog prostora. Život u betonskoj džungli je njihova budućnost.
   WEARING THE FOG, 2016. Yafei Qi, 13,5 min. CN; 
Gradski život jedne obitelji usred brzog industrijskog razvoja. U samoj se obitelji razvila ravnodušnost, netrpeljivost i otuđenje. Zbog nepostojanja zakonske kontrole, grad pati od ozbiljnog zagađenja zraka. Ljudi moraju nositi zaštitne maske i komunicirati obavijeni smogom. Takva interakcija sprječava bilo kakav stvarni kontakt.
   MIAUUU., 2016. Davorin Marc, 3,5 min. SI
   MUKA JERONIMOVA / LA PASIÓN DE JERONIMO, 2016. Jose Armando Salomo Rosas, 14 min. MX
Jeronimo radi kao asistent producenta na filmu. Primjećuje problem u realizaciji, no nakon što predloži rješenje, plan propada i on dobiva kaznu na koju sasvim neočekivano reagira.
   NAVIGATOR, 2015. Björn Kammerer, 7 min. AT 
Navigator ili navigacijski uređaj uobičajeno služi za orijentaciju na nepoznatom teritoriju, za pronalaženje smjera usred ničega uz pomoć geometrijskih naprava. No što se događa kad se prostor i oblici prikaza prostora, regije i karte, stapaju i isprepleću?
   NOĆU OBUSTAVLJENO / SUSPENDU À LA NUIT, 2015. Eva Tourrent, 24 min. FR 
Žica je postavljena između stroja i praznine, između stroja za obradu snijega i padine, između Guillaumea i njegovih misli. Svake zimske noći, Guillaume prelazi skijaške staze i planinu zbog pripreme staza. Sam u kabini stroja, postaje jedno sa strojem, u ravnoteži koja se sastoji od neprekidnog ponavljanja iste rute…

21.00 UNDER CONSTRUCTION, 2015. Rubaiyat Hossain, 88 min. BD
Scenarij: Rubaiyat Hossain
Uloge: Shahana Goswami, Rahul Bose, Sohel Mondol
   Radnja filma prati suvremenu muslimanku koja pokušava pronaći sebe u okruženju urbanog Bangladeša. Kazališna glumica Roya na suvremen način interpretira kazališni komad Tagorea Rab?ndran?tha Crveni oleandri, pronalazeći vlastitu snagu.